[Kaza]

#65

Ljubitelji dobre pjesme, posebno sevdaha su pred novim izazovima. Podjeljena su misljenja da li treba staru izvornu pjesmu izvoditi u novim aranzmanima, pomjesanu sa modernim i novim stilovima izvedbi. Iskreno, nisam nikad ni pomislio da je moguce sevdalinku kombinovati sa repovanjem.
Jeste da sam ljubitelj izvorne sevdalinke ali ovo sto preslusah ne zvuci nimalo lose. Unuk naseg proslavljenog pjevaca sevdaha,rahmetli Zaima Imamovica,zeli sevdalinku pribliziti mladjem narastaju i sire nego sto su to prostori na kojima se rado slusala dobra sevdalinka.

Ovaj spot sa Frenkiem mi se veoma dopao i preslusao sam ga nekoliko puta. Ove novine ce svakako omladina sigurno dobro prihvatiti a nama starijima ostaje da pokusamo shvatiti nova stremljenja ali ne zaboravljajuci izvornu sevdalinku,sa izvornim aranzmanima,jer bez toga ni ovo novo ne bi bilo moguce.

Mislim da bi i rahmetli dedo bio jako zadovoljan kada bi mogao cuti svoga unuka.

Poslusajte i vi ovu po meni veoma uspjesnu kombinaciju modernog sa tradicionalnim:

Frenkie Ft Damir Imamovic – Tebi (SPOT)

[Anonymous]

#302

Uvijek kad me spuca nesto tegobno,ono sto ne mogu opisati rijecima,tegobno za sve ove godine,sto nisu bas imale majcinsku paznju,sa jaranom ovijek rado odpjevam,tu sevdalinku,koja kao svijetlo na kraju tunela,ceka da nam da dusi ragbeta…

Cudila se aman ja
cudila se zeman ja
cudila se u hast basci trava

Za kog ode aman ja
za kog ode zeman ja
za kog ode Zilhanuma mlada

U pecine aman ja
u pecine zeman ja
u pecine pod najvise stine

Nece bega aman ja
nece bega zeman ja
nece bega ne begenise ga
a ni age jer joj nisu drage

Ona ode aman ja
ona ode zeman ja
ona ode za esnafa mlada
za Aliju mladog kujundjiju

A kad vas spuca,koja vama sevdalinka razgali,mogao bi o tome nesto vise Behar,neku iz sehare sjecanja…Twin Peaks

[Kaza]

#328

Evo Twin ovo je moja pjesma ali ne kad me spuca nego kad sam u dobrom raspolozenju.Nadam se da ovo znas svirati. Ako ne znas onda pod hitno uci.Pjesmu je napisao poznati njemacki pjesnik Heinrich Heine.To je moja najdraza pjesma koju uvijek zapjevam pri dobrom raspolozenju a to nije bas tako cesto.

“Kraj tanana sadrvana”
Original tekst kako pjeva Himzo Polovina glasi:

Kraj tanana sadrvana
Gdje zubori voda ziva
Svakog dana setala se
Sulatanova kcerka mila

Svakog dana jedno momce
Stajalo kraj sadrvana
Kako vrijeme prolazilo
Momce bljedje, bljedje bilo

Jednog dana pitala ga
Sultanova kcerka draga
Kazuj rode odakle si
Iz plemena kojega si

Ja se zovem El-Muhamed
Iz plemena starih Azra
Sto za ljubav zivot gube
I umiru kada ljube.

A evo i originalne pjesme na njemackom jeziku ciji ste slobodni prevod na bosanski jezik procitali u gornjem dijelu teksta:

Der Asra
Text by Heinrich Heine (1797-1856)
Lied by Johann Karl Gottfried Loewe (1796-1869)

Täglich ging die wunderschöne
Sultantochter auf und nieder
um die Abendzeit am Springbrunn,
wo die weißen Wasser plätschern.
Täglich stand der junge Sklave
um die Abendzeit am Springbrunn,
wo die weißen Wasser plätschern,
täglich ward er bleich und bleicher.
Eines Abends trat die Fürstin
auf ihn zu mit raschen Worten:
»Deinen Namen will ich wissen,
deine Heimath, deine Sippschaft.«
Und der Sklave sprach: »Ich heiße Mahomet
und bin aus Yemen,
und mein Stamm sind jene Asra,
welche sterben, wenn sie lieben.

Hanka Paldum je ovu pjesmu pjevala u jednom pozorisnom komadu u njemackom gradu Düren.Evo kako izgleda sevdah na njemackom.

http://www.youtube.com/watch?v=_ga2I2VvEq4

A da nema sevdaha bez bosanskog jezika moze se zakljuciti po ovoj izvedbi. Ponovo Hanka ali ovaj put po mom ceifu.

http://www.youtube.com/watch?v=g-tReu_2PKM

[purak]

#332

A znaju i Spanci zapjevati.B) Ovo sam ja ukro od Gracanice sa starog foruma,a mozda se on nebi ni dosjetio da prebaci ovdje.;)

Kad Spanci zapjevaju Sevdah

Pogledajte video.

[behar]

#421

Ah taj sevdah, bas mi to dobro dodje, ali ne znam kad ga vise zelim, kad sam u crnjaku sto rece Twin Peaks il’ kad sam u dobrom raspolozenju….
Bilo kako bilo, koristim ga u redovnim dozama i sto vecim kolicinama…
Ne mogu “uprijet'” prstom ni u jednu pjesmu jer to nekako zavisi od drustva i raspolozenja al’ evo jedna koja se moze redovno cuti na repertoaru.

Zarasle su staze moje

Zarasle su staze moje
i sad one puste stoje
bijele ruze nema vise
pokraj staze da mirise

Stazama sam prolazio
kad sam dragoj odlazio
od kako se draga uda
ne prolazim vise tuda

Vec se staza ne poznaje
a i ruza uvela je
pod kojom sam cesto stao
dok sam dragu milovao

Staze nema, ruza vene
draga nije pokraj mene
ostala mi samo sjena
da se sjecam uspomena

[Anonymous]

#483

Jeste da smo bili mala carsija,ali smo uvijek znali zapjevati,onako iz prve,bez velikih najava,i prasina,covjek koji je bio fenomen zabave i osmijeha,koji je umio spojiti sve ono sto ga je cinilo ono ,samo na njegov nacin svojstveno,da bude u svom elementu,nabacujuci osmijeh ne samo sebi,nego i drugima oko sebe,covjek koji je pjevao i svirao,pa u pola pjesme prekine,da bi popio i zamezio,pa nastavio tamo gdje je stao,i na sebi svojstven nacin interpretirao je tu sevdalinku,nas uvijek originalni rahmetli Hasan Zec

Suncev zracak sad zalazi
i nestaje dan
a nama se draga duso blizi rastanak

Cujem dragi da odlazis u daleki svijet
zar ces mene ostaviti kao majski cvijet

Na rastanku on mi rece opet cu ti doc
zagrli me poljubi me ja cu tebi doc

Ja odlazim i doci cu samo ne znam kad
zagrli me poljubi me ja otidoh sad

Raja nece zaboraviti one,koji su znali zapjevati,ovaj put to je bio rahmetli Zeko…Twin Peaks

[behar]

#488

Jako mlad izgubih oca, koji je bio akšamlija i svedalija, pa me to nažalost natjera da prekinem školovanje (posle srednje škole) i krenem trbuhom za kruhom. S jedne strane mi bješe žao što mi se nije ukazala prilika da se okušam na fakultetu jer sam školu istinski volio a s druge radeći (preko studendskog servisa) u većini firmi u Rogatici stekoh neko sasvim drugo životno iskustvo (strpljenje, samopouzdanje, upornost…) koje mi je kasnije u životu više pomoglo.

Prva sevdalinka, duboko urezana u moje sjećanje, je već spomenuta na ovoj temi a to je “Đulzulejha”. Akšamluče rahmetli tetak i babo a ja k’o DJ puštam muziku na stari gramofon i pošto ima i žena u kući da ih ne bi bihuzurili pjesmom u neka doba babo veli:“ Elvire, deder nam pusti Đlzulejhu, a’l samo da tetak i ja čujemo“. Eto i dan danas, kad čujem to pjesmu, koža mi se naježi pa se vratim u ta meni tako draga vremena.

Druga, isto tako, jako mi draga sevdalinka je “Grana od Bora”, ali prije nego je zabilježim na ovoj stranici želim napisati jednu anegdotu koja me podsjeća na tu pjesmu. Idem tako s posla (iz Plavog Bisera) jedne hladne zimske noći (ili jutra jer je dva sata posle ponoći) kad kraj Arnautovića džamije zagrlila se dva jarana i pjevaju iz sveg glasa a to su brat od profesora rahmetli Ibrahima Salana – Mačka i jaran mu Stevo (autoprevoznik). Pjevaju:

GRANA OD BORA

GRANA OD BORA PALA KRAJ MORA
HEJ MARICE MLADA KRČMARICE
DONESI VINA

NE MOGU TI JA DONIJETI VINA
HAJ PALA ROSA A JA SAM TI BOSA
OZEBŠĆU TI JA

SAZUJ PAPUČE OBUJ NANULE
AKO MENI DRAGI BOG POMOGNE
KUPIT ĆU TI KUNDURE

NE KUPUJ MI TI NE TREBAJU MI
HAJ IMAM OCA NA MORU TRGOVCA (Stevo)
HAJ IMAM BABU IĆI ĆE NA ČABU (Mačkov buraz)
KUPIT ĆE MI ON.

[Kaza]

#491

Evo Djulzulejha samo za naseg Behara. Znam da mu je draga a i meni nije nista manje.

Imao sam priliku da slusam sevdalinku Djulzulejha u izvodjenju nenadmasnog Safeta Isovica u hotelu Park u Rogatici za vrijeme lovackih veceri, na koje je Safet redovno dolazio godinama ranije.Bilo je pjevaca , amatera koji su se usudili zapjevati tu noc ovu sevdalinku pred Safetom ali na kraju je to izgledalo kao samoubitstvo.Niko nije mogao to otpjevati kao Sajo.

Djulzulejha

Djulzulejha po bostanu seta
Sa mednom se rosom razgovara.
Medna roso gdje si zimovala.
U djevojke pod bijelim vratom
Gdje se nizu biser i merdzani
Eto gdje sam zimu zimovala.

A evo kako je Jergovic opisao da se davnih pedesetih godina jedan mladi pjevac na oprostajnoj veceri jednog iskusnog pjevaca sevdalinki usudio otpjevati Djulzulejhu i uspio u toj svojoj nakani.

(Insallah, Madona, insallah)

[b]”Sviraj Dulzulejhu!
Nemoj, bolan Sejo, Dulzulejhu, meni ce harmonikas.
Sviraj!, rekoh.
Nemoj, Sejo, nije red!
Da, znao sam ja da nije red. Zato sam i trazio Djulzulejhu, onu jednu i jedinu sevdalinku koja je za silu stvorena.Sve druge su takve da silu ne vole, isto kao sto silu ne voli Bog, pa ako je pjevac silan, mora se sa samim sobom tuci dok ih pjeva. Izubijas si dusu, muke dzehenemske da si prosao ne bi tako bilo, samo da je otpjevas kao sto je Alaga i njemu slicni bez ikakve muke pjevaju. I koliko god da se boris, uzalud je bilo,jer ti sila ne da. Ali tu jednu, tu Dulzulejhu, vidis, Alaga ne moze otpjevati, pa ju zato ni ne pjeva, osim ako je dernek pri kraju, svi su pijani, pa misli da ga nece cuti. Ali sutra,naravno, svi pricaju o tome kako nije izvukao Dulzulejhu kako valja.I sta Alaga radi cijeloga zivota, nego sebe uvjerava da moze, pa iznova probava. Ali dzaba mu, jer u njemu sile nema. Djulzulejha je smisljena da raja za prave pjevace moze pricati kako nista ne valjaju ili da barem jednom sila natpjeva dusu. A mozda je smisljena i zbog necega goreg, cega nisam bio svjestan dok sam se te noci u Centralu spremao da dignem glas.
Vele da su se tresla prozorska okna, a stokovi od vrata samo sto nisu iskocili iz zidova, kazu da je grmilo kao sto rijetko grmi za snijeznih dana i da se zemlja tresla tako jako da su iz nje poiskakale mrtve krtice iz vremena kada grad jos nije bio grad, pricaju da me se culo do u sedmu mahalu, a da su u osmoj stare nane otvarale prozore ne bi li cule je li to stize kijametski dan, govore da takva sila Sarajevom nije prosla otkako je Eugen Savojski zapalio Bosnu, kakva je tutnjala u deset dugih minuta na koliko sam razvukao Djulzulejhu.
Toliko je trebalo da se po bostanu proseta i da se s mednom rosom porazgovara, a kada se vec sve znalo, i kako je s Djulzulejhom, i kako je sa mnom, pustio sam glasa niz dah, pa sam ga drzao i drzao, ljudi su mogli otici do kuce, provjeriti jesu li se djeca vratila iz skole i vratiti se ,stigli bi prije nego sto uzeh glas.Pjevao sam, a sve pogledavajuci Alagu Idrizovica kako mu nije drago , ali ne toliko jer su me toliki ljudi culi, pa ce sad reci da sam bolji od njega, jasno je njemu da svijet govori i ono sto ne misli, nego je Alaga patio sto ja mogu ono sto on nikada nije i nece. Kad sam zavrsio, priso je , poljubio me i sapnuo- Svaka cast!, a bolje bi bilo da je rekao-Je.em ti mater seljacku!, ili ne bi bilo bolje, nego bi meni bilo draze i mozda mi zivot poslije ne bi krenuo ovim tokom. Ali ne krivim Alagu, Boze sacuvaj, nego samo govorim kako bi bilo bolje i za mene i za njega.”[/b]

Rahmetli Safet je na svom zadnjem koncertu u Zetri ostavio u amanet onom, ko moze otpjevati ovu pjesmu onako kako je on pjevao, da je dalje pjeva. Pogledajte i poslusajte!

http://www.youtube.com/watch?v=vWMag2HWNS4

[behar]

#674

Tek kad počnem pričati (pisati) o prošlosti, skontam kako je to davno bilo, pa me obuzme neko čudno osjećanje ponosa i straha – ponosa na svoju prošlost, tradiciju, kulturu a strah me da ne zaboravim, jer zaboravit se ne smije. Bilo je tu i dobrih i loših iskustava mada ova lošija više pamtim, vjerovatno zato što bole i ne daju mira, redovno se nepozvana vraćaju da me podsjete a možda je tako i bolje.

Ova druga, prijatnija, ugodnija, oko srca toplija iskustva, se moraju nečim dotaći i probuditi da bi se pojavila i uljepšala trenutak a ponekad i cijeli dan. Eto tako večeras, prelistavajući moju ličnu kolekciju dragih mi pjesama, dotakoh jedno od tih lijepih životnih iskustava. Vratih se u davnu ’82-gu kad završih osnovnu školu ili koji mjesec ranije. Ekskurzija. Prvi put da idem od roditelja i to na pet dana. Iako željno izčekivano, putovanje primih sa određenom dozom nevjerice i nestrpljenja.

Negdje trećeg dana putovanja, pošto smo imali dugo da se vozimo, da ne bi spavali u autobusu a onda naveće bihuzurili narod po hotelu, učitelji organizovaše „Mali Šlager Turneje“. Mogao se prijaviti ko je htio da na mikrofon u autobusu nešto otpjeva a glavna nagrada je bila velika čokolada kad stignemo na odredište. Budući da sam uvijek bio pomalo stidan, ja se ne prijavih, mada me raja prozivala. Kada su svi otpjevali pristupilo se glasanju i proglašenju pobjednika da bi mene posle svega učitelj, na prozivanje raje, natjerao da nešto otpjevam.

Zatečen situacijom, prilazeći prednjem dijelu autobusa, moradoh na brzinu donijeti odluku šta da pjevam! Sjetih se riječi stare narodne, uzeh mikrofon pa zapjevah:

NE KLEPEĆI S NANULAMA

Ne silazi sa čardaka,
I ne pitaj gdje sam bio,
Zašto su mi oči plačne,
Zbog čega sam suze lio.

Stajao sam kraj mezara,
I umrlu majku zvao,
Nosio joj dar od srca,
Ali joj ga nisam dao.

Ne klepeći s nanulama,
Kad silaziš sa čardaka,
Sve popmislim, moja draga,
Da silazi stara majka.

Kasnije je vozač autobusa, Nusret Makaš, pričao mom babi kako je bio pravo iznenađen i pjesmom i izvedbom. Za nagradu sam dobio sladoled od razrednog starješine, ali me zato ostatak ekskurzije raja stalno proganjala „De nam ba jednom onu tvoju“.
_________________

[Kaza]

#796

Pjesma “Sunce bi sjalo, sjati ne moze” je nastala po istinitom dogadjaju pa samim tim ima i posebnu vrijednost. Miljenko Jergovic je u svojoj knjizi “Insallah Madona Insallah” ispricao dogadjaj na osnovu kojeg je pjesma nastala.
Slijede citati iz knjige:

…“Ibrahim-beg je bio ucen covjek, hafiz, narod veli i evlija. Ja ne znam je li bio evlija , ne bi se to ni za koga usudio reci, jer kako bi ja, mali Boziji crv, mjerio neciji evlijaluk. Ali, eto, narodu se i to moze, nece Allah cijeli narod u dzehennem slati ako pogrijesi, pa neka narodu i bude.Ibrahim-beg bjese docekivan kao evlija. Za turskoga vakta se nije previse uznosio u svoj nam, ili, ne daj Boze, oholio. Bio je skroman, taman kao sto pametan covjek jest kad vidi da ga svi postuju pa se nema oko cega kopisiti…”

…“Za turskog vakta Ibrahim-beg, koliko je meni poznato nije cinio zapise. Ko god bi mu trazio, uputio bi ga da redovno klanja i da u srce zaviri, pa ukoliko je u srcu cisto, milostivi Allah ce pomoci da i u zivotu bude bolje. Ali cim je dosla Austrija, nacinio je zapisa kome je trebalo i kome nije trebalo…”

Za to je cula neka Katarina, kcer austrijskog oficira, rodom iz Varazdina. Imala je veliku muku jer se zagledala u Jozu Stjepanovica, gradskog gulanfera. On joj najprije malo dao povoda i nadu a poslije je bjezao cim bi je vidio.Ona je odlucila otici hodzi da joj zapise kako bi se Jozo u nju zagledao.
Jedne se subote , grdno zapomazuci, niz Vratnik spustila djevojka, sva krvava i prerezanog vrata.Poslije ukazane ljekarske pomoci ujutro je umrla ne rekavsi ko je to ucinio. Posto nije mogla progovoriti poturali su joj papir da napise. U magnovenju ona je uspjela nesto naskrabati. Kasnije je izvrseno vjestacenje kojim je kao ustanovljeno da na papiru pise “hodza”.

…“Izredalo se tako valjda i dvadeset, sto redarstvenika i zandara, sto vjecnika i vjecnickih pisara. Jedni jasno vide da je cura napisala – hodza. A drugi ne vide nista. Prvi odreda krscani, a drugi sve muslimani.. Mislim se, e jade i nevoljo nasa kad se po tome mjeri kako ko cita.. Ali posilje mi se Kemo Burnazovic kleo da on nije mogao procitati, a Schwartz mi se u Boga zaklinjao da je on vidio da pise- hodza. I znas li sta? Vjerujem ja obojici. Nasi su se plasili vidjeti da pise hodza, a njihovi su vidjeli bolje nego inace, cim je pisalo hodza…”

…“Agent kojem su Katarinine drugarice rekle da je ova namjerila ici kod hodze po zapis zvao se Muradif Sefik, rodjeni Turcin u sluzbi austrijskog cara….”

[b]…“Cim mu cure rekose za zapis, Sefik je, prije nego sto ce javiti oberu, otisao Ibrahim-begu.Nasao ga je samog u dzamiji, taman pred aksam. Kustura je ko i vazda u ruci drzao tespih, licem u sjeni sumraka, samo su mu se dlanovi jasno vidjeli. Agent je gledao u te ruke, kao da na njima moze nesto vidjeti, pa upita hodzu je li zaklao.Nisam , mirno je odgovorio Ibrahim-beg,
A znas li za koga te pitam?, nastavi Sefik.
Znam, cura katolkinja, dijete skoro.
Kako znas?
Bila je tu.
I sta si cinio ?
Rekoh joj da ne mogu pomoci.
A ona ?
Plakala, pa izvadila noz iz njedara. Velim, ubij me, ali ti pomoci ne mogu. A ona kaze, necu tebe ubiti, nego cu sebe…”

… “Bjezi, imas pola sata da krenes, a ja do sutra necu predavati izvjestaj. Ako ti treba konj, ja cu ti ga naci.
Ne treba mi jer necu bjezati. Nisam kriv.
Oni ce reci da jesi.
Na njihovu dusu.
Objesit ce te Ibrahime!
Allah sve vidi. On zna da nisam kriv.
Znam i ja, zato ti i govorim da bjezis.
Ne nagovaraj me. Ja svoje znam, a ti ne grijesi dusu.
Allahu je drago ako si dobar u sluzbi. I halal ti bilo od mene…” [/b]

A evo teksta ove pjesme:

Kisa bi pala pasti ne moze

Kisa bi pala, pasti ne moze
sunce bi sjalo, sjati ne moze.
Sve zbog zalosti Ibrahim-bega

Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Ibrahim-beg se natrag okrece,
ne bil` vidio koga od roda.

Za njim pristaje brat mu Alija.
“Brate Alija pazi mi na djecu,
pazi moju kao i svoju!
Kad svojoj djeci krojis haljine,
kroji i mojoj!

Svojoj izrezi crvene,
mojoj crne zalosne,
nek se poznaju da oca nemaju!”

Pjesma u izvodjenu rahmetli Safeta Isovic

[behar]

#811

Da li je to samo slučajnost ili sudbina ne mogu vam reći ali ću vam napisati par riječi o tome šta mi se desilo pa vi sami presudite. Naime, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i onoga što ja proživjeh, u životu (ili da potpuno ne puknem) su me održavale dvije stvari. S jedne strane vjera u Alaha dž.s. a s druge strane želja da ponovo vidim majku i ono što prisilno moradoh ostaviti iza sebe. Cijelo to vrijeme u misli mi se uvukla jedna pjesma koju sam znao tiho pjevušiti čak i najtežim trenutcima moje golgote a to je “Pamtim Još“ – Hanka Paldum.

I eto tako dragi Alah me sačuva pa i s majkom se sretoh nakon dugih pet godina ali u Rogaticu ne odoh sve do prije dvije godine, znači punih trinaest godina. Vjerovatno svi vi koji ste posle rata ponovo bili u Rogatici ćete se složiti sa monom da čovjek u glavi ima unikatnu sliku onoga što je ostavio pa kako se više primiće rodnom gradu pokušava da nađe i uporedi sve te svari sa slike sa stvarnošću i u tom procesu se polahko gubi i zbunjuje.

Spuštajući se sa Stjenica prema Rogatici, vozio sam što sam sporije mogao i punio dušu (moj lični akumulator), sa što više energije, udišući prošlost punim plučima. Činilo mi se da poznajem svaki kamen i svko drvo dok se prisjećah davnih vremena i izleta sa meni dragim licima. I baš dok se primicasmo Kovanju i tada zapuštenom komadu zemlje na kom moj rahmetli babo nekad napravi vikendicu i sredi ga po svom samo za čejf i akšamluke, sa radija u autu, me k’o rukom dotače poznata melodija te iste pjesme na koju se oslanjah k’o na vjernog prijatelja za vrijeme stradanja po srpskim logorima.

Prvi put nakon trinaest godina sjedim na SVOM komadu zemlje i sa SVOJOM majkom pijem kahvu iz termoske dok mi ugođaj upotpunjava pjesma sa radija.

PAMTIM JOŠ

Prolazi moja mladost,
Dolaze druga vremena,
Ono što je nekad bilo,
Toga sada više nema.

Ali pamtim još,
One livade, one rijke,
One šume i puteljke, Ref x 2
Staru majku dok se smije,
I ognjište dok me grije.

Sad imam što sam htjela,
O čemu sam nekad snila,
Trebalo bi da sam srećna,
A ja sam to nekad bila.

Ref x 2

Došli su novi dani,
Drugim se životom živi,
Uzela sam što sam htjela,
Drugi mi nisu krivi.

Ref x 2

Hanka Paldum

[behar]

#895

HEJ HEJ PROĐE OVAJ DAN

Hej hej, prođe ovaj dan……naziv je jedne od najboljih pjesama koje je napisao Dženan –Đani Salković, ali i naziv ovog muzičkog albuma koji, uprkos prolaznosti svega – kako mu i sam naziv sugeriše, ima sasvim suprotan cilj, da zaustavi i sačuva. Da zaustavi jedno vrijeme u kojem je stvarao Đani i sačuva od zaborava jedno istinsko umjetničko djelo kakve su Đanijeve pjesme. One su sada tu na nosačima zvuka, definitivno otrgnute od neminovnosti zaborava
Dženan Đani Salković je osebujna i po mnogo čemu posebna ličnost. Po struci ljekar, specijalizirao je teško izgovorljivu otorinolaringologiju, po vokaciji muzičar i poeta, a po strasti pilot. Gotovo je nevjerovatno sa koliko je lahkoće Đani uspjevao da sve ove suprotnosti i pomiri u sebi i da nam gotovo neprekidno daruje najbolje plodove svoje umjetničke duše.
Posebno snažno Đani je volio letenje u mostarskom Aeroklubu, toliko snažno da je odlučio u svom poslednjem letu u Glamoču, jula 1989. godine, da zauvijek ostane u visinama, u 45-toj godini života. Poslednje dane svog prebogatog života je proveo na stepenicama – amfiteatru ispred kabarea, kod Starog mosta, gdje je do kasno u noć zabavljao prisutne svojim prelijepim pjesmama.

Izvod iz teksta Izudina Šahovića o mostarskoj legendi.
________________________________________
Iz ove prelijepe zbirke umjetničkog dijela ja lično bih izdvojio jednu pjesmu.

MAJDA

Krivudav sokak zidovi se bijele
Patina pala na kapije stare
Majda sa ibrikom k’o nekad Emina
Zalijeva fasliđan, musketin i zare

Majda, Majda skini nanule
Majda, Majda skini nanule
Potrči bosa nek se prospe kosa
Majda, Majda skini nanule

Vrijema joj dalo raskošnu ljepotu
I blista toplinom k’o sunce jasno
Salomljeni ibrik sa sjetom joj kaže
Portroši svu mladost dok ne bude kasno

Majda, Majda skini nanule
Majda, Majda skini nanule
Potrči bosa nek se prospe kosa
Majda, Majda skini nanule

Dženan Đani Salković

[Kaza]

#968

Evo jos jedne pjesme uz koju smo zore docekivali a cekajuci zore nije se moglo desiti a da ne bude bar jednom otpjevana. Porijeklo i istoriju ove pjesme je malo ko znao ali svaki onaj ko je bar jednom zapjevao osjecao je da tu ima nesto sto je izvan obicnog i svakodnevnog, pa je zbog toga i pjevana sa merakom. A da znadoh bar ovo sto mi Jergovic isprica pjevao bih je jos sa vecim merakom i sa jos vise postovanja.
Ta pjesma se zove “Put putuje Latif-aga”.

…« Ova prica govori o agi Latifagi i o njegovom drugu Sulejmanu, a dogadja se neznano koje godine, pred jedan od ratova kojih bijase toliko da je od volje svakome tko pricu slusa da zamisli koji hoce rat. Ali najbolje onaj kojega nije ni bilo , jer tako ce biti manje mrtvih glava, a prica nece izgubiti zbog cega je ispricana. »…

Pjesma govori o dvojici jarana koji silno bogatstvo sticano stotinama godina procerdase i od nekog unutrasnjeg straha krenuse u bijeg od nepoznatog ili od samih sebe. Posto Sulejmanov strah bijase stariji on u bijeg krenu ujutro a do podne za njim krenu i Latif-aga. Sulejman ne znade koliko je dug put pred njim, pa je svog djogata stedio a Latifaga je svoga vranca u galop tjerao kako bi svog jarana sustigao.

[b]…« A posto je jos sasvim malo vremena ostalo prije nego sto ce Latifagin vranac sustici Sulejmanova djogata , valja jos reci nesto o vremenu kad se plasio samo jedan od dvojice jarana. Dolazio bi Sulejman Latifagi barem jednom u sedam dana, aksamlucilo se uz Vrbas, pila se rakija i mezio se komadic ovcijeg sira. U pocetku su i drugi znali naici, upitati se s njima dvojicom, sjesti na travu pa se zagledati u zelenu vodu i zatim podici pogled prema nebu, tako da im se u casu ucini kako i nebo tece, ali ubrzo prestadose. Vise zbog rakije, a manje zbog sira. Ne zna se koji im je od njih dvojice rekao da ne dolaze, ali sigurno je da i onaj drugi bi` zbog toga sretan i zadovoljan. Jer mogla se iznijeti litra vise, moglo je i pet litara rakije vise, nece Latifagi usfaliti, a ni Sulejman nije fukara, ali sira da bi bilo, nije ga smjelo biti vise od grumena. Taj grumen nije smio biti veci od muskoga palca, a morao je trajati koliko i aksamluk.
Ovi sto su u pocetku dolazili, to kao da i nisu znali. Nego bi u pola sata nestao grumen sira. Sulejman bi nervozno zvao zenu, ona je donosila novi grumen. Niposto veci od prethodnoga. I za pola sata opet. I tako ko zna koliko puta. Na kraju bi njih dvojica ostajali popisani. Cinilo im se da su samo pili rakiju, a da sira nije ni bilo. Kao sto i nije. Rakije moze biti pola litra, litra i pet litura, ali sira ima samo ako ga je grumen, ne veci od muskog palca. Sve sto je preko toga, samo je privid.
Dobro je sto drugi vise ne dolazise, jer bi njih dvojica zaboravili sta je sir.”…[/b]

A kad je Latifaga sustigao svog jarana, pokusase svoga vranca smiriti i u ritam sa Sulejmanovim djogatom dovesti. Nedugo zatim ga poce pitati.

[b]…“Je li ti zao?

Sulejman ga pogleda kao sto bi na kraju aksamluka gledao zadnju sirnu mrvicu. Onu koja ne bi ni trebala biti pojedena, nego bi kao nisan stajala na kraju lijepoga dana.

Je li ti zao, bolan?

Sulejman uzdahnu, a iz orahove krosnje razletjese se cavke, pa pocese parati nebo. Ali ne po savu kao sto ga rasparaju lastavice, nego mimo reda i preko tkanja, kao da ce kisa. U zraku se medjutim, nije osjecala sparina koja najavljuje kisu, ili je ne mogu osjetiti oni koji bjeze.

Je li ti zao?, nije prestajao Latifaga.

Odgovorio bi mu Sulejman, zasto da ne odgovori, ali mu se jezik svezo. Svezase ga pijani prsti, da ga mamurni izjutra ne umiju raspetljati. Ili ga je svezala zenska ruka koju niko nije ucio kakvim se cvorovima veze ono sto se mora brzo odvezati. Ako progovori, povrijedit ce prijatelja. Ili ce sam zaplakati. Zato mu je bolje da suti, sve dok Latifaga ne prestane pitati.

Je li ti zao Banja Luke?, upita Latifaga, pa odmah zatim krenu nabrajati sve ono cega bi mu trebalo biti zao. Ali zacudo, nije se sjetio nicega sto su izgubili, nego samo onoga sto je bilo, pa vise nije.”… [/b]

Svo bogatstvo koje izgubise im nije bilo na pameti, kao da nije ni postojalo. Sjecali su se samo onoga sto zajedno prozivjese.

…“Nista od toga Latifagi nije na umu, nego aksamluci, asikluci i teferici. Ono cega usred njegove brige ionako nije bilo koliko je moglo i trebalo biti.”…

Put putuje Latif-aga

Put putuje Latif-aga
put putuje latif-aga
sa jaranom Sulejmanom
sa jaranom Sulejmanom

Moj jarane Sulejmane
moj jarane Sulejmane
jel ti zao Banja Luke
jel ti zao Banja Luke

Banjaluckih teferica
Banjaluckih teferica
kraj Vrbasa aksamluka
kraj Vrbasa aksikluka

Evo ove pjesme u izvedbi rahmetli Safeta Isovica:

http://www.youtube.com/watch?v=bBuwn8uvYGs (U prici koristeni navodi iz knjige Miljenka Jergovica “Insallah, Madona , insallah” kao i dopuna izmedju navoda napisana od strane moje malenkosti)

[behar]

#1439

Odlutah, nekako iznenada, u proslost, na dernek, cini mi se da je nekom bio rodjendan, mada nam u ono vrijeme i nisu trebali neki posebni razlozi za dernek, nego se sretni u kaficu, popij po koju a onda kod nekoga kuci napravi pravo dobar dernek od toga. Jah, velim odlutah i naleceh na jednu staru sevdalinku, sto pjevasmo u neka doba pod uticajem raspolozenja (citaj alkohola) a bogami i tuge (citaj ljubavi), pa kad nas to dvoje spuca onda bi se branili pjesmama a jedna od tih odbrana bjese i ova.

Sjecas li se Hanuma

Sjecas li se Hanuma
kad smo bili mladi
tad smo jedno drugom
ljubav obecali

Zaklesmo se na vjernost
davno je to bilo
od tada se Hanuma
vise ne vidjesmo

Haj, lijepa Hanuma
tebe volim, vjeruj mi
vec godinama

Danas ti je sesnaesti
draga rodjendan
sve ti lijepo u zivotu
srcem zelim ja

Znam da nosis feredzu
na svom bijelom licu
a rumene usnice
na mene se smiju

Oj Hanuma, Boga ti
tu feredzu skini
godinama zelim
lice da ti vidim

Skinula je feredzu
nasmijala mi se
ja se sagnem i poljubim
medene usnice

Sejo Pitić

[Anonymous]

#1599

Na jednom od skupova,cuo sam jednu iz naftalina….

Preletjela sarka ptica
perja sarena
pa je pala na dvorove
Hamzi begove

Gledala je vjerna ljuba
Hamzi begova
cujes li me sarka ptico
perja sarena

Selam ces mi Hamzi begu
sto je do cara
sinove sam pozenila sve od begova

kceri sam ti poudala
sve za Pasice
a ja sam se podmladila
kao nevjesta….

[Author]

Posts