[Dedo]

in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #9492

Ja sam ga zamolio da nesto poduzme,a on se nasmijao,okrenuo glavu i otisao.Dok su me cetnici cuvali,dodose kola sa tri ranjena cetnika i nasta vika.Mene su popustili,a htjeli su me odvesti na Drinsku cupriju i ubiti.Neprimjetno sam se udaljio i dosao jednoj kuci 50m nize Doma zdravlja i podvukao se pod verandu.Vidio sam da se jos neko krije na tom mjestu,jer sam nasao neke stvari na tom mjestu i bilo je zastrto sa dvije najlonke.Na ovom mjestu sam ostao sve do 23.30 casova i ponovo se vratio u kotlovmicu.Sutradan oko 18 casova dosao je kuhar Doma zdravlja donio mi litar vode i nesto hljeba i rekao:“Doktore valjo si mi,moras bjezat odavde jer ce te ponovo traziti“.Obecao je da ce ponovo doci oko 21 cas da me izvede.Nisam ga smio cekati i cim je pao mrak ja sam izasao sa tog mjesta presao ulicu kod „Partizana“i dosao kuci Covrka,gdje sam naisao na Kemu Isica (koji je vodio punca)Dogovorili smo se da bjezimo u osojnicu i idemo na slobodnu teritoriju.U Osojnici sam naisao na nekoliko svjezih leseva.Osojnica je tada gorjela.Odatle sam presao na Povjestacu,pa na slobodnu teritoriju.

Gledao sam od kuce Muniba Hajdarevica kad je doktor Dervis Bajraktarevic dosao na Drinsku cupriju i kada su ga dva cetnika zaustavila.Doveli su ga do sofe i natjerali da skoci na glavu u vodu ,a oni su zatim pucali i ubili ga.Dervis je u proslom ratu izgubio roditelje;cetnici su mu ubili oca i ostale clanove njegove familije.Ja sam vise puta dolazio do Gimnazije i krijuci gledao kako cetnici ubijaju na cupriji.Imali su cetiri nacina ubijanja.

Svakog Muslimana kojeg su doveli na Drinsku cupriju pitali su:dali zna plivati.Onaj ko bi rekao da zna plivati,natjerali bi da skoci sa cuprijske sofe i oni bi onda pucali za njim.Onoga,koga nebi pogodili u padu ili ranili,taj bi nastavio da pliva,a sa obje strane Drine su bili cetnici sa kolima i oni bi pratili toga sto pliva.Kada bi prisao blize obali cetnici su pucali i ubijali ga.

Drugi nacin ubijanja:udarali bi covjeka nozem sa desne strane u vrat tako bi presjekli glavnu aortu.Zrtva bi kleknula i pala,onda bi mu pucali u usta ili celo.

Treci nacin ubijanja :Natjerali bi covjeka da se popne na ogradu cuprije,a ograda je siroka 60 cm i tada pucali u njega Covjek bi padao u Drinu.

Cetvrti nacin se najcesce primjenjivao na cupriji.Covjeka zenu ili dijete bi obarali na cupriju zakretali glavu i klali kao jagnjad.Kasnije bi dosao traktor i zarobljenici iz Uzamnice te bi zaklane pokupili i odvezli u tajne grobnice.

Dusko Drakulovic je bio glavni koji je odredivao cije kuce treba minirati od Muslimana i koga treba ubiti.On je osuden zbog kriminala negdi 1980 na vise godina zatvora.U Visegrad je dosao negdje iz Crne Gore i sa facifikovanim dokumentima zaposli se kao masinski inzinjer u skoli ucenika u privredi.Radio je vise godina dok nije bio otkriven,a imao je svjedocansvo bravara.U Skoli ucenika u privredi vecinom su bili Crnogorci,od kojih su postali zlikovci i ubice Muslimana u Visegradu.
Interesantno je istaci da se nijedan Srbin nije stavio u zastitu Muslimana,i zato iznosim da su svi Srbi u Visegradu okrvavili ruke kao ubice puskom i klanjem ili pokazivanjem prstom.
Zadnji smo ostali da radimo kao ljekari ja i doktor Dervis Bajraktarevic.
I nase kolege doktori (Srbi),nista nisu poduzeli da nas zastite,a Dervisa su i ubili.
Moj kolega Dragan Bukvic ljekar je pravi ubica Muslimana.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #9459

– Nadam se da si to ti? – pružio mi je papirić.
Gledao sam ga, pokušavajući prepoznati nepoznato lice. Zahvalio sam mu se i pokazao mu drugi pravac koji mu je trebao. Otvorio sam papir i pročitao poruku: ”Večeras u 7:30, sastanak na Strmcu, hitno, obavezno naoružan”, a u potpisu je stajalo ”komandir čete”.
Papir sam spalio, izgrlio se sa svima, poselamio, uz sugestiju da shvate ozbiljno ono što sam naredio i da me poslušaju. Odlazeći u pravcu Jelika osjećao sam neku tegobu. Ni sam ne znam po koji put sam se upitao: Da li će stvarno ovaj juli 1995. ličiti onom maju 1992. godine? Da li je došao novi početak smaknuća, gladi, patnji na hiljade načina, da li…
Na Strmcu sam zatekao dvadesetak ljudi, a svakoga trena pristizao je još neko novi. Nisam primijetio nikog od komandira, pa sam upitao ima li ikog na Jeliku, ako nema da ode desetak ljudi odmah. Rekoše da je jedna veća grupa tokom cijele smjene, kojoj je krajnji dan sutra, već tamo, a da manji dio boravi na Strmcu. Saznao sam da dolaze neki iz Štaba, pa mi je bilo jasno da je situacija ozbiljna. Po samom dolasku, poslije pozdravljanja ponaosob, skratiše priču, obrazlažući alarmantnu situaciju oko Srebrenice, te da hitno moraju da obiđu zamišljenu liniju odbrane i daju sugestije ili naredbe. Do mraka bijaše ostalo još sat vremena te smo vrlo brzo obišli teren i dogovorili se da za početak osnujemo jake straže (24 sata) i izvidnice u što širem rejonu zone odgovornosti.
Po odlasku ljudi iz Štaba ostali smo se dogovarati. Prisutni su bili svi komandiri vodova, odjeljenja i komandir čete. Cijelu noć smo proveli u bajti*, te uspostavili sistem odbrane koji treba što prije proširiti i učvrstiti na već postojećim položajima iz 1993. godine. Tokom noći čuli su se sporadični pucnji uz još poneku granatu u Pripečku. Nije mi to smetalo da završim dnevnik proteklog dana, na moj rođendan i evo već je 3:30 ujutro, četvrtak, 6. juli 1995. godine. Improvizirani fitilj u nekoj zdjeli punoj ulja polahko dogorijeva, šireći zagušljivi smrad, ali ipak se vidi. Oblici predmeta i lica ljudi u prostoriji, oivičeni svjetlom uljanice, dobili su nove, drugačije konture, kao i ovi dani, kada u ratu otpočinje novi rat, a mi smo nespremni. A ko može za rat i biti spreman.

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #9381

H.M. Radio sam u Domu zdravlja u Visegradu sve do 17.juna1992godine,kad sam morao napustiti krvavi Visegrad.Bio sam svjedok svih dogadaja i onoga sta su cetnici radili u Visegradu
od muslimanskog stanovnistva.Za mene su svi Srbi okrvavili ruke puskom-metkom,nozem ili pokazivanjem prstom.To je zamene jedno te isto.Za vrijeme od Ramazanskog Bajrama 4.aprila do 17 juna 1992 godine,vidio sam strahovite zlocine na Drinskoj cupriji i Novom mostu u Visegradu. Na ova dva mjesta,vjerujem da je ubijeno oko 800 Muslimana,a na cijelom podrucju opcine Visegrad i nekoliko hiljada ljudi,zena,djece,i saraca.Posebno moram istaci ubistvo Hasana Brke. Dosao sam sa posla iz Doma zdravlja Visegrad oko 15 casova u svoj stan i otvorio balkonska vrata Virio sam iza zavjese na ulucu da vidim kao i obicno sta se dogada u gradu.Oko 16 casova vidim dva cetika gone cetiri Bosnjaka Muslimana.Kad su bili ispod mog balkona vidio sam da su bili krvavi i prepznao sam Hasana Brku rodenog 1932 godine u Nezucima od oca Rese.Gonili su ih Goran Zecevic i njegov bratic kom se imena nemogu sjetiti.Hasan Brko je u proslom ratu 41-45 dozivio masakar u svojoj familiji.Godine 1943 uspio je prezivjeti al nazalost ovoga puta nije. Kada su prosli dalje ispod mog balkona zagolicalo me je sta ce snjima uraditi pa sam pozurio napolje ,dotrcao do gimnazije i virio iza coska,direktno na Drinski Most.Na sredini Mosta su ih zaustvili i naredili da se okrenu prema zidu,ali Hasan nije htio nego ih je gledo pravo u oci krvnicima.Ubili su ga metkom u usta,a onu trojicu u potiljak.Njih su prebacili u Drinu preko kamene ograde a Hasana nisu mogli,jer je vagao 112kg Jos su dosla dvojica i njih cetvorica su ga prebacili preko ograde.Cuo sam kad govore ja teska vaska Turska.Hasan Brko je bio dobrovoljni davalac krvi i svoju krv dao je 165 puta a imao je vrlo rijetku krvnu grupu AB koja je davata svima kome je trebala.Srbima u Visegradu kao i u Srbiji,Uzicu,Kosjericu Valjevu,Zaovinama i drugim mjestima.Ni to mu nije bio argumenat da se spasi.
Radio sam jos 16 juna 1992 godine.Vracajuci se sa posla kuci na Drinskoj cupriji vidio sam strasan prizor.Nikada nisam vidio toliko krvi i razne obuce cipela,opanaka djecije obuce na jednom mjestu.Dolaskom kuci ponovo sam gledao kroz zavjesu sta se desava na ulici.U tom momentu sa suprotne strane iz svog stana name je pucala snajperom zena Mice Obradovica.Ali me nije pogodila, pogodila je orman.Iz starog hotela Panos su u to vrijeme izlazila dva cetnika Markovica. U tom hotelu su cetnici proslavljali svaki put kad bi pobili vecu skupinu Muslimana,20-50 pa nekad i vise.
I bas toga dana su proslavljali ubijanje Muslimana.
Pred tu dvojicu Markovica izasla je zena Mice Obradovica i rekla im za mene.“Eno vam ustase u kuci“.Ta dvojica Markovica posli su odmah prema mojoj kuci.Kuca je imala dva ulaza cim su oni posli na prednji ulaz ja sam,pobjegao na tavan.Trazili su me ali se nisu penjali na tavan.Kad je pala noc uspio sam se izvuci iz kuce.Dosao sam ispod robne kuce i ispred hotela Visegrad su me primjetili cetnici i pozvali da dodem do njih.
Dosao sam do te dvojice:legitimisali su me .Ja sam im pokazao legitimaciju udruzenje hjekara i rekao da sam posao u Dom zdravlja na dezurstvo.Oduzeli su mi sav novac i zlato.Bili su iz Uzica. Rekli su mi:“Idi sto prije za deset minuta dolaze tvoji Visegradani ako te vide zakace te.Presao sam preko mosta i dosao u Dom zdravlja i sakrijo se u kotlovnicu tamo gdje se izbacuje sljaka.

Negdje oko 15 casova sutri dan cuo sam medicinsku sestru Ivku gdje govori, dozvao sam je.Zamolio da kaze mom kolegi Sveti da mi donese nesto za jesti.Negdi oko 16 casova dosao je nas radnik vozac ,zet Miladina Andrica,koji ga je i doveo na posao u Dom zdravlja.Taj sofer mi veli „Doktore opkoljen si izlazi da ne bacam bombe.“Izasao sam i cetnici su me doveli do hitne pomoci.U tom momentu je naisao moj kolega dr Loncarevic.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #9352

Dvogled sam uperio u pravcu Pripečka. Uočio sam kretanje ljudi, vjerovatno su gasili objekte u kraćim pauzama granatiranja. Granatiranje je još uvijek trajalo, doduše smanjenim intenzitetom, dok su se oglašavali plotuni pješadijskog oružja oko Laza, Godimilja, Babljaka, Borika…
Skrenuo sam pažnju na Laze, udaljene oko pet kilometara, duže od dvije godine ozloglašeno četničko uporište. Nisam razaznavao slike i pokrete zbog loše vidljivosti. Dalje sam usmjerio pogled prema centru Žepe, ispred Komande Brigade, gdje je bilo mnogo ljudi. Komešali su se u kretanju.
– Nešto se odigravalo, neko organizovanje! – pomislih.
Ista situacija je bila i u Vrataru, centru Vratara. Mnogo ljudi u odvojenim skupinama se komešalo. Uputio sam se kući u namjeri organizovanja same porodice, a s ciljem da ih sklonim ili prikrijem od eventualnog granatiranja. Dočekaše me ovaj put sa mnoštvom pitanja. Saopćio sam im da se moraju spakovati i pripremiti hranu, odjeću i ostale neophodne stvari te da će noćiti kod nekoga ko ima dobar podrum, da ne razmišljam je li granata pogodila tanki šindreni krov novosagrađene drvene kuće. Ponovo su počele sugerirati i moliti da se ne udaljavam od njih. Bilo mi je teško kao nikad prije. Duže od dvije godine me smatraju glavom porodice, od kako su poginuli rahmetli Babo i Đedo, i podržavaju me u pročelju. Sve više me pokušavaju zaštiti, one tako nemoćne. Od sudbine me ne mogu oteti, svjestan sam toga odavno. Samim tim mi iz dana u dan povećavaju neku šuhvu o samom mom nestanku, uvlačeći mi neki strah kojeg sam se davno riješio, strah od onoga dana kad sam opalio prvi metak na dušmanina. Razdiru me tako da u jednom momentu imam hiljade misli u uskovitlanom mozgu. Imam osjećaj da ludim na momente. Shvatam, sin sam, brat sam, muž i unuk, jedan jedini, a uporedo znam da se neko mora suprotstaviti krvavom dušmaninu, inače nema nikoga. Nestali bi svi. Svi nam to žele i već odavno smo tome svjedoci. Onda sam sebe upitah da li stvarno počinje novi ciklus prisilne smrti, jer osjećam je svud okolo. Ponovo će biti: neko danas, neko sutra, ali to ratno ludilo stalo je prije dvije godine, kada su nam iz Ujedinjenih naroda rekli da ” smo zaštićeni ”, mada za mene nije nikad to stalo, dužni su mi za sva vremena. Nesređene misli mi najednom počeše udarati u školjku lubanje, dobuju, zviždi mi u ušima. Nakratko sam izašao vani. Vrativši se unutra rekao sam im, naredio kao vojnicima:
-Večeras ako ostanem van kuće, o čemu ću vas izvijestiti, prespavat ćete kod Behke (strine mi). Dalje, ako bi se išta ozbiljnije dešavalo, znat ćete i povlačiti se dublje u teritoriju, u čemu ću vam pomoći ako Bog da. Ja moram otići na Jelik. Gore bi trebao biti neko na redovnoj smjeni a do mraka je ostalo još oko dva sata. Neko će iz Komande sigurno doći jer ovo granatiranje nije puka slučajnost. Korisniji ću vam biti ako budem bio gore. Jedino tako vas mogu zaštiti. I pored toga imam dužnost da povedem računa, s vremena na vrijeme, o stanju oko Jelika, što mi je i moralna dužnost. Odlazim na branik i ne idem da ubijam nikog nevinog, idem da nas branim ako to bude potrebno! – potajno misleći da je sve prolazna kriza.
Uplakane i očajne, njih pet, koje su mi sve što imam i kojima sam ja sve što imaju, gledale su me kao da im je to posljednji put. Ubrzo sam bio spreman. Zavezao sam čizme i zatražio nešto hrane i vode, ono što mi je bilo preostalo. Scenu rastanka prekinuo je nepoznat glas:

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #9291

Idući prema kući trnci su mi ponovo podilazili tijelom. Zastao sam na trenutak razmišljajući o tome kad će sve ovo prestati. Nisam osjećao strah, ali sam bio toliko naelektrisan da je iz mene izbijao neki bijes, uporedo sa gnjevom.
Grmljavinu granata u Pripečku ”pozdravljao” je PAM iz pravca Borika. Orkestru su se pridružili ubrzo iz pravca Laza i drugi instrumenti smrti, a čuo sam i osjećao negdje blizu, kako kugle paraju zrak. Nisam više obraćao pažnju na granatiranje, osvrnuh se na ”ove bliže”, dok sam se približavao kući do koje sam imao oko petnaest minuta hoda. Tamo me sigurno očekuju sa velikom brigom i nestrpljenjem. Već cijeli dan ne znaju ni gdje sam. Brinulo me što komšije, Srbi, oglašavajući se, sigurno stoje u nekom stanju pripravnosti. Vjerujem da se radi o nečem veoma strašnom. Podilazio me isti osjećaj kao onaj kada je počeo rat. Radi nam se ponovo o glavi. Ali kako se može nešto desiti ”demilitarizovanoj” zoni poput Žepe, Srebrenice, Goražda, Bihaća… O njima se brine cijeli svijet! Svi znaju da smo ”zaštićeni” i za nas je rat stao još 1993. godine. Da li stvarno ne postoji zakon svjetskih sila koji može obuzdati ”četničko – srpske” spodobe? Da li mi stvarno ličimo na tovilište pilića koji čekaju da porastu, da bi bili poklani? Ne, mučim se previše nekim stvarima, o kojima ili ne znam ili ne umijem pronaći pravu bit. Ne mogu živjeti s tim, vječno ili privremeno se time opterećivati. Morao sam se usredotočiti na novonastalu situaciju, ma kakva ona bila. Danas širom svijeta, osobe rođene kad i ja bar se prisjete da im je rođendan, i u lijepim okolnostima ga bar obilježe ili proslave sa radošću, u veselju i bez bojazni da li će sutra osvanuti.
Evo, pod plaštom zla koje neumorno lebdi i titra smrću, krećem se umorno i zabrinuto ka kući u nadi da ću sve svoje pronaći žive i zdrave, a strepim da možda već nisu četnici provalili u nezaštićeni dom. Dalje ne smijem ni da pomislim…
Prilazeći kući, na moju veliku radost ugledao sam ih ispred kuće, ali zabrinutih lica dok promatraju uskovitlan dim pogođenih kuća u Pripečku. Zabrinutost i strah nisu mogle sakriti. Gledale su me kao da očekuju odgovor od mene. Majka i moja starija sestra Đemka bile su u stanju panike. Majka je nervozno lomila prste, ibreteći* se, i ne pitajući me gdje sam bio izusti:
– Nemoj Boga ti sine da bi kud otiš’o!
Isti apel uslijedio je i od supruge mi Samire, kao i od sestara, Đemke i Munibe. Počele su plakati sve, osim nene Zulejhe. Ona je još uvijek gledala prema Pripečku, koji se vidio kao na dlanu. Nakon kraćeg vremena starica je zaplakala, vjerovatno se vratila, iz ne tako davne, prošlosti o kojoj je upravo razmišljala. Obgrlila me i sasvim tiho, preko plača, me zamolila da ne napuštam kuću.
– Muhidine, ovo će biti veliko krvoproliće. Čitavu noć nisam izašla iz najružnijih snova. Probudila sam se sva mokra! – reče plačući.
Supruga i sestre su me molile za isto, tako da sam došao u još lošiju situaciju iz koje sam izlaz vidio u osamljivanju. Rekoh im da ću uzeti dvogled i otići odakle se najbolje vidi okolina Žepe. U razmišljanju o novonastaloj situaciji i ne primijetih da sam se našao na uzvišenju iza kuće, koje se zvalo Alijin vrh, a odakle se vidjela cijela kotlina Žepe.

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Narodne izreke i narodne poslovice #9270

Neuzdaj se u sit stomak i u vedro nebo.

Sta je babi milo to joj se i usnu snilo.

Poslije kise kabanica netreba.

Poslusaj zenu i nikome zirant nemoj biti.

Covjek ima bolje vizije a zena bolji pogled na zivot.

Slusaj sta hodza govori al ne radi sta hodza radi.

[Dedo]

in reply to: Kako danas izgleda nas grad #9252

Nisu vise ni zasluzili nego da mogu rodne listove izdavati,svakome prema zaslugama.

[Dedo]

in reply to: Da se ne zaboravi….. #9219

Svjedocenje jedne Bosnjakinje

MOLILA SAM DA ME UBIJU

Prevod sa Njemackog

I tako su nastavili svako vece sa dzepnom baterijom izvoditi djevojke i zene na silovanje.
Jednog dana potovarise nas na teretni kamion i po njhovom izboru dovezose nas u Focu,u sportsku dvoranu Partizan.Isto kao i predhodni put sve osmisljeno za logor.
Na parketu razbacane strunjace,nigdje nista za pokriti se,ponovo smo kidale rolos sa prozora da se pokriju
djeca, nase nismo ni mislile.Prizemno je bio jako prljavi WC,ali je bilo mnogo policije koja nas je cuvala.Nastala su izivljavanja do te mjere da su nas silovali cak i u samoj sali pred svima.
Neki su odvodili zene i djevojke koje su zlostavljali na sve nacine i ponovo vracali.
Jednom prilikom su usli u salu i obavijestili nas da bi nas sve pustiti al za pet godina cemo biti Alijina vojska pa ce nas ipak sve pobiti.
Docicemo u srijedu i sve vas pobiti,posto su cetnici otisli pitaju djeca kad je srijeda,nismo znale sta odgovoriti jer ni same nismo znale koji je dan.
To vrijeme nije bilo struje u sali,pa smo mislile da ce manje provoditi svoje hirove,al su se sluzili sa baterijama.
Pokusavale smo da se uz djecu blizu legnemo i pokrijemo sa roladama, tek tada je nastalo izbezumljenje djece,
jer su pucali rafalo iznad nas,tako da su djeca bila u panici do izludivanja.Ponovo su izvodili koga su i kad htjeli.Nismo znale i od koga smo izvodene jer su bili maskirani sa kapuljacama.Vecinom su nas odvodili u muslimanske izgorjele kuce izivljavali se i ponovo nas vracali.Vise puta su me odvodili u Donje polje gdje sam bila silovana od vise cetnika.Cak nisu nista govorili nego su samo prstom pokazujuci ti ti i tako nas odvodili.To se ponavljalo vise puta da su me grupno silovali.

Odveli su me u jednu napustenu Bosnjacku kucu,usao je jedan mladic koji me je pitao odakle sam i koje sam godiste,kada sam odgovorila rekao je pa i moja majka je tvoje godiste.
U hodniku su u redu cekali cetnici koji su ga pozurivali da i oni hoce doci na red,lupali su u vrata.
Moras cutati, rekao mi je, a njma je dgovarao da nije gotov i da nemoze nista da napravi jer puno krvarim.Taj dan sam ostala netaknuta i spasena od daljih silovanja.
U tom vremenu smo bile toliko ustrasene da smo se i svoje sjene bojele,kao i jedna druge.
Na neko pitanje bilo od koga odgovarale smo sto krace, i bez ikakve volje za zivotom.
Cijelo vrijeme smo bile toliko maltretirane udarane pljuvane omalovazavane samo zato sto smo Bosnjakinje.
Krajem septembra dosao je jedan cetnicki oficir i kaze da ce nekoliko zena biti zamijenjeno
Izabrao je toliko koliko je u jedan kombi stalo,krenuli smo,nismo znali kuda nas vode al samo neka se iz tog dzehenema maknemo.Sve sto su nam govorili obecavali nikome nista nismo vjerovale.Cijelim putem sam molila Boga da me ubiju da moje muke prestanu, i da moju djecu
nemuce pred mojim ocima.Da mi djeca nisu bila samnom sigurno to nebih izdrzala sama bih sebi zivot prekratila skocila bih sa mosta u Drinu.Ne samo ja mnoge druge zene a mozda i sve.
Samo nasa djeca su nas odrzala u zivotu.
Naisli smo na jednu cetnicku barikadu,gdje nas cetnici nisu htjeli propustiti dalje,hoce da nas vode u obliznju sumu i
sve pobiju.Poslije dugog prepiranja pustili su nas,tako smo stigli u jedan gradic,zatvorili nas u ucionicu sa skolskim klupama.Sledeci dan usao je jedan cetnik koga su neke od prisutnih poznavale jer je prije agresije radio u labaratoriji na Brodu u Foci.Naredio je da se spremimo i da idemo,znale smo sta nas ceka da ce nas sve pobiti ,jer se vec znalo da je veliki zlikovac.Najednom dolazi jedan cetnicki oficir i nosi jedan list papira,i poce da se prepire sa onim s’ Broda.Vrati sve zene u ucionicu,naredio je. Poslije nekog vremena dosao je unprofor u cijoj smo pratnji odvedene na podrucje pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine.Razmijenjene smo i sutra
dan poslije razmjene prebacene smo u Tutsku,gdje i danas kao izbjeglice zivimo. Kraj.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #9188

Ponovo rat
Srijeda, 5. juli 1995.god.

Jutros rano u 7:00 bili smo u Lokvi, nadomak Brezove Ravni, Fadil, Dervo i ja. Dali smo se na posao i nakon kraćeg vremena pronašli smo dva stabla bora. Odlučili smo se za jednu kraću pauzu, prije obavljanja važnijeg dijela posla. Sjedili smo ispod dva bora, a oni kao dva blizanca, kao da su čekali baš nas. Zamotali smo cigare duhana iz kojih se ubrzo izvlačio plavičast dim šireći prijatan miris. Pušili smo jedno vrijeme šuteći zagledani u kotlinu Žepe. Meni se pružao pogled prema Borovačkim stijenama, na kojima je s vremena na vrijeme nešto bljeskalo. Prisjećao sam se četničkih položaja i bio uvjeren da nisu tako blizu kose Borovačkih stijena, sa kojih se pružao odličan pogled na kotlinu sve do Drine. Veoma rijetko su se penjali na sam rub stijena, bojeći se naših upada i zasjeda. Danas nešto izviđaju, sigurno s razlogom. Moja razmišljanja prekinuli su Fadil i Dervo pozivajući na posao. Nisam bio rad ustati, preteška motorna pila me dobro umorila, jer sam je nosio sve od kuće, ali ustao sam. U naredni sat vremena oba bora su već bila spremna da se slifraju* do ceste. Poslije odmora od pola sata nastavili smo započeti posao već pomalo umorni. Uz mnogo napora i truda, mokri do kože, slifrali smo balvane do ceste. Bilo je već oko 11:00 prije podne, te se dogovorismo da odemo ručati pa poslije ručka uz pomoć ostalih dopremiti borove do odredišta. Krenuli smo ka Gradini žedni i gladni, a bogami i umorni. Već smo prolazili pored kuća Bajića kad su odjeknuli rafali daleko iza leđa, iz pravca Babljaka. Ponovo zagrmi, pa opet, i još nekoliko puta.
– Pješadijsko oružje, šta li je razlog?
– Sigurno neko šenlučenje! – reče neko.
– A da li je i sinoć bilo šenlučenje? – upitah.
– Mislim da se nešto dešava, ne bi se reklo da je dobro!
– Možda su čuli našu motorku pa nam daju do znanja da su nas čuli! – zaključi Dervo.
Još nekoliko kratkih rafala odjeknulo je Lokvom i prestalo. Javili su im se i sa Laza i Borovca, kao neke lozinke. Nije ni važno, pomislih da trebam da ručam i da me ponovo ne snađe ona strašna šuhva. Ubrzo smo stigli na Gradinu gdje nas je već čekao ručak tetke Safije. Uvijek je dobro kuhala, tako da se moglo jesti i kad nisi gladan. Ručali smo i komentarisali četničko puškaranje u zadnjih dva dana, kao i dalji nastavak radova. Poslije obilnog i dobrog ručka upalili smo kamion i sa još trojicom krenuli prema Lokvi, dopremiti robu. Bilo je veoma teško ručno natovariti teške borove balvane na kamion, ali u želji da se završi posao sve ide lakše.
Već je bilo 3:00 sata poslije podne kad smo navaljali prvi balvan na lege* i učvrstili ga za ,,rezanje”, kad je odjeknula prva detonacija. Poslije samo jednog minuta druga, zatim cijeli plotun koji je trajao nekoliko minuta. Svi okolo prisutni su bili okrenuti u jednom pravcu i nijemo gledali kao u šoku. Spustio sam motorku koju sam bio ponio da prorežem balvan, nisam mogao da vjerujem u to šta se desilo.
-Pripečak, neko zaključi.
Selo nedaleko od obale Drine doživjelo je granatiranje koje je izostalo duže od dvije godine. Nismo mogli povjerovati. I tek što smo se malo pribrali, komentarisali ove događaje, počele su padati nove granate, sad različitog kalibra, snažnije, onda izmiješano. Nastala je prava grmljavina i već smo mogli primijetiti dim koji se dizao iznad sela, dim iz pogođenih kuća.
Sudeći po zvuku koji se prostirao prema nama, granate su dolazile iz pravca Rujišta, srpskog sela na desnoj obali Drine (teritorija BiH), kao i sa teritorije Srbije, odnosno, sa planine Zvijezde. Žamor žena i djece se okončao sklanjanjem u podrume, za svaki slučaj, jer nikada se ne zna kada može da počne granatiranje i po nama. Ostalo je samo nekolicina muškaraca i zabrinuto smo nagađali šta bi se moglo desiti dalje. Nismo ostali pri komentaru da je samo neki incident posrijedi ili pak neka mala odmazda. A i zbog čega odmazda. Granatiranje je i dalje nastavljeno i ja odlučih da se pokrenem ka kući. Pet žena je samo kod kuće i uz to blizu borbene linije, a šta se sve može desiti u nastavku ovog granatiranja.
Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Da se ne zaboravi….. #9101

Nastavak svjedocenje jedne Bosnjakinje

MOLILA SAM DA ME UBIJU

Prevod sa Njemackog

Najednom je skocio Ceranic pograbi me za ruke i ugurao u susjednu sobu,u kojoj je bio samo
jedan lezaj,na kom je bila jedna prljava vojnicka deka.
Naredio je da sjednem sto sam i ucinila,dok je on cijepao jedan komad papira na dva dijela,previjo ih na dva dijela i bacio meni pod noge.Izaberi balinkuso il ja il blesavi Dusko.
Nisam mogla da se snadjem sta je sa tim mislijo,tresla sam sa od straha dok sam gledala isred sebe na ta dva papirica.Ponovijo je ali sa povisenim tonom.Plakala sam i jos vise se tresla od straha,misleci
da ce ipak odustati od njegovih perverznih pobuda.
Posto sam znala da su i ostale zene silovali sad sam predpostavljala sta se i meni sprema.
Mislila sam kad su mogli ostale zene pa cak i djecu silovati da na njh nece nista moj plac uticati.
Skocila sam sa lezaje i potrcala prema vratima,ali me je Ceranic Ranko stgao udarijo u ledza i bacio na pod.
Derao se je ponovo biraj usrana bulo ja ili blesavi Dusko!
Ako neces onda cu ja, a posle ce i blesavi Dusko silovati lijepu Turkinju.Preklinjala sam zasto mi to cilite nemojte molim vas,samo je ponavljao uzmi jedan papir bulo.
Najposlije sam uzela jedan papir na kome je pisalo cirilicom Dusko,i dodala njemu,otvoro je pogledao i dodao ipak cu ja prvi ne Dusko.Ipak cu ja to bolje uraditi da rodis jednog cetnika
jednog vojvodu,nemoze to napraviti jedan blentov ko Dusko!Silom je skinuo sve sa mene i
silovo me vise od pola sahata,ustao je obukao se i naredio ti nesmijes da se oblacis.
Izasao je i odmah potom uveo u sobu jednog cetnika pocijepanog maskirnog odijela jako zapustenog i prljavog.Ovo je Dusko nebih htijo da ga lazem.Sto sam ti rekao to sto je u tebi sada se primilo a on ce samo to jos bolje stjerati da bude sigurnije,govorio je Ceranic Ranko.
Ceranic je bio cijelo vrijeme u sobi i posmatrao,sta taj budalas radi od mene.Takvo izivljavanje
normalan um nemoze ni zamisliti,grizao je moje dojke vrat nadlaktice i sve kidao.
Krvarila sam iz cijelog tijela vristala od bolova al nije nista pomagalo.Pored sveg lamato je po meni tukao rukama dok mu jednom nije snage ponestalo.Izasli su obojica ja se nism mogla ni pomaci,potom je Ceranic poslao Arziju i Fatimu da me obuku i izvedu govoreci, brzo to napravite ili ce i vas Dusko silovati.
Te dvije od drugih silovane jadnice trudile su se da sto prije napustimo to mjesto jer nas je cekao autobus kojim ce nas dalje poslati.Usli smo svi u autobus ali Arzija je stajala vani i okretala se prema tim barakama, u kojima smo bile silovane.Molila je i preklinjala da joj puste dijete.Nakom nekog vremena izveli su Arzijinu maloljetnu djevojcicu i doveli je do autobusa koji je odmah krenuo.
Djevojcica Mervana je bila u takom stanju da smo mislili ni sahat nece zivjet.
Usput dok su nas nekud vozili polu pijani cetnici u pratnji su pjevali cekaj mene ti ljubavi moja dok ti dodze vojvoda iz boja,to nam je jos vise strah ulijevalo.
Dovezli su nas negdje u neku skolu iz koje su bili napravili logor,sve su nas strpali u jednu ucionicu
koja je imala samo linoleum na podu.Nismo imali ni nasto leci ni cime se pokriti,tako da smo
otkinuli rolo sa prozora da bar djecu pokrijemo.Tu smo ostali 15 dana,rijetko smo se kretali jer smo se bojali cetnika,koji su se svud okolo kretali,Voda je bila napolju morale smo izlaziti radi djece.
Nazivali su nas pogrdnim rijecima radili od nas sta su htjeli,nomalan ljudski um to nemoze ni izmisliti sta se sa nama radilo.Nocu su dolazili odvodili nas pod izgovorom na ispitivanje
ali mi smo znale da je to samo izgovor.Mene su vise puta vodili dok nisu vidjeli da toliko krvarim da sam cijela krvava.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Da se ne zaboravi….. #9045

Nastavak svjedocenja jedne Bosnjakinje

MOLILA SAM DA ME UBIJU

Prevod sa Njemackog

Posle kraceg hvalospjeva sa istomisljenicima doveli su nas u jedno manje mjesto.Tamo smo nasli komsiju Ismeta,njegovu zenu,moju rodicu i njeno dvoje djece.Odmah nam je ispricala da je njen muz ubijen.Nastavila je dalje kako se to desilo.Moj rodak sa zenom, djecom,komsijama Mujom,Ismetom i njegovom zenom izbjegli su u obliznju sumu,kako bi se sakrili.Zene i djecu su cetnici otkrili ali nisu Muju i Ismeta koju su se bili sakrili u zbunje.Pitali su imali tu jos neko,odgovorili smo da nejma,oni su odmah poceli pucati u taj zbun u kojem su bili Mujo i Ismet.Kad su ih otkrili poceli su da ispituju Ismeta,gdje mu je sin,on je odgovorio da je u Stocu,da tamo zivi i da je komandir policije.
Poceli su ga tuci i vikati,jesili ga poslao tamo da ubija srbe.
Odveli su ga, nesto zatim cuo se jedan pucanj,pogledali smo u tom pravcu i vidjeli cetnika kako ide i nosi krvav noz.Prilazeci nama govorijo je mislijo je balija pobjeci al níje daleko.
Sjeo je neposredno pored nas izvadijo konzervu otvorijo je krvavim nozem i nastavijo sasvim mirno da jede.
Djeca su bila okamenjena.Onda su poceli da odvode jednu po jednu zenu u obliznju baraku.Pomislila sam sad ce ih ubiti ko Ismeta,
Ali poslije pola sahata su ih vracali nazad.Dosla sam i ja na red.
Pitali su me sve i svasta sto sam mogla znati i sto nisam,koje od moje familije imao oruzje i gdje je.Imam li brace i gdje su ja sam ogovarala da nista ne znam i da mi je brat Njemackoj,iako je bio u Sarajevu.Tu je sjedio jedan cetnik srednjih godina drzao je flasu rakije u ruci i stalno naginjo(ispijo).
Primijetila sam da ima neke cinove al ne znam koje.Slusao je
kako me ispituju i vise puta me je prodorno ciljao kisjelo se smijuci kao da hoce da se umijesa u razgovor.
Njegovi vojnici su mu se obracali na ime Ranko.
Kad sam se malo bolje presabrala poznala sam Ceranic Ranka,ucitelj iz osnovne skole u Kalinoviku.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Da se ne zaboravi….. #8990

code. Ludi Dusko
Ratno svjedocenje jedne Bosnjakinje iz knjige
MOLILA SAM DA ME UBIJU
Prevod sa Njemackog.

Iz Vogosce sam otisla sa muzem i desetogodisnjim sinom na selo,kod Foce.Mislili smo provesti Bajram i povesti naseg mladeg sina koji je bio kod nane.Nekoloko dana po dolasku bili smo opkoljeni sa svih strana,tako da se nismo mogli vratiti. Tog 4 5 6 Aprila po cijeli dan smo bili granatirani sa kratkim prekidima. Izbjegli smo u obliznju sumu i danom se tamo skrivali,
nocu smo dolazili kucama da donesemo djeci i sebi nesto za jesti.
7 Aprila je napad bio intenzivniji pa smo se sklonili dosta duboko u sumu,tako je islo danima.Poceo je i snijeg da pada.Mladeg sina sam stalno drzala u narucju koji nije imao ni dvije godine.Kada smo jednom dosli u selo dosao je jeda komsija
iz susjednog sela i rekao,cetnoci traze da predate oruzje i dase vratite kucama.Daju garanciju nikome nece faliti dlaka.
Muskarci su se odvojili i dogovarali sta da ucine,posto nisu
imali municije rijesili su predati oruzje.
I poslije smo bili mirni al opkoljeni do 4 Jula poceo je napad
na selo.Pokusali smo ponovo bjezat u sumu,tako bjezec vidjela sam
kako padaju sari i iznemogli a i djeca pogodeni cetnickim hitcima.Bas pored mene bjezeci pao je komsija Salem.
Neko vrijeme smo se skrivali duboko u sumi.Tada sam trazila od mog muza da bar on bjezi da se spasava.Tako pristade jer vidi da sam u pravu,takode i drugi muskarci su se odvojili i krenuli drugim putem a mi zene djeca i starci drugim.Najednom su cetnici poceli pucati po nama.Dok sam bjezala sa mojom djecom vidjela sam moju konu Hatemu kako pogodena pada,a dijete koje nosila u narucju je ispalo i otkotrljalo se niz strminu u potok,odakle ga je Selma izvadila i ponijela.U samoj blizini sam vidjela cetnika kako puca u nas iz automatske puske.Komsija Rasim je pao pogoden i ja sam bila ranjena u glavu.Primijetila sam da cu se onesvjestiti,po sam sa prislonila iz jedno drvo kako nebih pala.
a istovremeno sam pritegla jos vise moju djecu uzase.
Cetnici su i dalje pucali sa svih strana i trazili da se predamo
sto smo i ucinili.Sve su nas stjerali na jedno mjesto muskarce su odmah poceli udarati cim su stigli.Muskarce su odvodili jednog po jednog na ispitivanje.Jedan kosija kad je dosao nared nije mogao hodati jer je bio ranjen u nogu veli ja nemogu ici,
veli cetnik nemoj da ti odbijem i drugu.Momka od 24 godine su posebno mnogo tukli a najvise njegov skolski kolega i stalno je ponavljao ti si dobro ucio sta ti sad vredi.Kad se zasitio ugasi mu je cigaru na ledima.U mog amidze su nasli cigare u dzepu
vidi ovaj Turcin imo sta i da pusi pa su ga tukli sve po glavi.
Posle ovih sikana doveli su nas na jednu livadu i naredili postrojte se svi u jedan red,mislila sam sad je gotovo.
Samo sam djecu cvrsce pritegla,i pocela da molim Boga daj da nas odmah pobiju da negledam da mi djecu pate pred mojim ocima.
Cetnik kiji stajase nedaleko vice dodajte mi jos okvirova,sad je gotovo pomislih.Kad poce da govori jedan za kojeg su mi rekli da se zove Slavko i da je bio taksista u Foci,muskarci na jednu stranu a zene djeca na drugu.Tako podvojene naredise da se krene prema nasem selu koje vec gori.Nedaleko po razdvajanju culi su se poscani pucnji iza nasih ledza,znali smo da je gotovo sa nasima.Jedan od cetnika kaze sagnite se da koga ne pogode to vasi pucaju.Putujuci u koloni cetnici su djecu ispitivali imajul im ocevi pusku tako su i mog sina pitali.
Naisli smo na susjedno selo u kojem su zivjele familije Besar i
Oragic iz kojeg se je dimilo i culi pucnji.Sa nama je bilo 30 cetnika.Kada smo sisli na cestu naredili su nam da sjednemo pored ceste,na kojoj nas je cekalo jos cetnika.Pocele su hvale vidite kakav smo plijen dotjerali,a ja Selma i Hana smo plakale jer smo sve tri bile ranjene. Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Odgovor:Sevdalinke #8985

Mjesec siri po Igmani zrake

Mjesec siri po Igmanu zrake,
Prekri sevdah cikmali sokake.
Kad mujezin sa munare javlja,
Da jacija na mahale pada.
“Aziz-Allah!”-svako tiho sapce,
Samo Ajsa u konaku place.
Place Ajsa kroz musebke guste:
“Gdje ste, noci,ramazanske puste?
Gdje si,dragi, kad ces cikmom proci,
Svojoj Ajsi u konake doci!?”

prepisano iz knjige

Sarajevo divno mjesto
Vehid Gunic
Stampa
Euro mh comerc
Sarajevo 1999

[Dedo]

in reply to: U i oko Rogatice #8843

Koliko ja vidim da se ta pozajmica desila samo radi akontacije advokatima u Sarajevu.Nemogu ni oni badava raditi.

Nista se slucajno ne dogadza,ujedno se vjezbaju kako nebi zaboravili pljackati.Ako su ih registrovali neka sutra provjere kave brojeve nosa Karkan i njemu slicni u dzepovima.

[Dedo]

in reply to: Novogodisnja cestitka #8369

Kaza napisao:
[b]Dragi Bosanski prijatelji,

Obratite paznju na moj donji tekst o Republici Litvaniji.

Bez obzira sto je Republika Litvanija bila osvojena, okupirana, aneksirana i podvrgnuta genocidu od strane Staljina, Molotova i NKVD-a/KGB-a od 1939-e, Litvanci NIKADA nisu svojim potpisima ukinuli svoju drzavu po internacionalnim zakonima, u nadi i sa ocekivanjem da ce jednog dana dobiti nazad svoju Republiku, sto im se i ostvarilo 1991-e. Do sada, BiH jos nije potpisala dokument kojim gubi svoju drzavnost na osnovu internacionalnog prava, a to bi se desilo da je potpisan Owen-Stoltenberg plan, Evropski Akcioni plan ili prva verzija Dayton-skog sporazuma.

Zato, tokom buducih pregovora o ustavu, Bosna ne smije uciniti NISTA sto bi dovelo u pitanje njenu drzavnost po osnovu internacionalnih zakona. Ako budete izdrzali u pruzanju otpora promjenama ustava, doci ce vrijeme kada cete i vi dobiti nazad svoju Republiku – onako kako su i Litvanci uspjeli nakon 52-je godine. Ako su Litvanci mogli triumfovati protiv Staljina, Molotova, KGB-a, genocida i Sovjetskog Saveza, nema dvojbe Bosanci mogu jednog dana trimfovati protiv Milosevica, Karadzica, Mladica, Srbije, genocida i Republike Srpske.

Sretna Vam Nova Godina!

Professor Francis A. Boyle [/b]

[color=#0000FF]
Cijenjeni clanovi i gosti.
preporucujem svima koji nasoj Bosnii Hercegovini dobro misle da ovu gore novogodisnju poruku naucimo napamet. Da je prenesemo svud gdje ko ima mogucnost.Ovu poruku od velikog prijatelja Bosne i Hercegovine.Nase trecerazredne politicare moramo poceti prvo gadzati sa cipelama,a ako im to nebi bila opomena da se povuku onda slijedi organizacija masovnih demonstracija.
To treba organizovati preko svih foruma,moramo se jednom poceti solidarisati sa: penzionerima,invalidima,dem.borcima,socijalo ugrozenim gradanima.Samo na taj nacin mozemo izbjeci ovako stanje i ponasanje nasih visoko placenih izdajnika.
Nas Spaso Tihic krcmi Bosnu ko da je njegova prcija,za svoj neki sitni sicar,neka mu je nasramotu.
Vrlo malo vremena je ostalo pa da se staus sqvo vise nikad nemogne izmijeniti.Mislim da vam je jasno da i medjunarodna zajednica jedva ceka da se to desi jer oni su ovo sve pripremili i zato aminuju.

[/color]

[Author]

Posts