Forum Replies Created

Viewing 15 posts - 16 through 30 (of 1,229 total)
  • Author
    Posts
  • Dedo
    Participant
      Post count: 1243

      Makedonijom od 1878. krstare mnogobrojne komitske čete pristigle iz Bugarske, kao i one koje su formirane od lokalnog stanovništva. Srpske komite su također počele sve ofanzivnije djelovati. Bugarske, srpske i grčke komite nisu vodile borbu samo protiv Osmanlija, nego jedni protiv drugih. Terorističke akcije su bile jedan od načina da se izmijeni ili dinamizira tok historije.

      Pitanje nacionalne identifikacije makedonskih Slavena bilo je veoma zamršeno. Balkanski hrišćanski takmaci različito su ocjenjivali njihovu nacionalnu pripadnost. Srbi su, primjerice, Makedonce smatrali Srbima čija je nacionalna svijest, zbog dugotrajne bugarske propagande postala labilna, pomućena, ali da je Makedonija neosporno historijski srpska zemlja. O stanovništvu Makedonije postoji veliki broj kontradiktornih statistika. Pošto je ona bila područje za koje su se borili Grci, Bugari i Srbi, prezentirane su najrazličitije statistike. U brojnim navodima muslimansko stanovništvo nije ni spominjano.

      U periodu od 1875. do 1881. u Makedoniji se našlo, prema nekim podacima, oko milion muhadžira iz Bugarske, jugoistočne Srbije (Jablanice, Kuršumlije, Bele Palanke, Vranja, Niša, Pirota), Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sandžaka i Kosova.

      Lav Trocki je izvještavao 1912. o komitskim divljaštvima i okrutnostima nedaleko od Prilepa, zbog kojih je regularna srpska vojska prigovarala: “da su Turci ušli u našu zemlju, oni se ne bi ovako ponašali”. Vatre zapaljenih sela bile su jedini signal kojim su se pojedine kolone srpske vojske međusobno obavještavale o svom “napredovanju ” i pravcima kretanja. Sa padom Kumanova u srpske ruke u Skoplju se slegao “ceo onaj svet arnautskog stanovništva koje je srpska vojska, nadirući sa severa gurala pred sobom i koje je tu, tražeći utočišta, velikim delom našlo smrt”.

      Milorad Marković, srpski borac, svjedočio je o zbivanjima u Strumici krajem oktobra 1912. godine: “I dalje isto. Komite čine svoje: ubijanja se nastavljaju. Bio sam, baš, svedok jednog groznog čina: pored mog stana provedoše milicija i komite deset Turaka. Vodeći ih, nemilosrdno ih tuku kundacima. U jedan mah gurnuše ih napred i počeše ih bosti bajonetima. Nasta dreka, zapomaganje. To potraja za trenutak,nasta krkljanje i sve se utiša. Ranjene i dalje bodu. Posle toga pljačka. Izgleda da komite sve svoje stare račune svršavajutako, da dovode pred sud Turke, da bi ih posle opljačkali. U varoši komite pljačkaju: vele da je jedan imao punu fišekliju oduzetih lira, silovanja se masovno vrše itd”.

      On je dalje kazivao o zbivanjima u blizini Prilepa i sudbini muhadžira koji su bili izloženi napadima srpske vojske. Oficiri su nagovarali vojnike da pljačkaju zbjegove. Oni su uzimali zlato a vojnici ostale vrijedne stvari. Također su oficiri silovali žene: “iz varoši vodi divan drum preko Belasice uz brdo. Prođosmo selo Kosturino. S obe strane puta još sveže humke. Tu su sahranjeni pomrli izbega. Putem masa spavača i stvari, mahom jorgani. Oko jedne ćuprije leševi još nesahranjeni, staro, mlado; izgladneli psi. Jedno dete i posle 5-6 dana ostalo je još lepo, ispod žbuna leži a opružilo ručice”. Pojava srpskih jedinica u blizini Skoplja izazvala je pravi haos u ovom gradu. U bolnicama je ležalo preko 900 osmanskih ranjenih vojnika kada se pročulo da srpske jedinice ulaze u grad. Bolnicu su prvo napustili ljekari a potom i bolničarke. Na ulicama je vladala graja i užasna panika. Ranjenici su se preplašeni i ostavljeni, dizali jedan po jedan puzeći i zapomagajući na putu do kasarni ili do ulice, pokušavajući da se probiju do željezničke stanice i vozova koji su odvozili sretnike: “Tu su tako, kao mravi, ležali iznemogli, polumrtvi, onesvešćeni… Nisu mogli dalje. Slabosti i rane ne dadoše im da se spasu, i da se odvuku do voza. Poskapavala je tu većina njih na ulici”. Blizu 2.000 “turskih izbjeglica”, većinom žena i djece, između Radovišta i Štipa, “umrlo je od gladi , doslovno od gladi” – pisao je srpski činovnik upućen u Štip da organizira filijalu nacionalne banke.

      Nastavice se

      Dedo
      Participant
        Post count: 1243

        Makedonijom od 1878. krstare mnogobrojne komitske čete pristigle iz Bugarske, kao i one koje su formirane od lokalnog stanovništva. Srpske komite su također počele sve ofanzivnije djelovati. Bugarske, srpske i grčke komite nisu vodile borbu samo protiv Osmanlija, nego jedni protiv drugih. Terorističke akcije su bile jedan od načina da se izmijeni ili dinamizira tok historije.

        Pitanje nacionalne identifikacije makedonskih Slavena bilo je veoma zamršeno. Balkanski hrišćanski takmaci različito su ocjenjivali njihovu nacionalnu pripadnost. Srbi su, primjerice, Makedonce smatrali Srbima čija je nacionalna svijest, zbog dugotrajne bugarske propagande postala labilna, pomućena, ali da je Makedonija neosporno historijski srpska zemlja. O stanovništvu Makedonije postoji veliki broj kontradiktornih statistika. Pošto je ona bila područje za koje su se borili Grci, Bugari i Srbi, prezentirane su najrazličitije statistike. U brojnim navodima muslimansko stanovništvo nije ni spominjano.

        U periodu od 1875. do 1881. u Makedoniji se našlo, prema nekim podacima, oko milion muhadžira iz Bugarske, jugoistočne Srbije (Jablanice, Kuršumlije, Bele Palanke, Vranja, Niša, Pirota), Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sandžaka i Kosova.

        Lav Trocki je izvještavao 1912. o komitskim divljaštvima i okrutnostima nedaleko od Prilepa, zbog kojih je regularna srpska vojska prigovarala: “da su Turci ušli u našu zemlju, oni se ne bi ovako ponašali”. Vatre zapaljenih sela bile su jedini signal kojim su se pojedine kolone srpske vojske međusobno obavještavale o svom “napredovanju ” i pravcima kretanja. Sa padom Kumanova u srpske ruke u Skoplju se slegao “ceo onaj svet arnautskog stanovništva koje je srpska vojska, nadirući sa severa gurala pred sobom i koje je tu, tražeći utočišta, velikim delom našlo smrt”.

        Milorad Marković, srpski borac, svjedočio je o zbivanjima u Strumici krajem oktobra 1912. godine: “I dalje isto. Komite čine svoje: ubijanja se nastavljaju. Bio sam, baš, svedok jednog groznog čina: pored mog stana provedoše milicija i komite deset Turaka. Vodeći ih, nemilosrdno ih tuku kundacima. U jedan mah gurnuše ih napred i počeše ih bosti bajonetima. Nasta dreka, zapomaganje. To potraja za trenutak,nasta krkljanje i sve se utiša. Ranjene i dalje bodu. Posle toga pljačka. Izgleda da komite sve svoje stare račune svršavajutako, da dovode pred sud Turke, da bi ih posle opljačkali. U varoši komite pljačkaju: vele da je jedan imao punu fišekliju oduzetih lira, silovanja se masovno vrše itd”.

        On je dalje kazivao o zbivanjima u blizini Prilepa i sudbini muhadžira koji su bili izloženi napadima srpske vojske. Oficiri su nagovarali vojnike da pljačkaju zbjegove. Oni su uzimali zlato a vojnici ostale vrijedne stvari. Također su oficiri silovali žene: “iz varoši vodi divan drum preko Belasice uz brdo. Prođosmo selo Kosturino. S obe strane puta još sveže humke. Tu su sahranjeni pomrli izbega. Putem masa spavača i stvari, mahom jorgani. Oko jedne ćuprije leševi još nesahranjeni, staro, mlado; izgladneli psi. Jedno dete i posle 5-6 dana ostalo je još lepo, ispod žbuna leži a opružilo ručice”. Pojava srpskih jedinica u blizini Skoplja izazvala je pravi haos u ovom gradu. U bolnicama je ležalo preko 900 osmanskih ranjenih vojnika kada se pročulo da srpske jedinice ulaze u grad. Bolnicu su prvo napustili ljekari a potom i bolničarke. Na ulicama je vladala graja i užasna panika. Ranjenici su se preplašeni i ostavljeni, dizali jedan po jedan puzeći i zapomagajući na putu do kasarni ili do ulice, pokušavajući da se probiju do željezničke stanice i vozova koji su odvozili sretnike: “Tu su tako, kao mravi, ležali iznemogli, polumrtvi, onesvešćeni… Nisu mogli dalje. Slabosti i rane ne dadoše im da se spasu, i da se odvuku do voza. Poskapavala je tu većina njih na ulici”. Blizu 2.000 “turskih izbjeglica”, većinom žena i djece, između Radovišta i Štipa, “umrlo je od gladi , doslovno od gladi” – pisao je srpski činovnik upućen u Štip da organizira filijalu nacionalne banke.

        Nastavice se

        Dedo
        Participant
          Post count: 1243

          Edith Durham je vidjela devet žrtava koje su preživjele odsijecanje noseva. Nosna kost im je bila odsječena i odstranjena zajedno sa cijelom gornjom usnom. Crnogorci su, kako su se hvalisali, nakon svake bitke išli naokolo i oskaćivali ranjene: “nijedan nos nisu ostavili na truplu između Berana i Peći “.U većini slučajeva su preživjele žrtve umirale od dodatnog krvarenja. Sječa glava i kidanje nosa neprijatelju, kroz historiju, pothranjivali su “plemenštinu” i podvajali Crnogorce na “zaslužne” i “obične”, na “soj” i “nesoj”.U zasluge predaka ubrajao se i broj posječenih “turskih” glava. Kada su dva crnogorska vojnika ubijena u blizini sela Punoševca na Kosovu, to selo je spaljeno do temelja. Stanovništvo je pobijeno, a djecu koja su bježala nabijali su na bajonete i bacali u kuće u plamenu. Đakovica je bila opljačkana “do poslednjeg dućana “. Nije bilo obzira ni prema radnjama čiji su vlasnici bili Srbi: “zaprepašćenjeje ovladalo i kod hrišćana i kod muslimana ”

          U Ferizaju (Uroševcu) su izbjegli Albanci bili pozvani da se vrate svojim kućama, da bi potom, 300-400 onih koji su to uradili, bili pobijeni. Srpski štab je izdao naredbu da svako naselje, u kojem je ispaljen metak iz albanske puške na srpske vojnike, bude uništeno. Nakon toga je došlo do masakra albanskog stanovništva. Samo oko Prizrena ubijeno je više od pet hiljada ljudi, a između dvanaest do petnaest hiljada je nestalo. Od 32 džamije u Prizrenu, 30 je vojska pretvorila u kasarne, skladišta municije i spremišta za sijeno.

          O. Zirojević navodi da su se osveta Kosova i kosovski mit krajem XIX i prvih decenija XX stoljeća postepeno preinačili u vidovdanski kult i Vidovdan postaje simbol “krvave, bespoštedne osvete nad svim što je tursko, muslimansko uopšte”. Kosovo je za Srbe imalo kvazimistični status. Čitave su generacije dovođene u iracionalno stanje zbog izgrađenog osjećaja potrebe za kolektivnom osvetom. Osvajanje Kosova poistovećivano je sa obnavljanjem stare srpske države. Međutim, kada se srpska vojska 1912. našla na Kosovu, većinu nisu u toj oblasti imali Srbi već Albanci, koji se nisu smatrali oslobođenim već pokorenim.

          Dimitrije Bogdanović navodi da srpska politika, pak, jednostavno nije znala šta će uopće sa “Arnautima ” u “Staroj Srbiji “, niti je bila svjesna perspektive tog problema.

          Makedonija je 1912.-1913. bila u plamenu. Ona je bila dva milenija “odlagalište ” raznih naroda koji su tu napravili pravi “etnografski muzej”. Za promatrače sa Zapada bila je, pak, prava “terra incognita “. Makedonija je nakon 1878. postala velika jabuka razdora između Srbije, Bugarske i Grčke. Njihovi politički i privredni interesi su se permanentno umnožavali i međusobno sukobljavali. Sve ove države su smatrale da će ključ za kontrolu Balkana pripasti onome ko stekne prevlast nad Vardarskom dolinom. Srbi su Makedoniju proglasili “Južnom Srbijom “, Bugari, pak “Zapadnom Bugarskom “, a Grci su je smatrali “kolijevkom Aleksandra Makedonskog”.

          Nastavice se

          Dedo
          Participant
            Post count: 1243

            Edith Durham je vidjela devet žrtava koje su preživjele odsijecanje noseva. Nosna kost im je bila odsječena i odstranjena zajedno sa cijelom gornjom usnom. Crnogorci su, kako su se hvalisali, nakon svake bitke išli naokolo i oskaćivali ranjene: “nijedan nos nisu ostavili na truplu između Berana i Peći “.U većini slučajeva su preživjele žrtve umirale od dodatnog krvarenja. Sječa glava i kidanje nosa neprijatelju, kroz historiju, pothranjivali su “plemenštinu” i podvajali Crnogorce na “zaslužne” i “obične”, na “soj” i “nesoj”.U zasluge predaka ubrajao se i broj posječenih “turskih” glava. Kada su dva crnogorska vojnika ubijena u blizini sela Punoševca na Kosovu, to selo je spaljeno do temelja. Stanovništvo je pobijeno, a djecu koja su bježala nabijali su na bajonete i bacali u kuće u plamenu. Đakovica je bila opljačkana “do poslednjeg dućana “. Nije bilo obzira ni prema radnjama čiji su vlasnici bili Srbi: “zaprepašćenjeje ovladalo i kod hrišćana i kod muslimana ”

            U Ferizaju (Uroševcu) su izbjegli Albanci bili pozvani da se vrate svojim kućama, da bi potom, 300-400 onih koji su to uradili, bili pobijeni. Srpski štab je izdao naredbu da svako naselje, u kojem je ispaljen metak iz albanske puške na srpske vojnike, bude uništeno. Nakon toga je došlo do masakra albanskog stanovništva. Samo oko Prizrena ubijeno je više od pet hiljada ljudi, a između dvanaest do petnaest hiljada je nestalo. Od 32 džamije u Prizrenu, 30 je vojska pretvorila u kasarne, skladišta municije i spremišta za sijeno.

            O. Zirojević navodi da su se osveta Kosova i kosovski mit krajem XIX i prvih decenija XX stoljeća postepeno preinačili u vidovdanski kult i Vidovdan postaje simbol “krvave, bespoštedne osvete nad svim što je tursko, muslimansko uopšte”. Kosovo je za Srbe imalo kvazimistični status. Čitave su generacije dovođene u iracionalno stanje zbog izgrađenog osjećaja potrebe za kolektivnom osvetom. Osvajanje Kosova poistovećivano je sa obnavljanjem stare srpske države. Međutim, kada se srpska vojska 1912. našla na Kosovu, većinu nisu u toj oblasti imali Srbi već Albanci, koji se nisu smatrali oslobođenim već pokorenim.

            Dimitrije Bogdanović navodi da srpska politika, pak, jednostavno nije znala šta će uopće sa “Arnautima ” u “Staroj Srbiji “, niti je bila svjesna perspektive tog problema.

            Makedonija je 1912.-1913. bila u plamenu. Ona je bila dva milenija “odlagalište ” raznih naroda koji su tu napravili pravi “etnografski muzej”. Za promatrače sa Zapada bila je, pak, prava “terra incognita “. Makedonija je nakon 1878. postala velika jabuka razdora između Srbije, Bugarske i Grčke. Njihovi politički i privredni interesi su se permanentno umnožavali i međusobno sukobljavali. Sve ove države su smatrale da će ključ za kontrolu Balkana pripasti onome ko stekne prevlast nad Vardarskom dolinom. Srbi su Makedoniju proglasili “Južnom Srbijom “, Bugari, pak “Zapadnom Bugarskom “, a Grci su je smatrali “kolijevkom Aleksandra Makedonskog”.

            Nastavice se

            Dedo
            Participant
              Post count: 1243

              Preporucujem svakom Bosnjaku da bar ovaj zadnji dio nauci napamet
              A onima koji su ovo odobravali samo jedna mala istinita lektira

              http://www.youtube.com/watch?v=LCoVney6yJo

              Dedo
              Participant
                Post count: 1243

                Preporucujem svakom Bosnjaku da bar ovaj zadnji dio nauci napamet
                A onima koji su ovo odobravali samo jedna mala istinita lektira

                http://www.youtube.com/watch?v=LCoVney6yJo

                Dedo
                Participant
                  Post count: 1243

                  Gdje je kraj ovoj suludoj rasistickoj ili fasistickoj politici, nazovimo je kako god hocemo, ali sigurno necemo pogrijesiti, koja ima podrsku medjunarodne zajednice. Kakvu je sudbinu Bosnjacima namijenila medjunarodna zajednica, koristeci velikosrpsku i velikohrvatsku rasisticku politiku. Po svoj prilici njen je cilj nestanak Bosnjaka u BiH, ili u najboljem slucaju sabijanje Bosnjaka na jedan mali prostor u centralnim dijelovima Bosne, na kome nece moci opstati iz ekonosmskih razloga, jer ce njihov ekonomski razvoj zavisti od volje istocnih i zapadnih susjeda, a kakva je njihova volja, najbolje pokazuju primjeri iz ne tako davne proslosti, iseljavanja muslimana iz Srbije, i Hrvastke, bolje receno Slavonije i Like.

                  Ono sto ozbiljno zabrinjava kod Bosnjaka je nespremnost da iz nesto ranije i skorasnje proslosti izvuku bilo kakvu pouku. Bosnjaci jos uvijek nemaju svoj “Nacionalni program”. Bosnjaci jos uvijek ne znaju sta hoce od BiH, a ne znaju, jer nisu okupili najumnije ljude medju Bosnjacima, da se uradi “Nacionalni program Bosnjaka”, da svaki bosnjacki politicar u svako vrijeme zna, kako da se postavi u odredjenoj situaciji. Kako sada stavri stoje, to je prepusteno volji vodje (ili vodjama) ove ili one stranke, koji nisu dorasli da predstavljaju Bosnjake.Nikada i nikada, ne smijemo dozvoliti da sudbinu Bosnjaka odredjuju jedan ili dva covjeka, bez obzira ko je on ( ko su oni), i ma kakvih sposobnosti bio on ili bil oni. Bosnjaci su uvijek bili prodavani od drugih, u prvo vrijeme od Turske a po volji zapadnih zemalja a u korist nasih isticnih i zapadnih susjeda, a sad nas prodaju, i prodavat ce zapadne zemlje, u dogovoru sa bosnjackim politicarima, a u korist nasih istiocnih i zapadnih susjeda, i svakako na svoju volju, a na stetu Bosnjaka. Tako ce biti dok Bosnjaci ne izvuku pouke iz nesto ranije i skorasnje proslosti, i ne naprave “Bosnjacki nacionalni program” koga treba da sprovodi svaki politicar koji zastupa interese Bosnjaka. Taj Program treba da pruzi odgovor na najaktualnija pitanja, kako Bosnjake zastiti od medjunarodne zajednice, i od aspiracija nasih istiocnih i zapadnih susjeda, kako bi Bosnjaci opstali kao narod, na svojoj zemlji i u svome dobru. Dakle,taj “Nacionalni program Bosnjaka” ne bi podrazumijevao, nikakvu otimacinu tudje zemlje i tudjih dobara, niti izgon bilo koga iz nacionalnih i vjerskih razloga. Ako to Bosnjaci neurade, ceka ih sigurno sudbina muslimana Srbije, Hrvatske, i Bosnjaka sa prostorora danasnje RS.

                  Nacionalne države na Balkanu nastajale su putem nasilja, pljačke i masovnih progona nepoželjnih etničkih i vjerskih zajednica, prije svega, muslimana. Rusija je nastojala uspostaviti bugarsku nacionalnu državu i brutalnom silom pravoslavce učiniti dominantnom većinom. Ocjenjujući ponašanje ruske vojske 1877.-1878. u Bugarskoj prema muslimanima Vasa Čubrilović navodi da su ruski vojni zapovjednici namjerno pravili čitavu pustoš među njima: “hteli su valjda da jednim udarcem reše Bugarsku, ne samo Tatara i Čerkeza no i turskih starosedelaca ” Bugari su nemilosrdno rušili muslimanske gradske četvrti, zemlja koju su do tada posjedovali muslimani bila je javno rasprodata, groblja prekopana. Muslimanski nadgrobni spomenici služili su za popločavanje ulica, a od kamenja porušenih džamija zidane su kuće.

                  Sticanje neovisnosti, kao i izgradnja srpske i crnogorske države bili su u neposrednoj vezi sa borbom protiv Osmanlija i muslimana, njihovim masovnim iseljavanjem i zavođenjem sopstvene vlasti. Borba je imala obilježja vjersko-građanskog rata. Srpska vlada je težila 1878. da se stvori čisto srpska nacionalna država, te da se “očisti zemlja od nekrsta” na novoosvojenim područjima. Iz vranjskog, niškog, pirotskog i topličkog okruga masovno je iseljeno muslimansko stanovništvo različitog etničkog porijekla.

                  Dimitrije Tucović, to su bile “reke krvi poubijanoga neboračkog stanovništva, nevine dece, žena i mirnih ljudi, radnoga sveta Stare Srbije, Arbanije, Makedonije i Trakije, čija je jedina krivica što se drukčije bogu moli, što drugim jezikom govori, drugo ime nose i što je na svom vekovnom ognjištu naivno sačekao četiri divlje najezde”.

                  U britanskom parlamentu čuli su se glasni protesti protiv zločina i lažnih nosilaca “kulture” i slobode, kao i iskazi da se sa muhadžirima postupa kao i sa onima iz 1878. godine “užasna sramota i blamaža za civilizirane države”. Strani novinari su pisali o zarobljenim osmanskim vojnicima kojima su nos i gornja usna bili odrezani.

                  Nastavice se

                  Dedo
                  Participant
                    Post count: 1243

                    Gdje je kraj ovoj suludoj rasistickoj ili fasistickoj politici, nazovimo je kako god hocemo, ali sigurno necemo pogrijesiti, koja ima podrsku medjunarodne zajednice. Kakvu je sudbinu Bosnjacima namijenila medjunarodna zajednica, koristeci velikosrpsku i velikohrvatsku rasisticku politiku. Po svoj prilici njen je cilj nestanak Bosnjaka u BiH, ili u najboljem slucaju sabijanje Bosnjaka na jedan mali prostor u centralnim dijelovima Bosne, na kome nece moci opstati iz ekonosmskih razloga, jer ce njihov ekonomski razvoj zavisti od volje istocnih i zapadnih susjeda, a kakva je njihova volja, najbolje pokazuju primjeri iz ne tako davne proslosti, iseljavanja muslimana iz Srbije, i Hrvastke, bolje receno Slavonije i Like.

                    Ono sto ozbiljno zabrinjava kod Bosnjaka je nespremnost da iz nesto ranije i skorasnje proslosti izvuku bilo kakvu pouku. Bosnjaci jos uvijek nemaju svoj “Nacionalni program”. Bosnjaci jos uvijek ne znaju sta hoce od BiH, a ne znaju, jer nisu okupili najumnije ljude medju Bosnjacima, da se uradi “Nacionalni program Bosnjaka”, da svaki bosnjacki politicar u svako vrijeme zna, kako da se postavi u odredjenoj situaciji. Kako sada stavri stoje, to je prepusteno volji vodje (ili vodjama) ove ili one stranke, koji nisu dorasli da predstavljaju Bosnjake.Nikada i nikada, ne smijemo dozvoliti da sudbinu Bosnjaka odredjuju jedan ili dva covjeka, bez obzira ko je on ( ko su oni), i ma kakvih sposobnosti bio on ili bil oni. Bosnjaci su uvijek bili prodavani od drugih, u prvo vrijeme od Turske a po volji zapadnih zemalja a u korist nasih isticnih i zapadnih susjeda, a sad nas prodaju, i prodavat ce zapadne zemlje, u dogovoru sa bosnjackim politicarima, a u korist nasih istiocnih i zapadnih susjeda, i svakako na svoju volju, a na stetu Bosnjaka. Tako ce biti dok Bosnjaci ne izvuku pouke iz nesto ranije i skorasnje proslosti, i ne naprave “Bosnjacki nacionalni program” koga treba da sprovodi svaki politicar koji zastupa interese Bosnjaka. Taj Program treba da pruzi odgovor na najaktualnija pitanja, kako Bosnjake zastiti od medjunarodne zajednice, i od aspiracija nasih istiocnih i zapadnih susjeda, kako bi Bosnjaci opstali kao narod, na svojoj zemlji i u svome dobru. Dakle,taj “Nacionalni program Bosnjaka” ne bi podrazumijevao, nikakvu otimacinu tudje zemlje i tudjih dobara, niti izgon bilo koga iz nacionalnih i vjerskih razloga. Ako to Bosnjaci neurade, ceka ih sigurno sudbina muslimana Srbije, Hrvatske, i Bosnjaka sa prostorora danasnje RS.

                    Nacionalne države na Balkanu nastajale su putem nasilja, pljačke i masovnih progona nepoželjnih etničkih i vjerskih zajednica, prije svega, muslimana. Rusija je nastojala uspostaviti bugarsku nacionalnu državu i brutalnom silom pravoslavce učiniti dominantnom većinom. Ocjenjujući ponašanje ruske vojske 1877.-1878. u Bugarskoj prema muslimanima Vasa Čubrilović navodi da su ruski vojni zapovjednici namjerno pravili čitavu pustoš među njima: “hteli su valjda da jednim udarcem reše Bugarsku, ne samo Tatara i Čerkeza no i turskih starosedelaca ” Bugari su nemilosrdno rušili muslimanske gradske četvrti, zemlja koju su do tada posjedovali muslimani bila je javno rasprodata, groblja prekopana. Muslimanski nadgrobni spomenici služili su za popločavanje ulica, a od kamenja porušenih džamija zidane su kuće.

                    Sticanje neovisnosti, kao i izgradnja srpske i crnogorske države bili su u neposrednoj vezi sa borbom protiv Osmanlija i muslimana, njihovim masovnim iseljavanjem i zavođenjem sopstvene vlasti. Borba je imala obilježja vjersko-građanskog rata. Srpska vlada je težila 1878. da se stvori čisto srpska nacionalna država, te da se “očisti zemlja od nekrsta” na novoosvojenim područjima. Iz vranjskog, niškog, pirotskog i topličkog okruga masovno je iseljeno muslimansko stanovništvo različitog etničkog porijekla.

                    Dimitrije Tucović, to su bile “reke krvi poubijanoga neboračkog stanovništva, nevine dece, žena i mirnih ljudi, radnoga sveta Stare Srbije, Arbanije, Makedonije i Trakije, čija je jedina krivica što se drukčije bogu moli, što drugim jezikom govori, drugo ime nose i što je na svom vekovnom ognjištu naivno sačekao četiri divlje najezde”.

                    U britanskom parlamentu čuli su se glasni protesti protiv zločina i lažnih nosilaca “kulture” i slobode, kao i iskazi da se sa muhadžirima postupa kao i sa onima iz 1878. godine “užasna sramota i blamaža za civilizirane države”. Strani novinari su pisali o zarobljenim osmanskim vojnicima kojima su nos i gornja usna bili odrezani.

                    Nastavice se

                    Dedo
                    Participant
                      Post count: 1243

                      Filip Dz. Kohen autor knjige Tajni rat Srbije, propaganda i histrorijska obmana Sarajevo 1996.godine istice da srpski fasizam stariji i od Hitlerovog, da korijeni srpskog fasizma pocinju vec 1804.godine koje 40 gdoina kasnije oblikova Ilija Garasanin u svom Nacertaniju.Vec tada je nastao izrazi etnicko ciscenje, i da su Srbi izvrsili genocide nad nesrpskim stanovnistvom, da se to proteze vec dva stoljeca. U svim pobunama ili mirnim periodima u proslom stoljecu stradalo je muslimansko i jevrejsko stanovnistvo, tako da je Srbija pred Prvi balkanski rat bila ociscena od muslimana. Mada su bili malobrojniji u odnosu na muslimansko stanovnistvo, ista sudbina zadesila je i Jevreje, sa izuzetkom perioda Milosa Obrenovica. Obrazac koji je dao Ilija Garasanin, a koji su usavrsili njegovi sledbenici, svodi se na zlostavljanje, prisilno isiljevanje, pljackanje, silovanje, klanje, masakriranje posebno nozem. U pet ratova koje su Srbi vodili u ovom stoljecu ideologija i metode koje su zagovarali njegovi sledbenici Vasa Cubrilovic, S. Moljevic i Milorad Ekmecic, bile su iste, samo se lista nesrba prosirila na: Albance,Bosnjake,Bugare, Hrvate,Makedonce, Madjare i Nijemce Vojvodine.

                      Filip Dz. Kohen se u svom pomenutom djelu nadovezuje na tvrdnju srpskog knjizevnika Milana Milicevica iz 1871.godine koji je jos tada otvoreno kazao da “ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo, sto nam podmiruje trenutni racun” , pa kaze “ ako je historija umjetnicka galerija puna slika, s malo orginala i mnogo kopija, onda je srpska historija takva galerija, puna falsifikata koje je Evropa pa i Amerika dugo vremena prihvacala kao orginalne. Mnogi zapadni “eksperti” za Balkan eksploatisali su ih za svoje titule, a politicari za svoje prljave ciljeve”.
                      Srpska, crnogorska, makedonska, bugarska i grcka historijografije, pod balastom politike i ideologije, imaju jedan poseban odnos prema iseljevanju muslimana sa svojih prostora, pa i muslimanima uopste na svojim prostorima, posmatrajuci ga iskljucivo u sklopu stvaranja svojih nacionalnih drzava i oslobidjenju od vjekovne osmansko-turske uprave, a sto je podrazumijevalo odstranjivanje muslimana sa prostora njihovih nacionalnih drzava. Duh koji je vladao, a vlada i danas gotovo isto kao i prije, uticao je na historiografiju, iracionalnim nacionalizmom, koji je od hisorigrafije pravio instrument svoje politike, pa su historicari kao sto vidimo postajali logisticka podrska nacionalisticke ideologije prozete ksenofobijom.

                      Zakljucak
                      Ako se vratimo u sadasnjost, nije tesko zakljuciti, da su potomci jednom protjeranih iz Srbije, naseljeni u dijelove sjeverene Bosnene:Bos. Samac, Kozluk, Janja, Bijeljina, Brezobo Polje, Brcko,Bos. Brod, Derventa, Prnjavor pa sve do Orahove kod Bosanske Gradiske, kao i dijerlove istocne Bosne I Hercegovine:Visegrd,Foca, Trebinje, Nevesinje,Ljubinje,Srebrenica i itd, dozivjeli istu sudbinu svojih predaka, i to samo nakon 120- 160 godinu. Potomci nekad do koze opljackanih, ponovo su opljackani na isti nacin, od potomaka onih koji su pljackali njihove pretke. Metode primjenjivanje prije u izgonu njihovih predaka, ponovu su primjenjivane 1991, 1992, 1993.godine na isti nacin prema potomcima protjeranih iz Srbije.Stvorena je cito etnicka teritorija koja danas nazivamo RS, istina kao entitet u sastavu BiH, ali sa aspiracijama, da se prvom mogucom prilikom prikljuci Srbiji, sto ne krije ni jedan iole ugledniji politicar u RS, na zadovoljstvo politickog vrha Srbije.

                      Nastavice se

                      Dedo
                      Participant
                        Post count: 1243

                        Filip Dz. Kohen autor knjige Tajni rat Srbije, propaganda i histrorijska obmana Sarajevo 1996.godine istice da srpski fasizam stariji i od Hitlerovog, da korijeni srpskog fasizma pocinju vec 1804.godine koje 40 gdoina kasnije oblikova Ilija Garasanin u svom Nacertaniju.Vec tada je nastao izrazi etnicko ciscenje, i da su Srbi izvrsili genocide nad nesrpskim stanovnistvom, da se to proteze vec dva stoljeca. U svim pobunama ili mirnim periodima u proslom stoljecu stradalo je muslimansko i jevrejsko stanovnistvo, tako da je Srbija pred Prvi balkanski rat bila ociscena od muslimana. Mada su bili malobrojniji u odnosu na muslimansko stanovnistvo, ista sudbina zadesila je i Jevreje, sa izuzetkom perioda Milosa Obrenovica. Obrazac koji je dao Ilija Garasanin, a koji su usavrsili njegovi sledbenici, svodi se na zlostavljanje, prisilno isiljevanje, pljackanje, silovanje, klanje, masakriranje posebno nozem. U pet ratova koje su Srbi vodili u ovom stoljecu ideologija i metode koje su zagovarali njegovi sledbenici Vasa Cubrilovic, S. Moljevic i Milorad Ekmecic, bile su iste, samo se lista nesrba prosirila na: Albance,Bosnjake,Bugare, Hrvate,Makedonce, Madjare i Nijemce Vojvodine.

                        Filip Dz. Kohen se u svom pomenutom djelu nadovezuje na tvrdnju srpskog knjizevnika Milana Milicevica iz 1871.godine koji je jos tada otvoreno kazao da “ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo, sto nam podmiruje trenutni racun” , pa kaze “ ako je historija umjetnicka galerija puna slika, s malo orginala i mnogo kopija, onda je srpska historija takva galerija, puna falsifikata koje je Evropa pa i Amerika dugo vremena prihvacala kao orginalne. Mnogi zapadni “eksperti” za Balkan eksploatisali su ih za svoje titule, a politicari za svoje prljave ciljeve”.
                        Srpska, crnogorska, makedonska, bugarska i grcka historijografije, pod balastom politike i ideologije, imaju jedan poseban odnos prema iseljevanju muslimana sa svojih prostora, pa i muslimanima uopste na svojim prostorima, posmatrajuci ga iskljucivo u sklopu stvaranja svojih nacionalnih drzava i oslobidjenju od vjekovne osmansko-turske uprave, a sto je podrazumijevalo odstranjivanje muslimana sa prostora njihovih nacionalnih drzava. Duh koji je vladao, a vlada i danas gotovo isto kao i prije, uticao je na historiografiju, iracionalnim nacionalizmom, koji je od hisorigrafije pravio instrument svoje politike, pa su historicari kao sto vidimo postajali logisticka podrska nacionalisticke ideologije prozete ksenofobijom.

                        Zakljucak
                        Ako se vratimo u sadasnjost, nije tesko zakljuciti, da su potomci jednom protjeranih iz Srbije, naseljeni u dijelove sjeverene Bosnene:Bos. Samac, Kozluk, Janja, Bijeljina, Brezobo Polje, Brcko,Bos. Brod, Derventa, Prnjavor pa sve do Orahove kod Bosanske Gradiske, kao i dijerlove istocne Bosne I Hercegovine:Visegrd,Foca, Trebinje, Nevesinje,Ljubinje,Srebrenica i itd, dozivjeli istu sudbinu svojih predaka, i to samo nakon 120- 160 godinu. Potomci nekad do koze opljackanih, ponovo su opljackani na isti nacin, od potomaka onih koji su pljackali njihove pretke. Metode primjenjivanje prije u izgonu njihovih predaka, ponovu su primjenjivane 1991, 1992, 1993.godine na isti nacin prema potomcima protjeranih iz Srbije.Stvorena je cito etnicka teritorija koja danas nazivamo RS, istina kao entitet u sastavu BiH, ali sa aspiracijama, da se prvom mogucom prilikom prikljuci Srbiji, sto ne krije ni jedan iole ugledniji politicar u RS, na zadovoljstvo politickog vrha Srbije.

                        Nastavice se

                        Dedo
                        Participant
                          Post count: 1243

                          Izgonom muslimana iz Beogradskog pasaluka ostalo je, bolje receno oduzeto je 5 miliona hektara obrdive zemlje koja je podijeljena doseljenim Srbima , zatim 100.000 gradjevinskih objekata (kuca znatskih radnji i slicno). Unisteno je, poruseno je 600 vjerskih objekata i opljackano oko 300.000 grla stoke, itd. Mnogi strain izvjestaci pisali su “da je malo koji narod u svijetu imao tako tragicnu sudbinu kao muslimani Srbije. Oni su poput Hazara, nestali sa cjelokupnom bastinom, sa svim onim sto su imali, kao da nikad nisu ni postojali. Nastalo je je frontalno unistavanje svega onoga sto je podsjecalo na islam i Turke”. Sa promjenom stanovnista Srbije, otpoceo je i proces promjene zivota, zivotnih obicaja i ranije stecenih navika. Strani zvjestaci su zapisali “da se turski jezik vise ne cuje nigdje, grck rijetko, a srpski se cisti i ispravlja svaki dan. Kuce, ducani, nosnja-odijela, sve se to udesava prema onome sto se vidi na Zapadu”.
                          Svetozar Markovic u svom djelu Srbija na istoku pise. “ Ocedvidno srpski narod nije priznavao nikakva prava Turcima (citaj muslimanima) svojim sugradjanima, clanovima iste drzave, da zive na srpskoj zemlji. Srpski narod je isao prosto da istrijebi Turke, to se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gdje su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o moralu. Savest kao da ih nije ni malo grizla da ucine ma kakvo zlo delo po savremnim nasim pojmovima, samo da se osvete za nasilje koje su Turci vekovima cinili.Kradju, otimanje i ubistvo, samo kad se ucini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela”.

                          Tome se ne treba cuditi, jer je i Njegos u svom Groskom vijencu sponosom pjevao o klanju i ubijanju muslimana, koje on naziva Turcima, pa je tako klanje i ubijanje muslimana po njemu najvis moralni cin. Tako su generacije i generacije pogresno uciene o moralu i moralnosti uopste, zahvaljuci uvrstavanju Gorskog vijenca u sve nastavne planove i programe, sto je bilo pogubno za muslimansko stanovnistvo od tada pa sve do dana danasnjeg. Jednostavno receno, pogresno smo uceni o mnogo cemu, pa i o moralu.

                          Srpski knjizevnik Milan Milicevic ce zabiljeziti 1871.gdine u svom Dnevniku koji je ostao najvecim dijelom neobjavljen. “Ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo sto nam podmiruje trenutni jadni racun”.

                          Najbolji primjer predstavlja zbivanje na Cukur cesmi o kojem smo svi ucili kao izuzetno znacajnom istorijskom dogadjaju. Pravi istinu o ovom dogadju objavio je Kosta. N. Hristic, Zapisi starog Beogradjanina, na osnovu zapisa svoga oca Nikole, tadasnjeg ministra unutrasnjih poslova. K. Dimitrijevic koristeci ove zapise u Politici expres pise “ kako smo godinama uceni na pogresnim istorijskim podacima”, pa navodi primjer Cukur cesme. “ Znacajan je podatak da 1862.godine nije od turskog nizama bio ubijen, nego samo tesko ranjen srpski segrt Sava Petkovic, kao sto pokazuje njegov spomenik u Dobracinoj ulici, gdje je uklesan cak i pogresan datum zbivanja. Istina o ovom dogadjuju iz politickih razloga morala se zataskati i drukcije prikazati”. Vidi opsirnije Politika expres Beograd, 31.12.1994-3.01.1995.godine.

                          Hans Kohen, Its History and Ideology, Notre Dame, 1953.godine govoreci o Srbima kaze, “Srbi su bili mnogo zaostaliji cak i od turskog rezima, posto su bili ljudi patrijarhalne jednostavnosti, i primitivne brutalnosti”.

                          Nastavice se

                          Dedo
                          Participant
                            Post count: 1243

                            Izgonom muslimana iz Beogradskog pasaluka ostalo je, bolje receno oduzeto je 5 miliona hektara obrdive zemlje koja je podijeljena doseljenim Srbima , zatim 100.000 gradjevinskih objekata (kuca znatskih radnji i slicno). Unisteno je, poruseno je 600 vjerskih objekata i opljackano oko 300.000 grla stoke, itd. Mnogi strain izvjestaci pisali su “da je malo koji narod u svijetu imao tako tragicnu sudbinu kao muslimani Srbije. Oni su poput Hazara, nestali sa cjelokupnom bastinom, sa svim onim sto su imali, kao da nikad nisu ni postojali. Nastalo je je frontalno unistavanje svega onoga sto je podsjecalo na islam i Turke”. Sa promjenom stanovnista Srbije, otpoceo je i proces promjene zivota, zivotnih obicaja i ranije stecenih navika. Strani zvjestaci su zapisali “da se turski jezik vise ne cuje nigdje, grck rijetko, a srpski se cisti i ispravlja svaki dan. Kuce, ducani, nosnja-odijela, sve se to udesava prema onome sto se vidi na Zapadu”.
                            Svetozar Markovic u svom djelu Srbija na istoku pise. “ Ocedvidno srpski narod nije priznavao nikakva prava Turcima (citaj muslimanima) svojim sugradjanima, clanovima iste drzave, da zive na srpskoj zemlji. Srpski narod je isao prosto da istrijebi Turke, to se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gdje su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o moralu. Savest kao da ih nije ni malo grizla da ucine ma kakvo zlo delo po savremnim nasim pojmovima, samo da se osvete za nasilje koje su Turci vekovima cinili.Kradju, otimanje i ubistvo, samo kad se ucini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela”.

                            Tome se ne treba cuditi, jer je i Njegos u svom Groskom vijencu sponosom pjevao o klanju i ubijanju muslimana, koje on naziva Turcima, pa je tako klanje i ubijanje muslimana po njemu najvis moralni cin. Tako su generacije i generacije pogresno uciene o moralu i moralnosti uopste, zahvaljuci uvrstavanju Gorskog vijenca u sve nastavne planove i programe, sto je bilo pogubno za muslimansko stanovnistvo od tada pa sve do dana danasnjeg. Jednostavno receno, pogresno smo uceni o mnogo cemu, pa i o moralu.

                            Srpski knjizevnik Milan Milicevic ce zabiljeziti 1871.gdine u svom Dnevniku koji je ostao najvecim dijelom neobjavljen. “Ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo sto nam podmiruje trenutni jadni racun”.

                            Najbolji primjer predstavlja zbivanje na Cukur cesmi o kojem smo svi ucili kao izuzetno znacajnom istorijskom dogadjaju. Pravi istinu o ovom dogadju objavio je Kosta. N. Hristic, Zapisi starog Beogradjanina, na osnovu zapisa svoga oca Nikole, tadasnjeg ministra unutrasnjih poslova. K. Dimitrijevic koristeci ove zapise u Politici expres pise “ kako smo godinama uceni na pogresnim istorijskim podacima”, pa navodi primjer Cukur cesme. “ Znacajan je podatak da 1862.godine nije od turskog nizama bio ubijen, nego samo tesko ranjen srpski segrt Sava Petkovic, kao sto pokazuje njegov spomenik u Dobracinoj ulici, gdje je uklesan cak i pogresan datum zbivanja. Istina o ovom dogadjuju iz politickih razloga morala se zataskati i drukcije prikazati”. Vidi opsirnije Politika expres Beograd, 31.12.1994-3.01.1995.godine.

                            Hans Kohen, Its History and Ideology, Notre Dame, 1953.godine govoreci o Srbima kaze, “Srbi su bili mnogo zaostaliji cak i od turskog rezima, posto su bili ljudi patrijarhalne jednostavnosti, i primitivne brutalnosti”.

                            Nastavice se

                            Dedo
                            Participant
                              Post count: 1243

                              Sta je sve iza Uzicana ostalo, najbolje pokazuje primjer Ibrahima Hadziahmetovica koji je u samom Uzicu imao konak, dvije kafane, 5 basti, 2 vocnjaka, 2 caira, njivu, vodenicu, jedan vodenicki zakup i 7 placeva. Bastu je imao i u okolini u Bugaru i Zabucju. U Vilovini je imao 2 vocnjaka, zemlju i jos jedan vodenicki zakup, a u okolnim selima jos 7 caira, 6 vocnjaka i 2 vodenicka zakupa, ne racunajuci posjede u Pozegi.

                              Prema izvorima ruskih diplomata iz Sarajeva 1862.godine u krajeve Zvornickog sandzaka dosle su 533 porodice sa oko 1.234 clanova, u Tuzlu je doslo 12 porodica, Bijeljinu 23, Brezovo Polje 89, Bos. Samac-Gornju Aziziju 235, u Gracanicu 14, Srebrenicu 22, Donju Asiziju-Orasje 132, i u Vlasenicu 3 porodice. Zajedno sa Uzicanima u Bosnu je stiglo i nekoliko desetina Cigana iz ovoga grada, koji su takodje protjerani.

                              Nesto muslimanskih porodica ostalo je u Malom Zvorniku kao porodice: Alic, Corica, Imsirevic, Demirovic, a bilo je i onih koji su pristigli iz drugih krajeva Srbije kao sto su porodice:Beganovic, Djonlic, Krzevic i drugi, ali su i oni kasnije protjerani u Bosnu. H. Suljkic koji pisao o isaljavanju muslimana iz Uzica navodi neke od porodica koje su dosle iz Srbije u Tuzlu:Berbic, Cugurovic, Mandzic, Mukic, Prcic, Saracic, a S. Hodzic navodi i imena drugih porodica koje su dosle 1881.godine kao:Prgonjic,Djulbegovic, Bojadzija, Hasanovic, Tabak, Culumarevic, Kulenovic, Ramic, Cosic, Dzudzic, Sejdic, Saletovic, Buzadzic, Drinjakovic, Zilic, Tufekcic i drugi. UBijeljinu su dosle porodice: Berberovic, Cosic, Alibegovic, u Brezovo Polje: Tvice, Sataric, Beslagic, Kukic, u Bos. Samac: Fisovic, Topalovic, Skiljic, Begic, u Orajsjer:Kabaklic, Cosic, Drljaca, Isic, Besirevic, u Srebrenicu: Begic, Malagic itd.

                              Nakon iseljavanja muslimana iz Beograda i Uzica, ovi gradovi su nastaviuli normalan zivot zahvaljuci ubrzanom naseljavnju Srba, dok grad Soko nakon rusenja nije vise naseljavan. Glavni uzrok lezi u tome sto je Soko sa okolnih 11 sela bio nastanjen iskljucivo etnickim Turcima, pa je njihovim iseljavanjem i rusenjem grada koje su izvrsili ruski strucnjaci na zahtjev Srbije, prestao svaki zivot u grada.

                              Ispraznjeni prostori od muslimana postal su veoma primamljivi za Srbe koji su dolazili sa razlicitih strana:Kosova, Sandzaka, Bosne I Hercegovine. Zakon o dosleljavanju stranaca koji je potpisao knez Mihajlo 1865.godine, davao je velike povlastice za doseljenike, kao besplatno dobijanje zemlje,kuca, stoke, odredjene kolicine hrane, oslobodjenje od poreza, vojne obaveze tokom odredjenog perioda, sto je izazvalo masovno doseljavanje, pa su ubrzo doneseni novi zakoni kojima su uvedena ogranicenja, sa ciljem da se ne proredjuje stanovnistvo u neoslobodjenim krajevima.

                              Nastavice se

                              Dedo
                              Participant
                                Post count: 1243

                                Sta je sve iza Uzicana ostalo, najbolje pokazuje primjer Ibrahima Hadziahmetovica koji je u samom Uzicu imao konak, dvije kafane, 5 basti, 2 vocnjaka, 2 caira, njivu, vodenicu, jedan vodenicki zakup i 7 placeva. Bastu je imao i u okolini u Bugaru i Zabucju. U Vilovini je imao 2 vocnjaka, zemlju i jos jedan vodenicki zakup, a u okolnim selima jos 7 caira, 6 vocnjaka i 2 vodenicka zakupa, ne racunajuci posjede u Pozegi.

                                Prema izvorima ruskih diplomata iz Sarajeva 1862.godine u krajeve Zvornickog sandzaka dosle su 533 porodice sa oko 1.234 clanova, u Tuzlu je doslo 12 porodica, Bijeljinu 23, Brezovo Polje 89, Bos. Samac-Gornju Aziziju 235, u Gracanicu 14, Srebrenicu 22, Donju Asiziju-Orasje 132, i u Vlasenicu 3 porodice. Zajedno sa Uzicanima u Bosnu je stiglo i nekoliko desetina Cigana iz ovoga grada, koji su takodje protjerani.

                                Nesto muslimanskih porodica ostalo je u Malom Zvorniku kao porodice: Alic, Corica, Imsirevic, Demirovic, a bilo je i onih koji su pristigli iz drugih krajeva Srbije kao sto su porodice:Beganovic, Djonlic, Krzevic i drugi, ali su i oni kasnije protjerani u Bosnu. H. Suljkic koji pisao o isaljavanju muslimana iz Uzica navodi neke od porodica koje su dosle iz Srbije u Tuzlu:Berbic, Cugurovic, Mandzic, Mukic, Prcic, Saracic, a S. Hodzic navodi i imena drugih porodica koje su dosle 1881.godine kao:Prgonjic,Djulbegovic, Bojadzija, Hasanovic, Tabak, Culumarevic, Kulenovic, Ramic, Cosic, Dzudzic, Sejdic, Saletovic, Buzadzic, Drinjakovic, Zilic, Tufekcic i drugi. UBijeljinu su dosle porodice: Berberovic, Cosic, Alibegovic, u Brezovo Polje: Tvice, Sataric, Beslagic, Kukic, u Bos. Samac: Fisovic, Topalovic, Skiljic, Begic, u Orajsjer:Kabaklic, Cosic, Drljaca, Isic, Besirevic, u Srebrenicu: Begic, Malagic itd.

                                Nakon iseljavanja muslimana iz Beograda i Uzica, ovi gradovi su nastaviuli normalan zivot zahvaljuci ubrzanom naseljavnju Srba, dok grad Soko nakon rusenja nije vise naseljavan. Glavni uzrok lezi u tome sto je Soko sa okolnih 11 sela bio nastanjen iskljucivo etnickim Turcima, pa je njihovim iseljavanjem i rusenjem grada koje su izvrsili ruski strucnjaci na zahtjev Srbije, prestao svaki zivot u grada.

                                Ispraznjeni prostori od muslimana postal su veoma primamljivi za Srbe koji su dolazili sa razlicitih strana:Kosova, Sandzaka, Bosne I Hercegovine. Zakon o dosleljavanju stranaca koji je potpisao knez Mihajlo 1865.godine, davao je velike povlastice za doseljenike, kao besplatno dobijanje zemlje,kuca, stoke, odredjene kolicine hrane, oslobodjenje od poreza, vojne obaveze tokom odredjenog perioda, sto je izazvalo masovno doseljavanje, pa su ubrzo doneseni novi zakoni kojima su uvedena ogranicenja, sa ciljem da se ne proredjuje stanovnistvo u neoslobodjenim krajevima.

                                Nastavice se

                                Dedo
                                Participant
                                  Post count: 1243

                                  Masa se odlucila na iseljavanje, a jedan broj je radije prihvatio da budu Cigani, nego da se vrate “veri pradedovskoj”, ili da “budu Srbi islamske vere”, pa smo u pocetku imali, a mozda i danas imamo “ciganske male” ili mahame u:Beogradu, Uzicu, Sapcu, Loznici itd. Neki od ovih samoproglasenih “Cigana” kasnije su isli istim onim putevima kojim su ranije isli njihovi sunarodnjaci, a jedan broj je dosao i Bosnu.Oni su dolazili pojedinacno i u grupama i tako su u manjim varosima nastajala manja nasalja-mahale, ali kako su u Bosnu dolazili sa papirima da su Cigani, bez obzira sto su imali isti ili slican zivot kao starosjedioci, bez obzira sto nisu imali crnu nego bijelu put kao i starosjedioci, ostali su do dan danas obiljezeni kao “bijeli cigani” a njihove mahale, kao ciganska mahala, ciganski zaseok, ciganska kuca.Puno puta sam cuo kako ljudi sami sebi postavljaju pitanje, “zasto su oni bijeli cigani, kad imaju lijepe i uredne kuce, baste, avlije, vole da rade, skoluju svoju djecu itd”.Tada nisam znao odgovor, ali danas znam.

                                  Iseljavanje je u prvo vrijeme bilo usmjereno prema jugu u okolinu Nisa, a kasnije Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a posebnou sjeverne dijelove Bosne: Gornja i Donja Azizija, odnosno Bosanski Samac i Orasje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bos. Gradiska.Tako su nikla naselja:Kozluk kod Zvornika,Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brckog, Kostajnica, Orahova kod Bos. Gradiske, itd. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istambula i tamo osnovali selo istog imena.Veliki broj muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranicna mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono sto mu se ponudi.

                                  Muslimansko stanovnistvo iz Uzica i okoline iselio se najvise u Bosnu i dugo od srpske vlasti trazilo naknadu za svoja dobra, ili potrazivanje prihoda sa svoje zemlje, ali naknad nikakve prihode niti naknade nisu ostvarili. Srpski seljaci iz okoline su napustena imanja prisvojili i to bez odobrenja lokalnih starijesina, dok su napustene kuce palil, kako se slucajni povratnici ne bi imali na sta vratiti.Opisujuci selo Bascaluci kod Loznice L. Sopalovic 1903.godine pise, “Ime Bascaluci pricaju da je doslo otuda sto su u staroj varosi Loznica oko reke Sire stanovali Turci (citaj muslimani), cije su baste bile na tom mestu, gdje je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabucnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krce sume, vec su imali gotovo zemljiste sa bastama”.

                                  Da bi se muslimani cim prije iselili iz Uzica srpske vlasti su organizovale podmetanje pozara u gradu, a sve u zelji da optuze muslimane kao navodne podmetace i podstrekace stalnih sukoba sa Srbima. Pozar je iznenadio i same podmetace, ali je posluzio kao dobar izgovor, da se muslimani cim prije isele iz Uzica, shodno ranije postignutom dogovoru na Medjunarodnoj konferenciji u Kanlidzi-istambulskom predgradju 1862.godine. Prema zapisima Miladina Radovica “najveci dio varosi prekrio je pepeo pozara, zatrpane su i pogazene stare drvene cesme na lule, nestalo je vrtova i vocnjaka, platane i jablanove opalio je pozar. Pusta i otvorena zjapila je velelepna Sehova dzamiija, i niko ne misli na turbeta, nisane i druge svetinje, niti se vise svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepsem kraju Uzica”. Kasnije je srusena i nagorjela Sehova dzamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srusio ostati proklet. Dzamiju je srusio Ilija Jokanovic trgovac i kafedzija. Iza njega je ostao sin koji se ozenio zenom koja je ubrzo oboljela, pa tako nije imao poroda. Bolesna zena je u teskom psihickom stanju vikala na sav glas, i pozivala , “dodjite i uzmite sto je vase, dodjite i uzmite sto je vase”. Odlazak iz Uzica prema kazivanju istog autora bio je tuzan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je cello bilo na Kadinjaci, a zacelje se jos formiralo u samom Uzicu. Slicno je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Sapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.

                                  Kolone iseljenika obezbjedjivala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijedjali su iseljenike, drugi su ih zalili, pa je na jednu takvu uvrdu iseljenik Husein beg Kavadarevic rekao “ako vam je biva car dao da nas sa nasih ognjista krecete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je postenom covjeku preci i od samog zivota”.Jednu takvu kolonu nadgledao je i kapetan Mica, koji je bar prema rijecima zalio iseljavanje muslimana uz komentar “oni su se ovdje izrodili, oni i njihovi djedovi, i njihovi cukundjedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kucu, svoj zavicaj i svoje ognjiste”.

                                  Nastavice se

                                Viewing 15 posts - 16 through 30 (of 1,229 total)