[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #38541

Masa se odlucila na iseljavanje, a jedan broj je radije prihvatio da budu Cigani, nego da se vrate “veri pradedovskoj”, ili da “budu Srbi islamske vere”, pa smo u pocetku imali, a mozda i danas imamo “ciganske male” ili mahame u:Beogradu, Uzicu, Sapcu, Loznici itd. Neki od ovih samoproglasenih “Cigana” kasnije su isli istim onim putevima kojim su ranije isli njihovi sunarodnjaci, a jedan broj je dosao i Bosnu.Oni su dolazili pojedinacno i u grupama i tako su u manjim varosima nastajala manja nasalja-mahale, ali kako su u Bosnu dolazili sa papirima da su Cigani, bez obzira sto su imali isti ili slican zivot kao starosjedioci, bez obzira sto nisu imali crnu nego bijelu put kao i starosjedioci, ostali su do dan danas obiljezeni kao “bijeli cigani” a njihove mahale, kao ciganska mahala, ciganski zaseok, ciganska kuca.Puno puta sam cuo kako ljudi sami sebi postavljaju pitanje, “zasto su oni bijeli cigani, kad imaju lijepe i uredne kuce, baste, avlije, vole da rade, skoluju svoju djecu itd”.Tada nisam znao odgovor, ali danas znam.

Iseljavanje je u prvo vrijeme bilo usmjereno prema jugu u okolinu Nisa, a kasnije Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a posebnou sjeverne dijelove Bosne: Gornja i Donja Azizija, odnosno Bosanski Samac i Orasje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bos. Gradiska.Tako su nikla naselja:Kozluk kod Zvornika,Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brckog, Kostajnica, Orahova kod Bos. Gradiske, itd. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istambula i tamo osnovali selo istog imena.Veliki broj muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranicna mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono sto mu se ponudi.

Muslimansko stanovnistvo iz Uzica i okoline iselio se najvise u Bosnu i dugo od srpske vlasti trazilo naknadu za svoja dobra, ili potrazivanje prihoda sa svoje zemlje, ali naknad nikakve prihode niti naknade nisu ostvarili. Srpski seljaci iz okoline su napustena imanja prisvojili i to bez odobrenja lokalnih starijesina, dok su napustene kuce palil, kako se slucajni povratnici ne bi imali na sta vratiti.Opisujuci selo Bascaluci kod Loznice L. Sopalovic 1903.godine pise, “Ime Bascaluci pricaju da je doslo otuda sto su u staroj varosi Loznica oko reke Sire stanovali Turci (citaj muslimani), cije su baste bile na tom mestu, gdje je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabucnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krce sume, vec su imali gotovo zemljiste sa bastama”.

Da bi se muslimani cim prije iselili iz Uzica srpske vlasti su organizovale podmetanje pozara u gradu, a sve u zelji da optuze muslimane kao navodne podmetace i podstrekace stalnih sukoba sa Srbima. Pozar je iznenadio i same podmetace, ali je posluzio kao dobar izgovor, da se muslimani cim prije isele iz Uzica, shodno ranije postignutom dogovoru na Medjunarodnoj konferenciji u Kanlidzi-istambulskom predgradju 1862.godine. Prema zapisima Miladina Radovica “najveci dio varosi prekrio je pepeo pozara, zatrpane su i pogazene stare drvene cesme na lule, nestalo je vrtova i vocnjaka, platane i jablanove opalio je pozar. Pusta i otvorena zjapila je velelepna Sehova dzamiija, i niko ne misli na turbeta, nisane i druge svetinje, niti se vise svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepsem kraju Uzica”. Kasnije je srusena i nagorjela Sehova dzamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srusio ostati proklet. Dzamiju je srusio Ilija Jokanovic trgovac i kafedzija. Iza njega je ostao sin koji se ozenio zenom koja je ubrzo oboljela, pa tako nije imao poroda. Bolesna zena je u teskom psihickom stanju vikala na sav glas, i pozivala , “dodjite i uzmite sto je vase, dodjite i uzmite sto je vase”. Odlazak iz Uzica prema kazivanju istog autora bio je tuzan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je cello bilo na Kadinjaci, a zacelje se jos formiralo u samom Uzicu. Slicno je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Sapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.

Kolone iseljenika obezbjedjivala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijedjali su iseljenike, drugi su ih zalili, pa je na jednu takvu uvrdu iseljenik Husein beg Kavadarevic rekao “ako vam je biva car dao da nas sa nasih ognjista krecete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je postenom covjeku preci i od samog zivota”.Jednu takvu kolonu nadgledao je i kapetan Mica, koji je bar prema rijecima zalio iseljavanje muslimana uz komentar “oni su se ovdje izrodili, oni i njihovi djedovi, i njihovi cukundjedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kucu, svoj zavicaj i svoje ognjiste”.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #38510

[b]Sazeti rad Safeta Bandzovica
PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830-1867. GODINE[/b]
Muhadžiri u Istanbulu 1912.
Iako se cesto upotrebljavamo izraz “Beogradski pasaluk”, to je pogresan izraz ,jer se on kao takav nigdje ne pominje u osmanskim dokumentima,a ne pominje se iz razloga, jer kao takav nikad nije ni postijao. Postojao je samo Smederevski sandzak u cijem sastavu je bio i Beograd. Izraz je nastao kao plod prepiske Hazburskog carstva, pa iako netacan, kasnije se udomacio u savremenoj historiografskoj literature i publicistici, o cemu je opsirnije pisao M. Pelesic, Manipulacije srpske historiografije o BiH.

Muslimansko stanovnistvo na prostoru Beogradskog pasaluka u kojem je bilo veoma malo etnickih Turaka koje su nazivali Gangricima ili Mandzukama, pocetkom 19 stoljeca cinilo je vecinsko stanovnistvo, narocito u Beogradu, Sapcu i Uzicu. U jedanaest nahija ovog pasaluka oni su predstavljali 58% stanovnistva. Jezgro muslimanskog stanovnistva formiralo se kroz jedan dugotrajan i slozen proces, dijelom islamizacijom domaceg slavenskog stanovnistva, raznorodne etnicke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnjim nastanjenjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla. Tako su u Beogradu muslimani cinili cetiri petine u odnosu na drugo stanovnistvo, a u Uzucu 96,7% od ukupnog broja stanovnistva grada, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%. U Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, dok je u Sapcu bilo oko 1000 muslimana. Beograd je pocetkom sedme decenije 19 vijeka imao 730 muslimanska 536 nemuslimaska i 3 romska domcinstva, 2.328 zgrada, kuca, od kojih su 842 bile srpske a 1486 muslimanske. Joakim Vujic u svom “Putesestviju” navodi da je u Uzicu 1826.godine bilo 1200 muslimaskih kuca, 20 dzamija i 80 srpskih kuca, dok je engleski putopisac Andreja Arcibalda Patona navodi da je Uzice 1834.godine imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuca, dok Vladimir Karic pise da je u Uzicu 1844.godine bilo 3697 Turaka, (citaj muslimana) I samo 707 Srba.

Iseljenje muslimanskog stanovnista sa ovih prostora zakljuceno je 1876.godine, a iz jugoistocne Srbije 1882.godine. Tome je doprinijela i Medjunarodna konferencija odrzana 1862.godine u Kanlidzi, isambulskom predgradju, kojom prilikom su francuska i ruska vlada napravile poseban Sporazum o zajednickom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju “iseliti sto je moguce brze”. Ostetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 grosa Srbija je trebala ispaltiti Turskoj.

Muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjistima, zadrzati sva svija dobra, ali samo pod sledecim uslovima:

[b]-da se vrate veri pradedovskoj, a ako to nece onda mogu
-da budu Srbi islamske vere, a ako i to nece,
-onda moraju da da se pisu u vode kao Cigani, a ako i to nece
-onda moraju da se isle iz Srbije.[/b]

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #38507

[b]Sazeti rad Safeta Bandzovica
PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830-1867. GODINE[/b]
Muhadžiri u Istanbulu 1912.
Iako se cesto upotrebljavamo izraz “Beogradski pasaluk”, to je pogresan izraz ,jer se on kao takav nigdje ne pominje u osmanskim dokumentima,a ne pominje se iz razloga, jer kao takav nikad nije ni postijao. Postojao je samo Smederevski sandzak u cijem sastavu je bio i Beograd. Izraz je nastao kao plod prepiske Hazburskog carstva, pa iako netacan, kasnije se udomacio u savremenoj historiografskoj literature i publicistici, o cemu je opsirnije pisao M. Pelesic, Manipulacije srpske historiografije o BiH.

Muslimansko stanovnistvo na prostoru Beogradskog pasaluka u kojem je bilo veoma malo etnickih Turaka koje su nazivali Gangricima ili Mandzukama, pocetkom 19 stoljeca cinilo je vecinsko stanovnistvo, narocito u Beogradu, Sapcu i Uzicu. U jedanaest nahija ovog pasaluka oni su predstavljali 58% stanovnistva. Jezgro muslimanskog stanovnistva formiralo se kroz jedan dugotrajan i slozen proces, dijelom islamizacijom domaceg slavenskog stanovnistva, raznorodne etnicke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnjim nastanjenjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla. Tako su u Beogradu muslimani cinili cetiri petine u odnosu na drugo stanovnistvo, a u Uzucu 96,7% od ukupnog broja stanovnistva grada, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%. U Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, dok je u Sapcu bilo oko 1000 muslimana. Beograd je pocetkom sedme decenije 19 vijeka imao 730 muslimanska 536 nemuslimaska i 3 romska domcinstva, 2.328 zgrada, kuca, od kojih su 842 bile srpske a 1486 muslimanske. Joakim Vujic u svom “Putesestviju” navodi da je u Uzicu 1826.godine bilo 1200 muslimaskih kuca, 20 dzamija i 80 srpskih kuca, dok je engleski putopisac Andreja Arcibalda Patona navodi da je Uzice 1834.godine imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuca, dok Vladimir Karic pise da je u Uzicu 1844.godine bilo 3697 Turaka, (citaj muslimana) I samo 707 Srba.

Iseljenje muslimanskog stanovnista sa ovih prostora zakljuceno je 1876.godine, a iz jugoistocne Srbije 1882.godine. Tome je doprinijela i Medjunarodna konferencija odrzana 1862.godine u Kanlidzi, isambulskom predgradju, kojom prilikom su francuska i ruska vlada napravile poseban Sporazum o zajednickom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju “iseliti sto je moguce brze”. Ostetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 grosa Srbija je trebala ispaltiti Turskoj.

Muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjistima, zadrzati sva svija dobra, ali samo pod sledecim uslovima:

[b]-da se vrate veri pradedovskoj, a ako to nece onda mogu
-da budu Srbi islamske vere, a ako i to nece,
-onda moraju da da se pisu u vode kao Cigani, a ako i to nece
-onda moraju da se isle iz Srbije.[/b]

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zdravlje:najvece bogatstvo o kome se malo brine. #38422

1 Re: Curukot, crni kim, crni kumin – lijek za svaku bolest
« Odgovori #39 u: June 04, 2009, 13:09:44 »

——————————————————————————–

ĆURUKOT

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao:

„Ćurekot sadrži u sebi lijek za svaku bolest, osim za smrt.“

Ćurukot /Crni kumin (kim)/Nigella-Sativa[/color]

Ćurukot u svojoj čahuri, koja izgledom podsjeća na čahuru maka, sadrži tamna zrnca, koja se nakon žetve suše. Iz ovog sjemena se hladnim cijeđenjem dobiva ulje, koje je bogato nezasićenim punomasnim kiselinama. Te kiseline su esencijalne (od životne važnosti), pa ih je uz hranu potrebno unositi u organizam. Nabrojimo samo neka od velikog broja oboljenja protiv kojih se koristi ovaj čudotvorni lijek: akni, alergija i astme, nadimanja, celulita, prehlade, bolova u zglobovima, nedostatka koncentracije, kamena u bubregu, djelomične impotentnosti, te težih oblika neplodnosti, upala desni… sve to je moguće liječiti uljem od ćurekota. Danas se ćurekot uzgaja pretežno u Siriji, Iraku, Egiptu, Americi, Indiji, Pakistanu, Iranu, Grčkoj i na Kipru, obzirom da najbolje uspijeva u sunčanim predjelima.

Kroz historiju

Egipatski „el-bereqa“ ćurukot je jedna od najranijih kultiviranih biljaka čovječanstva. Tek u skorije vrijeme ova biljka je novootkrivena od strane liječnika alternativne medicine, imunologa kao i raznih farmaceutskih preduzeća. Dragocjena svojstva ćurekota poznata su još iz davnina, pa je cijenjen u mnogim kulturama širom zemaljske kugle. Sjeme ćurekota (lat. Nigella sativa) spominje se i u Bibliji pod nazivom kim. Iako ne pripada istoj porodici biljaka, te je time taj naziv pogrešan, on se i danas koristi na njemačkom govornom području, gdje se za ćurekot (riječ turskog porijekla) upotrebljava izraz Schwarzkümmel – crni kim. Još u staro doba ovo sjeme je korišteno pri spravljanju hljeba. Poznato je da je u grobnici Tut-Ank-Amuna pronađena flašica ulja od ćurukota.

Korist ove biljke opisao je i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu riječima: „Ćurekot sadrži u sebi lijek za svaku bolest, osim za smrt.“ Ovaj hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (prenosi ga Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u sahih predaji, koju bilježe Buhari i Muslim u svojim zbirkama hadisa) je zaslužan za ogromnu popularnost ćurukota u islamskom svijetu, koga još nazivaju blagoslovljeno zrno. Moderna nauka je do danas dobrim dijelom potvrdila ispravnost ovog hadisa.

I prije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, su ljekari faraona koristili ulje i kremu ćurekota kod bolesti probavnog sistema. Rado je korišten i u kozmetici: Nofretete i Kleopatra su njegovale tijelo uljem ćurekota i koristile ga kao dodatak pri kupanju. Pored toga, na Orijentu se ćurekot već hiljadama godina koristi za liječenje alergija, upala. Najčešće se upotrebljava kod astme, bronhitisa i neurodermitisa. U Grčkoj antici je ćurekot bio poznat kao sredstvo za jačanje pri fizičkoj i psihičkoj slabosti bolesnika. U našim krajevima dugo je korištena tinktura ćurekotovog ulja za liječenje nadimanja, bolesti želuca, pluća, jetre i mnogo više. Tek kroz modernu high-tech-medicinu ulje ćurekota pada u zaborav. U Evropi ova biljka stiče veliku popularnost u Srednjem vijeku, nakon što je 1031. god. izašla zbirka islamskog filozofa i ljekara Ibn Sina (poznatijeg pod latiniziranim imenom Avicenna) sa naslovom „Knjiga za liječenje duše“. Medicinski dio zbirke «Canon medicinae» je za Okcident 11. stoljeća bio od enormne važnosti za utemeljenje medicine kao nauke, i slovio je za najvažniji udžbenik na medicinskim fakultetima Evrope narednih 500 godina. Ibn Sina, pored ostalog, opisuje izvanredno dejstvo ćurekota za održavanje zdravlja. Pored toga, knjiga sadrži mnogobrojne savjete i recepte, koje egipatski ljekari i danas rado preporučuju svojim pacijentima.

Čudotvoran lijek – ulje od ćurekota

U prošlom desetljeću, američki i arapski naučnici renomiranih istraživačkih instituta (između ostalih i u Centru za istraživanja protiv raka „Hilton Head Island“ u South Carolin-i) otpočinju, pomoću modernih metoda, analizirati ovu blagoslovljenu biljku. Došli su do sljedećih rezultata:

* Sjeme ćurekota sadrži više od stotinu sastojaka koji pozitivno utječu na zdravlje, potpomažu varenje i rad crijeva

* Supstance u ekstraktu ćurekota jačaju imunološki sistem u borbi protiv tumornih oboljenja

* Ulje ćurekota djeluje protiv bakterija i gljivičnih oboljenja

* Ulje ćurukota ima efekat smanjivanja viška šećera u krvi

* Pri dugoročnoj upotrebi ulje ćurukota ojačava imunološki sistem

Pored toga su otkrili da Nigella-sativa-ekstrakt, primijenjen u većim količinama, prouzrokuje sljedeće:

* Stimulaciju ćelija koštane srži (porast za 250%)

* Povećanje produkcije T-ćelija „pomagača“ i B-ćelija „proizvođača antitijela“ u imunološkom sistemu

* Povišenu produkciju interferona/bjelančevina koji su od velike važnosti za imunološki sistem

* Sprječavanje razmnožavanja ćelija raka (50%-tno usporavanje razvoja)

Jedan drugi istraživački institut, „Cancer Immuno-Biology Labaratory“ je nezavisno od ovih rezultata, eksperimentirajući na životinjama, također ustanovio da ćurekot usporava razvoj ćelija raka.

Nezasićene punomasne kiseline, koje su sadržane u ćurekotu, su potrebne kao gradivne materije za hormone tkiva. One podstiču razmjenu materija i probavu. Osim toga regulišu holesterol i omogućuju zdravu razmjenu materija. Tako su za kožu i za kosu od velike važnosti.

Dosadašnja ispitivanja su pokazala da ćurekot ne djeluje direktno na pojedine organe, već djeluje na kompletan organizam preko imunološkog sistema (jačanje/revitalizacija) i pročišćavajuće preko debelog crijeva, tako da je korist višestruka.

Studija na Dječijoj univerzitetskoj klinici u Mainzu je pokazala da, u ćurekotu sadržana Gamma-linolen-kiselina, ima antiastmatički efekat, obzirom da sprječava alergične reakcije.

Povećanim stresom, konzumiranjem sredstava za uživanja, uz manjak kretanja, jednostranom ili pogrešnom ishranom uništavamo svoj imunološki sistem. Moderna imunološka istraživanja potvrđuju da redovna upotreba ćurekotovog ulja djeluje sprječavajuće protiv društvenih bolesti kao što su neke vrste raka, zakrčenje arterija, reumatska oboljenja, pojava mrene na očima…

Dugoročna, konsekventna upotreba ćurekotovog ulja popravlja razne simptome alergičara u 90% slučajeva. Osim toga poboljšava imunološke efekte, pomaže kod alergija na polen i prašinu, kod neurodermitisa, astme, infekcija i drugih bolesti. Ulje ćurekota se može koristiti kao dodatak ishrani do 3 grama dnevno (za zdrave osobe, a pri liječenju prema uputstvu za doziranje), mišljenje je dr. Schleichera s Odjela za imunologiju u Münchenu.

Ćurekot i med se već stoljećima uspješno koriste kao ljekovita sredstva i sigurno da njihova djelotvornost nije prevaziđena ni u ovom našem 21. vijeku što nam i potvrđuju moderna istraživanja.

Važno je znati da do potpunog dejstva ćurekota dolazi tek nakon 8 do 12 sedmica redovnog konzumiranja, ističe imunološki ekspert dr. Schleicher.

Način upotrebe

1. Nervoza – 1 mala kašika ulja sa findžanom kahve.

2. Kašalj i bronhitis – namazati uljem prsa i leđa i piti 3×1 supenu kašiku ulja + 2 kašike staviti u čašu vrle vode i udisati.

3. Malaksalost – 1 supena kašika ulja + sok od narandže. Piti 10 dana izjutra.

4. Poboljšanje pamćenja – 1 mala kašika ulja sa 100 ml čaja od nane. Piti 10 dana.

5. Bubrezi – Samljeti ¼ kg ćurekota (u zrnu) i pomiješati sa ¼ kg meda. Piti izjutra prije jela 2 kašike ove smjese sa ½ čaše tople vode i 1 kafenu kašiku ćurekotovog ulja.

6. Ljepota – Namazati lice sa 1 kašikom ulja od ćurekota + 1 kašikom maslinovog ulja. Nakon 1 sahata oprati lice sapunom i vodom.

7. Povraćanje i mučnina – 1 malu kašiku mljevenih karanfilića pomiješati sa 1 supenom kašikom ulja, popiti sa čašom čaja od nane. Piti 3 puta dnevno.

8. Ojed – Ojedeno mjesto oprati vodom i sapunom, zatim posušiti i namazati uljem, navečer i ostaviti do jutra. Tako raditi 3 noći.

9. Srce i suženje krvnih aorti – Ujutro i naveče piti po 1 kašikicu (za čaj) ulja sa toplim napitkom (čaj, mlijeko …).

10. Psorijaza – Oboljelo mjesto namazati jabukovim sirćetom, a nakon toga uljem od ćurekota. Terapija traje 15 dana. Ukoliko bude potrebno da se nastavi napravi se pauza od 10 dana, a zatim se ponovi.

11. Bradavice – Bradavicu namazati uljem, a zatim popiti 1 kafenu kašiku ulja. Terapija se koristi 3 puta na dan (15 dana). Ukoliko bude potrebno da se nastavi napravi se pauza od 10 dana, a zatim se ponovi.

12. Reumatizam – Umlačiti ulje i namazati (utrljati) oboljele dijelove tijela. Zatim popiti 1 veliku kašiku ulja. Terapija traje 14 dana 2 puta dnevno.

13. Glavobolja – 3 puta dnevno uljem namazati čelo, sljepočnice i iza ušiju. Izjutra popiti 1 čajnu kašikicu ulja prije jela. Terapija traje 3 dana.

14. Kiselina i stomačne tegobe – 1 čašu mlijeka + 1 supenu kašiku ulja 3 puta dnevno.

15. Ženske bolesti – 1 kafenu kašika ulja sa čajem zaslađenim 1 kašikom meda piti 5 puta dnevno. Terapija traje 40 dana.

16. Upala nosnih šupljina, suhi kašalj, bronhijalna astma, gripa – 5 puta dnevno namazati unutrašnjost nozdrva uljem od ćurekota, jako udahnuti i izbaciti šlajm na usta (nekoliko puta). Terapija traje 3 dana.

17. Očne bolesti i oštećenje vida – Pola sahata prije spavanja namazati kapke i kožu oko očiju uljem, a zatim se popije 1 čajna kašika ulja pomiješana sa i čašom soka od mrkve.

18. Dijabetes – 15 minuta prije doručka i večere uzeti 1 kafenu kašiku ulja, pomiješanu sa 1 čašom čaja od cimeta. UPOZORENJE: OBAVEZNO IZMJERITI VRIJEDNOST ŠEĆERA PRIJE I POSLIJE (1/2 SAHATA) UZIMANJA TERAPIJE. UKOLIKO JE ŠEĆER NISKE VRIJEDNOSTI NE UZIMA SE TERAPIJA.

19. Jačanje imuniteta – 15 minuta prije doručka i večere uzeti jednu čajnu kašikicu ulja, i zaliti sa ½ čaše vode u kojoj je rastopljena supena kašika meda.

BITNE NAPOMENE:

1. DOZIRANJE ZA DJECU JE POLA GORE NAVEDENIH DOZA.

2. KOD TEŽIH OBOLJENJA POTREBNA JE DUGOTRAJNIJA TERAPIJA.

3. BOLESNICI SA TRANSPLATIRANIM ORGANIMA NE SMIJU UZIMATI ULJE.

4. TRUDNICAMA SE NE PREPORUČUJE KORIŠTENJE ULJA.

[Dedo]

in reply to: Zdravlje:najvece bogatstvo o kome se malo brine. #38427

1 Re: Curukot, crni kim, crni kumin – lijek za svaku bolest
« Odgovori #39 u: June 04, 2009, 13:09:44 »

——————————————————————————–

ĆURUKOT

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao:

„Ćurekot sadrži u sebi lijek za svaku bolest, osim za smrt.“

Ćurukot /Crni kumin (kim)/Nigella-Sativa[/color]

Ćurukot u svojoj čahuri, koja izgledom podsjeća na čahuru maka, sadrži tamna zrnca, koja se nakon žetve suše. Iz ovog sjemena se hladnim cijeđenjem dobiva ulje, koje je bogato nezasićenim punomasnim kiselinama. Te kiseline su esencijalne (od životne važnosti), pa ih je uz hranu potrebno unositi u organizam. Nabrojimo samo neka od velikog broja oboljenja protiv kojih se koristi ovaj čudotvorni lijek: akni, alergija i astme, nadimanja, celulita, prehlade, bolova u zglobovima, nedostatka koncentracije, kamena u bubregu, djelomične impotentnosti, te težih oblika neplodnosti, upala desni… sve to je moguće liječiti uljem od ćurekota. Danas se ćurekot uzgaja pretežno u Siriji, Iraku, Egiptu, Americi, Indiji, Pakistanu, Iranu, Grčkoj i na Kipru, obzirom da najbolje uspijeva u sunčanim predjelima.

Kroz historiju

Egipatski „el-bereqa“ ćurukot je jedna od najranijih kultiviranih biljaka čovječanstva. Tek u skorije vrijeme ova biljka je novootkrivena od strane liječnika alternativne medicine, imunologa kao i raznih farmaceutskih preduzeća. Dragocjena svojstva ćurekota poznata su još iz davnina, pa je cijenjen u mnogim kulturama širom zemaljske kugle. Sjeme ćurekota (lat. Nigella sativa) spominje se i u Bibliji pod nazivom kim. Iako ne pripada istoj porodici biljaka, te je time taj naziv pogrešan, on se i danas koristi na njemačkom govornom području, gdje se za ćurekot (riječ turskog porijekla) upotrebljava izraz Schwarzkümmel – crni kim. Još u staro doba ovo sjeme je korišteno pri spravljanju hljeba. Poznato je da je u grobnici Tut-Ank-Amuna pronađena flašica ulja od ćurukota.

Korist ove biljke opisao je i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu riječima: „Ćurekot sadrži u sebi lijek za svaku bolest, osim za smrt.“ Ovaj hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (prenosi ga Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u sahih predaji, koju bilježe Buhari i Muslim u svojim zbirkama hadisa) je zaslužan za ogromnu popularnost ćurukota u islamskom svijetu, koga još nazivaju blagoslovljeno zrno. Moderna nauka je do danas dobrim dijelom potvrdila ispravnost ovog hadisa.

I prije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, su ljekari faraona koristili ulje i kremu ćurekota kod bolesti probavnog sistema. Rado je korišten i u kozmetici: Nofretete i Kleopatra su njegovale tijelo uljem ćurekota i koristile ga kao dodatak pri kupanju. Pored toga, na Orijentu se ćurekot već hiljadama godina koristi za liječenje alergija, upala. Najčešće se upotrebljava kod astme, bronhitisa i neurodermitisa. U Grčkoj antici je ćurekot bio poznat kao sredstvo za jačanje pri fizičkoj i psihičkoj slabosti bolesnika. U našim krajevima dugo je korištena tinktura ćurekotovog ulja za liječenje nadimanja, bolesti želuca, pluća, jetre i mnogo više. Tek kroz modernu high-tech-medicinu ulje ćurekota pada u zaborav. U Evropi ova biljka stiče veliku popularnost u Srednjem vijeku, nakon što je 1031. god. izašla zbirka islamskog filozofa i ljekara Ibn Sina (poznatijeg pod latiniziranim imenom Avicenna) sa naslovom „Knjiga za liječenje duše“. Medicinski dio zbirke «Canon medicinae» je za Okcident 11. stoljeća bio od enormne važnosti za utemeljenje medicine kao nauke, i slovio je za najvažniji udžbenik na medicinskim fakultetima Evrope narednih 500 godina. Ibn Sina, pored ostalog, opisuje izvanredno dejstvo ćurekota za održavanje zdravlja. Pored toga, knjiga sadrži mnogobrojne savjete i recepte, koje egipatski ljekari i danas rado preporučuju svojim pacijentima.

Čudotvoran lijek – ulje od ćurekota

U prošlom desetljeću, američki i arapski naučnici renomiranih istraživačkih instituta (između ostalih i u Centru za istraživanja protiv raka „Hilton Head Island“ u South Carolin-i) otpočinju, pomoću modernih metoda, analizirati ovu blagoslovljenu biljku. Došli su do sljedećih rezultata:

* Sjeme ćurekota sadrži više od stotinu sastojaka koji pozitivno utječu na zdravlje, potpomažu varenje i rad crijeva

* Supstance u ekstraktu ćurekota jačaju imunološki sistem u borbi protiv tumornih oboljenja

* Ulje ćurekota djeluje protiv bakterija i gljivičnih oboljenja

* Ulje ćurukota ima efekat smanjivanja viška šećera u krvi

* Pri dugoročnoj upotrebi ulje ćurukota ojačava imunološki sistem

Pored toga su otkrili da Nigella-sativa-ekstrakt, primijenjen u većim količinama, prouzrokuje sljedeće:

* Stimulaciju ćelija koštane srži (porast za 250%)

* Povećanje produkcije T-ćelija „pomagača“ i B-ćelija „proizvođača antitijela“ u imunološkom sistemu

* Povišenu produkciju interferona/bjelančevina koji su od velike važnosti za imunološki sistem

* Sprječavanje razmnožavanja ćelija raka (50%-tno usporavanje razvoja)

Jedan drugi istraživački institut, „Cancer Immuno-Biology Labaratory“ je nezavisno od ovih rezultata, eksperimentirajući na životinjama, također ustanovio da ćurekot usporava razvoj ćelija raka.

Nezasićene punomasne kiseline, koje su sadržane u ćurekotu, su potrebne kao gradivne materije za hormone tkiva. One podstiču razmjenu materija i probavu. Osim toga regulišu holesterol i omogućuju zdravu razmjenu materija. Tako su za kožu i za kosu od velike važnosti.

Dosadašnja ispitivanja su pokazala da ćurekot ne djeluje direktno na pojedine organe, već djeluje na kompletan organizam preko imunološkog sistema (jačanje/revitalizacija) i pročišćavajuće preko debelog crijeva, tako da je korist višestruka.

Studija na Dječijoj univerzitetskoj klinici u Mainzu je pokazala da, u ćurekotu sadržana Gamma-linolen-kiselina, ima antiastmatički efekat, obzirom da sprječava alergične reakcije.

Povećanim stresom, konzumiranjem sredstava za uživanja, uz manjak kretanja, jednostranom ili pogrešnom ishranom uništavamo svoj imunološki sistem. Moderna imunološka istraživanja potvrđuju da redovna upotreba ćurekotovog ulja djeluje sprječavajuće protiv društvenih bolesti kao što su neke vrste raka, zakrčenje arterija, reumatska oboljenja, pojava mrene na očima…

Dugoročna, konsekventna upotreba ćurekotovog ulja popravlja razne simptome alergičara u 90% slučajeva. Osim toga poboljšava imunološke efekte, pomaže kod alergija na polen i prašinu, kod neurodermitisa, astme, infekcija i drugih bolesti. Ulje ćurekota se može koristiti kao dodatak ishrani do 3 grama dnevno (za zdrave osobe, a pri liječenju prema uputstvu za doziranje), mišljenje je dr. Schleichera s Odjela za imunologiju u Münchenu.

Ćurekot i med se već stoljećima uspješno koriste kao ljekovita sredstva i sigurno da njihova djelotvornost nije prevaziđena ni u ovom našem 21. vijeku što nam i potvrđuju moderna istraživanja.

Važno je znati da do potpunog dejstva ćurekota dolazi tek nakon 8 do 12 sedmica redovnog konzumiranja, ističe imunološki ekspert dr. Schleicher.

Način upotrebe

1. Nervoza – 1 mala kašika ulja sa findžanom kahve.

2. Kašalj i bronhitis – namazati uljem prsa i leđa i piti 3×1 supenu kašiku ulja + 2 kašike staviti u čašu vrle vode i udisati.

3. Malaksalost – 1 supena kašika ulja + sok od narandže. Piti 10 dana izjutra.

4. Poboljšanje pamćenja – 1 mala kašika ulja sa 100 ml čaja od nane. Piti 10 dana.

5. Bubrezi – Samljeti ¼ kg ćurekota (u zrnu) i pomiješati sa ¼ kg meda. Piti izjutra prije jela 2 kašike ove smjese sa ½ čaše tople vode i 1 kafenu kašiku ćurekotovog ulja.

6. Ljepota – Namazati lice sa 1 kašikom ulja od ćurekota + 1 kašikom maslinovog ulja. Nakon 1 sahata oprati lice sapunom i vodom.

7. Povraćanje i mučnina – 1 malu kašiku mljevenih karanfilića pomiješati sa 1 supenom kašikom ulja, popiti sa čašom čaja od nane. Piti 3 puta dnevno.

8. Ojed – Ojedeno mjesto oprati vodom i sapunom, zatim posušiti i namazati uljem, navečer i ostaviti do jutra. Tako raditi 3 noći.

9. Srce i suženje krvnih aorti – Ujutro i naveče piti po 1 kašikicu (za čaj) ulja sa toplim napitkom (čaj, mlijeko …).

10. Psorijaza – Oboljelo mjesto namazati jabukovim sirćetom, a nakon toga uljem od ćurekota. Terapija traje 15 dana. Ukoliko bude potrebno da se nastavi napravi se pauza od 10 dana, a zatim se ponovi.

11. Bradavice – Bradavicu namazati uljem, a zatim popiti 1 kafenu kašiku ulja. Terapija se koristi 3 puta na dan (15 dana). Ukoliko bude potrebno da se nastavi napravi se pauza od 10 dana, a zatim se ponovi.

12. Reumatizam – Umlačiti ulje i namazati (utrljati) oboljele dijelove tijela. Zatim popiti 1 veliku kašiku ulja. Terapija traje 14 dana 2 puta dnevno.

13. Glavobolja – 3 puta dnevno uljem namazati čelo, sljepočnice i iza ušiju. Izjutra popiti 1 čajnu kašikicu ulja prije jela. Terapija traje 3 dana.

14. Kiselina i stomačne tegobe – 1 čašu mlijeka + 1 supenu kašiku ulja 3 puta dnevno.

15. Ženske bolesti – 1 kafenu kašika ulja sa čajem zaslađenim 1 kašikom meda piti 5 puta dnevno. Terapija traje 40 dana.

16. Upala nosnih šupljina, suhi kašalj, bronhijalna astma, gripa – 5 puta dnevno namazati unutrašnjost nozdrva uljem od ćurekota, jako udahnuti i izbaciti šlajm na usta (nekoliko puta). Terapija traje 3 dana.

17. Očne bolesti i oštećenje vida – Pola sahata prije spavanja namazati kapke i kožu oko očiju uljem, a zatim se popije 1 čajna kašika ulja pomiješana sa i čašom soka od mrkve.

18. Dijabetes – 15 minuta prije doručka i večere uzeti 1 kafenu kašiku ulja, pomiješanu sa 1 čašom čaja od cimeta. UPOZORENJE: OBAVEZNO IZMJERITI VRIJEDNOST ŠEĆERA PRIJE I POSLIJE (1/2 SAHATA) UZIMANJA TERAPIJE. UKOLIKO JE ŠEĆER NISKE VRIJEDNOSTI NE UZIMA SE TERAPIJA.

19. Jačanje imuniteta – 15 minuta prije doručka i večere uzeti jednu čajnu kašikicu ulja, i zaliti sa ½ čaše vode u kojoj je rastopljena supena kašika meda.

BITNE NAPOMENE:

1. DOZIRANJE ZA DJECU JE POLA GORE NAVEDENIH DOZA.

2. KOD TEŽIH OBOLJENJA POTREBNA JE DUGOTRAJNIJA TERAPIJA.

3. BOLESNICI SA TRANSPLATIRANIM ORGANIMA NE SMIJU UZIMATI ULJE.

4. TRUDNICAMA SE NE PREPORUČUJE KORIŠTENJE ULJA.

[Dedo]

in reply to: Srpske lazi i prevare #38348

[b]Objavljeno 14.05.2012. u 21:05 | Komentari: 44 The Telegraph
Ratnog izvještača Eda Vulliamyja još šokira istina o ratu u BiH
Skoro dvije decenije nakon što su ubijanja okončana, istina o bosanskom ratu još ima snagu da šokira. U roku od nekoliko sedmica od izbijanja sukoba 1992. godine, na hiljade izbjeglica prebačeno je u novi gulag koncentracionih logora, smješten u geografskom srcu Evrope, u kojem su preživjeli zvjerstva i izgladnjivanje u rukama bosanskih Srba, piše u ponedjeljak u londonskom The Telegraphu David Blair u recenziji knjige poznatog ratnog izvještača iz BiH, Eda Vulliamyja “Rat je gotov, živio rat”.[/b]
Ed Vulliamy”Postojanje logora brzo je otkriveno, ali ipak su trebale još tri godine – i masakr oko 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici”, prije nego što se plašljiva međunarodna zajednica pribrala kako bi okončala krvoproliće. Kratka kampanja bombardovanja 1995. godine dovela je do mirnog rješenja koje se moglo postići mnogo ranije, piše Blair.

Ipak, i danas, piše dalje Blair, neki dovode u pitanje postojanje logora, ignorišući brdo dokaza dok spekulišu otrovnim teorijama zavjere. Čineći to, oni umanjuju iskušenja preživjelih, udvostručuju njihovu traumu i vrijeđaju uspomenu na one koji su ubijeni.

“Ed Vulliamy, koji je tada radio za The Guardian, bio je među nekolicinom novinara kojima je bilo dopušteno da posjete logor Omarska u području Bosne pod srpskom kontrolom 5. augusta 1992. Njih je pozvao Radovan Karadžić, bivši čelnik bosanskih Srba, sada na suđenju u Haagu. Izgleda da je on vjerovao da će Vulliamy i njegove kolege prihvatiti da je logor bio bezazleni objekat u kojem su izbjeglice privremeno držane prije nego što su vraćene kućama”, piše Blair.

Realnost izgladnjelih ljudi iza bodljikave žice, prijetećih razgovora s užasnutim zatvorenicima, sumanuti stražari, priča su za sebe. Svjedočenja preživjelih, nakon toga i niz presuda u Haagu potvrdili su, piše Blair, van svake sumnje da su Omarska i ostali logori bili pozornice za ubijanja, silovanja i mučenja.

Bleir u recenziji knjige poznatog ratnog izvještača iz BiH, Eda Vulliamyja “Rat je gotov, živio rat” piše da su logori i njihovo zloćudno nasiljeđe tema Vulliamyjeve britke knjige, u kojoj piše s ispravnim i kontrolisanim gnijevom o odsustvu bilo kakvog “pokajanja” u godinama nakon bosanskog rata. On u knjizi tvrdi da su negiranje, ravnodušnost i propalo mirovno rješenje nagradili etničko čišćenje praktičnom podjelom zemlje i sprječavanjem istinskog pomirenja.

Dok je poslijeratna Njemačka, piše Blair, imala moralne hrabrosti da se suoči s istinom o svojim djelima, i da sklopi mir s Evropom, mnogi bosanski Srbi još negiraju šta je učinjeno u njihovo ime. Logor Omarska sada je rudnik željeza, u vlasništvu Lakshmi Mittala, najbogatijeg građanina Britanije. On do sada nije sagradio memorijalni centar za one koji su tu ubijeni, očigledno zbog primjedbi lokalnih Srba.

“U međuvremenu, mala ali opsesivna industrija nastavlja dovoditi u pitanje postojanje logora, i time integritet Vulliamyja i njegovih kolega. Jedan od njih je i Noam Chomsky, jedan od najuglednijih intelektulaca našeg vremena, koji nikada nije posjetio Bosnu tokom rata ali je optužio Vulliamyja za ‘izmišljotine’. Drugi je bio pokojni Harold Pinter. Kada se Slobodan Milošrvić konačno našao na suđenju u Haagu, Pinter je pomagao u organiziranju ‘komiteta za odbranu’ tog masovnog ubice”, piše Blair.

Vulliamy je ostao u kontaktu s preživjelima iz logora koji su sada širom svijeta. “Oni traže malo. Vjerujem da onima koji su preživjeli i ostali osakaćeni takvim zločinima, dugujemo barem jednu stvar. Njima se trebaju ispuniti njihovi životi priznanjem onoga što im se desilo. Njihova svetost zahtijeva od historije da prizna zločine koji su počinjeni nad njima”, piše Vulliamy.

“Njegov centralni zaključak, po mom mišljenju, ostaje nesporan: oni koji su tu umrli ili su ubijeni nikada nisu dobili priznanje i saosjećanje koje zaslužuju. To ostaje trajna sramota bosanske tragedije”, piše David Blair u recenziji knjige Eda Vulliamyja “Rat je gotov, živio rat”.

[Dedo]

in reply to: Srpske lazi i prevare #38357

[b]Objavljeno 14.05.2012. u 21:05 | Komentari: 44 The Telegraph
Ratnog izvještača Eda Vulliamyja još šokira istina o ratu u BiH
Skoro dvije decenije nakon što su ubijanja okončana, istina o bosanskom ratu još ima snagu da šokira. U roku od nekoliko sedmica od izbijanja sukoba 1992. godine, na hiljade izbjeglica prebačeno je u novi gulag koncentracionih logora, smješten u geografskom srcu Evrope, u kojem su preživjeli zvjerstva i izgladnjivanje u rukama bosanskih Srba, piše u ponedjeljak u londonskom The Telegraphu David Blair u recenziji knjige poznatog ratnog izvještača iz BiH, Eda Vulliamyja “Rat je gotov, živio rat”.[/b]
Ed Vulliamy”Postojanje logora brzo je otkriveno, ali ipak su trebale još tri godine – i masakr oko 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici”, prije nego što se plašljiva međunarodna zajednica pribrala kako bi okončala krvoproliće. Kratka kampanja bombardovanja 1995. godine dovela je do mirnog rješenja koje se moglo postići mnogo ranije, piše Blair.

Ipak, i danas, piše dalje Blair, neki dovode u pitanje postojanje logora, ignorišući brdo dokaza dok spekulišu otrovnim teorijama zavjere. Čineći to, oni umanjuju iskušenja preživjelih, udvostručuju njihovu traumu i vrijeđaju uspomenu na one koji su ubijeni.

“Ed Vulliamy, koji je tada radio za The Guardian, bio je među nekolicinom novinara kojima je bilo dopušteno da posjete logor Omarska u području Bosne pod srpskom kontrolom 5. augusta 1992. Njih je pozvao Radovan Karadžić, bivši čelnik bosanskih Srba, sada na suđenju u Haagu. Izgleda da je on vjerovao da će Vulliamy i njegove kolege prihvatiti da je logor bio bezazleni objekat u kojem su izbjeglice privremeno držane prije nego što su vraćene kućama”, piše Blair.

Realnost izgladnjelih ljudi iza bodljikave žice, prijetećih razgovora s užasnutim zatvorenicima, sumanuti stražari, priča su za sebe. Svjedočenja preživjelih, nakon toga i niz presuda u Haagu potvrdili su, piše Blair, van svake sumnje da su Omarska i ostali logori bili pozornice za ubijanja, silovanja i mučenja.

Bleir u recenziji knjige poznatog ratnog izvještača iz BiH, Eda Vulliamyja “Rat je gotov, živio rat” piše da su logori i njihovo zloćudno nasiljeđe tema Vulliamyjeve britke knjige, u kojoj piše s ispravnim i kontrolisanim gnijevom o odsustvu bilo kakvog “pokajanja” u godinama nakon bosanskog rata. On u knjizi tvrdi da su negiranje, ravnodušnost i propalo mirovno rješenje nagradili etničko čišćenje praktičnom podjelom zemlje i sprječavanjem istinskog pomirenja.

Dok je poslijeratna Njemačka, piše Blair, imala moralne hrabrosti da se suoči s istinom o svojim djelima, i da sklopi mir s Evropom, mnogi bosanski Srbi još negiraju šta je učinjeno u njihovo ime. Logor Omarska sada je rudnik željeza, u vlasništvu Lakshmi Mittala, najbogatijeg građanina Britanije. On do sada nije sagradio memorijalni centar za one koji su tu ubijeni, očigledno zbog primjedbi lokalnih Srba.

“U međuvremenu, mala ali opsesivna industrija nastavlja dovoditi u pitanje postojanje logora, i time integritet Vulliamyja i njegovih kolega. Jedan od njih je i Noam Chomsky, jedan od najuglednijih intelektulaca našeg vremena, koji nikada nije posjetio Bosnu tokom rata ali je optužio Vulliamyja za ‘izmišljotine’. Drugi je bio pokojni Harold Pinter. Kada se Slobodan Milošrvić konačno našao na suđenju u Haagu, Pinter je pomagao u organiziranju ‘komiteta za odbranu’ tog masovnog ubice”, piše Blair.

Vulliamy je ostao u kontaktu s preživjelima iz logora koji su sada širom svijeta. “Oni traže malo. Vjerujem da onima koji su preživjeli i ostali osakaćeni takvim zločinima, dugujemo barem jednu stvar. Njima se trebaju ispuniti njihovi životi priznanjem onoga što im se desilo. Njihova svetost zahtijeva od historije da prizna zločine koji su počinjeni nad njima”, piše Vulliamy.

“Njegov centralni zaključak, po mom mišljenju, ostaje nesporan: oni koji su tu umrli ili su ubijeni nikada nisu dobili priznanje i saosjećanje koje zaslužuju. To ostaje trajna sramota bosanske tragedije”, piše David Blair u recenziji knjige Eda Vulliamyja “Rat je gotov, živio rat”.

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #38208

Sabah

POGLED IZ SRBIJE: Zašto volim Bosnu Written by Administrator

Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući građansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. Takođe se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smemo oprostiti. Ubili smo deo svog naroda u Bosni
Piše: Damjan Pavlica

Bosnu volim prvenstveno zbog uporedog postojanja njenih različitih tradicija. Decenijama uoči poslednjeg krvavog rata, ljudi u Bosni i Hercegovini su najnormalnije živeli zajedno. Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, gde je celokupna ljudska situacija uslovljena etno-religijskom pripadnošću, je bolesno stanje.

Prošao sam Bosnu uzduž i popreko i uverio se da Bosna nije višejezična sredina. U gradovima i selima ljudi govore istim jezikom, iako nas velikaši, proklete im duše, uporno ubeđuju da govorimo različitim jezicima i da su razlike među nama nepomirljive. Pritom, veoma je diskutabilno da li je Bosna i Hercegovina višenacionalna sredina. Odrednice Srbin, Hrvat i Bošnjak se mogu, sa gotovo stoprocentnom izvesnošću, koristiti kao sinonimi za versku pripadnost, umesto reči pravoslavac, katolik i musliman našeg jezika.

ISTORIJSKI OSVRT
Tokom istorije, u Bosni je uporno opstajao višereligijski suživot, dok je u Srbiji preovladala jednoobraznost. U srednjevekovnoj Srbiji je zakon nalagao versku isključivost i netrpeljivost, jer vladajuća pravoslavna religija nije tolerisala postojanje drugih vera. U srednjevekovnoj Bosni su zajedno živeli katolici, pravoslavci i bogumili. Dok su u Raškoj besneli verski progoni, Bosna je prihvatala ljude različitih vera. Dok je Stefan Nemanja proganjao naše pretke, dobri Ban Kulin im je pružao utočište. Ko je od našeg naroda tražio slobodu, taj je išao u Bosnu. U Raškoj su vladali samodržavlje i verski progoni.

Tokom svoje vladavine, muslimani su se ipak pokazali tolerantnijima od pravoslavaca. Iako su krajem srednjeg veka muslimani na ove prostore došli kao zavojevači, jedna je činjenica neosporna – dozvolili su da druge vere postoje i da pravoslavne bogomolje vekovima ostanu čitave. Otomanski sistem religijskog pluralizma definitivno predstavlja civilizacijski iskorak u odnosu na versku isključivost nemanjićke Srbije. Uprkos tome, Srbi su u XIX veku, od svog ustanka do sticanja državnosti, uništili gotovo sve džamije na području tadašnje kneževine Srbije. Tako su u Užicu porušene 34 džamije, u Smederevu 24, a u Beogradu na desetine njih. Slično se ponovilo i tokom rata u Bosni.

Bosna i Hercegovina je kolevka našeg zajedničkog jezika. Jezik srednjevekovne srpske države, koji poznajemo uglavnom preko vladarskih povelja i crkvenih spisa, prilično se razlikuje od današnjeg srpskog jezika. Jezik srednjevekovne Bosne i Huma, koji poznajemo preko natpisa sa stećaka, je prilično sličan jeziku kojim danas govorimo, i uglavnom razumljiv bez prevođenja. Ovo nimalo ne iznenađuje, uzme li se u obzir da je upravo hercegovački govor bečkim književnim dogovorom 1850. godine određen za zajednički književni jezik Srba i Hrvata (i drugih južnih Slovena), poznat kao srpsko-hrvatski jezik. Na hercegovskom govoru počiva čitava jezička reforma Vuka Karadžića, na temelju koje su nastali savremeni srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezički standard.

Bosna i Hercegovina je kolevka partizanskog otpora. Tokom drugog svetskog rata Bosna i Hercegovina je predstavljala središte otpora nacionalističkom ludilu i međuetničkom istrebljenju. Dok su u Srbiji i Hrvatskoj preovladale ekstremno nacionalističke snage, u Bosni su partizani uspešno vodili borbu protiv fašista i kvislinga, za ponovno ujedinjenje raskomadane domovine. Igman, Kozara, Neretva, Sutjeska, Jajce, Drvar, samo su neki od toponima koji podsećaju na upornu borbu naših naroda u Bosni i Hercegovini. Možda je kobna greška partizana bila što su nakon oslobođenja uzeli Beograd, a ne višenacionalno Sarajevo za glavni grad SFR Jugoslavije.

RAT U BOSNI I HERCEGOVINI
Nije tajna da je Srbija stvorila Republiku Srpsku, kada je 1992. godine poslala vojsku, specijalce i dobrovoljce, te nahuškala, naoružala i organizovala Srbe u Bosni i Hercegovini. Čitave oblasti jedne multikulturne države su vojskom zaposednute, etnički očišćene i proglašene srpskom teritorijom. Tzv. Republika Srpska, ta žalosna tvorevina koja pokušava da bude srpskija od same Srbije, pokazatelj je naše nezrelosti za zajednički život, poštovanje bližnjega i prihvatanje različitosti. Ovo patološko stanje je urodilo stravičnim progonima i pokoljima naše inoverne braće, koje istorija pamti kao bosanski genocid.

Tokom rata su na teritorijama pod srpskom kontrolom džamije sistematski uništavane. Frapantan primer je Banja Luka, u kojoj su sve gradske džamije (njih šesnaest) uništene uz sadejstvo gradskih vlasti, iako u gradu nije bilo izravnih ratnih dejstava. S druge strane, u Sarajevu, koje je godinama bilo pod srpskom opsadom, iako neke srpske crkve jesu uništene (neke usled samog srpskog granatiranja), one nisu sistematski uništavane.

U Bosni nije okončan rat, u Bosni je zamrznut sukob. Dovoljan je letimičan pogled na međuentitetske granice Bosne i Hercegovine da bismo videli da je to samo zaleđena linija fronta u bratoubilačkom građanskom ratu. Rat u Bosni i Hercegovini nikada nije završen. Danas se vodi putem politike da bi sutra ponovo mogao oružano eskalirati. Bosni je potreban trajan, pravedan i održiv mir. Tzv. Dejtonski mir je suštinski nepravedan, jer je zacementirao rezultate etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Prijedora, Foče, Srebrenice i mnogih drugih gradova Bosne i Hercegovine. Tragičnim spletom događaja, Srebrenica danas pripada Republici Srpskoj. Srbija mora jasno osuditi zaposedanje teritorije istrebljenjem, da bi pokazala da je raskrstila sa ideologijom širenja teritorije, koja je predugo usmeravala njenu unutrašnju i vanjsku politiku. Srbija zaista nema razloga da podržava Republiku Srpsku, taj ostatak njene nesrećne politike 1990-ih.

Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući građansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. Takođe se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smemo oprostiti. Ubili smo deo svog naroda u Bosni.

CIVILIZACIJSKE PERSPEKTIVE
Bosna i Hercegovina je otvorena mogućnost našeg zajedničkog života, pravoslavaca, katolika i muslimana istog jezika. Politička ideja Bosne i Hercegovine je načelo suživota naspram plemenske podeljenosti, verska trpeljivost naspram verske isključivosti.

Mnogi građani Bosne i Hercegovine su dospeli u tužnu situaciju da pod uticajem huškačke propagande prezru svoju domovinu. Poznajem mnoge bosanske Srbe koji preziru Bosnu a obožavaju Srbiju. Oni grdno greše. Kao pripadnik srpskog naroda, kao Srbin iz Srbije, poručujem mojim sunarodnicima, Srbima iz Bosne – Srbija nije vaša majka, vaša majka je Bosna. Nemojte prezirati zemlju naših otaca. U Bosni naš narod živi već vekovima. U srednjem veku, kada Srbija nije ni postojala, već samo vazalna kneževina Raška, naši preci su u kraljevini Bosni odolevali raznim moćnicima sa istoka i zapada.

Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije, i ukoliko ima pravde, nikada neće ni biti. Najmoćniji srpski srednjevekovni vladari, kao što su Stefan Nemanja i Dušan Silnik, nisu uspeli da uključe Bosnu u svoju državu. Vekovima kasnije, to nije pošlo za rukom ni Slobodanu Miloševiću. Srbija ni ne treba da teži da osvaja i pripaja Bosnu, već treba da bude sa njom u zajednici na ravnopravnim osnovama.

Srbija od Bosne treba da nauči različitost. Za razliku od Srbije, Bosna ima dugu tradiciju multikulturalnosti. Koncept bosanstva počiva na suživotu različitih verskih tradicija i ima kapaciteta da integriše ljude različitih etno-religijskih tradicija koji dele isti geografski prostor. Koncept srpstva, nažalost, nema taj kapacitet, jer počiva na principu verske isključivosti. On je isključiv u svojoj biti, ne samo prema drugim narodima, već i prema sunarodnicima koji ne pripadaju pravoslavlju. Logičan ishod politike isključivosti je istrebljenje. Nije slučajno što je srpstvo definisao upravo episkop Njegoš u kontekstu istrebljenja domaćih muslimana (tzv. „istraga poturica“). Ovaj koncept deluje dezintegrativno čak i po samu Srbiju, onemogućujući joj da postane država svih svojih građana, odnosno moderna politička nacija. Stoga neki kritičari predlažu redefinisanje koncepta srpstva na principu integracije.

Sarajevo često nazivaju balkanskim Jerusalimom, jer se u njegovom centru jedna do druge nalaze islamska, pravoslavna, katolička i jevrejska bogomolja. Beograd se, nažalost, ne može pohvaliti takvim poštovanjem svojih različitih nasleđa – beogradska sinagoga i džamija su skrivene i getoizirane, beogradski budistički hram, jedan od prvih u Evropi, odavno je zapušten i srušen. Pejzažom Beograda suvereno dominiraju isključivo pravoslavni hramovi. Beograd se uporno odriče sopstvene prošlosti – od nekadašnjih dvestotinjak džamija u Beogradu, opstala je samo jedna, a i ona je spaljivana. Izgleda da naš grad još uvek nije dovoljno zreo da vidno istakne svoje različite tradicije. Da bi izrastao u istinsku metropolu, Beograd mora prihvatiti svoju različitost.

Bosna je srce Balkana. Bosna i Hercegovina je geografsko, jezičko i etničko središte našeg naroda podeljenog religijom, dok su Hrvatska i Srbija zapadna i istočna periferija. Ukoliko se muslimani, katolici i pravoslavci našeg jezika odluče na suživot u Bosni i Hercegovini, to će se blagotvorno odraziti na sve susedne države.

Zajednička Bosna i Hercegovina trenutno ne postoji. Varvari još od rata pokušavaju da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu na zavađene etno-religijske entitete, predstavljajući politiku aparthejda i segregacije kao nešto poželjno. Od polovine višereligijske države je napravljena verski isključiva paradržava Republika Srpska. U ostalim delovima je uspostavljena prevlast Bošnjaka ili Hrvata. Stvarnost je premašila najluđa predviđanja sarajevskih nadrealista, uključujući izmišljanje novih jezika i podelu dece po nacionalnoj osnovi u vrtićima i školama. Izlaz iz ovakvog stanja treba tražiti u ukidanju ratnih entiteta i okretanju oblasnim autonomijama, nevezanim za nacionalnu pripadnost. Živela zajednička Bosna i Hercegovina, u čijim će se školama učiti jedan jezik, jer se jedan jezik govori u narodu.

Velika je stvar što Bosna i Hercegovina još uvek postoji. Kao jedina višenacionalna država na Balkanu, ona je trn u oku svim nacionalistima, posebno nakon raspada naše zajedničke države SFRJ. Neuspehom Jugoslavije pali smo jedan veliki ispit iz suživota. Za zajednički život nam je preostala još samo Bosna i Hercegovina.

Bosna nam je jedina nada!

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #38219

Sabah

POGLED IZ SRBIJE: Zašto volim Bosnu Written by Administrator

Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući građansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. Takođe se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smemo oprostiti. Ubili smo deo svog naroda u Bosni
Piše: Damjan Pavlica

Bosnu volim prvenstveno zbog uporedog postojanja njenih različitih tradicija. Decenijama uoči poslednjeg krvavog rata, ljudi u Bosni i Hercegovini su najnormalnije živeli zajedno. Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, gde je celokupna ljudska situacija uslovljena etno-religijskom pripadnošću, je bolesno stanje.

Prošao sam Bosnu uzduž i popreko i uverio se da Bosna nije višejezična sredina. U gradovima i selima ljudi govore istim jezikom, iako nas velikaši, proklete im duše, uporno ubeđuju da govorimo različitim jezicima i da su razlike među nama nepomirljive. Pritom, veoma je diskutabilno da li je Bosna i Hercegovina višenacionalna sredina. Odrednice Srbin, Hrvat i Bošnjak se mogu, sa gotovo stoprocentnom izvesnošću, koristiti kao sinonimi za versku pripadnost, umesto reči pravoslavac, katolik i musliman našeg jezika.

ISTORIJSKI OSVRT
Tokom istorije, u Bosni je uporno opstajao višereligijski suživot, dok je u Srbiji preovladala jednoobraznost. U srednjevekovnoj Srbiji je zakon nalagao versku isključivost i netrpeljivost, jer vladajuća pravoslavna religija nije tolerisala postojanje drugih vera. U srednjevekovnoj Bosni su zajedno živeli katolici, pravoslavci i bogumili. Dok su u Raškoj besneli verski progoni, Bosna je prihvatala ljude različitih vera. Dok je Stefan Nemanja proganjao naše pretke, dobri Ban Kulin im je pružao utočište. Ko je od našeg naroda tražio slobodu, taj je išao u Bosnu. U Raškoj su vladali samodržavlje i verski progoni.

Tokom svoje vladavine, muslimani su se ipak pokazali tolerantnijima od pravoslavaca. Iako su krajem srednjeg veka muslimani na ove prostore došli kao zavojevači, jedna je činjenica neosporna – dozvolili su da druge vere postoje i da pravoslavne bogomolje vekovima ostanu čitave. Otomanski sistem religijskog pluralizma definitivno predstavlja civilizacijski iskorak u odnosu na versku isključivost nemanjićke Srbije. Uprkos tome, Srbi su u XIX veku, od svog ustanka do sticanja državnosti, uništili gotovo sve džamije na području tadašnje kneževine Srbije. Tako su u Užicu porušene 34 džamije, u Smederevu 24, a u Beogradu na desetine njih. Slično se ponovilo i tokom rata u Bosni.

Bosna i Hercegovina je kolevka našeg zajedničkog jezika. Jezik srednjevekovne srpske države, koji poznajemo uglavnom preko vladarskih povelja i crkvenih spisa, prilično se razlikuje od današnjeg srpskog jezika. Jezik srednjevekovne Bosne i Huma, koji poznajemo preko natpisa sa stećaka, je prilično sličan jeziku kojim danas govorimo, i uglavnom razumljiv bez prevođenja. Ovo nimalo ne iznenađuje, uzme li se u obzir da je upravo hercegovački govor bečkim književnim dogovorom 1850. godine određen za zajednički književni jezik Srba i Hrvata (i drugih južnih Slovena), poznat kao srpsko-hrvatski jezik. Na hercegovskom govoru počiva čitava jezička reforma Vuka Karadžića, na temelju koje su nastali savremeni srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezički standard.

Bosna i Hercegovina je kolevka partizanskog otpora. Tokom drugog svetskog rata Bosna i Hercegovina je predstavljala središte otpora nacionalističkom ludilu i međuetničkom istrebljenju. Dok su u Srbiji i Hrvatskoj preovladale ekstremno nacionalističke snage, u Bosni su partizani uspešno vodili borbu protiv fašista i kvislinga, za ponovno ujedinjenje raskomadane domovine. Igman, Kozara, Neretva, Sutjeska, Jajce, Drvar, samo su neki od toponima koji podsećaju na upornu borbu naših naroda u Bosni i Hercegovini. Možda je kobna greška partizana bila što su nakon oslobođenja uzeli Beograd, a ne višenacionalno Sarajevo za glavni grad SFR Jugoslavije.

RAT U BOSNI I HERCEGOVINI
Nije tajna da je Srbija stvorila Republiku Srpsku, kada je 1992. godine poslala vojsku, specijalce i dobrovoljce, te nahuškala, naoružala i organizovala Srbe u Bosni i Hercegovini. Čitave oblasti jedne multikulturne države su vojskom zaposednute, etnički očišćene i proglašene srpskom teritorijom. Tzv. Republika Srpska, ta žalosna tvorevina koja pokušava da bude srpskija od same Srbije, pokazatelj je naše nezrelosti za zajednički život, poštovanje bližnjega i prihvatanje različitosti. Ovo patološko stanje je urodilo stravičnim progonima i pokoljima naše inoverne braće, koje istorija pamti kao bosanski genocid.

Tokom rata su na teritorijama pod srpskom kontrolom džamije sistematski uništavane. Frapantan primer je Banja Luka, u kojoj su sve gradske džamije (njih šesnaest) uništene uz sadejstvo gradskih vlasti, iako u gradu nije bilo izravnih ratnih dejstava. S druge strane, u Sarajevu, koje je godinama bilo pod srpskom opsadom, iako neke srpske crkve jesu uništene (neke usled samog srpskog granatiranja), one nisu sistematski uništavane.

U Bosni nije okončan rat, u Bosni je zamrznut sukob. Dovoljan je letimičan pogled na međuentitetske granice Bosne i Hercegovine da bismo videli da je to samo zaleđena linija fronta u bratoubilačkom građanskom ratu. Rat u Bosni i Hercegovini nikada nije završen. Danas se vodi putem politike da bi sutra ponovo mogao oružano eskalirati. Bosni je potreban trajan, pravedan i održiv mir. Tzv. Dejtonski mir je suštinski nepravedan, jer je zacementirao rezultate etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Prijedora, Foče, Srebrenice i mnogih drugih gradova Bosne i Hercegovine. Tragičnim spletom događaja, Srebrenica danas pripada Republici Srpskoj. Srbija mora jasno osuditi zaposedanje teritorije istrebljenjem, da bi pokazala da je raskrstila sa ideologijom širenja teritorije, koja je predugo usmeravala njenu unutrašnju i vanjsku politiku. Srbija zaista nema razloga da podržava Republiku Srpsku, taj ostatak njene nesrećne politike 1990-ih.

Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući građansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. Takođe se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smemo oprostiti. Ubili smo deo svog naroda u Bosni.

CIVILIZACIJSKE PERSPEKTIVE
Bosna i Hercegovina je otvorena mogućnost našeg zajedničkog života, pravoslavaca, katolika i muslimana istog jezika. Politička ideja Bosne i Hercegovine je načelo suživota naspram plemenske podeljenosti, verska trpeljivost naspram verske isključivosti.

Mnogi građani Bosne i Hercegovine su dospeli u tužnu situaciju da pod uticajem huškačke propagande prezru svoju domovinu. Poznajem mnoge bosanske Srbe koji preziru Bosnu a obožavaju Srbiju. Oni grdno greše. Kao pripadnik srpskog naroda, kao Srbin iz Srbije, poručujem mojim sunarodnicima, Srbima iz Bosne – Srbija nije vaša majka, vaša majka je Bosna. Nemojte prezirati zemlju naših otaca. U Bosni naš narod živi već vekovima. U srednjem veku, kada Srbija nije ni postojala, već samo vazalna kneževina Raška, naši preci su u kraljevini Bosni odolevali raznim moćnicima sa istoka i zapada.

Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije, i ukoliko ima pravde, nikada neće ni biti. Najmoćniji srpski srednjevekovni vladari, kao što su Stefan Nemanja i Dušan Silnik, nisu uspeli da uključe Bosnu u svoju državu. Vekovima kasnije, to nije pošlo za rukom ni Slobodanu Miloševiću. Srbija ni ne treba da teži da osvaja i pripaja Bosnu, već treba da bude sa njom u zajednici na ravnopravnim osnovama.

Srbija od Bosne treba da nauči različitost. Za razliku od Srbije, Bosna ima dugu tradiciju multikulturalnosti. Koncept bosanstva počiva na suživotu različitih verskih tradicija i ima kapaciteta da integriše ljude različitih etno-religijskih tradicija koji dele isti geografski prostor. Koncept srpstva, nažalost, nema taj kapacitet, jer počiva na principu verske isključivosti. On je isključiv u svojoj biti, ne samo prema drugim narodima, već i prema sunarodnicima koji ne pripadaju pravoslavlju. Logičan ishod politike isključivosti je istrebljenje. Nije slučajno što je srpstvo definisao upravo episkop Njegoš u kontekstu istrebljenja domaćih muslimana (tzv. „istraga poturica“). Ovaj koncept deluje dezintegrativno čak i po samu Srbiju, onemogućujući joj da postane država svih svojih građana, odnosno moderna politička nacija. Stoga neki kritičari predlažu redefinisanje koncepta srpstva na principu integracije.

Sarajevo često nazivaju balkanskim Jerusalimom, jer se u njegovom centru jedna do druge nalaze islamska, pravoslavna, katolička i jevrejska bogomolja. Beograd se, nažalost, ne može pohvaliti takvim poštovanjem svojih različitih nasleđa – beogradska sinagoga i džamija su skrivene i getoizirane, beogradski budistički hram, jedan od prvih u Evropi, odavno je zapušten i srušen. Pejzažom Beograda suvereno dominiraju isključivo pravoslavni hramovi. Beograd se uporno odriče sopstvene prošlosti – od nekadašnjih dvestotinjak džamija u Beogradu, opstala je samo jedna, a i ona je spaljivana. Izgleda da naš grad još uvek nije dovoljno zreo da vidno istakne svoje različite tradicije. Da bi izrastao u istinsku metropolu, Beograd mora prihvatiti svoju različitost.

Bosna je srce Balkana. Bosna i Hercegovina je geografsko, jezičko i etničko središte našeg naroda podeljenog religijom, dok su Hrvatska i Srbija zapadna i istočna periferija. Ukoliko se muslimani, katolici i pravoslavci našeg jezika odluče na suživot u Bosni i Hercegovini, to će se blagotvorno odraziti na sve susedne države.

Zajednička Bosna i Hercegovina trenutno ne postoji. Varvari još od rata pokušavaju da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu na zavađene etno-religijske entitete, predstavljajući politiku aparthejda i segregacije kao nešto poželjno. Od polovine višereligijske države je napravljena verski isključiva paradržava Republika Srpska. U ostalim delovima je uspostavljena prevlast Bošnjaka ili Hrvata. Stvarnost je premašila najluđa predviđanja sarajevskih nadrealista, uključujući izmišljanje novih jezika i podelu dece po nacionalnoj osnovi u vrtićima i školama. Izlaz iz ovakvog stanja treba tražiti u ukidanju ratnih entiteta i okretanju oblasnim autonomijama, nevezanim za nacionalnu pripadnost. Živela zajednička Bosna i Hercegovina, u čijim će se školama učiti jedan jezik, jer se jedan jezik govori u narodu.

Velika je stvar što Bosna i Hercegovina još uvek postoji. Kao jedina višenacionalna država na Balkanu, ona je trn u oku svim nacionalistima, posebno nakon raspada naše zajedničke države SFRJ. Neuspehom Jugoslavije pali smo jedan veliki ispit iz suživota. Za zajednički život nam je preostala još samo Bosna i Hercegovina.

Bosna nam je jedina nada!

[Dedo]

in reply to: Srpske lazi i prevare #38091

Dodikova proslava zločinačkih namjera Genocid kao povijesna nužnost
Piše: Enver Kazaz

Činjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica. Dodikova ceremonija obilježavanja dvadesetogodišnjice, njen medijski sjaj i moralna bijeda, potvrđuju činjenicu da je genocid njegovom negacijom moguće učiniti legitimnim političkim činom i od laži sazdati sistem nacionalnih istina

Samostalna Srpska u okviru BiH“ uzviknuo je Dodik na obilježavanju dvadesetogodišnjice Karadžićevog čeda i time postavio novi cilj srpske politike u BiH. Kao i obično, sarajevska politička scena i međunarodni krugovi u Dodikovom orgazmičkom uzviku vide tek puku govornu figuru a ne praktičnu politiku, nesposobni za iole ozbiljniju analizu svih poteza kojima je on podržavio Republiku Srpsku od pada Aprilskog paketa 2006. godine.

Do tada je srpska politika u BiH ili bila u defanzivi (neposredno postratni Karadžić i njegova zločinačka klika), ili je morala biti kooperativna zboga različitih razloga (Šarović, Poplašen), ili je vođena kao ozbiljna konstruktivna politika (Dragan Čavić). Od tada je pod Dodikom republičkosrpska politika sve više i više postajala secesionistička, da bi se na koncu ispostavilo kako je njen stvarni cilj – načiniti od srpskog entiteta državu u sastavu BiH, potom je u nekoj dalekoj budućnosti i pri povoljnim političkim okolnostima ujedinti sa „maticom“ Srbijom.

Dvadesetogodišnjica postojanja Karadžićevog čeda nije mali historijski period u nemirnoj historiji na Balkanu na kojem je predah između ratova u zadnjem vijeku trajao svega deseteljeće ili dva duže nego što ono postoji. Zbog toga griješe svi oni koji, uljuljkani bosanskohercegovačkim pseudopatriotizmom Lagumudžijnog ili Silajdžićevog tipa, olako negiraju tih dvadeset godina i proriču brzi nestanak Republike Srpske. Pogotovo ako se ima u vidu da je od rata naovamo iz potpune političke defanzive, iz osjećaja poraza u Daytonu, srpska politika u BiH prešla u veoma ofanzivnu, čak bi se moglo reći, bez obzira na svu gorčinu koju to izaziva, u pobjedničku politiku.

Ako je republičkosrpska politika odmah iza rata odbacivala Dejton kao sporazum kojim nisu ostvareni njeni ratni ciljevi, danas se ona, kako često ističe Milorad Dodik, negator srebreničkog genocida i ne samo zbog toga Karadžićev ideološki zombi, poziva na slovo Dejtona, videći koliko šansi joj ono nudi da ratne ciljeve ostvari u miru. Nadalje, dvadeset godina postojanja nečega što sanja da postane državom dovoljno je dug period za razvijanje svih vrsta identifikacija s njim te za uspostavljanje izrazito jakog republičkosrpskog patriotizma. To je danas, bez sumnje, najjači patriotski osjećaj u BiH, daleko jači i među bosanskim Srbima i apsolutno prihvaćeniji od onog bosanskog među Bošnjacima. Istodobno s tim, bosanskosrpsko identifikacijsko polje napunjeno je jakim simboličkim sadržajima koji gotovo stoprocentno privlače bosanske Srbe da se identificiraju sa Republikom Srpskom kao svojom domovinom. Imajući u vidu snagu te identifikacije, slobodno se može reći da je Karadžićevo čedo danas u smislu simboličkog kapitala na kojem postoji ispunjenije nego Bosna i Hercegovina, bez obzira na pseudopatriotske mantre o njenom hiljadugodišnjem državnom kontinuitetu i isto toliko dugoj običajnoj multikulturalnosti.

A to znači da se republičkosrpska politika potrudila da na osnovama rata konstruira nove simboličke vrijednosti, bez obzira na činjenicu što su u ime Republike Srpske i bosanskih Srba počinjeni najstravičniji zločini i pred međunarodnim sudom potvrđeni genocid u Srebrenici.

Na osnovu čega i kako je to uspjela republičkosrpska politička elita? Kako je uspjela masovne zločine i genocid učiniti kolektivno prihvatljivim, legitmirati ih u političkom polju, a potom izimaginirati nove simboličke vrijednosti koje Karadažićevom čedu trebaju omogućiti trajnost, odnosno budućnost? Odgovor na ta pitanja je nevjerovatno jednostavan.

Veliki nacionalni vođa: Milorad Dodik
Naime, sve dok je na vlasti u Srpskoj bio SDS kao partija koja je nosila hipoteku ratnih zločina i genocida, republičkosrpska politika je morala biti odbranaška i defanzivna. Onog trenutka kada je na vlast došao Dodik i njegov SNSD kao tobožnja opozicija ratnoj politici, hipoteka ratnih zločina mogla je biti skinuta sa institucija Karadžićevog čeda. Isto tako i krivica i odgovornost za ratne zločine mogla je preći sa tih inistitucija u domen individualne, što je mantra koja danas vlada u sve tri etničke javnosti u BiH. Dakle, onog časa kad su krivica i odgovornost za ratne zločine skinuti sa političkih i ideoloških subjekta koji su vodili rat, te sa institucija sistema koje su činile ratne zločine i izvele genocid, Dodikova politička elita mogla je stvarati novi nacionalni politički moral, političku kulturu i nove mitocentrične političke vrijednosti.

Jednostavno rečeno, krivica i odgovornost za ratne zločine je na paljanskoj političkoj eliti, kako govori Milorad Dodik, a ne na vojsci i policiji entiteta čiji je on predsjednik. Krivi su, po njemu, Karadžić, Mladić, Plavišćka, Koljević i drugi zločinci lično, ne i institucije koje su oni vodili. Srpska je tako postala potpuno nevina. Svaka njena institucija očišćena je od moralne i političke krivice i odgovornosti za najstravičnije ratne zločine. Drugim riječima, Karadžićev ideološki zombi demonizirao je pred bosanskim Srbima svog ideološkog prethodnika, kako bi zauzeo njegovo mjesto velikog nacionalnog vođe. On je tim gestom sprao moralnu odgovornost i grižnju savjesti sa javnog prostora Republike Srpske i ponudio najlicemjerniju gestu kao najvišu moralnu vrijednost. Na toj osnovi Dodik i njegova nacionalistička bulumenta izveli su najgori oblik negacije i političke legitimacije ratnih zaločina i genocida, anestezirajući javni prostor od svake odgovornosti za njih.

U takvom moralno anesteziranom javnom prostoru bilo je lako uspostaviti parolu o dobrim i lošim momcima na koju se, kao potpunu negaciju ratnih zločina, Karadžićev ideološki zombi veoma često poziva. Naime, insistirajući na toj paroli, Dodik veoma vješto igra na kartu kojom bosanskim Srbima poručuje da im druge nacije u BiH, prije svega Bošnjaci, neargumentirano pripisuju nacionalnu odgovornost za ratne zločine i genocid, a onda im kaže da nisu oni krivi, nego Karadžić i njegovi zločinci, te da oni, Srbi, nisu loši momci iz holivudskih filmova, nego narod ponosan na svoju veliku istoriju, vjeru, tradiciju, narod slavan i pošten, čak stalna historijska žrtva drugih, te zbog toga s tim drugima ne trebaju zajedno živjeti.

Na taj način potpuno je obrnuta slika stravičnog bosanskog rata u kojem su pripadnici Vojske Republike Srpske, te njene policije, ohrabreni Karadžićevom zločinačkom ideologijom, vršili urbicid, masovna silovanja, pokolje, otvarali koncentracione logore, a onda u julu 1995. godine izvršili geoncid u Srebrenici. Negacija krivice i odgovornosti za ta djela učinila je Karadžićevo čedo općeprihvaćenim unutar bosanskosrpskog nacionalnog korpusa. Genocidna tvorevina, kako je kvalificiraju mnogi, nije prema Dodikovom tumačenju rata nastala iz duha genocida, nego je rezultat vjekovnih bosanskosrpkih težnji.

A to znači da je za šesnaest godina od rata, te svega pet-šest od pada Aprilskog paketa, javni prostor u Karadžistanu prihvatio Dodikovu političku laž kao temeljnu historijsku istinu, čak kao istinu kolektivne egzistencije. Onako kako je Karadžić ideološkim manevrima izveo lobotomiju bosanskosrpskog javnog prostora, demonizirajući partizanski i uzdižući četnički pokret, isto tako je Dodik lobotomirao republičkosrpski javni prostor demonizirajući druge nacije u BiH, a nudeći bosanskim Srbima sliku o sebi kao narodu koji je u odbrambeno-otadžbinskom ratu ostvario svoje vjekovne težnje o srpskoj državi u BiH.

Međutim, to nisu jedina jaka simbolička mjesta u konstruktu dodikovskog društvenog pamćenja zadnjeg bosanskog rata. Gebelsovski ponavljajući laž da u Srebrenci nije počinjen genocid, Dodik se nametnuo bosanskim Srbima kao novi veliki nacionalni borac za nacionalnu istinu. Uz to, igrajući na kartu seljačke drčnosti i kafanskih manira, on se ciljano dodvoravao najprimitivnijem obliku populizma i patrijarhalnog mačizma, lično otjelotvorujući kolektivnu predstavu o sebi kao drčnom Srbinu i Krajišniku koji u brk može skresati svakome srpsku istinu o ratu i Srbima u njemu. Tako kreirana javna predstava o Dodiku, uz izrazitu nepismenost, psovke, bahatost i primitvni jezik kojim Karadžićev ideološki zombi začinjava svoje javne nastupe, proizvela je sliku u masama da, eto, naš običan čovjek, Srbenda sa dna kace, može uspješno voditi državu. Dodik je, dakle, sebe iskreirao kao potpuno ostvarenje slike prostačine na mjestu nacionalnog vođe. Znajući da je svaki oblik intelektualizma stran populističkom ukusu, on je refleksom lukavog političkog hohštaplera negacijom srebreničkog geoncioda poručio bosanskim Srbima da ni oni, a ni Srpska ni na koji način, ni u snu, a pogotovu na javi ne mogu biti odgovorni za taj geoncid.

Istodobno s tim, u javnom prostoru Srpske rekreiran je politički i historiografski mit Jasenovca, Jadovna i drugih mjesta srpskog stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali i u čitavoj nacionalnoj prošlosti, uz izrazitu osmanofobiju i mit o konvertitskoj krivnji Bošnjaka, te o Bošnjacima kao, kako je rekla Biljana Plavšić, srpskom genetskom otpadu.

Na taj način, bosanski stravični rat protumačen je ne kao proizvod ideološkog bestijarija krvožednih političkih elita, nego kao povijesna nužnost u kojoj su bosanski i svi Srbi s njima skupa morali da brane goli život od tobožnje povijesno dokazane genocidnosti drugih nacija, prije svega hrvatske. Rat kao povijesna nužnost postao je tako u dodikovskom, novom republičkosrpskom društvenom pamćenju najprije odbrambeno-otadžbinskim, a onda i oslobodilačkim.

Tako kreirana interpretacija rata dodatno je ojačana gradnjom čitavog niza spomenika i komemorativnim ritualima posvećenim bilo srpskim ratnim herojima, bilo žrtvama. Na toj osnovi u Srpskoj je stvorena čitava mitocentrična narativna infrastruktura koja je kapilarno prožela javni prostor, a dodatno je ovjerna od strane religijskih institucija. Pravoslavna crkva, te ćosić-noginski tip književnosti, ali i nacionalistička historiografija ekmečićevskog modela te druge vrste društvenih ideološki funkcionaliziranih znanosti, uz Kusturicu kao izrazito jaki amblematski znak prema kojem Bošnjaci mogu steći dostojanstvo jedino vraćanjem u pradjedovsku vjeru – postali su instrumentima za konstrukt nove republičkosrpske interpretacije zadnjeg rata u BiH i svih stravičnih zločina počinjenih u njemu, sa srebreničkim geonocidom kao njihovim vrhuncem.

Istodobno s tim, Dodik i njegova vlastodržačka elita su instrumentalizirali gotovo sve medije u Karadžistanu i preko njih nametnuli javnom prostoru fobiju od mogućeg nestanka Republike Srpske. Na taj način obnovljeni su mitovi o svesvjetskoj, prije svega islamskoj i vatikanskoj zavjeri protiv Srba, a jedini prijatelji srpskog entiteta u BiH su pravoslavni narodi, braća po vjeri, prije svih Rusi i Grci, a uz njih i Izrael, kao država koja simbolički nasljeđuje genocid nad Jevrejima iz Drugog svjetskog rata. Dodikova intrepretacija rata i nov koncept društvenog pamćenja u Republici Srpskoj oslanjaju se uz to i na panpravoslavnu fantazmu, utemeljujući religiju kao izvor ne samo nacionalnog nego i geopolitičkog pravoslavnog identiteta. Panreligijske fantazme sama su bit sva tri etnička nacionalizma u BiH, a na prostoru Karadžistana uz političke njih izrazito jako zastupaju i religijske elite.

Zato je Karadžistan teokratsko društvo po svemu, te teokratska država koja ima svog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu, u kojoj svaka institucija sve do razine seoskih osnovnih škola ima svoga posebnog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu. Dodikovska panpravoslavna fantazma preko svetosavskog mita otjelovoruje se i kao iskonska težnja bosanskih Srba za ostvarenjem pravoslavnog bratstva na globalnom političkom planu, a ne isključivo kao u Ćosić-Milošević-Karadžićevoj ideologiji težnja za duhovnim i političkim jedinstvom Srba, odnosno srpski državotvorni mit.

Zato je Karadžićevom ideološkom zombiju i nasušno potreban bio orden predsjednika Putina, panpravoslavnog svesvjetskog vođe, baš koliko mu je nužno bilo da u povodu dvadestogodišnjice odlikuje ordenom Republike Srpske mitrpolita dabrobosanskog Nikolaja, te sve i jednog episkopa, a uz njih Borisa Tadića kao novog svesrpskog nacionalnog lidera, potom svakog predsjednika Republike Srpske, izuzimajući predsjednicu, rasističku genetičarku Biljanu Plavšić, kojoj je posvećen poseban prostor na Dodikoviziji, tj. javnom televizijskom servisu Karadžistana. Zato je i obilježavanje dvadesetogodišnjce Karadžistana i njegove krsne slave otpočelo svetom arhijerejskom litrugijom koju je predvodio svesrpski patrijarh Irinej uz obred osveštenja slavskog žita i lomljenje slavskog kolača. Time je nacionalnoj masi poslana poruka da je Kardžistan sveta činjenica, te da je Bog u Dodikovom političkom mandatu potpuno na strani Srba. Ili, kako je to svojedobno, pred sami početak rata u BiH za vrijeme zasjedanja Skupštine ove nesretne zemlje rekao Karadžić: „U ovom mandatu i Bog je Srbin“, prijeteći pritom da u Bosni neće ostati živo ni jedno muslimansko uho.

Dodik nije Karadžićev ideološki zombi jedino zbog toga što negira genocid u Srebrenici, kao najveće zločinačko djelo prvog predsjednika Republike Srpske i njenog političkog oca, nego i zato što koristi sve instrumente Karadžićeve ideologije prekodirajući u izvjesnoj mjeri njene temeljne narative.

Dodik, ili drug Mića, kako ga je svojedobno od milja nazivao Zlatko Lagmudžija, nije ništa drugo do mirnodposki Karadžić. Budući da je sazdana od prekodiranih Karadžićevih narativa, njegova ideologija je najrigidniji nacionalizam. Baš zbog toga Republika Srpska je pod Dodikom namjesto emancipacije od karadžićizma, rekaradžićizirana, dodatno militarizirana, do kraja srbizirana i pravoslavizirana, postajući tamnicom za druge etnije u njoj, koje su tokom rata pod Karadžićem etnički oćišćene sa njenog teritorija, a pod Dodikom politički potpuno marginalizirane, u javnom prostoru stigmatizirane i do kraja ponižene. Istodobno s tim, Dodik nije samo Karadžićev nasljednik na mjestu nacionalnog vođe, on je po svemu i njegov nasljednik u totalitarnom obrascu vladanja a i u beskrajnoj žeđi za ličnim bogaćenjem. Pragamtični liderokrat kojemu je nacionalizam istodobno i politička misija, i sredstvo za totalitaristički obrazac vladanja, ali i izvor ličnog bogaćenja, on i može izjaviti na svečanoj akademiji u povodu dvadesetogodišnjice da je u Republiku Srpsku „ugrađena naša (srpska) borba protiv tiranije i zla, protiv fašizma i nacizma“. Elem, masovni zločini, urbicid, silovanja, etničko čišćenje, konclogori kakvi su bili npr. Keraterm i Manjača, genocid u Srebrenici, sve je to izraz, prema zombiranom ideološkom Karadžiću, „borbe protiv fašizma i nacizma“.

Ako je Karadžićeva Republika Srpska u ratu nastajala na genocidu, ratnim zločinima i etničkom čišćenju od nesrba, Dodikova nastaje iz duha najgore laži koja se prihvata kao bezuslovna istina. Ovjerenu arhijerejskom svetom liturgijom, osvještenjem slavskog žita i lomljenjem slavskog kolača, tu su laž religijski moćnici pokušali vjerskim ritualom učiniti i svetom nacionalnom istinom. Baš kao što su tokom rata osvještavali oružje kojim su počinjeni ratni zločini, odnosno vatrenim govorima huškali vojnike i policajce da se svojski potrude oko ratnih zločina i genocida.

Činjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica. Dodikova ceremonija obilježavanja dvadesetogodišnjice, njen medijski sjaj i moralna bijeda, potvrđuju činjenicu da je genocid njegovom negacijom moguće učiniti legitimnim političkim činom i od laži sazdati sistem nacionalnih istina. Međutim, nastao iz duha genocida i političke laži, Karadžistan je stekao međunarodnu političku legitimaciju u Dejtonu. A Dejtonski sporazum kao međunarodni mirovni ugvor daje Republici Srpskoj karakter političke trajnosti, u istoj onoj mjeri u kojoj koči Bosnu i Hercegovinu da se konstituše kao multietnička demokratska država nakon stravičnog rata. Tako je taj sporazum jednu genocidnu tvorevinu legitimirao u međunarodnom političkom kontekstu i kreirao BiH kao invalidnu zemlju koja nema šansi ni da umre, ali ni da ozdravi. U tom invalidnom stanju ona može egzistirati onoliko dugo koliko je međunarodno politička moć spremna da je održava na životu u stanju neprestane kome.

P.S. Činjenica da je Dodikovoj ceremoniji prisustvovao Dragan Čović, predsjednik HDZ-a sa svojom političkom svitom, dokazuje da nije samo Radovan Karadžić sposoban za ideološko zombiranje u Dodika, nego da istu moć imaju u ideološkom nasljeđivanju Mate Boban i Dragan Čović. Čović kao zombirani Boban jedna je od najvećih poruga u politici kao povijesti općeg beščašća, baš kao što je Emir Kusturica svojom izjavom da Republika Srpska dobro stoji Ivi Andriću dokaz koliko zlo može biti banalno.

[Dedo]

in reply to: Srpske lazi i prevare #38102

Dodikova proslava zločinačkih namjera Genocid kao povijesna nužnost
Piše: Enver Kazaz

Činjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica. Dodikova ceremonija obilježavanja dvadesetogodišnjice, njen medijski sjaj i moralna bijeda, potvrđuju činjenicu da je genocid njegovom negacijom moguće učiniti legitimnim političkim činom i od laži sazdati sistem nacionalnih istina

Samostalna Srpska u okviru BiH“ uzviknuo je Dodik na obilježavanju dvadesetogodišnjice Karadžićevog čeda i time postavio novi cilj srpske politike u BiH. Kao i obično, sarajevska politička scena i međunarodni krugovi u Dodikovom orgazmičkom uzviku vide tek puku govornu figuru a ne praktičnu politiku, nesposobni za iole ozbiljniju analizu svih poteza kojima je on podržavio Republiku Srpsku od pada Aprilskog paketa 2006. godine.

Do tada je srpska politika u BiH ili bila u defanzivi (neposredno postratni Karadžić i njegova zločinačka klika), ili je morala biti kooperativna zboga različitih razloga (Šarović, Poplašen), ili je vođena kao ozbiljna konstruktivna politika (Dragan Čavić). Od tada je pod Dodikom republičkosrpska politika sve više i više postajala secesionistička, da bi se na koncu ispostavilo kako je njen stvarni cilj – načiniti od srpskog entiteta državu u sastavu BiH, potom je u nekoj dalekoj budućnosti i pri povoljnim političkim okolnostima ujedinti sa „maticom“ Srbijom.

Dvadesetogodišnjica postojanja Karadžićevog čeda nije mali historijski period u nemirnoj historiji na Balkanu na kojem je predah između ratova u zadnjem vijeku trajao svega deseteljeće ili dva duže nego što ono postoji. Zbog toga griješe svi oni koji, uljuljkani bosanskohercegovačkim pseudopatriotizmom Lagumudžijnog ili Silajdžićevog tipa, olako negiraju tih dvadeset godina i proriču brzi nestanak Republike Srpske. Pogotovo ako se ima u vidu da je od rata naovamo iz potpune političke defanzive, iz osjećaja poraza u Daytonu, srpska politika u BiH prešla u veoma ofanzivnu, čak bi se moglo reći, bez obzira na svu gorčinu koju to izaziva, u pobjedničku politiku.

Ako je republičkosrpska politika odmah iza rata odbacivala Dejton kao sporazum kojim nisu ostvareni njeni ratni ciljevi, danas se ona, kako često ističe Milorad Dodik, negator srebreničkog genocida i ne samo zbog toga Karadžićev ideološki zombi, poziva na slovo Dejtona, videći koliko šansi joj ono nudi da ratne ciljeve ostvari u miru. Nadalje, dvadeset godina postojanja nečega što sanja da postane državom dovoljno je dug period za razvijanje svih vrsta identifikacija s njim te za uspostavljanje izrazito jakog republičkosrpskog patriotizma. To je danas, bez sumnje, najjači patriotski osjećaj u BiH, daleko jači i među bosanskim Srbima i apsolutno prihvaćeniji od onog bosanskog među Bošnjacima. Istodobno s tim, bosanskosrpsko identifikacijsko polje napunjeno je jakim simboličkim sadržajima koji gotovo stoprocentno privlače bosanske Srbe da se identificiraju sa Republikom Srpskom kao svojom domovinom. Imajući u vidu snagu te identifikacije, slobodno se može reći da je Karadžićevo čedo danas u smislu simboličkog kapitala na kojem postoji ispunjenije nego Bosna i Hercegovina, bez obzira na pseudopatriotske mantre o njenom hiljadugodišnjem državnom kontinuitetu i isto toliko dugoj običajnoj multikulturalnosti.

A to znači da se republičkosrpska politika potrudila da na osnovama rata konstruira nove simboličke vrijednosti, bez obzira na činjenicu što su u ime Republike Srpske i bosanskih Srba počinjeni najstravičniji zločini i pred međunarodnim sudom potvrđeni genocid u Srebrenici.

Na osnovu čega i kako je to uspjela republičkosrpska politička elita? Kako je uspjela masovne zločine i genocid učiniti kolektivno prihvatljivim, legitmirati ih u političkom polju, a potom izimaginirati nove simboličke vrijednosti koje Karadažićevom čedu trebaju omogućiti trajnost, odnosno budućnost? Odgovor na ta pitanja je nevjerovatno jednostavan.

Veliki nacionalni vođa: Milorad Dodik
Naime, sve dok je na vlasti u Srpskoj bio SDS kao partija koja je nosila hipoteku ratnih zločina i genocida, republičkosrpska politika je morala biti odbranaška i defanzivna. Onog trenutka kada je na vlast došao Dodik i njegov SNSD kao tobožnja opozicija ratnoj politici, hipoteka ratnih zločina mogla je biti skinuta sa institucija Karadžićevog čeda. Isto tako i krivica i odgovornost za ratne zločine mogla je preći sa tih inistitucija u domen individualne, što je mantra koja danas vlada u sve tri etničke javnosti u BiH. Dakle, onog časa kad su krivica i odgovornost za ratne zločine skinuti sa političkih i ideoloških subjekta koji su vodili rat, te sa institucija sistema koje su činile ratne zločine i izvele genocid, Dodikova politička elita mogla je stvarati novi nacionalni politički moral, političku kulturu i nove mitocentrične političke vrijednosti.

Jednostavno rečeno, krivica i odgovornost za ratne zločine je na paljanskoj političkoj eliti, kako govori Milorad Dodik, a ne na vojsci i policiji entiteta čiji je on predsjednik. Krivi su, po njemu, Karadžić, Mladić, Plavišćka, Koljević i drugi zločinci lično, ne i institucije koje su oni vodili. Srpska je tako postala potpuno nevina. Svaka njena institucija očišćena je od moralne i političke krivice i odgovornosti za najstravičnije ratne zločine. Drugim riječima, Karadžićev ideološki zombi demonizirao je pred bosanskim Srbima svog ideološkog prethodnika, kako bi zauzeo njegovo mjesto velikog nacionalnog vođe. On je tim gestom sprao moralnu odgovornost i grižnju savjesti sa javnog prostora Republike Srpske i ponudio najlicemjerniju gestu kao najvišu moralnu vrijednost. Na toj osnovi Dodik i njegova nacionalistička bulumenta izveli su najgori oblik negacije i političke legitimacije ratnih zaločina i genocida, anestezirajući javni prostor od svake odgovornosti za njih.

U takvom moralno anesteziranom javnom prostoru bilo je lako uspostaviti parolu o dobrim i lošim momcima na koju se, kao potpunu negaciju ratnih zločina, Karadžićev ideološki zombi veoma često poziva. Naime, insistirajući na toj paroli, Dodik veoma vješto igra na kartu kojom bosanskim Srbima poručuje da im druge nacije u BiH, prije svega Bošnjaci, neargumentirano pripisuju nacionalnu odgovornost za ratne zločine i genocid, a onda im kaže da nisu oni krivi, nego Karadžić i njegovi zločinci, te da oni, Srbi, nisu loši momci iz holivudskih filmova, nego narod ponosan na svoju veliku istoriju, vjeru, tradiciju, narod slavan i pošten, čak stalna historijska žrtva drugih, te zbog toga s tim drugima ne trebaju zajedno živjeti.

Na taj način potpuno je obrnuta slika stravičnog bosanskog rata u kojem su pripadnici Vojske Republike Srpske, te njene policije, ohrabreni Karadžićevom zločinačkom ideologijom, vršili urbicid, masovna silovanja, pokolje, otvarali koncentracione logore, a onda u julu 1995. godine izvršili geoncid u Srebrenici. Negacija krivice i odgovornosti za ta djela učinila je Karadžićevo čedo općeprihvaćenim unutar bosanskosrpskog nacionalnog korpusa. Genocidna tvorevina, kako je kvalificiraju mnogi, nije prema Dodikovom tumačenju rata nastala iz duha genocida, nego je rezultat vjekovnih bosanskosrpkih težnji.

A to znači da je za šesnaest godina od rata, te svega pet-šest od pada Aprilskog paketa, javni prostor u Karadžistanu prihvatio Dodikovu političku laž kao temeljnu historijsku istinu, čak kao istinu kolektivne egzistencije. Onako kako je Karadžić ideološkim manevrima izveo lobotomiju bosanskosrpskog javnog prostora, demonizirajući partizanski i uzdižući četnički pokret, isto tako je Dodik lobotomirao republičkosrpski javni prostor demonizirajući druge nacije u BiH, a nudeći bosanskim Srbima sliku o sebi kao narodu koji je u odbrambeno-otadžbinskom ratu ostvario svoje vjekovne težnje o srpskoj državi u BiH.

Međutim, to nisu jedina jaka simbolička mjesta u konstruktu dodikovskog društvenog pamćenja zadnjeg bosanskog rata. Gebelsovski ponavljajući laž da u Srebrenci nije počinjen genocid, Dodik se nametnuo bosanskim Srbima kao novi veliki nacionalni borac za nacionalnu istinu. Uz to, igrajući na kartu seljačke drčnosti i kafanskih manira, on se ciljano dodvoravao najprimitivnijem obliku populizma i patrijarhalnog mačizma, lično otjelotvorujući kolektivnu predstavu o sebi kao drčnom Srbinu i Krajišniku koji u brk može skresati svakome srpsku istinu o ratu i Srbima u njemu. Tako kreirana javna predstava o Dodiku, uz izrazitu nepismenost, psovke, bahatost i primitvni jezik kojim Karadžićev ideološki zombi začinjava svoje javne nastupe, proizvela je sliku u masama da, eto, naš običan čovjek, Srbenda sa dna kace, može uspješno voditi državu. Dodik je, dakle, sebe iskreirao kao potpuno ostvarenje slike prostačine na mjestu nacionalnog vođe. Znajući da je svaki oblik intelektualizma stran populističkom ukusu, on je refleksom lukavog političkog hohštaplera negacijom srebreničkog geoncioda poručio bosanskim Srbima da ni oni, a ni Srpska ni na koji način, ni u snu, a pogotovu na javi ne mogu biti odgovorni za taj geoncid.

Istodobno s tim, u javnom prostoru Srpske rekreiran je politički i historiografski mit Jasenovca, Jadovna i drugih mjesta srpskog stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali i u čitavoj nacionalnoj prošlosti, uz izrazitu osmanofobiju i mit o konvertitskoj krivnji Bošnjaka, te o Bošnjacima kao, kako je rekla Biljana Plavšić, srpskom genetskom otpadu.

Na taj način, bosanski stravični rat protumačen je ne kao proizvod ideološkog bestijarija krvožednih političkih elita, nego kao povijesna nužnost u kojoj su bosanski i svi Srbi s njima skupa morali da brane goli život od tobožnje povijesno dokazane genocidnosti drugih nacija, prije svega hrvatske. Rat kao povijesna nužnost postao je tako u dodikovskom, novom republičkosrpskom društvenom pamćenju najprije odbrambeno-otadžbinskim, a onda i oslobodilačkim.

Tako kreirana interpretacija rata dodatno je ojačana gradnjom čitavog niza spomenika i komemorativnim ritualima posvećenim bilo srpskim ratnim herojima, bilo žrtvama. Na toj osnovi u Srpskoj je stvorena čitava mitocentrična narativna infrastruktura koja je kapilarno prožela javni prostor, a dodatno je ovjerna od strane religijskih institucija. Pravoslavna crkva, te ćosić-noginski tip književnosti, ali i nacionalistička historiografija ekmečićevskog modela te druge vrste društvenih ideološki funkcionaliziranih znanosti, uz Kusturicu kao izrazito jaki amblematski znak prema kojem Bošnjaci mogu steći dostojanstvo jedino vraćanjem u pradjedovsku vjeru – postali su instrumentima za konstrukt nove republičkosrpske interpretacije zadnjeg rata u BiH i svih stravičnih zločina počinjenih u njemu, sa srebreničkim geonocidom kao njihovim vrhuncem.

Istodobno s tim, Dodik i njegova vlastodržačka elita su instrumentalizirali gotovo sve medije u Karadžistanu i preko njih nametnuli javnom prostoru fobiju od mogućeg nestanka Republike Srpske. Na taj način obnovljeni su mitovi o svesvjetskoj, prije svega islamskoj i vatikanskoj zavjeri protiv Srba, a jedini prijatelji srpskog entiteta u BiH su pravoslavni narodi, braća po vjeri, prije svih Rusi i Grci, a uz njih i Izrael, kao država koja simbolički nasljeđuje genocid nad Jevrejima iz Drugog svjetskog rata. Dodikova intrepretacija rata i nov koncept društvenog pamćenja u Republici Srpskoj oslanjaju se uz to i na panpravoslavnu fantazmu, utemeljujući religiju kao izvor ne samo nacionalnog nego i geopolitičkog pravoslavnog identiteta. Panreligijske fantazme sama su bit sva tri etnička nacionalizma u BiH, a na prostoru Karadžistana uz političke njih izrazito jako zastupaju i religijske elite.

Zato je Karadžistan teokratsko društvo po svemu, te teokratska država koja ima svog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu, u kojoj svaka institucija sve do razine seoskih osnovnih škola ima svoga posebnog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu. Dodikovska panpravoslavna fantazma preko svetosavskog mita otjelovoruje se i kao iskonska težnja bosanskih Srba za ostvarenjem pravoslavnog bratstva na globalnom političkom planu, a ne isključivo kao u Ćosić-Milošević-Karadžićevoj ideologiji težnja za duhovnim i političkim jedinstvom Srba, odnosno srpski državotvorni mit.

Zato je Karadžićevom ideološkom zombiju i nasušno potreban bio orden predsjednika Putina, panpravoslavnog svesvjetskog vođe, baš koliko mu je nužno bilo da u povodu dvadestogodišnjice odlikuje ordenom Republike Srpske mitrpolita dabrobosanskog Nikolaja, te sve i jednog episkopa, a uz njih Borisa Tadića kao novog svesrpskog nacionalnog lidera, potom svakog predsjednika Republike Srpske, izuzimajući predsjednicu, rasističku genetičarku Biljanu Plavšić, kojoj je posvećen poseban prostor na Dodikoviziji, tj. javnom televizijskom servisu Karadžistana. Zato je i obilježavanje dvadesetogodišnjce Karadžistana i njegove krsne slave otpočelo svetom arhijerejskom litrugijom koju je predvodio svesrpski patrijarh Irinej uz obred osveštenja slavskog žita i lomljenje slavskog kolača. Time je nacionalnoj masi poslana poruka da je Kardžistan sveta činjenica, te da je Bog u Dodikovom političkom mandatu potpuno na strani Srba. Ili, kako je to svojedobno, pred sami početak rata u BiH za vrijeme zasjedanja Skupštine ove nesretne zemlje rekao Karadžić: „U ovom mandatu i Bog je Srbin“, prijeteći pritom da u Bosni neće ostati živo ni jedno muslimansko uho.

Dodik nije Karadžićev ideološki zombi jedino zbog toga što negira genocid u Srebrenici, kao najveće zločinačko djelo prvog predsjednika Republike Srpske i njenog političkog oca, nego i zato što koristi sve instrumente Karadžićeve ideologije prekodirajući u izvjesnoj mjeri njene temeljne narative.

Dodik, ili drug Mića, kako ga je svojedobno od milja nazivao Zlatko Lagmudžija, nije ništa drugo do mirnodposki Karadžić. Budući da je sazdana od prekodiranih Karadžićevih narativa, njegova ideologija je najrigidniji nacionalizam. Baš zbog toga Republika Srpska je pod Dodikom namjesto emancipacije od karadžićizma, rekaradžićizirana, dodatno militarizirana, do kraja srbizirana i pravoslavizirana, postajući tamnicom za druge etnije u njoj, koje su tokom rata pod Karadžićem etnički oćišćene sa njenog teritorija, a pod Dodikom politički potpuno marginalizirane, u javnom prostoru stigmatizirane i do kraja ponižene. Istodobno s tim, Dodik nije samo Karadžićev nasljednik na mjestu nacionalnog vođe, on je po svemu i njegov nasljednik u totalitarnom obrascu vladanja a i u beskrajnoj žeđi za ličnim bogaćenjem. Pragamtični liderokrat kojemu je nacionalizam istodobno i politička misija, i sredstvo za totalitaristički obrazac vladanja, ali i izvor ličnog bogaćenja, on i može izjaviti na svečanoj akademiji u povodu dvadesetogodišnjice da je u Republiku Srpsku „ugrađena naša (srpska) borba protiv tiranije i zla, protiv fašizma i nacizma“. Elem, masovni zločini, urbicid, silovanja, etničko čišćenje, konclogori kakvi su bili npr. Keraterm i Manjača, genocid u Srebrenici, sve je to izraz, prema zombiranom ideološkom Karadžiću, „borbe protiv fašizma i nacizma“.

Ako je Karadžićeva Republika Srpska u ratu nastajala na genocidu, ratnim zločinima i etničkom čišćenju od nesrba, Dodikova nastaje iz duha najgore laži koja se prihvata kao bezuslovna istina. Ovjerenu arhijerejskom svetom liturgijom, osvještenjem slavskog žita i lomljenjem slavskog kolača, tu su laž religijski moćnici pokušali vjerskim ritualom učiniti i svetom nacionalnom istinom. Baš kao što su tokom rata osvještavali oružje kojim su počinjeni ratni zločini, odnosno vatrenim govorima huškali vojnike i policajce da se svojski potrude oko ratnih zločina i genocida.

Činjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica. Dodikova ceremonija obilježavanja dvadesetogodišnjice, njen medijski sjaj i moralna bijeda, potvrđuju činjenicu da je genocid njegovom negacijom moguće učiniti legitimnim političkim činom i od laži sazdati sistem nacionalnih istina. Međutim, nastao iz duha genocida i političke laži, Karadžistan je stekao međunarodnu političku legitimaciju u Dejtonu. A Dejtonski sporazum kao međunarodni mirovni ugvor daje Republici Srpskoj karakter političke trajnosti, u istoj onoj mjeri u kojoj koči Bosnu i Hercegovinu da se konstituše kao multietnička demokratska država nakon stravičnog rata. Tako je taj sporazum jednu genocidnu tvorevinu legitimirao u međunarodnom političkom kontekstu i kreirao BiH kao invalidnu zemlju koja nema šansi ni da umre, ali ni da ozdravi. U tom invalidnom stanju ona može egzistirati onoliko dugo koliko je međunarodno politička moć spremna da je održava na životu u stanju neprestane kome.

P.S. Činjenica da je Dodikovoj ceremoniji prisustvovao Dragan Čović, predsjednik HDZ-a sa svojom političkom svitom, dokazuje da nije samo Radovan Karadžić sposoban za ideološko zombiranje u Dodika, nego da istu moć imaju u ideološkom nasljeđivanju Mate Boban i Dragan Čović. Čović kao zombirani Boban jedna je od najvećih poruga u politici kao povijesti općeg beščašća, baš kao što je Emir Kusturica svojom izjavom da Republika Srpska dobro stoji Ivi Andriću dokaz koliko zlo može biti banalno.

[Dedo]

in reply to: Srpske lazi i prevare #37816

SVIM ONIM KOJIMA JE ZDRAV RAZUM SLABIJA STRANA PORUCUJEM NEKA POISTILAHU PROCITAJU OVAJ TEKST TAKO CE MOZDA ZAKLJUCITI KO JE I ZASTO RAZBIO JUGOSLAVIJU ZATO NEKA SE NE BUNE STO SU SRBI POCINILI ZLOCIN I GENOCID:
[color=#FF0000]Bosna nije žrtva rata već zločina
Piše: Džemal Sokolović[/color]

Ja sam, za razliku od Platona, razočaran ne samo u umjetnike i njihovu sposobnost da se u godinama prije ’92. odupru nadolazećoj nemani nacionalizma, nego sam, još više, razočaran u filozofe, socijalne učenjake, svoje kolege, u sebe samog. Malo je onih koji su se suprotstavili struji. Ili barem nisu dovoljno. Među nama nema ni jednog koji je uspio zaustaviti tu neman. Nema među nama, ni umjetnicima ni naučnicima, nikog koji bi imao pravo reći: učinio sam sve što sam mogao. Ne, niko nije učinio ono što je mogao. Svi smo učinili manje nego što se moralo

Prošle godine sam bio pozvan od organizatora Festivala evropskog filma na Paliću da učestvujem u Debatnom programu na temu “Kako je počeo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?”. Organizator je obećao objaviti priloge, ali to nikada, barem ne s mojim, nije učinio. Na pitanje organizatora: Kako je počeo rat…? ja sam odgovorio pitanjima: Šta je počelo? Kako je počelo? Gdje je počelo? Ni danas, ni u Bosni, niko nije siguran šta je, kako i gdje počelo.
Današnje obilježavanje početka tragedije Sarajeva je, možda, dobra prilika da obnovim moja pitanja.

Ima jedna dobra engleska poslovica: ”Kad se dva lupea počupaju za perčine, iz toga mora ispasti nešto dobro.” Svaka sličnost njene poruke s onim što slijedi ide na račun – dijalektike. One heraklitovske, filozofske, i one matematičke. Minus i minus moraju dati plus. Nije, dakle, ni do mene, ni do Engleza.

Poziv organizatora da učestvujem na okruglom stolu o tome kako je počeo rat, čija je svrha, da ih citiram, ”da se demistifikuju neljudski odnosi i oblici života koji danas vladaju u svetu uz promoviranje alternativnih rešenja”, nije me iznenadio. Ako oni, moji predratni prijatelji, na čelu s Blažom Perovićem i Duškom Torbicom, misle da ja o tome nešto znam, onda možete misliti šta ja mislim da li znam, šta znam i koliko znam. Naravno da znam sve. Kao i svi vi. Momenat iznenađenja dakle nije upalio.

Poziv organizatora me je, naime, uplašio. Uplašio ne zbog toga što sam, zajedno s još nekoliko kolega iz nauke i filozofije, pozvan u društvo umjetnika, majstora i riječi i slike, nego zbog toga što ću sada morati da kažem šta mislim. Treba dakle da kažem ne samo to koji to oblici života zagađuju današnji svijet nego i ko ih zagađuje. Štaviše, od mene se, kao i od vas, očekuje da promoviramo rješenja i da kažemo ko će biti nosioci alternativnih oblika života. Kad budete čuli o kome ću govoriti, razumjet ćete zašto se bojim. Ovog puta ću naime izostaviti i narod i njegove političke demagoge, inače moje omiljene krivce i za rat i za mir. Njih ovdje nema, i zato u njih ne upirem prstom. Vi ste ovdje, i o vama će biti riječi.

Umjetnici na čelu države: Milošević, Ćosić, Bulatović
Photo: StockIz straha, priznajem, a ne iz sujetne potrebe da pokažem kako nešto znam, zaklonit ću se iza jednog velikog imena. Manje je naime poznato da je Platon, taj filozof države, i umalo državni filozof, među mnogim drugim došao i na ideju da iz svoje idealne države protjera sve umjetnike. Uključujući i Homera. Pa i “tragediografe, kao i slikare i uopšte sve, po njegovom sudu štetne, umetnike podražavaoce” (Miloš Đuric, Istorija helenske etike, BIGZ, Beograd, 1976, str. 316) Smatrao je da umjetnici samo imitiraju, podražavaju, prave sliku slike, sjenku sjenke, ukratko da odvraćaju od istine, istinskih ideja, stvarnosti, objektivnosti i originalnosti.

Zaista, da li umjetnici mogu znati? Da li je umjetnost uopće oblik spoznaje? Zbilja, da li će umjetnici okupljeni i oko ovog stola moći odgovoriti na pitanja koja su nam organizatori postavili? U sposobnost umjetnika da znaju stvari nije sumnjao samo jedan filozof. Takvih se može naći i među umjetnicima samim. Tako je Sofokle, oduševljen i razočaran Eshilom istovremeno, uzviknuo: ”Eshile, ako i činiš ono što treba, ipak činiš to ne znajući.” Drugim riječima, i kada umjetnik pogodi ono što treba, a valjda je istina to što treba pogoditi, pogodi to a da i ne zna. I kad zna, dakle, umjetnik ne zna da zna.

Kako onda očekivati od umjetnika, takvih kakvi jesu, da odgovore na pitanja o uzrocima – rata (sic!), raspada (sic!), republičkim oligarhijama (sic!), svjetskoj zajednici (sic!).

Platon je toliko umjetnike držao štetnim po državu, da je pokušao istjerati i umjetnika iz samoga sebe. Filozof je naime bio svestrano nadaren. Kao aristokratsko dijete, obrazovan je i u muzici, i slikarstvu, pjesništvu, tragediji. Toliko se razočarao u umjetnika u sebi, da je na kraju skoro sve svoje radove sam spalio. Ostala mu je samo filozofija.

Za razliku od umjetnika koje je trebalo istjerati iz nas samih a naročito iz države, Platon je filozofima namjenio vlast u državi. Po tome je poznat i takvog ga svi znamo. “Narodi će biti srećni, govorio je, tek onda kad ili filozofi postanu kraljevi ili kraljevi postanu filozofi.” (M. Đurić, str. 466)

To je ona rečenica koju je često izgovarao Marko Aurelije, rimski car koji je gotovo ostvario Platonov san o filozofu koji će upravljati državom. Marko Aurelije je učio da je “sve zajedno spleteno i sveta veza sve vezuje i gotovo ništa nije strano jedno drugom: a jedan je svet u svemu, jedan bog svugde, jedna priroda, jedan zakon i jedan um, zajednički svima razumnim bićima, i jedna istina, a i jedna savršenost za sva srodna bića koja imaju dela u istom umu” (VII 9). (Đurić, str. 466)

I bio je dobar car, neporočan, odan zakonu, štedljiv… Ipak, izgleda da je Platon izgubio iz vida da i filozofi, kao i umjetnici, imaju svoje, ljudske slabosti. Marko Aurelije, filozof, bio je dobar imperator sve do trenutka kada je odredio svoga nasljednika, sina Komoda, jednu em budaletinu, em pokvarenjaka. Svako ima svoju slabu tačku.

Photo: StockNema tog filozofa, kao što nema ni umjetnika, čija duša nema svoju cijenu kada trguje s Luciferom. U svima nama, poštovani umjetnici i učenjaci, sjedi jedan doktor Faustus. Samo je pitanje trenutka, i iznosa određene valute, kada ćemo prodati naše duše onima koji, u ime sotone, obavljaju prljave poslove na ovoj zemlji. Ja sam, za razliku od Platona, razočaran ne samo u umjetnike i njihovu sposobnost da se u godinama prije ’92. odupru nadolazećoj nemani nacionalizma, nego sam, još više, razočaran u filozofe, socijalne učenjake, svoje kolege, u sebe samog. Malo je onih koji su se suprotstavili struji. Ili barem nisu dovoljno. Među nama nema ni jednog koji je uspio zaustaviti tu neman. Nema među nama, ni umjetnicima ni naučnicima, nikog koji bi imao pravo reći: učinio sam sve što sam mogao. Ne, niko nije učinio ono što je mogao. Svi smo učinili manje nego što se moralo.

Bojim se da to ne činimo ni sada. Ni vaši filmovi ni naše knjige nisu dovoljne da se otkrije istina. A bez istine o onome što se dogodilo tada, budućnost se neće razlikovati od prošlosti. Bez te istine ni “alternativna rešenja” nemaju izgleda.

Pa ipak, ima nade. Od svih nauka i svih oblika ljudske svijesti, moram priznati, do sada sam najmanje cijenio pravo. Nema ružnijeg vokabulara od onog koji koriste pravnici. Pretpostavljam da se vama umjetnicima diže kosa na glavi od njihovog rječnika. Nema ni manje inventivnog jezika od onog pravničkog. Pretpostavljam da bi se sa mnom složio i Hegel, onaj što je napisao Filozofiju prava.

Pa ipak, kao što rekoh, ima nade: kad umjesto zavodničke ljepote pjesničke ili filozofske riječi progovori hladna riječ Zakona. Srđa Popović dokazuje da i u Pravniku može ležati jedan homo ludens. Kao i u umjetniku. On tako predlaže, kako on kaže, “misaoni eksperiment” kojim se formuliraju “elementi jedne optužnice po kojoj bi Milošević, Jović i Kadijević odgovarali po tada važećim jugoslovenskim zakonima, pred domaćim sudom, da nisu uspeli da unište SFRJ… Pod uslovima tog eksperimenta uloga i delatnost Miloševića, Jovića i Kadijevića (naravno i mnogih drugih koji su sprovodili njihove odluke) morala bi biti po zakonima upravo te SFRJ (koju su “branili”) kvalifikovana kao teško delo veleizdaje kažnjivo smrtnom kaznom.” (Srđa Popović, Str. 2)

A mi, i umjetnici i učenjaci, za razliku od Pravnika Popovića, još uvijek tragamo za odgovorom na pitanje kako je počeo rat.

Štaviše, Popović nam pomaže da na pitanje organizatora “Kako je počeo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?” odgovorimo pitanjem: Da li je to uopće bio rat?

Photo: StockSve one besmislene, još i teorijske, rasprave o tome da li je u Bosni vodjen građanski, etnički ili vjerski rat prekinuo sam, naravno teorijski i samo za sebe, odgovorom da ni jedan od tih atributa ne vrijedi jer osnovni pojam sintagme – rat, nije tačan. U Bosni se nije vodio rat, nego je počinjen zločin. Bosna dakle nije žrtva rata nego zločina. I baš me briga za poluotok, kao i za ostrvo. Otkrit ću vam i svima nepoznatu istinu, ili drugim riječima malo poznatu tajnu: ovaj moj tekst (“How to conceptualize the tragedy of Bosnia: Civil, Ethnic, Religious War or…?”), inače kasnije objavljen na više jezika, citiran je i u američkom Kongresu. Citirao me je u više navrata Roj Gutman, novinar koji je za otkriće logora oko Prijedora dobio Pulicerovu nagradu. (Nedavno je dobio, konačno, i nagradu grada Sarajeva!)

Za razliku od filozofâ, Pravnik Srđa Popović nas podsjeća na riječi onog bosanskog vojnika koji na pitanje novinara 1991. godine, negdje u Sloveniji, šeretski, bosanski, odgovara: “Oni kao hoće da odu, a mi im kao ne damo”. O onome što taj siroti vojnik tada nije mogao znati Pravnik Popović nas obavještava u svom tekstu “Oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo”.

[color=#FF0000]Prije zločina u Bosni, dogodila se dakle veleizdaja. A veleizdaja je također zločin, kažnjiv smrtnom kaznom…

Više od godinu dana prije nego su Slovenija i Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglasile nezavisnost, Republika Srbija je, kaže Popović, donijela “separatistički ustav” 28. septembra 1990. Član 72 tog ustava glasi:

“Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: 1. suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama[/color].”

Photo: FoNet/APViše od godinu dana nakon što je sebe proglasila suverenom i nezavisnom, Republika Srbija proglašava Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu separatističkim republikama. Ono što se poslije toga dogodilo u Bosni nikako ne može biti rat, ni po Von Klauzevitzu, ni po Monetsquieu, a pogotovo ne po Aristotelovoj definiciji rata. Kako je počelo ono što je počelo može biti samo zločin. Nikako rat!

Kako da se pozabavimo “alternativnim rešenjima” ako polazimo od različitih premisa?

Što se tiče preostala tri “centralna pitanja”, evo mojih kratkih komentara:

* “Da li je i u kojoj meri u temeljima SFRJ bila “ugrađena” klica njenog raspada?”

Sugestivnost ovog pitanja me nagoni da budem možda i nepristojno ironičan. Nećemo valjda optuživati Juraja Štrosmajera za raspad. Istina, on nije mislio ni o jednom od ova tri atributa, ni S(ocijalistickoj), ni F(ederativnoj), ni R(epublikanskoj), ali je kriv za ideju Jugoslavije.

Nije kriv ni Ustav SFRJ iz 1974. koji je otvorio mogućnost disolucije jugoslovenske Federacije. Ustav nije davao pravo da se ta disolucija obavi zločinom, niti da se neka od republika zaustavi zločinom. Pravnički egzaktno, Pravnik Popović tvrdi da su krivi: Milošević, Jović i Kadijević, “trojka” koja će se kasnije pretvoriti u “grupu šestorice” (koja uključuje Adžića, Bulatovića i B. Kostića). Njih Srđa Popović optužuje za veleizdaju. Sve ostalo je samo posljedica. Tu je klica!

* “Koliko su republičke oligarhije doprinele raspadu i ratovima?”

Teško da bih mogao upotrijebiti u svom odgovoru istu ovu terminologiju. Da zanemarim termin rat, o kome sam već nešto rekao. Da kažem samo par riječi o “raspadu” i “oligarhijama”.

Raspasti se može nešto što je tru(h)lo. Ako se Jugoslavija raspala onda je to bilo zato što je bila trula, i to ne samo u nekim svojim dijelovima, nego u cjelini. Međutim, ja se sjećam posljednjeg Kongresa jugoslovenskih komunista, i one divne slovenačke drugarice Logar, koja je sa suzama u očima, zajedno sa svojim slovenačkim drugovima, napuštala kongresnu dvoranu Sava centra, nakon što su ‘komunistički’ kongresmeni odbili svih 14 slovenačkih amandmana, uključujući i onaj posljednji kojim su Slovenci tražili da jugoslovenski komunisti ukinu torturu u jugoslovenskim zatvorima. Sjećam se i onog bosanskog ‘komuniste’ koji je izlazak Slovenaca popratio riječima “Vrata su im širom otvorena”. Sjećam se i da je AP samo sat nakon toga objavio vijest: jugoslovenski komunisti se opredjelili za torturu. Sjećam se, također, i onoga što se dogodilo dvije tri godine kasnije. U Ljubljani, gdje sam proveo dvije godine mog dugogodišnjeg izbjegličkog života, jedan filozof (Tine Hribar), slovenački, mi je pričao da su se oni, slovenački filozofi, dogovorili s Dobricom Ćosićem, srpskim umjetnikom, da se Slovenija može otcjepiti, mnogo prije nego je Milošević donio srpski “separatistički ustav”.

Zaboravio sam reći: Platon je također smatrao da je najgora ona država u kojoj vlast imaju – loši filozofi. Još uvijek se pitam da li je trula bila Jugoslavija ili jugoslovenska filozofija, ona što je preostala nakon što je ”filozofija praxisa” bila stavljena na marginu. Jugoslavija nije bila trula, nego je uništena.

Novca ima, valja ratovati: Mladić i Karadžić
Photo: StockA što se tiče termina ‘oligarhija’, koliko znam, i koliko razumijem, on se (grč. oligoi – malo njih), istina, odnosi na ‘malo njih’, ali na malo njih koji su bogati. I o tome se nešto može naučiti od Pravnika Popovića. Pravnik nas podsjeća, u stvari, na ono što mi svi znamo ali se pravimo Englezi: “Repetitio mater studiorum est.” U svojoj knjizi “Kako sam branio Antu Markovića” Predrag Tasić, portparol SIV-a opisuje trenutak kada je Srbija nezakonito ‘pozajmila’ na račun primarne emisije 1.400.000.000 US$ u poglavlju “Srpska pljačka decenije”:

“U trenutku kada je Ante Marković 28. decembra govorio u Skupštini Jugoslavije o ekonomskoj politici za narednu godinu, Veće udruženog rada Skupštine Srbije donelo je dva zakonska propisa, kojima je izvršen upad u monetarni sistem Jugoslavije. Ova dva akta doneta su tajno. Na sebi su imali oznake ‘strogo poverljivo’ i ‘službena tajna’. Podeljeni su delegatima na sam dan sednice i to u koverti, svakome u ruke. Po usvajanju (a usvojeni su jednoglasno i bez diskusije) delegati su ih morali ponovo spakovati u koverte i vratiti.” (P. Tasić, str. 57; S. Popović, str. 23-24)

O onima koji ukradu 1,4 milijarde dolara naravno da se može govoriti kao o oligarsima. A ako su rukovodstva u drugim republikama krala, njih se eventualno može, barem u tome trenutku, nazvati tek – džeparošima. “Ante Marković je 4. januara 1991. godine anonimno obavešten o upadu Srbije u monetarni sistem.” (P. Tasić, str. 59) “Prema Tasiću, Ante Marković je na vanrednoj sednici vlade 4. januara 1991. ovaj akt nazvao ‘aktom likvidacije Jugoslavije’” (S. Popović, str. 24)

* “Koliko je i do koje mere tzv. svetska zajednica bila involvirana u sve te procese?”

Ako je vjerovati filozofu-imperatoru Marku Aureliju onda je sve na ovom svijetu povezano. Kako može biti da svjetska zajednica, sa navodnicima ili bez njih, to u ovom času nije važno, može biti a da nije bila involvirana.

Ali zašto se postavljaju pitanja koja su davno postavljena i na koja su davno dati relevantni odgovori? Zasto se daju odgovori na pitanja na koja su relevatni odgovori, dakle, već dati? Jedino zato da bi se na ova relevantna pitanja, kao što rekoh, dali nerelevantni odgovori. Jedini relevantni odgovori na ova pitanja su oni pravni.

Najveća greška međunarodne zajednice dogodila se poslije rata, ne prije ili tokom rata. Ta greška se zove: etabliranje demokratije u zemlji, društvu u kome se dogodio genocid, etničko čišćenje i užasni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti…

Ko onda treba da da odgovor?

Umjesto konačnog odgovora, ja postavljam samo još jedno pitanje: kada, ili gdje, je počelo to što je počelo?

Danas se u Sarajevu obilježava početak sarajevske tragedije. Zar tragedija nije počela drugdje i mnogo ranije? U istočnoj Bosni, na primjer. Ili, da budem još precizniji – i provokativniji: u (hrvatskom) selu Ravno? Zar Ravno nije dio Bosne, zar tragedija (hrvatskog) sela Ravno nije bila stvarni početak tragedije Sarajeva?

[Dedo]

in reply to: Srpske lazi i prevare #37828

SVIM ONIM KOJIMA JE ZDRAV RAZUM SLABIJA STRANA PORUCUJEM NEKA POISTILAHU PROCITAJU OVAJ TEKST TAKO CE MOZDA ZAKLJUCITI KO JE I ZASTO RAZBIO JUGOSLAVIJU ZATO NEKA SE NE BUNE STO SU SRBI POCINILI ZLOCIN I GENOCID:
[color=#FF0000]Bosna nije žrtva rata već zločina
Piše: Džemal Sokolović[/color]

Ja sam, za razliku od Platona, razočaran ne samo u umjetnike i njihovu sposobnost da se u godinama prije ’92. odupru nadolazećoj nemani nacionalizma, nego sam, još više, razočaran u filozofe, socijalne učenjake, svoje kolege, u sebe samog. Malo je onih koji su se suprotstavili struji. Ili barem nisu dovoljno. Među nama nema ni jednog koji je uspio zaustaviti tu neman. Nema među nama, ni umjetnicima ni naučnicima, nikog koji bi imao pravo reći: učinio sam sve što sam mogao. Ne, niko nije učinio ono što je mogao. Svi smo učinili manje nego što se moralo

Prošle godine sam bio pozvan od organizatora Festivala evropskog filma na Paliću da učestvujem u Debatnom programu na temu “Kako je počeo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?”. Organizator je obećao objaviti priloge, ali to nikada, barem ne s mojim, nije učinio. Na pitanje organizatora: Kako je počeo rat…? ja sam odgovorio pitanjima: Šta je počelo? Kako je počelo? Gdje je počelo? Ni danas, ni u Bosni, niko nije siguran šta je, kako i gdje počelo.
Današnje obilježavanje početka tragedije Sarajeva je, možda, dobra prilika da obnovim moja pitanja.

Ima jedna dobra engleska poslovica: ”Kad se dva lupea počupaju za perčine, iz toga mora ispasti nešto dobro.” Svaka sličnost njene poruke s onim što slijedi ide na račun – dijalektike. One heraklitovske, filozofske, i one matematičke. Minus i minus moraju dati plus. Nije, dakle, ni do mene, ni do Engleza.

Poziv organizatora da učestvujem na okruglom stolu o tome kako je počeo rat, čija je svrha, da ih citiram, ”da se demistifikuju neljudski odnosi i oblici života koji danas vladaju u svetu uz promoviranje alternativnih rešenja”, nije me iznenadio. Ako oni, moji predratni prijatelji, na čelu s Blažom Perovićem i Duškom Torbicom, misle da ja o tome nešto znam, onda možete misliti šta ja mislim da li znam, šta znam i koliko znam. Naravno da znam sve. Kao i svi vi. Momenat iznenađenja dakle nije upalio.

Poziv organizatora me je, naime, uplašio. Uplašio ne zbog toga što sam, zajedno s još nekoliko kolega iz nauke i filozofije, pozvan u društvo umjetnika, majstora i riječi i slike, nego zbog toga što ću sada morati da kažem šta mislim. Treba dakle da kažem ne samo to koji to oblici života zagađuju današnji svijet nego i ko ih zagađuje. Štaviše, od mene se, kao i od vas, očekuje da promoviramo rješenja i da kažemo ko će biti nosioci alternativnih oblika života. Kad budete čuli o kome ću govoriti, razumjet ćete zašto se bojim. Ovog puta ću naime izostaviti i narod i njegove političke demagoge, inače moje omiljene krivce i za rat i za mir. Njih ovdje nema, i zato u njih ne upirem prstom. Vi ste ovdje, i o vama će biti riječi.

Umjetnici na čelu države: Milošević, Ćosić, Bulatović
Photo: StockIz straha, priznajem, a ne iz sujetne potrebe da pokažem kako nešto znam, zaklonit ću se iza jednog velikog imena. Manje je naime poznato da je Platon, taj filozof države, i umalo državni filozof, među mnogim drugim došao i na ideju da iz svoje idealne države protjera sve umjetnike. Uključujući i Homera. Pa i “tragediografe, kao i slikare i uopšte sve, po njegovom sudu štetne, umetnike podražavaoce” (Miloš Đuric, Istorija helenske etike, BIGZ, Beograd, 1976, str. 316) Smatrao je da umjetnici samo imitiraju, podražavaju, prave sliku slike, sjenku sjenke, ukratko da odvraćaju od istine, istinskih ideja, stvarnosti, objektivnosti i originalnosti.

Zaista, da li umjetnici mogu znati? Da li je umjetnost uopće oblik spoznaje? Zbilja, da li će umjetnici okupljeni i oko ovog stola moći odgovoriti na pitanja koja su nam organizatori postavili? U sposobnost umjetnika da znaju stvari nije sumnjao samo jedan filozof. Takvih se može naći i među umjetnicima samim. Tako je Sofokle, oduševljen i razočaran Eshilom istovremeno, uzviknuo: ”Eshile, ako i činiš ono što treba, ipak činiš to ne znajući.” Drugim riječima, i kada umjetnik pogodi ono što treba, a valjda je istina to što treba pogoditi, pogodi to a da i ne zna. I kad zna, dakle, umjetnik ne zna da zna.

Kako onda očekivati od umjetnika, takvih kakvi jesu, da odgovore na pitanja o uzrocima – rata (sic!), raspada (sic!), republičkim oligarhijama (sic!), svjetskoj zajednici (sic!).

Platon je toliko umjetnike držao štetnim po državu, da je pokušao istjerati i umjetnika iz samoga sebe. Filozof je naime bio svestrano nadaren. Kao aristokratsko dijete, obrazovan je i u muzici, i slikarstvu, pjesništvu, tragediji. Toliko se razočarao u umjetnika u sebi, da je na kraju skoro sve svoje radove sam spalio. Ostala mu je samo filozofija.

Za razliku od umjetnika koje je trebalo istjerati iz nas samih a naročito iz države, Platon je filozofima namjenio vlast u državi. Po tome je poznat i takvog ga svi znamo. “Narodi će biti srećni, govorio je, tek onda kad ili filozofi postanu kraljevi ili kraljevi postanu filozofi.” (M. Đurić, str. 466)

To je ona rečenica koju je često izgovarao Marko Aurelije, rimski car koji je gotovo ostvario Platonov san o filozofu koji će upravljati državom. Marko Aurelije je učio da je “sve zajedno spleteno i sveta veza sve vezuje i gotovo ništa nije strano jedno drugom: a jedan je svet u svemu, jedan bog svugde, jedna priroda, jedan zakon i jedan um, zajednički svima razumnim bićima, i jedna istina, a i jedna savršenost za sva srodna bića koja imaju dela u istom umu” (VII 9). (Đurić, str. 466)

I bio je dobar car, neporočan, odan zakonu, štedljiv… Ipak, izgleda da je Platon izgubio iz vida da i filozofi, kao i umjetnici, imaju svoje, ljudske slabosti. Marko Aurelije, filozof, bio je dobar imperator sve do trenutka kada je odredio svoga nasljednika, sina Komoda, jednu em budaletinu, em pokvarenjaka. Svako ima svoju slabu tačku.

Photo: StockNema tog filozofa, kao što nema ni umjetnika, čija duša nema svoju cijenu kada trguje s Luciferom. U svima nama, poštovani umjetnici i učenjaci, sjedi jedan doktor Faustus. Samo je pitanje trenutka, i iznosa određene valute, kada ćemo prodati naše duše onima koji, u ime sotone, obavljaju prljave poslove na ovoj zemlji. Ja sam, za razliku od Platona, razočaran ne samo u umjetnike i njihovu sposobnost da se u godinama prije ’92. odupru nadolazećoj nemani nacionalizma, nego sam, još više, razočaran u filozofe, socijalne učenjake, svoje kolege, u sebe samog. Malo je onih koji su se suprotstavili struji. Ili barem nisu dovoljno. Među nama nema ni jednog koji je uspio zaustaviti tu neman. Nema među nama, ni umjetnicima ni naučnicima, nikog koji bi imao pravo reći: učinio sam sve što sam mogao. Ne, niko nije učinio ono što je mogao. Svi smo učinili manje nego što se moralo.

Bojim se da to ne činimo ni sada. Ni vaši filmovi ni naše knjige nisu dovoljne da se otkrije istina. A bez istine o onome što se dogodilo tada, budućnost se neće razlikovati od prošlosti. Bez te istine ni “alternativna rešenja” nemaju izgleda.

Pa ipak, ima nade. Od svih nauka i svih oblika ljudske svijesti, moram priznati, do sada sam najmanje cijenio pravo. Nema ružnijeg vokabulara od onog koji koriste pravnici. Pretpostavljam da se vama umjetnicima diže kosa na glavi od njihovog rječnika. Nema ni manje inventivnog jezika od onog pravničkog. Pretpostavljam da bi se sa mnom složio i Hegel, onaj što je napisao Filozofiju prava.

Pa ipak, kao što rekoh, ima nade: kad umjesto zavodničke ljepote pjesničke ili filozofske riječi progovori hladna riječ Zakona. Srđa Popović dokazuje da i u Pravniku može ležati jedan homo ludens. Kao i u umjetniku. On tako predlaže, kako on kaže, “misaoni eksperiment” kojim se formuliraju “elementi jedne optužnice po kojoj bi Milošević, Jović i Kadijević odgovarali po tada važećim jugoslovenskim zakonima, pred domaćim sudom, da nisu uspeli da unište SFRJ… Pod uslovima tog eksperimenta uloga i delatnost Miloševića, Jovića i Kadijevića (naravno i mnogih drugih koji su sprovodili njihove odluke) morala bi biti po zakonima upravo te SFRJ (koju su “branili”) kvalifikovana kao teško delo veleizdaje kažnjivo smrtnom kaznom.” (Srđa Popović, Str. 2)

A mi, i umjetnici i učenjaci, za razliku od Pravnika Popovića, još uvijek tragamo za odgovorom na pitanje kako je počeo rat.

Štaviše, Popović nam pomaže da na pitanje organizatora “Kako je počeo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?” odgovorimo pitanjem: Da li je to uopće bio rat?

Photo: StockSve one besmislene, još i teorijske, rasprave o tome da li je u Bosni vodjen građanski, etnički ili vjerski rat prekinuo sam, naravno teorijski i samo za sebe, odgovorom da ni jedan od tih atributa ne vrijedi jer osnovni pojam sintagme – rat, nije tačan. U Bosni se nije vodio rat, nego je počinjen zločin. Bosna dakle nije žrtva rata nego zločina. I baš me briga za poluotok, kao i za ostrvo. Otkrit ću vam i svima nepoznatu istinu, ili drugim riječima malo poznatu tajnu: ovaj moj tekst (“How to conceptualize the tragedy of Bosnia: Civil, Ethnic, Religious War or…?”), inače kasnije objavljen na više jezika, citiran je i u američkom Kongresu. Citirao me je u više navrata Roj Gutman, novinar koji je za otkriće logora oko Prijedora dobio Pulicerovu nagradu. (Nedavno je dobio, konačno, i nagradu grada Sarajeva!)

Za razliku od filozofâ, Pravnik Srđa Popović nas podsjeća na riječi onog bosanskog vojnika koji na pitanje novinara 1991. godine, negdje u Sloveniji, šeretski, bosanski, odgovara: “Oni kao hoće da odu, a mi im kao ne damo”. O onome što taj siroti vojnik tada nije mogao znati Pravnik Popović nas obavještava u svom tekstu “Oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo”.

[color=#FF0000]Prije zločina u Bosni, dogodila se dakle veleizdaja. A veleizdaja je također zločin, kažnjiv smrtnom kaznom…

Više od godinu dana prije nego su Slovenija i Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglasile nezavisnost, Republika Srbija je, kaže Popović, donijela “separatistički ustav” 28. septembra 1990. Član 72 tog ustava glasi:

“Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: 1. suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama[/color].”

Photo: FoNet/APViše od godinu dana nakon što je sebe proglasila suverenom i nezavisnom, Republika Srbija proglašava Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu separatističkim republikama. Ono što se poslije toga dogodilo u Bosni nikako ne može biti rat, ni po Von Klauzevitzu, ni po Monetsquieu, a pogotovo ne po Aristotelovoj definiciji rata. Kako je počelo ono što je počelo može biti samo zločin. Nikako rat!

Kako da se pozabavimo “alternativnim rešenjima” ako polazimo od različitih premisa?

Što se tiče preostala tri “centralna pitanja”, evo mojih kratkih komentara:

* “Da li je i u kojoj meri u temeljima SFRJ bila “ugrađena” klica njenog raspada?”

Sugestivnost ovog pitanja me nagoni da budem možda i nepristojno ironičan. Nećemo valjda optuživati Juraja Štrosmajera za raspad. Istina, on nije mislio ni o jednom od ova tri atributa, ni S(ocijalistickoj), ni F(ederativnoj), ni R(epublikanskoj), ali je kriv za ideju Jugoslavije.

Nije kriv ni Ustav SFRJ iz 1974. koji je otvorio mogućnost disolucije jugoslovenske Federacije. Ustav nije davao pravo da se ta disolucija obavi zločinom, niti da se neka od republika zaustavi zločinom. Pravnički egzaktno, Pravnik Popović tvrdi da su krivi: Milošević, Jović i Kadijević, “trojka” koja će se kasnije pretvoriti u “grupu šestorice” (koja uključuje Adžića, Bulatovića i B. Kostića). Njih Srđa Popović optužuje za veleizdaju. Sve ostalo je samo posljedica. Tu je klica!

* “Koliko su republičke oligarhije doprinele raspadu i ratovima?”

Teško da bih mogao upotrijebiti u svom odgovoru istu ovu terminologiju. Da zanemarim termin rat, o kome sam već nešto rekao. Da kažem samo par riječi o “raspadu” i “oligarhijama”.

Raspasti se može nešto što je tru(h)lo. Ako se Jugoslavija raspala onda je to bilo zato što je bila trula, i to ne samo u nekim svojim dijelovima, nego u cjelini. Međutim, ja se sjećam posljednjeg Kongresa jugoslovenskih komunista, i one divne slovenačke drugarice Logar, koja je sa suzama u očima, zajedno sa svojim slovenačkim drugovima, napuštala kongresnu dvoranu Sava centra, nakon što su ‘komunistički’ kongresmeni odbili svih 14 slovenačkih amandmana, uključujući i onaj posljednji kojim su Slovenci tražili da jugoslovenski komunisti ukinu torturu u jugoslovenskim zatvorima. Sjećam se i onog bosanskog ‘komuniste’ koji je izlazak Slovenaca popratio riječima “Vrata su im širom otvorena”. Sjećam se i da je AP samo sat nakon toga objavio vijest: jugoslovenski komunisti se opredjelili za torturu. Sjećam se, također, i onoga što se dogodilo dvije tri godine kasnije. U Ljubljani, gdje sam proveo dvije godine mog dugogodišnjeg izbjegličkog života, jedan filozof (Tine Hribar), slovenački, mi je pričao da su se oni, slovenački filozofi, dogovorili s Dobricom Ćosićem, srpskim umjetnikom, da se Slovenija može otcjepiti, mnogo prije nego je Milošević donio srpski “separatistički ustav”.

Zaboravio sam reći: Platon je također smatrao da je najgora ona država u kojoj vlast imaju – loši filozofi. Još uvijek se pitam da li je trula bila Jugoslavija ili jugoslovenska filozofija, ona što je preostala nakon što je ”filozofija praxisa” bila stavljena na marginu. Jugoslavija nije bila trula, nego je uništena.

Novca ima, valja ratovati: Mladić i Karadžić
Photo: StockA što se tiče termina ‘oligarhija’, koliko znam, i koliko razumijem, on se (grč. oligoi – malo njih), istina, odnosi na ‘malo njih’, ali na malo njih koji su bogati. I o tome se nešto može naučiti od Pravnika Popovića. Pravnik nas podsjeća, u stvari, na ono što mi svi znamo ali se pravimo Englezi: “Repetitio mater studiorum est.” U svojoj knjizi “Kako sam branio Antu Markovića” Predrag Tasić, portparol SIV-a opisuje trenutak kada je Srbija nezakonito ‘pozajmila’ na račun primarne emisije 1.400.000.000 US$ u poglavlju “Srpska pljačka decenije”:

“U trenutku kada je Ante Marković 28. decembra govorio u Skupštini Jugoslavije o ekonomskoj politici za narednu godinu, Veće udruženog rada Skupštine Srbije donelo je dva zakonska propisa, kojima je izvršen upad u monetarni sistem Jugoslavije. Ova dva akta doneta su tajno. Na sebi su imali oznake ‘strogo poverljivo’ i ‘službena tajna’. Podeljeni su delegatima na sam dan sednice i to u koverti, svakome u ruke. Po usvajanju (a usvojeni su jednoglasno i bez diskusije) delegati su ih morali ponovo spakovati u koverte i vratiti.” (P. Tasić, str. 57; S. Popović, str. 23-24)

O onima koji ukradu 1,4 milijarde dolara naravno da se može govoriti kao o oligarsima. A ako su rukovodstva u drugim republikama krala, njih se eventualno može, barem u tome trenutku, nazvati tek – džeparošima. “Ante Marković je 4. januara 1991. godine anonimno obavešten o upadu Srbije u monetarni sistem.” (P. Tasić, str. 59) “Prema Tasiću, Ante Marković je na vanrednoj sednici vlade 4. januara 1991. ovaj akt nazvao ‘aktom likvidacije Jugoslavije’” (S. Popović, str. 24)

* “Koliko je i do koje mere tzv. svetska zajednica bila involvirana u sve te procese?”

Ako je vjerovati filozofu-imperatoru Marku Aureliju onda je sve na ovom svijetu povezano. Kako može biti da svjetska zajednica, sa navodnicima ili bez njih, to u ovom času nije važno, može biti a da nije bila involvirana.

Ali zašto se postavljaju pitanja koja su davno postavljena i na koja su davno dati relevantni odgovori? Zasto se daju odgovori na pitanja na koja su relevatni odgovori, dakle, već dati? Jedino zato da bi se na ova relevantna pitanja, kao što rekoh, dali nerelevantni odgovori. Jedini relevantni odgovori na ova pitanja su oni pravni.

Najveća greška međunarodne zajednice dogodila se poslije rata, ne prije ili tokom rata. Ta greška se zove: etabliranje demokratije u zemlji, društvu u kome se dogodio genocid, etničko čišćenje i užasni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti…

Ko onda treba da da odgovor?

Umjesto konačnog odgovora, ja postavljam samo još jedno pitanje: kada, ili gdje, je počelo to što je počelo?

Danas se u Sarajevu obilježava početak sarajevske tragedije. Zar tragedija nije počela drugdje i mnogo ranije? U istočnoj Bosni, na primjer. Ili, da budem još precizniji – i provokativniji: u (hrvatskom) selu Ravno? Zar Ravno nije dio Bosne, zar tragedija (hrvatskog) sela Ravno nije bila stvarni početak tragedije Sarajeva?

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #37812

Sjećanje na 8. april 1992. godine: Kako je monstrum Legija sa zločincima ubijao
Mrlja s obraza srpske politike iz prošlog stoljeća nikada neće biti izbrisana

Autor A. HADŽIĆ | Objavljeno 07.04.2012. u 06:14

Ulemek: Zločinac najvećeg profila Zvornik, 8. aprila 1992. godine. Osvanuo je prilično tegoban dan. U kancelariji na trećem spratu zgrade MUP-a četvorica nepoznatih ljudi. Negdje pred zoru, na barikadi su ih legitimirali, a potom priveli pripadnici rezervnog sastava policije.

Tvrde, pošli su nekim poslom u hotel “Jezero” u Malom Zvorniku, ali su, eto, zalutali u Veliki Zvornik. Dvojica izrazito krupne glave, ošišani do kože, Vojin Vučković i Dušan Vučković, kažu da su braća. Poznaju ih po nadimcima Žućo i Repić.

– Ime i prezime – pita komandir Asim sljedećega.

– Milorad Ulemek – odgovara on. Bio je, kaže, pripadnik “Legije stranaca”, pa ga zovu Legija.

– A ti? – obraća se komandir četvrtom uhapšenom.

– Zvezdan Jovanović, zubotehničar iz Beograda – odgovara on.

Djeluju smušeno, uplašeno, uglavnom gledaju ispred sebe. Dvojica od straha mokre u pantalone. Niko od prisutnih i ne sluti da je, ustvari, riječ o monstrumima najvećeg profila.

Na stolu pregršt iskaznica raznih organizacija i stranaka. Većina ih je na ime Milorada Ulemeka. Dozvole za kretanje po ratnim zonama Hrvatske, iskaznica “Legije stranaca”, MUP-a Srbije, ali i ona JNA – vojni policajac pri VP Pančevo. Noževi “rambo”, pištolji, žice za davljenje. Niko od prisutnih ne zna o kakvom se kalibru zločinaca radi.

Već od rane zore major Pavlović iz svog štaba u Malom Zvorniku telefonom prijeti čelnicima MUP-a da će pod mostom u Zvorniku biti ubijene hiljade muslimana ako ne budu oslobođeni Vučkovići, Ulemek i Jovanović. Oko deset čuju se pucnji iz pravca Karakaja. Komšija Srba u gradu odjednom kao da je nestalo. Bošnjaci nikako da povjeruju svojim očima i ušima.

– Zvorničani, ne dajte svoj grad, branite svoj grad – čuje se očajnički poziv novinarke Gordane Mandić-Imširović s Radio Zvornika.

Novinar Hasan Hadžić odsječen je u Skočiću. Kjašif Smajlović dolazi u MUP da traži informacije. Fadil Čirak kamerom snima izjavu četvorice uhapšenih.

Vojnici JNA s pripadnicima takozvanog srpskog MUP-a koji su se tri dana ranije iz Zvornika preselili u zgradu “Alhosa” u Karakaju (kasnije logor u kojem su mučeni i ubijani Bošnjaci), polako osvajaju grad. Iza njih gaze kordoni nabildanih zločinaca, spremnih za kasnije klanje muslimana, koje je započelo s prvim satima narednog dana.

Povlačimo se prema Kula Gradu, Liplju… Vučkoviće, Ulemeka i Jovanovića kasno predvečer načelnik Odsjeka kriminaliteta MUP-a Zvornik predaje majoru Pavloviću u Malom Zvorniku.

Napad na Zvornik, naravno, nije se dogodio u jednom danu. On je počeo mnogo ranije, brižljivo pripreman u sjedištu lokalnog SDS-a, sa srpskim kadrovima u MUP-u, općini, sudu… na čelu. Ulemek sa svojom grupom dan nakon što je oslobođen vratio se u Zvornik i u naselju Hrid ubio više od 20 Bošnjaka.

Komšije Srbi s “fantomkama” na glavama zakucali su na vrata veterinara Izeta Sabirovića i ubili ga pred njegovom ženom, djecom, prijateljima. Ubijani su redom profesori, inžinjeri, ekonomisti, doktori. Glavom je platila i matičarka Nada Ostojić, koja je pokušala zaštititi komšije koji su se sklonili u njenu kuću. Ubijeni su i Kjašif i Fadil Čirak. Gordana Mandić-Iširović jedva je izvukla živu glavu, kao i hiljade drugih Zvorničana.

Kasnije slijede ubijanja, klanja, mučenja, nabijanja na kolac. Mrlja s obraza srpske politike, vojske i policije iz devedesetih godina prošlog stoljeća nikada neće biti izbrisana.

Mnogi zločinci na slobodi

Dušan Vučković Repić umro je u Centralnom zatvoru u Beogradu pod optužbom za ratne zločine počinjene u Zvorniku. Njegov brat Vojin osuđen je na deset godina zatvora. Milorad Ulemek Legija osuđen je na 40 godina zatvora za ubistvo Zorana Đinđića i Ivana Stambolića.

Zvezdan Jovanović također je osuđen na 40 godina zatvora za ubistvo Zorana Đinđića. Major Pavlović, pravog imena Branko Popović, osuđen je na 15 godina zatvora. Brano Grujić, predsjednik SDS-a i Kriznog štaba u Zvorniku, osuđen je na šest godina zatvora.

Desetine drugih zločinaca krivih za smrt oko 2.000 zvorničkih Bošnjaka ubijenih u aprilu, maju i junu 1992., još su na slobodi.

Bel snimio prve leševe

Martin Bel (Bell) i kamere britanskog BBC-ja 9. aprila 1992. godine snimili su prve leševe na ulicama Zvornika. Istog dana Bel je stigao u selo Liplje, gdje se u zbjegu našlo blizu 10.000 zvorničkih muslimana. Granate su tog dana dolazile iz Malog Zvornika i Gučeva u Srbiji s mosta u Karakaju.

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #37824

Sjećanje na 8. april 1992. godine: Kako je monstrum Legija sa zločincima ubijao
Mrlja s obraza srpske politike iz prošlog stoljeća nikada neće biti izbrisana

Autor A. HADŽIĆ | Objavljeno 07.04.2012. u 06:14

Ulemek: Zločinac najvećeg profila Zvornik, 8. aprila 1992. godine. Osvanuo je prilično tegoban dan. U kancelariji na trećem spratu zgrade MUP-a četvorica nepoznatih ljudi. Negdje pred zoru, na barikadi su ih legitimirali, a potom priveli pripadnici rezervnog sastava policije.

Tvrde, pošli su nekim poslom u hotel “Jezero” u Malom Zvorniku, ali su, eto, zalutali u Veliki Zvornik. Dvojica izrazito krupne glave, ošišani do kože, Vojin Vučković i Dušan Vučković, kažu da su braća. Poznaju ih po nadimcima Žućo i Repić.

– Ime i prezime – pita komandir Asim sljedećega.

– Milorad Ulemek – odgovara on. Bio je, kaže, pripadnik “Legije stranaca”, pa ga zovu Legija.

– A ti? – obraća se komandir četvrtom uhapšenom.

– Zvezdan Jovanović, zubotehničar iz Beograda – odgovara on.

Djeluju smušeno, uplašeno, uglavnom gledaju ispred sebe. Dvojica od straha mokre u pantalone. Niko od prisutnih i ne sluti da je, ustvari, riječ o monstrumima najvećeg profila.

Na stolu pregršt iskaznica raznih organizacija i stranaka. Većina ih je na ime Milorada Ulemeka. Dozvole za kretanje po ratnim zonama Hrvatske, iskaznica “Legije stranaca”, MUP-a Srbije, ali i ona JNA – vojni policajac pri VP Pančevo. Noževi “rambo”, pištolji, žice za davljenje. Niko od prisutnih ne zna o kakvom se kalibru zločinaca radi.

Već od rane zore major Pavlović iz svog štaba u Malom Zvorniku telefonom prijeti čelnicima MUP-a da će pod mostom u Zvorniku biti ubijene hiljade muslimana ako ne budu oslobođeni Vučkovići, Ulemek i Jovanović. Oko deset čuju se pucnji iz pravca Karakaja. Komšija Srba u gradu odjednom kao da je nestalo. Bošnjaci nikako da povjeruju svojim očima i ušima.

– Zvorničani, ne dajte svoj grad, branite svoj grad – čuje se očajnički poziv novinarke Gordane Mandić-Imširović s Radio Zvornika.

Novinar Hasan Hadžić odsječen je u Skočiću. Kjašif Smajlović dolazi u MUP da traži informacije. Fadil Čirak kamerom snima izjavu četvorice uhapšenih.

Vojnici JNA s pripadnicima takozvanog srpskog MUP-a koji su se tri dana ranije iz Zvornika preselili u zgradu “Alhosa” u Karakaju (kasnije logor u kojem su mučeni i ubijani Bošnjaci), polako osvajaju grad. Iza njih gaze kordoni nabildanih zločinaca, spremnih za kasnije klanje muslimana, koje je započelo s prvim satima narednog dana.

Povlačimo se prema Kula Gradu, Liplju… Vučkoviće, Ulemeka i Jovanovića kasno predvečer načelnik Odsjeka kriminaliteta MUP-a Zvornik predaje majoru Pavloviću u Malom Zvorniku.

Napad na Zvornik, naravno, nije se dogodio u jednom danu. On je počeo mnogo ranije, brižljivo pripreman u sjedištu lokalnog SDS-a, sa srpskim kadrovima u MUP-u, općini, sudu… na čelu. Ulemek sa svojom grupom dan nakon što je oslobođen vratio se u Zvornik i u naselju Hrid ubio više od 20 Bošnjaka.

Komšije Srbi s “fantomkama” na glavama zakucali su na vrata veterinara Izeta Sabirovića i ubili ga pred njegovom ženom, djecom, prijateljima. Ubijani su redom profesori, inžinjeri, ekonomisti, doktori. Glavom je platila i matičarka Nada Ostojić, koja je pokušala zaštititi komšije koji su se sklonili u njenu kuću. Ubijeni su i Kjašif i Fadil Čirak. Gordana Mandić-Iširović jedva je izvukla živu glavu, kao i hiljade drugih Zvorničana.

Kasnije slijede ubijanja, klanja, mučenja, nabijanja na kolac. Mrlja s obraza srpske politike, vojske i policije iz devedesetih godina prošlog stoljeća nikada neće biti izbrisana.

Mnogi zločinci na slobodi

Dušan Vučković Repić umro je u Centralnom zatvoru u Beogradu pod optužbom za ratne zločine počinjene u Zvorniku. Njegov brat Vojin osuđen je na deset godina zatvora. Milorad Ulemek Legija osuđen je na 40 godina zatvora za ubistvo Zorana Đinđića i Ivana Stambolića.

Zvezdan Jovanović također je osuđen na 40 godina zatvora za ubistvo Zorana Đinđića. Major Pavlović, pravog imena Branko Popović, osuđen je na 15 godina zatvora. Brano Grujić, predsjednik SDS-a i Kriznog štaba u Zvorniku, osuđen je na šest godina zatvora.

Desetine drugih zločinaca krivih za smrt oko 2.000 zvorničkih Bošnjaka ubijenih u aprilu, maju i junu 1992., još su na slobodi.

Bel snimio prve leševe

Martin Bel (Bell) i kamere britanskog BBC-ja 9. aprila 1992. godine snimili su prve leševe na ulicama Zvornika. Istog dana Bel je stigao u selo Liplje, gdje se u zbjegu našlo blizu 10.000 zvorničkih muslimana. Granate su tog dana dolazile iz Malog Zvornika i Gučeva u Srbiji s mosta u Karakaju.

[Author]

Posts