Viewing 15 posts - 1 through 15 (of 21 total)
  • Author
    Posts
  • mirsad_d
    Participant
      Post count: 4000

      O NACIONALNOJ SVIJESTI BOŠNJAKA

      Maj, 2008. god.
      Prof.dr.sc. Rasim Hurem
      Mr.sc. Rusmir Akšamija, dipl.ing.

      Bosanska država je nastala u ranom srednjem vijeku u sličnim okolnostima kao i druge slavenske države u njenom okruženju. Kontinuitet njenog trajanja, sve do njene propasti, nije bio kraći od trajanja susjednih srednjevjekovnih država. Stanovnici srednjevjekovne Bosne bili su doseljeni Slaveni izmiješani sa starosjediocima Balkana koji su se vremenom utopili u slavensku većinu.
      U isto vrijeme na prostor u kojemu danas žive doselili su Srbi, Hrvati i drugi.
      Bošnjaci nisu bili ni Srbi ni Hrvati već zaseban narod. Oni su to i danas. Od doseljenja do danas su većinsko stanovništvo Bosne, odnosno Bosne i Hercegovine. Kroz historiju su imali svoju državu, svoje vladare, svoje plemstvo, svoj jezik, pismo (bosančicu, kojom su pisali do nazad jedno stoljeće a korištena je i arabica) i književnost, odnosno svoju kulturu i svoje običaje. Historija Bosne je historija Bošnjaka. Tendenciozni su stavovi nekih nebošnjaka, nacionalista da su Bošnjaci bez prošlosti.
      Srednjevjekovna Bosna je imala državni aparat vezan za plemićku hijerarhiju. Kao država bila je poznata i priznata u tadašnjem svijetu, bila je prisutna u političkim zbivanjima i ucrtana, s tačno odredjenim granicama, na tadašnjim geografskim kartama. Bosanski kraljevi su u odredjenim vremenskim razdobljima bili kraljevi i nekih dijelova srpskih i hrvatskih zemalja.
      Ono što Bosnu kao državu i Bošnjake kao narod u srednjem vijeku čini posebnima u odnosu na susjede jeste patarenska ili bogumilska religija. Ta religija je prevladala u periodu prelaska sa staroslavenskog mnogoboštva na monoteizam kao otpor političkim pritiscima i pokušajima svojatanja i dominacije sa strane pravoslavnog Istoka i katoličkog Zapada. Bosansko bogumilstvo, protiv koga su vodjeni krstaški ratovi pomoglo je u očuvanju homogenosti, suverenosti i opstanka Bosne kroz dugo razdoblje, sve do prodora Otomanske imperije na Balkan.
      Bosanski vladari, bogumilska crkva i Bošnjaci bili su tolerantni prema drugim narodima, religijama i učenjima. Dopušteno je djelovanje katoličke crkva (dominikanaca, a zatim franevaca) a osnivali su se i pravoslavni manastiri. Dio Bošnjaka, koji su prelazili na pravoslavnu i katoličku vjeru sve do prve polovice 19. Stojeća smatrali su se i izjašnjavali kao Bošnjaci.
      U vrijeme kada je Srbija postepeno potpadala pod tursku vlast na Bosnu i bosanske vladare je izvršen pritisak Zapada, predvodjenog Svetom stolicom u Rimu sa zahtjevom da se u Bosni istrijebi jeres tj. bogumilstvo. Intenzivan je proces prekrštavanja Bošnjaka – bogumila na katoličku vjeru, što je bio uslov za pružanje pomoći u odbrani od Turaka. Medjutim, u presudnim trenucima Bosni nije pružena pomoć od strane katoličke koalicije predvodjene Madjarskom. Bosna je većim dijelom potpala pod vlast Turske, a manjim dijelom pod vlast Madjarske.
      Pritisci sa Zapada, popraćeni nasiljem nad bogumilima stvorili su kod Bošnjaka animozitet prema Zapadu. Oni nisu prihvatili madjarsku dominaciju, nisu izbrisali iz sjećanja krstaške ratove predvodjene Madjarskom, nisu podržali zapadnu opociju kao rješenje. Kao višu silu, volens-nolens, prihvatili su Tursku. U Bosni se nakon njenog ulaska u sastav Osmanskog carstva širio islam, gradile su se bogomolje (džamije), prosvjetne ustanove, bibilioteke, naselja sa vodovodom i kanalizacijom, javna kupatila i prenoćišta. Došlo je do procvata zanatstva i trgovine.
      Bosna je u okvirima Osmanskog carstva sačuvala visok stepen samostalnosti i političke autonomije. Najveći dio bosanskog plemstva i naroda koji je živio na plemićkim posjedima prihvatio je islam kao svoju vjeru. Time su sačuvane privilegije plemstva i autonomnost Bosne. Za razliku od drugih dijelova Osmanskog carstva administrativnu upravu i komandovanje vojskom u Bosni nisu vršili Turci nego i bošnjačko plemstvo. Osim toga, priličan broj Bošnjaka je vršio visoke državne funkcije na dvoru u Istanbulu. Cijena te autonomnosti bila je bisoka. Bošnjaci muslimani, koji su za razliku od Bošnjaka drugih vjeroispovijesti imali vojnu obavezu ratovali su za Otomansku imperiju na svim ratištima od Rusije do Beča. Istovremeno, čuvali su i branili pogranično područje na sjeverozapadu Carstva. Time su branili i bosanski pašaluk (ejalet) koji je imao najveću autonomiju i Osmanskom carstvu. Na koncu, braneći tu autonomiju Bošnjaci – feudalni veleposjednici i glavni nosioci lokalne vlasti u Bosni oduprli su se 20-tih godina 19. Vijeka administrativnim i vojnim reformama Carstva i sukobili se sa centralnom vlašću u Carigradu. Došlo je i do vojničkog sukoba kod Kačanika na Kosovu, 1831. G., u kome su Bošnjaci pod komandom Husein – kapetana Gradašćevića pobijedili tursku vojsku. Dvanaestog septempra te godine u Sarajevu je zvanično proglašena i objavljena autonomija Bosne.
      Ovim dogadjajima koincidirali su ustanci protiv Turaka u Srbiji (1804-1829) i ilirski pokret u Hrvatskoj (1835-1848). U suštini to su bili nacionalni pokreti koji su, s obzirom na uslove imali različita sredstva i metode borbe. Vidljivo slabljenje turske moću u to vrijeme stimulisalo je ove pokrete da svoju djelatnost prišire na Bosnu tako što će kod Bošnjaka pravoslavne, odnosno katoličke vjere širiti srpski, odnosno hrvatski nacionalni osjećaj. To su činili srbijanski političari, srbijanska inteligencija i pravoslavno svećenstvo iz Srbije i Crne Gore medju pravoslavcima, a hrvatski političari, hrvatska inteligencija i katoličko svećenstvo iz Hrvatske medju katolicima u Bosni. Bošnjaci pravoslavne vjere su postajali Srbi, a Bošnjaci katoličke vjere Hrvati. Bošnjaci muslimanske vjere su ostali Bošonjaci. Oni su se dugo iza toga borili za gradjanska i svoja vjerska prava da bi tek poslije Drugog svjetskog rata vidljivije isticali i razvijali nacionalni osjećaj i borili se za nacionalna prava. Narodno i historijsko ime Bošnjaci uzeli su za nacionalno ime. Neki krugovi u srpskom i hrvatskom narodu, protiveći se nacionalnom razvoju Bošnjaka, svojatajući Bosnu i danas šire pseudoteoriju da su bosanskohercegovački muslimani Srbi, odnosno Hrvati muslimanske vjeroispovijesti.
      Poslije srpskih ustanaka protiv osmansko-turske vlasti objavljen je, 1830. G., hatišefir (odluka turskog sultana) kojim je Srbija dobila status autonomne kneževine s pravom na unutrašnu samoupravu i stvaranje samostalne državne administracije. Poslije toga cjelokupna srbijanska politika je prožeta idejom etnički čliste Velike Srbije. Ilija Garašanin, ministar unutrašnjih poslova Kneževine Srbije u svom Načertaniju („program spoljne i nacionalne politike Srbije“) je istakao da srpska država, koja se mora prođiriti i ojačati ima svoj osnov i temelj „u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji“. Ideološki plašt ovako koncipiranog programa bila je deviza da su Turci neprijatelji ne samo srpskog naroda nego i svekolikog kršćanskog svijeta a da su oni koji su u vrijeme osmansko-turske vlasti primili islam gori od Turaka. Vuk Stefanović Karadjić, lingvist, etnograf i historičlar tvrdio je da su muslimani u Srbiji i u Bosni i Hercegovini Srbi, ali ih je oslovljavao kao „Turci“, „turski Srbi“ ili kao „poturčenici“. Srbijanska propaganda je tvrdila da su muslimani u Srbiji Turci i da, stoga, treba da idu u Tursku.
      U skladu sa ovom politikom skoro svi gradjani islamske vjere u ondašnjoj Srbiji su tokom 19. Stoljeća pokršteni, protjerani, iseljeni ili su izbjegli. Iseljeni muslimani su kolonizirani u Bosansku Posavinu i istočnu Bosnu, a muslimani izbjeglice su naseljavani „prema austrijskoj granici“. Vuk Karadžić je zabilježio da su poslije „oslobodjenja“ Beograda 1807. G. „nasilno pokrštavane Turkinje i turska deca“.
      U Srbiji su tokom 19. Stoljeća uništeni skoro svi ostaci materijalne i tragovi društvene i duhovne kulture muslimana. U Beogradu od ukupno 76 džamija ostala je samo jedna, a u Užicu od 40 nijedna.
      Od austrougrarske okupacije 1878. G. Bosna ima po prvi put u historiji, zvanično ime Bosna i Hercegovina. Godine 1908. Je anektirana. Austrougarska monarhija je vjerske i nacionalne odnose u Bosni i Hercegovini rješavala tako što je njene stanovnike – Bošnjake, Srbe i Hrvate, proglasila Bosancima. Time je željela umanjiti njihove medjusobne razlike i sa što manje teškoća upravljati Bosnom i Hercegovinom . Medjutim, svaki od tih naroda je imao svoju individualnost i svoje interese. Ideološke razlike medju njima bile su izrazite. Bošnjaci odgajani na tradicijama Istoka i islama teško su se prilagodjavali evropskom načinu mišljenja, naročito dominaciji preferiranog kršćanstva. Oni su, stoga, u dosta velikom broju iseljavali u Tursku.
      Opasnost za opstanak bosansko-hercegovačkih, sandžačkih i crnogorskih muslimana (Bošnjaka) datira od balkanskih ratova 1912.-1913., a povećava se upadom srbijanske i crnogorske vojske u jugoistočnu Bosnu 1914., politikom jugoslavenskih režima prema Bošnjacima 1918.-1941., masovnim zločlinima četnika Dragoljuba-Draže Mihailovića nad Bošnjacima 1941.-1945., i na kraju srpskim zločinima nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini u toku rata 1991.-1995. U toku poslednjeg rata prijetnje Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i zločini nad njima dolazili su i s hrvatske strane.
      U Sandžaku su u toku balkanskih ratova vršeni pljačka, paljevine, oduzimanje zemlje, teror, pokrštavanje, silovanje bošnjačkih žena i masovni zločini nad bošnjačkim narodom. Sve to je uzrokovalo brojnu emigraciju Bošnjaka iz Sandžaka u Tursku, Albaniju i Bosnu i Hercegovinu.
      U prvom svjetskom ratu 1914.-1918. Godine, preko 21 000 Bošnjaka iz Sandžaka i jugoistočne Bosne preseljeno je ili pobjeglo ispred srbijanske i crnogorske vojske u centralnu, sjevernui zapadnu Bosnu. Pomenute vojske su vršile pljačku, razaranja, teror i zločine nad Bošnjacima koji nisu izbjegli.
      Na konferenciji Jugoslavenskog odbora sa sjedištem u Londonu i vlade Kraljevine Srbije, održanoj na Krfu (Grčka) sredinom 1917. G. Utvrdjeno je da će se buduća zajednička država zvati Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Predstavnici iz Bosne i Hercegovine u Jugoslavenskom odbouru bili su trojica Srba. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci kao jedan od njenih naroda nisu u Krfskoj deklaraciji ni pomenuti. Stojan Protić, predstavnik vlade Kraljevine Srbije poslije konferencije na Krfu izjavio je da pitanje položaja Bosne i Hercegovine u zajedničkoj državi treba prepustiti Srbiji. Obrazložio je da kad srpska vojska predje Drinu „Turcima“ će se dati „dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdeset osam, vremena da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji“.
      Poslije uspostavljanja jugoslavenske države donesen je dekret o zemljšnoj reformi i oduzimanju zemljišnih posjeda Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Zemlja oduzeta Bošnjacima data je Srbima i Crnogorcima tzv. „Solunašima“, koji su najvećim dijelom doseljeni iz Srbije i Crne Gore. Brojke o naseljenim Srbima i Crnogorcima u Bosnu i Hercegovinu kreću se iznad 300. 000 ljudi. Ovaj proces je kulminirao u Sandžaku 1924. Godine. Tamošnji Bošnjaci nisu htjeli dati svoju zemlju. Aleksandar Karadjordjević, kralj Jugoslavije dao je odriješene ruke vojsci i žandarmeriji da u roku dva dana „uvedu red i poredak“. Nad Bošnjacima u selima Šahovići, Pavino Polje i još nekim selima u srezu Bijelo polje, zatim u Rožaju izvršen je masovni zločin. Ubijeno je više tisuća Bošnjaka. Preživjeli su maltretirani i proganjani. Zemlja im je oteta i data Srbima i Crnogorcima
      Pod pritiscima Bošnjaci su izmedju dva svjetska rata u velikom broju iseljavali u Tursku. Nacionalna struktura stanovništva u Sandžaku, Bosn i i Hercegovini i Crnoj Gori radikalno se mijenjala na štetu Bošnjaka. U turskoj, prema procjenama, danas živi preko tri miliona Bošnjaka i njihovih potomaka.
      Slomom Kraljevine Jugoslavije, april 1941., Bosna i Hercegovina je bez slobodne volje Booooooooošnjaka ušla u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Bošnjaci su u početku prihvatali novu državu kao oslobodjenje od velikosrpstva i tortura kojima su bili izloženi. Ali, Bošnjaci su ubrzo shvatili da ustaška ideologija NDH nije rješenje koje su očekivali. Pod uticajem Komunističke partije Jugoslavije koja se zalagala za ravnopravnost svih naroda u Jugoslaviji, a Bosnu i Hercegovinu priznavala u njenim historijskim granicama, veliki broj Bošnjaka se uključio u narodnooslobodilački, antifašistički, partizanski pokret. Stalne borbe i šest od sedam velikih okupatorskih, ustaških i četničkih vojnih ofanziva protiv partizana u Jugoslaviji izvedene su na teritoriji Bosn e i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je u toku drugog svjetskog rata najviše stradala. Na temeljima doktrine o Velikoj Srbiji od strane srpskih i crnogorskih čletnika izvršeni su masovni pokolji, silovanja i protjerivanja bošnjačkog stanovništva u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Spaljena su i porurušena mnoga bošnjačka mjesta i sela. Najveći pokolji su izvršeni u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovin i. Primjera radi, pokolj u Foči, naročito onaj na mostu na rijeci Drini i u fočanskim selima, u toku mjesec i po dana, izvršen je na oko 3 000 Bošnjaka. Talijanske okupacione vlasti su taj zločlin praktično omogućile. Prema poslednjim obradjenim podacima, četnici su ubili za vrijeme dugog svjetskog rata oko 72 000 Bošnjaka. Jedino su Jevreji u toku rata u jugoslaviji procentualno stradali više nego Bošnjaci.
      Stvaranjem Demokratske Federativne Jugoslavije (kasnije: Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) nije riješeno pitanje položaja i prava Bošnjaka. Bošnjaci nisu dobili nacionalna prava, nije im priznato ime Bošnjak. Na popisima stanovništva, u početku, Bošnjaci su se mogli izjasniti kao Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci, a iza toga kao „Neopredijeljeni“. Kasnije, kada su Bošnjaci zauzimali značajna mjesta u privredi, politici, nauci, obrazovanju i raznim društvenim službama, kada je ojačao uticaj bošnjačke inteligencije, Bošnjacima je dopušteno da se u popisu stanovništva izjasne kao „Muslimani“. Time im je priznata vjerska i narodna, ali ne i nacionalna posebnost. To je bilo isto kao kad bi se srpskom narodu dalo nacionalno ime „Pravoslavni“, a hrvatskom narodu „Katolici“. Kreatori tog rješenja vjerojatno su mislili da će se „Muslimani“ vremenom nacionalno osjećati i izjasniti kao Srbi ili kao Hrvati. I danas, u Hrvatskoj, a još više u Srbiji u javnim glasilima ili službenim dokumentima
      često se operiše s imenom „Musliman“ a ne „Bošnjak“. Ne shvaćajući političku pozadinu ovakvog ponašanja u bošnjačkom svijetu ima nemalo pojedinaca koji naziv „Muslimani“ preferiraju u odnosu na naziv „Bošnjaci“.
      Bošnjacima u DFJ i SFRJ nije dato pravo na svoju historiju, kulturu i običaje, oni nisu imali pravo na svoje organizacije ili udruženja. Historija Bosne i Hercegovine je nedovoljno izučavana, a u školama se nedovoljno učila. Izuzetak je bila historija narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945. Učešće Bošnjaka u tom ratu na strani antifašističkog pokreta u srpskoj historiografiji je marginalizirano a preuveličavalo se njihovo učešće u ustaškom pokretu. Podaci o genocidu nad bošnjačkim narodom za vrijeme rata 1941.-1945., koji su vršili Srbi i Crnogorci, publiciraju se od nedavno. Primjera radi, u pomenutoj Foči nije postavljeno nikakvo obilježje o pokolju Bošnjaka koje su izvršili Srbi i Crnogorci. U gradu Foči ovom dogadjaju nije dat nikakav značaj.
      U razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do početka novog rata u Jugoslaviji 1991.-1995. Godine, stvorena je nova bošnjačka inteligencija koja je, kao i većina bošnjačkog naroda u osnovi bila zadovoljna svojim položajem u Jugoslaviji. Ona je vjerovala u doktrinu o bratstvu i jedinstvu, tj. u doktrinu o ravnopravnosti naroda Jugoslavije mada ta ravnopravnost nije postojala. Na drugoj strani velikosrpska i velikohrvatska ideologija nisu tu doktrinu uvažavale. To su najbolje pokazali Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, usvojen 1986. G. I politika beogradske vlade Slobodana Miloševića. S druge strane, Bošnjaci, vjerujući u tu doktrinu nisu se pripremali za rat 1991.-1995. ni politički, ni organizaciono, ni materijalno. Zato su u ratu imali najveće ljudske gubitke, gubitke teritorija koje su naseljavali; oni sada imaju najveći broj prognanika razasutih po cijelom svijetu, najveći broj uništenih kulturno-historijskih spomenika i vjerskih objekata. Isto tako oni imaju veliki broj poniženih koji su u konclogorima i na drugim mjestima sakaćeni, silovani i na druge načine maltretirani. Pored svega toga Bošnjaci su odbranili državu Bosnu i Hercegovinu. Ona je sada u fazi konsolidacije i obnove. Dvije susjedne države se nisu odreknule teritorijalnih (pretenzija prema Bosni i Hercegovini). Danas je svima Bošnjacima jasno da su u toku rata 1991.-1995. Svoju političku naivnost skupo platili.
      U vrijeme latentnih opasnosti koje su trajale skoro 100 godina osnovni metod odbrane i zaštite Bošnjaka bilo je izbjeglištvo. Prostor u koji se bježalo vremenom se sužavao. Za to vrijeme nije postojao osmišnjeni napor za jačanje nacionalne svijesti Bošnjaka. Bošnjački političari i bošnjačka inteligencija, na prvom mjestu ulema (vjerska inteligencija) nisu radili na jačanju nacionalne svijesti Bošnjaka. Oni to ni danas ne čine u dovoljnoj mjeri. Postoji više načina da se postignu bolji rezultati. Na prvom mjestu treba izučavati i učiti historiju. Danas srednje, naročito mlade generacije malo znaju o stradanju Bošnjaka u toku rata 1941.-1945. G. Prijeti opasnost da zaborave i ono što se dogodilo u toku rata 1991.-1995. Onaj tko ne zna šta se u toku tih ratova dogadjalo malo je vjerojatno da će se za takve ratove u budućnosti, koji se ne mogu isključiti, pripremati. Zatim, treba njegovati tradiciju, običaje, jezik i kulturu i obrazovati narod, odnosno naciju. Za to su potrebne odgovarajuće institucije. Neshvatljivo je da u Bosni i Hsercegovini do sada nije osnovana Matica Bošnjaka. Razrušenu kulturno-historijsku baštinu treba obnoviti. Treba stvoriti organizaciju iseljenika i raseljenih osoba koje se nalaze u Evropi, SAD, Australiji i Turskoj, naročito iseljenika i raseljenih osoba iz vremena posljednjeg rata. Bošnjaci moraju postići punopravni status nacionalne manjine u Srbiji i Hrvatskoj. U skladu s tim treba postići odgovarajuću zastupljenost u političkim i društvenim institucijama tih zemalja radi zaštite svojih interesa. Na vanjskopolitičkom planu treba se orjentisati prema Evropi i evropskim asocijacijama kojima današnja Bosna i Hercegovina tendira. Treba strpljivo i ustrajno u doglednom vremenu riješiti otvorena pitanja i uspostaviti dobrosusjedne odnose u državama u bližem i širem okruženju. Svjetsku javnost je potrebno upoznati s istinama o Bosni i Hercegovini i na tom područlju kontinuirano raditi. Ako se to učini svjetska javnost i svijet neće ubuduće biti neobaviješteni i indiferentni prema dogadjajima u Bosni i Hercegovini. Potrebno je jačati i širiti dobre odnose s prijateljskim zemljama. Nikada više ne smije se dozvoliti da Bošnjaci goloruki i nepripremljeni budu dovedeni do novog genocida i kulturocida.

      Maj, 2008. god.
      Prof.dr.sc. Rasim Hurem
      Mr.sc. Rusmir Akšamija, dipl.ing.

      Dedo
      Participant
        Post count: 1243

        Dosta dugo se smatralo da su Bosnjaci Slavenskog porijekla,sto se sada ispostavilo da su Ilirskog porijekla,a to je potvrdzeno
        sa DNA analizama da stvarno pripadamo ilirskim plemenima koji su prvi bili na prostoru danasnje BiH poslije Gota,i Kelta i kozna koga jos prije njih.Danasnja Bosna nosi naziv jos iz davnog vremena kada su se germanska plemena seljakala u potrazi za boljim podrucjima i prostorom za zivot. Stigli su u dolinu rijeke Bosne (danasnje)i tako su se lijepo osjecali da su toj zemlji dali ime Bosni sto znaci na staro germanskom lijepo.Sto se tice vjerskih previranja dosta tacno je opisano sta je sve nase predke desavalo zbog neposlusnosti Vatikanu.Istocna crkva je tek kasnije nadoknadila takodze velike masakre u svim genocidnim pohodima u ostvarenju velikosrpskih ideja. Sto se tice uleme i oni su se oglusili o svoj narod,jer su drzali monopol nad znanjem kao da su oni svu pamet svijeta posisali. Ucili su narod da citira ajete
        (recenice)iz Kurana,neznajuci sta znaci a kao oni koji su to znali smatrali su sebe vecima od ostalog stanovnistva.

        U pojedinom opredjeljenju i vodzenju naroda odlucivali su licno oni(ulema).Nebi se moglo reci da su bili uspjesni kod donosenja tih odluka sto se je poslije i vidjelo.
        Kada su dobili sansu da se stave na jednu ili na drugu stranu
        umjesto da svoj narod organizuju oni pristupaju Pavelicu,dok su njihovi sinovi bili sigurni, sinovi narodnih masa su i do 20.000 dnevno mobilisani od tadasnje NDH i slati na sve strane
        pa cak i kao SS trupe na Ruski front.Isto se ponovilo i u ovom ratu,svi su bili od Beca do Londonajer da su nedo Bog bili u BiH moli su biti ranjeni,pa i poginuti.
        Ostalo je stanovnistvo (nejac) kompet nezasticena i tada krecu cetnici na istocnu Bosnu,kolju komsije sve sto him dodze pod ruku.
        Jedan primjer: Dok Kosoriceva soldateska kolje u Foci uplakana ulema se zali Pavelicu sta se radi u istocnoj Bosni,odgovora nejma ni zastite.
        U isto vrijeme Pavelic vrsi prepiske sa Drazom Mihajlovicem da se sto vise Muslimana pobije u istocnoj Bosni.
        Postoje pouzdani podatci da se i tada smisljeno radilo na unistenju Bosnjackog bica isto kao i u zadnjoj agresiji.

        Kada su Muslimani uvidjeli sami sta se radi tek tada pocinju pristupati masovnije u partizane. Ddok su i tu platili ceh svoga postojanja vise nego drugi.Primjer sa Rogatickog kraja je oslobodzenje dozivio jedan Narodni heroj iz muslimanskog naroda, ali je devet mrtvih nosilo tu titulu.
        Kod nasih komsija je zavrsetak rata docekalo devet zivih i jedan mrtav,sta vam govore ovi podatci.Ako neko u ovo nevjeruje mogu vam to podkovati i imenima.Posebno vam mogu reci skoro svi zivi heroji gdje su bili do aprila 45 godine.

        Poslije rata su se vodila sudzenja nekakvim bukatorima iz muslimanskog korpusa nazvani ustase,takodje uspijesno osudzeni
        od smrtne kazne do dugogodisnjih robijanja.
        Jedan slucaj: kada je podnio tuzbu jedan musliman protiv dva prvoborca iz Rogatice da su njih dvojica dosli u selo Vragolove i otjerali 62 odrasla muskarca vecinom famelijarna u Gorazde i predali ih na klanje taj isti je bio zatvoren za klevetu i lazno optuzivanje tako da je bio preko krova izbavljen i emigrirao za Ameriku.

        Ovo govori sve sto se sudbina ponovo poigrala sa muslimanima
        nakon pedeset godina,mislim da su i danas intelektualci i ulema zakazali jer su spavali.Gdje je na vrijeme prpremljen otpor gdje je ulema i inteligencija znala sta se sprema to nije osvojeno iako smo bili slabo naoruzani.

        Neka nam posluzi samo jedno selo koje se zove Nocajevici kojem njive granice sa Sejkovicima,pa su ipak uspjeli opostati na tom podneblju. Srebrnica ili Zepa su takodze dokaz,a sto ih je poslije politika prodala to oni jadni nisu krivi.

        Sto se toce dalje historije BiH ja mislim da to vide i ptice na grani,sve se svodi da se podijeli na buljuke i da nasa ulema ponovo pocne voditi politiku. Moj narode tesko tebi, i ovu politiku je do sada ulema izaminala.Neka se samo zamisle,kome ce prodavati pamet kad nam ostane Gaza,
        Jordanska dolina i Golanska visoravan.Umjesto da ujedinjuju bosnjacki politicki korpus oni sami nisu jedinstveni.
        Dali postoje igdje na dunjaluku dva muslimana da misle isto???

        mirsad_d
        Participant
          Post count: 4000

          Dejton – 14 godina kasnije
          objavljeno: 21. 11. 2009 @ 20:02

          Dejtonski mirovni sporazumNa današnji dan, prije 14 godina, parafiran je Dejtonski mirovni sporazum kojim je okončan troipogodišnji rat i postavljena sadašnja organizaciona struktura BiH, koja je uređena kao dvoentitetska država sastavljena iz Federacije BiH i Republike Srpske sa tri konstitutivna naroda.

          Dejtonski sporazum su 21. novembra 1995. godine u vojnoj bazi Rajt-Peterson u američkom gradiću Dejton, nakon tronedjeljnih pregovora, parafirali tadašnji predsjednici BiH Alija Izetbegović, Hrvatske Franjo Tuđman i Srbije Slobodan Milošević.

          U entitetu Republika Srpska 21. novembar – Dan upostavljanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH obilježava se kao republički praznik u skladu sa Zakonom o praznicima RS, dok se u Federaciji BiH potpisivanje Dejtonskog sporazuma ne obilježava. U dane praznika RS ne rade republički organi, organi jedinica lokalne samouprave, preduzeća i druge organizacije.

          Povodom 14. godišnjice od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, predsjednik Vlade RS Milorad Dodik izjavio je Srni da je ovo najbolji mirovni sporazum postignut u svijetu nakon završetka Drugog svjetskog rata, dodajući da su njegove najznačajnije vrijednosti da od 1995. godine u BiH nema etničkih sukoba, te politički sistem koji je uspostavljen.

          Premijer RS je istakao da se decentralizovana BiH, sastavljena od dva ravnopravna entiteta i tri ravnopravna naroda pokazala kao najbolja formula za zajednički život u BiH, jer da taj sistem nije dobar, kako je naveo, ova država ne bi mirno funkcionisala već 14 godina.

          “Sama činjenica da bi promjena i najmanjeg zareza u tom sporazumu izazvala poremećaj u BiH, nedvosmisleno govori o tome da su kreatori Dejtonskog sporazuma bili izuzetni vizionari”, rekao je Dodik i dodao da su oni već tada znali da je dejtonska BiH jedini mogući okvir za suživot Srba, Hrvata i Bošnjaka.

          On je naveo da svi problemi u BiH proističu iz činjenice da je nizom pojedinačnih reformi i nametanjem rješenja mimo volje enititeta i naroda u BiH, međunarodna zajednica, oličena u raznim visokim predstavnicima, djelimično narušila Dejtonski mirovni sporazum.

          “Provodeći duh, a ne slovo Dejtona, ta ista međunarodna zajednica rizikovala je da destabilizuje BiH, i dovela nas je u situaciju da bi i najmanja promjena slova u tom sporazumu mogla biti tragičan nesporazum na terenu. Zato sam uvijek promovisao politiku provođenja slova Dejtona. Da je to urađeno, za proteklih 14 godina BiH bi već sada bila kandidat za članstvo u EU i imala bi unutrašnji kapacitet za reforme koje ne bi narušile osnovne principe Dejtonskog sporazuma, ali bi državu učinile još funkcionalnijom po mjeri EU”, stav je premijera RS.

          Dodik je istakao da BiH danas nije nefunkcionalna zbog Dejtonskog sporazuma, već zbog nedostatka volje da se Sporazum provodi, a ne bespotrebno i neprestano tumači, dodajući da su svi koji računaju na to da je budućnost BiH u rušenju Dejtonskog sporazuma veliki politički avanturisti ili neznalice.

          “Onoga trenutka kada padne sporazum kojim je država uspostavljena – pada i država koja je sporazumom uspostavljena. Mi nismo avanturisti, nama nije do rata i sukoba”, rekao je Dodik i dodao da RS zato brani Dejtonski sporazum koji je BiH napravio dovoljno širokom za sve, kojim su svi morali da nešto izgube i nešto dobiju.

          Pregovori u cilju približavanja zaraćenih strana u BiH, koje su zastupali Milošević, Tuđman i Izetbegović, počeli su 1. novembra 1995. godine u vojnoj bazi Rajt-Peterson u američkom gradiću Dejton, a vodio ih je Ričard Holbruk, tadašnji pomoćnik državnog sekretara SAD.

          U pregovorim su učestvovali i predstavnici EU i Kontaktne grupe – Engleska, Francuska, Njemačka i Rusija, te general Vesli Klark.

          Sporazum, parafiran u Dejtonu, u prisustvu tadašnjeg državnog sekretara SAD Vorena Kristofera, Milošević, Tuđman i Izetbegović zvanično su potpisali tri sedmice kasnije, 14. decembra u Jelisejskoj palati u Parizu.

          Dejtonski mirovni sporazum sastoji se od 11 aneksa, koji pokrivaju vojne, političke i civilne aspekte, kao i one o regionalnoj stabilizaciji, dok je Ustav BiH, takođe, dio sporazuma, odnosno njegovog Aneksa 4.

          Jedan od osnovnih principa na kojima je Dejtonski sporazum bio zasnovan bila je teritorijalna podjela BiH po ključu 51 odsto Federaciji BiH i 49 odsto Republici Srpskoj koji je usaglasila Kontakt grupa, dok je distrikt Brčko uspostavljen arbitražnim postupkom koji je naknadno vođen.

          Nedavno je francusko Ministarstvo inostranih poslova dostavilo institucijama BiH ovjerenu kopiju Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer vlasti BiH nisu posjedovale svoj primjerak ovog sporazuma.

          U BiH nikada nije sačinjen ni verifikovan prevod Dejtonskog sporazuma na službene jezike.

          srna / bih-x.info

          Dedo
          Participant
            Post count: 1243

            Cijenjeni Bosanci i Hercegovci:

            Veoma mi je drago da se postavila tema kao sto je ova. Ovim mojim pisanjem sada zelim zamoliti sve koji dolaze na ovu stranicu,da uzmu ucesca i daju svoj doprinos svojiom komentarima sta misle,sta je u to vrijeme trebalo biti uredzeno,ili sta je trebalo do sada uraditi za proteklih 14 godina, sta bi bilo dobro raditi dalje da bi se stanje promijenilo na bolje.Zato ocekujem masu komentara ako imamo imalo osjecaja prema Bosni i Hecegovini i njenoj buducnosti.Nemojte se ustrucavati da ovdje i na ovom mjestu date svoje misljenje.
            Mozda ce mnogi pomisliti da o toga nejma fajde al nezna se mozda
            bar doprinese olaksanju nas koji smo komentarisali.

            Mare
            Participant
              Post count: 1546

              Jusuf Trbic-GLUHO DOBA
              HILJADUGODISNJE GRANICE

              Od doseljavanja Slovena u ove krajeve Bosna je uvijek uspijevala da bude samostalna drzava,sa
              osobenostima koje su je jasno razlikovale od susjeda.Uocio je to jos u desetom vijeku car Konstantin Porfirogenet,koji u svom djelu DE ADMINISTRANDO IMPERIO pise o drzavi Bosni(horion Bosnae-zemljica Bosna).Mnogi istoricari,medju njima i Nada Klaic,tvrde da je u Bosni stvorena politicka vlast prije nego u Hrvatskoj i Srbiji,a americki balkanolog Dzon V.A. Fajn kaze:”Kao
              integralna teritorija,ukljucujuci i Hercegovinu,Bosna vijekovima ima trajnije i priznatije granice od Srbije i Hrvatske.”
              Vec 1067.godine stvorena je banovina,a u vrijeme Kulina,velikog bana Bosne,bila je to jaka,uredjena drzava sa cvrstom drzavnom organizacijom i mocnom vojskom.To pokazuje i prepiska sa papom
              Aleksandrom III,a posebno cuvena POVELJA koju je Kulin dao Dubrovcanima 29.avgusta 1189.godine
              (POVELJA KULINA BANA)i koja je,prakticno,prvi poznati medjudrzavni ugovor drzave Bosne.
              Nakon pada pod tursku vlast Bosna je,kao pasaluk,odnosno samostalni ejalet,ostala u danasnjim granicama sa elementima drzavnosti kakve nije imala ni jedna od okolnih zemalja.Te su granice potvrdjene i u novije doba,i to medjunarodnim aktima najviseg ranga:Karlovackim mirom 1699.i Berlinskim kongresom 1878.godine.Za vrijeme austrougarske uprave Bosna i Hercegovina je imala status”landa”,odnosno zasebne cjeline,a 1918.godine ona je kao drzava usla u sastav Kraljevine SHS,odlukom svog Narodnog vijeca i svoje Narodne(Zemaljske)vlade od 1.decembra.Cak i Vidovdanskim ustavom,kojim je podijeljena na oblasti,Bosna i Hercegovina je ostala u svojim dotadasnjim granicama.Koje su definitivno potvrdjene odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a 1943.godine.
              Tokom te duge istorije sve okolne zemlje,medju njima i Srbija i Hrvatska,mijenjale su svoje granice i potpadale pod vlast drugih drzava,Madjarske i Turske,ali se danas njihovo postojanje ne dovodi u pitanje.A Bosnu bi da dijele,kao sto je niko nikad do sada nije podijelio.
              Bosna i Hercegovina nije”vjestacka tvorevina Broza i njegovih komunista”,kao sto govore,niti su njene granice nastale odlukama AVNOJ-a,jer ona u tim granicama postoji vise od hiljadu godina,za razliku od Slovenije i Hrvatske,na primjer.I nisu je njeni sadasnji gradjani,izdijeljeni na Srbe,Muslimane i Hrvate,stvorili,da bi danas imali pravo da je razgradjuju.Susjedne republike-pogotovo.

              Anonymous
                Post count: 2088

                Dejton je glupost,jer se svijet prepao da ne zgazimo fasizam,a bili smo tik pred ciljem…Alija do groba..Twin Peaks

                Mare
                Participant
                  Post count: 1546
                  mirsad_d
                  Participant
                    Post count: 4000
                    mirsad_d
                    Participant
                      Post count: 4000

                      BOSANCICA srednjovjekovno Bosansko pismo

                      Naše bosansko-hercegovačko kulturno bogatstvo je sadržano i u našem pismu srednjovjekovnom, u bosančici.

                      U IX vijeku dvojica braće Ćirilo i Metodije iz okoline Soluna su udarili temelje slavenske pismenosti postavljanjem alfabeta koji su nazvali glagoljica. Cilj ovog pisma je bio da se širi misionarstvo, odnosno pokrštavanje slavenskih plemena, koji su tada bili višebožci, tako da i prvi prevod Biblije bio je na glagoljici.

                      Učenik Ćirilov, Kliment Ohridski tvorac je novog pisma ćirilice, čiji su korijeni uzeti iz grčkog alfabeta, pisma koje je bilo manje komplikovano u odnosu na glagoljicu i koje se brzo širilo iz Makedonije ka Srbiji, Bugarskoj, Rusiji, na nešto sporije ka Bosni. Prema naučnim spoznajama ćirilicu u Bosnu su donijeli Makedonci, direktnim ili indirektnim posredovanjem preko Zete.

                      Na ovom tlu ovo se pismo modifikovalo prema vlastitim glasovnim potrebama u pismo, koje nosi naziv bosančica i koji je zadržano do danas. U nekom sredinama za ovo pismo se kaže begovica ili begovača, ali u suštini radi se o vrlo malim nijansama u bosanskom pismu.

                      Najpoznatiji i najstariji dokument na ovom pismu je ”Povelja Kulina Bana” iz 1189. godine čiji se original još čuva u muzeju ”Ermitraž” u St. Petersburgu (Lenjingrad).

                      Povelja Kulina bana (29.8.1189.)

                      U ime otca i sina i svetago duha.

                      Ja, ban bos’nski Kulin, prisezaju tebje, kneže Krvašu, i vsjem građam dubrov’čam, pravi prijatelj biti vam, od sele i dovjeka.

                      I prav goj držati s vami i pravu vjeru – dokole s’m živ.

                      Vsi Dubrovčane, kire hode po mojemu vladaniju, trgujuće godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine, pravov vjerov i pravim srdcem držati je, bez vsakoje zledi – razvje što mi kto da svojev voljov poklon.

                      I da im ne bude od mojih č’stnikov sile.

                      I dokole u mne budu – dati im s’vjet i pomoć, kakore i sebje, kolikore može, bez v’sega zloga primisla.

                      Tako mi, bože, pomagaj, i sije sveto jevanđelje.

                      Ja, Radoje, dijak banj, pisah siju knjigu poveljov banov, od rož’stva Hristova tisuća i s’to i osa’deset i devet ljjet’, mjeseca augusta, u dvadeseti i deveti dn’, usječenie glave Jovana Krstitelja.

                      U tom periodu to je bilo važeće pismo u Bosni koje se upotrebljavalo u običnom životu, kao diplomatsko pismo, kao crkveno-vjersko pismo, u školstvu. Tragovi su sačuvani na stećcima i na njima su se i najduže zadržali. Do sedamnaestog stoljeća sreću se motivi na nadgrobnim spomenicima Bosanaca katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, dok kod muslimanske sve do devetnaestog stoljeća (u Sarajevu i oko Sarajeva).

                      Na bosančici pisane su crkvene knjige iz perioda bogumilstva. Poslije za vrijeme osmanske vlasti bosanski franjevci služili su se bosančicom, a zadržana je i u kućama potomaka vlastelinskih porodica.

                      Međutim, inkvizicija, koja je imala posebnu moć u srednjem vijeku i koja je zabranjivala bogumilstvo, imala je za posljedicu da je vrlo mali broj knjiga pisan bosančicom sačuvan iz tog perioda.

                      Heretička ”Tajna knjiga” čiji se prevod sa latinskog nalazi u Bečkoj Nacionalnoj biblioteci je nepobitan dokument o inkviziciji i zabrani bogumilstva, a time i bosančice kao pisma.

                      U toku su iskopavanja na Univerzitetu u Visokom za vrijeme Kulina Bana. Ima vjerovanja da je to bio drugi univerzitet u Evropi poslije Španije. Postoje i pisani tragovi da su ovaj Univerzitet posjećivali i sticali znanja paganske sekte iz Francuske. Kad bude završeno ovo istraživanje, sigurno ćemo imati više informacija o školstvu, kulturi, a time i pismenosti.

                      Na kamenoj ploči iz XII stoljeća i koja je pisana bosančicom, a koja je nađena u okolini Zenice, Fikret Ibrahimpašić, veliki poznavalac prošlosti BiH, je pročitao natpis gdje se spominje sudstvo. To je nepobitan dokument da je država Bosna bila tako savremeno uređena da je poznavala i ovaj oblik vlasti.

                      Dolaskom Austrougarske monarhije u BiH dolazi do velikog preokreta u načinu života, pa tako i u školstvu.

                      U svojoj kući posjedujem knjigu ”Izvještaj o radu Preparandije” iz 1892. godine u kojoj je sadržan nastavni plan i program obrazovanja.

                      Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. godine

                      U školskoj knjizi ”Gramatika bosanskoga jezika” iz 1890. godine,* a koju je napisao profesor iz Sarajeva, Frane Vuletić, na strani broj 6 i 7 dat je uporedni pregled bosančice kroz vjekove na kamenim spomenicima uporedo sa latinskim, grčkim, ćirilično crkvenim i ćirilično građanskim pismom, a zatim bosančica dana u rukopisu sa više varijanti, pisana na kamenoj ploči iz XVIII stoljeća, na olovnoj ploči, kao manastirsko pismo i kao begovsko pismo u Krajini i Hercegovini. Upravo po ovoj knjizi budući učitelji, prema ”Izvještaju” dva sata sedmično su vježbali da pišu na staroslovjenskom pismu i na bosančici. U ovoj Gramatici koja sadrži pisma latinično, ćirilično, staroslovjensko i bosančicu nema arebice, pisma koje je bilo jako rašireno u muslimanskoj sredini i na kojem je napisana alhamijado književnost.

                      Bosančica u rukopisu

                      Da je bosančica doživjela i nadživjela XX stoljeća navodim tri izvora.

                      U rukopisu Čokić Fadila, mog dajđe (1911-1994. godine iz Tuzle) do kojeg sam slučajno došla ove godine, o njegovim razmišljanjima o školstvu stoji:

                      ”Napomenut ću još da je medu muslimanima bilo, istina vrlo rijetko, uglavnom samo u starim begovskim porodicama, potomcima naše srednjovjekovne vlastele, još i poznavanja i služenja bosančicom.

                      Jednom mom školskom drugu, Šemsudinu Gavran Kapetanoviću pisala je i njegova nena iz Počitelja bosančicom, pa sam i ja ta pisma čitao, jer smo u Gimnaziji u Sarajevu učili i ta naša stara pisma i naš stari jezik da bi mogli čitati natpise na starim spomenicima. (To je period 20-tih godina prošlog stoljeća).

                      Ovo pismo su obavezno poznavala sva čeljad, i muška i ženska u tim starim begovskim porodicama i služili su se njime samo u svojim zatvorenim međusobnim odnosima.”

                      Nedavno sam slučajno stupila u vezu sa gospodom Borkom Tomljenović iz Mičigena, kćerkom cijenjenog tuzlanskog hirurga Dr. Jovanovića, a moje majke drugaricom iz osnovne škole i velikim zaljubljenikom suživota u BiH. Poklonila mi je svoju priču o ”Begovskoj porodici Tuzlić”, i prosto nestvarno, u jednom fragmentu naslućuje da se i u ovoj porodici sačuvala bosančica u jednom starom dokumentu, koji se čuvao kroz vjekove (nije imala nikakve informacije da me ova oblast interesuje).

                      Naš najveći pjesnik, Mehmedalija Mak Dizdar nadahnuo se ljepotom sa izvorišta Bosne i u svom ”Kamenom pjevaču” uvezao kontinuitet Bosne i bosančice, jer je i mnoge stihove, koji su izvezeni bosančicom ovjekovječio.

                      A ja Vam nudim na dar bosančicu, da možete naučiti da napišete samo svoje ime i prezime, i da budete ponosni na to, jer u svijetu vrlo rijetko neko ima tu mogućnost.

                      Na ovaj način moći će te da cijenite i čuvate ljepotu bosansku i nastavite njeno hiljadugodišnje postojanje.

                      **navedeni tekst je napisao g. Vahid Šeremet, tekst je objavljen u novinama Most

                      Teva
                      Participant
                        Post count: 8872
                        Teva
                        Participant
                          Post count: 8872
                          Mare
                          Participant
                            Post count: 1546
                            mirsad_d
                            Participant
                              Post count: 4000

                              Na današnji dan napisana Povelja Kulina bana
                              Sunday, August 29.2010. u 10:44 | Napisao: D.O

                              Povelja Kulina bana jedan je od najvažnijih dokumenata iz bh. historije, koji je napisana na današnji dan prije 821 godinu (29. avgusta 1189. godine) i ne samo da je najstariji pisani dokument iz Bosne, nego je i najstariji sačuvani pisani dokument iz regije.

                              Poveljom je tadašnji bosanski vladar Kulin ban, koji ju je napisao dubrovačkom knezu Krvašu, regulisao trgovačke odnose između Bosne i Dubrovnika, odnosno dao je dubrovačkim trgovcima u Bosni slobodu trgovanja bez ikakvog poreza.

                              Njen značaj ogleda se u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. Što se tiče prvog aspekta, može se reći da je Kulinova povelja rodni list bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća.

                              Povelja Kulina bana sačuvana je u tri primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka se tamo nalaze i danas, a treći primjerak, ukraden je u 19. vijeku.Danas se nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu u Rusiji. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima. BiH je uputila zahtjev za njeno vraćanje. Rusija je odbila zahtjev, jer smtara da Povelja Kulina bana kao drugi dokument po starosti Slavena jednako pripada i njihovoj historiji.

                              (SodaLIVE.ba)

                              .

                              Dedo
                              Participant
                                Post count: 1243

                                U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.
                                Bože, podaj svoj blagoslov Muhammedu i porodici Muhammedovoj. Gospodaru moj, podaj mi od Sebe čestito potomstvo; Zaista Ti čuješ dovu. Bože, podaj svoj blagoslov Muhammedu i porodici Muhammedovoj.
                                Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net
                                MARKETING Historija Bosnjaka Prilog Share4

                                Fizičko i etničko uništavanje Bošnjaka, Bosne i Sandžaka
                                [color=#FF0000]SUŽAVANJE ŽIVOTNOG PROSTORA BOŠNJAKA
                                Autor: Rade Vukosav[/color]
                                Objavljeno: 21. March 2010. 12:03:47

                                Kraljevina Bosna 1391.
                                Umjesto uvoda, počećemo jednim razgovorom bez rukavica.
                                U kafani “Kod Đeme”, u Konjicu je sjedilo pet-šest Bošnjaka i jedan Srbin. Jedan od Bošnjaka ga je upitao: „Pitao bih te nešto ako ćeš istinu kazati“. “Kazaću je”, reče Srbin, “ako znam, a ako ne znam… “„Hoćeš li biti iskren?“ Pitaj čovječe. „Zašto Srbi nas mrze”?
                                “Nije istina da vas svi Srbi mrze. Mrze vas nacististički ekstremi i velikosrpska nacionalistička, da kažem, elita”. „Znam, ali zašto nas mrze?“ “Kako, ne znaš”. „Ne znam“. “Nisi toliko slijep da ne znaš”. „Kaži!“. Kako mu je mogao odgovoriti nego bez rukavica. Samo se istinom može nešto objasniti. „Burazeru, dok god ste vi ovđe, po njima, ovo ne može biti Srbija i vi zato morate nestati. Na žalost, ali je tako”. „Je li ti čovjek pravo odgovorio“, uz odobravanje potvrdiše ostali. Svako okolišanje i umotavanje u oblandu ne bi bilo istinito, niti bi zadovoljilo prisutne. Napomenimo da su Konjic i sva sela oko njega 36 mjeseci JNA i karadžićevci granatirali uz žrtve i razaranja. U opštini Konjic je 1991. godine bilo 15,2 odsto Srba. Mnogi od njih su, osim kuća, njiva, voćnjaka, bašta, stoke, imali posaol u industriji i još konforni stan u Konjicu, sve dok im iz Beograda i Pale nisu javili da su „ugroženi“; zastrašili ih nekvim spiskovima za likvidacije, koji su „pravili muslimani“, ogranizovali ih, naoružali i opremili za napad na komšije, da brane svoje živote i „srpsku opštinu Konjic“. Pijani huligani su izazovno Bošnjacima govorili: „Ova Neretva će teći kroz Srbiju“.

                                * * *

                                Evo, već više od 150 godina fizčki se uništavaju i etnočišćenjem progone Bošnjaci, evropski narod slavenskog porijekla, islamske vjeroispovijesti. Ovo se, kao u Srednjem vijeku, radi nekažnjeno pred očima Evrope i u Evropi. Upravo zbog pasivnosti Evrope i cijele međunarodne zajednice i na njihovu sramotu. Bošnjaci su žrtve istrjebljivanja i progona u cilju osvajanja teritorija i pomicanje granica Srbije i Crne Gore na zapad, a Hrvatske na istok.
                                Nasilno etničko čišćenje uz fizičko istjrebljenje Bošnjaka, uništavanje njihovih života, staništa, imovine, sakralnih i kulturnih objakata na teritoriji Srbije, Crne Gore, Sandžaka i Bosne i Hercegovine (BiH) nije nova pojava.
                                Srbija i Bosna: Geneza i karakter posljednjeg rata u BiH upravo se ispoljava u recikliranju do sada poznatih metoda u historiji. Za primjer iz Prvog srpskog ustanka je karakterističan napis iz Politike, od 2. decembra 1994. godine u rubrici „Da li znate“, gde piše: „Varoška naselja ustaničke Srbije u razdoblju od 1804. do 1813. godine bila su izložena čisto potpunom uništavanju i raseljavanju i to od samih ustanika. Tako je Valjevo još od početka ustanka bilo ‘pretvoreno u puhor i tek na zgarištu turske varoši počelo se podizati novo Valjevo’ . Isto su tako u celini ili delimično bila popaljena , uništena i Beograd, Požarevac, Rudnik, Smederevo, Užice, Šabac i druga mesta. I van granica ustaničke Srbije, dokle su dopirali srpski ustanici, u borbama su stradali između ostalog, Novi Pazar, Prokuplje, Sjenica, dok je Nova Varoš bila pošteđena lično Karađorđevom intervencijom. Naime, Karađorđe je u Novoj Varoši video nekoliko lepih ‘zdanja’ i ona su mu se mnogo dopala, te je naredio proti Milutinu iz Guče: ‘Kojekude, ova varoš da se od naše vojske ili straže ne popali, ili ne izgore, jerbo je šteta ovake lepote kuće da se poruše i izgoru, već ako nas naćeraju Turci opet neka ostane njima, ali ako li posle mi njih poćeramo, to će one opet biti naše, samo neka ostane (Nova Varoš) nepopaljena’. Pa ipak, prilikom povlačenja ustaničke vojske ispred turske najezde, onaj isti prota Milutin iz Guče naredio je ustaničkim vojnicima da Novu Varoš spale. I tu sprska vojska izgore onako lepu varoš’, zapisao je N. Ninković u knjizi ‘Žiznoopisanije moje’.
                                Antonije Protić, savremenik ondašnji o pokolju u Sjenici: „Senički grad osvojen je 23-eg aprila 1809. godine. No, ovde moram se groziti, a valja mi istinu kazati. Karađorđe je Turcima učino na častan način puštati Turke, sa ženama, decama I malom… „ Dalje opisuje kako to vojnici nisu poštovali nego su preskočili zidove i počeli ubijanje „ne gledajući žensko i muško „I u tome se povede strašan po polju seničkom boj. Karađorđe je zapovedio da se glave donesu u Senicu. I tako, svrši se ovaj boj. Glave su donete no nije bilo dosta kočića da se sve ponabijaju, već su onako pomešane u paradu, a čislom, ako će jedna manje od 2.500. A ovde je naših malo poginulo u ovom sraženiju“. (Antonije Protić, Povesnica od početka vremena Vožda serbskoga Karađorđa Petrovića, objavljeno 1853. u Smederevu“, M. Baltić „Fetva“, DAMAD N. Pazarar).
                                Poslije donošenja Hatišerifa, 3. avgusta 1830. godine, muslimani su iz Srbije gotovo svi poubijani ili protjerani. Jedno vrijeme im je bilo dozvoljeno da žive samo u četiri garnizona: Kladovu, Smederevu, Beogradu i Šapcu, a Sokol i Užice su srušeni. Bošnjaci su se selili u Bosnu. Bajrakli džamiju u Beogradu je obnovio knez Mihailo Obrenović. Po podacima ruskog konzula u Sarajevu, Srbiju je do 1868. godine napustilo i prešlo u Bosnu oko 30.000 Bošnjaka. Ilija Garašanin, 1844. godine je napisao „Načrtanije“ kojim se projektuje pripajanje svih slavenskih zemalja na Balkanu Srbiji.

                                Berlinskim kongresom 1878. godine je, na insistiranje ministra spoljnih poslova Austro-Ugarske Đule Andrašija, Srbija dobila 4 okruga koje su Sanstefanskim mirom Rusi bili dali Bugarskoj: Leskovački, Vranjski, Niški i Pirotski okrug su vraćeni Srbiji, i Srbiji je skinuto tutorstvo Turske i Rusije, a Srbija priznata evropskom državom, sa obavezom da osigura slobodu vjeroispovijesti, što nije ispoštovano.
                                Bosna i Bošnjaci su sami sebe branili od napada Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Srbija je tada bila u okviru Otomanskog carstva. Uzroci genocida nad muslimanima su historijski vezani za sudbinu Bosne i odnosa Evrope prema islamu, a naročito borbe za teritorije, kao i nakaradnih predrasuda prema jednom narodu. Bili su smetnja za postizanje imperijalnih namjera. Zbog nemira u BiH, sultan u BiH, 1827. godine, šalje okrutnog Abdurahmanpašu, koji se iz BiH vratio bez uspjeha. Ne prihvatajući sultanove reforme ni tuđu vojsku iz Anadolije bosanska vlastela je opet organizovala pobunu. Za glavnog zapovjednika su prihvatili Huseina kapetana Gradaščevića koji je napao vezirski grad Travnik i preuzeo vlast u BiH. Sklopio je bio dogovor i sa crnogorskim vladikom Njegošem. Tražio je od Istanbula autonomiju, a kasnije se borio i za nezavisnost (Republiku BiH). Nudio je je savez knezu Milošu Obrenoviću da zajednički protjeraju Osmanlije. Miloš, ne samo da nije prihvatio nego je to prijavio sultanu koji je poslao vojsku za gušenje pobune. Husein kapetan je sultanovu vojsku 22. juna 183l. potpuno porazio kod Lipljana na Kosovu. Narod ga je popularno nazvao „Zmajem od Bosne“. Nakon izdaje hercegovačke vlastele (Ali paša Rizvanbegović i Smail-aga Čengić), u više bitaka je Husein-kapetan poražen, pa se morao skloniti u Austro-Ugarsku. Mira u BiH i dalje nije bilo, pa 1850. godine sultan u BiH šalje Omer pašu Latasa, koji je nemilosrdno čistio bosansku vlastelu. Ni poslije njega u BiH nije bilo mira. Podsjetimo malo i na sudbinu Bosne u XVIII vijeku. Eugen Savojski , nakon pobjede kod Sente nad Osmanlijama, je 1698. došao do Sarajeva i kao roblje odveo veliki broj nekatoličkog stanovništva muslimana, Jevreja i pravoslavaca. Austrijski car Karlo VI, 1737. godine je dao Bošnjacima „Turcima“ dva izbora: ili da se sele ili da pređu na katoličku vjeru. Bošnjaci su pružili otpor i u velikoj bici pod Banja Lukom 4. avgusta 1737. godine je Ali-paša do nogu potukao carsku vojsku. Tokom Austro-ugarske okupacije BiH, nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i nakon žestokog otpora okupaciji, iz BiH se iselilo u Sandžak, Kosovo, Makedoniju i Tursku oko 100.000 Bošnjaka. U balkanskim ratovima 1912-13. iz Sandžaka se iselilo 12.500 Bošnjaka.
                                Nakon Prvog svjetskog rata, u Sandžaku i u BiH, vojska je, nad Bošnjacima u fočanskom, čajničkom, višegradskom, rogatičkom, gatačkom, bilećkom, trebinjskom srezu i u emberiji, počinila veliki broj zločina. Bošnjaci su izbjegli u druge krajeve BiH, čak i u Bosansku krajinu 37.294, a u Sandžak 7200 Bošnjaka. U istočnoj Hercegovini su banditi Majo Vukovića i Petar Rogana ubili oko 3000 Bošnjaka. Pa i poslije dolaska Druge armije Stepe Stepanovića, samo je do septembra 1920. ubijeno 2000 Bošnjaka. U selima Šahovići i Pavino Polje 1924. godine je ubijeno 600 Bošnjaka. Oko 400 ih se iselilo u Pljevlja, Sarajevo i Tursku. Na mjestu Šahovića izgrađeno je selo Tomaševo. (Aleksa Šantić: „Ostajte ovđe…)“

                                U Drugom svjetskom ratu su četnici, u istočnoj Bosni i Sandžaku masovno ubijali Bošnjake i vršili nasilno iseljavanje. Samo je četnički vojvoda Pavle Đurišić (nosilac Hitlerovog Željeznog krsta viteškog reda), februara 1943. u istočnoj Bosni ubio „oko 8000 ostalih“ – ljudi (civila) žena i đece. Od četnika i ustaša je stradalo i iseljeno više hiljada Bošnjaka. Bilo ih je i u Jasenovcu. Paveliću nije uspjelo, osim neznatnog broja, da od Bošnjaka napravi „Hrvatsko cvijeće“. Mnogi su od četnika stradali u dolini rijeka Rame i Neretve za vrijeme Hitlerove operacije Weiss, kao i u Bosanskoj krajini. Stevan Moljević, bliski saradnik Draže Mihailovića, je 1941. godine napravio projekat „Homogene velike Srbije“ u kojoj neće biti mjesta drugim narodima. Nakon dramatične sudbine puna tri stoljeća, do obimne agresije na BiH 1992-1995. u velikosrpskoj i velikohrvatskoj agresiji došl je do neviđenih stradanja Bošnjaka.

                                Crna Gora: „Istraga poturica“ na Božić 1711. godine, opjevana je u Njegoševom „Gorskom vijencu“. Istraga poturica ubuduće će uzastopno motivisati (još i sad motiviše) svaki progon i etničko čišćenje Bošnjaka do dana današnjeg. „Gorski vijenac“ i njemu slične čitanke i sad podstiču islamofobiju. Obavezna su školska lektira. Posebno su zapaljivi guslarski spjevovi u desetercu. Na paganizam crnogorske tradicije upozoravao je i sam pećki patrijarh Arsenije. Godine 1852, kolektivno je pokršteno oko 800 muslimana. U Gornjim Vasojevićima, Grahovu i Nudolu 1859. godine, džamije su porušene i silom protjerano 750 Bošnjaka. U Balkanskom ratu, paravojne čete, pod komandom kapetana Avre Cemovića, u Plavu i Gusinju je likvidirano više od 850 Bošnjaka. Pop Đorđe Šekularac iz Gusinja silom je pokrstio 12.000 Bošnjaka, rušio i zatvarao džamije. Na žalbu jedne grupe uglednih Bošnjaka 1913, te pritiska nekoliko vlada evropskih zemelja na kralja Nikolu, džamije su otvorene i nasilno pokršteni su se vratili u islam. Iz Nikšića, Podgorice, Spuža, Berana, Kolašina i Bara pod pritiscima se islamsko stanovništvo iselilo u BiH, Sandžak i Albaniju. Najsramotnije se državno rukovodstvo Crne Gore ponijelo kada su Bošnjake koji su za vrijeme agresije na BiH 1992-1995, bježali od karadžićevaca, spašavajući živote, a ovi ih vraćali karadžićevcima koji si ih tamo likvirali. A došli su im da ih zaštite!

                                Sandžak je do Berlinskog kongresa 1878. pripadao BiH, kada je ostao pod jurisdikcijom Turske. U balkanskim ratovima ga osvajaju i dijele Srbija i Crna Gora. Odmah su sandžački Bošnjaci počeli stradati, a posebno u crnogorskom dijelu Sandžaka. Ovđe ćemo se osvrnuti na najnovije vrijeme, vrijeme 1991-1995. godine, kada Sandžak nije bio direktno ratište, ali je platio previsoku cijenu „ratnog mira“. Vlast je vršila žestoku represiju. Izvršena su topovsko-tenkovska okruženja naselja, sa kojih položaja su vojska i paravojska prijetile građanima, vrijeđale ih i uznemiravale na razne načine. Borbeni avioni u brišućim letovima su zastrašivali građane. U Sjeverinu je 22. oktobra 1992, iz autobusa oteto 17 Bošnjaka i predato preko Drine karadžićevcima na gubilište. U Bukovici 16. februara 1993, 11 putnika. Iz voza u železničkoj stanici Štrpci, 27. februara 1993. oteto je 19 Bošnjaka koji su odvedeni karadžićevcima na mučenja i likvidaciju. Dok su u Sandžaku njihove komšije Srbi i Crnogorci javno nosili oružje, Bošnjaci su „privodjeni na informativne razgovore“, tučeni i mučeni da predaju oružje koje nemaju. Tako je njih više od 17.000 prošlo kroz ovu torturu. Vlasti su ponekima od njih prodavali oružje, a nakon toga ih hapsili. Neki su tučeni do smrti. Sela su, posebno u pribojskom kraju, paljena, kuće pljačkane, voćnjaci I šume sječeni – samo da se više ne vrate, pa su iz toga kraja izbjegle 562 porodice sa 2060 članova. „Psihoza straha širila se poput kuge“, tako da je u ljeto 1992. nekoliko desetina hiljada sandžačkih Bošnjaka našlo utočište u raznim zemljama Evrope. Gorak je osjećaj biti građanin jedne države u koj si nepoželjan. Zanoćiš, ne znaš hoćeš li osvanuti. Sandžački Bošnjaci su i pored svega ostali na visini. Nisu činili ni oružane ispada ni divrzije, što im baš nimalo nije pomoglo. Teško im je palo i što su bili nabijeđeni da stvaraju nekakvu „zelenu tranverzalu“. „To samo budali može pasti na pamet“, žale se Novopazarci. Usporedbom popisa iz 1991. i onog iz 2001. godine, samo u srbijanskom dijelu Sandžaka, pokazalo se manje 13.000 Bošnjaka.

                                Podnošene su krivične prijave, ali sudovi nisu reagovali. U martu 1996. je dostavljen obiman materijal predsjedniku SRJ Zoranu Liliću na njegov zahtjev, a 2000, saveznom ministru pravde Momčilu Grubaču.
                                Da bismo Sandžaklijama dokazali da u njih imamo povjerenje i prihvatili ih za ravnopravne građane Srbije trebamo im to i dokazati. Zašto šest sandžaskih opština, našeg dijela Sandžaka, nisu svrstane u jednu regiju, nego je Sandžak podijeljen u Centralni i u Zapadni region? Za sve patnje i stradanja – i Vlada i Skupština Srbije – javno trebaju osuditi sve postupke ondašnjih vlasti i stradanja ljudi, žena i đece i izviniti im se, a oštećene obeštetiti. Organizatore represije goniti. I da cijeli naš dio Sandžaka bude jedna Novopazarska regija. Bez toga se sandžački Bošđnjaci i dalje osjećaju drugorazrednima u svojoj državi Srbiji.
                                Agresija za podjelu BiH 1992-1995. godine, uz najveće ratne zločine i genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata je pred očima Evrope i međunarodne zajednice slikovito podsjetila na istrjebljenje Jevreja u Hitlerovom Trećem Rajhu. Genocidom u Srebrenici i etničkim čišćenjem, silom oružja se formirao etnički očišćen „entitet“. U sedam opština u Podrinju i u šet opština u Posavini etnočistači su bili u manjini. U svim ostalim opštinama se živjelo mješovito, a u nekima su imali čak i tijesnu većinu. Svjetska javnost je, zapanjujuće, to hladno posmatrala i dopuštala. A mogla je tu užasnu tragediju na vrijeme spriječiti. Snage UN su više statirale nego što su činile na sprječavanju tragedije Bošnjaka, a obratno, i drugih u BiH. Stotine hiljada Bošnjaka je što poubijano, što protjerano. Tamo su ostala zgarišta, ruševine i gole zidine kuća. Bez malih i nikakvih uslova da se vrate. Vratio se neznatan broj. Raselili su se po Evropi, Americi, i ostatku neokupirane BiH. Zlodjela je bilo i sa bošnjačke strane, pa neka svak odgovara „po učinku“.Međunarodna zajednica je agresorima uvažila učinak i od BiH napravila Palestinu. „Nova Palestina u srcu Evrope“, kako kaže Stjepan Mesić. Provedena je velikodržavna Miloševićeva i Tuđmanova zavjera i dogovor za podjelu BiH, zbog čega ključni dio krivice snosi međunarodna zajednica. Neusporedivo su, bez obzira I na druge žrtve, ovđe najgore prošli Bošnjaci, bez rezervne „matice“, bez paralelnih i specijalnih odnosa sa „duhovno srodnim narodom“, što imaju bosanski Srbi i Hrvati. Kroz viševjekovnu historiju BiH Bošnjaci nikad nisu vršili etno-čišćenje. Sada su njih stotine hiljada ostali bez igđe ičega. Što poubijani, što protjerani, ostali su bez bez svojih najmilijih; bez posjeda, rasuti po svijetu i zbijeni u centralni dio BiH. Neprijatelji BiH jedva čekaju da od njih naprave „talibane“ ili saradnike Al –kaide, e da bi upirali prstom na njih kao na nepoželjne u Evropi. U historiji čovječanstva se nižu uzroci i posljedice. Afganistanski talibani nisu pali s neba. “Proizveli” su ih Britanci, SSSR, USA… Ogromna je većina Bošnjaka evropski nastrojena i još im ni na pamet ne pada da budu ekstremni. Njihovo držanje zavisiće od BiH političara, a posebno od banjalučkih i mostarskih. I od međunarodne zajednice. Dokle će moći biti strpljivi? Za vjerovati je da će ostati na visini. Dejton je upropastio BiH. Preporuka je EU, UN i ostaloj međunarodnoj zajednici da dobro razmisle kako dalje

                                Dedo
                                Participant
                                  Post count: 1243
                                Viewing 15 posts - 1 through 15 (of 21 total)
                                • You must be logged in to reply to this topic.