[Dedo]

in reply to: Bujrum, dobro nam dosli….. #9862

Dobro nam dosli svi dobronamjerni nasi sugradjani i komsije
nemojte samo uzimati informacije sa stranice, nego i vi napisite ponesto da i drugi mogu procitati nesto sto je vasom rukom napisano,prepisano,prepricano,izmisljeno,spjevano i. t. d.
onda ugodan boravak svima i vodite racuna odakle prenosite informacije stitite i nas isto kao i vas,jer neprijatelja imamo
vise nego lisca na drvetu.
srdacan sellam.

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #9861

Predgovor

Genocid kojeg su Srbi zapoceli pocetkom XIX soljeca nad nasim Bosnjackim narodom na ovim nasim prostorima Balkana, i Evrope, Bosnjaci Visegrada bili su stalno na udaru praceni hajducijama i cetovanjem srpskih frajkera,a pogotovu visegratska Zupa je bila stalno na udaru.
Vjerujem da vecina Bosnjaka je o tome malo znala.Zasto? Pa, o tome je malo govoreno,a nije nista pisano dabi se o tome moglo procitati.
Bosnjaci su upravo prezivjeli vec deset velikih genocida koji je nad njima izvrsen tokom zadnja tri stoljeca.Genocid koji je izvrsen na krajuXX i pragu XXI soljeca,jos se svugdje vidi i osjeca,posebno u dusama njegovih brojnih prezivjelih zrtava.Ovaj genocid po surovosti,monstruoznosti nadilazi sve sto su Bosnjaci do sada prezivjeli.Tokom drugog svjetskog rata najveci genocid izvrsen je nad Bosnjacima u istocnoj Bosni,i Sandzaku,pa i ovog rata.

Zlocini cetnika Draze Mihajlovica iz Drugog svjetskog rata u Visegradu svjesno su se potiskivali iz zaborava,prvenstveno od strane politickog rukovodstva.Zlocini i zlocinci su se tajno skrivali od Bosnjackog naroda na ovom podrucju.Oni koji su javno govorili o zlocinima cetnika sputavani su tako sto su neki“glasniji“pojedinci kaznjavani.Indoktrinacija je bila toliko jaka,da su pojedinci iz opcinskog rukovodstva i foruma u Visegradu cesto govorili da netreba pricati o zlocinima cetnika, jer zaboga za to jos nije doslo vrijeme.Bilo je i obecanja kako ce doci vrijeme kada ce se o zlocincima i zlocinima nad Bosnjacima moci pricati i pisati.Na zalost, to vrijeme nije dolazilo.Za vise od pola stoljeca,nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata,nijednom se nije odala duzna pocast neduznim zrtvama cetnickog fasizma i terora na ovim podrucju.Vjerovatno zbog toga,nikada nije napisana ni monografija Visegrada.Takoder, nikada nije dozvoljeno da se obiljeze pojedina mjesta(bilo ih je vise od deset)gdje su cetnici ubili vece Gruppe Bosnjaka.Ta mjesta su dobro poznata familijama ubijenih.U sumi kod sela Haluga mjesto Potocje,krajem septembra 1941 godine za jedan dan ubijeno je preko 200 Bosnjaka,u selu Stari Brod krajem1941 godine zatvoreno je u tri zgrade i zapaljeno oko 400 zena djece i starijih osoba.U planini Stolac za dva dana,u martu 1942 godine ubijeno je 230 Bosnjaka i baceno u jamu Zvekara.U selu Drokan,u kuci Muje Karcica cetnici su zatvorili 84 zena i djece iz toga i susjednoh sela,i sve zive zapalili.

U Visegradu na drinskoj Cupriji,oktobra 1943 godine kad su cetnici zauzeli Visegrad,ubijeno je i zaklano oko 1500 Bosnjaka.Ni jedno jedino mjesto zlocina u Visegradu nije obiljezeno,pa cak ni ono koje se moglo postaviti na Cupriji Mehmed Pase Sokolovica,jer za njega nisu trebala posebna novcana sredstva.Zar se genocid nad Bosnjacima nije mogao na neki nacin zabiljeziti.Naravno da jeste al u tom slucaju se moralo napisati da su Bosnjake pobili cetnici a ne njemacke i talijanske fasisticke snage, i da su Bosnjaci pobijeni sam zato sto su Bosnjaci. Tolika tragedija,toliki zlocini.na podrucju opcine Visegrad, a da zato nisu dati,ama bas nikakvi povodi. Jos je tragicnije, to naivno vjerovanje Bosnjaka.Sjedne strane oni nisu mogli ni sanjati da ce im zlo doci od njhovih prvih komsija. Sdruge strane,ta naivnost je isla toliko duboko, da su su gotovo disciplinovano kao u stroju, isli cetnicima pod noz.

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #9838

Četnici su krenuli na Žepu
Petak, 14. juli 1995. godine

Kiša! Magla i vjetar! Mrak se polahko spuštao u kućice podno žepskih vrleti, kada su se četnici pokušali ušunjati u Lokvu i Papratnu njivu. Ipak, napadaju!? Odlučni su da pokore i ovaj dio, da pobiju i ovo malo preostalih Bošnjaka Žepe, koji nedužni iščekuju rasplet sudbine, koja visi o koncu. Postaje jasno, mračna sudbina se nadvila nad Žepom. Tonemo u noć koja će biti ispunjena košmarom i nesanicom, pod okriljem tamnih oblaka koji za sobom vuku najveću tamu i zlo.
Žepa je napadnuta!!!
Četnici su pokušali proći. Zaustavljeni su u prvom pokušaju na oba mjesta, a na različitim dijelovima fronta. Granatama svih mogućih kalibara zasipaju nasumice po cijeloj teritorije Žepe. Najviše upotrebljavaju minobacačke 120 mm granate. Borba koja je trajala oko dva sata prestala je pred akšam. Napali su liniju odbrane u Lokvi, prema Brezovoj Ravni. U kratkim pauzama jeke pušaka moglo se čuti kako se razmjenjuje vatra u predjelu Papratnih njiva kod Purtića. Nadrli su i tamo, a neće se završiti na tome. Još nemamo nikakvih vijesti o eventualnim ranjavanjima ili gubicima. Okršaj u Lokvi je tekao veoma žestoko, što nije bilo teško procijeniti odavde, sa razdaljine od oko petsto metara. Sjedim u zemunici i pomalo krijući napisah ove redove. Izbjegavam kao i dosad odgovore zašto pišem. Dan će još trajati oko pola sata. Vani je teška kiša i neobično oblačno. Bliži se noć. Granate cimaju tlo, geleri pište u mokroj travi. Pakujem papiriće i sumnjam da ću imati vremena da ubilježim naredni period, jer dužnost me zove.

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #9826

Code “General”

Oficir sa ruzom

Svjedocenje jedne Bosnjakinje Prevod sa Njemackog.

Plakala sam i molila vratite mi moju bebu.Spustila sam se na krvet,jer sam bila toliko izmorena kao da sam u presi bila.Nisam se ispruzila nego samo skucila na jednom kraju kreveta,samo sam osluskovala sta ce se samnom desiti.Nije proslo ni sahat vremena ponovo su me odveli na saslusanje.
Vijek su me isto pitali i stalno ponavljali da sam spiun.Oni imaju dokaze i pokazase mi jedan papir kao dokaz.Kada sam malo bolje pogledala vidim da pise na Engleskom tako da sam mogla sve procitati.Moje poznavanje Engleskog je bilo solidno i to sam im rekla da ja znam sta tu pise,svi su se zasmijali kao da mi neznamo da ti to znas,Samo smo te stavili na probu.

Ponovo su me vratili u sobu,i rekose mi da od mene zavisi hoculi ikada vise vidjeti moje dijete.Njemu je je sada bolje nego sa tobom.Ti si zarobljenica i budi sretna da nisi u bunkeru sa ostalima,to mi je rekao jedan od njih i zakljucao vrata.Napolju je padala kisa, Ispod prozora sam vidjela dvojicu naoruzanih vojnika.Poslije podne su vrata ponovo otvorena i ude jedan oficir JNA
imao je crnu kosu i srednjeg rasta zaobljene vanjstine oko 45 godina starosti,predstavio se kao Vlado.Tjesio me je da sam ja samo prolazno tuj i da saradujem sa oficirima.To sto si do sada davala kao izjave nije dovoljno,moras se potruditi da bolje saradujes.Rekao je da su oni informisani da sam ja uciteljica u jednoj skoli i predajem Engleski,a da neradim u bolnici kako tvrdim.Ja sam se uzprotivila da to nije istina i da sam ja premlada kad sam mogla postati to sto oni tvrde.Skocio je podigao me sa kreveta osamario nekoliko puta i uz vrijedanje kurvo balijska bacio na krevet.
Ti si bila tumac na Engleskom kad su posmatraci Evropske unije dolazili: Poslije sahat vremena ponovo je bio tuj,i donio vise zenskih haljina,hajde probaj.Ponovo sam odbila ali je on drskim glasom ponovio samo ti nas provociraj pa neces nikada vidjeti svoga djeteta.Probala sam sve suknje i haljine,dok je on cijelo vrijeme sjedio na krevetu.izabrao je nekoliko stvari dao mi a ostale pokupio.Zapovjedio je vojniku koji je stajao ispred vrata da donese peglu od neke Milene.
Za pet minuta donese vojnik peglu ostavije i ode.Oficir je otisao i nakon 20 min dode ponovo.
U meduvremenu ja sam opeglala to sto je on odabrao,poveo me je i sjeli smo u jedno terensko vozilo,oficir vozac ja i jedan vojnik sa automatskom puskom.Vozio je prvo makadamom neko vrijeme a posle smo izasli na asfalt,i tako jedan sahat vremena dok stigosmo u jedan brdski hotel u Jahorini.Odmah su me odveli na drugi sprat u sobu koja bijase prazna.U ormaru sam nasla zensku garderobu tasnu i cipele.Bila sam umorna od svega ,al mi naredise da se iztusiram obucem,da ce doci za pola sahta.

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Moj najbolji drug #9803

Aferim Mare:

Posto danas imam obaveza poslije podne uletih samo da vidim sta ima,i procitah ovo sto si napisao.Svaka ti cast znasli da si me rasplako,zato sam se ulogovo da ovo napisem.
Stvarno je tako kako si napisao jer tvoj Babo a.r je bio vrijedan i sposoban borac za svoju porodicu.Neka mu je vjecni rahmet i da Allah dz,s, kazni one koji mu zivot uzese,neka im svemoguci da da dozive svoju zaslugu na djeci i unucima,insaAllah.
Tebi i tvojoj familiji sabur i lijepo sjecanje.

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #9772

PREDGOVOR:

Podrucje opcine Visegrad je u gornjem podrinju Jugoistocne Bosne.Veci dio teritorije opcine nalazi se na desnoj obali rijeke Drine i granici sa Srbijom.Kao granicna opcina od Prvog srpskog ustanka podignutog 1804 godine nasla se na udaru srpskih ustanika i poprista ratnih dejstava.Od tog vremena pa sve do danasnjih dana sa manjim i duzim prekidima Bosnjaci Visegrada zalozeni su progonima,paljenju imovine i ubijanjima.

Ivo Andric u knjizi na Drini Cuprija,(knjiga prva,dopunsko izanjeSvjetlost Sarajevo 1984.godine) izmadu ostalog pise:“Pocetkom proslog veka digla se buna u Srbiji.Ova kasaba na samoj granici Bosne i Srbije od uvek je u neposrednoj vezi i stalnom dodiru sa svim sto se desava u Srbiji.Ali sa vremenom je buna u Srbiji pocela da zadire sve vise u zivot celog bosanskog pasaluka,a narocito u zivot ove kasabe koja je na sat hoda od granice.
Najposle jednog leta,spusti se buna do ovih krajeva.Zaobisavsi Uzice,ustanici su dosli na dva sata hoda do (Visegrada).Tu su ,u Veletovu,topom porusili Lutvibegovu kulu i u Crncicima popalili turske kuce.A to se desavalo sve cesce sto je buna hvatala vise maha.Kada su ustanici popalili sela povise kasabe,ogorcenje kod turskog sveta je preslo meru.
Jednog proletnog dana jedan od veletovskih Turaka,odozgo sa granice,sedi na kapiji (cuprije)i uzbudeno prica skupljenim uglednim Turcima sto se ovih dana u Veletovu desilo.

Negdje zimus pricao je Veletovac,dode vis njihovih sela zloglasni Jovan Micic,rujanski serdar,cak iz Arilja,sa oruzanim momcima i pce da osmatra i omerava granicu.Kada ga upitaju kuda je namerio i sta tu radi,on odgovori drsko, da nikom nema da polaze racune, a ponajmanje bosanskim poturicama,ali ako bas hoce da znaju,kaze,onda im porucuje da ga je poslao kodza Milos da omeri kuda ce ici granica i dokle ce zahvatiti Srbija.

Kad nisu prosla ni dva mjeseca,a on se javi opet i to sa cetom Milosevih sejmena i sa carskim mubasom,Stambulijom.Tako je, kaze,od carskog devleta naredeno da Milos u Sultanovo zdravlje vlada Srbijom i da odredi dokle mu ide Srbija.Kada su mubasirevi ljudi poceli da pobijaju kolje onom kosom ispred Tetrebice, a Micic zade pa sam cupa kolje i frljaca za njim.Skace mubasiru u oci,vice nanjeg ko na mladeg i prijeti mu glave.Nije ,kaze,to granica;granicu su odredili Sultan i ruski car i dali ferman „knjazu“Milosu;Onda ide Limom pravo na visegratsku cupriju pa odatle dalje Drinom,tako je ovo sve Srbija. Pa i to je kaze za neko vrijeme,jer ce je poslije valjati dalje pomicati.Jedva ga je mubasir upamet utjerao,i iznad Veletova udarise granicu.I osta tako bar zasad. Sedamdeset godina posle Karadordeve bune,zarati se opet u Srbiji i odmah granica odgovori ustankom.Opet planuse i turske i srpske kuce,u Zlijebu Gostilji,Crcicima,Veletovu.(Ovo su kraci izvodi iz knjige Ive Andrica na Drini cuprija,str.95.96.110.111.i 134.)

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #9728

Danas su nam dolazili iz Komande Brigade, s ciljem obilaska položaja koje smo učvrstili na postojećim iz proteklih godina. Dobili smo neka naređenja i upustva kako djelovati u slučaju napada, te nas upoznali o Srebrenici detaljnije. Dok smo pred sami akšam privodili kraju obilaženja linija Podtesla – Jelik, otpočela je pješadijska pucnjava na svim srpskim uporištima oko Žepe i evo još i dalje pucaju. Nismo znali šta se dešava. Pretpostavljamo da je to samo slavljenička kanonada. Kugle su zviždale svuda okolo, rasprskavajuća municija PAM-ova, PAT-ova, praga, poneka granata, da bi ih kasnije dolazilo mnogo više. Dugo smo ustanovljavali odakle sve puca i shvatili smo da je u potpunosti uvezan obruč oko Žepe čak i na mjestima gdje ih nije nikad bilo.
Dolazeći u bajtu saznali smo od kolega suboraca da su čuli na radiotalasima vijest da je pala Srebrenica. Dogovorili smo se da odem sa nekolicinom vojnika kod Behke, pogledati srpsku televiziju, i da se vidim sa svojima. Pojačali smo budnost i uvećali broj ljudi noćašnjih straža, maksimalno popunjavajući teren. I evo još uvijek gledamo okupatorsku televiziju, šta ćemo kad nemamo prijem sarajevske, odnosno BH televizije. Da i radio kojim slučajem ne radi, bruka, ne bi znali šta se događa u BiH i svijetu, mada smo svakako odsječeni od toga svijeta. Predosjećam da su nam dani odbrojani, držeći to za sebe dok istupam optimistički, samo da bih smirio paniku okolo. Teška misao me pojede u ovim trenucima, misao o mojoj porodici, pokušavam iznaći pravo rješenje o njihovoj sigurnosti, ovdje su suviše blizu prvoj liniji, kuda sa njima? Sa sobom znam šta ću, meni se zna i mjesto i dužnost. Ipak pored svega, moja porodica mi je najveća odgovornost, posebno sestre, premlade i ojađene već previše.
Poludjet ću!
Odgovornost u samoj odbrani posebno me i ne brine. Znam, moram pucati, stati na put krvoločnim zvijerima i sve ostalo nije ni bitno. Smrt se već i onako nadvila nad svima nama. Problem je zaštiti nejake. Mislim, a nema nikakve sumnje da li će nas napasti, pored Srebrenice koja pade pred očima svijeta, Vlade BiH, Armije BiH, kojima smo bili idoli nekad. Čini mi se sve do jučer. Neka ih je svih sram! Sram pred Bogom i narodom! Dozvolili su i samim tim doprinijeli padu Srebrenice, skoro pa koliko i Srbi. Borbe za Srebrenicu su izgleda gledali i slušali kao fudbalsku utakmicu, koju je prenosio ”legendarni ” Nino Ćatić.
Srebrenica je izgubila na domaćem terenu gospodo, izvještavaju reporteri ”gostiju”, dok se ne zna šta je sa našim Ninom. Isključen je iz programa i o njemu se još ništa ne zna.
Nino je nestao.

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #9695

“Code General”

Oficir sa ruzom

Svjedocenje jedne Bosnjakinje Prevod sa Njemackog.

Toga posljipodneva su me ispitivali vise sati,i zatvorili me sa djetetom u jednu prostoriju u kojoj sam i zanocila.Sutra dan probudili su me jako rano. Strpali u auto i preko nekih brda i dolina suma i uvala dok konacno stigosmo vidim Vogosca.Nisam sigurna ali mislim da smo prosli preko Pala.Put je bio jako naporan i vrlo dug,al eto mislim sad smo stigli negdje pa ce sve biti bolje.

U Vogosci su nas doveli u restoran “Kon-Tiki”,kod Sonje.
Moj sin je plakao tako jako da su cetnici koji su bili gosti psovali mi balijsku majku.
Ustade jedan i naredi ako to dijete ne usutis istog momenta razbit cu ga od onaj zid.

Nista nisam mogla dijete je jos vise plakalo ,tako su me zatvorili u jednu sobu pod krovom iznad restorana.U ormaru je bila muska odjeca,a cipele su stajale pored,tako sam zakljucila da tu stanuje muskarac.Poslije jedno sahat i po ulaze dva cetnika i jedna zena sa njima,naredili su da dijete predam zeni, a da ja krenem sa njima.Koliko sam se prestrasila da sam zanijemila.Nisam znala kako da reagiram.Nisam znala sta hoce od mene,nisam znala sta ce mi sa sinom uciniti.Sama sam sebe hrabrila valjda mi djetetu nece nista uciniti.Valjda ce ta zena samo da pazi na moje dijete.
Dok su meni naredivali da predam dijete pocelo je da place ,a posebno kad sam ga predavala toj zeni u ruke.Dala sam joj tasnu sa haljinicama u namjeri da ce ga ona presvuci, kada bude trebalo.
Cim sam predala dijete ta zena napusti prostoriju, u kojoj smo bili,a mene su odveli u drugu sporednu prostoriju.U toj prostoriji su bili dva muskarca u unifomama i jedna zena snjima.Istu su oslovljavali sa Dzeki ,ispred nje je bila pisaca masina.Ispitivali su me duze vremena,nudili su mi cigarete i alkohol.Nisu me tukli ali su me vrijedzali,da sam htjela pobjeci u Zenicu,da tamo zive samo balije.Ponavljali su da ce nas sve pobiti ako se Srpskom rezimu nebudemo pokoravali.
Sve najgore o Bosanskim politicarima su govorili, al su Slobodana Milosevica hvalili.Psovali su kod svakog odgovora pitali jeli mi muz u teritorijalnoj odbrani imali oruzje imali i koga od familije koga imam u Zenici, stami je neki politicar iz Zenice Salcinovic.Kako i sta sam odgovarala uvijek je bilo lazes balinkuso sad ces vidjeti kad ga dovedemo kako ces propjevati.
Preveli su me u jednu drugu sobu koja je bila dosta urednija i na krevetu je bilo odijelo od JNA pomislih neznam u cinove, al mora da je neka velika zvijer, jer su na ramenicama bile zvjezdice sa zutim gajtanom okolo.

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #9642

Srebrenica je pala
Utorak, 11. juli 1995. godine

Tokom podneva pojačano je granatiranje teritorije Žepe. Naš Fadil Heljić postaje aktivniji i već dva-tri dana izvještava o granatiranju po ”zaštićenoj zoni Žepa ”. Granate padaju u centralne dijelove Žepe, Vratara, Ribioca, Brda, Brezove Ravni… Intenzitet granatiranja je pojačan posebno u poslijepodnevnim satima. Slušali smo vijesti. Trebao se dogoditi zračni udar NATO-avijacije po srpskim uporištima oko Srebrenice, ali izgleda ništa od toga. Zračni udar bio je predviđen za oko 2:30, ali nisu djelovali mada su neki avioni nadlijetali, možda čak i srpski jer za njihovu vojsku pravila ne postoje. Oni rade šta hoće, ušli su u grad Srebrenicu! Srebrenica je pala! Danas, pred očima cijelog svijeta. Šta da se kaže još? Strah me i pomisliti šta čeka građane cijele srebreničke teritorije koji su se zbili u sam grad. Ako laže koza, ne laže rog! Na snimcima srpske televizije gledamo kako Mladić, srpski general, šeta Srebrenicom govoreći da su je oslobodili od ”turskih dahija”, te je poklanja srpskom narodu. Svašta! Struja koju dobivamo iz naših centrala iz rijeke, još nas služi, tak da se može nešto i saznati i vidjeti.
Sad je 22:00, dva sata prije ponoći. Pješadijsko oružje oko Žepe ne prestaje, od kako su danas saznali da je Srebrenica njihova. Vesele se okupaciji tuđeg. Gledamo srpsku televiziju i ne mogu da vjerujem da se ipak to desilo. Priznajem da sam u podsvijesti gajio nadu da će to ipak neko zaustaviti, ali to se nije desilo, gnusan osjećaj i nadasve očajan. Mislio sam da će neko uslišati apel Nine Ćatića, koji se večeras ne javlja na radiotalasima BiH. Niko se nije ni osvrnuo na nas. Izgleda da nema nikakve sumnje u snimke iz Srebrenice, a pravili su, odnosno montirali snimke, kako su zauzeli Žepu, prije nekoliko dana, vjerovatno da samo dotuku moral Srebreničanima.

Mladić izdaje stroga naređenja za kretanje dalje. Tenkovi ulaze u grad! Pješadija se užurbano komeša! Mrtva tijela na ulicama, i sve je vrlo precizno snimljeno!
Pokušavamo pronaći riječi utjehe, povratiti izgubljenu vjeru i moral, ali ništa ne može promijeniti stanje u kojem se nalazimo. Nade da smo ipak zaštićeni u demilitariziranoj zoni pale su, ogolivši do kraja istinu, pokazavši da smo živjeli u zabludi. Ali, sada treba poduzimati nešto kako bi smo se pripremili, ako je to moguće, da bar mi ostanemo. Današnje poslijepodne promijenit će sigurno mnogo toga. Šta će se desiti sa narodom u Srebrenici? Da li će biti pošteđeni krvavih kama srpskih kasapa koji su nahrlili u Srebrenicu. Miris krvi ih privlači, neće moći odoljeti izazovu. Da li postoji ”neko” ko će se bar sad obazrijeti, jer nije kasno, i pomoći napaćenom i ugroženom narodu Srebrenice? Proteklih godina podupiraše Bosnu i Hercegovinu na njenim granicama na Drini. Sada, da li su još ikome potrebni ti heroji Srebrenice. Oni su heroji koji su trpjeli nezapamćenu golgotu, zajedno sa nama. Mi smo prema svemu sudeći sljedeći!

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Zdravlje:najvece bogatstvo o kome se malo brine. #9615

Kao star insan prozivio veci dio vijeka pa ponesto i naucio na sopstvenim greskama,a nesto i od drugih cuo.Sa ovom temom trebamo jedni drugima pomoci iz sopstvenog ili iskustva iz svoje sredine u kojoj zivimo.Pa i ako neko ima nekih problema ne mora direktno reci da to njega interesuje, to se moze i drugacije upakovano upitati.Smatram da niko nije zelio ni da ga zaboli zub al sta ces kad neko ima nekih problema lijepo je upitati mozda je neko imao slicnih.Uvijek ima neko ko je imao slicnih problema pa ce mozda napisati kako je doslo do poboljsanja ili ozdravljenja.Nekada su vazni i stari recepti jer ni to nesmijemo zanemarivati. Moj (kucni )ljekar kako bi mi to rekli je internista,pa posto smo i kucni prijatelji vise puta ga zamaram sa pitanjma,nasto se moja visegratka ljuti. Staces kad sam dosadan odgovaram uvijek kao papagaj,dok se Dr.Heilinger smije,pusti ga samo neka pita.Ipak ostajem pri tome da on zna vise i da se od njeg moze dosta nauciti, jos kad nekosta nista jos bolje.

Tako za ovaj put mogu vam prenijeti da je narodna bolest reuma i da pod tom bolesti ima oko ili preko tri stotine naziva obolenja a sve se prosto nazivaju reuma.Kako rece moj prijatelj Dr. Heilinger najbolja pomoc za sve vidove reume je gimnastika,koju ja takode upraznjavam kad god imam vremena.Ja licno po savjetu fizioterapeuta radim vjezbe 5 Tibeta koje se sastoje od prosirene verzije 7 vjezbi u trajanju od 20 min.Svaki put pesle odradeih vjezbi odlezim po desetak minuta,i vjerujte ima efekta.

Koliko ko moze lijepo je svakodnevno uzimati po jednu tabletu(kapsolu)vitamin B komplex,sto znaci cijela grupa vitamina B1.B2.B3.(Nijancin)B5.B6.B12. Svi na okupu.Nikome ni u kojoj mjeri nebi trebalo smetati samo koristiti.
Kazu da B vitamin stvarno koristi kod oboljenja od reume, kao i kod svakodnevnih problema,potpomaze cijeli organizam.Sada ima i jos jedan naziv za gimnastiku
Uspijeh je zagarantovan,al to drugom prilikom.

[Dedo]

in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #9598

Code „General“

Oficir sa ruzom

Svjedocenje jedne Bosnjakinje.Prevod sa Njemackog

Do Rata, do Agresije Srbije i Crne gore na Bosnu i Hercegovinu zivjela sam u Sarajevu.Rodjena sam u Zenici 1970 godine, i udala sam se u Sarajevo.Moj muz je radio u Vogisci u Unisu,a ja kao medicinska sestra u bolnici Kosevo.Stanovali smo sa nasim 1991 godine rodenim sinom u Sarajevu,kao podstanari.Moj muz je bio sest godina stariji od mene.Nekoliko mjeseci pred agresiju zivjeti u sarajevu posebno u njegovim predgradima bilo je dosta opasno.Srbi su svakodnevno bili naoruzavani od JNA,tako osiljeni Srbi su svakodnevno provocirali,pucali kad im je volja pa i ubijali koga su htjeli.Posebno izmedu Sarajeva i Vogosce,gdje su zivjeli pretezno Bosnjaci. Na Tebevicu brdu iznad Sarajeva sredinom marta su Srbi ubili radnika zicare,mislim da se zvao Biber.Vec polovinom marta moj muz je prestao da radi u Unisu tako da nije vise ni isao tamo.Rat koji je vec bjesnio izmedu Srbije i Hrvatske u Hrvatskoj,prenio se i na Bosnu i Hercegovinu,tako da je od provokacija vec u aprilu preraslo u agresiju.Jedinice JNA skupa sa domacim cetnicima u aprilu 1992 godine iz svih oruzja i oruda napali su na Sarajevo,kao i na ostale dijelove Bosne i Hercegovine.U Sarajevu su postavljene barikade i tekve provokacije pokusali su nasi goloruki mladici da brane.Vec u maju junu 92 rat je bio toliko maha uzeo da je bilo kao u paklu.Posto nam nije vise bilo sigurno u Sarajevu dogovorili smo se ja i moj muz da ja odem za Kiseljak.Iz Kiseljaka sam trebala nekako dalje kod moje familije u Zenicu.Sarajevo je vec bilo blokirano od cetnika tako da svi izlazi Vogosca,Ilijas;Ilidza su vec bili pod cetnickom kontrolom skupa sa jedinicama JNA. Svud su vec postojali kontrolni punktovi,tako da vise nije bilo izlaza iz Sarajeva.

Jedan prijatelj od moga muza Slobodan Simic nam je rekao da ce zene sa malom djecom biti evakuisane iz Sarajeva,sa nekom djecijom ambasadom,ukoliko se potplati tim organizatorima.
Slozili smo se i za 2000 dm dobili smo mjesto u tom konvoju,koji je trebao preko Ilidze da izade.
Ja sam dobila personalnu kartu na ime Lidija Goldbaher,i tako sam sa mojim sinom sjela u autobus.
Bio je to 30.juni 92 godine.Krenili smo iz Sarajeva i stigli do Ilidze,sve je islo glatko al na izlazu Srpski rezervisti sa uniformama JNA su nas zaustavili.Naredili su nam da izademo nasi dokumenti su bili provjeravani gdje oduzimaju moju personalnu kartu.Jedna Hrvatica se trudila da mi pomogne,ali je od jednog cetnika koga sam ja poznala bila pretucena tako da je pala na zemlju.
Taj sada poznanik koji je stanovao neposredno pored nas u Sarajevu zvao se Miso Bajic-crnogorac.
Kada je ova zena ponovo ustala natjerao je sve u autobus samo mene i mije dijete odvezao je u policiju na Ilidzi.

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #9597

Posljednje javljanje Nine Ćatića
10. juli 1995. godine

Situacija u širem rejonu Jelika, koje su u našoj zoni odgovornosti, počela se usložnjavati iz sata u sat. Artiljerijski projektili, sve preciznije slati iz pravca Sjeverska – Zečice i Stare Gore, pronalazili su naše položaje. Pripečak se i dalje granatira sa područja Rujišta i srbijanske teritorije. Kažu da u njemu ima povrijeđenih osoba i velikih razaranja. Aktivne pripreme u svrhu uspostavljanja sigurnije linije odbrane teku zadovoljavajuće, obzirom da se narod počeo ”buditi ”, prateći situaciju u Srebrenici. Upravo smo odslušali večernji dnevnik, koji je i te kako zabrinjavajućeg sadržaja. Nino Ćatić iz Srebrenice upućuje apele svima, a u ime svih stradalnika srebreničkih sela, koja su već oduzeta i pod kontrolom četnika. Agresorske snage već su se primakle na rubne dijelove grada i svakoga trena grad može pasti u njihove ruke. Hiljade izbjeglih u panici traži utočište i zaštitu u samom gradu Srebrenici. Linije odbrane padaju pred znatno brojnijim ”okupatorom”. Grad se razara svim raspoloživim oruđima i tenkovima koji su došli na brdo Bojnu nadomak grada. Rešetaju po gradu selektivno i ubilački, a ranjeni i mrtvi su na sve strane, bez predaha je izvještavao Nino Ćatić. Između ostalog, skretao je pažnju svima, da je danas, odnosno, večeras možda njegovo zadnje javljanje.
Na trenutak sam počeo da mrzim i proklinjem i našu Vladu i našu Armiju, čije se jedinice nalaze na susjednim slobodnim teritorijama i sve one koji izgleda samo nijemo prate i slušaju o Srebrenici. Šta se čeka, zašto ne pomažu na neki način, čemu se nadaju? Tuzla je velika oblast sa puno pripadnika naše Armije. Zašto ne pomažu, probaju neku deblokadu! Zašto ne razbiju grupisane četnike prema Srebrenici? Šta Ujedinjene nacije čekaju? Kao da svi čekaju totalni kolaps Srebrenice.
Ne vrijedi razbijati glavu, kad nema fajde. Već je peti dan od kako je napadnuta Srebrenica. Svaki dan je samo gore. Holandske trupe ne pokazuju nikakav vid pomoći i ne govori se da uopće rade na suzbijanju katastrofe koja je sve bliža. Tamo je vladala bezizlazna atmosfera u kojoj Srbi samo napreduju, možda uz nečiju pomoć. Odlažu se NATO udari iz zraka po srpskim položajima. Neki Japanac po imenu Jasuši Akaši, pita se za te stvari, ali ne reaguje. Srbima kao da neko daje na vremenu da mogu sprovesti neki plan. Pitam se da li će i nas snaći slična sudbina? Da li ćemo i mi biti nečiji zalogaj koji treba pojesti u određenom roku? Kako stvari stoje, izgleda da smo sljedeći.
Moja porodica je i dalje smještena kod strine Behke. Povremeno odlaze kući kad prestane granatiranje da nahrane stoku, uzmu mlijeka i hrane. Ja ću večeras izgleda prespavati ovdje, a došao sam da ih obiđem, da se malo odmorim i nešto normalno pojedem. Sutra na nove zadatke, jer mora se poduzeti sve da se što bolje ukopamo i pripremimo za eventualnu odbranu. A sad u podrum, akšam pada, zovu da se nešto pojede.

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Knjige bosanskog Podrinja #9575

Za ponekad ovdje:

Hvala na pomoci ja se sjecam da sam negdje procitao al nikako da se snadem,zato sam pitao Mustafu al eto pomoc je uvijek dobro dosla.
Mislio sam da probam prenositi vec napisano iz ove knjige jer je od neprocjenjive vrijednosti.
Da se jos jednom upozore Bosnjaci sta ce ih snaci ako i dalje budu mislili,nece mene niko nisam ja nikome nista nazao ucinio.
Zla sudbina koja je zadesila Bosnjake Visegratskog kraja kako 41-45 tako i 92-95 ja ponekad kazem 96 ta.Zarobljenici sa tog kraja Zepa Visegrad Rogatica bili su do juna 96 po logorima u Srbiji.
Tek kad su im nasli trece zemlje koje ce ih prihvatiti tada su poslednje pustili,ako uopste i to.

Knjigu Krvava Cuprija na Drini je napisana od onog ko je prezivio strahote drugog svjetskog rata i agresiju na Bosnu i Hercegovinu.Nas Mustafa Suceska je kompetentan da nas upozori sta se desava narodu koji ne uci na proslosti.

Stupio sam u kontakt sa gospodinom Suceskom i trazio odobrenje
za objavljivanje ove knjige,od koga sam dobio odobravanje zah-
valjujem mu se i ovom prilikom.
Da napomenem Mustafa je i nas rogaticki zet.
Zelim mu lijepo zdravlje i dug zivot,njemu i njegovoj obitelji.

Ko zeli da sazna istinu o zlocinima sa visegradskog kraja neka prati.Informisan sam da se ova knjiga nece vise stampati.

Krvava Cuprija na Drini bice postepeno objavljivana na temi Ratna svjedocenja,podnaslov Krvava Cuprija Na Drini.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #9562

Partija remija pred pad enklave
9. juli 1995. god.

Oko Srebrenice se steže sve jači obruč. Linije odbrane popuštaju. Panika zahvata grad. Mještani okolnih sela napuštaju svoje domove. Rijeke prognanika lutaju ulicama Srebrenice. Upućujemo posljednji apel Vladi Bosne i Hercegovine, Generalštabu, Ujedinjenim nacijama:
– Srebrenica je pred padom!- odjekivao je zvonki glas Nihada Nine Ćatića, ratnog izvještača iz Srebrenice.
Neko je donio radiokasetofon i akumulator tako da su svi, osim straže, sjedili u sabijenom krugu oko radija. Nastavak emisije Radio Sarajeva nisam htio saslušati sa čime su se složili i ostali izviđači po našem dolasku u logor. Tražili smo večeru koja je već bila gotova, uz srdačnu dobrodošlicu našeg Šace. On nas je smireno i ukratko izvijestio, te nam savjetovao da odigramo bar jednu partiju remija.
– Ulja za rasvjetu bajte imamo i previše! Samo još da napravim rezerve fitilja! Sad će i mrak!- rekao je Šaca, trljajući svoje neumorne šake.
Poslao sam nekoga da kaže mojima da neću doći večeras. Trebalo mi je odmora jer hodanja mi je i previše, a osim toga ponovo radimo na izviđanju. Radije bih noćio kod svojih, ali stvarno me ubija to rastajanje. Znam da su dobro, a i Enver je s njima te još neko od rodbine. Bitno je da je za sada sve u redu, a za dalje ćemo vidjeti.
Ponovo ništa ozbiljnije oko zone odgovornosti, to će komandiri detaljnije referisati u knjizi dnevne zapovijesti. Možda ću to prepisati sutra. Bilo je rijetkog granatiranja i sporadične pucnjave, dok se u daljini oko Srebrenice čulo skoro neprestano granatiranje teškim oruđima.
To bi bilo sve za danas. Čekaju me za partiju remija čime ćemo bar na kratko prestati misliti na ovu ružnu stvarnost.

Nasavice se.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #9503

Odjek granata iz Srebrenice
7. juli 1995. god.

Protekli dan me naprosto smorio. Tako umornoga dočekali su me u strininoj kući, sinoć oko 8:45 sa lošim vijestima: ”Dušmani danas napali Srebrenicu”. Te vijesti bile su kao hladan tuš koji je potvrdio sve one skrivene sumnje u dubini, kojima nisam htio dopustiti da me nadvladaju. Sada sam ih slušao, za trenutak nisam mogao povjerovati, kao da sam čuo za nečiju smrt. Mrak je tek padao, sjeo sam na travu, mokru od večernje rose koja je već osvježavala tlo. Vijest me dotukla. Zatražio sam vodu da bih oprao noge i bar malo došao k’ sebi. Upitao sam ih da li su imali ikakvu drugu vijest, blažu, veseliju, nešto da me odmori? Onda sam se povukao shvativši da su ozbiljno zabrinuti, te ponovno zatražio posudu hladne vode. Rekoše da su slušali sarajevski radio, a i srpska Srna objašnjava da su Muslimani oko Srebrenice počeli sa provokacijama i tome slično. Sve u svemu, svodilo se na jedno: napadnuta je ”zaštićena” zona. Napadnute Ujedinjene nacije. Dogodilo se nemoguće, (ne) očekivano… Zna se da smo sljedeći.
Gledali smo svjetleće projektile, puščane, kako svoj put završavaju negdje iznad sela Čavčića, ispaljenih sa položaja u selu Vrtače. Dvije granate na terenu Bokšanice, nekoliko u Pripečku…
Nena, najstarija među nama, sugerisala nam je da uđemo unutra:
– Puca, može šta zalutati. Akšam je, naograjsat’ ćete.
Poslušali smo je, a meni je posebno bilo drago da su me moje drūge poslušale, te se sklonile već dvije večeri kod strine u podrum. Pričao sam Enveru o našem izviđanju, uz stalne upite okupljenih o detaljima. Postavile su večeru na koju smo obratili posebnu pažnju, naročito ja. Jeo sam dobro prije dva dana, tako da sam završio večeru ne rekavši ni riječi.
Poslije večere Enver, nena Zulejha i ja duhanili smo po jednu cigaru savijušu, te sam otišao do kupatila. Po završetku tuširanja izašao sam sa Enverom vani. Već je padala lagana kiša, čisteći zrak i sada se jasnije nego ikad mogla čuti topovska paljba preko Žepske doline.
– Srebrenica! – rekli smo u glas obojica.
Dosta puta ranije slušali smo topovske paljbe u okolini Tuzle, posebno noću dok je u Srebrenici bilo mirno. Enver mi je rekao da ima neke zadatke na suprotnom dijelu naših položaja, te da je vrijeme za spavanje, ako se bude moglo.
– Slažem se, moja smjena straže počinje u 3:00!
Nisam bio raspoložen slušati jadikovanja žena, te sam se ispričavajući, uvukao u postelju. Probudile su me tačno u 2:00 sata i rekle mi da nisu mogle spavati od puškaranja i granata u okolini, što ja nisam čuo. Oprostili smo se uz moje obećanje da ću navratiti kad budem mogao. Suze, pojava koja me najviše proganja u ovom ratu, padale su ponovo jutros. Do kada ćemo se rastajati? Šahman je pozvao na doručak:
– Probudi ih sve da što prije otkačim doručak! Mora se spremati ručak, jer najavljen je dolazak još ljudstva! Majke ti, šta ti to jutros pišeš? Je l’ nisi spavao poslije straže?
– Nisam Šaca, ne mogu, pokvario bih dan, a pišem šta je jučer bilo!
– Pa i jučer si pisao, nego mi nezgodno da te pitam!
– Jučer je bilo za jučer, ili možda za dan ranije!
– I tako svaki dan? Ti nisi normalan!
– Možda i nisam. Ali niko ovdje nije ili neće biti normalan. A ako to ne zabilježim, nikome nikada i neće biti važno to što smo prestali biti kao drugi ljudi.
– Ma hajde, šalji smjenu straže, završimo sa doručkom!
– Dobro Šaca, ali se drži ako doručak bude sfušeren!
Bilo je krajnje vrijeme da ostavim ovo škrabanje. Poslije doručka znam šta mi je činiti, jer se nadam se da ću zabilježiti još ponešto.

Nastavice se.

[Author]

Posts