[Dedo]

#26443

Mit o Kravici – 7.1.1993

“Mi Srbi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tudju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urodjene inteligencije. Lažemo stvaralacki, maštovito, inventivno.”

Dobrica Ćosić: clan SANU, u svom romanu “Deobe”

…Vjerovatno najočitija ilustracija uveličavanja broja žrtava je Kravica, srpsko selo u blizini Bratunca koje su snage Armije BiH napale na pravoslavni Božić, u jutro sedmog januara 1993. godine. Prvotni navodi da je taj napad za razultat imao stotine civilnih žrtava su se pokazali lažnim. Uvid u originalnu dokumentaciju Vojske Republike Srpske, jasno pokazuje da je broj vojnih žrtava zapravo daleko veći od civilnih. Prema dokumentu pod naslovom “Ratni put Bratunačke brigade” VRS-a broj ubijenih vojnika je 35, ranjenih 36, dok je broj civilnih žrtava 11.

Na ove brojke je Kacevanda dodao dvije nule i prediguje kako su oni imali genocid i Kravici.Kad mu je i to bilo malo neki dan je izjavio da su u predjelu Srebrenice Bratunac, Zvornik imali nepunih ovako veli nepunih 5000,pet iljada stradalih a sve od Alijine vojske.

IDC

——————————————————————————–

Datoteke:
Kravica_-_Poginuli_srpski_borci.jpeg
<- povratak na popis novosti

[Dedo]

#26454

——————————————————————————–

Prijavi postCitiraj (i odgovori) Re: Bosanski Srbi
Postao/la *Bosanac* » sub 3. okt 2009, 18:21

Vlasi Karavlasi i MorlaciPise, Josip Vrbic

Prevladava misljenje da su Vlasi ostaci romaniziranih Ilira, Tracana, pa cak i Slovena i da su prastaro stanovnistvo Balkana. To romaniziranje se ipak nije dogodilo svuda po Balkanu, pa zato Vlahe i nalazimo npr. u Bosni ne barem u nekom vecem broju, sve tamo do dolaska Turaka, i tako s dolaskom Turaka u Bosni se pojavljuju i sve cesce spominju Vlasi: nomadski i stocarski narod, koji su Turci vodili sa sobom i naseljavali po granicnim predjelima da cuvbaju granicu. Kao protu uslugu, Vlasi su imali neke posebne povlastice: nisu placali porez, nego su to davali u stoci, mogli su nositi oruzje, a kako su bili vicni ratovanju, Turci su ih koristili kao svoje pomocne cete.

O Vlasima su napisene mnoge knjige, studije, ali jos i danas, sve su to samo puste teorije, jer povjesnicari se ne slazu u mnogo cemu kada su Vlasi u pitanju. Najvjerovatnije je da su Vlasi neka neodredjena smjesa svih naroda i rasa koji su ostali padom Rimskog carstva i onda se mijesali i pretapali u narode s kojima su dolazili u susret: uzimali njihovu vjeru, njihov jezik, jer vlaski jezik je bio vjerovatno, ilirski s natruhama latinstine koje su primili od Rimljana.

Vlasi su uglavno stocarski i nomadski narod, stalno u pokretu, a vjerovatno to i jest razlog da su bili vicni ratnistvu, konjima, oruzju, trgovini, a neki tvrde da su bili i svakovrsni majstori. Kao stocari, Vlasi su pravili gunjeve od crne vune, kakvi se jos danas vidjaju u seoskim predjelima kod hercegovackih cobana, pa po takvim gunjevima su i prozvani Kara Vlasi ili jednostavno Crni Vlasi. Hrvatski povjesnicar Dominik Mandic tvrdi da su Vlasi podrijeklom iz Maroka, odakle valjda i vuku svoije ime Morlaci, po Murima koje su Rimljani doseljavali na Balkan kao svoje legionare, ili jednostavno kao Turci, sluge i robove.

Teorija da su jos stari Iliri pred Rimljanima i Slavenima bjezali u brda i kao stocari tamo se i ocuvali u smislu nomada koji su bili stalno u pokretu. Iz okolice Sjeverne Albanije, s podrucja Kosova, Makedonije i Juzne Srbije, Vlasi se sire po Istocnoj Hercegovinei, pa onda Dalmaciji, pa cak i po dalmatinskim otocima. Da su Vlasi prodrli cak u sredisnju Bosnu, svjedoce nam imena kao: Vlasic kod Travnika, Vlasenica, Vlahinja itd. Vec oko 1470. god. Turci ih naseljavaju i u okolicu Visokog, a prema turskim tefterima oko 800 vlaskih obitelji se bilo doselilo u okolicu Maglaja. I danas se mogu vidjeti tragovi tih Vlaha u okolici: Maglaja, Zavidovica i Zepca, a najvise po po izrazito tamnoj puti jednog dijela, i to ne samo pravoslavnog zivlja u tim krajevima, nego i katolickog i muslimanskog.

Katolici i musdlimani u Bosni pa cak i u Herecegovini, pod pojmom Vlah ili Vlasi podrazumijevaju pravoslavce, odnosno Srbe u BiH, sto je donekle i tacno, mada svi pravoslavci odnosno Srbi u BiH i ne moraju biti vlaskog podrijekla.

Cinjenica da u Bosni prije dolaska Turaka, nije bilo pravoislavnog zivlja u nekoj narocitoj mjeri, pa nije bilo ni Vlaha, jer Vlasi su pretezno grcke, to jest pravoslavne vjere, mada su poslije prelazili i na katolicanstvo pa i na islam. Da li su bosanski Srbi svi od reda Vlasi, tesko je ustvrditi, jer s Turcima su se naseljavali i drugi Sbi, ali mnogi historicari tvrde, da su s Turcima dolazili pretezno Vlasi pravoslavne vjere, a kako su dolazili iz Srbije, smatralo ih se Srbima. Docem s Hercegovinom je bio drugi slucaj, jer tamo je pred tursko vrijeme bilo pretezno pravoslavno stanovnistvo, medju kojim je bio vrlo velik broj Vlaha. Kako Vlasi nisu placali porez tuskoj upravi, jer su ga placali na drugi nacin u stoci npr, njih su Turci vodili posebno u svojim tefterima, pa iz tih teftera se doznaje da je u kasnijim godinama 15 stoljeca u Hercegovini bilo oko 35.000 Vlaha, a u okolici Smedereva oko 82.000 vlaskig familija. U te Vlahe odnosno Srbe vjerovatno su se ubrajali i predolazeci Grci i Albanci, koji su po svojoj vjeri bili automatski identificirani sa Srbima i Vlasima.

N. Malcolm pisuci o Vlasima i Srbima u svojoj Povjesti Bosne kaze,”.. malo je zajedljivo slusati ekstremen ruske nacionaliste i politicare kada govore da se treba pomoci njihovoj starodrevnoj slavenskoj braci u Bosni, a upravo ta komponenta bosasnkog stanovnistva (bosanski Srbi ) je identificirana snajjacim elementom neslavenskog podrijekla”.

Povjesni dokumenti govore da je najveca koncentracija Vlaha u Makedoniji i Grkoj Tesaliji, i to u tolikoj mjeri da su te pokrajine od XII do XV stoljeca nazivala Velika Vlaska, dok je Etolija smatrana Malom Vlaskom. I onda je jasno da Vlasi iz Grcke se sele sjeverno i zapadno, pa tako pristizu ne samo u Srbiju, nego preko Crne Gore i u Hercegovinu. Tamo se mijesaju sa tamosnjim pravoslavnim zivljem, snjima dolaze i njovi grcki svecenici. Ti hercegovacki Vlasi se vjerovatno sire po Bosni, i tako isto se i Srbi iz Hercegovine sire po Bosni. Neki povjesnicari dovode hercegovacke Vlahe sa brojnim stecima, razasutim po citavoj Hercegovini. Vlasi su vjerovatno bili unajmljivani kao klesari, pa po tome i pastirski i konjicki motivi po tim steccima.

Stanovnistvo kod Trebinja, Ljubinja i Gackog, Dubrovcani su smatrali Vlasima, a cak i danas Dubrovcani podrugljivo nazivaju sve Hercegovce bez obzira na vjeru “Vlajama”, to jest Vlasima. To isto cine i ostali Dalmatinci prema svojim Primorcima i Licanima.

Hercegovacke Vlahe pominje i bratic Hercega Hrvoja, Juraj Vojsalic u svojoj darovnici iz godine 1424 u kojoj spominje vlaska plemena Zapadnog Huma ( Zapadne Hercegovine), Vojnice Pribinovice, Hardomilice od kojih dolaze danasnja sela u Zapadnoj Hercegovini: Hordomlije blizu Ljubuskog, pa sela Vojnici, Pribinovici, kod Sirokog Brijega.

Da su Vlasi bili dosta prosireni po citavoj danasnjoj Hercegovini, svjedoce tolika neslavenska prezimena po izrazito katolickoj Hercegovini, kao npr: Boban, Bokan,Buco-Buconjici,Beljo Sola, Bencun, Belen, Bender, Doman-Domanovici, Karan, Dzono, Dzonko, Kosor, Kosir, Keser, Macura, Padjan, Palavestra, Surlan, Sola, Skurlo, Susak, Surman, Skeljo, Soldo,Skoko, Zovko, Zadro, itd, itd”. Neka od ovih imena su kasnije dobila i svoje nastavke “ic”, “ovic”, “evic” kao npr. Spira-Spiranovic. Golema vecina hercegovackih prezimena su vlaskog podrijekla.

Nisu samo Turci unajmljivali Vlahe u svoju vojnicku sluzbu, nego je to radila i Austro-Ugarska (Ferdinand I), koji odmah nakon svog izbora za kralja Ugarske i Hrvatske 1527.godine, uvodi Vlahe u vojnicku sluzbu i daruje im pogranicna imanja, od cega se poslije stvarala Krajina, koja je bila negdje oko 30 km siroka i nesto preko 900 km dugacka, a prostirala se uz bosansku granicu

Cak i “hrvatski plemici Frankopani” zabiljezio je Josip Horvat “su uzimali Vlahe u svoju vojsku, naseljavali ih po svojim imanjima u blizini Novoga, Crkvenice, pa i na Krku, pa su im cak i povlastice davali, i nazivali ih ” dobrim hrvastskim Vlasima”. Ti Vlasi su bili crne puti, a bili su mjesavina kojekakvih naroda i plemena koje su rimske legije dovodile sa sobom u nase krajeve, pa ih je stoga narod i nazvao Kara Vlasi, Crni Vlasi.

Austrijski, odnosno hrvatskji Vlasi su bili oslobodjeni poreza, bila im je dozvoljena njihova pravoslavna sluzba Bozija, a imali su i brojne druge povlastice, cesto i na ustrb lokalnog hrvatskog stanovnistva. Ferdinand II im je potvrdio sve njihove povlastice 1630.godine i to posebnim ukazom “Vlaski zakon”. Dakle, isto sto su radili Turci s bosanske strane, cinili su i Austrijanci s hrvatske strane, i tako se vodio rat izmedju samih Vlaha, s jedne i s druge strane.

Po tvrdnjama Radoslava Lapusica 1894.godine Vlasi u hrvatskim zemljama nisu bili doseljenici, vec autohtono stanovnistvo, koje nije ni od kuda doslo, nego tamo zivjelo zajedno s Hrvatima. Zato Ivan Muzic kaze ” Valja istaknuti i to da je historiografija u nekim balkanskim zemljama toliko ispolitizirana, da vise lici na politicku lektiru nego na znanost i da je ona zato nezavisnim duhovima trajni izazov, da razotkrivaju njene zablude i tabu teme. Tako problematika stanovnista nazvanog Vlasi koji je bio vazan elemenat u etnogenezi Hrvata u hrvatskoj historiografiji XX st. gotovo i nije obradjena”.

I konacno Hrvati su u spomen svojih Vlaha prozvali i jednu veoma prometnu ulicu u Zagrebu, Vlaskom ulicom.

Dakle, odrediti sa sigurnoscu vlaski elemenat u srpskom, hrvatskom i bosnjackom etnkumu je danas skoro nemoguc posao,mada se moze dosta historijski dokumentovano ustvrditi, da su se Vlasi pretezno doseljavali s istocnih dijelova Balkana, pa preko Crne Gore u Hercegovinu, Bosnu, Dalmaciju i Hrvatsku, i da su pretezno bili grko-istocne vjere. Povjest ukazuje i na vlasku prisutnost i drugdje po Hrvatskoj, pa cak i u Istri.*Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali.* – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.
*Bosanac*
Istinski patriota

Postovi: 763
Pridružen/a: sub 19. sep 2009, 21:50
Pošalji privatnu porukuPošalji e-mail korisniku/ci *Bosanac*

Na sve ovo sto napisa gore navedeni autor mogu samo da dodam da su Vlasi naseljeni u krajinu tek kad se je Otomansko carstvo pokusalo prosiriti dalje preko Kupe.Primorjem su Otomani prodrli do povise Zadra tek tada je dosao na ideju tadasnji vladar Hrvatske i uz savjet Madzarskog Kralja da naseli Vlahe kojih je vec odavno bilo na podrucju danasnje
Hecehovine.Taj savjet je urodio plodom jer su dobili odobrenje koliko odbrane i sacuvaju mogu da zadrze kao svoju zemlju.
Tako su se ti borbeni Vlasi koji su se isticali vec odavno u ratovima na strani Osmana,(Turaka) uspijesno nosili sa najezdom istih.Zamislimo li da je na Cazinu danasnja BiH otpor Hrvata krscana trajao punih 66 godina i nikako nije osvajan.Poslije toga bijahose kristjani potisnuti skoro do Karlovca ali nikad ne uspjese uci u njeg.Posto su prosli preko Budima i dosli pod Bec nije vise bilo potrebno da se ide sa druge strane,koja se pokazala za tezom u osvajanju.
Danas kada pogledamo dokle su Osmalije prodrle dalmatinskom zagorom vidi se i danas Veliki Islam i Mali Islam ,kako Vlasi predjose u krajinu stade i prodor Osmanlija.Al eto sada doslo vrijeme da su pomaknuti sa obecane zemlje,poslije nekoliko vijekova.

[Dedo]

#30050

Borba za opstanak
RAT PROTIV BOŠNJAČKE ŽRTVEAutor: Fatmir Alispahić

Objavljeno: 03. April 2011. 16:04:29
Velikosrpsko negiranje genocida u Srebrenici nije inicident, već strateški projekt, podržan od državnih struktura Srbije. S druge strane, odbrana istine o genocidu u Srebrenici nema državni karakter u dejtonskoj državi, jer se ovom državom i njenim društvenim ambijentom komanduje iz Beograda.

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: U ovom „tehničkom pogledu“ Dorin podsjeća na one njemačke negacioniste holokausta koji pišu da bi „od šest miliona ubijenih Jevreja ostalo makar jedno brdo šljake“, pa je i to momenat koji povezuje neonacističke i velikosrpske negacioniste genocida. No, u cijeloj ovoj priči najvažnija je šutnja a time i odobravanje od strane zvaničnih delegacija iz Srbije i Karadžićevog entiteta. I po tome se vidi da je negiranje genocida u Srebrenici svesrpski projekt.
Skandal na Sajmu knjiga u Lajpcigu, kada su i gradski i sajamski prostori osvanuli obljepljeni plakatima koji negiraju genocid u Srebrenici, dokazuje da se velikosrpski fašizam neće okanuti rata protiv uspomene na bošnjačke žrtve. Oni bolje od Bošnjaka znaju da uspomena na bošnjačku žrtvu može biti obavezujuća za politička rješenja u BiH, jer opstanak Republike Srpske i posrbljavanje bh. stvarnosti direktno ovisi od zaborava pobijenih Bošnjaka. Taj rat za ubijanje uspomene vodi se na raznim frontovima, od kupovine bošnjačkih političara koji će obznaniti kako „Bošnjaci napuštaju poziciju žrtve“ (Sulejman Tihić) i preferirati izvinjavanje srpskim žrtvama (Bakir Izetbegović), preko uspostave kontrole nad dejtonskim medijima u kojima se govor o bošnjačkim žrtvama proglašava seljačkim i radikalnim, pa do ovako drskih nasrtaja na međunarodne i kulturne prostore, kakav je jedan sajam knjiga izvan balkanskih prostora. Rat protiv bošnjačke žrtve je složeni organizirani velikosrpski projekt u kome učestvuju i mnoge sarajevske medijske i političke adrese, kojima se komanduje iz Beograda. Dokaze nije potrebno tražiti dalje od obrazovnog sistema u kome nema pomena jedinom genocidu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, što je izvedivo jedino u političkom i društvenom ambijentu koji nosi zločinačke gene. …A dejtonski ustroj je proizišao iz velikosrpskog genocidnog projekta, ubijanja i raseljavanja Bošnjaka, otimanja bosanske zemlje i imovine. Taj projekt se danas ne zadovoljava samo pokoravanjem bh. prostora, gdje uspomena na žrtve ima privatni, a ne općedruštveni karakter, već kidiše da i na međunarodnom planu potisne istinu o genocidu u Srebrenici i nametne laž u navodnom stradanju Srba u tom regionu.

Velikosrbi i neonacisti

U cilju negiranja bošnjačkog i izmišljanja srpskog stradanja u Srebrenici plasirano je više monografskih i medijskih proizvoda, a jedan od njih je i knjiga srbofila Alexandera Dorina po naslovom „Srebrenica – skrivene činjenice o masakru počinjenom nad Srbima od 1992. do 1995.“, koja je pisana u maniru negacionista holokausta. Ova knjiga je bila povod da gradske ulice u Lajpcigu i sam Sajam knjige budu obljepljene plakatima koji negiraju genocid u Srebrenici, a zbog čega je njemački ‘Die Tages zeitung’ napisao da je „Sajam knjiga obilježilo vrijeđanje žrtava Srebrenice“. Ovaj njemački list piše da je Dorinova knjiga o negiranju genocida u Srebrenici bila najviše reklamirana na cijelom sajmu, te se čudi kako srpska delegacija nije reagirala na manifestaciju koja podsjeća na negatore holokausta. Čak se sluti da su Srbima u ovom projektu ljepljenja enormnog broja plakata Lajpcigu pomogli njemački neonacisti, jer i jedni i drugi imaju zajednički zadatak: negiranje genocida. Njemački list tematizira i činjenicu da delegacija iz Republike Srpske nije htjela biti predstavljana u okviru bh. štanda, što je u kontekstu Dorinovog negiranja genocida u Srebrenici stavlja na stranu zla i zločina. Time sadržaj knjige Alexandera Dorina postaje općesrpski sadržaj, budući da se ni zvanični ni nezvanični Srbi nisu ogradili od Dorinovih konstrukcija, poput one u kojoj tvrdi da – „Vojska bosanskih Srba nije ubila nijednog civila koji je ostao ui Srebrenici i Potočarima“, ili one u kojoj kaže da „ne postoji način na koji vi Vojska bosanskih Srba zarobila sedam ili osam hiljada muslimanskih boraca i civila te ih onda poubijala jer je to tehnički nemoguće“. U ovom „tehničkom pogledu“ Dorin podsjeća na one njemačke negacioniste holokausta koji pišu da bi „od šest miliona ubijenih Jevreja ostalo makar jedno brdo šljake“, pa je i to momenat koji povezuje neonacističke i velikosrpske negacioniste genocida. No, u cijeloj ovoj priči najvažnija je šutnja a time i odobravanje od strane zvaničnih delegacija iz Srbije i Karadžićevog entiteta. I po tome se vidi da je negiranje genocida u Srebrenici svesrpski projekt. Baš bi bilo lijepo ako bi „čika Jovo“ (Divjak), kao istaknuti član Kruga 99, inicirao jednu akademsku raspravu o oblicima velikosrpskog negiranja genocida u Srebrenici.

Holokaust i genocid

Negiranje genocida pod krovom sajma knjige u Leipzigu

Naslovnia knjige njemačkog naciste Dorina i srpskog fašiste Jovanovića

Nacista koji negira genocid: Alexander Dorin
Potiranje geocida u Srebrenici dešava se na više frontova. Dejtonska javnost jedva da uočava i ovako velike incidente kao u Lajpcigu. Niko se ne bavi stotinama velikosrpskih tekstova koji se prevode i šalju na hiljade svjetskih adresa. Neće biti čudo ako sutra i iz inostranstva počnu stizati signali negacionizma. Jer, istina se ne podrazumijeva, ona se čuva i brani, kreira i hrani, pa ako mi nećemo braniti Srebrenicu, onda će je velikosrpski revizionisti za nekoliko decenija posve pretvoriti o tzv. zločin nad Srbima. Tada će i ono mezarje u Potočarima moći biti nešto drugo, kao što su mnoga naša mezarja postala građevinska zemljišta na kojima su beogradske firme gradile zgrade i fabrike.

Kako bismo ilustrirali ovu pojavu masovne proizvodnje tekstova kojima se negira Srebrenica, analizirat ćemo jedan od takvih projekata. Tekst pod naslovom „Srebrenički muslimani se povlače“, autora Milivoja Ivaniševića, objavljen je u „Glasu javnosti“, a nalazi se i u okviru publicističkog projekta pod naslovom „Lična karta Srebrenice“, te se može odvojeno, ili u nizu tekstova o Srebrenici, pronaći na mnogim web sajtovima. U okviru jednog foruma, web administrator ovaj tekst označava kao – „prilog protiv moguće deklaracije o Srebrenici u Skupštini Srbije“, što znači da sam tekst ima svoju konkrektnu ideološku i propagandnu zadaću, koja mu u startu odriče objektivnost i nepristrasnost. Analiza konteksta u kojem se tekst pojavio ukazuje nam na idejni cilj teksta – da srpsku političku javnost odvrati od mogućnosti izglasavanja Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici, kojom je Skupština Srbije 30. marta 2010. konačno, nakon višemjesečnih polemika u Skupštini i u medijima, osudila „zločin u Srebrenici“. …Ali ne i „genocid u Srebrenici“, što je formulacija koja je definirana u presudama Haškog tribunala (Krstić, Popović, Beara) i u Presudi Svjetskog suda pravde.
Dekonstrukcija značenja i poruka Ivaniševićevog teksta nam otkriva ne samo apsolutni ideološki kontekst teksta, već i odsustvo elementarne logike i pismenosti kod autora koji pledira da svojim tekstom rješava pitanja od regionalnog značaja. Posebno je indikativno da jedan takav tekst preuzimaju, tumače i drže za ozbiljno mnogobrojni web sajtovi, čiji se ideologizirani web administratori pozivaju ili oslanjaju na krhke i neodržive Ivaniševićeve postavke.
Predstavit ćemo nekoliko primjera iz teksta „Srebrenički muslimani se povlače“, na kojima ćemo se uvjeriti da se radi o višestruko neozbiljnom tekstu. Pored čitavog niza falsificiranja i izokretanja historijskih činjenica, kao što je ona o zaštićenoj zoni UN-a u Srebrenici, koja je formirana kada je – „zapretila opasnost od sloma i konačnog uništenja muslimanskih oružanih formacija“ – autor donosi mnoštvo neodrživih konstrukcija. Sljedeća rečenica zahtijeva širu repliku: „Sigurno da je i muslimanima i njihovim zaštitnicima teško pao poraz i izgon koji su doživeli sa najvećeg dela prostora koji su osvojili tokom prethodne godine.“ Autor nesmotreno koristi riječ „izgon“, čija semantika nema šta drugo značiti do etničko čišćenje i ratni zločin. Dakle, kako neko može biti izgonjen, dakle, progonjen i protjeran sa prostora koji je, navodno, osvojio, kad se izgonstvo podrazumijeva samo za prostore na kojima su ognjišta nesretnih ljudi. Po autorovoj logici ispada da su „muslimani“ (sa malim „m“, kako on, kao vjersku skupinu, označava Bošnjake) odnekle naselili prostore koje su navodno osvojili, iako je općepoznato da u Bosni i Hercegovini ne postoji ni jedan prostor koji su osvojile tzv. muslimanske jedinice, već da postoje samo prostori koje je od genocida i etničkog čišćenja odbranila Armija RBiH. Potom, apostrofiranje „muslimana i njihovih zaštitnika“ ima za cilj ukazivanje da su Ujedinjene nacije bile protiv Srba, što je teza koja je kao mantra o ugroženosti opetovana od strane velikosrpske propagande, ne samo u slučaju rata u BiH, već i rata na Kosovu.

Autor u plićaku

Iz samog teksta je, dakle, potpuno jasna usmjerenost na minimiziranje efekata Presude Svjetskog suda pravde, koji je 26. februara 2007. presudio da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu, time što – „nije učinila sve što je u njenoj moći da spriječi genocid, a uz to nije kaznila i predala Sudu počinioce genocida“. Ovo vrijedi navesti kako bismo razumjeli svu plitkost argumenata autora koji umjesto da Srbiju udaljava od odgovornosti za Srebrenicu, zapravo nudi dokaze da je Srbija sve vrijeme rata, odnosno agresije, bila dirkektno umiješana u događanja oko Srebrenice. To se vidi iz sljedećeg pasusa:
„O tome je Jugoslovenska vlada posebnim Memorandumom, koji je 2. juna 1993. predao ambasador Dragomir Đokić, obavestila Generalnu skupštinu i Savet bezbednosti UN. Međutim, Memorandum se odnosio samo na dve opštine (Bratunac i Srebrenica i na srebreničko selo Skelani sa okolinom)…“
Ako je Vlada u Beogradu nalazila za shodno da Generalnu skupštinu UN obavještava o situaciji u susjednoj državi, time je jasno kako je teritoriju susjedne države smatrala svojim suverenitetom, a što potvrđuje tezu o agresiji Srbije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Za razradu ovog detalja o agresiji zaslužan je autor Milivoj Ivanišević, koji je, valjda, trebao nastupati u suprotnoj ulozi, ali je sam sebe zaboravio.
U nastavku autor govori da se došlo do „dramatično potresnih saznanja“ – nebitno gdje i kad – već je bitno da nešto što je dramatično, svakako je potresno, i obratno. A riječ je o masovnim grobnicama… „Tu su muslimani na veoma svirep način, u stilu islamskih ‘svetih ratnika’ ritualno, džihadski, uglavnom hladnim oružjem…“ Da li prilogu „svirep“ treba epitet „veoma“, ili je „svirep“ svakako „svirep“, pa ga je nemoguće pojačati, čime svako jezičko pojačavanje postaje apsurdno?! Svi nabrojani epiteti u cijelosti proizilaze iz vokabulara koji je korišten od strane velikosrpske ratne propagande, koja je kao gebelsovska doktrina obrađena i u mnogim svjetskim studijama, kao što je publicistički bestseler Petera Maasa „Ljubi bližnjega svoga“, o ulozi medija u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.
Autor nastoji argumentirati tezu o masovnim zločinima nad srpskim civilima, a kao izvor navodi „Knjigu mrtvih srba“ (pri čemu vlastitu imenicu „Srbi“ piše malim početnim slovom), koja je objavljena u 400.000 primjeraka, u srbijanskim dnevnim novinama – „povodom deset godina od oslobođenja Srebrenice“. Uprkos činjenici da su oba haška suda, Haški tribunal i Svjetski sud pravde, zločin u Srebrenici definirali kao genocid, te da je Srbija označena odgovornom za taj genocid, autor se veže za publikaciju izdatu „povodom oslobođenja Srebrenice“. Autor teksta se sapleo o vlastite konstrukcije, budući da biva neodrživo njegovo insistiranje na 3262 srpske žrtve u kontekstu navodnog oslabađanja Srebrenice, kad se zna da je to oslobađanje imalo stvarnosnu, a evo i dobilo pravnu dimenziju genocida.
Tekst Milivoja Ivaniševića „Srebrenički muslimani se povlače“ može biti izvrstan primjer za analizu kontinuiteta velikosrpske propagande kojom su inspirirani a potom i negirani zločini genocida nad Bošnjacima. Važno je razumjeti kako se ne radi o incidentima, već o jedinstvenom sistemu, podržanom od državnih struktura Srbije. S druge strane, odbrana istine o genocidu u Srebrenici nema državni karakter u dejtonskoj državi, jer se ovom državom i njenim društvenim ambijentom komanduje iz Beograda. (“Saff” br. 289, 01. april 2011. godine)

[hecim]

#32847

Kada bih bio kakva vlast, a nisam, ja bih zabranio da se javno ti narodu zovu “srbi” u Bosni nego bi ih zvao bosanci pravoslavci, odnosno bosanci katolici, bosanci muslimani, bosanci jevreji, ili bosanci romi.
Mi sami sebi pravimo probleme sa nepotrbnim nepravilnim oslovljavanjem i tretiranjem istih. Ja nisam cuo ni jednog bosnskog politicara da to otvoreno kaze, drzavljanstvo je jedna stvar u cijelom svijetu a vjere su baska. U Njemackoj su svi njemci bez obzira na vjersku pripadnost, kao i u America svi su amerikanci, a vjera ima bukadar.

[hecim]

#32854

Kada bih bio kakva vlast, a nisam, ja bih zabranio da se javno ti narodu zovu “srbi” u Bosni nego bi ih zvao bosanci pravoslavci, odnosno bosanci katolici, bosanci muslimani, bosanci jevreji, ili bosanci romi.
Mi sami sebi pravimo probleme sa nepotrbnim nepravilnim oslovljavanjem i tretiranjem istih. Ja nisam cuo ni jednog bosnskog politicara da to otvoreno kaze, drzavljanstvo je jedna stvar u cijelom svijetu a vjere su baska. U Njemackoj su svi njemci bez obzira na vjersku pripadnost, kao i u America svi su amerikanci, a vjera ima bukadar.

[Dedo]

#35926

Kako se uzgaja svijest o pripadnosti Bosni i Hercegovini: Udžbenici u RS afirmiraju četnički pokretU historiji za deveti razred i četnici navedeni kao antifašisti

Autor E. MUSLI | Objavljeno 10.12.2011. u 07:43

Postrojavanje: Ravnogorci na Manjači Na ulicama Banje Luke, Bijeljine, Zvornika, Trebinja ili bilo kojeg drugog grada u Republici Srpskoj mladi bez problema na majicama nose obilježja Srbije. Sljedbenici četničkog pokreta svakom prigodom marširaju i postrojavaju se kao prava vojska. U isto vrijeme, grb ili zastava Bosne i Hercegovine izazivaju podozrenje, a svaki musliman koji nosi bradu i klanja pet vakata rizikuje da bude označen kao “vehabija”.

Na stadionu FK Podrinje u Janji policija zabranjuje isticanje zastave s ljiljanima. Kustos Muzeja Semberije Zoran Midanović javno na televiziji kaže da su najveći broj Hrvata ustvari pokatoličeni Srbi, a da su muslimani, Bošnjaci i Makedonci izmišljene nacije. Duboka podijeljenost i falsificiranje historije nisu posljedica tvrdnje Milorada Dodika da su Bošnjaci uglavnom bili na strani fašista u Drugom svjetskom ratu. Takvo mišljenje uzgaja se i u školskim udžbenicima u RS.

Iz zakona

Iako Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH, usvojen 2003. godine, u Članu 3. kaže da je jedan od ciljeva obrazovanja i odgoja “razvijanje svijesti o pripadnosti Bosni i Hercegovini”, u udžbenicima, ali i zakonima iz oblasti obrazovanja u RS, taj cilj se ne spominje niti ispunjava. Doduše, u udžbeniku “Priroda i društvo” za 4. razred osnovne škole kaže se da je BiH sastavljena od entiteta RS i FBiH, ali se spominju samo zastava, grb i himna RS, uz navođenje teksta himne. O obilježjima BiH ni riječi.

Nastavnici historije učenicima govore da je Republika Srpska država, ali da još nije priznata. U udžbenicima se afirmira četnički pokret. U udžbeniku historije za deveti razred osnovne škole, u poglavljima o Drugom svjetskom ratu u našim krajevima, na više mjesta se, opravdano, govori o zločinačkom karakteru ustaškog pokreta i NDH, ali o zlodjelima četnika ni riječi. Štaviše, na stranicama 130-134, u poglavlju “Različiti pristupi ratu u Jugoslaviji”, kaže se da su “ustanak protiv njemačke okupacione uprave započeli partizanski i četnički odredi”, uz tvrdnju: “Zajedničko kod oba ova pokreta bila je spremnost da se oružjem suprotstave okupatoru”.

O saradnji četnika s okupatorskom vlašću, o zločinima nad Bošnjacima ponovo ni riječi.

O Draži

– Četnički pokret Draže Mihailovića, tokom rata, odlučio se za taktiku čekanja i iščekivanja povoljnih okolnosti za borbu protiv fašista – piše u ovom udžbeniku. Na stranici 136. dalje se kaže da se ustanički pokret u proljeće 1942. godine podijelio na partizane i četnike “zbog neslaganja u načinu vođenja borbe protiv okupatora i njegovih saradnika”.

Tvrdi se, također, da su partizani “bili pokretna vojska na cijelom teritoriju Jugoslavije, a četnici su ostajali u svojim mjestima i štitili narod i svoja ognjišta od napada ustaša i muslimanske milicije”. I ponovo ni riječi o partizanskim muslimanskim brigadama, o muslimanskim rezolucijama kojima se tražila zaštita Srba, Roma i Jevreja u NDH.

Tako piše u današnjim udžbenicima iz kojih uče djeca u RS, od kojih se kriju stvarne historijske činjenice čak i o Drugom svjetskom ratu. A te činjenice su odavno utvrđene: stotinu hiljada pobijenih Bošnjaka, uglavnom u Podrinju i uglavnom od četničke ruke, o čemu dokumentirano piše Vladimir Dedijer u knjizi “Genocid nad Muslimanima 1941-1945”.

Historijska činjenica je da je podjela Bosne i Hercegovine i istrebljenje Bošnjaka bilo dio plana Ravnogorskog pokreta. Od Garašaninovog “Načertanija”, preko “Homogene Srbije” Stevana Moljevića, četničkog ideologa i savjetnika Draže Mihailovića, do genocida koji su devedesetih godina osmislili, naredili i počinili Karadžić i Mladić, ubivši 200.000 Bošnjaka u posljednjoj agresiji na BiH

[Dedo]

#36202

Istina o Dobrovoljackoj i nevinosti JNA

[Dedo]

#36244

Kontranapad branilaca BiH u kojem nije bilo stradanja srpskih civila: Kravica – istine i lažiU Hagu je dokazano da je bošnjački protivnapad na Kravicu 7. januara 1993. rezultat srpske blokade humanitarne pomoći

Objavljeno 07.01.2012. u 03:26

Naser Orić sa saborcima početkom 1993. Navršilo se 19 godina otkako su branioci BiH s područja srebreničke, bratunačke, vlaseničke i zvorničke slobodne teritorije u kontranapadu zauzeli dio područja sela Kravice kod Bratunca.

U presudi Naseru Oriću, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije utvrdio je da je “u Kravici bila vojna baza iz koje su bosanski Srbi napadali Srebrenicu i okolna bošnjačka naselja”.

Stalne podvale
Prema presudi, bošnjački protivnapad na Kravicu 7. januara 1993. rezultat je srpske blokade humanitarne pomoći te stalnih napada na okolna bošnjačka sela, posebno u decembru 1992. Brojne medijske podvale iz Srbije i RS ovaj događaj su načinile kontroverznim. Srpski izvori ga karakteriziraju kao “masakr u Kravici”, a pojedini političari čak ga navode kao “uzrok odmazde i napada Vojske Republike Srpske na Srebrenicu 1995.”

– Muslimanski komandant Srebrenice Naser Orić sa svojim ljudima napao je srpska sela i ubio 3.500 Srba. U Kravici, u noći pravoslavnog Božića, ubili su 78 civila. Zbog toga se u julu 1995. dogodila osveta – izjavio je Milorad Dodik, s ciljem da Kravicu predstavi kao razlog za izvršeni genocid nad srebreničkim Bošnjacima.

Da bi detaljnije bila ispričana priča o Kravici, treba podsjetiti na dešavanja najmanje pola godine ranije.

U prvim mjesecima agresije na srednje Podrinje u aprilu, maju, junu i julu 1992. srpske snage, potpomognute dobrovoljcima iz Srbije i regularnim snagama Vojske Jugoslavije, ubile su oko 7.000 Bošnjaka s područja općina Zvornik, Vlasenica, Bratunac i Srebrenica. Popalile su na desetine bošnjačkih sela i protjerale desetine hiljada izbjeglica.

Pošto je Vojska RS bila apsolutno oružano nadmoćna, branioci BiH pokrenuli su gerilski način ratovanja. Jesen i zima prve ratne godine na ovom prostoru uzele su velike žrtve među bošnjačkim stanovništvom. Djeca su počela umirati od gladi. Suočeni s opasnošću umrijeti od gladi ili se boriti s daleko nadmoćnijim neprijateljem, bosanski ratnici su odabrali ovo drugo.

Usporeni genocid
General Ratko Mladić, u svojstvu komandanta Glavnog štaba VRS, 19. novembra 1992. izdao je Direktivu op. br. 4, u kojoj je potvrdio “strateške ciljeve” navedene na 16. sjednici skupštine bosanskih Srba, održanoj 12. maja 1992. Tada je Radovan Karadžić objavio šest “strateških ciljeva” srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Jedan od tih ciljeva, koje je Mladić potvrdio u Direktivi op. br. 4, bio je “uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država”.

Radi ostvarivanja spomenutih ciljeva, Mladić u Direktivi posebno navodi zadatke tek formiranom Drinskom korpusu Vojske RS kojim komanduje general Milenko Živanović. Mladić naređuje: “Na širem prostoru Podrinja iznuravati neprijatelja, nanositi mu što veće gubitke i prisiliti ga da s muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birča, Žepe i Goražda”.

Danas je apsolutno jasno da je Mladić još Direktivom op. br. 4 jasno definirao namjeru za izvršenje genocida nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, koji će svoje finale imati u julu 1995. godine.

Dijego Arija (Diego Arria), ambasador Venecuele pri UN-u od 1991. do 1993., izjavio je da se “još 1992. i 1993. nad Bošnjacima u Srebrenici odvijao usporeni genocid”.

Tokom oktobra, novembra i decembra 1992. snage Vojske RS vršile su stalne ofanzive na ovom području, “s ciljem da unište neprijatelja u istočnoj Bosni”. U Bratunac 12. decembra 1992. dolaze pripadnici 1. krajiškog korpusa Vojske RS sa zadatkom Generalštaba VRS “radi zauzimanja svih teritorija u Podrinju”. Zatim, 26. decembra dolaze pripadnici jedinice milicije iz sastava brigade MUP-a RS, dok 29. decembra 1992. stižu i dijelovi Specijalne brigade “Panteri” iz Bijeljine pod komandom Ljubiše Savića Mauzera, koji će učestvovati u borbenim aktivnostima oko Kravice.

Novopostavljeni komandant odbrane Bratunca Milan Urošević u svom izvještaju od 21. decembra 1992. Drinskom korpusu Vojske RS, između ostalog, piše kako su “taj dan dva aviona djelovala po školi u Sućesci i Srebrenici i da su bolje rezultate imali u Srebrenici”.

Polovinom decembra 1992. ofanziva srpskih snaga prema Srebrenici bila je posebno jaka iz pravca Kravice, preko sela Glogova i Ježestica. Iz dokumentacije Bratunačke brigade Vojske RS vidljivo je da su srpski napadi na selo Glogova vođeni 24. decembra 1992., a u izvještaju od 31. decembra 1992. navodi se da se “u toku noći vrši priprema za nastavak borbenih dejstava i da će pet minuta prije Nove godine poslati čestitku u nizu gospodinu Naseru” (čestitka je šifra za granatiranje Srebrenice, op. a.).

Naoružani starci
U izvještaju Bratunačke brigade od 4. januara 1993. stoji da će djelovanja biti nastavljena sve do potpunog zauzimanja putne komunikacije Bratunac – Kravica, jer su pripadnici Armije RBiH presjekli tu putnu komunikaciju u selu Glogova. O dešavanjima 7. januara 1993. u knjizi “Krvavi Božić sela Kravice” potporučnik Lazar Ostojić, koji je komandovao srpskim jedinicama u Kravici, kaže:

– Na raspolaganju sam imao 50 specijalaca iz Bijeljine i interventni vod, kao i 400 boraca. Oko devet časova naredio sam evakuaciju žena i djece prema Drini, uz obezbjeđenje naoružanih staraca. Posljednja grupa vojnika, među kojima sam bio i ja, izašla je iz Kravice oko 16 časova. Tog dana iz magacina su podijeljena 22 sanduka pješadijske municije, preko 400 granata, oko 5.000 metaka za protivavionski top.

Komandir čete u selu Ježestica Dragan Nikolić u ovoj knjizi navodi da su poginula samo dva civila.
– Netačne su priče da su borci slavili Božić, a da su ginuli civili. To potvrđuje da je samo jedan civil poginuo u Ježestici (Milo Jokić) i jedan u Kajićima (Mitar Nikolić). S druge strane, mi smo imali 17 poginulih boraca i to u četiri slučaja po dva brata, zatim u jednom slučaju otac i sin – kaže Nikolić.

Prema relevantnim dokumentima Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, na širem području Kravice bilo je oko 1.000 pripadnika Vojske RS. Osim domaćih srpskih vojnika iz Kravice, bili su tu i dobrovoljci iz Srbije, 6. krajiška brigada, MUP Bijeljina, Specijalna brigada “Panteri”, te pojačanja iz Bratunačke brigade.

Na suđenju Naseru Oriću u Hagu prikazan je i videosnimak na kojem se jasno vidi kako pripadnici Krajiškog korpusa pale srpske kuće u kravičkim selima Brana Bačići i Popovići. Orićeva odbrana je dokazala da su srpske kuće na području Kravice, uglavnom, zapaljene sredinom marta 1993. tokom velike srpske ofanzive na položaje srebreničkih snaga bosanske države. Na osnovu dokumentacije Bratunačke brigade Vojske RS, u Kravici su 7. januara 1993. poginula 34 vojnika.

Na ovaj spisak nisu uvršteni gostujući srpski vojnici iz Bijeljine i Krajine koji su poginuli tog dana. Iz svjedočenja u knjizi “Krvavi Božić sela Kravica” vidi se da je bilo uobičajeno da starci i starice budu naoružani.

Ratni dnevnik
Advokat Vasvija Vidović o učestalim manipulacijama u vezi s događajima u Kravici kaže:

– Mi smo na suđenju u Hagu uspjeli dokazati da su u Kravici bile prisutne brojne srpske vojne jedinice i više različitih komandi, artiljerijska oružja, tenkovi, skladišta municije… Kravica kao takva je bila vojni cilj, međutim, kako god, tamo nije ubijen nijedan civil. Ono što je bilo veoma jasno jeste da su tamo kuće korištene kao srpski vojni ciljevi, iz njih se pucalo mitraljezima i o kakvom se onda može zločinu raditi.

Naser Orić je oslobođen po svim optužbama. I nije dokazan nijedan vid njegove odgovornosti, niti činjenica da je efektivno kontrolirao te seoske vojske, niti izgladnjelo stanovništvo koje je tada bilo naprosto ludo od gladi.

Kada je Orićev slučaj i uopće slučaj Srebrenice 92.-93. u pitanju, sve je tako jasno, ali čudi da se, zapravo, niko ozbiljno nije pozabavio (organi RS), da zaista utvrde šta se jeste, a šta nije dešavalo.

Uporno pričaju o 3.500 ubijenih Srba, i to uglavnom vežu za kravičko područje. Postoje rijetki dokumenti, a jedan od njih je Orićev ratni dnevnik, koji je došao u ruke Srba padom Srebrenice, iz koga se veoma jasno vidjelo da je ostavljen izlaz civilima. Izašli su svi civili, a ostalo je pet do šest ljudi s mitraljezima koji nisu željeli otići. Među njima i neki stari ljudi, koji su željeli pružiti otpor.

Isto tako, s videosnimaka događaja u mjestu Bjelovac na Drini, gdje su stradali civili, koji su snimljeni iz Srbije, a koji su u našem, kao i u posjedu Tužilaštva, vidljivo je da su u centar upale srebreničke snage i da je onda došlo do strašnog bombardiranja avijacije Srbije usljed čega je poginuo veliki broj civila.

I bivša glavna haška tužiteljica Karla del Ponte (Carla), komentirajući podatke Komisije RS za navodne ratne zločine u Kravici, izjavila je 7. jula 2005. da se “vojnici i policajci koji su stradali u oružanim sukobima ne mogu poistovjetiti sa žrtvama ratnih zločina kao što su, naprimjer, masovne egzekucije”.

Lažiranje i veličanje broja žrtava
Vjerovatno najočitija ilustracija lažiranja i uveličavanja broja žrtava na području cijelog Podrinja je Kravica. Na bratunačkom Vojničkom groblju sahranjeni su mnogi srpski vojnici koji su ginuli na ratištima oko Bihaća, Olova, Sarajeva, Goražda, Žepe, Teočaka, Gradačca… Podjednako je važno i to što je u ukupan broj poginulih Srba na teritoriji općine Bratunac uključen i niz dobrovoljaca iz Srbije. Sve njih su vlasti RS potom svrstale u “žrtve muslimanskog terora”.

Također, poslije reintegracije ratom okupiranih sarajevskih općina Vogošća, Ilidža, Ilijaš i Hadžići tadašnje političko vodstvo RS pozvalo je lokalno srpsko stanovništvo da u organiziranim evakuacijama napusti Sarajevo. Ova evakuacija se odnosila i na grobove, tako da su sarajevski Srbi koji su se naselili u Bratuncu i okolini svoje poginule vojnike koji su ginuli na opsadnom prstenu Sarajeva i drugim bh. ratištima prenosili i ukopavali na Vojničkom groblju u Bratuncu.

I njihova smrt predstavlja se kao posljedica akcija koje su u srednjem Podrinju, s posebnim akcentom na Kravicu, poduzimale snage Armije RBiH iz Srebrenice.

Djed ubio babu pa sebe
Pred Tribunalom u Hagu, u procesu protiv Orića, pravu istinu o dešavanjima u Kravici možda najbolje odslikava svjedočenje od 14. decembra 2004. Slaviše Erića, medicinskog tehničara iz Kravice.

Erić je tada na pitanje Orićevog advokata Vasvije Vidović na okolnosti pod kojima je u Kravici 7. januara 1993. poginuo njegov 82-godišnji djed Njegoslav Erić Njego, kazao:

– Baba Kristina je izgorjela, a djed je imao jedan metak kroz usta. E, sad najvjerovatnije da je on ubio nju pa sebe. Djed je pucao na muslimanske vojnike.

[Dedo]

#36345

09. 01. 2012 @ 20:50h | rubrika: Bosna i Hercegovina, Iz mozga | Komentarišite | stalni link ove stranice
Dvadeset godina mržnje

——————————————————————————–
Objavi na svom Facebook profilu6

——————————————————————————–

Nemjerljiv je doprinos Srba civilizacijskoj baštini Bosne i Hercegovine, njenom sveukupnom razvoju, njenoj kulturi, umjetnosti i nauci, antifašističkoj borbi, političkoj emancipaciji i savremenoj državnosti na zavnobihskim i avnojevskim temeljima

piše: Zija Dizdarević

Milorad Dodik: Zastavu ti ljubim
9. januara 1992. godine proglašena je Srpska Republika Bosna Hercegovina kao paradržava. U nazivu te antiustavne tvorevine sadržane su namjere njenih osnivača. Taj datum slavi Republika Srpska kao svoj dan, a ne onaj kada je u Dejtonu upisana kao entitet bosanskohercegovačke države. Time se poručuje da Republika Srpska, slijedom negacije države Bosne i Hercegovine, ne odustaje od državotvornih namjera. Tako se održava i kontinuitet sa ratnom Republikom Srpskom, koja je taj naziv dobila u augustu prve godine agresije na Bosnu i Hercegovinu. To je i zahvala optuženim i osuđenim za najužasnije ratne zločine sve do genocida, utemeljivačima Republike Srpske – Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Ratku Mladiću, Biljani Plavšić.

Milorad Dodik kaže da je nastanak Srpske Republike bio “bunt protiv nasilne bosanske državnosti”. Ali ta srpska tvorevina je nastala dva mjeseca prije referenduma o nezavisnosti. Ako Dodik proziva legalnu odluku bosansohercegovačke skupštine – nakon što ju je napustila većina srpskih poslanika – treba znati da su već tada bile osnovane i naoružane ilegalne srpske autnomne oblasti, kao kvislinški uvod u stvaranje srpske države na tlu Bosne i Hercegovine. Nije bilo nasilnosti ni pri donošenju skupštinske odluke ni na referendumu. Uprkos prijetnjama i ometanjima SDS-a, dvije trećine s ukupnog biračkog spiska izjasnilo za samostalnu državu. Među njima znatan broj Srba. Na to demokratsko i međunarodno priznato izjašnjavanje, odgovor su bili udari tenkova, artiljerije i snajpera otuđene JNA po civilima.

Nemjerljiv je doprinos Srba civilizacijskoj baštini Bosne i Hercegovine, njenom sveukupnom razvoju, njenoj kulturi, umjetnosti i nauci, antifašističkoj borbi, političkoj emancipaciji i savremenoj državnosti na zavnobihskim i avnojevskim temeljima.

Danas su bh. Srbi najvećma etnički, teritorijalno i mentalno getoizirani u entitet. Dio njih su nacionalisti, dio su žrtve velikosrpske manipulacije, dio je uz svoju domovinu i državu, ali ne smiju to da ispolje. Srbe se tjera na odricanje od svojih korijena. U suštini, tjera ih se na odricanje od prava na Bosnu i Hercegovinu.

Pola Bosne i Hercegovine preobraćeno je u velikosrpsku i panpravoslavnu zabran. Iz Republike Srpske se dvadeset godina širi mržnja prema svemu što nije srpsko i izmišljaju neprijatelji. Takva politika donijela je teške poraze i velike gubitke upravo Srbima.

[Dedo]

#36356

09. 01. 2012 @ 20:50h | rubrika: Bosna i Hercegovina, Iz mozga | Komentarišite | stalni link ove stranice
Dvadeset godina mržnje

——————————————————————————–
Objavi na svom Facebook profilu6

——————————————————————————–

Nemjerljiv je doprinos Srba civilizacijskoj baštini Bosne i Hercegovine, njenom sveukupnom razvoju, njenoj kulturi, umjetnosti i nauci, antifašističkoj borbi, političkoj emancipaciji i savremenoj državnosti na zavnobihskim i avnojevskim temeljima

piše: Zija Dizdarević

Milorad Dodik: Zastavu ti ljubim
9. januara 1992. godine proglašena je Srpska Republika Bosna Hercegovina kao paradržava. U nazivu te antiustavne tvorevine sadržane su namjere njenih osnivača. Taj datum slavi Republika Srpska kao svoj dan, a ne onaj kada je u Dejtonu upisana kao entitet bosanskohercegovačke države. Time se poručuje da Republika Srpska, slijedom negacije države Bosne i Hercegovine, ne odustaje od državotvornih namjera. Tako se održava i kontinuitet sa ratnom Republikom Srpskom, koja je taj naziv dobila u augustu prve godine agresije na Bosnu i Hercegovinu. To je i zahvala optuženim i osuđenim za najužasnije ratne zločine sve do genocida, utemeljivačima Republike Srpske – Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Ratku Mladiću, Biljani Plavšić.

Milorad Dodik kaže da je nastanak Srpske Republike bio “bunt protiv nasilne bosanske državnosti”. Ali ta srpska tvorevina je nastala dva mjeseca prije referenduma o nezavisnosti. Ako Dodik proziva legalnu odluku bosansohercegovačke skupštine – nakon što ju je napustila većina srpskih poslanika – treba znati da su već tada bile osnovane i naoružane ilegalne srpske autnomne oblasti, kao kvislinški uvod u stvaranje srpske države na tlu Bosne i Hercegovine. Nije bilo nasilnosti ni pri donošenju skupštinske odluke ni na referendumu. Uprkos prijetnjama i ometanjima SDS-a, dvije trećine s ukupnog biračkog spiska izjasnilo za samostalnu državu. Među njima znatan broj Srba. Na to demokratsko i međunarodno priznato izjašnjavanje, odgovor su bili udari tenkova, artiljerije i snajpera otuđene JNA po civilima.

Nemjerljiv je doprinos Srba civilizacijskoj baštini Bosne i Hercegovine, njenom sveukupnom razvoju, njenoj kulturi, umjetnosti i nauci, antifašističkoj borbi, političkoj emancipaciji i savremenoj državnosti na zavnobihskim i avnojevskim temeljima.

Danas su bh. Srbi najvećma etnički, teritorijalno i mentalno getoizirani u entitet. Dio njih su nacionalisti, dio su žrtve velikosrpske manipulacije, dio je uz svoju domovinu i državu, ali ne smiju to da ispolje. Srbe se tjera na odricanje od svojih korijena. U suštini, tjera ih se na odricanje od prava na Bosnu i Hercegovinu.

Pola Bosne i Hercegovine preobraćeno je u velikosrpsku i panpravoslavnu zabran. Iz Republike Srpske se dvadeset godina širi mržnja prema svemu što nije srpsko i izmišljaju neprijatelji. Takva politika donijela je teške poraze i velike gubitke upravo Srbima.

[Dedo]

#37816

SVIM ONIM KOJIMA JE ZDRAV RAZUM SLABIJA STRANA PORUCUJEM NEKA POISTILAHU PROCITAJU OVAJ TEKST TAKO CE MOZDA ZAKLJUCITI KO JE I ZASTO RAZBIO JUGOSLAVIJU ZATO NEKA SE NE BUNE STO SU SRBI POCINILI ZLOCIN I GENOCID:
[color=#FF0000]Bosna nije žrtva rata već zločina
Piše: Džemal Sokolović[/color]

Ja sam, za razliku od Platona, razočaran ne samo u umjetnike i njihovu sposobnost da se u godinama prije ’92. odupru nadolazećoj nemani nacionalizma, nego sam, još više, razočaran u filozofe, socijalne učenjake, svoje kolege, u sebe samog. Malo je onih koji su se suprotstavili struji. Ili barem nisu dovoljno. Među nama nema ni jednog koji je uspio zaustaviti tu neman. Nema među nama, ni umjetnicima ni naučnicima, nikog koji bi imao pravo reći: učinio sam sve što sam mogao. Ne, niko nije učinio ono što je mogao. Svi smo učinili manje nego što se moralo

Prošle godine sam bio pozvan od organizatora Festivala evropskog filma na Paliću da učestvujem u Debatnom programu na temu “Kako je počeo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?”. Organizator je obećao objaviti priloge, ali to nikada, barem ne s mojim, nije učinio. Na pitanje organizatora: Kako je počeo rat…? ja sam odgovorio pitanjima: Šta je počelo? Kako je počelo? Gdje je počelo? Ni danas, ni u Bosni, niko nije siguran šta je, kako i gdje počelo.
Današnje obilježavanje početka tragedije Sarajeva je, možda, dobra prilika da obnovim moja pitanja.

Ima jedna dobra engleska poslovica: ”Kad se dva lupea počupaju za perčine, iz toga mora ispasti nešto dobro.” Svaka sličnost njene poruke s onim što slijedi ide na račun – dijalektike. One heraklitovske, filozofske, i one matematičke. Minus i minus moraju dati plus. Nije, dakle, ni do mene, ni do Engleza.

Poziv organizatora da učestvujem na okruglom stolu o tome kako je počeo rat, čija je svrha, da ih citiram, ”da se demistifikuju neljudski odnosi i oblici života koji danas vladaju u svetu uz promoviranje alternativnih rešenja”, nije me iznenadio. Ako oni, moji predratni prijatelji, na čelu s Blažom Perovićem i Duškom Torbicom, misle da ja o tome nešto znam, onda možete misliti šta ja mislim da li znam, šta znam i koliko znam. Naravno da znam sve. Kao i svi vi. Momenat iznenađenja dakle nije upalio.

Poziv organizatora me je, naime, uplašio. Uplašio ne zbog toga što sam, zajedno s još nekoliko kolega iz nauke i filozofije, pozvan u društvo umjetnika, majstora i riječi i slike, nego zbog toga što ću sada morati da kažem šta mislim. Treba dakle da kažem ne samo to koji to oblici života zagađuju današnji svijet nego i ko ih zagađuje. Štaviše, od mene se, kao i od vas, očekuje da promoviramo rješenja i da kažemo ko će biti nosioci alternativnih oblika života. Kad budete čuli o kome ću govoriti, razumjet ćete zašto se bojim. Ovog puta ću naime izostaviti i narod i njegove političke demagoge, inače moje omiljene krivce i za rat i za mir. Njih ovdje nema, i zato u njih ne upirem prstom. Vi ste ovdje, i o vama će biti riječi.

Umjetnici na čelu države: Milošević, Ćosić, Bulatović
Photo: StockIz straha, priznajem, a ne iz sujetne potrebe da pokažem kako nešto znam, zaklonit ću se iza jednog velikog imena. Manje je naime poznato da je Platon, taj filozof države, i umalo državni filozof, među mnogim drugim došao i na ideju da iz svoje idealne države protjera sve umjetnike. Uključujući i Homera. Pa i “tragediografe, kao i slikare i uopšte sve, po njegovom sudu štetne, umetnike podražavaoce” (Miloš Đuric, Istorija helenske etike, BIGZ, Beograd, 1976, str. 316) Smatrao je da umjetnici samo imitiraju, podražavaju, prave sliku slike, sjenku sjenke, ukratko da odvraćaju od istine, istinskih ideja, stvarnosti, objektivnosti i originalnosti.

Zaista, da li umjetnici mogu znati? Da li je umjetnost uopće oblik spoznaje? Zbilja, da li će umjetnici okupljeni i oko ovog stola moći odgovoriti na pitanja koja su nam organizatori postavili? U sposobnost umjetnika da znaju stvari nije sumnjao samo jedan filozof. Takvih se može naći i među umjetnicima samim. Tako je Sofokle, oduševljen i razočaran Eshilom istovremeno, uzviknuo: ”Eshile, ako i činiš ono što treba, ipak činiš to ne znajući.” Drugim riječima, i kada umjetnik pogodi ono što treba, a valjda je istina to što treba pogoditi, pogodi to a da i ne zna. I kad zna, dakle, umjetnik ne zna da zna.

Kako onda očekivati od umjetnika, takvih kakvi jesu, da odgovore na pitanja o uzrocima – rata (sic!), raspada (sic!), republičkim oligarhijama (sic!), svjetskoj zajednici (sic!).

Platon je toliko umjetnike držao štetnim po državu, da je pokušao istjerati i umjetnika iz samoga sebe. Filozof je naime bio svestrano nadaren. Kao aristokratsko dijete, obrazovan je i u muzici, i slikarstvu, pjesništvu, tragediji. Toliko se razočarao u umjetnika u sebi, da je na kraju skoro sve svoje radove sam spalio. Ostala mu je samo filozofija.

Za razliku od umjetnika koje je trebalo istjerati iz nas samih a naročito iz države, Platon je filozofima namjenio vlast u državi. Po tome je poznat i takvog ga svi znamo. “Narodi će biti srećni, govorio je, tek onda kad ili filozofi postanu kraljevi ili kraljevi postanu filozofi.” (M. Đurić, str. 466)

To je ona rečenica koju je često izgovarao Marko Aurelije, rimski car koji je gotovo ostvario Platonov san o filozofu koji će upravljati državom. Marko Aurelije je učio da je “sve zajedno spleteno i sveta veza sve vezuje i gotovo ništa nije strano jedno drugom: a jedan je svet u svemu, jedan bog svugde, jedna priroda, jedan zakon i jedan um, zajednički svima razumnim bićima, i jedna istina, a i jedna savršenost za sva srodna bića koja imaju dela u istom umu” (VII 9). (Đurić, str. 466)

I bio je dobar car, neporočan, odan zakonu, štedljiv… Ipak, izgleda da je Platon izgubio iz vida da i filozofi, kao i umjetnici, imaju svoje, ljudske slabosti. Marko Aurelije, filozof, bio je dobar imperator sve do trenutka kada je odredio svoga nasljednika, sina Komoda, jednu em budaletinu, em pokvarenjaka. Svako ima svoju slabu tačku.

Photo: StockNema tog filozofa, kao što nema ni umjetnika, čija duša nema svoju cijenu kada trguje s Luciferom. U svima nama, poštovani umjetnici i učenjaci, sjedi jedan doktor Faustus. Samo je pitanje trenutka, i iznosa određene valute, kada ćemo prodati naše duše onima koji, u ime sotone, obavljaju prljave poslove na ovoj zemlji. Ja sam, za razliku od Platona, razočaran ne samo u umjetnike i njihovu sposobnost da se u godinama prije ’92. odupru nadolazećoj nemani nacionalizma, nego sam, još više, razočaran u filozofe, socijalne učenjake, svoje kolege, u sebe samog. Malo je onih koji su se suprotstavili struji. Ili barem nisu dovoljno. Među nama nema ni jednog koji je uspio zaustaviti tu neman. Nema među nama, ni umjetnicima ni naučnicima, nikog koji bi imao pravo reći: učinio sam sve što sam mogao. Ne, niko nije učinio ono što je mogao. Svi smo učinili manje nego što se moralo.

Bojim se da to ne činimo ni sada. Ni vaši filmovi ni naše knjige nisu dovoljne da se otkrije istina. A bez istine o onome što se dogodilo tada, budućnost se neće razlikovati od prošlosti. Bez te istine ni “alternativna rešenja” nemaju izgleda.

Pa ipak, ima nade. Od svih nauka i svih oblika ljudske svijesti, moram priznati, do sada sam najmanje cijenio pravo. Nema ružnijeg vokabulara od onog koji koriste pravnici. Pretpostavljam da se vama umjetnicima diže kosa na glavi od njihovog rječnika. Nema ni manje inventivnog jezika od onog pravničkog. Pretpostavljam da bi se sa mnom složio i Hegel, onaj što je napisao Filozofiju prava.

Pa ipak, kao što rekoh, ima nade: kad umjesto zavodničke ljepote pjesničke ili filozofske riječi progovori hladna riječ Zakona. Srđa Popović dokazuje da i u Pravniku može ležati jedan homo ludens. Kao i u umjetniku. On tako predlaže, kako on kaže, “misaoni eksperiment” kojim se formuliraju “elementi jedne optužnice po kojoj bi Milošević, Jović i Kadijević odgovarali po tada važećim jugoslovenskim zakonima, pred domaćim sudom, da nisu uspeli da unište SFRJ… Pod uslovima tog eksperimenta uloga i delatnost Miloševića, Jovića i Kadijevića (naravno i mnogih drugih koji su sprovodili njihove odluke) morala bi biti po zakonima upravo te SFRJ (koju su “branili”) kvalifikovana kao teško delo veleizdaje kažnjivo smrtnom kaznom.” (Srđa Popović, Str. 2)

A mi, i umjetnici i učenjaci, za razliku od Pravnika Popovića, još uvijek tragamo za odgovorom na pitanje kako je počeo rat.

Štaviše, Popović nam pomaže da na pitanje organizatora “Kako je počeo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?” odgovorimo pitanjem: Da li je to uopće bio rat?

Photo: StockSve one besmislene, još i teorijske, rasprave o tome da li je u Bosni vodjen građanski, etnički ili vjerski rat prekinuo sam, naravno teorijski i samo za sebe, odgovorom da ni jedan od tih atributa ne vrijedi jer osnovni pojam sintagme – rat, nije tačan. U Bosni se nije vodio rat, nego je počinjen zločin. Bosna dakle nije žrtva rata nego zločina. I baš me briga za poluotok, kao i za ostrvo. Otkrit ću vam i svima nepoznatu istinu, ili drugim riječima malo poznatu tajnu: ovaj moj tekst (“How to conceptualize the tragedy of Bosnia: Civil, Ethnic, Religious War or…?”), inače kasnije objavljen na više jezika, citiran je i u američkom Kongresu. Citirao me je u više navrata Roj Gutman, novinar koji je za otkriće logora oko Prijedora dobio Pulicerovu nagradu. (Nedavno je dobio, konačno, i nagradu grada Sarajeva!)

Za razliku od filozofâ, Pravnik Srđa Popović nas podsjeća na riječi onog bosanskog vojnika koji na pitanje novinara 1991. godine, negdje u Sloveniji, šeretski, bosanski, odgovara: “Oni kao hoće da odu, a mi im kao ne damo”. O onome što taj siroti vojnik tada nije mogao znati Pravnik Popović nas obavještava u svom tekstu “Oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo”.

[color=#FF0000]Prije zločina u Bosni, dogodila se dakle veleizdaja. A veleizdaja je također zločin, kažnjiv smrtnom kaznom…

Više od godinu dana prije nego su Slovenija i Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglasile nezavisnost, Republika Srbija je, kaže Popović, donijela “separatistički ustav” 28. septembra 1990. Član 72 tog ustava glasi:

“Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: 1. suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama[/color].”

Photo: FoNet/APViše od godinu dana nakon što je sebe proglasila suverenom i nezavisnom, Republika Srbija proglašava Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu separatističkim republikama. Ono što se poslije toga dogodilo u Bosni nikako ne može biti rat, ni po Von Klauzevitzu, ni po Monetsquieu, a pogotovo ne po Aristotelovoj definiciji rata. Kako je počelo ono što je počelo može biti samo zločin. Nikako rat!

Kako da se pozabavimo “alternativnim rešenjima” ako polazimo od različitih premisa?

Što se tiče preostala tri “centralna pitanja”, evo mojih kratkih komentara:

* “Da li je i u kojoj meri u temeljima SFRJ bila “ugrađena” klica njenog raspada?”

Sugestivnost ovog pitanja me nagoni da budem možda i nepristojno ironičan. Nećemo valjda optuživati Juraja Štrosmajera za raspad. Istina, on nije mislio ni o jednom od ova tri atributa, ni S(ocijalistickoj), ni F(ederativnoj), ni R(epublikanskoj), ali je kriv za ideju Jugoslavije.

Nije kriv ni Ustav SFRJ iz 1974. koji je otvorio mogućnost disolucije jugoslovenske Federacije. Ustav nije davao pravo da se ta disolucija obavi zločinom, niti da se neka od republika zaustavi zločinom. Pravnički egzaktno, Pravnik Popović tvrdi da su krivi: Milošević, Jović i Kadijević, “trojka” koja će se kasnije pretvoriti u “grupu šestorice” (koja uključuje Adžića, Bulatovića i B. Kostića). Njih Srđa Popović optužuje za veleizdaju. Sve ostalo je samo posljedica. Tu je klica!

* “Koliko su republičke oligarhije doprinele raspadu i ratovima?”

Teško da bih mogao upotrijebiti u svom odgovoru istu ovu terminologiju. Da zanemarim termin rat, o kome sam već nešto rekao. Da kažem samo par riječi o “raspadu” i “oligarhijama”.

Raspasti se može nešto što je tru(h)lo. Ako se Jugoslavija raspala onda je to bilo zato što je bila trula, i to ne samo u nekim svojim dijelovima, nego u cjelini. Međutim, ja se sjećam posljednjeg Kongresa jugoslovenskih komunista, i one divne slovenačke drugarice Logar, koja je sa suzama u očima, zajedno sa svojim slovenačkim drugovima, napuštala kongresnu dvoranu Sava centra, nakon što su ‘komunistički’ kongresmeni odbili svih 14 slovenačkih amandmana, uključujući i onaj posljednji kojim su Slovenci tražili da jugoslovenski komunisti ukinu torturu u jugoslovenskim zatvorima. Sjećam se i onog bosanskog ‘komuniste’ koji je izlazak Slovenaca popratio riječima “Vrata su im širom otvorena”. Sjećam se i da je AP samo sat nakon toga objavio vijest: jugoslovenski komunisti se opredjelili za torturu. Sjećam se, također, i onoga što se dogodilo dvije tri godine kasnije. U Ljubljani, gdje sam proveo dvije godine mog dugogodišnjeg izbjegličkog života, jedan filozof (Tine Hribar), slovenački, mi je pričao da su se oni, slovenački filozofi, dogovorili s Dobricom Ćosićem, srpskim umjetnikom, da se Slovenija može otcjepiti, mnogo prije nego je Milošević donio srpski “separatistički ustav”.

Zaboravio sam reći: Platon je također smatrao da je najgora ona država u kojoj vlast imaju – loši filozofi. Još uvijek se pitam da li je trula bila Jugoslavija ili jugoslovenska filozofija, ona što je preostala nakon što je ”filozofija praxisa” bila stavljena na marginu. Jugoslavija nije bila trula, nego je uništena.

Novca ima, valja ratovati: Mladić i Karadžić
Photo: StockA što se tiče termina ‘oligarhija’, koliko znam, i koliko razumijem, on se (grč. oligoi – malo njih), istina, odnosi na ‘malo njih’, ali na malo njih koji su bogati. I o tome se nešto može naučiti od Pravnika Popovića. Pravnik nas podsjeća, u stvari, na ono što mi svi znamo ali se pravimo Englezi: “Repetitio mater studiorum est.” U svojoj knjizi “Kako sam branio Antu Markovića” Predrag Tasić, portparol SIV-a opisuje trenutak kada je Srbija nezakonito ‘pozajmila’ na račun primarne emisije 1.400.000.000 US$ u poglavlju “Srpska pljačka decenije”:

“U trenutku kada je Ante Marković 28. decembra govorio u Skupštini Jugoslavije o ekonomskoj politici za narednu godinu, Veće udruženog rada Skupštine Srbije donelo je dva zakonska propisa, kojima je izvršen upad u monetarni sistem Jugoslavije. Ova dva akta doneta su tajno. Na sebi su imali oznake ‘strogo poverljivo’ i ‘službena tajna’. Podeljeni su delegatima na sam dan sednice i to u koverti, svakome u ruke. Po usvajanju (a usvojeni su jednoglasno i bez diskusije) delegati su ih morali ponovo spakovati u koverte i vratiti.” (P. Tasić, str. 57; S. Popović, str. 23-24)

O onima koji ukradu 1,4 milijarde dolara naravno da se može govoriti kao o oligarsima. A ako su rukovodstva u drugim republikama krala, njih se eventualno može, barem u tome trenutku, nazvati tek – džeparošima. “Ante Marković je 4. januara 1991. godine anonimno obavešten o upadu Srbije u monetarni sistem.” (P. Tasić, str. 59) “Prema Tasiću, Ante Marković je na vanrednoj sednici vlade 4. januara 1991. ovaj akt nazvao ‘aktom likvidacije Jugoslavije’” (S. Popović, str. 24)

* “Koliko je i do koje mere tzv. svetska zajednica bila involvirana u sve te procese?”

Ako je vjerovati filozofu-imperatoru Marku Aureliju onda je sve na ovom svijetu povezano. Kako može biti da svjetska zajednica, sa navodnicima ili bez njih, to u ovom času nije važno, može biti a da nije bila involvirana.

Ali zašto se postavljaju pitanja koja su davno postavljena i na koja su davno dati relevantni odgovori? Zasto se daju odgovori na pitanja na koja su relevatni odgovori, dakle, već dati? Jedino zato da bi se na ova relevantna pitanja, kao što rekoh, dali nerelevantni odgovori. Jedini relevantni odgovori na ova pitanja su oni pravni.

Najveća greška međunarodne zajednice dogodila se poslije rata, ne prije ili tokom rata. Ta greška se zove: etabliranje demokratije u zemlji, društvu u kome se dogodio genocid, etničko čišćenje i užasni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti…

Ko onda treba da da odgovor?

Umjesto konačnog odgovora, ja postavljam samo još jedno pitanje: kada, ili gdje, je počelo to što je počelo?

Danas se u Sarajevu obilježava početak sarajevske tragedije. Zar tragedija nije počela drugdje i mnogo ranije? U istočnoj Bosni, na primjer. Ili, da budem još precizniji – i provokativniji: u (hrvatskom) selu Ravno? Zar Ravno nije dio Bosne, zar tragedija (hrvatskog) sela Ravno nije bila stvarni početak tragedije Sarajeva?

[Dedo]

#37828

SVIM ONIM KOJIMA JE ZDRAV RAZUM SLABIJA STRANA PORUCUJEM NEKA POISTILAHU PROCITAJU OVAJ TEKST TAKO CE MOZDA ZAKLJUCITI KO JE I ZASTO RAZBIO JUGOSLAVIJU ZATO NEKA SE NE BUNE STO SU SRBI POCINILI ZLOCIN I GENOCID:
[color=#FF0000]Bosna nije žrtva rata već zločina
Piše: Džemal Sokolović[/color]

Ja sam, za razliku od Platona, razočaran ne samo u umjetnike i njihovu sposobnost da se u godinama prije ’92. odupru nadolazećoj nemani nacionalizma, nego sam, još više, razočaran u filozofe, socijalne učenjake, svoje kolege, u sebe samog. Malo je onih koji su se suprotstavili struji. Ili barem nisu dovoljno. Među nama nema ni jednog koji je uspio zaustaviti tu neman. Nema među nama, ni umjetnicima ni naučnicima, nikog koji bi imao pravo reći: učinio sam sve što sam mogao. Ne, niko nije učinio ono što je mogao. Svi smo učinili manje nego što se moralo

Prošle godine sam bio pozvan od organizatora Festivala evropskog filma na Paliću da učestvujem u Debatnom programu na temu “Kako je počeo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?”. Organizator je obećao objaviti priloge, ali to nikada, barem ne s mojim, nije učinio. Na pitanje organizatora: Kako je počeo rat…? ja sam odgovorio pitanjima: Šta je počelo? Kako je počelo? Gdje je počelo? Ni danas, ni u Bosni, niko nije siguran šta je, kako i gdje počelo.
Današnje obilježavanje početka tragedije Sarajeva je, možda, dobra prilika da obnovim moja pitanja.

Ima jedna dobra engleska poslovica: ”Kad se dva lupea počupaju za perčine, iz toga mora ispasti nešto dobro.” Svaka sličnost njene poruke s onim što slijedi ide na račun – dijalektike. One heraklitovske, filozofske, i one matematičke. Minus i minus moraju dati plus. Nije, dakle, ni do mene, ni do Engleza.

Poziv organizatora da učestvujem na okruglom stolu o tome kako je počeo rat, čija je svrha, da ih citiram, ”da se demistifikuju neljudski odnosi i oblici života koji danas vladaju u svetu uz promoviranje alternativnih rešenja”, nije me iznenadio. Ako oni, moji predratni prijatelji, na čelu s Blažom Perovićem i Duškom Torbicom, misle da ja o tome nešto znam, onda možete misliti šta ja mislim da li znam, šta znam i koliko znam. Naravno da znam sve. Kao i svi vi. Momenat iznenađenja dakle nije upalio.

Poziv organizatora me je, naime, uplašio. Uplašio ne zbog toga što sam, zajedno s još nekoliko kolega iz nauke i filozofije, pozvan u društvo umjetnika, majstora i riječi i slike, nego zbog toga što ću sada morati da kažem šta mislim. Treba dakle da kažem ne samo to koji to oblici života zagađuju današnji svijet nego i ko ih zagađuje. Štaviše, od mene se, kao i od vas, očekuje da promoviramo rješenja i da kažemo ko će biti nosioci alternativnih oblika života. Kad budete čuli o kome ću govoriti, razumjet ćete zašto se bojim. Ovog puta ću naime izostaviti i narod i njegove političke demagoge, inače moje omiljene krivce i za rat i za mir. Njih ovdje nema, i zato u njih ne upirem prstom. Vi ste ovdje, i o vama će biti riječi.

Umjetnici na čelu države: Milošević, Ćosić, Bulatović
Photo: StockIz straha, priznajem, a ne iz sujetne potrebe da pokažem kako nešto znam, zaklonit ću se iza jednog velikog imena. Manje je naime poznato da je Platon, taj filozof države, i umalo državni filozof, među mnogim drugim došao i na ideju da iz svoje idealne države protjera sve umjetnike. Uključujući i Homera. Pa i “tragediografe, kao i slikare i uopšte sve, po njegovom sudu štetne, umetnike podražavaoce” (Miloš Đuric, Istorija helenske etike, BIGZ, Beograd, 1976, str. 316) Smatrao je da umjetnici samo imitiraju, podražavaju, prave sliku slike, sjenku sjenke, ukratko da odvraćaju od istine, istinskih ideja, stvarnosti, objektivnosti i originalnosti.

Zaista, da li umjetnici mogu znati? Da li je umjetnost uopće oblik spoznaje? Zbilja, da li će umjetnici okupljeni i oko ovog stola moći odgovoriti na pitanja koja su nam organizatori postavili? U sposobnost umjetnika da znaju stvari nije sumnjao samo jedan filozof. Takvih se može naći i među umjetnicima samim. Tako je Sofokle, oduševljen i razočaran Eshilom istovremeno, uzviknuo: ”Eshile, ako i činiš ono što treba, ipak činiš to ne znajući.” Drugim riječima, i kada umjetnik pogodi ono što treba, a valjda je istina to što treba pogoditi, pogodi to a da i ne zna. I kad zna, dakle, umjetnik ne zna da zna.

Kako onda očekivati od umjetnika, takvih kakvi jesu, da odgovore na pitanja o uzrocima – rata (sic!), raspada (sic!), republičkim oligarhijama (sic!), svjetskoj zajednici (sic!).

Platon je toliko umjetnike držao štetnim po državu, da je pokušao istjerati i umjetnika iz samoga sebe. Filozof je naime bio svestrano nadaren. Kao aristokratsko dijete, obrazovan je i u muzici, i slikarstvu, pjesništvu, tragediji. Toliko se razočarao u umjetnika u sebi, da je na kraju skoro sve svoje radove sam spalio. Ostala mu je samo filozofija.

Za razliku od umjetnika koje je trebalo istjerati iz nas samih a naročito iz države, Platon je filozofima namjenio vlast u državi. Po tome je poznat i takvog ga svi znamo. “Narodi će biti srećni, govorio je, tek onda kad ili filozofi postanu kraljevi ili kraljevi postanu filozofi.” (M. Đurić, str. 466)

To je ona rečenica koju je često izgovarao Marko Aurelije, rimski car koji je gotovo ostvario Platonov san o filozofu koji će upravljati državom. Marko Aurelije je učio da je “sve zajedno spleteno i sveta veza sve vezuje i gotovo ništa nije strano jedno drugom: a jedan je svet u svemu, jedan bog svugde, jedna priroda, jedan zakon i jedan um, zajednički svima razumnim bićima, i jedna istina, a i jedna savršenost za sva srodna bića koja imaju dela u istom umu” (VII 9). (Đurić, str. 466)

I bio je dobar car, neporočan, odan zakonu, štedljiv… Ipak, izgleda da je Platon izgubio iz vida da i filozofi, kao i umjetnici, imaju svoje, ljudske slabosti. Marko Aurelije, filozof, bio je dobar imperator sve do trenutka kada je odredio svoga nasljednika, sina Komoda, jednu em budaletinu, em pokvarenjaka. Svako ima svoju slabu tačku.

Photo: StockNema tog filozofa, kao što nema ni umjetnika, čija duša nema svoju cijenu kada trguje s Luciferom. U svima nama, poštovani umjetnici i učenjaci, sjedi jedan doktor Faustus. Samo je pitanje trenutka, i iznosa određene valute, kada ćemo prodati naše duše onima koji, u ime sotone, obavljaju prljave poslove na ovoj zemlji. Ja sam, za razliku od Platona, razočaran ne samo u umjetnike i njihovu sposobnost da se u godinama prije ’92. odupru nadolazećoj nemani nacionalizma, nego sam, još više, razočaran u filozofe, socijalne učenjake, svoje kolege, u sebe samog. Malo je onih koji su se suprotstavili struji. Ili barem nisu dovoljno. Među nama nema ni jednog koji je uspio zaustaviti tu neman. Nema među nama, ni umjetnicima ni naučnicima, nikog koji bi imao pravo reći: učinio sam sve što sam mogao. Ne, niko nije učinio ono što je mogao. Svi smo učinili manje nego što se moralo.

Bojim se da to ne činimo ni sada. Ni vaši filmovi ni naše knjige nisu dovoljne da se otkrije istina. A bez istine o onome što se dogodilo tada, budućnost se neće razlikovati od prošlosti. Bez te istine ni “alternativna rešenja” nemaju izgleda.

Pa ipak, ima nade. Od svih nauka i svih oblika ljudske svijesti, moram priznati, do sada sam najmanje cijenio pravo. Nema ružnijeg vokabulara od onog koji koriste pravnici. Pretpostavljam da se vama umjetnicima diže kosa na glavi od njihovog rječnika. Nema ni manje inventivnog jezika od onog pravničkog. Pretpostavljam da bi se sa mnom složio i Hegel, onaj što je napisao Filozofiju prava.

Pa ipak, kao što rekoh, ima nade: kad umjesto zavodničke ljepote pjesničke ili filozofske riječi progovori hladna riječ Zakona. Srđa Popović dokazuje da i u Pravniku može ležati jedan homo ludens. Kao i u umjetniku. On tako predlaže, kako on kaže, “misaoni eksperiment” kojim se formuliraju “elementi jedne optužnice po kojoj bi Milošević, Jović i Kadijević odgovarali po tada važećim jugoslovenskim zakonima, pred domaćim sudom, da nisu uspeli da unište SFRJ… Pod uslovima tog eksperimenta uloga i delatnost Miloševića, Jovića i Kadijevića (naravno i mnogih drugih koji su sprovodili njihove odluke) morala bi biti po zakonima upravo te SFRJ (koju su “branili”) kvalifikovana kao teško delo veleizdaje kažnjivo smrtnom kaznom.” (Srđa Popović, Str. 2)

A mi, i umjetnici i učenjaci, za razliku od Pravnika Popovića, još uvijek tragamo za odgovorom na pitanje kako je počeo rat.

Štaviše, Popović nam pomaže da na pitanje organizatora “Kako je počeo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?” odgovorimo pitanjem: Da li je to uopće bio rat?

Photo: StockSve one besmislene, još i teorijske, rasprave o tome da li je u Bosni vodjen građanski, etnički ili vjerski rat prekinuo sam, naravno teorijski i samo za sebe, odgovorom da ni jedan od tih atributa ne vrijedi jer osnovni pojam sintagme – rat, nije tačan. U Bosni se nije vodio rat, nego je počinjen zločin. Bosna dakle nije žrtva rata nego zločina. I baš me briga za poluotok, kao i za ostrvo. Otkrit ću vam i svima nepoznatu istinu, ili drugim riječima malo poznatu tajnu: ovaj moj tekst (“How to conceptualize the tragedy of Bosnia: Civil, Ethnic, Religious War or…?”), inače kasnije objavljen na više jezika, citiran je i u američkom Kongresu. Citirao me je u više navrata Roj Gutman, novinar koji je za otkriće logora oko Prijedora dobio Pulicerovu nagradu. (Nedavno je dobio, konačno, i nagradu grada Sarajeva!)

Za razliku od filozofâ, Pravnik Srđa Popović nas podsjeća na riječi onog bosanskog vojnika koji na pitanje novinara 1991. godine, negdje u Sloveniji, šeretski, bosanski, odgovara: “Oni kao hoće da odu, a mi im kao ne damo”. O onome što taj siroti vojnik tada nije mogao znati Pravnik Popović nas obavještava u svom tekstu “Oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo”.

[color=#FF0000]Prije zločina u Bosni, dogodila se dakle veleizdaja. A veleizdaja je također zločin, kažnjiv smrtnom kaznom…

Više od godinu dana prije nego su Slovenija i Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglasile nezavisnost, Republika Srbija je, kaže Popović, donijela “separatistički ustav” 28. septembra 1990. Član 72 tog ustava glasi:

“Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: 1. suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama[/color].”

Photo: FoNet/APViše od godinu dana nakon što je sebe proglasila suverenom i nezavisnom, Republika Srbija proglašava Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu separatističkim republikama. Ono što se poslije toga dogodilo u Bosni nikako ne može biti rat, ni po Von Klauzevitzu, ni po Monetsquieu, a pogotovo ne po Aristotelovoj definiciji rata. Kako je počelo ono što je počelo može biti samo zločin. Nikako rat!

Kako da se pozabavimo “alternativnim rešenjima” ako polazimo od različitih premisa?

Što se tiče preostala tri “centralna pitanja”, evo mojih kratkih komentara:

* “Da li je i u kojoj meri u temeljima SFRJ bila “ugrađena” klica njenog raspada?”

Sugestivnost ovog pitanja me nagoni da budem možda i nepristojno ironičan. Nećemo valjda optuživati Juraja Štrosmajera za raspad. Istina, on nije mislio ni o jednom od ova tri atributa, ni S(ocijalistickoj), ni F(ederativnoj), ni R(epublikanskoj), ali je kriv za ideju Jugoslavije.

Nije kriv ni Ustav SFRJ iz 1974. koji je otvorio mogućnost disolucije jugoslovenske Federacije. Ustav nije davao pravo da se ta disolucija obavi zločinom, niti da se neka od republika zaustavi zločinom. Pravnički egzaktno, Pravnik Popović tvrdi da su krivi: Milošević, Jović i Kadijević, “trojka” koja će se kasnije pretvoriti u “grupu šestorice” (koja uključuje Adžića, Bulatovića i B. Kostića). Njih Srđa Popović optužuje za veleizdaju. Sve ostalo je samo posljedica. Tu je klica!

* “Koliko su republičke oligarhije doprinele raspadu i ratovima?”

Teško da bih mogao upotrijebiti u svom odgovoru istu ovu terminologiju. Da zanemarim termin rat, o kome sam već nešto rekao. Da kažem samo par riječi o “raspadu” i “oligarhijama”.

Raspasti se može nešto što je tru(h)lo. Ako se Jugoslavija raspala onda je to bilo zato što je bila trula, i to ne samo u nekim svojim dijelovima, nego u cjelini. Međutim, ja se sjećam posljednjeg Kongresa jugoslovenskih komunista, i one divne slovenačke drugarice Logar, koja je sa suzama u očima, zajedno sa svojim slovenačkim drugovima, napuštala kongresnu dvoranu Sava centra, nakon što su ‘komunistički’ kongresmeni odbili svih 14 slovenačkih amandmana, uključujući i onaj posljednji kojim su Slovenci tražili da jugoslovenski komunisti ukinu torturu u jugoslovenskim zatvorima. Sjećam se i onog bosanskog ‘komuniste’ koji je izlazak Slovenaca popratio riječima “Vrata su im širom otvorena”. Sjećam se i da je AP samo sat nakon toga objavio vijest: jugoslovenski komunisti se opredjelili za torturu. Sjećam se, također, i onoga što se dogodilo dvije tri godine kasnije. U Ljubljani, gdje sam proveo dvije godine mog dugogodišnjeg izbjegličkog života, jedan filozof (Tine Hribar), slovenački, mi je pričao da su se oni, slovenački filozofi, dogovorili s Dobricom Ćosićem, srpskim umjetnikom, da se Slovenija može otcjepiti, mnogo prije nego je Milošević donio srpski “separatistički ustav”.

Zaboravio sam reći: Platon je također smatrao da je najgora ona država u kojoj vlast imaju – loši filozofi. Još uvijek se pitam da li je trula bila Jugoslavija ili jugoslovenska filozofija, ona što je preostala nakon što je ”filozofija praxisa” bila stavljena na marginu. Jugoslavija nije bila trula, nego je uništena.

Novca ima, valja ratovati: Mladić i Karadžić
Photo: StockA što se tiče termina ‘oligarhija’, koliko znam, i koliko razumijem, on se (grč. oligoi – malo njih), istina, odnosi na ‘malo njih’, ali na malo njih koji su bogati. I o tome se nešto može naučiti od Pravnika Popovića. Pravnik nas podsjeća, u stvari, na ono što mi svi znamo ali se pravimo Englezi: “Repetitio mater studiorum est.” U svojoj knjizi “Kako sam branio Antu Markovića” Predrag Tasić, portparol SIV-a opisuje trenutak kada je Srbija nezakonito ‘pozajmila’ na račun primarne emisije 1.400.000.000 US$ u poglavlju “Srpska pljačka decenije”:

“U trenutku kada je Ante Marković 28. decembra govorio u Skupštini Jugoslavije o ekonomskoj politici za narednu godinu, Veće udruženog rada Skupštine Srbije donelo je dva zakonska propisa, kojima je izvršen upad u monetarni sistem Jugoslavije. Ova dva akta doneta su tajno. Na sebi su imali oznake ‘strogo poverljivo’ i ‘službena tajna’. Podeljeni su delegatima na sam dan sednice i to u koverti, svakome u ruke. Po usvajanju (a usvojeni su jednoglasno i bez diskusije) delegati su ih morali ponovo spakovati u koverte i vratiti.” (P. Tasić, str. 57; S. Popović, str. 23-24)

O onima koji ukradu 1,4 milijarde dolara naravno da se može govoriti kao o oligarsima. A ako su rukovodstva u drugim republikama krala, njih se eventualno može, barem u tome trenutku, nazvati tek – džeparošima. “Ante Marković je 4. januara 1991. godine anonimno obavešten o upadu Srbije u monetarni sistem.” (P. Tasić, str. 59) “Prema Tasiću, Ante Marković je na vanrednoj sednici vlade 4. januara 1991. ovaj akt nazvao ‘aktom likvidacije Jugoslavije’” (S. Popović, str. 24)

* “Koliko je i do koje mere tzv. svetska zajednica bila involvirana u sve te procese?”

Ako je vjerovati filozofu-imperatoru Marku Aureliju onda je sve na ovom svijetu povezano. Kako može biti da svjetska zajednica, sa navodnicima ili bez njih, to u ovom času nije važno, može biti a da nije bila involvirana.

Ali zašto se postavljaju pitanja koja su davno postavljena i na koja su davno dati relevantni odgovori? Zasto se daju odgovori na pitanja na koja su relevatni odgovori, dakle, već dati? Jedino zato da bi se na ova relevantna pitanja, kao što rekoh, dali nerelevantni odgovori. Jedini relevantni odgovori na ova pitanja su oni pravni.

Najveća greška međunarodne zajednice dogodila se poslije rata, ne prije ili tokom rata. Ta greška se zove: etabliranje demokratije u zemlji, društvu u kome se dogodio genocid, etničko čišćenje i užasni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti…

Ko onda treba da da odgovor?

Umjesto konačnog odgovora, ja postavljam samo još jedno pitanje: kada, ili gdje, je počelo to što je počelo?

Danas se u Sarajevu obilježava početak sarajevske tragedije. Zar tragedija nije počela drugdje i mnogo ranije? U istočnoj Bosni, na primjer. Ili, da budem još precizniji – i provokativniji: u (hrvatskom) selu Ravno? Zar Ravno nije dio Bosne, zar tragedija (hrvatskog) sela Ravno nije bila stvarni početak tragedije Sarajeva?

[Dedo]

#38091

Dodikova proslava zločinačkih namjera Genocid kao povijesna nužnost
Piše: Enver Kazaz

Činjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica. Dodikova ceremonija obilježavanja dvadesetogodišnjice, njen medijski sjaj i moralna bijeda, potvrđuju činjenicu da je genocid njegovom negacijom moguće učiniti legitimnim političkim činom i od laži sazdati sistem nacionalnih istina

Samostalna Srpska u okviru BiH“ uzviknuo je Dodik na obilježavanju dvadesetogodišnjice Karadžićevog čeda i time postavio novi cilj srpske politike u BiH. Kao i obično, sarajevska politička scena i međunarodni krugovi u Dodikovom orgazmičkom uzviku vide tek puku govornu figuru a ne praktičnu politiku, nesposobni za iole ozbiljniju analizu svih poteza kojima je on podržavio Republiku Srpsku od pada Aprilskog paketa 2006. godine.

Do tada je srpska politika u BiH ili bila u defanzivi (neposredno postratni Karadžić i njegova zločinačka klika), ili je morala biti kooperativna zboga različitih razloga (Šarović, Poplašen), ili je vođena kao ozbiljna konstruktivna politika (Dragan Čavić). Od tada je pod Dodikom republičkosrpska politika sve više i više postajala secesionistička, da bi se na koncu ispostavilo kako je njen stvarni cilj – načiniti od srpskog entiteta državu u sastavu BiH, potom je u nekoj dalekoj budućnosti i pri povoljnim političkim okolnostima ujedinti sa „maticom“ Srbijom.

Dvadesetogodišnjica postojanja Karadžićevog čeda nije mali historijski period u nemirnoj historiji na Balkanu na kojem je predah između ratova u zadnjem vijeku trajao svega deseteljeće ili dva duže nego što ono postoji. Zbog toga griješe svi oni koji, uljuljkani bosanskohercegovačkim pseudopatriotizmom Lagumudžijnog ili Silajdžićevog tipa, olako negiraju tih dvadeset godina i proriču brzi nestanak Republike Srpske. Pogotovo ako se ima u vidu da je od rata naovamo iz potpune političke defanzive, iz osjećaja poraza u Daytonu, srpska politika u BiH prešla u veoma ofanzivnu, čak bi se moglo reći, bez obzira na svu gorčinu koju to izaziva, u pobjedničku politiku.

Ako je republičkosrpska politika odmah iza rata odbacivala Dejton kao sporazum kojim nisu ostvareni njeni ratni ciljevi, danas se ona, kako često ističe Milorad Dodik, negator srebreničkog genocida i ne samo zbog toga Karadžićev ideološki zombi, poziva na slovo Dejtona, videći koliko šansi joj ono nudi da ratne ciljeve ostvari u miru. Nadalje, dvadeset godina postojanja nečega što sanja da postane državom dovoljno je dug period za razvijanje svih vrsta identifikacija s njim te za uspostavljanje izrazito jakog republičkosrpskog patriotizma. To je danas, bez sumnje, najjači patriotski osjećaj u BiH, daleko jači i među bosanskim Srbima i apsolutno prihvaćeniji od onog bosanskog među Bošnjacima. Istodobno s tim, bosanskosrpsko identifikacijsko polje napunjeno je jakim simboličkim sadržajima koji gotovo stoprocentno privlače bosanske Srbe da se identificiraju sa Republikom Srpskom kao svojom domovinom. Imajući u vidu snagu te identifikacije, slobodno se može reći da je Karadžićevo čedo danas u smislu simboličkog kapitala na kojem postoji ispunjenije nego Bosna i Hercegovina, bez obzira na pseudopatriotske mantre o njenom hiljadugodišnjem državnom kontinuitetu i isto toliko dugoj običajnoj multikulturalnosti.

A to znači da se republičkosrpska politika potrudila da na osnovama rata konstruira nove simboličke vrijednosti, bez obzira na činjenicu što su u ime Republike Srpske i bosanskih Srba počinjeni najstravičniji zločini i pred međunarodnim sudom potvrđeni genocid u Srebrenici.

Na osnovu čega i kako je to uspjela republičkosrpska politička elita? Kako je uspjela masovne zločine i genocid učiniti kolektivno prihvatljivim, legitmirati ih u političkom polju, a potom izimaginirati nove simboličke vrijednosti koje Karadažićevom čedu trebaju omogućiti trajnost, odnosno budućnost? Odgovor na ta pitanja je nevjerovatno jednostavan.

Veliki nacionalni vođa: Milorad Dodik
Naime, sve dok je na vlasti u Srpskoj bio SDS kao partija koja je nosila hipoteku ratnih zločina i genocida, republičkosrpska politika je morala biti odbranaška i defanzivna. Onog trenutka kada je na vlast došao Dodik i njegov SNSD kao tobožnja opozicija ratnoj politici, hipoteka ratnih zločina mogla je biti skinuta sa institucija Karadžićevog čeda. Isto tako i krivica i odgovornost za ratne zločine mogla je preći sa tih inistitucija u domen individualne, što je mantra koja danas vlada u sve tri etničke javnosti u BiH. Dakle, onog časa kad su krivica i odgovornost za ratne zločine skinuti sa političkih i ideoloških subjekta koji su vodili rat, te sa institucija sistema koje su činile ratne zločine i izvele genocid, Dodikova politička elita mogla je stvarati novi nacionalni politički moral, političku kulturu i nove mitocentrične političke vrijednosti.

Jednostavno rečeno, krivica i odgovornost za ratne zločine je na paljanskoj političkoj eliti, kako govori Milorad Dodik, a ne na vojsci i policiji entiteta čiji je on predsjednik. Krivi su, po njemu, Karadžić, Mladić, Plavišćka, Koljević i drugi zločinci lično, ne i institucije koje su oni vodili. Srpska je tako postala potpuno nevina. Svaka njena institucija očišćena je od moralne i političke krivice i odgovornosti za najstravičnije ratne zločine. Drugim riječima, Karadžićev ideološki zombi demonizirao je pred bosanskim Srbima svog ideološkog prethodnika, kako bi zauzeo njegovo mjesto velikog nacionalnog vođe. On je tim gestom sprao moralnu odgovornost i grižnju savjesti sa javnog prostora Republike Srpske i ponudio najlicemjerniju gestu kao najvišu moralnu vrijednost. Na toj osnovi Dodik i njegova nacionalistička bulumenta izveli su najgori oblik negacije i političke legitimacije ratnih zaločina i genocida, anestezirajući javni prostor od svake odgovornosti za njih.

U takvom moralno anesteziranom javnom prostoru bilo je lako uspostaviti parolu o dobrim i lošim momcima na koju se, kao potpunu negaciju ratnih zločina, Karadžićev ideološki zombi veoma često poziva. Naime, insistirajući na toj paroli, Dodik veoma vješto igra na kartu kojom bosanskim Srbima poručuje da im druge nacije u BiH, prije svega Bošnjaci, neargumentirano pripisuju nacionalnu odgovornost za ratne zločine i genocid, a onda im kaže da nisu oni krivi, nego Karadžić i njegovi zločinci, te da oni, Srbi, nisu loši momci iz holivudskih filmova, nego narod ponosan na svoju veliku istoriju, vjeru, tradiciju, narod slavan i pošten, čak stalna historijska žrtva drugih, te zbog toga s tim drugima ne trebaju zajedno živjeti.

Na taj način potpuno je obrnuta slika stravičnog bosanskog rata u kojem su pripadnici Vojske Republike Srpske, te njene policije, ohrabreni Karadžićevom zločinačkom ideologijom, vršili urbicid, masovna silovanja, pokolje, otvarali koncentracione logore, a onda u julu 1995. godine izvršili geoncid u Srebrenici. Negacija krivice i odgovornosti za ta djela učinila je Karadžićevo čedo općeprihvaćenim unutar bosanskosrpskog nacionalnog korpusa. Genocidna tvorevina, kako je kvalificiraju mnogi, nije prema Dodikovom tumačenju rata nastala iz duha genocida, nego je rezultat vjekovnih bosanskosrpkih težnji.

A to znači da je za šesnaest godina od rata, te svega pet-šest od pada Aprilskog paketa, javni prostor u Karadžistanu prihvatio Dodikovu političku laž kao temeljnu historijsku istinu, čak kao istinu kolektivne egzistencije. Onako kako je Karadžić ideološkim manevrima izveo lobotomiju bosanskosrpskog javnog prostora, demonizirajući partizanski i uzdižući četnički pokret, isto tako je Dodik lobotomirao republičkosrpski javni prostor demonizirajući druge nacije u BiH, a nudeći bosanskim Srbima sliku o sebi kao narodu koji je u odbrambeno-otadžbinskom ratu ostvario svoje vjekovne težnje o srpskoj državi u BiH.

Međutim, to nisu jedina jaka simbolička mjesta u konstruktu dodikovskog društvenog pamćenja zadnjeg bosanskog rata. Gebelsovski ponavljajući laž da u Srebrenci nije počinjen genocid, Dodik se nametnuo bosanskim Srbima kao novi veliki nacionalni borac za nacionalnu istinu. Uz to, igrajući na kartu seljačke drčnosti i kafanskih manira, on se ciljano dodvoravao najprimitivnijem obliku populizma i patrijarhalnog mačizma, lično otjelotvorujući kolektivnu predstavu o sebi kao drčnom Srbinu i Krajišniku koji u brk može skresati svakome srpsku istinu o ratu i Srbima u njemu. Tako kreirana javna predstava o Dodiku, uz izrazitu nepismenost, psovke, bahatost i primitvni jezik kojim Karadžićev ideološki zombi začinjava svoje javne nastupe, proizvela je sliku u masama da, eto, naš običan čovjek, Srbenda sa dna kace, može uspješno voditi državu. Dodik je, dakle, sebe iskreirao kao potpuno ostvarenje slike prostačine na mjestu nacionalnog vođe. Znajući da je svaki oblik intelektualizma stran populističkom ukusu, on je refleksom lukavog političkog hohštaplera negacijom srebreničkog geoncioda poručio bosanskim Srbima da ni oni, a ni Srpska ni na koji način, ni u snu, a pogotovu na javi ne mogu biti odgovorni za taj geoncid.

Istodobno s tim, u javnom prostoru Srpske rekreiran je politički i historiografski mit Jasenovca, Jadovna i drugih mjesta srpskog stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali i u čitavoj nacionalnoj prošlosti, uz izrazitu osmanofobiju i mit o konvertitskoj krivnji Bošnjaka, te o Bošnjacima kao, kako je rekla Biljana Plavšić, srpskom genetskom otpadu.

Na taj način, bosanski stravični rat protumačen je ne kao proizvod ideološkog bestijarija krvožednih političkih elita, nego kao povijesna nužnost u kojoj su bosanski i svi Srbi s njima skupa morali da brane goli život od tobožnje povijesno dokazane genocidnosti drugih nacija, prije svega hrvatske. Rat kao povijesna nužnost postao je tako u dodikovskom, novom republičkosrpskom društvenom pamćenju najprije odbrambeno-otadžbinskim, a onda i oslobodilačkim.

Tako kreirana interpretacija rata dodatno je ojačana gradnjom čitavog niza spomenika i komemorativnim ritualima posvećenim bilo srpskim ratnim herojima, bilo žrtvama. Na toj osnovi u Srpskoj je stvorena čitava mitocentrična narativna infrastruktura koja je kapilarno prožela javni prostor, a dodatno je ovjerna od strane religijskih institucija. Pravoslavna crkva, te ćosić-noginski tip književnosti, ali i nacionalistička historiografija ekmečićevskog modela te druge vrste društvenih ideološki funkcionaliziranih znanosti, uz Kusturicu kao izrazito jaki amblematski znak prema kojem Bošnjaci mogu steći dostojanstvo jedino vraćanjem u pradjedovsku vjeru – postali su instrumentima za konstrukt nove republičkosrpske interpretacije zadnjeg rata u BiH i svih stravičnih zločina počinjenih u njemu, sa srebreničkim geonocidom kao njihovim vrhuncem.

Istodobno s tim, Dodik i njegova vlastodržačka elita su instrumentalizirali gotovo sve medije u Karadžistanu i preko njih nametnuli javnom prostoru fobiju od mogućeg nestanka Republike Srpske. Na taj način obnovljeni su mitovi o svesvjetskoj, prije svega islamskoj i vatikanskoj zavjeri protiv Srba, a jedini prijatelji srpskog entiteta u BiH su pravoslavni narodi, braća po vjeri, prije svih Rusi i Grci, a uz njih i Izrael, kao država koja simbolički nasljeđuje genocid nad Jevrejima iz Drugog svjetskog rata. Dodikova intrepretacija rata i nov koncept društvenog pamćenja u Republici Srpskoj oslanjaju se uz to i na panpravoslavnu fantazmu, utemeljujući religiju kao izvor ne samo nacionalnog nego i geopolitičkog pravoslavnog identiteta. Panreligijske fantazme sama su bit sva tri etnička nacionalizma u BiH, a na prostoru Karadžistana uz političke njih izrazito jako zastupaju i religijske elite.

Zato je Karadžistan teokratsko društvo po svemu, te teokratska država koja ima svog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu, u kojoj svaka institucija sve do razine seoskih osnovnih škola ima svoga posebnog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu. Dodikovska panpravoslavna fantazma preko svetosavskog mita otjelovoruje se i kao iskonska težnja bosanskih Srba za ostvarenjem pravoslavnog bratstva na globalnom političkom planu, a ne isključivo kao u Ćosić-Milošević-Karadžićevoj ideologiji težnja za duhovnim i političkim jedinstvom Srba, odnosno srpski državotvorni mit.

Zato je Karadžićevom ideološkom zombiju i nasušno potreban bio orden predsjednika Putina, panpravoslavnog svesvjetskog vođe, baš koliko mu je nužno bilo da u povodu dvadestogodišnjice odlikuje ordenom Republike Srpske mitrpolita dabrobosanskog Nikolaja, te sve i jednog episkopa, a uz njih Borisa Tadića kao novog svesrpskog nacionalnog lidera, potom svakog predsjednika Republike Srpske, izuzimajući predsjednicu, rasističku genetičarku Biljanu Plavšić, kojoj je posvećen poseban prostor na Dodikoviziji, tj. javnom televizijskom servisu Karadžistana. Zato je i obilježavanje dvadesetogodišnjce Karadžistana i njegove krsne slave otpočelo svetom arhijerejskom litrugijom koju je predvodio svesrpski patrijarh Irinej uz obred osveštenja slavskog žita i lomljenje slavskog kolača. Time je nacionalnoj masi poslana poruka da je Kardžistan sveta činjenica, te da je Bog u Dodikovom političkom mandatu potpuno na strani Srba. Ili, kako je to svojedobno, pred sami početak rata u BiH za vrijeme zasjedanja Skupštine ove nesretne zemlje rekao Karadžić: „U ovom mandatu i Bog je Srbin“, prijeteći pritom da u Bosni neće ostati živo ni jedno muslimansko uho.

Dodik nije Karadžićev ideološki zombi jedino zbog toga što negira genocid u Srebrenici, kao najveće zločinačko djelo prvog predsjednika Republike Srpske i njenog političkog oca, nego i zato što koristi sve instrumente Karadžićeve ideologije prekodirajući u izvjesnoj mjeri njene temeljne narative.

Dodik, ili drug Mića, kako ga je svojedobno od milja nazivao Zlatko Lagmudžija, nije ništa drugo do mirnodposki Karadžić. Budući da je sazdana od prekodiranih Karadžićevih narativa, njegova ideologija je najrigidniji nacionalizam. Baš zbog toga Republika Srpska je pod Dodikom namjesto emancipacije od karadžićizma, rekaradžićizirana, dodatno militarizirana, do kraja srbizirana i pravoslavizirana, postajući tamnicom za druge etnije u njoj, koje su tokom rata pod Karadžićem etnički oćišćene sa njenog teritorija, a pod Dodikom politički potpuno marginalizirane, u javnom prostoru stigmatizirane i do kraja ponižene. Istodobno s tim, Dodik nije samo Karadžićev nasljednik na mjestu nacionalnog vođe, on je po svemu i njegov nasljednik u totalitarnom obrascu vladanja a i u beskrajnoj žeđi za ličnim bogaćenjem. Pragamtični liderokrat kojemu je nacionalizam istodobno i politička misija, i sredstvo za totalitaristički obrazac vladanja, ali i izvor ličnog bogaćenja, on i može izjaviti na svečanoj akademiji u povodu dvadesetogodišnjice da je u Republiku Srpsku „ugrađena naša (srpska) borba protiv tiranije i zla, protiv fašizma i nacizma“. Elem, masovni zločini, urbicid, silovanja, etničko čišćenje, konclogori kakvi su bili npr. Keraterm i Manjača, genocid u Srebrenici, sve je to izraz, prema zombiranom ideološkom Karadžiću, „borbe protiv fašizma i nacizma“.

Ako je Karadžićeva Republika Srpska u ratu nastajala na genocidu, ratnim zločinima i etničkom čišćenju od nesrba, Dodikova nastaje iz duha najgore laži koja se prihvata kao bezuslovna istina. Ovjerenu arhijerejskom svetom liturgijom, osvještenjem slavskog žita i lomljenjem slavskog kolača, tu su laž religijski moćnici pokušali vjerskim ritualom učiniti i svetom nacionalnom istinom. Baš kao što su tokom rata osvještavali oružje kojim su počinjeni ratni zločini, odnosno vatrenim govorima huškali vojnike i policajce da se svojski potrude oko ratnih zločina i genocida.

Činjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica. Dodikova ceremonija obilježavanja dvadesetogodišnjice, njen medijski sjaj i moralna bijeda, potvrđuju činjenicu da je genocid njegovom negacijom moguće učiniti legitimnim političkim činom i od laži sazdati sistem nacionalnih istina. Međutim, nastao iz duha genocida i političke laži, Karadžistan je stekao međunarodnu političku legitimaciju u Dejtonu. A Dejtonski sporazum kao međunarodni mirovni ugvor daje Republici Srpskoj karakter političke trajnosti, u istoj onoj mjeri u kojoj koči Bosnu i Hercegovinu da se konstituše kao multietnička demokratska država nakon stravičnog rata. Tako je taj sporazum jednu genocidnu tvorevinu legitimirao u međunarodnom političkom kontekstu i kreirao BiH kao invalidnu zemlju koja nema šansi ni da umre, ali ni da ozdravi. U tom invalidnom stanju ona može egzistirati onoliko dugo koliko je međunarodno politička moć spremna da je održava na životu u stanju neprestane kome.

P.S. Činjenica da je Dodikovoj ceremoniji prisustvovao Dragan Čović, predsjednik HDZ-a sa svojom političkom svitom, dokazuje da nije samo Radovan Karadžić sposoban za ideološko zombiranje u Dodika, nego da istu moć imaju u ideološkom nasljeđivanju Mate Boban i Dragan Čović. Čović kao zombirani Boban jedna je od najvećih poruga u politici kao povijesti općeg beščašća, baš kao što je Emir Kusturica svojom izjavom da Republika Srpska dobro stoji Ivi Andriću dokaz koliko zlo može biti banalno.

[Dedo]

#38102

Dodikova proslava zločinačkih namjera Genocid kao povijesna nužnost
Piše: Enver Kazaz

Činjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica. Dodikova ceremonija obilježavanja dvadesetogodišnjice, njen medijski sjaj i moralna bijeda, potvrđuju činjenicu da je genocid njegovom negacijom moguće učiniti legitimnim političkim činom i od laži sazdati sistem nacionalnih istina

Samostalna Srpska u okviru BiH“ uzviknuo je Dodik na obilježavanju dvadesetogodišnjice Karadžićevog čeda i time postavio novi cilj srpske politike u BiH. Kao i obično, sarajevska politička scena i međunarodni krugovi u Dodikovom orgazmičkom uzviku vide tek puku govornu figuru a ne praktičnu politiku, nesposobni za iole ozbiljniju analizu svih poteza kojima je on podržavio Republiku Srpsku od pada Aprilskog paketa 2006. godine.

Do tada je srpska politika u BiH ili bila u defanzivi (neposredno postratni Karadžić i njegova zločinačka klika), ili je morala biti kooperativna zboga različitih razloga (Šarović, Poplašen), ili je vođena kao ozbiljna konstruktivna politika (Dragan Čavić). Od tada je pod Dodikom republičkosrpska politika sve više i više postajala secesionistička, da bi se na koncu ispostavilo kako je njen stvarni cilj – načiniti od srpskog entiteta državu u sastavu BiH, potom je u nekoj dalekoj budućnosti i pri povoljnim političkim okolnostima ujedinti sa „maticom“ Srbijom.

Dvadesetogodišnjica postojanja Karadžićevog čeda nije mali historijski period u nemirnoj historiji na Balkanu na kojem je predah između ratova u zadnjem vijeku trajao svega deseteljeće ili dva duže nego što ono postoji. Zbog toga griješe svi oni koji, uljuljkani bosanskohercegovačkim pseudopatriotizmom Lagumudžijnog ili Silajdžićevog tipa, olako negiraju tih dvadeset godina i proriču brzi nestanak Republike Srpske. Pogotovo ako se ima u vidu da je od rata naovamo iz potpune političke defanzive, iz osjećaja poraza u Daytonu, srpska politika u BiH prešla u veoma ofanzivnu, čak bi se moglo reći, bez obzira na svu gorčinu koju to izaziva, u pobjedničku politiku.

Ako je republičkosrpska politika odmah iza rata odbacivala Dejton kao sporazum kojim nisu ostvareni njeni ratni ciljevi, danas se ona, kako često ističe Milorad Dodik, negator srebreničkog genocida i ne samo zbog toga Karadžićev ideološki zombi, poziva na slovo Dejtona, videći koliko šansi joj ono nudi da ratne ciljeve ostvari u miru. Nadalje, dvadeset godina postojanja nečega što sanja da postane državom dovoljno je dug period za razvijanje svih vrsta identifikacija s njim te za uspostavljanje izrazito jakog republičkosrpskog patriotizma. To je danas, bez sumnje, najjači patriotski osjećaj u BiH, daleko jači i među bosanskim Srbima i apsolutno prihvaćeniji od onog bosanskog među Bošnjacima. Istodobno s tim, bosanskosrpsko identifikacijsko polje napunjeno je jakim simboličkim sadržajima koji gotovo stoprocentno privlače bosanske Srbe da se identificiraju sa Republikom Srpskom kao svojom domovinom. Imajući u vidu snagu te identifikacije, slobodno se može reći da je Karadžićevo čedo danas u smislu simboličkog kapitala na kojem postoji ispunjenije nego Bosna i Hercegovina, bez obzira na pseudopatriotske mantre o njenom hiljadugodišnjem državnom kontinuitetu i isto toliko dugoj običajnoj multikulturalnosti.

A to znači da se republičkosrpska politika potrudila da na osnovama rata konstruira nove simboličke vrijednosti, bez obzira na činjenicu što su u ime Republike Srpske i bosanskih Srba počinjeni najstravičniji zločini i pred međunarodnim sudom potvrđeni genocid u Srebrenici.

Na osnovu čega i kako je to uspjela republičkosrpska politička elita? Kako je uspjela masovne zločine i genocid učiniti kolektivno prihvatljivim, legitmirati ih u političkom polju, a potom izimaginirati nove simboličke vrijednosti koje Karadažićevom čedu trebaju omogućiti trajnost, odnosno budućnost? Odgovor na ta pitanja je nevjerovatno jednostavan.

Veliki nacionalni vođa: Milorad Dodik
Naime, sve dok je na vlasti u Srpskoj bio SDS kao partija koja je nosila hipoteku ratnih zločina i genocida, republičkosrpska politika je morala biti odbranaška i defanzivna. Onog trenutka kada je na vlast došao Dodik i njegov SNSD kao tobožnja opozicija ratnoj politici, hipoteka ratnih zločina mogla je biti skinuta sa institucija Karadžićevog čeda. Isto tako i krivica i odgovornost za ratne zločine mogla je preći sa tih inistitucija u domen individualne, što je mantra koja danas vlada u sve tri etničke javnosti u BiH. Dakle, onog časa kad su krivica i odgovornost za ratne zločine skinuti sa političkih i ideoloških subjekta koji su vodili rat, te sa institucija sistema koje su činile ratne zločine i izvele genocid, Dodikova politička elita mogla je stvarati novi nacionalni politički moral, političku kulturu i nove mitocentrične političke vrijednosti.

Jednostavno rečeno, krivica i odgovornost za ratne zločine je na paljanskoj političkoj eliti, kako govori Milorad Dodik, a ne na vojsci i policiji entiteta čiji je on predsjednik. Krivi su, po njemu, Karadžić, Mladić, Plavišćka, Koljević i drugi zločinci lično, ne i institucije koje su oni vodili. Srpska je tako postala potpuno nevina. Svaka njena institucija očišćena je od moralne i političke krivice i odgovornosti za najstravičnije ratne zločine. Drugim riječima, Karadžićev ideološki zombi demonizirao je pred bosanskim Srbima svog ideološkog prethodnika, kako bi zauzeo njegovo mjesto velikog nacionalnog vođe. On je tim gestom sprao moralnu odgovornost i grižnju savjesti sa javnog prostora Republike Srpske i ponudio najlicemjerniju gestu kao najvišu moralnu vrijednost. Na toj osnovi Dodik i njegova nacionalistička bulumenta izveli su najgori oblik negacije i političke legitimacije ratnih zaločina i genocida, anestezirajući javni prostor od svake odgovornosti za njih.

U takvom moralno anesteziranom javnom prostoru bilo je lako uspostaviti parolu o dobrim i lošim momcima na koju se, kao potpunu negaciju ratnih zločina, Karadžićev ideološki zombi veoma često poziva. Naime, insistirajući na toj paroli, Dodik veoma vješto igra na kartu kojom bosanskim Srbima poručuje da im druge nacije u BiH, prije svega Bošnjaci, neargumentirano pripisuju nacionalnu odgovornost za ratne zločine i genocid, a onda im kaže da nisu oni krivi, nego Karadžić i njegovi zločinci, te da oni, Srbi, nisu loši momci iz holivudskih filmova, nego narod ponosan na svoju veliku istoriju, vjeru, tradiciju, narod slavan i pošten, čak stalna historijska žrtva drugih, te zbog toga s tim drugima ne trebaju zajedno živjeti.

Na taj način potpuno je obrnuta slika stravičnog bosanskog rata u kojem su pripadnici Vojske Republike Srpske, te njene policije, ohrabreni Karadžićevom zločinačkom ideologijom, vršili urbicid, masovna silovanja, pokolje, otvarali koncentracione logore, a onda u julu 1995. godine izvršili geoncid u Srebrenici. Negacija krivice i odgovornosti za ta djela učinila je Karadžićevo čedo općeprihvaćenim unutar bosanskosrpskog nacionalnog korpusa. Genocidna tvorevina, kako je kvalificiraju mnogi, nije prema Dodikovom tumačenju rata nastala iz duha genocida, nego je rezultat vjekovnih bosanskosrpkih težnji.

A to znači da je za šesnaest godina od rata, te svega pet-šest od pada Aprilskog paketa, javni prostor u Karadžistanu prihvatio Dodikovu političku laž kao temeljnu historijsku istinu, čak kao istinu kolektivne egzistencije. Onako kako je Karadžić ideološkim manevrima izveo lobotomiju bosanskosrpskog javnog prostora, demonizirajući partizanski i uzdižući četnički pokret, isto tako je Dodik lobotomirao republičkosrpski javni prostor demonizirajući druge nacije u BiH, a nudeći bosanskim Srbima sliku o sebi kao narodu koji je u odbrambeno-otadžbinskom ratu ostvario svoje vjekovne težnje o srpskoj državi u BiH.

Međutim, to nisu jedina jaka simbolička mjesta u konstruktu dodikovskog društvenog pamćenja zadnjeg bosanskog rata. Gebelsovski ponavljajući laž da u Srebrenci nije počinjen genocid, Dodik se nametnuo bosanskim Srbima kao novi veliki nacionalni borac za nacionalnu istinu. Uz to, igrajući na kartu seljačke drčnosti i kafanskih manira, on se ciljano dodvoravao najprimitivnijem obliku populizma i patrijarhalnog mačizma, lično otjelotvorujući kolektivnu predstavu o sebi kao drčnom Srbinu i Krajišniku koji u brk može skresati svakome srpsku istinu o ratu i Srbima u njemu. Tako kreirana javna predstava o Dodiku, uz izrazitu nepismenost, psovke, bahatost i primitvni jezik kojim Karadžićev ideološki zombi začinjava svoje javne nastupe, proizvela je sliku u masama da, eto, naš običan čovjek, Srbenda sa dna kace, može uspješno voditi državu. Dodik je, dakle, sebe iskreirao kao potpuno ostvarenje slike prostačine na mjestu nacionalnog vođe. Znajući da je svaki oblik intelektualizma stran populističkom ukusu, on je refleksom lukavog političkog hohštaplera negacijom srebreničkog geoncioda poručio bosanskim Srbima da ni oni, a ni Srpska ni na koji način, ni u snu, a pogotovu na javi ne mogu biti odgovorni za taj geoncid.

Istodobno s tim, u javnom prostoru Srpske rekreiran je politički i historiografski mit Jasenovca, Jadovna i drugih mjesta srpskog stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali i u čitavoj nacionalnoj prošlosti, uz izrazitu osmanofobiju i mit o konvertitskoj krivnji Bošnjaka, te o Bošnjacima kao, kako je rekla Biljana Plavšić, srpskom genetskom otpadu.

Na taj način, bosanski stravični rat protumačen je ne kao proizvod ideološkog bestijarija krvožednih političkih elita, nego kao povijesna nužnost u kojoj su bosanski i svi Srbi s njima skupa morali da brane goli život od tobožnje povijesno dokazane genocidnosti drugih nacija, prije svega hrvatske. Rat kao povijesna nužnost postao je tako u dodikovskom, novom republičkosrpskom društvenom pamćenju najprije odbrambeno-otadžbinskim, a onda i oslobodilačkim.

Tako kreirana interpretacija rata dodatno je ojačana gradnjom čitavog niza spomenika i komemorativnim ritualima posvećenim bilo srpskim ratnim herojima, bilo žrtvama. Na toj osnovi u Srpskoj je stvorena čitava mitocentrična narativna infrastruktura koja je kapilarno prožela javni prostor, a dodatno je ovjerna od strane religijskih institucija. Pravoslavna crkva, te ćosić-noginski tip književnosti, ali i nacionalistička historiografija ekmečićevskog modela te druge vrste društvenih ideološki funkcionaliziranih znanosti, uz Kusturicu kao izrazito jaki amblematski znak prema kojem Bošnjaci mogu steći dostojanstvo jedino vraćanjem u pradjedovsku vjeru – postali su instrumentima za konstrukt nove republičkosrpske interpretacije zadnjeg rata u BiH i svih stravičnih zločina počinjenih u njemu, sa srebreničkim geonocidom kao njihovim vrhuncem.

Istodobno s tim, Dodik i njegova vlastodržačka elita su instrumentalizirali gotovo sve medije u Karadžistanu i preko njih nametnuli javnom prostoru fobiju od mogućeg nestanka Republike Srpske. Na taj način obnovljeni su mitovi o svesvjetskoj, prije svega islamskoj i vatikanskoj zavjeri protiv Srba, a jedini prijatelji srpskog entiteta u BiH su pravoslavni narodi, braća po vjeri, prije svih Rusi i Grci, a uz njih i Izrael, kao država koja simbolički nasljeđuje genocid nad Jevrejima iz Drugog svjetskog rata. Dodikova intrepretacija rata i nov koncept društvenog pamćenja u Republici Srpskoj oslanjaju se uz to i na panpravoslavnu fantazmu, utemeljujući religiju kao izvor ne samo nacionalnog nego i geopolitičkog pravoslavnog identiteta. Panreligijske fantazme sama su bit sva tri etnička nacionalizma u BiH, a na prostoru Karadžistana uz političke njih izrazito jako zastupaju i religijske elite.

Zato je Karadžistan teokratsko društvo po svemu, te teokratska država koja ima svog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu, u kojoj svaka institucija sve do razine seoskih osnovnih škola ima svoga posebnog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu. Dodikovska panpravoslavna fantazma preko svetosavskog mita otjelovoruje se i kao iskonska težnja bosanskih Srba za ostvarenjem pravoslavnog bratstva na globalnom političkom planu, a ne isključivo kao u Ćosić-Milošević-Karadžićevoj ideologiji težnja za duhovnim i političkim jedinstvom Srba, odnosno srpski državotvorni mit.

Zato je Karadžićevom ideološkom zombiju i nasušno potreban bio orden predsjednika Putina, panpravoslavnog svesvjetskog vođe, baš koliko mu je nužno bilo da u povodu dvadestogodišnjice odlikuje ordenom Republike Srpske mitrpolita dabrobosanskog Nikolaja, te sve i jednog episkopa, a uz njih Borisa Tadića kao novog svesrpskog nacionalnog lidera, potom svakog predsjednika Republike Srpske, izuzimajući predsjednicu, rasističku genetičarku Biljanu Plavšić, kojoj je posvećen poseban prostor na Dodikoviziji, tj. javnom televizijskom servisu Karadžistana. Zato je i obilježavanje dvadesetogodišnjce Karadžistana i njegove krsne slave otpočelo svetom arhijerejskom litrugijom koju je predvodio svesrpski patrijarh Irinej uz obred osveštenja slavskog žita i lomljenje slavskog kolača. Time je nacionalnoj masi poslana poruka da je Kardžistan sveta činjenica, te da je Bog u Dodikovom političkom mandatu potpuno na strani Srba. Ili, kako je to svojedobno, pred sami početak rata u BiH za vrijeme zasjedanja Skupštine ove nesretne zemlje rekao Karadžić: „U ovom mandatu i Bog je Srbin“, prijeteći pritom da u Bosni neće ostati živo ni jedno muslimansko uho.

Dodik nije Karadžićev ideološki zombi jedino zbog toga što negira genocid u Srebrenici, kao najveće zločinačko djelo prvog predsjednika Republike Srpske i njenog političkog oca, nego i zato što koristi sve instrumente Karadžićeve ideologije prekodirajući u izvjesnoj mjeri njene temeljne narative.

Dodik, ili drug Mića, kako ga je svojedobno od milja nazivao Zlatko Lagmudžija, nije ništa drugo do mirnodposki Karadžić. Budući da je sazdana od prekodiranih Karadžićevih narativa, njegova ideologija je najrigidniji nacionalizam. Baš zbog toga Republika Srpska je pod Dodikom namjesto emancipacije od karadžićizma, rekaradžićizirana, dodatno militarizirana, do kraja srbizirana i pravoslavizirana, postajući tamnicom za druge etnije u njoj, koje su tokom rata pod Karadžićem etnički oćišćene sa njenog teritorija, a pod Dodikom politički potpuno marginalizirane, u javnom prostoru stigmatizirane i do kraja ponižene. Istodobno s tim, Dodik nije samo Karadžićev nasljednik na mjestu nacionalnog vođe, on je po svemu i njegov nasljednik u totalitarnom obrascu vladanja a i u beskrajnoj žeđi za ličnim bogaćenjem. Pragamtični liderokrat kojemu je nacionalizam istodobno i politička misija, i sredstvo za totalitaristički obrazac vladanja, ali i izvor ličnog bogaćenja, on i može izjaviti na svečanoj akademiji u povodu dvadesetogodišnjice da je u Republiku Srpsku „ugrađena naša (srpska) borba protiv tiranije i zla, protiv fašizma i nacizma“. Elem, masovni zločini, urbicid, silovanja, etničko čišćenje, konclogori kakvi su bili npr. Keraterm i Manjača, genocid u Srebrenici, sve je to izraz, prema zombiranom ideološkom Karadžiću, „borbe protiv fašizma i nacizma“.

Ako je Karadžićeva Republika Srpska u ratu nastajala na genocidu, ratnim zločinima i etničkom čišćenju od nesrba, Dodikova nastaje iz duha najgore laži koja se prihvata kao bezuslovna istina. Ovjerenu arhijerejskom svetom liturgijom, osvještenjem slavskog žita i lomljenjem slavskog kolača, tu su laž religijski moćnici pokušali vjerskim ritualom učiniti i svetom nacionalnom istinom. Baš kao što su tokom rata osvještavali oružje kojim su počinjeni ratni zločini, odnosno vatrenim govorima huškali vojnike i policajce da se svojski potrude oko ratnih zločina i genocida.

Činjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica. Dodikova ceremonija obilježavanja dvadesetogodišnjice, njen medijski sjaj i moralna bijeda, potvrđuju činjenicu da je genocid njegovom negacijom moguće učiniti legitimnim političkim činom i od laži sazdati sistem nacionalnih istina. Međutim, nastao iz duha genocida i političke laži, Karadžistan je stekao međunarodnu političku legitimaciju u Dejtonu. A Dejtonski sporazum kao međunarodni mirovni ugvor daje Republici Srpskoj karakter političke trajnosti, u istoj onoj mjeri u kojoj koči Bosnu i Hercegovinu da se konstituše kao multietnička demokratska država nakon stravičnog rata. Tako je taj sporazum jednu genocidnu tvorevinu legitimirao u međunarodnom političkom kontekstu i kreirao BiH kao invalidnu zemlju koja nema šansi ni da umre, ali ni da ozdravi. U tom invalidnom stanju ona može egzistirati onoliko dugo koliko je međunarodno politička moć spremna da je održava na životu u stanju neprestane kome.

P.S. Činjenica da je Dodikovoj ceremoniji prisustvovao Dragan Čović, predsjednik HDZ-a sa svojom političkom svitom, dokazuje da nije samo Radovan Karadžić sposoban za ideološko zombiranje u Dodika, nego da istu moć imaju u ideološkom nasljeđivanju Mate Boban i Dragan Čović. Čović kao zombirani Boban jedna je od najvećih poruga u politici kao povijesti općeg beščašća, baš kao što je Emir Kusturica svojom izjavom da Republika Srpska dobro stoji Ivi Andriću dokaz koliko zlo može biti banalno.

[Dedo]

#38348

[b]Objavljeno 14.05.2012. u 21:05 | Komentari: 44 The Telegraph
Ratnog izvještača Eda Vulliamyja još šokira istina o ratu u BiH
Skoro dvije decenije nakon što su ubijanja okončana, istina o bosanskom ratu još ima snagu da šokira. U roku od nekoliko sedmica od izbijanja sukoba 1992. godine, na hiljade izbjeglica prebačeno je u novi gulag koncentracionih logora, smješten u geografskom srcu Evrope, u kojem su preživjeli zvjerstva i izgladnjivanje u rukama bosanskih Srba, piše u ponedjeljak u londonskom The Telegraphu David Blair u recenziji knjige poznatog ratnog izvještača iz BiH, Eda Vulliamyja “Rat je gotov, živio rat”.[/b]
Ed Vulliamy”Postojanje logora brzo je otkriveno, ali ipak su trebale još tri godine – i masakr oko 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici”, prije nego što se plašljiva međunarodna zajednica pribrala kako bi okončala krvoproliće. Kratka kampanja bombardovanja 1995. godine dovela je do mirnog rješenja koje se moglo postići mnogo ranije, piše Blair.

Ipak, i danas, piše dalje Blair, neki dovode u pitanje postojanje logora, ignorišući brdo dokaza dok spekulišu otrovnim teorijama zavjere. Čineći to, oni umanjuju iskušenja preživjelih, udvostručuju njihovu traumu i vrijeđaju uspomenu na one koji su ubijeni.

“Ed Vulliamy, koji je tada radio za The Guardian, bio je među nekolicinom novinara kojima je bilo dopušteno da posjete logor Omarska u području Bosne pod srpskom kontrolom 5. augusta 1992. Njih je pozvao Radovan Karadžić, bivši čelnik bosanskih Srba, sada na suđenju u Haagu. Izgleda da je on vjerovao da će Vulliamy i njegove kolege prihvatiti da je logor bio bezazleni objekat u kojem su izbjeglice privremeno držane prije nego što su vraćene kućama”, piše Blair.

Realnost izgladnjelih ljudi iza bodljikave žice, prijetećih razgovora s užasnutim zatvorenicima, sumanuti stražari, priča su za sebe. Svjedočenja preživjelih, nakon toga i niz presuda u Haagu potvrdili su, piše Blair, van svake sumnje da su Omarska i ostali logori bili pozornice za ubijanja, silovanja i mučenja.

Bleir u recenziji knjige poznatog ratnog izvještača iz BiH, Eda Vulliamyja “Rat je gotov, živio rat” piše da su logori i njihovo zloćudno nasiljeđe tema Vulliamyjeve britke knjige, u kojoj piše s ispravnim i kontrolisanim gnijevom o odsustvu bilo kakvog “pokajanja” u godinama nakon bosanskog rata. On u knjizi tvrdi da su negiranje, ravnodušnost i propalo mirovno rješenje nagradili etničko čišćenje praktičnom podjelom zemlje i sprječavanjem istinskog pomirenja.

Dok je poslijeratna Njemačka, piše Blair, imala moralne hrabrosti da se suoči s istinom o svojim djelima, i da sklopi mir s Evropom, mnogi bosanski Srbi još negiraju šta je učinjeno u njihovo ime. Logor Omarska sada je rudnik željeza, u vlasništvu Lakshmi Mittala, najbogatijeg građanina Britanije. On do sada nije sagradio memorijalni centar za one koji su tu ubijeni, očigledno zbog primjedbi lokalnih Srba.

“U međuvremenu, mala ali opsesivna industrija nastavlja dovoditi u pitanje postojanje logora, i time integritet Vulliamyja i njegovih kolega. Jedan od njih je i Noam Chomsky, jedan od najuglednijih intelektulaca našeg vremena, koji nikada nije posjetio Bosnu tokom rata ali je optužio Vulliamyja za ‘izmišljotine’. Drugi je bio pokojni Harold Pinter. Kada se Slobodan Milošrvić konačno našao na suđenju u Haagu, Pinter je pomagao u organiziranju ‘komiteta za odbranu’ tog masovnog ubice”, piše Blair.

Vulliamy je ostao u kontaktu s preživjelima iz logora koji su sada širom svijeta. “Oni traže malo. Vjerujem da onima koji su preživjeli i ostali osakaćeni takvim zločinima, dugujemo barem jednu stvar. Njima se trebaju ispuniti njihovi životi priznanjem onoga što im se desilo. Njihova svetost zahtijeva od historije da prizna zločine koji su počinjeni nad njima”, piše Vulliamy.

“Njegov centralni zaključak, po mom mišljenju, ostaje nesporan: oni koji su tu umrli ili su ubijeni nikada nisu dobili priznanje i saosjećanje koje zaslužuju. To ostaje trajna sramota bosanske tragedije”, piše David Blair u recenziji knjige Eda Vulliamyja “Rat je gotov, živio rat”.

[Author]

Posts