[Dedo]

in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #27918

fukara_tz
Moderator

Postovi: 5955
Pridružen/a: 14/12/2003 01:00 Vrh
——————————————————————————–

Re: Da se nikad ne zaboravi …
Postao/la zeleno volim te dana 09/12/2008 21:00

Svjedočenja bošnjaka sa područja Hadžića
utorak, 15.07.2008.
Svjedočenja: Skidao sam sa ražnja pečene Bošnjake
Potresna priča Sune Dupovca, zatočenika zloglasnog četničkog logora Kula u Sarajevu

Do izbijanja agresije na našu zemlju, Suno Dupovac je u Hadžićima živio u porodičnoj kućI i dobro zarađivao u Tehničko-remontnom zavodu. Bio je baš 25. maj 1992. godine kad su ga, sa bratom i zetom, u zatočeništvo odveli srpski policajci… Od reintegracije hadžićke općine u Federaciju BiH, 1996. godine, opet je u Hadžićima…

Piše: Nusret Hodžić

Suni Dupovcu su, u aprilu 1992. godine, u bolnici “Koševo” u Sarajevu operirani mokraćni kanali. Početkom juna su mu trebali izvaditi stent, gumeno crijevo koje mu je bilo ugrađeno od bubrega do mokraćne bešike.

– Takvoga me zatekao rat. Nisam mogao otići u bolnicu. U kuću mi je, 22. maja, došao tadašnji šef policije, kojega sam ja dobro poznavao, i rekao da ne smijem napuštati kuću, ali da se ne plašim I da me niko neće dirati. Koji dan kasnije, došli su srpski policajci, koje ja nisam poznavao, jer nisu bili iz Hadžića, pokupili mene, mog brata i zeta, i odveli nas kod Zorana Gaševića, u Općinu. Dok je mene isljeđivao Zoran, brata su mi u hodniku pretukli. Sav je bio krvav i u modricama – prisjeća se Suno i objašnjava da su ih smjestili u općinsku garažu. Na petnaestak kvadrata su zatvorena 52 čovjeka. Bilo je tijesno, zagušljivo, nepodnošljivo vruće. Među zatočenicima je bio i Kasim Durmišević, koji je toliko premlaćen da je mokrio krv. Kasim je Suni rekao da ga je isprebijao Momo Stanimirović, prijeratni šef sigurnosti u Tehničko-remontnom zavodu. Potom su ih prebacili u sportsku halu Kulturno-sportskog centra. Tamo je bilo više od 200 ljudi, žena i djece.

– Tu smo ostali do 23. juna, kad su nas deportirali u Lukavicu. Oko četiri sahata ujutro, 24. juna, izvršili su prozivku i izdvojili 47 ljudi. To je grupa za koju se još ne zna kuda su odvedeni, niti se išta zna o njihovoj sudbini. Ostale su odveli u zatvor Kula.

Svezani, pa živi zapaljeni

U Kuli je ostao do decembra 1992. godine. To su mu bili najteži dani u životu. Ne toliko zbog batinanja, koliko radi onoga što je doživljavao prilikom odlazaka na “rad”, oko Sarajeva sakupljajući tijela masakriranih Bošnjaka i bacajući ih u masovne grobnice.

– Gledao sam zvjerski masakrirana tijela Bošnjaka. Nikad neću zaboraviti prizore koje sam vidio kod Trnova. Jednog dana, negdje krajem jula, poveli su mene, Kemala Fetibegovića i Halida Arukovića u vikend-naselje poviše sela Kijeva. U jednoj vikendici smo pronašli pet ugljenisanih tijela. Tri odrasle osobe i dvoje djece. Bili su zavezani lancima za plafon, kako ne bi mogli bježati, i živi spaljeni. Mi smo ostatke pokupili u vreće… Nešto niže od te vikendice, na proplanku je stajao ražanj na sohama, a na ražnju izgorjelo ljudsko tijelo. Kemal se onesvijestio, pa smo Halid i ja morali skinuti ostatke s ražnja i pokupiti ih u vreću. To je, kaže, samo najupečatljiviji primjer zvjerstava nad bošnjačkim civilima. Svakodnevni su bili prizori zaklanih i masakriranih ljudi čije su ostatke sakupljali na kamione i istovarali ih u masovne grobnice.

– Jedna od masovnih grobnica je bila ispod mjesnog groblja Vranješ, blizu Lukavice. Iskopana je jama duboka pet metara, a po pet metara je bila duga i široka. Nas bi iz Kule noću odvodili tamo da s kamiona skidamo tijela i bacamo ih u tu jamu. Preko dana smo preko tijela nasipali sloj zemlje. Tako se ponavljalo dok jama nije bila napunjena. Poslije rata sam to ispričao Amoru Mašoviću. Tačno sam locirao grobnicu i iz nje su ekshumirane žrtave.

Hrvati ga zarobili na razmjeni

U decembru su u logor došli dvojica Srba iz Hadžića, Mika Golub i Miloš Jerkić. Mikin brat Branko je bio u zatvoru Silos u Tarčinu i on ga je htio izbaviti zamjenom za nekog od Bošnjaka.

– Odabrali su mene i Izeta Japalaka. Zbog situacije oko Sarajeva, do Hadžića smo morali putovati preko Pala, Mrkovića, Vogošće, Ilidže i Blažuja. Sjećam se da su oni, prolazeći preko Mrkovića, svratili kod nekog Srbina. Ne sjećam mu se imena, ali strah koji sam tada pretrpio neću zaboraviti. Učinilo mi se da se u kući toga Srbina nešto proslavlja. Ali, taj je obilježavao četeresnicu sinove pogibije u ratu. Mika mu je rekao da muslimane vodi na razmjenu za brata. Srbin uze pušku i pravo na nas, da nas pobije. Mika mu veli: “Možeš ih pobiti, ali znaj da si i mog brata ubio”. Onaj Srbin se nekako i povuče…

Odvedeni su u neki podrum u Hadžićima u kome je već bilo zatočeno 18 ljudi. Odatle ih je Mika Golub, Sunu i Izeta, odveo na Kobiljaču, na razmjenu… Kasnije je saznao da su, samo desetak minuta nakon njihovog odlaska, iz tog podruma četnici odveli devet ljudi u Svrake i tamo ih pobili. Na Kobiljači, na teritoriji pod kontrolom HVO-a, Sunu, Izeta i dvojicu Bošnjaka iz Tarčina koji su Branka doveli u razmjenu, Miku Goluba, njegovoga brat Branka i Miloša, te Hrvata Dragu Elpeza, sve su zarobili Hrvati. “Razlog” – nisu imali nikakvih dokumenata. Sa Kobiljače su odvedeni u Vitez, gdje su isljeđivani, a odatle u Busovaču. Nakon 12 dana, zahvaljujući poznanstvu jednog njegovog rođaka sa Tihomirem Blaškićem, Suno, Izet i dvojica Bošnjaka iz Tarčina su pušteni na slobodu. Trojica Srba i Hrvat Elpez su ostali u zatvoru još nekoliko mjeseci.

Ovog svjedoka moram posjetiti ako bude ziv prvom prilikom jer sam o ovom zlocinu cuo od prezivjelih u Kijevu,covjek na raznju bio je moj rodjeni dajdza a.r.Upravo je pocelo sudzenje monstrumu koji je ovo radio. Pravda je spora al dostizna.Samo me interesuje sta je to za zvijer u ljudskom liku da tako nesta moze uraditi.

[Dedo]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #27900

Donijecu ima u moje nene.Cuva od naroda i dan i noc,valjda ce se naci, okretao mi je ledja.
Okrenuo sam se nazad prema svojoj zgradi i prvo sto mi je palo na pamet bilo je to da se ja i Necko ovaj put nismo svadjali. Doduse ovo je prvi put da se vidimo u ratu, mozda zbog toga. Rat mjenja ljude. Pa nam sada nije bitno da li je bolje igrati kosarku ili fudbal. Da li je bolji bmx ili specijalka. A cesto smo se ja i on na skolskom igralistu znali posvadjati pa skoro i potocu oko favorizovanja sporta. Njemu je uvijek bila draza kosarka, valjda zato sto je visok, a meni fudbal, valjda mi je to od babe.

Sad je svejedno, obojica moramo slusati fijuke granata umjesto cike i vriske na igralistu. Taman kada sam se prekorio jer mislim na granate, cuo sam huk i zvizduk jedne pa i druge. Jaka detonacija je odjeknula u kuci u kojoj su nekada prije rata zivjeli Srbi. Nisam razmisljao o izbjeglicama u toj kuci. Nekom ratnom instiktu u meni bilo je dovoljno samo da vidim oblak prasine na kuci preko rijeke. Potrcao sam, valjda zato sto sam znao da su dvije granate malo. Podrum moje zgrade je bio blizu, trebalo mi je malo vremena do njega. Ponovni fijuk i eksplozija ovaj put malo dalje, dale su mojim nogama dodatnu snagu. Osjetio sam da sam se sudario s nekim, ko je trcao u suprotnom pravcu. Nije bilo vremena za izvini. A izvinjenje nije ni trebalo. Zasto bi se izvinjavali jedni drugima, kada nam je cilj isti, naci sigurno skloniste. Iznenadio sam samog sebe kako sam se brzo nasao pred haustorom. Jos malo i u podrumu sam. Niz stepenice hodnika komsije su vec trcali prema sklonistu. Jos jedna je pala jako blizu a iza nje i druga,treca… i ko zna koliko jos. Smjestio sam se na uobicajeno mjesto u podrumu. Blizu ocevog Thomosa. Sada mogu granate padati koliko hoce. Na sigurnom sam. Ako me geler pronadje u podrumu, onda mi i nije sudjeno da zivim. Razmisljao sam o tome, da nikako ne silazim u podrum, da ostanem u stanu tokom granatiranja. Teta Sajda me natjerala da silazim. Rekla mi je da moram pokusati prezivjeti u inat Srbima a zbog mame i sestre. Za inat me nije bilo briga, ali zbog pomisli da cu opet vidjeti mamu i sestru nekad, svaka detonacija me tjerala u podrum.

Otvorio sam rezervoar na thomosu. Komsije su me cudno gledale. Nek misle sta hoce, moj thomos moja briga. Nije bilo ni kapi goriva u njemu. Sjetio sam se da je otac gorivo dao nekom covjeku za nekoliko kilograma soli.

-Hoces da se vozas ?

– Aha, teta Sajdo. Samo ne znam kako cemo ga upalit.

– Eno trafoa iznad zgrade, kad svi vade ulje, vadi i ti.

– Ma ne znam ja to – rekao sam stidljivo. Zaista izvaditi ulje iz trafo stanice za mene je bila visa matematika.

– Sajdo sta ga nagovaras na sejtanluk. Bolje je ulje iskoristiti za lampu nego da ode na vozanje po carsiji – obrecnuo se Hasan.

– Ma necu ja to Hasane vaditi, dzaba ti. – Hasana nikada nisam volio. Jer je Hasanov odnos prema meni uvijek bio neprijateljski. Jos dok sam bio dijete, galamio je na mene jer pravim buku sa loptom ispred zgrade. «Imas igraliste pa idi tamo».

– Neka dijete vadi. Kad svi kradu sto ne bi on – branila me teta Sajda.

Mozda me je ova zena razumijela jer poznaje i mene i moju porodicu jako dugo. Zapravo, poznaje me moj citav zivot. A mozda se i sazalila na mene, pa je na mojoj strani. Oduvijek je bila emotivna. Ta mi se misao nije svidjela, jer nisam zelio da me iko sazalijeva. Ako sam ostao sam, bez oca koji je poginuo i sestre i majke koje su u Tuzli, to nije dovoljan razlog da me zale. Razlog da bi zalio nekog mozda i ne treba da postoji. Iako svi te razloge pronadjemo u sebi. I to je valjda jedna od niti sto od nas pravi ljude.

– Neka teta Sajdo, necu vadit. Nek vadi kome treba, vozat cu se ja na Tomosu na drugaciji nacin. – nisam htio reci da ce Necko i Neso vec odnekle izvaditi trafo-ulje, jer bi opet morao slusati Hasanovo pametovanje.

– Kako li ces ga vozat ? Na vodu ? – neko je dobacio.

– Jazuk je i vodu trosit na vake stvari,ha ja – Hasan je bio raspolozen za kritiku.

U tom momentu nesto se prolomilo u meni. Osjetio sam kako mi krv udara u glavu, kako sam se zacrvenio. Ustao sam, podigao Tomos i krenuo vani.

– Eno ga lud ko i otac mu, sam ide da gine.

– Ljudi pustite djete na miru, sta ste navalili na njega, nije vam on kriv sto morate sjediti ovdje. Ljutite se na cetnike, sine Alene …. – zatvorio sam vrata i nisam cuo sta je teta Sajda rekla. Poceo sam gurati motor uz stepenice, kao sto sam ga uvijek gurao. Ovaj put doduse uz detonacije. Izasao sam iz haostora, i sjeo na motor zamisljajuci da ga vozim. Onako polahko kroz carsiju. Nisam cuo detonacije koje su odjekivale srebrenickom dolinom, nisam cuo teta Sajdu koja me zvala u podrum. Samo ja, motor i misao na prijeratne Srebrenicke ulice. Ako je moj otac ovako poginuo, onda je poginuo sa lijepim mislima. Kazu ustao je iz rova, okrenuo se prema cetnicima i poceo pjevati. Nadam se da je uzivao u tim posljednjim trenutcima svog zivota. Valjda se dobro osjecao kao ja sada. Mislima, dusom, srcem i svim onim sto se ne moze opipati na covjeku bio sam izvan rata. Sve mi je postalo svejedno. Zelio sam da takav osjecaj traje vjecnost, bas kao sto sam zelio da rat ode u beskraj….

preuzeto sa blogger.ba

Mislim da se radi o isjeccima iz knjige Djecak iz Srebrenice napisao Emir Suljagic

objavio elvis 83

[Dedo]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #27890

Nema ptica. Eh rat je jos uvijek. Definitivno, jer kakav bi bio mir, bez cvrkuta srebrenickih ptica. Dakle rat jos uvijek nije stao. Rjesio sam jednu dilemu. Ali ne i drugu. Gdje cu sada ? Kuda ? Kojim putem da krenem a da najmanje primjetim oziljke rata oko sebe. Brzo sam i to rijesio. Bilo kuda, rat je u Srebrenici na svakom mjestu isti. Morao sam se priviknuti na srusene zgrade, drugacije ulice i usplahirene ljude oko sebe te u takvoj sredini pokusati naci malo spokoja i zadovoljstva sto fale mojoj dusi ili onom necemu u njoj. Krenuo sam prema centru, mjestu sa najvise asfalta u Srebrenici. Tu je valjda sada najvise ljudi a samim tim vjerovatno je tu najzanimljivije. Mozda je taj centar danas izvor moga zadovoljstva i spokoja.

Hodao sam lagano, bez ikakve ukocenosti i spremnosti da zalagnem u najblizi zaklon u slucaju detonacije. Zelio sam koliko god je to moguce pronaci sretnog sebe, prijeratnog. Trazio sam se u koracima za koje sam mislio da su normalni. Lagao sam sebe da nisam spreman za detonaciju i trazenje najblizeg sklonista. Negdje duboko u meni krio se taj neki instinkt, koji se samo u ratu moze spoznati. Onaj nagon da prezivis i u najgorim uslovima. Ono nesto sto te tjera da zivis, valjda uinat, cucalo je u meni i sigurno bi spremno docekalo opasnost. Po ko zna koji put, odbacivao sam misli iz glave i samo htio uzivati u novom srebrenickom mirnom danu koji je u posljednje vrijeme neuobicajen.

Nisam mogao sakriti osmjeh sa lica kada sam vidio Necka. Znao sam da je nepristojno da mu se smjeskam dok prilazimo jedan drugom, jer prije nekoliko dana cuo sam da je oca ispratio tamo gdje je valjda bolje. Na drugi svijet, kojeg sigurno ima. Ako ne tamo negdje kod Boga, onda sigurno u Tuzli ili na bilo kojem drugom mjestu na kugli zemaljskoj. Jer sve je drugi svijet u odnosu na Srebrenicu. Prekorio sam se za trenutak zbog osmjeha, ali i nastavio se smijati. Jer tacno znam kako se Necko osjeca, treba mu sreca, a htio sam da je pronadje u meni i mom osmjehu. Odjednom sam se poceo osjecati glupo. Smijao se ili ne, ne znam sta da kazem Necku. Jer, sta god da mu kazem bice glupo i nece imati svoju svrhu. A rijeci valjda zato sluze, da imaju svoju svrhu, da nadju put do nekog, covjeka u nekom ili pak zvjer.

Na srecu Necko je prvi progovorio.

– Alene, ja mislio da je mater i tebe i sestru odvela u Tuzlu. A vidi ti ovdje. Pa jesul one uopste tamo ?

– Ma jesu, ja nisam htio da idem. Nisam mogo od oca. Dje cu njega samog ostavit ovdje, a on nije mogo napustit Srebrenicu pa jel ti Boga.Al et napustio ju je na neki drugi nacin, sudbina ga natjerala da je napusti.

– I moj Hamid se pridruzio tvom ocu. Mozda im je bolje

Nakon ovih Neckovih rijeci razumio sam zapravo sta je rat u Srebrenici. Razumio sam da je rat ovdje samo borba da ostanes zivo bice. Ne da prezivis, nego da ostanes zivo bice. Da to znas pokazati na neki nacin. U ovom momentu, ja Necku ne znam pokazati ni sazaljenje ni utjehu, a ni on se meni ne jada. Doduse, nije nikakvo iznenadjenje cuti ako neko pogine. Rat je. Ljude ubijaju. Samo zato sto hoce da budu ljudi.

– Sigurno im je bolje nego nama. – dvoumio sam se da li da pitam Necka kako mu je poginuo otac – A tvoj babo …

– Granata, u Kazanima na vodi. Jos troje ljudi poginulo. Krivo mi, Alene, ako je morao ginuti da bas pogine na vodi. Taj dan dos’o s linije. I otiso na vodu, kaze zazelio se naroda u Srebren’ci. Et …

– Mah, sta ces … zivjeti moramo, zivot ide dalje – tako mi je neistinito zvucala ova recenica nakon sto sam je izgovorio.

– Ma koji zivot Alene? Jel mi zivot gledati mater i nenu kako evo pet dana ne prestaju plakati ? Kad cu ja zaplakati ?

– Ne daj se …

– Nego znas sta, imas li ti onaj Tomos od babe ti ?

– Imam k’o da i nemam, jedino ako si spreman da me guras na njemu.

– Necu te gurati ja, al trafo stanica hoce.

– Ne razumijem, kakva trafo stanica ? Pa nema struje. Nit Tomosov motor ide na struju

– Al trafo stranica ima ulje, a motor mozda upali na ulje.

Pomislio sam kako mi babo nikada ne bi dozvolio sipati u motor neko ulje iz trafo stanice. Al misao da bi se ja i Necko mogli vozati u ovom ludilu bila je genijalna.

– Cekaj, jesi siguran hoce li upaliti ? A i kako cemo izvadit ulje iz trafo stanice ?

– Vrijedi probati, a ulje ce nam srediti Neso. Ponudit cemo mu koji krug, garant ce pristati.

Ideja mi je bila sve orginalnija. Osjecao sam se zadovoljno. Necko mi je prijao taj dan.

– Hajd onda ‘vako, ja odo u podrum izvuci motor, vidit falil’ mu sta, a ti i Neso dodjite kod mene kad to sredite. Svakako sam sam.

– Amidja ti ne dolazi ?

– Ma jok. Odem ja do nene nekad, vidim kako je strina fino pazi. Amidja posalje ponekad ove sa puskama, da spijuniraju mene i et.

– Sto bi te spijunirali ?

– Mah da se ne prijavim u vojsku. Stio ja odma poslije oca, al’ neda amidja. Kaze nek ostane neko ziv od Osmanovica.

– Eh, ako prezivis ovje u Srebren’ci, prezivices i na liniji, ha ja.

– To sam mu i ja reko. Al ljuti se co’jek. A i ne ide mi se. Volio bi ubit kojeg cetnika, al opet i ne bi. Volio bi da svi prestanu ici na te linije, da svi shvate da ovo nije vrijedno icega na svijetu.

– Nemoj tako, vrijedno je. Jebo ga ti, nasi ginu ti tako pricas. Jebacemo mi njima majku. Nama ne mere biti gore. Njima more. Al jebo njih, odo ja do Nese pa u trafo po ulje.

– Hajd. Ako naletis na neku jabuku usput …. ma nista – postidio sam se. Trazio sam nesto, sto je vjerovatno i Necku puno znacilo.

– Donijecu, ima u moje nene. Cuva od naroda i dan i noc. Valjda ce se naci.

Nastavice se

pruzrto sa Bloger.ba

[Dedo]

in reply to: Samo misli….. #27889

PJESMA MOME SINU
Jednom su iscrtani
znakovi zivota moga
Jednom I nece vise
Jednom su ruseni djecacki snovi
Jednom, zato ti ovo pisem sine

Kad otvoris sine nevine oci
Ti jadan neces nista znati
Uzivat cemo u pogledu tvom
Sine, ja i tvoja mati

A kada jadan osjetis svijet
Ti sine sretan budi
Jer u tvoj ce zivot nahrliti
Nepozvani, sto se isto zovu LJUDI

Ne vjeruj sine u rijeci
Nego slijedi srce i dijela
Cisti ko od Boga neka ti budu
Oni su tvoga zivota sjena

Jednom ces dijete moj gost biti
Na rijeci sto se Drina zove
I tada ces sine slusati
Svoga oca djecacke snove

A ti ih dobro tada upamti
Neka nam rijeka svjedok bude
Da nikada na Putu svome
Neces prezirati ciste ljude

Dobro ce ti pratilja biti
Jer je ono na tvojoj strani
Nikada sine nemoj suzu kriti
Nemoj da ti bol zivot kvari

Snove i Srce svoje slijedi
Ali imaj Rijeku na umu
Zalogaj hljeba uvijek cijeni
Jer zivot je samo hod po drumu

A ti svoje drumove biraj
Laganim korakom ih shvati
Ne Boj se sine moj
Uvijek ce biti i otac i mati

preuzeto sa Bloger.ba

(djecak iz Srebrenice)

[Dedo]

in reply to: Moji školski dani #27844

Konacno jedna jako pohvalna tema, na koju svako od nas moze bar nesto napisati.Mislim da ovdje postoji siroka lepeza sta se desavalo lijepo,a i manje lijepo u toku skolovanja.

Evo dragi posjetioci Rogatica.com bujrum pisite sta vam je ostalo u sjecanju,i nemoj da ocekujete da uvijek isti pisu a ostali da citaju.Ovo je tema u kojoj mozemo pisati o sebi i drugima tokom skolovanja.Pohvalna sjecanja su bolja ako se pise o trecem licu.

[Dedo]

in reply to: TITO JE DOSAO SA PROLETERIMA #27810

Autor: Muhamed Mahmutović

Objavljeno: 23. December 2010. 13:12:38
Muhamed MAHMUTOVIĆ: U Bosni i Hercegovini na zadnjim izborima najviše glasova Bošnjaci su dali upravo stranci koja je nasljednica SKJ i čije prostorije krase portreti velikog vođe, što je još jedan dokaz da Bošnjaci boluju od titolatrije i pokazuju po neznam koji put iznova da vole one koji im rade o glavi. A da je Tito radio mnogima o glavi govore statistički podaci, koje je objavio njemački Bild, prema kojemu je on na desetom mjestu najvećih masovnih ubica u historiji čovječanstva.
Prije nekoliko dana na Facebook profilu postavio sam simpatičnu rečenicu koju pročitah negdje, a glasila je ovako: – Kad vidim ko se sve kune u Tita, ne čudim se više ni što je umro. Dopunio sam ovo sa komentarom jedne naše nene koja je kad se pročulo da je umro Tito sva očjana konstatirala – kad je on umro, nejma nam bome druge nego svima mri’ti.

Mislio sam da će to biti samo šala i da ću nekome popraviti raspoloženje u ovim sumornim danima recesije, poplava, političkih prerivanja na svjetskoj i domaćoj sceni, ali sam dobio nekoliko veoma oštrih kritika na račun moje “neslane šale”, od mojih fb “prijatelja”, koji su jos uvjek jako sentimentalni prema metalskom radniku iz Kumrovca. Bilo je to, eto, skoro prije mjesec dana, a napadi na mene još traju.

Sa jednom našom poznatom književnicom sam izmjenio i nimalo nježne mejlove, jer je ona Titova pionirka, bila i ostala, kako reče, a svoje sjetno obraćanje javnosti povodom Dana bivše republike 29. novembra, koje je postavila na jednom web portalu, pisala je sa velikim žarom i zanosom. Ja joj nisam zamjerao to što žali za tim vremenima, iz kojih i sam imam nekih lijepih uspomena, jer je potpuno logično da se svako nečeg lijepog sjeća iz mladosti, ma kakva ona bila, ali sam se ljutio što je građane Bosne i Hercegovine, pogotovo Bošnjake, grehota jednako kriviti za raspad bivše zajedničke države. I dan danas upravo najviše Bošnjaci žale za Jugoslavijom, iako su najmanje krivi za njezin raspad, a bili su najveće žrtve tog procesa, ali opet oni koji lamentiraju nad sudbinom bivše Juge tu ne prave nikakve razlike, pa tako ni ova uvažena književnica, koja je Bošnjakinja.

U Bosni i Hercegovini na zadnjim izborima najviše glasova Bošnjaci su dali upravo stranci koja je nasljednica SKJ i čije prostorije krase portreti velikog vođe, što je još jedan dokaz da Bošnjaci boluju od titolatrije i pokazuju po neznam koji put iznova da vole one koji im rade o glavi. A da je Tito radio mnogima o glavi govore statistički podaci, koje je objavio njemački Bild, prema kojemu je on na desetom mjestu najvećih masovnih ubica u historiji čovječanstva.

Vraćam se tačno u…
Kad spomeneš ovaj podatak Bošnjacima ni to ne pije vode. Opet dobiješ odgovor da je on ubijao samo “bagru”, da je trebao i više… Rijetki su čuli za Mustafu Busuladžića, kojega smatraju jednim od najumnijih Bošnjaka u devetnaestom stoljeću ili književnika Edhema Mulabdića, Mehmeda ef. Handžića i mnoge druge koje je veliki vođa zatvarao na dugogodišnje robije ili strijeljao kao pse, a ni dan danas njegove obavještajne službe, koje su itekako aktivne u BiH, ni Busuladžiću, ni drugima ne mogu pronaći uvjerljive dokaze za njihovu krivicu.

Čudo je pravo da je Titov unuk Josip Joška Broz toliko neinformisan pa je Komunističku partiju osnivao prije kratkog vremena u Beogradu, a za to mu je najpogodniji teren sigurno bila Bosna i Hercegovina. Bilo je malo tragikomično gledati Borza juniora, kako sa frizurom “titovkom” i crvenom kravatom kakvu nosi naš Zlatko Lagumdžija, stoji ispred desetak zanesenjaka sa transparentima i Titovim slikama. Na pitanje novinara čiju podršku očekuje, odgovara u pravom maniru svog djeda, da će je dobiti od svih i sjetno se prisjeća kako se nekad lijepo živjelo. On zasigurno ima za čim da žali i njemu nije zamjeriti, stari je znao sebi i svojima obezbjediti život na visokoj nozi, a nisu loše prolazili ni njegovi odani pioniri, ali nije bilo mjesta za sviju u toj sviti.

Svi položaji i utvrde iznad Sarajeva su rađeni za vrijeme Maršalove vladavine i već tad je neko znao za što su mogli biti upotrijebljeni, jer iznad Sarajeva nije granica sa Italijom. Uz kakvo obrzaloženje su pravljene te utvrde i kasnije date na raspolaganje četnicima i agresorskoj JNA? Dali je moguće da Tito nije znao za planove o Velikoj Srbiji? Mogao bih ovakvih pitanja redati u nedogled, svi imalo razumni odgovori zasnovani na činjenicama i dokazima jasno optužuju Maršala za ono što nam se desilo, ali naš narod opet uporno ponavlja – dok je bilo Tite, bilo je i pite. To što nam je kasnije doista ispala pita skuplja od tepsije nije nikoga briga.

Nekoliko puta u historiji se pokazalo da neke narode ne treba oslobađati tiranije, jer se najbolje osjećaju kad ljube skute nekom velikom vođi. Njasvježiji primjer je Irak, gdje nema izgleda da u skorije vrijeme zavlada mir, nakon što su im Amerikanci, doduše iz svojih interesa skinuli sa grbe Sadama Huseina.

Kod nas, hvala Bogu, nije tako, mi smo Zlatka Lagumdžiju sebi odredili za novog velikog vođu, koji je “za naše dobro” otišao prije nekoliko dana i Dodiku u Banja Luku na noge. Sad ćemo, eto, ponovo imati i Titu i pitu!

[Dedo]

in reply to: IVO ANDRIC – cetnicki ideolog ili ne? #27807

Share

Andrić ih selektirao, a agresor likvidirao
KORIJENI ANDRIĆEVIH MORALNIH DEVIJACIJA
Autor: Mehmed Meša Delić

Objavljeno: 06. January 2011. 09:01:19
Mehmed Meša DELIĆ: Dr. Muhsin Rizvić u demistifikaciji Andrića kao ličnost pokazuje da psihološko – patološki prilaz ličnostima sa često isticanim morbidno – satanskim scenama i raznovrsnim unutrašnjim devijacijama u stvari vlastiti Andrićev autopotret koji odslikava njegovu sklonost sadističkim, a često i seksualno sunovraćenim scenama. Ta psihološko – moralna introverzija, koja je pravljena u duhu tadašnjeg psihoanalitičkog prilaza ličnostima, u Andrićevom djelu pretvorila se u slikanje bošnjačkih junaka u potpuno drugačijem svjetlu nego što to mogu dati hronike, zapisi i ostali dokumenti kojima se Andrić obilato koristio prilikom stvaranja svojih djela.
O književnom djelu Ive Andrića napisane su mnoge stranice, napravljene brojne studije, izdate mnoge knjige, ali sve do pojave knjige dr. Muhsina Rizvića: „Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu“ izdate u Sarajevu 1995.godine nije bilo ni jedne knjige koja bi demistifikovala očigledno epski izvraćene i unižene Andrićeve junake koji su, uglavnom, poticale iz epske tradicije Bošnjaka. Ako se izuzmu neke knjige koje su se bavile pikanterijama iz Andrićevog bogatog života, sve druge su s razlogom i raznim povodima, često i veoma euforično, govorile o tome kako je Andrić svojim cjelokupnim djelom otkrio Bosnu kao književnu temu. Tek poneki od književnih kritičara, kao Petar Džadžić, Miloš Bandić, Aleksandar Popović, pokušali su da demistificiraju neke već odavno stvorene sudove ukazujući na očigledne Andrićeve predrasude u njegovoj slici Bosne.

Zato pojava knjige: „Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu“ istaknutog bošnjačkog književnog kritičara i analitičara, dr. Muhsina Rizvića je, može se reći, prvi pravi pokušaj etičke detronizacije ovog neosporno velikog pisca. Dr. Muhsin Rizvić je u svojoj knjizi Andriću prišao prije svega s etničke, a ne estetičke pozicije ne negirajući ni jednog trenutka Andrića kao pisca. U stvari, ova knjiga je pravi odgovor na pitanje zašto je Ivo Andrić kao pisac u tako mračnim bojama, sa izrazitim animozitetom i gotovo patološkom mržnjom, slikao Bošnjake -Muslimane koje gotovo redovno u svom djelu, u duhu srpske epske tradicije, naziva Turcima. Opredjeljujući se za njemu svojstven analitički metod, potkrijepljen mnoštvom činjenica i citata, dr. Muhsin Rizvić je opravdano našao ključ Andrićevog odbojnog odnosa prema Bošnjacima u Andrićevoj doktorskoj dizertaciji pod nazivom: „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“, koja je, da podsjetimo, odbranjena u Beču 1924. godine. Dr. Muhsin Rizvić je nedvojbeno pokazao da je Ivo Andrić svojim pseudohistorijskim slikama Bosne, sa unaprijed pripremljenim tezama, ne razumjevajući dovoljno Islam ni kao religiju, ni kao ideologiju, ni kao filozofiju, odricao bilo kakav pozitivan uticaj Islama i Turaka na život u Bosni, pa je njegova osnovna konstatacija da je Islam pogubno uticalo na duhovni život Bosne. Svojim emocionalnim odnosnom mrzovoljnog čovjeka opterećenog svojim evrohrišćanskim predstavama orijentalnog svijeta Ivo Andrić je u svojim djelima prikazao Bošnjake – Muslimane, odnosno „Turke“, kao patološke tipove ostajući dosljedan u brojnim djelima svojoj predstavi likova i ambijenta u kome romantično – egzotični doživljaj Bošnjaka ostaje nasuprot idealiziranog hršćanskog svijeta.

Na mnogim stranicama ove knjige dr. Muhsin Rizvić takvom Andrićevom odnosu prema Bošnjacima nalazi razloge u njihovom renegatstvu od „pradjedovske vjere“, u njihovoj sudbini kao „poturica“, što je u potpunosti odgovaralo nacionalno – mitskim predstavama srpske romantične histografije, kojoj se Andrić rado priklanjao nalazeći opravdanje i za vlastito renegatstvo i bjeg iz hrvatske i katoličke tradicije. Odrastao u rimokatoličkoj porodici, a posle (p)ostaje „Srbin – katolik“. Čak se Bosne i jezika bosanskog odrekao. Pri tome je dolazio do svojevrsne demonizacije islamskog svijeta i stvaranje inverzije likova u grotesknom miješanju legende i historije.

Dr. Muhsin Rizvić u demistifikaciji Andrića kao ličnost pokazuje da psihološko – patološki prilaz ličnostima sa često isticanim morbidno – satanskim scenama i raznovrsnim unutrašnjim devijacijama u stvari vlastiti Andrićev autopotret koji odslikava njegovu sklonost sadističkim, a često i seksualno sunovraćenim scenama. Ta psihološko – moralna introverzija, koja je pravljena u duhu tadašnjeg psihoanalitičkog prilaza ličnostima, u Andrićevom djelu pretvorila se u slikanje bošnjačkih junaka u potpuno drugačijem svjetlu nego što to mogu dati hronike, zapisi i ostali dokumenti kojima se Andrić obilato koristio prilikom stvaranja svojih djela. Takvu sudbinu su doživjeli i poznati junaci iz bošnjačke epske tradicije: Alija Đerzelez, braća Morići, Mustafa Madžar i mnoge druge ličnosti iz bosanskobošnjačke tradicije.

Dr. Muhsin Rizvić posebno ističe u svojoj knjizi da je u Andrićevom svijetu kršćansko – islamski antagonizam stalno suprotstavljen kao što su suprotstavljena dva naroda instirajući na tome da su to beznadežno i beskonačno podijeljena dva svijeta. Međutim, treba reći da se dr. Muhsin Rizvić uglavnom ograničio na moralno raskrinkavanje i pobude ovog pisca da tako naslika Bošnjake, ali nije mogao govoriti koliko je takav pristup smetao literaturi. Ostala je dilema da li je Andrić ostao zaklonjen iza hronika, priča i legendi radi isključivo literarnih razloga, ili je to, možda, činio sa svjesnom tendencijom čiji je cilj bio vlastita promocija sebe da bi, kako to mjestimično tvrdi dr. Muhsin Rizvić, ostvario svoje veoma naglašene političke ambicije koje se nisu mogle ostvariti bez koketiranja sa srpskom zvaničnom politikom da bi mu ona mogla obezbjediti diplomatsku i političku karijeru u kojoj se Andrić, u periodu između dva rata, bio poklonio. Ne sporeći
Andrić je ubijao perom, a Mladić tenkom
vrijednost Andrića kao pisca, dr. Muhsin Rizvić pokazuje da je Andrić – umjetnik često se otimao iz sistema njegove doktorske dizertacije, jer mnoge stranice Andrićevog djela mogu potvrditi da je umjetnički senzibilitet Andrićev bio sapet svjesno isforsiranim epsko – mitskim scenama u čijem slikanju je bilo scena nezabilježenih u evropskoj literaturi. Ne treba posebno isticati da su akteri takvih scena, u Andrićevom romaneskonom kontinuitetu, gotovo redovno Bošnjaci, „Turci“, čime se, kako navodi dr. Muhisin Rizvić, „snaga velikog talenta“ spuštala na razinu političkog pragmatizma. U obimnoj knjizi dr. Muhsin Rizvić se često poziva na publicistu Šukriju Kurtovića, solunskog dobrovoljca srpske nacionalne orijentacije, koji je, čini se, prvi, još 1961. godine, kada je štampana „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ ne u Jugoslaviji zbog svjetlosti „bratstva i jedinstva“ nego u emigratskom časopisu „Bosanski pogledi“ kod (ne)prijatelja Adila Zultfikarpašića, Bošnjaka – „Turčina“, ukazao na činjenicu da je u svojim djelima Andrić Bošnjacima nametao historijsku krivicu kao imanentno opravdanje zlodjela koja su vršena nad njima u toku Drugog svjetskog rata da bi na taj način potisnuo vlastitu krivicu zbog nacionalne izdaje koju je učinio ambasadorskim potpisom pakta sa Nijemcima u Brelinu.

Krajem 60-tih u svom tekstu „Bosanski duh književnosti“ uvaženi akademik Muhamed Filipović napisa da je Andrić „nanio više zla Bosni nego sve vojske koje su u nju dolazile“, kao dokaz koliko i sa perom može zla nanijeti onome koga (ne)voliš, (ne)mrziš. Otud dr. Muhsin Rizvić iznosi tezu da je Andrićevo djelo često piscu služilo za oslađanje vlastitih kompleksa i trauma, da je ono, u stvari, moralno – psihološko produbljivanje svog autoportreta u drugima i traumatično objašnjenje svoje ljudske pripovjedačke prirode.

Na više mjesta u svojoj knjizi dr. Muhsin Rizvić ističe da je Andrić veliki pisac, da je, „dobar pisac da je čovjek taki“, da je napisao riječi neprolazne mudrosti, da je lucidno objasnio tragični kaledioskop u sevdalinki, itd., ali da je njegovom literarnom djelu smetala tendencija i težnja da se Bošnjaci kao „Turci“ optuže kao krivci za sve nedaće, što je jasno naznačeno još 1924. godine u Andrićevoj doktorskoj dizertaciji.

To je, moglo bi se reći, jedan od glavnih poruka ove vrijedne knjige. Iako je Ivo Andrić prilikom pisanja svojih djela posezao za brojnim historijskim dokumentima, te u pripremama za pisanje konsultovao brojnu literaturu, naročito iz islamske filozofije, na mnogo primjera, kao što je to činio i Aleksandar Popović, dr. Muhsin Rizvić je pokazao da Ivo Andrić nije, kako se to obično misli, bio dobar poznavalac islamske filozofije i tradicije, jer je u svojim djelima napravio veoma mnogo materijalnih grešaka koje pokazuje upravo suprotno: da je ponekad to poznavanje bilo površno i nedovoljno. Zato je, konstatuje dr. Muhsin Rizvić, Andrić ostao bez bitne estetske i moralne dimenzije Bošnjaka, jer je Bošnjake prikazivao na evropski površan i egzotično – romantičan način, kao nešto tajanstveno, puno mračnih nagona. A ko je imao mračne nagone pokazalo se u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Ovakva knjiga je jednom morala nastati, ali se ista mora i čitati. Prava je sreća za Bošnjake što je ovu knjigu pravio dr. Muhsin Rizvić koji je s dovoljno akademske ozbiljnosti i akribičnosti uz izvanredno poznavanje Andrićevih djela, ali i islamske filozofije i tradicije, te uz književno – kritičarskio iskustvo i izrazit naučni pristup analizirao kompletno djelo ovog pisca iz jednog ugla koji je često svjesno izbjegavan. Što je pri tome inisistirao na etničkim, a ne estetskim pitanjima, sasvim je logično, jer je konačno trebalo pokazati i ovu dimenziju Andrićevog djela da bi se konačno razotkrila na pravi način Andrićeva slika o Bošnjacima kao glavnim uzročnicima svega negativnog što se dešavalo u Bosni dug niz godina.

Svojom knjigom dr. Muhsin Rizvić je, ne umanjujući ni jednog trnutka vrijednost Andrića kao pisca, pokazao ono što je prešućivano, pa će svakako ova knjiga biti nezaobilazna u daljim izučavanjima Andrićevog djela.
Da bi razumjeli dr. Muhsina Rizvića treba čitati djela od Ive Andrića, a isto tako i od onih drugih koji izučavaju Andrićeva djela. Moram napisati, da sam Andrića čitao (bio mi obavezna lektira), a to je bilo davno prije agresije na Bosnu i Hercegovinu i poslije agresije i moram priznati da sam nakon pročitane knjige dr. Muhsina Rizvića upoznao Andrića sa dva lica. Vasa Pelagić je rekao: „Proklinjem svaku školu i svaku knjigu koja veliča naciju!“, a ja ću dodati: „Proklinjem svaku školu u kojoj se uči i svaku knjigu u kojoj piše da treba mrziti druge i drgačije!“ Svako ko je protiv Bišnjaka, bilo da je jedan nobelovac ili „obični čovjek“ kojem imponuju stvari koje se pišu protiv Bošnjaka, jeste genocidni ideolog.
Roman – hronika „Na Drini ćuprija“ je bio izvor patološke mržnje i inspiracija podloga srpskog genocida nad Bošnjacima 1992. do 1995. godine, jer onaj od 1941. do 1945. godine nije u potpunosti uspjeo i služio je kao priručnik zločina.

Sa romanom – hronikom „Na Drini ćuprija“ napisan je priručnik srpskoj eliti mržnje i izmišljene osvete: Ćosiću,Miloševiću,Karadžiću, Šešelju, Krajišniku,Plavišićki, Mladiću i još mnogim generalima i četnicima, za genocidno djelo nad Bošnjacima. Za njih Andrićev roman je značio: „Braćo Srbi! Islam i njegove pristalice „Turci“ – Bošnjaci moraju biti istrijebljeni ili protjerani iz „srpskih“ zemalja!“

Zato, treba da nas stalno opominje tutnjava njihovih teških riječi, a posebno generala Mladića u istrjebljenoj Srebrenici kada je istu poklonio srpskom narodu, a njene stanovnike Bošnjake poslao na gubilišta, jer je po njemu došlo vrijeme da se osvete Andrićevim „Turcima“ – Bošnjacima, zbog „Bune na Dahije“. Dakle, Andrić je ubijao perom, a Mladić tenkom. Zato je naziv masakr u Srebrenici nazvan pravim imenom – genocidom.

Srbi i Hrvati se otimaju za Andrića, ne samo kao nobelovca, nego i onoga kako je opisivao one koji nisu bili „latini“ – katolici, ili „hršćani“ – pravoslavci „uobičajan naziv“ u Bosni, ili kako se u narodu znalo u šaljivom kontekstu kazati „da su Bosanci Turci triju vjera“. Andrić je koristio skalper (pero) da što temeljnije izolira „Turke“- Bošnjake od ostalog bosanskog naroda kao suprotnost drugima. Andrić ih selektirao, a agresor likvidirao. Međusobno otimanje Andrića i Srbi i Hrvati samo pokazuju koliko imaju ljubavi prema njemu,a mržnje prema Bošnjacima.

Mržnju koju imaju prema Bošnjacima je samo stvar odgoja. Za njih je glavni neprijatelj onaj koji se od malena odgaja kao Bošnjak i da ga je opravdano ubiti i da ga treba mrziti. Po njima Bošnjake treba ubijati i mrziti jer nas idenficiraju sa Turcima. Ta mržnja je dio nacionalnog odgoja kod Srba i Hrvata. A da je tako (do)kazuje njihova mladež, (omladina) koja je rođena poslije agresije, a tako opijena mržnjom pijući iz zamućenih izvora svojih, djedova, roditelja, političara, da se (ne) može opisati.

Raduje me da Bošnjaci ne boluju od te bolesti, jer znaju da zaraza mržnje na kraju ubija onoga ko je u sebi nosi.

I sam Andrić je napisao: „Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo…“ . Ali, nažalost on svoja djela nije uspio zaštiti od samog sebe…

I ovo je Andrić napisao: Ko prijatelja tumači i analizira taj ga ne voli. Samo što Bošnjaci nisu mogli biti Andrićevi prijatelji, a on njihov još manje…

Ostaje svakom da ocijeni ko je bio Ivo Andric i zasto je dobio Nobelovu nagradu

[Dedo]

in reply to: Poezija #27706

Ne plači, zlato!

Ne plači mi, zlato, samo munja sijeva,

ma, začas će proći i taj pljusak kiše.

Slatko mi snivaj dok ti mama pjeva

i ničeg se ne boj, ne dršći mi više!

A kad se probudiš, sunce će se smijat’,

pred skloništem pjesmu započet će ptice

i novo će gnijezdo tu, na brezi, svijat’.

Daj da mama vidi nasmiješeno lice!

Ne boj mi se, srce, to običan je grom,

ma, nikada više neće biti rata!

Savit ćemo gnijezdo, naš novi, topli dom

gdje bio je prije, čim vrati se tata.

Ako nam se, ipak, naš tata ne vrati,

dvostruku ću ljubav svom anđelu dati!

© Ivica Smolec, 17. siječnja 2010

[Dedo]

in reply to: Historija Bosne i Hercegovine #27679

http://www.youtube.com/watch?v=crJNW_E1ZTs

[Dedo]

in reply to: Poezija #27675

Bezimena pjesma – Željko Krznarić

Ne govorim ti baš u
zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svijetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali… ovo
ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa,ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi…
unatoč ne izgovorenim riječima, unatoč tišini medju nama,”ono”
što nosimo u sebi je – još uvijek ljubav.

[Dedo]

in reply to: Vicevi #27673

Evo jedan za pocetak u novu godinu.2011 tu.

Savjet Ministara BiH zeli sretnu novu godinu svim zaposlenim u administraciji,Elektrodistribuciji i Telekomu a ostalima radnicima, penzionerima,invalidima, zlatnim ljiljanima,dem.borcima i svim nezaposlenim neka je Bog na pomoci.

[Dedo]

in reply to: Vicevi #27664

Vozi Mujo taksi, uđe jedan stranac i kaže pokaže prstom u crkvu i kaže:
– Što je to?
Na to će Mujo:
– To je crkva sagradili smo je za tri godine.
– Tri godine. Mi bi je u Srbiji sagradili za šest mjeseci.
Prolaze kraj nekog dućana kaže Srbin
– A šta je ovo?
– To je glavni dućan cijele Bosne, mi smo to sagradili za šest mjeseci (malo mu laže).
– Šest mjeseci?. Mi u Srbiji bi to napravili za tri mjeseca.
Onda su prošli kraj neke kuće od 50 metara. Kaže Srbin:
– Ooooo, a šta je ovo?
– Nemam pojma sinoć nije bilo tu.

[Dedo]

in reply to: Vicevi #27663

Stariji par leži u krevetu. Muž pospan, kunja, a ženi do romantike. Ona:
– “Kad si mi se još udvarao, držao si me za ruku u krevetu…”
On se okrene, za sekund je uhvati za ruku i pokušava konacno zaspati. Za par sekundi opet ona:
– “Onda si me poljubio…”
Muž opet okrene, poljubi je u lice i okrene se natrag.
Za pola minute ona:
– “Onda si mi grickao vrat…”
On ljutito odgrne deku i skoci na noge.
Ona:
– “Kuda ideš?”
On:
– “Po zube!”

Ovo je jedan za dede!!!!!

[Dedo]

in reply to: Bascanstvo (povrtlarstvo) #27649

[Dedo]

in reply to: Bascanstvo (povrtlarstvo) #27647

[Author]

Posts