Forum Replies Created
-
AuthorPosts
-
in reply to: Zanimljive kratke priče….. #15985
BAŠ TA
Ti. Koji sad ovo čitaš. Tko si ti? Poznajemo li se? Ili lakše – poznaješ li ti sebe? Hajde, opiši se malo, upoznajmo se, dođi i ti u moju priču. Nabroji mi prvih pet osobina kojima se opisuješ. (Ili kojima bi te opisali starci kad ih spopadnu slične želje za darivanjem.) Sve krasno, jel’ da?
* * * * *
Strašni smo – ti i ja.
Mi, veliki, divni, plemeniti ljudi. Znam, nismo uvijek, ali trudimo se. Tako nas barem On uči.
I opet mi se misli vraćaju na Luciju. Na sve one Lucije koje prođu našim brzim životima, a da ih ne stignemo bolje ni pogledati. Ili čak i pogledamo, ali, Bože moj, kamo bismo došli kada bismo se oko svakoga trudili? Pa mi smo ipak civilizirani ljudi i ne možemo sad baš biti društveni sa svima. Bližnji? Ma sve je to O.K., zapovijed ljubavi itd. – no, i pojam bližnjega ima svoje granice. Zar ne? Svakako. Dok nas tragedija ne pouči drukčijem.
Trebaju li nam doista Lucije da bismo konačno počeli primjećivati ljude oko sebe, prilaziti im naprosto zato što smo baš njih i baš sada zamijetili u gomili? Ili zato što nam se učinilo da smo im baš sada potrebni? Trebaju li umirati Lucije da bismo mi oživjeli neposrednost?
Još uvijek mislimo – ima vremena, već ću nekako svrnuti oko na toga i toga, već ću jednom progovoriti koju s njim, već ću mu jednom oprostiti, možda mu jednom kažem što iskreno mislim o njemu… I stalno odgađamo. A vrijeme lijepo neprestano prolazi još nam se smije onako usput misleći: ”Mogli ste me i bolje iskoristiti!”
Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da svak’ nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zloče ili plahosti, no ipak – tu je. Prihvaćanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobiva poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem… Dobro, koje je u početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo. Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je već jako puno.
Pa krenimo onda u potragu za Dobrim. Možda prvo baš u tom svijetu koji jedva čeka da ga otkrijemo ljudima. Neka barem naše vlastito Dobro postane vidljivo. Baš onim ljudima koji su nas baš danas onako uspješno izludili. Nadam se da to nisam bila ja. No, ako i jesam, baš vam opraštam što vam idem na živce. I baš mi je drago što ste ovo štivo pročitali do kraja. I baš … ma baš je Dobro!Enes Kisevic
Ja sam bas neku noc gledala emisiju o Bermudskom trokutu i moram priznati da sam ostala bez teksta poslije nekoliko svjedocenja prezivjelih.Jedan od njih je covjek koji je letio svojim privatnim “avioncicem” i uletio je u nevrijeme,oblake.I sad prica,kad je imao obuku za pilota instruktor mu je naglasio ako se ikad desi da se nadje u gustim oblacima i da mu se ukaze prolaz u formi tunela,da ni slucajno nebi taj tunel pokusao iskoristiti,jer to je “kao” zamka,ko vrtlog u moru,i tu mu je sigurno kraj.I on jadan u toj borbi sa nevremenom i oblacima,pocne slati signale za pomoc,ali ljudi mu se sa zemlje jave,ali ga ne vide nigdje na radaru.Njegov let je trebao trajati najkrace oko sat i po,i u svom tom njegovom strahu on pokusa da objasni gdje bi trebao biti,da im pomogne da ga nadju na radaru,jer tek je oko 20-ak minuta otkako je poletio.U svoj toj panici,ugleda ko tunel iz tih svih oblaka,i posto mu se u toj brzini i nasao na putu,on onako i uleti u njeg,a kaze “sve mi one instruktorove rijeci odjekuju u usima”,al nisam imao izbora.Nakon nepune dvije minute turbulencije samo se nasao u cistom nebu.Onako jadan,isprepadan,opet posalje signal da vidi hocel imati normalan kontakt sa zemljom i oni mu javljaju da je nepunih 5 minuta leta do aerodroma.Let koji traje minimum sat i po,taj covjek je preletio za nepunih 45 min.,sto i sam covjek kaze,avionom kojim je letio nemoguce je bilo to izvesti.To je samo jedan slucaj dokazan,sa zivim svjedocima,i na svu srecu ima ih jos nekoliko,….al dugo mi sad da pisem sviju sto sam vidjela.
:)
U vozu,casna sestra,plavusa,Srbin i Bosanac.I uleti voz u tunel,kad samo odjeknu prasak,neko pokupi samar.Izadje voz iz tunela a ono Srbin se drzi za obraz.E,misli casna sestra:
-Sigurno poletio za plavusu,pa ga ona docekala.
Misli plavusa:
-Sigurno poletio za mene,al u mraku pa pogrijesio,ovariso na casnu sestru,pa ga ona osamarila.
Misli Srbin:
-Valjda ovaj kreten do mene neku dofatio,pa one mislile ja.
Misli Bosanac:
-Boze opet tunela….i za drugi ces se drzati.in reply to: Gadjanje NATO-a #15826Zanimljivo.Ljudi na sav glas,sa dikom i ponosom govore kako BiH nije njihova zemlja i da je ne priznaju.A onda zamisljaju da je njihov glas nekom bitan i da se sta pitaju u donosenju odluka vezanih za BiH.Nebi me iznenadilo i da vjeruju da su juce podrmali i prepali NATO,….Cankovic i njegovih cetrdeset baba.
Kupila Fata orman i citav ga dan sastavljala.Naidje voz pored kuce i on se srusi.Misli Fata do nje je,nije fino sastavila i zovne ona majstora da ga on sastavi.I stvarno majstor ga opet montira i taman da izadje iz sobe,opet voz naleti i on se srusi.Zacudo i majstoru kako,i kaze :
-Eh,sad cu ga sastaviti i uci unutra da sacekam voz,da vidim gje popusti.
I taman on sve zavrsio i udje unutra,utom Mujo razbacan,nabildan vraca se s posla.Vidi fatu pred ormarom i odmah poleti za njeg,kad ima sta vidjeti.-Eh,ufatio sam te!sta radis tu?
-Ako ti kazem da cekam voz,ne’s mi vjerovati.
in reply to: Kako danas izgleda nas grad #15754Fino bi bilo da ipak svi ostanemo pribrani i razumni,pogotovo u ovom momentu kad se nasao problem pred nama Bosnjacima.Srbin ostetio fasadu i razbio staklo,drugi srbin se “ponudio” da namiri stetu.U ovakvim momentima,posebno za narod koji zivi u Rogatici,ovo je jedan gest koji je ipak malo stavio i jedan i drugi narod u razmisljanje.Srbe:-zar to nasi cetnici popravljaju dzamiju?!….Opet s druge strane nas:-zar to da mi cetnik popravlja dzamiju?!Mi opet,ni luk jeli ni luk mirisali,opet cemo se svesti da zamjerimo jedni drugima,sta cemo reci jedni drugima,i ko je od nas bolji covjek,cije ce misljenje biti iskrenije i pravednije.??
Po meni licno,k’o sto sam i gore napisala,”srb razbio,srb treba i da popravi”,zakon je zakon,eh sad sto je taj srbin Danko,nimalo mu to ne skida breme s ledja,kako su on i njegovi zasluzili nekoliko godina ranije.Sto rece Pitar,dace Bog,kad tad.
A isto tako ako nam smeta da to bude Danko,pa hajmo se onda mi ponuditi da namirimo tu stetu,ja ne bjezim ni od toga.:)
Djeli Ronaldo autograme i kaze Mujo Sulji:-Sacekaj malo ovdje sad cu ja.Gleda Suljo sta ce biti.Dodje Mujo na red i taman da mu se Ronaldo potpise,Mujo odmahne rukom,uzme svoj papir i ponovo se vrati na kraj reda,pa sve opet tako dva tri puta.
Cudo i Ronaldu sto mu Mujo odbije svaki put autogram i peti put ga pita:-Pa sta ti momak hoces ustvari?
Kaze Mujo:-Ma kad me vidis negdje s rajom da mi pridjes i da se pozdravis.I pristane Ronaldo :) .
Proslo malo vremena,kad ulazi Ronaldo u restoran gdje sjedi Mujo i Suljo.Sjeti se on da mu je obeco da ce se pozdraviti s njim i pridje stolu.
-Djesi Mujo sta ima?A Mujo mu opet odmahnu rukom:
-Bjez ba Ronaldo…e stvarno si dosadan.:):) Oprosti Mare sto cu ti malo poremetiti ovaj abecedni redoslijed.
-Suprotnosti se privlace:zato pametni narodi imaju glupe politicare.
-Najteze je smjestiti duboku misao u plitku pamet.
-Mnoge gluposti cinimo bez razloga-a da ucinimo nesto dobro,obavezno trazimo razlog.
in reply to: Preporucite nesto za citanje #15548Odlomak priče – Jesti kamenje
——————————————————————————–
JESTI KAMENJE je priča Vojčeka Tokmana o bosanskim muslimankama koje 2003, osam godina posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma, i dalje obilaze masovne grobnice koje se otkopavaju po Bosni, u nadi da će među identifikovanim kostima pronaći svoje davno nestale muževe i sinove.
Knjigu je sa poljskog vešto prevela Antonia Lojd-Džons, a čini je niz kratkih i bolnih poglavlja u kojima bezimeni narator predstavlja ove žene, daje kratki pregled ratnih događanja u njihovim varošima i selima, a onda ih pušta da same govore.
Kao i mnogi drugi muslimani u Bosni, i ove žene su u proleće 1992. bile zatečene događajima. Njihovi prijatelji Srbi, drugovi iz osnovne i srednje škole, poznanici iz kafića, krenuli su od kuće do kuće, izvodili ljude i na mestu ih ubijali, ili ih odvodili da se više nikada ne vrate. Otimali su im novac, nakit, televizore, traktore, alat, pa čak i posuđe. Gradili su logore u kojima su držani bogati ljudi i zarobljeni vojnici. Zatvorenike su tukli čuvari i lokalni Srbi, koji su dolazili u logor, birali zatvorenika i onda sa njim radili šta god im je volja. Dolazili su noću i silovali žene. Palili su džamije i sela i jako se razbesneli kada su se muslimani naoružali i krenuli da se svete. Sve su to radili nekažnjeno, sigurni da ih pravda nikada neće stići.
Neverovatnom brzinom, za svega par meseci, bosansko društvo se pretvorilo u živi pakao. Sada znamo da su nasilje podsticali srpski nacionalisti iz Bosne i Beograda, kao deo nakaznog projekta konačnog razdvajanja dveju pomešanih etničkih zajednica. Ono što i dalje ne razumem je zašto su Srbi iz tih gradova i sela tako lako pristajali da čine zlo. Zlostavljanje nemoćnih izgleda ima privlačnost droge. Ljudi se navuku, a onda se čude zašto treba da odgovaraju za svoje postupke. Srbi koje Tokman sreće nemaju da kažu mnogo toga. Žene se žale, a muškarci se kriju iza njih i ćute, u strahu da će ih neka preživela žrtva prepoznati i prijaviti Haškom sudu. Ti ljudi i dalje veruju u laži svojih vođa i još uvek, uprkos svim dokazima, žive u uverenju da su oni najveće žrtve rata.
Oni se ne suočavaju sa surovom realnošću ekshumacija. Poljska forenzičarka Eva Klonovski govori o svom iskustvu iskopavanja dečije masovne grobnice kod Prijedora:
Svejedno mi je da li ekshumiram dete ili starca. Kosti su kosti. Jedina razlika je u tome što su dečije kosti sitnije i trošnije od kostiju odraslih. Kada sam naišla na sitne kosti, znala sam da su dečije. To sam i očekivala. Pored njih je bila igračka – figurica Supermena. Trebalo je da je stavim u odvojenu plastičnu kesu. Nisam mogla. Držala sam figuricu u ruci, a otac deteta je stajao iznad mene. Nisam više mogla da izdržim. Bila sam na ivici plača. Ubeđivala sam sebe: „Eva, ovo neko mora da uradi. Kosti su kosti. Ovo je igračka koja je nađena pored nekih kostiju. Moraš da je staviš u kesu i nastaviš da radiš.“
in reply to: Fikrina kuhinja #15364:) Slicno ovim ustipcima,ja pravim lokume.A sto ih zovemo lokume?Zato sto djeca samo narede:”mama pravi lokume!”
A isto za “lokume”,potrebno:
-brasno
-1 jaje
-1kvasac
-malo soli i malo secera
I jos mala razlika je sto ja istopim kasicicu maslaca u serpici,dodam mlijeka i malo vode i time zamjesim tjesto.
I na kraju ja to isjecem u kocke,ne zahmetim se sa casom.Budu odlicne lokume,za razliku od ustipaka koji znaju ostati masniji poslije przenja,a ne kazem ni da ustipcima ima mahane.:)
in reply to: Kemine slike za nasu Aidu #15188I mi zelimo kupiti sliku.Kaza poslala sam vam vec poruku.
in reply to: Smjesni video #15164in reply to: PowerPoint prezentacije #14950Sve je prelijepo,osim onaj teniski teren…e svasta ce ljudima naumpasti.Pa ja prva nebih nikad ondje zaigrala tenisa taman da mi hotel citav za to poklone,il mozda bih ipak :) ,al zato sudija sigurno ne bih bila i stajala na onoj ogradi sa strane da mi daju citav Dubaji.
in reply to: Crni humor #14771A jesil ti znao kakva je slicnost kompjutera i punice?
I punica te dekonektuje kad hoce i kolko hoce.:laugh: :laugh:
-
AuthorPosts
