[Kaza]

#6780

Preporucujem knjigu „Dvori od oraha“ od Miljenka Jergovica za citanje. Knjiga se zaista mora procitati do kraja da bi se o njoj moglo suditi a nikako fragmentalno jer je poruka ,po meni , izrecena na kraju.
Smrt glavnog lika ove knjige se desava na pocetku tako da pomalo zbunjuje citaoca. Autor pricu vodi reklo bi se nekim neprirodnim tokom , vracajaci se od kraja ka pocetku, to jest od smrti ka rodjenju.Kao da zeli negirati smrt i pokazati da je i umiranje jedan vid radjanja, da krecuci se prema smrti od trenutka radjanja evoluiramo od djeteta preko zrele osobe a zatim ponovo ka djetetu.
Glavni lik se pominje na pocetku a onda se pojavljuju likovi koji su u srodstvu sa glavnim likom i bivaju detaljno opisani u vremenu u kome su zivjeli. Oni bivaju tako detaljno opisani da citaoc skoro izgubi nit, pitajuci se ko je ustvari ovdje glavni lik. Opisujuci zivote srodnika glavnog lika, pisac zeli razjasniti zivotne konflikte glavnog lika. Kao da zeli time reci da sve sto smo mi, je ustvari nesto sto je vec vidjeno , odigrano, a mi smo samo jedno ponavljanje koje se javlja u ciklusima. Takodjer vrijeme opisa likova je sirokog dijapazona , cak od nekih 100 godina. Tu su pomenuti dogadjaji koji su obiljezili stoljece a vezani za likove koji su zivjeli u tom vremenu. Naprimjer od agresije na BiH 1992 godine preko Titove smrti 1980. godine, zatim studentskih nemira 1968, zatim drugog svjetskog rata , previranja tridesetih godina pa ka kraju Ausrougarske monarhije i dogadjanja oko njih. Sve je to spakovano u jednu pricu koja kulminira kako se citanje privodi kraju.Mozda oni koji su takodjer procitali ovo djelo imaju neku drugu sliku , mozda su dozivjeli neku drugu poruku ali meni se posebno dopada kraj knjige koji zavrsava radjanjem, cinom prilkom koga sva desavanja na ovom svijetu na trenutak zastaju ,sto radjanje u stvari i jeste.Posebno dajem akcenat na slijedeci odlomak:

[b]“Petog aprila 1905., u tacno cetiri popodne, dijete je rodjeno. Posljednji vrisak bio je dug kao put na kraj svijeta, ostar kao sablja u ruci posljednjega junaka i visok kao sunce na nebu. Tog se trenutka nista vaznije pod zvijezdom nebeskom nije moglo dogoditi. Ratovi su stali ako se negdje i ratovalo, mornari na krstarici Knez Potemkin Tavricevski su na cas prestali biti gladni i gnjevni, car Nikolaj II, zastao je sa salicom caja na pola puta do usta, duboko se zamislio finski ribar sa nozem koji ce zabiti u prijatelja, Jose Manitas pogledao je bika u oci i u zivotinji vidio brata, John Eldar Evijan nije kihnuo nakon sto je smrknuo iz burmutice, Natasa Vasiljevna posljednji se put osvrnula za mladicem koji ju nece zaboraviti, car Franjo Josip zasutio je u pola recenice i nitko nije pomislio da je to od starosti, stari je Boro na krilo uzeo maloga bijelog psa , kraljevski krvnik izvadio je trun iz djecakova oka, dabar je dovrsio branu i odmarao se, japanski car iskasljao je kosticu tresnje…
Sve sto na Zemlji govori, hoda i osjeca, zastalo je u casu djetetovog rodjenja.” [/b]

Ovim odlomkom je rodjen glavni lik cijom smrcu pocinje ova knjiga.

Knjigu preporucujem za citanje a volio bih cuti i misljenja drugih nakon procitane knjige.

[LLAMA]

#6804

Jergoviceve Dvore od oraha sam procitao prije skoro dvije godine (a na preporuku jednog poznanika koji je ovu knjigu citao prije mene – citao sam je od kraja prema pocetku – naravno mislim na poglavlja)i knjiga je ostavila strahovit dojam na mene. Nakon izvjesnog vremena citao sam od istog autora Gloria in excelsis koja je isto tako svojevrstan konstrukt – naravno sto se kronologije tice – tako da ovu knjigu preporucujem svim ljubiteljima Jergovica. Moram upozoriti da spomenuta knjiga trazi dosta koncentracije prilikom citanja, pa bi se mogla okarakterisati kao “teska”.
Ali to je samo malo odricanje u poredjenju s onim osjecajem nakon zavrsenog citanja.

[Anonymous]

#7243

Evo i ja preporucujem “Pticu na zici” zbirku prica neponovljivog Darija Dzamonje,cija je godisnjica smrti nedavno obiljezena u Sarajevu.Citam i kao da sam sebi pricam.Daco je najbolji pisac kratke price u Bosni otkad se pisu price,ili kako veli Ahmed Buric u predgovoru “Dario i Ivo Andric su neponovljivi.Prvi je opisao vlastitu nesrecu,a potonji nesrecu bosanskog covjeka”.U pogovoru pomenute zbirke u izdanju “Bajboka” stoji da je Dario Dzamonja svoju biografiju ispisao svojim pricama.A poceo sam citati “Vecernje novine” iz Sarajeva kad je u njima nepoznati D.DZ. poceo objavljivati svoje kratke pricice,znatno iza legendarnog “taze habera” kojim se za “Aksam djeride” javljao Zulfo Zuca(Nikola Skrba,”otac” Mome i Uzeira).

[Kaza]

#8237

Jos jedna knjiga na temu rata u Bosni i Hercegovini, napisana od autora kome je ovo prvijenac. Raduje cinjenica da se ljudi odlucuju napisati svoja iskustva , dozivljaje iz rata koji je iza nas, i time dati doprinos da se slikovito dokumentuje ono sto se u toj agresiji desavalo. Ova knjiga je posebno vrijedna jer opisuje predratno stanje rata koji se desavao a da mnogi od nas nismo ni bili svjesni toga. Tada nam se govorilo da rata nece biti i da ne trebamo imati strah. Neki ljudi su bili svjesni sta dolazi , i za to su se spremali u granicama svojih mogucnosti a i situacije koja nije bila nama naklonjena. Taj period predratnih priprema, tajnog naoruzavanja patriota iz kojih ce se kasnije formirati Armija BiH , nije siroko dokumentovan pa je svaki pokusaj u tom pravcu zlata vrijedan.
Ova knjiga “Za spas duse bosnjacke” od autora Halida Dinarevica je upravo jedna od takvih, koja nam rasvijetljava upravo taj period o kome se malo zna i o kome je malo napisano. Knjiga je vise dokumentaristickog tipa ali se takodjer mora priznati da se kroz njen sadrzaj prozima i umjetnicki izraz kojim se pokusava opisati nas bosnjacki mentalitet. Time je Halid pokazao da je svaki pokusaj da se dokumentuje taj dio nase istorije , vrijedan paznje i trazi od nas citalaca da izrazimo jednu dozu zahvalnosti za ucinjeni trud koji ce tek u buducnosti, kada ovo budu citale buduce generacije, dati svoj pravi efekat.Evo jednog navoda iz knjige koji me posebno odusevio svojom jednostavnoscu konstatacije i njenom tacnoscu:

[b]“Dugo sam sutio, ne samo zbog opasnosti koju prodjosmo, nego i zbog toga sto zamjenik komandira trebinjske policijske stanice, koji je bio na doceku nase ekipe u svojstvu jednog od predstavnika nove lokalne uniformisane vlasti, okrenu ledja na moj pozdrav. Bio je dijete Crnogoraca, partizana, penzionisanog viseg oficira i bio mi je jedan od drazih drugara, sad me nije ni pogledao, kao da se radi o nekome koga nikad u zivotu nije vidio. On se, dakle, u toku nasih cestih sluzbenih i nesluzbenih kontakata ismijavao mom iskrenom prijateljstvu, a ja, zbog otvorene i naivne bosanske duse, nisam mogao to prepoznati. “Koliko li me jos takvih prijatelja okruzuje”, pokusavao sam tada spoznati.
Cesto sam razmisljao o takvim i slicnim situacijama i uvijek je to za moju bosansku dusu bilo vrlo bolno i tesko. U takvim trenucima strasno sam bio ljut na taj dio moje licnosti. Ljut zbog stalnog ponavljanja sudbine Bosnjaka, ali, ipak, ponosan sto sam, Bozijom odredbom jedan od sinova odabranog naroda. Odabranog ne zbog neke nadnaravane sposobnosti nego zbog toga sto sam shvatio da je taj narod sposoban da vjecno oprasta, ali ne kad je slabiji i kad mora, jer to za njega nije oprastanje, on oprasta i kad je jaci. Oprasta prijatelju i dusmaninu i domacem i jabandjiji, vjecito unistavan, a vjecito postojan. Ni istorija nikad nije rekla istinu o Bosnjacima i prema njoj uvijek su neki drugi narodi stradavali i uvijek su neki drugi pisali istoriju, a mi kao da nikad nismo ni postojali. A, tu smo i, evo, pogledaj nas, kao da opet nanovo izranjamo odnekud iz historije, za koju ti jadnice i ne znas i opet cemo, suftovi jedni, biti u stanju da oprastamo, bez obzira sta ce se desiti sa nama, jer mi ne mozemo drukcije, jer mi smo stvoreni kao opomena covjecanstvu i mi cemo uvijek pobijediti.” [/b]

Takodjer pasus u kome otac prihvata sudbinu, Allahovom voljom propisanu, za gubitak sina jedinca koji prezivi rat u prvim borbenim redovima a pogide neposredno poslije rata u saobracajnoj nesreci.

“Bog mi ga dade, Bog ga i uze. Mene nije htio. Bog uzima koga hoce, i kad hoce, … sta ja tu mogu. “

I to smo mi, Bosnjaci

Takodjer koristim priliku da se zahvalim Mahiru-Mahi koji mi posla svoj primjerak ove knjige direktno iz Amerike i priusti zadovoljstvo koje covjek osjeca poslije lijepe procitane knjige. To zadovoljstvo je jos vece kad se zna da je ova knjiga izdata u samo 500 primjeraka, a nije mi poznato da je dostampavana, i da sam ja jedan od tih sretnika koji je imao priliku procitati je. Nadam se da ce i medju vama biti takvih sretnika koji ce ovu knjigu nabaviti i procitati.

[Dedo]

#8243

Ako bih mogao sugerirati svima koji nisu procitali roman
Legenda o Ali-Pasi neka nadju vremena i procitaju.
Siguran sam da se nece pokajati,jer ovako djelo se rijetko moze napisati.Cijenjeni Enver Colakovic je uspio da od samog pocetka do kraja romana uzivi citaoca do te mjere da se nocu budi i umjesto spavanja iz znatizelje sta je dalje bolo cita nekoliko desetaka stranica.
Ukoliko neko nebi odmah razumio taj nacin izrazavanja neka se
malo potrudi i protumaci neke izraze.Na kraju knjige ima
objasnjenje manje poznatih rijeci,puno uzitka kod citanja.

Ovu knjigu mozete nabaviti kao komplet od 25 knjiga Muslimanska Knjizevnost XX og vijeka.Vjerujem da se moze kupiti i pijedinacno.
“Legenda 0 Ali-Pasi” po prvi put je stampana 1943god u Matici
Hrvatskoj u Zagrebu.Drugo i trece izdanje 1970 god (zagrebacko Znanje)da bi tek 1989 Islamska zajednica u Bibilioteci>>Muslimanski zivot<

[Dedo]

#8245

Dok sam se zaistahijo sto bi rekli stari da preporucim vrlo vrijednu zbirku izabrana djela IHJA ULUMID-DIN po prvi put prevedeno sa Arapskog na Bosanski jezik.Sabrana djela od Ebu Hamid El- Gazali
Ovdje su 40 kitaba sastavljeni u 9 tomova pa bujrum.
Izdavac LIBRIS d.o.o.Sarajevo

[ponekad ovdje]

#8246

–

Legendu o Ali-Pasi smo citali i veoma mnogo pisali na staroj stranici o tom vrijednom djelu Envera Colakovica, kao i o samom piscu. Skoro citavo prvo poglavlje romana smo na staroj stranici ispisali. Prenijecemo to ponovo i na ovu novu stranicu.
Raduje me da nas je vise u ovom nasem knjizevnom kutku.

Već je jacija bila davno prošla kad se Mehaga odluči da pođe. Na razgrnut žar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo požar koji je tek na četiri sata po jaciji primi­jetio pasvandžija, a koji je sat kasnije ugrabio velik dio Mehagina imetka.

Već na sat-dva poslije jacije nikoga na čaršiji nije bilo te mrazne noći osim čuvara i zaptije, koji su zaku­kuljeni u kožne ogrtače tapkajući promrzlim nogama i hučući u prste šetali okolo po svojim područjima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, baš kao i bol, baš kao i čežnja… Počinje tinjanjem naj­manje, skoro nevidljive žeravice, zahvati najprije ćilim ili vreću, ili ma šta u blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbješnjava i kad postane vidljiva, već je moćna kao bujica koja nosi sve, već je nesavladiva! A i bol je takva: bilo du­ševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog obo­ljenja ili do potpune duševne potištenosti. A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup…

Zato se i veli: bol peče, a čežnja ispeče.

Kada su žutocrveni plameni jezici dostigli visinu munare Baš-čaršijske džamije, kad je crni dim zagrlio crnilo noćnog neba, već se u čaršiji okupilo mnogo polu­obučenih ljudi s đugumima, bardacima, kačicama i raz­nim posudama vode. Pokušali su, uzalud, da ugase oganj. Pokušavali kao i liječnik protiv bolesti, kao utjeha protiv čežnje!

( Odlomak iz romana “LEGENDA O ALI-PAŠI” )

[Bulbul]

#11340

Volim da citam i nikad nisam bez knjige, ali me odavno nisu tako dirnule i odusevile knjige kao ove dvije od Hosseinia.

Sljedece knjige sam procitala u jednom dahu, jeste da su bile na engleskom ali su prevedene i na nas jezik i mogu se naci pod sljedecim naslovima

” Hiljadu cudesnih sunaca ” i ” Lovac na zmajeve”. Khaled Hosseini

Covjek ne moze ostati ravnodusan poslije ovih knjiga, obadvije knjige sam preplakala od pocetka do kraja, ono bas grc u grlu.
U knjizi “Hiljadu cudesnih sunaca” Hosseini je vjesto isprepletao vise tema- politicku situaciju u jednoj zemlji i vremenu, polozaj zena i njihovu hrabrost i izdrzljivost, kroz sve to je isprepleo pricu o jednom velikom prijateljstvu i jednoj neunistivoj ljubavi. Ova knjiga je ostavila veliki dojam na mene i preporucujem je od srca.

I tako jos pod dojmovima ove knjige sam odlucila da procitam i njegovu drugu knjigu ” Lovac na zmajeve”, zivotna prica, izuzetno potresna o porodici, prijateljstvu i izdaji.
Jaka je na opisima, osjecajima i dogadjajima. Njegovi opisi su toliko slikoviti da ti jednostavno sama slika izlazi pred oci i onda danima razmisljas i zamisljas zivot tih ljudi i na neki nacin suosjecas sa njima. Jednostavno me je i ova knjiga odusevila na svoj nacin kao i prva.

[Bulbul]

#11344

“Crna Dusa” od Ahmeta M Rahmanovica.

Jako tuzna i bolna knjiga, jos jedna koja vas nece ostaviti ravnodusnim.

[Dedo]

#13021

Koristim ovu priliku da se ponovo oglasim sa jednom preporukom,
Svima koji nisu imali priliku da procitaju roman Gazi Husrev-beg
od Hazima Akmadzica da se potrude i procitaju.
Moje videnje da bi svako trebao upoznati sta je iza sebe ostavio ovaj dobrotvor.

Autor ovog djela je smjestio lik i djela Gazi Husrev bega u perspektivu devedeset i devet Bozijih imena.
Ovaj roman je strpljivo vodena fikcijska,poetska Gazi Husrev begova biografija.Ne libeci se da lik izgradi,kao mozda niko do sada u nasoj literaturi,na dubokoj podlozi Vjere,na iskonskom osjecaju pripadnosti Vjeri kao smislu postojanja.

Hazim Akmadzic je ostvario djelo koje se cita u dahu i ne ostavlja lahko.Zato preporucujem ovo djelo kao nezaobilaznu lektiru.Ugodno citanje, vjerujem da cete biti odusevljeni dobrocinstvom Gazi Husrev-bega.

[Aida]

#13112

Fukoovo klatno – Umberto Eko

Kome s zanimljive teorije zavjere i Templari, bujrum!

[Sedina]

#15548

Odlomak priče – Jesti kamenje

——————————————————————————–

JESTI KAMENJE je priča Vojčeka Tokmana o bosanskim muslimankama koje 2003, osam godina posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma, i dalje obilaze masovne grobnice koje se otkopavaju po Bosni, u nadi da će među identifikovanim kostima pronaći svoje davno nestale muževe i sinove.

Knjigu je sa poljskog vešto prevela Antonia Lojd-Džons, a čini je niz kratkih i bolnih poglavlja u kojima bezimeni narator predstavlja ove žene, daje kratki pregled ratnih događanja u njihovim varošima i selima, a onda ih pušta da same govore.

Kao i mnogi drugi muslimani u Bosni, i ove žene su u proleće 1992. bile zatečene događajima. Njihovi prijatelji Srbi, drugovi iz osnovne i srednje škole, poznanici iz kafića, krenuli su od kuće do kuće, izvodili ljude i na mestu ih ubijali, ili ih odvodili da se više nikada ne vrate. Otimali su im novac, nakit, televizore, traktore, alat, pa čak i posuđe. Gradili su logore u kojima su držani bogati ljudi i zarobljeni vojnici. Zatvorenike su tukli čuvari i lokalni Srbi, koji su dolazili u logor, birali zatvorenika i onda sa njim radili šta god im je volja. Dolazili su noću i silovali žene. Palili su džamije i sela i jako se razbesneli kada su se muslimani naoružali i krenuli da se svete. Sve su to radili nekažnjeno, sigurni da ih pravda nikada neće stići.

Neverovatnom brzinom, za svega par meseci, bosansko društvo se pretvorilo u živi pakao. Sada znamo da su nasilje podsticali srpski nacionalisti iz Bosne i Beograda, kao deo nakaznog projekta konačnog razdvajanja dveju pomešanih etničkih zajednica. Ono što i dalje ne razumem je zašto su Srbi iz tih gradova i sela tako lako pristajali da čine zlo. Zlostavljanje nemoćnih izgleda ima privlačnost droge. Ljudi se navuku, a onda se čude zašto treba da odgovaraju za svoje postupke. Srbi koje Tokman sreće nemaju da kažu mnogo toga. Žene se žale, a muškarci se kriju iza njih i ćute, u strahu da će ih neka preživela žrtva prepoznati i prijaviti Haškom sudu. Ti ljudi i dalje veruju u laži svojih vođa i još uvek, uprkos svim dokazima, žive u uverenju da su oni najveće žrtve rata.

Oni se ne suočavaju sa surovom realnošću ekshumacija. Poljska forenzičarka Eva Klonovski govori o svom iskustvu iskopavanja dečije masovne grobnice kod Prijedora:

Svejedno mi je da li ekshumiram dete ili starca. Kosti su kosti. Jedina razlika je u tome što su dečije kosti sitnije i trošnije od kostiju odraslih. Kada sam naišla na sitne kosti, znala sam da su dečije. To sam i očekivala. Pored njih je bila igračka – figurica Supermena. Trebalo je da je stavim u odvojenu plastičnu kesu. Nisam mogla. Držala sam figuricu u ruci, a otac deteta je stajao iznad mene. Nisam više mogla da izdržim. Bila sam na ivici plača. Ubeđivala sam sebe: „Eva, ovo neko mora da uradi. Kosti su kosti. Ovo je igračka koja je nađena pored nekih kostiju. Moraš da je staviš u kesu i nastaviš da radiš.“

[Kaza]

#19200

Upravo sam procitao knjigu „Razglednica iz groba“ Emira Suljagica i preporucujem je svima na citanje.
Citajuci ovu knjigu, htjeli vi to ili ne, ona vas vraca u ta ratna vremena i budi osjecanja koja su mozda negdje u stranu potisnuta ali nikad zaboravljena. Taj osjecaj se pojacava kod onih koji su nesto slicno prezivjeli. Zbijegovi a zatim geto izilovan od svijeta, zavistan od humanitarne pomoci, srbocetnickog agresora i domacih mocnika, profitera koji se u tim vremenima snalaze kao riba u vodi.
Na kraju je Srebrenica postala jedna velika grobnica u kojoj se nalaze i oni kojih vise nema ali i prezivjeli, koji, ma gdje bili u svijetu su duhom tu prisutni. Emir osjeca pripadnost svojim drugovima koji su izgubili zivote i samo sticajem okolonosti je on covjek koji hoda, zivi mrtvac koji je ostavljen da jos samo nesto obavi na ovom prljavom svijetu a onda se pridruzi tamo gdje i pripada.
Emir, postenjacina koja se rijetko srece, opisuje to stanje onako kako ga on vidi i osjeca. Potpuno sam ga razumio jer u jednom takvom slicnom getu sam proveo godinu dana. Sve je isto samo sto ostali opkoljeni gradovi nisu postali i grobnice, iako je u njima ubijen veliki broj ljudi i djece.
Imao je Emir mogucnosti da ode kada je bila evakuacija ranjenika helikopterom iz Srebrenice. Papir koji mu je dat kao dozvola za odlazak, jer je bio prevodioc u komisiji koja je odredjivala koje ranjenike treba transportovati, je Emir dao poznaniku koji je takodjer bio ranjen ali nije usao u uzi izbor.
Kao sedamnaestogodisnjak je u zbijegovima dosao u Srebrenicu i tu ostao do kraja , jula 1995. godine cijelo vrijeme radeci kao prevodilac holandskog bataljona. Dakle to je zivi svjedok stradanja Srebrenice, upucen i u nasitnije detalje, obzirom da je prisustvovao svim vaznim sastanicam prilikom pregovora kao prevodilac.
Procitavsi ovu knjigu po prvi put sam obuhvatio potpunu sliku o Naseru Oricu, koja mi je poslije ovih danasnjih dogadjanja bila nejasna.

Nasa sreca je da su poslije ovakvih gnusnih dogadjanja uvijek ostajali Emiri kao zivi svjedoci.
Samo jos kada bi ih imao ko slusati.

[Kaza]

#20221

Upravo sam zavrsio citanje poznatog djela od Dostojevskog, „Zlocin i kazna“.Naravno svima nam je poznato da je ovo djelo bilo uvrsteno u obaveznu lektiru za vrijeme naseg skolovanja. Da li sam ga citao ili zabusavajuci slusao prepricanu verziju od kolega, ne sjecam se vise. Znam samo da se moralo u to vrijeme bar znati o cemu se radi u toj knjizi. Bilo je to davno a i u vrijeme kada je zlocin za nas, obicne ljude, bio vise apstrakcija nego stvarnost.

Citati to djelo nekad davno i sada je ogromna razlika. Naravno radi se o remek djelu u kome su opisana prezivljavanja covjeka koji je izvrsio zlocin, a da i sam nije bio 100% siguran iz kojih razloga je to napravio.
Prezivljavanja tog covjeka su bila strasna kad je proradila ta ljudska savjest koja ga je jednostavno razdirala.

Koja je razlika izmedju danasnjih zlocinaca i onih nekad, birvaktile, tesko je reci. Znam samo jedno a to je da danas zlocinci ni blizu ne prezivljavaju ono sto su nekadasnji prezivljavali.
Da li su ovi danasnji, kao virusi, mutirali u neku novu vrstu zlocinaca koji nemaju savjesti ili je uticaj sredine, koja ih slavi kao heroje, ucinila da sve ono , bar malo ljudskog sto u sebi posjeduju bude potpuno potisnuto, tesko je reci.

Ceka se novi Dostojevski koji bi usao u dusu danasnjih, mutiranih zlocinaca, pa to sve stavio na papir i uokvirio u roman.

Do tada preporucujem da, iako ste mozda citali, citate ponovo ovo djelo. Danas cete to dozivjeti sigurno drugacije u odnosu na nekad.

[Dedo]

#23839

Roman Zrtvovanje Vuku od Mirsad-a Sinanovica
je djelo koje citalac dozivljava kao da sam prezivljava te strahote koje autor opisuje,uglavnom radnja je iz poslednjeg rata sa podrucja jugo-istocne Bosne.

Evo sta o tom djelu kaze Nedzad Ibrisimovic:

Ovaj roman kao da nije pisan,zapravo kao da je procitan
i prije nego sto je napisan,a o vratu Bosne na njenim golim prsima,visoko kao prepoznatljiv pecat ispisan krvavim,
zakucastim,potcrtanim i ponovljenim znakovljem.

Onima koji se odluce da nabave i procitaju ovo djelo garantujem da se nece pokajati.

[Author]

Posts