Viewing 15 posts - 16 through 30 (of 35 total)
  • Author
    Posts
  • Dedo
    Participant
      Post count: 1243

      Ispovjest dječaka iz logora Sušica

      -Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima, ispovijedio se, prvi put, tada trinaestogodišnjak, Damir Kičić

      Amir Topčić, Nedim Salaharević i Damir Kičić 14. septembra 1992. godine bili su najstariji muškarci deportovani kroz vlasenički kazamat Sušica na tadašnju slobodnu kladanjsku teritoriju. Amiru je bilo dvanaest, a Damiru i Nedimu po trinaest godina. Prošli su kroz minska polja na liniji razgraničenja i sa zebnjom se sjećaju najstrašnijih doživljaja iz djetinjstva. Danas, kao odrasli ljudi, ogorčeni su jer se počinitelji najmonstruoznijih zločina i dalje šetaju slobodni. Neke sreću kada, urijetko, odu u Vlasenicu, druge viđaju u institucijama i uniformama. Kažu kako je nedavno hapšenje Dragana Bastaha – zvanog Car, Gorana Viškovića, poznatijeg kao Vjetar i Veljka Bašića mali pomak, poslije petnaest godina, u rasvjetljavanju najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u Vlasenici 1992. godine. U ekskluzivnoj ispovijesti o ovim dešavanjima ispričali su svoje doživljaje i potresna sjećanja.

      Oteti otac

      – Otac me je za ruku poveo sa sobom u stanicu policije da se prijavi i provjeri zašto ga danima traže razne patrole. Otišao je sa Sretom Lakićem i Zoranom Obrenovićem. Ostao sam ispred stanice policije da ga sačekam. Nije se vraćao dugo i počeo sam plakati. Izašao je Sreto Lakić, opalio mi šamar, opsovao i otjerao me kući. Oca nisam poslije toga vidio niti znam za njegovu sudbinu, ispričao je Damir Kičić sjećajući se tog strašnog 28. augusta 1992. godine, kada je ostao bez oca. Damirov brat Galib, kome je tada bilo sedamnaest godina, ostao je u logoru Sušica i ne zna mu se za sudbinu.

      – Oko tri sata ujutro 13. septembra Ignjat Kraljević, Miodrag/Mićo Koroman i još trojica sakupili su Bošnjake koji su još ostali u svojim kućama. Razvaljivali su vrata i pobili sve koji nisu otvorili. Oni koji su otvorili vrata svojih kuća, sakupljeni su i odvedeni u logor Sušica. Mićo je ušao kroz razbijeni prozor na ulaznim vratima naše kuće. Izveo je moju majku, brata, mene i žene koje su se s nama skrivale. Poveli su me sa sobom da idemo od kuće do kuće. Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima, ispovijedio se tadašnji trinaestogodišnjak Damir Kičić. Vidio je kada je Koroman odveo njegovog daidžu Muju Karića, te Muju Patkovića i Almira Dautovića. Traume zbog ovih, očima dječaka viđenih zločina, ostavile su traga na ovog mladića. Još veću traumu njemu i njegovoj porodici izaziva istina da njegov otac i brat nikada nisu pronađeni, niti se zna gdje su ubijeni.

      Škorpion na dječačkom potiljku

      Prvi put je javno progovorio u ovoj ispovijesti.
      Kada je došao na slobodne teritorije, te 1992. godine, dao je nekome izjavu. Od tada ga niko nije pozvao da svjedoči. Još više je ogorčen što se poslije petnaest godina sporo razotkrivaju zločini, kažnjavaju zločinci i ekshumiraju masovne grobnice u kojima je stotine još neotkrivenih žrtava.

      – Dragan Bastah mi je nišanio škorpionom u potiljak kada me jednog dana zatekao kako igram košarke u dvorištu. Primijetio me, zaustavio se svojim vozilom, istrčao i pitao koga ima u kući. Stajao sam ukopan pred njim kada mi je naredio da se okrenem prema lipi u našem dvorištu. Osjetio sam cijev pištolja na potiljku i čuo kada je škljocnulo. – Imaš danas sreće rekao je i ostavio me na miru ispovijeda se Nedim Salaharević. Njegovom bratu Edinu, jugoslovenskom košarkaškom juniorskom reprezentativcu, tada devetnaestogodišnjaku, Bastah je zaprijetio da nikada neće izaći iz Vlasenice živ. I nije. Ostao je u logoru Sušica zajedno sa ocem Muhamedom. Za njihovu sudbinu ne znaju ništa.

      – Gledao sam kroz prozor u kupatilu kako u susjednoj kući Bastah siluje šesnaestogodišnju djevojčicu. Silovao ju je na balkonu. Dovodili su djevojčice od dvanaest godina. Orgijanja su trajala noćima i danima. Kada su me poveli iz logora u deportaciju, on me je otimao iz majčinog zagrljaja uz prijetnju da će me ostaviti: – Za tri godine će on postati Alijin vojnik, govorio je. Nakon ubjeđivanja moje majke koja je, plačući, govorila kako me neće ostaviti, i da se jedan Arkanovac tada nije usprotivio Bastahu, ko zna šta bi sa mnom bilo govori Nedim Salaharević. Ni njega nikada niko nije zvao da svjedoči o onome što je vidio i proživio. Istražne radnje teku sporo, a ratni zločinci su sve više sigurni da nikada neće odgovarati za ono što su počinili.

      Svjedoci ubistava

      Amir Topčić je pozvan da svjedoči o dešavanjima koja je vidio očima dvanaestogodišnjaka u Vlasenici 1992. godine. Tužiteljica mu je, u pozivu, naložila da dovede i svoju majku Aišu, koja je ostala u logoru Sušica, jer nije željela ostaviti muža Abdurahmana i sina Seida. Amirovog brata Sulju su odveli Elvis čurić i Dragan Bastah – Car nekoliko dana prije potpunog etničkog čišćenja Bošnjaka iz Vlasenice, kada su sakupljali muškarce iz ulice jer je na ratištu poginuo njihov saborac, izvjesni Kalimero.

      – Goran Višković je odveo Ahmu Klempića u junu dok je popravljao trafostanicu. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni 2003. godine u masovnoj grobnici koja je ekshumirana u Vlasenici. Sa dvije sestre sam deportovan u Kladanj i za roditelje i braću ne znam ništa. Sporo se sve ovo dešava. Ratne zločince često viđam. Drugi su pobjegli iz Vlasenice i ko će odgovarati ako se radi nakaradno kaže Amir Topčić. Na poziv da svjedoči, izrevoltiran, nije se odazvao. Iz Tužilaštva BiH mu je upućeno izvinjenje zbog načinjenih grešaka, ali je obeshrabren površnim istragama i detaljima koji vode istrage u pogrešnom smjeru.

      Odlučili su javno progovoriti

      Takva praksa je i doprinijela sadašnjoj situaciji da je za zločine u Vlasenici odgovarao u Haškom tribunalu jedino Dragan Nikolić Jenki, a samo posredno Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik. Na sudu bi se uskoro trebali pojaviti nedavno uhapšeni Dragan Bastah – Car, Goran Višković – Vjetar i Veljko Bašić. O ostalima se skoro i ne govori, a kamoli nagovještava njihovo skoro procesuiranje.

      Za to vrijeme Amir Topčić, Nedim Salaharević, Damir Kičić i hiljade vlaseničkih Bošnjaka očekuju istinu o svojim najbližim, rođacima, prijateljima i poznanicima, čiji posmrtni ostaci nisu još ni pronađeni. Zato su odlučili o tome javno govoriti da potaknu one neodlučne da iznesu svoja iskustva i posvjedoče o strašnim zločinima.

      Vlasenički Bošnjaci su, svojevremeno, pokrenuli inicijativu za izdvajanje ove općine iz Republike Srpske. Jedan od ključnih razloga su desetine nesankcioniranih zločinaca koji i dalje drže ključne funkcije, a nadležne institucije ne čine skoro ništa da se oni uklone iz javnog života i sa slobode. Problem je što je ova općina od rata tamni vilajet i povratak u Vlasenicu, od svih podrinjskih općina, traje najsporije, upravo zbog počinjenih zločina i nekažnjenih zločinaca koji čine sve se povratak Bošnjaka uspori i onemogući. Kada nema Bošnjaka u Vlasenici se ništa ne može promijeniti nabolje.

      Majčina patnja

      – Ne mogu više podnijeti da moja majka svakoga dana, sve više pati, jer ne zna ništa za oca i brata, a nemoćan sam da bilo šta uradim da zločinci odgovaraju. Kada se tome još doda kako svi u Vlasenici znaju ko je šta uradio, da viđaju ljude na funkcijama i na ulici i ništa im ne možeš, teško je opisati koliko sam ogorčen kaže Nedim Salaharević.

      Hiljade ubijenih
      Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, od aprila do septembra 1992. godine, u sistematskoj torturi paravojnih jedinica podržanih pješadijom i artiljerijom JNA, ubijeno je 3.000 žena, djece i staraca. Na 117 lokacija nađeni su posmrtni ostaci žrtava, od čega je 620, do sada, identifikovanih osoba. U genocidu, etničkom čišćenju, uz sistematska silovanja djevojčica i žena iseljeno je 90 posto muslimana. Minirana je stogodišnja džamija u gradu i porušene sve džamije u selima Zaklopača, Drum, Piskavice, Pijuci, Durići, Džamdžići, Cerska, i mnogim drugima, odakle su protjerani Bošnjaci.

      Prioriteti
      – Razumijem da je Srebrenica prioritet zbog dokazanog genocida nad hiljadama Bošnjaka, ali ne mogu shvatiti da ostali počinjeni zločini svakim danom padaju u zaborav. U Vlasenici je ubijeno i nestalo više od 3.000 ljudi, a do sada, petnaest godina poslije, identifikovano je tek nekoliko stotina žrtava. To je neprihvatljivo i neshvatljivo, a površnost u radu Tužilaštva BiH se nedavno pokazala i na mom primjeru kaže Amir Topčić, koji još ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci njegovog oca i dvojice braće.

      Svjedoci

      – Zbog svega što su proživjeli, i svjesni činjenice da se ratni zločinci ne kažnjavaju, mnogi svjedoci ne žele. Ne žele uprijeti prstom i imenovati zločince. Ne smiju se odlučiti na takav postupak jer se dželati nalaze na slobodi. Ko će zaštiti svjedoke, ako sreću zločince na ulici. Ja sam na ulici u Tuzli sreo, nekoliko godina poslije rata, čovjeka koji je bio u jedinici koja je počinila najstrašnije zločine. Kada sam ga pitao šta je sa grupom Bošnjaka koje su odveli njegovi saborci, a među njima je i on bio, rekao je kako su pobijeni na Debelom Brdu. Poslije toga ništa sa neskrivenim ogorčenjem govori Damir Kičić.

      Osumnjičeni

      Vlasenički Bošnjaci su markirali neka imena osumnjičenih za počinjene ratne zločine koje su vidjeli da učestvuju u silovanjima, ubijanjima, etničkom čišćenju i organizaciji počinjenih ratnih zločina. Uglavnom su to njihove komšije, poznanici, školski drugovi, a neki su odrasli u zajedničkom druženju sa Bošnjacima: Dragan Nikolić – Jenki, Dragan Bastah – Car, Goran Višković – Vjetar, Ignjat Kraljević, Miloš Šargić, Mišo Četković, Ljuban Stanišić, Goran Ninić – Nino, Zoran Obrenović, Ognjen Ostojić, Svetozar Andrić, Mišo Pelemiš, Milan Ristanović, Dragan Ignjatović, Ljubislav Petrović, Simo Stupar, Aleksandar čurić – Aco, Elvis čurić, Goran Tešić, Veljko Bašić, Goran Gorić, Slađan Pajić, Momo Todorović, Rade Vitorević, Todor Bošković, Saša Došić, Veselin Došić, Mišo Gojgolović, izvjesni Majstorović, vozač u Poletu, Zoran Pajić, Zoran Jovanović, Pero Ćurić, Ljubomir Burlica zvani Ljubiša, Vera (Miloš) Matić, Rajko Dukić, Vlado Stupar, Zoran Tešić, Dragan Bjelanović, Rade Bjelanović, Milenko Golić, Miloš Matić, Mišo Todorović, Vojka Celiković, Dušan Dosić, Milan Drakulić, Mane čurić, Goran Garić, izvjesni Zenga, Boban Kovačević, Goran Kovačević, Dragiša Milaković, Miljan Miljanić, Čedo Pajić, Goran Pajić, Nebojša Pajić, zvani Bajaga, Milan Samardžić, Pero Surić, Todor Todorović, Čedo Vrzina, Mićo Vuković i drugi.

      Srbin veći od Srba

      Vlaseničani poznaju Elvisa Đurića koji je protjerao svoju majku Bošnjakinju i ubio svog daidžu da dokaže kako je veliki, lojalni Srbin. Na poziciji šefa krim-policije u Vlasenici bio je do 2003. godine i tada mu se gubi svaki trag. Njegov brat Aleksandar i danas živi u Vlasenici. Bili su u vodu smrti čiji su pripadnici izvršili najstrašnije zločine i etničko čišćenje. Niko nije odgovarao zbog toga.

      plbih.org

      Dedo
      Participant
        Post count: 1243

        fukara_tz
        Moderator

        Postovi: 5955
        Pridružen/a: 14/12/2003 01:00 Vrh
        ——————————————————————————–

        Re: Da se nikad ne zaboravi
        Postao/la zeleno volim te dana 09/12/2008 21:00

        Svjedočenja bošnjaka sa područja Hadžića
        utorak, 15.07.2008.
        Svjedočenja: Skidao sam sa ražnja pečene Bošnjake
        Potresna priča Sune Dupovca, zatočenika zloglasnog četničkog logora Kula u Sarajevu

        Do izbijanja agresije na našu zemlju, Suno Dupovac je u Hadžićima živio u porodičnoj kućI i dobro zarađivao u Tehničko-remontnom zavodu. Bio je baš 25. maj 1992. godine kad su ga, sa bratom i zetom, u zatočeništvo odveli srpski policajci… Od reintegracije hadžićke općine u Federaciju BiH, 1996. godine, opet je u Hadžićima…

        Piše: Nusret Hodžić

        Suni Dupovcu su, u aprilu 1992. godine, u bolnici “Koševo” u Sarajevu operirani mokraćni kanali. Početkom juna su mu trebali izvaditi stent, gumeno crijevo koje mu je bilo ugrađeno od bubrega do mokraćne bešike.

        – Takvoga me zatekao rat. Nisam mogao otići u bolnicu. U kuću mi je, 22. maja, došao tadašnji šef policije, kojega sam ja dobro poznavao, i rekao da ne smijem napuštati kuću, ali da se ne plašim I da me niko neće dirati. Koji dan kasnije, došli su srpski policajci, koje ja nisam poznavao, jer nisu bili iz Hadžića, pokupili mene, mog brata i zeta, i odveli nas kod Zorana Gaševića, u Općinu. Dok je mene isljeđivao Zoran, brata su mi u hodniku pretukli. Sav je bio krvav i u modricama – prisjeća se Suno i objašnjava da su ih smjestili u općinsku garažu. Na petnaestak kvadrata su zatvorena 52 čovjeka. Bilo je tijesno, zagušljivo, nepodnošljivo vruće. Među zatočenicima je bio i Kasim Durmišević, koji je toliko premlaćen da je mokrio krv. Kasim je Suni rekao da ga je isprebijao Momo Stanimirović, prijeratni šef sigurnosti u Tehničko-remontnom zavodu. Potom su ih prebacili u sportsku halu Kulturno-sportskog centra. Tamo je bilo više od 200 ljudi, žena i djece.

        – Tu smo ostali do 23. juna, kad su nas deportirali u Lukavicu. Oko četiri sahata ujutro, 24. juna, izvršili su prozivku i izdvojili 47 ljudi. To je grupa za koju se još ne zna kuda su odvedeni, niti se išta zna o njihovoj sudbini. Ostale su odveli u zatvor Kula.

        Svezani, pa živi zapaljeni

        U Kuli je ostao do decembra 1992. godine. To su mu bili najteži dani u životu. Ne toliko zbog batinanja, koliko radi onoga što je doživljavao prilikom odlazaka na “rad”, oko Sarajeva sakupljajući tijela masakriranih Bošnjaka i bacajući ih u masovne grobnice.

        – Gledao sam zvjerski masakrirana tijela Bošnjaka. Nikad neću zaboraviti prizore koje sam vidio kod Trnova. Jednog dana, negdje krajem jula, poveli su mene, Kemala Fetibegovića i Halida Arukovića u vikend-naselje poviše sela Kijeva. U jednoj vikendici smo pronašli pet ugljenisanih tijela. Tri odrasle osobe i dvoje djece. Bili su zavezani lancima za plafon, kako ne bi mogli bježati, i živi spaljeni. Mi smo ostatke pokupili u vreće… Nešto niže od te vikendice, na proplanku je stajao ražanj na sohama, a na ražnju izgorjelo ljudsko tijelo. Kemal se onesvijestio, pa smo Halid i ja morali skinuti ostatke s ražnja i pokupiti ih u vreću. To je, kaže, samo najupečatljiviji primjer zvjerstava nad bošnjačkim civilima. Svakodnevni su bili prizori zaklanih i masakriranih ljudi čije su ostatke sakupljali na kamione i istovarali ih u masovne grobnice.

        – Jedna od masovnih grobnica je bila ispod mjesnog groblja Vranješ, blizu Lukavice. Iskopana je jama duboka pet metara, a po pet metara je bila duga i široka. Nas bi iz Kule noću odvodili tamo da s kamiona skidamo tijela i bacamo ih u tu jamu. Preko dana smo preko tijela nasipali sloj zemlje. Tako se ponavljalo dok jama nije bila napunjena. Poslije rata sam to ispričao Amoru Mašoviću. Tačno sam locirao grobnicu i iz nje su ekshumirane žrtave.

        Hrvati ga zarobili na razmjeni

        U decembru su u logor došli dvojica Srba iz Hadžića, Mika Golub i Miloš Jerkić. Mikin brat Branko je bio u zatvoru Silos u Tarčinu i on ga je htio izbaviti zamjenom za nekog od Bošnjaka.

        – Odabrali su mene i Izeta Japalaka. Zbog situacije oko Sarajeva, do Hadžića smo morali putovati preko Pala, Mrkovića, Vogošće, Ilidže i Blažuja. Sjećam se da su oni, prolazeći preko Mrkovića, svratili kod nekog Srbina. Ne sjećam mu se imena, ali strah koji sam tada pretrpio neću zaboraviti. Učinilo mi se da se u kući toga Srbina nešto proslavlja. Ali, taj je obilježavao četeresnicu sinove pogibije u ratu. Mika mu je rekao da muslimane vodi na razmjenu za brata. Srbin uze pušku i pravo na nas, da nas pobije. Mika mu veli: “Možeš ih pobiti, ali znaj da si i mog brata ubio”. Onaj Srbin se nekako i povuče…

        Odvedeni su u neki podrum u Hadžićima u kome je već bilo zatočeno 18 ljudi. Odatle ih je Mika Golub, Sunu i Izeta, odveo na Kobiljaču, na razmjenu… Kasnije je saznao da su, samo desetak minuta nakon njihovog odlaska, iz tog podruma četnici odveli devet ljudi u Svrake i tamo ih pobili. Na Kobiljači, na teritoriji pod kontrolom HVO-a, Sunu, Izeta i dvojicu Bošnjaka iz Tarčina koji su Branka doveli u razmjenu, Miku Goluba, njegovoga brat Branka i Miloša, te Hrvata Dragu Elpeza, sve su zarobili Hrvati. “Razlog” – nisu imali nikakvih dokumenata. Sa Kobiljače su odvedeni u Vitez, gdje su isljeđivani, a odatle u Busovaču. Nakon 12 dana, zahvaljujući poznanstvu jednog njegovog rođaka sa Tihomirem Blaškićem, Suno, Izet i dvojica Bošnjaka iz Tarčina su pušteni na slobodu. Trojica Srba i Hrvat Elpez su ostali u zatvoru još nekoliko mjeseci.

        Ovog svjedoka moram posjetiti ako bude ziv prvom prilikom jer sam o ovom zlocinu cuo od prezivjelih u Kijevu,covjek na raznju bio je moj rodjeni dajdza a.r.Upravo je pocelo sudzenje monstrumu koji je ovo radio. Pravda je spora al dostizna.Samo me interesuje sta je to za zvijer u ljudskom liku da tako nesta moze uraditi.

        Dedo
        Participant
          Post count: 1243

          Autor “KRV I PEPEO PODRINJA”
          Semso
          Član

          Postova: 28
          Lokacija: Tuzla
          Član od: 18.07.05 Upisano u 27-12-2006 22:56

          ZA NAJBOLJU WEB STRANICU EKSKLUZIVNO POKLANJAM ISJEČKE IZ KNJIGE
          “KRV I PEPEO PODRINJA” AUTORA ŠEMSUDINA MUMINOVIĆA I MEHMEDA PARGANA

          “Kada je prvih dana aprila1992.godine Bijeljina konačno pala u ruke JNA i srpskih paravojnih jedinica predvođenih Željkom Ražnjatovićem Arkanom u ovaj grad je doputovala Biljana Plavšić, jedan od najbližih Karadžićevih suradnika iz tog vremena. Njen dolazak u Bijeljinu predstavljao je najbolju podršku zločinačkom konglomeratu od rukovodstva Srpske Bosne i Hercegovine. Realizacija političkih zamisli krenula je svojim tokom, tako da se nakon bijeljinskih razgovora sa Plavšićkom i dogovora da se u napadima na podrinjske gradove isturaju Teritorijalna odbrana Srpske BiH i paravojne jedinice iz Srbije, a da JNA zapravo nastavi voditi presudnu ulogu, krenulo se u pripreme za napad na Zvornik. Istoga dana kada je Bijeljina pala pod kontrolu srpskih snaga Arkan sa pripadnicima svoje Srpske dobrovoljačke garde(SDG) odlazi u Radaljsku Banju gdje im obezbjeđuje smještaj, a nakon toga odmah odlazi u Krizni štab u Zvornik. Kada je saznao da je općina Zvornik podijeljena na srpski i muslimaski dio, on redom šamara članove Kriznog štaba i zahtijeva promjenu odluke jer “Zvornik je samo srpski”. Da bi se ispravila pogrešna politika srpskog rukovodstva on naređuje hitan napad dok se “zelene beretke nisu konsolidovale i napale Zvornik”. Srpska propaganda ubjeđivala je zvorničke Srbe da se na Kula Gradu nalazi 5.000 pripadnika Zelenih beretki koje planiraju napad na Zvornik. U naredna tri dana jedinice iz Bijeljine prebačene su u Zvornik, odnosno u srpska naselja Karakaj, Čelopek, Tršić i Tabanci.
          Užurbane pripreme za napad na Zvornik trajale su do 7.aprila uvečer, kada je u gradu zavladala nezapamćena psihoza. Iz Zvornika se nije moglo izaći niti ući u njega. Na svim izlazima iz grada bile su postavljene barikade sa tenkovima i oklopnim transporterima. Napad na Zvornik izveden je kombinovanim artiljerijsko-pješadijskim napadom. Tenkovskim bataljonom JNA rukovodio je pukovnik Milan Tačić, uz pomoć kapetana Dragana Obrenovića. Oni su dobili zadatak da se sa oklopnom jedinicom kreću putnom komunikacijom Zvornik-Karakaj i da spriječe bilo kakav prolaz jedinica i civila ovim pravcem. Pješadijski napad trebale su izvesti jedinice SDG uz pomoć drugih paravojnih jedinica i Teritorijalne odbrane Srpskog Zvornika. Pješadija je iz pravca Šćemlije napadala sjeverni dio grada kako bi ovladala Begsujom i Centrom grada. Artiljerijska priprema napada otpočela je kada je komandantu artiljerije Jovanu Gotovcu dat znak da su Srbi napustili Zvornik i da napad može otpočeti. Pod direktnom komandom Gotovca Zvornik je žestoko granatiran sa lokaliteta Karakaj, a jedinice JNA uključile su dalekometnu artiljeriju granatirajući Zvornik iz Srbije: topovima i haubicama iz Radalja, a minobacačima i bestrzajnim topovima iz Malog Zvornika. Izviđačke aktivnosti u napadu na Zvornik vodio je Aleksa Sekanić, rezervni poručnik, koji će zahvaljujući velikim zaslugama nakon pada Zvornika biti imenovan za načelnika ONP u Srpskoj Teritorijalnoj odbrani Zvonik. Sekanić danas ima pilanu u Modranu i uspješan je poduzetnik.
          Jedini otpor koji je pružen u Zvorniku bio je u naseljima Begsuja i Vidakova njiva, gdje su srpske jedinice zadržane nekoliko sati koliko je bilo potrebno da se civili izvuku iz grada prema Kula Gradu, uzvišenju iznad Zvornika. Položaj Kula Grada omogućavao je laku i dugotrajnu odbranu, tako da su izuzetno jaki napadi koji su izvođeni narednih dana sa lakoćom odbijani. U nemogućnosti da zauzmu Kulu i razbiju postavljenu liniju odbrane iza koje se u tom trenutku nalazilo više od deset hiljada civila, zvornički Srbi ostvaruju direktnu vezu sa Slobodanom Miloševićem i traže od njega pomoć, nakon čega on uzdaje nalog da se u Zvornih hitno prebaci dio jedinica 72.padobranske brigade JNA kojima komanduje pukovnik Mićo Stupar. Plan napada na Kula Grad ponovno se razrađuje i u operaciju “Srpska pesnica” uključuju se SDG Željka Ražnjatovića Arkana, specijalne jedinice Žute ose, Dobrovoljci koje iz Milića šalje Rajko Dukić, jedinica SPO Vuka Draškovića kojom komanduje Vaso Mijović, inače pripadnik Crvenih beretki, Teritorijalna odbrana sa Markom Pavlovićem i izviđačke jedinice Alekse Sekanića. Jedan dio tenkovske brigade uz pomoć jake artiljerije neprestano iz Karakaja i Radalja tuku područje Kula Grada, Kamenice, Glodi i Samara, gdje su se povlačili civili, a drugi dio od dvadeset i šest tenkova i oklopnih transportera, sa jakom pješadijom zaobilazi i iza leđa, iz pravca Snagova napada pedesetak branitelja Kula Grada. Odbrana ovako jakim napadima ne uspijeva odoliti i jedan dio pripadnika TOBiH kreće sa grupom civila prema Kalesiji, a drugi prema Kamenici, Cerskoj i Srebrenici. Nakon pada Kule Mijović odlazi u Vlasenicu i Miliće i šamara nekoliko prvaka u ovim gradovima (po istom principu kako je Arkan šamarao zvorničke funkcionere u Malom Zvorniku), a od Rajka Dukića zahtijeva da hitno dovede pojačanja iz Srbije kako bi se krenulo u dalja osvajanja u dubinu teritorije prema Tuzli i Kladnju. Od Đurđevdana ’92.kada je pala Kula, veza slobodne teritorije bit će prekinuta na ovom prostoru sve do okončanja rata. Padom Kule, Arkan ovom naselju daje ime Đurđevgrad, a i danas stoji taba sa ćirilićnim natpisom Đurđevgrad. U povlačenju, granatama je ubijeno najmanje dvadeset civila, dok je u masakrima u samom gradu samo u prva tri dana “čišćenja” Zvornika ubijeno oko tri hiljade Bošnjaka.
          Da bi “čišćenje” Zvornika bilo što uspješnije i dugoročnije, srpske vlasti izdaju proglas Bošnjacima da se vrate svojim kućama i potpišu lojalnost, a da im u tom slučaju niko neće ugroziti bezbjednost. Desila se nevjerovatna stvar i stotine porodica vratile su se u svoje domove. U narednim danima otpočelo novo “čišćenje”. Mozak operacije, prema svjedočenjima zvorničkih Srba i preživjelih Bošnjaka bio je Stevo Radić, koga su prozvali “Mali Napoleon”. Radić je inače bio sekretar Općine i SDS-a Zvornik. On je bivši sudija Osnovnog suda u Zvorniku, a u tim danima je bio čovjek koji je donosio ključne odluke za ubijanja Bošnjaka. On postavlja gestapovsi princip da svaki Bošnjak mora imati propusnicu ako želi boraviti u gradu, a po njihovom dolasku u Općini odabire “najinteresantnije” i daje signal egzekutorima iz Arkanove SDG i Bošnjaci odmah po izlasku bivaju ubijeni, ili bar prije nego dođu do prevoja Crni vrh na putu prema Kalesiji. Radić odlučuje i o sudbini stotina zarobljenih Bošnjaka smještenih u logorima u fabrici crijepa Novi izvor i fabrici obuće Standard. Kako je sa Slobodnu Bosnu ustvrdio naš izvor u Zvorniku, Stevo Radić je Brani Grujuću, predsjedniku SDS, kada je ovaj zatražio da se u logorima pojača ishrana odgovorio:-Nema potrebe, hrane ima dovoljno, jer ih svaki dan skidamo sa liste za ishranu.
          Stevo Radić danas uživa u blagodetima pljačke Bošnjaka Zvornika i velikih novčanih sredstava Odlukom o usmjeravanju svih sredstava u Zvorniku na račun Srpske općine Zvornik (broj 01-25/92 od 24.aprila 1992.godine) čime je došao u poziciju da raspolaže svim sredstvima, a veliki dio također usmjerava i na svoj račun. U tim danima traje neviđena pljačka grada Zvornika, a uporedo s njom borba za preuzimanje vlasti u ovom gradu. Najjaču struju predvodi doktor Milenko Vidović iz Malog Zvornika, koji sa Stevom Radićem pokušava sačiniti najbolju kombinaciju. Vidović sebe vidi na mjestu Predsjednika općine Zvornik, a Radić sebe na mjestu direktora Tvornice glinice Birač. U ovoj varijanti Branko Studen je planiran za načelnika SJB, a Komandant grada treba biti izvjesni Vojin Vučković Žuti. Zbog unutarnjih neslaganja, u ovoj struji dolazi do pucanja relacija i sve planove Stevo Radić iznosi na sjednici SDS Zvornika, nakon čega se rukovodstvo ove stranke odlučuje da izda nalog za ubistvo dr Vidovića. Njega u stanu navečer na spavanju kolju izvjesni Zekić iz Kamenice i Trninić iz Loznice. Na suđenju kod Višeg suda u Loznici oni su potvrdili da su dobili nalog od vrha SDS-a Zvornik. Kako je SR Jugoslavija posljednjih godina pokušala da se ne miješa u dešavanja u BiH, i Zekić i Trninić su pušteni na slobodu. U tim danima se formira i u samom startu pretvara u jaku jedinicu specijalna diverzantska formacija Vukovi sa Drine, a javna tajna je da jedinicom rukovodi Jovo Mitrović, dok je bezbjednjak Slavoljub Tomašević. Jedinica se smješta u obdanište u okviru Tvornice glinice Birač, odakle po potrebi odlazi na izvršenje borbenih zadataka. U narednim godinama Vukovi sa Drine počinit će masovne zločine u širokom drinskom pojasu, pa sve do Romanije. Kruna svega će biti okupacija Srebrenice i čišćenje terena, pri čemu je ubijeno najmanje osam hiljada civila, a u čemu su Vukovi imali jednu od ključnih uloga.
          Tokom aprila u Zvorniku su po naređenju Jove Mitrovića srušene sve džamije, a njegovu odluku svesrdno podržava Velizar Aćimović, direktor Direkcije za urbanizam i izgradnju. Aćimović je radnik beogradskog Energoprojekta, građevinski je inženjer i njegova je zamisao bila rušenje staroga jezgra Zvornika koje se nadovezivalo na Riječansku džamiju. Aćimović trenutno živi u Rusiji. Nakon što su srušene sve džamije Jovo Mitrović izdaje nalog Ostoji Ikoniću da bakar sa krovova džamija proda u SR Jugoslaviji, a da za taj novac kupi uniforme za Vukove sa Drine. Jovo Mitrović i Stevo Radić izdaju nalog da se prodaju sve zalihe kafe, uglja i niza drugih opljkačkanih roba, te koža zaplijenjenih u mesarama i kožarama čuvenih zvorničkih mesara u Zvorniku i Diviču. Ove robe se također prodaju širom Srbije posredstvom izvjesnog Lozanovića iz Osmaka, inače nekadašnjeg radnika TG Birač. Vrijednost prodate robe u tom trenutku prelazi fantastičnih deset miliona maraka. Prema tvrdnjama našega izvora u Zvorniku, ni polovina novca od prodaje ovih roba nije legla na račun Srpske općine Zvornik, tako da se pretpostavlja da je pet do šest miliona maraka završilo u džepovima pomenute trojke. Nakon dobro obavljenoga posla i izuzetne zarade Mitrović i Radić preko Dragana Antunića u Srbiju prodaju četiri šlepera kafe. Po principu kako se to desilo u samome gradu zvornički čelnici nalažu i rušenje svih ostalih(ukupno 26) džamija. Odmah po okupiranju Kula Grada ovdje biva srušena najatraktivnija džamija sa pet minareta, odakle se također odvozi materijal i prodaje u Srbiji.
          Uloga Steve Radića u dešavanjima koja su u Podrinju obilježila posljednju deceniju postaje jasna tek ovih dana kada su se Zvorničani-Srbi, konačno pod teretom svega što znaju odlučili da progovore. Još uvijek svoja imena ne žele javno objavljivati u strahu od još uvijek jakog utjecaja Radića i niz drugih osoba koje su vršile ili naređivale zločine nad Bošnjacima Zvornika. Prema njihovim tvrdnjama Radić je dopustio supruzi poginulog Luke Kobilara da uđe u jedan logor u Karakaju i na njegove oči ubije iz pištolja šest osoba. Isti izvor nam je konačno razjasnio okolnosti pod kojim je ubijeno pedeset i šest osoba iz naselja Donja Glumina i Grbavci, koji su sahranjeni u masovnoj grobnici Ramin grob. Prema svim uvjeravanjima čišćenje terena u naseljima Grbavci, Musići, Dardagani, Hodžići, Mahmutovići itd, vršila je jedinica izvjesnog komandanta Crnog, koji je do danas uspio kriti svoj identitet. Jedini trag koji može dovesti do otkrivanja njegovog identiteta je izvjesna ženska osoba, radnica Hotela Vidikovac u Zvorniku, koja se sa Crnim ’92.godine vjenčala. Nakon razlaza ona i dalje radi u hotelu Vidikovac i vjerovatno će poslužiti kao trag haškim istražiteljima kako bi došli do saznanja o Crnom. Crni je također bio i dobar prijatelj sa Marinkom Vasilićem, koji danas radi u Državnoj graničnoj službi u Zvorniku. Vasilić je također odgovoran za učešće u masovnim ubistvima Bošnjaka i njihovo sahranjivanje u plastičnim vrećama JNA u masovne grobnice u širem području Glumine

          Dedo
          Participant
            Post count: 1243
            Dedo
            Participant
              Post count: 1243
              Mustafa
              Participant
                Post count: 8282

                Zlocinci ce kad tad doci pred lice pravde

                Bio pripadnik formacije “Osvetnici”

                Uhapšen višegradski zločinac Oliver Krsmanović

                Oliver Krsmanović, jedan od odgovornih za ratne zločine u Višegradu i Sjeverinu, uhapšen je sinoć u Višegradu, potvrdili su danas Feni sudski izvori.
                Hotel “Vilina vlas”Više informacija o hapšenju najavljeno je za poslijepodne.

                Pripadnici srpske formacije “Osvetnici” su 22. oktobra 1992. godine iz autobusa na liniji Pljevlja – Priboj, tokom prelaska preko teritorije Republike Srpske, u mjestu Mioče, izveli 15 muškaraca i jednu ženu, zbog toga što su muslimani, odveli su ih u Višegrad, gdje su ih u motelu “Vilina vlas” brutalno psihički i fizički zlostavljali i potom ubili na obali Drine.

                Okružni sud u Beogradu 2005. godine za ratni zločin nad Sjeverincima osudio je na po 20 godina zatvora pripadnike “Osvetnika” Dragutina Dragićevića, i u odsustvu Milana Lukića i Olivera Krsmanovića, dok je Đorđe Šević dobio 15 godina zatvora.

                Lukić je uhapšen u Argentini i izručen Haškom tribunalu koji ga je optužio za zločine protiv čovječnosti.

                Obrazlažući tada presudu, predsjedavajuća sudskog vijeća Vinka Beraha-Nikićević istakla je da je nesumnjivo dokazano da su na čelu sa svojim zapovjednikom Lukićem, Krsmanović, Dragutinović i Šević i još petorica nepoznatih pripadnika “Osvetnika”, ubili 16 Sjeverinaca automatskim oružjem i noževima, i potom ih bacili u Drinu.

                31.5.2011
                sarajevo-x

                Dedo
                Participant
                  Post count: 1243

                  Šokantna priča smještena između Sanskog Mosta i Prijedora: Apokalipsa sela Ališići 1942-1992.
                  Iz dvije čatrnje 27 bošnjačkih kostura iz 1942. godine nikada još nije ekshumirano

                  Autor Midhat DEDIĆ | Objavljeno 10.12.2011. u 05:30

                  Selo Ališići: Bolno sjećanje i na prošli i na pretprošli rat Selo Ališići, smješteno između Sanskog Mosta i Prijedora, stjecajem nesretnih okolnosti vezanih uz posljednji i pretposljednji rat, nikada nije bilo zaobiđeno od zlih ljudi, dželata i rušitelja. Podsjećanje na 1992. je bolno.

                  U krvavu dramu upisana je i mlada, pričaju svi, prelijepa žena, 32-godišnja Mediha Ališić koju su četnici iz susjednih Rasavaca prvo obeščastili, a onda i ubili u kući, pred njenim maloljetnim sinovima. Njen suprug Alija, sin rahmetli Kemala, unuk hodže Alije Ališića, borac Sedmog korpusa, nikada se nije vratio na ruševine oskrnavljenog kućnog praga. Oženio se i danas živi u Sanskom Mostu.

                  Krvavi februar

                  Do 13. septembra 1992. ubijeni su još i Edhem i Rasma Delić te Razija Ališić. Oko stotinu duša u Ališićima danas se nerado sjeća te užasne 1992. No, skrivene u magli bolnih sjećanja najstarijih žitelja ovoga sela žive i slike krvavog februara 1942.

                  U dvije uske čatrnje (bunara), kao duhovi u utrobi zemlje, leže kosti 27 strijeljanih Ališićana, od toga 21 Ališić, dvojica Mašića, jedan Dizdarević, jedan Halimović i jedan Pašalić. Zločinačka centrifuga iz februara 1942. ponovila se u kružnoj historijskoj paraboli u Ališićima 50 godina kasnije. A kako izgledaju fakti apokalipse iz šovenskog plesa februara 1942. nad Ališićima?

                  U knjizi “Staromajdansko područje u NOB-u” partizanskog hroničara Milana Inđića, na strani 94. piše kako su partizani u zoru 14. februara u Ališićima napali domobrane koji su se predali. Zarobljenim domobranima govorili su Đurin Predojević, Rade Erceg i Vlado Prošić o ciljevima NOB-a, o “bratstvu i jedinstvu” i borbi protiv okupatora. Nakon toga domobrani su pušteni i otišli su ka Sanskom Mostu.

                  Tada je jedan skriveni domobran smrtno ranio Lazu Latinovića, desetara, nakon čega je počelo paljenje kuća, pojata i ubijanje civila. Partizanska komanda na čelu s Đurinom Predojevićem (narodnim herojem, oženjenim Bošnjakinjom, prije posljednjeg rata umro u Tesliću, op. a.) stigla je da utvrdi tragični ishod. Ubijeno je 27 nedužnih civila. Ališići su spaljeni do temelja.

                  Muharem Ališić imao je 12 godina tog februara 1942. Našu ekipu koja je posjetila Ališiće, odveo je do zlokobnih čatrnja, u centru sela. Prva, Huse Ališića, duboka 17, druga Smaila Ališića od 13 metara.

                  – U Husinu čatrnju bacani su ljudi nakon što su pobijeni. Ovdje je i hodža Alija Ališić, otac Kemalov. Zaklan je na džamijskim stepenicama. Ne znam koliko ih je u ovoj čatrnji, ali na vrhu je ostao Suljo Ališić, sin Ibre. Imao je 25 godina. Snijeg je bio do pasa, sjećam se, Sulju smo izvadili i ukopali pred džamijom – priča nam Muharem.

                  Na pitanje jesu li partizani počinili pokolj nad civilima koji su skončali u čatrnjama, Muharem odrično maše glavom. Bili su to tzv. partizani. Srpski aforističar bi primijetio – otišli u četnike, a vratili se iz partizana. Predvodio ih je Milan Ljuboja iz Oštre Luke, oficir JNA koji je nakon rata živio u Beogradu.

                  Napale ih komšije

                  U memoriji sela istina o 14. februaru 1942. je ovakva: Ališiće su napale komšije iz Koprivne, Brdara, Oštre Luke, Usoraca, Ništavaca, Rasavaca i Zecova. Ubijani su noževima i puškama, paljeni, neki su nastradali u bijegu od hladnoće…

                  Ubijene su, da sakriju zločin, potrpali u jednu čatrnju, a kada su je napunili do vrha, pronašli su još jednu, dvadesetak metara dalje. Noć ranije, bez istrage, na seoskom putu strijeljano je sedmero Bošnjaka iz Ališića od iste jedinice!

                  Partizanski povjesničar Inđić napisao je da je preživjelo stanovništvo Ališića bilo “iznenađeno ovim postupkom”, a “još više su bili iznenađeni sami partizani (citat istog autora)”!? Ostalo je mnogo toga mračnog i nejasnog. Prema pisanju Inđića, egzekutori 27 civila iz Ališića, svi članovi KPJ, dobili su oštru partijsku kritiku (!!??), a kazna je “podebljana” usiljenim maršem kroz snijeg.

                  Zaboravi ako možeš!

                  Godine 1958., na Milinom Birtu, između Ališića i Sanskog Mosta, izgrađena je spomen-kosturnica za 21 poginulog borca i 168 žrtava fašističkog terora. Dvadeset šest godina kasnije, na Milinom Birtu niklo je veliko spomen-obilježje za 179 poginulih boraca i 668 žrtava fašističkog terora. Upisani su svi osim mučki pobijenih civila Ališića.

                  Kemal Ališić, sin ubijenog ališićkog hodže Alije, zatražio je tada od vlasti da se nad Husinom i Smailovom čatrnjom upišu i imena 27 ubijenih Bošnjaka i da im se napravi spomen-ploča. Kemala je milicija odvela u zatvor u Lušci Palanku, odakle se vratio šuteći do kraja života o tom iskustvu. Umro je prije posljednjeg rata, ne dočekavši da se kosti njegovog oca i ostalih žrtava iznesu na dnevno svjetlo i dostojnu ukopaju.

                  U sanskom i prijedorskom kraju otvorene su na stotine masovnih grobnica iz posljednjeg rata. Ališićani se stidljivo, poput krivaca (!?), pitaju da li bi bilo umjesno, dragi Bože, da se konačno, 70 godina kasnije, na lice zemlje iznesu i kosti 27 nevinih ljudi iz kriptopartizanskog martirija, februara 1942.?

                  Imena ubijenih 13. i 14. februara 1942.

                  Smajo (Osmana) Pašalić iz Oštre Luke, Hasan i Ibrahim Mašić iz Kamengrada, Huzeir (Hadžalije) Ališić, Alija (Ibre) Ališić, Himzo (Ibre) Ališić, Rasim (Hasana) Ališić, Jasam (Hasana) Ališić, Atif (Ibre) Ališić, Osman Ališić iz Ništavaca, Hamid (Sulje) Ališić iz Ništavaca, Ibro (Sulje) Ališić, Muho (Ibre) Ališić, Ibrahim (Salke) Ališić, Suljo (Agana) Ališić, Bejza (Salke) Ališić, Fajko (Ibrahima) Ališić, Hamid (Ahmeda) Ališić, Salko (Agana) Ališić.

                  Dan prije, 13. februara, bez istrage, strijeljani su Miralem (Salke) Ališić, Muharem (Alije) Ališić, Husein (Hasana) Ališić, Nazif (Halila) Halimović, Ahmet (Sulje) Ališić, Adem (Mehe) Ališić i Mustafa Dizdarević.

                  Dvojica Smaila, dvojica Pašalića

                  Prošle sedmice na ovim stranicama pisali smo o Smailu Pašaliću iz Oštre Luke koji je 23. jula 1992. ubijen sa sinovima Almirom i Sanelom te rođakom Fikretom Džafićem.

                  Na spisku ubijenih u Ališićima 13. i 14. februara 1942. uočava se gotovo nevjerovatna činjenica, ali istinita – jedini ubijeni Pašalić je Smajo Pašalić, sin Osmana! Smajo Pašalić koji je ubijen 1992., naime, dobio je ime upravo po svom tragično nastradalom amidži. A, sudbine su im, u razmaku od pola stoljeća, bile iste

                  Dedo
                  Participant
                    Post count: 1243

                    Izjava 3A. S. rodjena 1938. godine u selu Zaluzje (Opstina Bratunac).
                    Kada su cetnici napali na Zaluzje mjestani ovog sela
                    pobjegli su prema Potocarima i Srebrenici.
                    Oko godinu dana smo proveli u zemunicama iskopanim u
                    zemlji. Selo je bilo popaljeno, ali su se nasi ljudi spustali do sela u
                    potrazi za hranom. To je trajalo sve dok nas cetnici nisu istjerali iz
                    zemunica u sumi tako da smo morali poci prema Srebrenici.
                    Hiljade cetnickih granata su nas istjerale iz Srebrenice prema
                    bazi UN-a u Potocarima i Fabrici akumulatora gdje je bila glavna baza.
                    Tu sam bila utorak, srijedu i cetvrtak. Vidjela sam sve i svasta ali mi je
                    u najdubljem sjecanju ostao ovaj stravican dogadjaj.
                    Jedna zena je sjedila pored puta ispred zicane ograde fabrike
                    gdje smo bili smjesteni i drzala je dijete na krilu. Ljuljuskala je dijete
                    koje nije imalo ni godinu dana. Nije jos ni progovorilo. Dijete je plakalo.
                    Prisao je jedan cetnik i pitao je, zasto dijete place? Rekla je da je
                    gladno.
                    – Daj ga ovamo da ga mi nahranimo, zapovjedio je smijuci se.
                    zena je samo nijemo pogledala u njega.
                    Lijevom je rukom pomakao cebe s glave djeteta, a desnom je
                    isukao veliki noz i presjekao djetetu vrat. zena je vrisnula oblivena
                    krvlju. Zgrozila sam se od uzasa. Gledam tog koljaca koji se opet
                    obratio toj jadnoj zeni:

                    – Vidis kako ga mi mozemo usutkati da ne place! Vidis kako sam
                    ga ja nahranio, pa sad ne place! Cinicki se nasmijao i poceo se
                    udaljavati. zena je gotovo skamenjena, cvrsto privila dijete uz sebe,
                    pustajuci poneki bolni krik.
                    – Dragi Boze, ako te ima, zasto ne ucinis da se ovaj koljac paralise
                    i ukoci! sta mucini jedna ptica Bozija, rekla sam. cetnik je to cuo i
                    vratio se. Pitao je ko je to rekao. Ja sam povila i sagnula glavu. Pomislila
                    sam i mene ce zaklati. Pridruzio mu se zatim jos jedan cetnik. Stajali
                    su tu desetak minuta i onda se okrenuse i odose prema rijeci, nedaleko
                    od kampa. Tamo su vec ranije odvodili nase muskarce.
                    Isto vece cestom su prolazili kamioni prema Srebrenici. cuo se
                    sapat medu narodom, – Voze nase sto su zaklani?!
                    Sutradan sam se ukrcala u autobus iz kojeg sam povremeno
                    podizala glavu gledajuci kuda idemo. Pored puta, meni nepoznatom
                    mjestu, vidjela sam trojicu zaklanih. Rojevi muha su napadali na leseve.
                    Kad smo stigli u Tiscu, tu je bilo dosta nasih zarobljenika. Jedan je
                    covjek bio paralizovan, ali ni njemu cetnici nisu dali da krene sa nama.
                    Pomogli bi smo mu, ali nam nisu dozvolili. Ostao je iza nas.

                    Dedo
                    Participant
                      Post count: 1243

                      Izjava 3A. S. rodjena 1938. godine u selu Zaluzje (Opstina Bratunac).
                      Kada su cetnici napali na Zaluzje mjestani ovog sela
                      pobjegli su prema Potocarima i Srebrenici.
                      Oko godinu dana smo proveli u zemunicama iskopanim u
                      zemlji. Selo je bilo popaljeno, ali su se nasi ljudi spustali do sela u
                      potrazi za hranom. To je trajalo sve dok nas cetnici nisu istjerali iz
                      zemunica u sumi tako da smo morali poci prema Srebrenici.
                      Hiljade cetnickih granata su nas istjerale iz Srebrenice prema
                      bazi UN-a u Potocarima i Fabrici akumulatora gdje je bila glavna baza.
                      Tu sam bila utorak, srijedu i cetvrtak. Vidjela sam sve i svasta ali mi je
                      u najdubljem sjecanju ostao ovaj stravican dogadjaj.
                      Jedna zena je sjedila pored puta ispred zicane ograde fabrike
                      gdje smo bili smjesteni i drzala je dijete na krilu. Ljuljuskala je dijete
                      koje nije imalo ni godinu dana. Nije jos ni progovorilo. Dijete je plakalo.
                      Prisao je jedan cetnik i pitao je, zasto dijete place? Rekla je da je
                      gladno.
                      – Daj ga ovamo da ga mi nahranimo, zapovjedio je smijuci se.
                      zena je samo nijemo pogledala u njega.
                      Lijevom je rukom pomakao cebe s glave djeteta, a desnom je
                      isukao veliki noz i presjekao djetetu vrat. zena je vrisnula oblivena
                      krvlju. Zgrozila sam se od uzasa. Gledam tog koljaca koji se opet
                      obratio toj jadnoj zeni:

                      – Vidis kako ga mi mozemo usutkati da ne place! Vidis kako sam
                      ga ja nahranio, pa sad ne place! Cinicki se nasmijao i poceo se
                      udaljavati. zena je gotovo skamenjena, cvrsto privila dijete uz sebe,
                      pustajuci poneki bolni krik.
                      – Dragi Boze, ako te ima, zasto ne ucinis da se ovaj koljac paralise
                      i ukoci! sta mucini jedna ptica Bozija, rekla sam. cetnik je to cuo i
                      vratio se. Pitao je ko je to rekao. Ja sam povila i sagnula glavu. Pomislila
                      sam i mene ce zaklati. Pridruzio mu se zatim jos jedan cetnik. Stajali
                      su tu desetak minuta i onda se okrenuse i odose prema rijeci, nedaleko
                      od kampa. Tamo su vec ranije odvodili nase muskarce.
                      Isto vece cestom su prolazili kamioni prema Srebrenici. cuo se
                      sapat medu narodom, – Voze nase sto su zaklani?!
                      Sutradan sam se ukrcala u autobus iz kojeg sam povremeno
                      podizala glavu gledajuci kuda idemo. Pored puta, meni nepoznatom
                      mjestu, vidjela sam trojicu zaklanih. Rojevi muha su napadali na leseve.
                      Kad smo stigli u Tiscu, tu je bilo dosta nasih zarobljenika. Jedan je
                      covjek bio paralizovan, ali ni njemu cetnici nisu dali da krene sa nama.
                      Pomogli bi smo mu, ali nam nisu dozvolili. Ostao je iza nas.

                      Dedo
                      Participant
                        Post count: 1243

                        Izjava 54
                        C. C. rodjen 1969. godine u Brezovoj Njivi, opcina Srebrenica.
                        zivio u selu Zaluzje opcine Bratunac.
                        Studirao sam masinstvo u Sarajevu i te 1992. godine bio sam
                        student trece godine. 3. aprila 1992. godine odlazim na Bajram
                        roditeljima u Zaluzje. Vec 5. aprila 1992. godine u Sarajevu pocinje
                        rat, tako da ja ostajem u svom zavicaju. Nisam ni slutio da cu pet
                        godina morati cekati da ponovo dodjem na fakultet u Sarajevu. U maju
                        1992. godine ukljucio sam se u odbranu zemlje.
                        2. jula 1992. godine bivam ranjen u predjelu glave i ruke od
                        posljedica granatiranja nasih linija odbrane. Tada je poginuo moj dobar
                        prijatelj Smajo Mehmedovic iz Voljavice i jos trojica saboraca.
                        zivot u Srebrenici je bio tezak, glad i neimastina su harali. Isao
                        sam po hranu na udaljenost 50 km od grada da bih donio 10 kg
                        kukuruza. Nikada nisam bio siguran da li cu se ziv vratiti iz tih avantura.
                        Najtezi trenutak u ratu, u Srebrenici, bio je oprostaj od roditelja
                        poslije pada Srebrenice. Oni su krenuli u Potocare, a ja preko sume u
                        neizvjesnost. Na pravoj zasjedi u rejonu Buljima bivam tesko ranjen u
                        predjelu grudi i u lijevu nogu. Mislio sam da mi je dosao kraj. Oko
                        mene je bilo desetak mrtvih i isto toliko ranjenih. Prepoznao sam Edu,
                        sina Keme Hajdarevica. Bio je mrtav. Uz pomoc prijatelja i rodjaka
                        skupio sam posljednje atome snage i krenuo dalje. Bol u grudima je
                        bivao sve jaci, iskasljavao sam krv. Desetak sati sam u takvom stanju
                        200
                        pjesacio do iznad sela Kamenice u okolini Pobuda. Tu je bio odmor,
                        poslije kojeg se nisam mogao pomaknuti od bolova. Moji prijatelji su
                        napravili nosila od cebadi i ponijeli me prema celu kolone gdje su bili
                        ljekari. Napokon mi je ukazana prva pomoc.
                        Uslijedio je najtezi napad cetnika, pracen vatrom iz tenkova, VBRova,
                        minobacaca, praga itd. Stotine ljudi je poginulo ili je ranjeno. Moji
                        prijatelji me i dalje nose, a ja dobijam groznicu i gubim svijest od bolova.
                        Dosao sam svijesti pred zoru 13. jula kada su me prenijeli preko Jadra
                        izmedu Konjevi}-Polja i Nove Kasabe. Kad sam vidio napacene i iscrpljene
                        moje prijatelje rekao sam im da me ostave i da spasavaju svoje zivote.
                        Mislio sam da je najgore proslo, ali oni nisu ni pomisljali da me ostave.
                        Ponijeli su me dalje, a ja sam se sav tresao od groznice. Sreli smo jednog
                        covjeka s konjem, pa su me popeli na konja i tako smo nastavili put do
                        planine Udrc. Covjek s konjem je otisao. Ja nisam smio leci, jer sam se
                        bojao da necu moci ustati i krenuti dalje. Jedan momak, kojem ne znam
                        imena, otisao je i donio mi vode da se osvjezim. Mojih drugova, koji su
                        me nosili, nisam vise vidio. Oko 17 sati, poslije 5 do 6 sati odmora krecemo
                        dalje. Ne znam ni sam kako sam hodao. Povremeno su me nosili ili sam
                        se oslanjao na stap. Negdje oko Snagova bila je nova zasjeda, ali su nasi
                        ljudi nekako uspjeli rastjerati cetnike. Pocinje granatiranje. Granate su
                        bile napunjene bojnim otrovima i ljudi oko mene su se poceli cudno
                        ponasati. Vristali su, plakali, pjevali, pjenili na usta.
                        Sutradan u rejonu oko Kricevackih njiva bila je velika oluja
                        pracena gradom. Stariji ljudi su govorili da ovakvo nesto nikad nisu
                        dozivjeli. U noci izmedju 15. i 16. jula nestao je moj rodjak Mujo, koji
                        me nosio veci dio puta. I on se cudno ponasao od dejstva otrova,
                        pricao je nerazumljivo i poslije toga ga nisam vise nikako vidio.
                        Ujutro 16. jula ponovo smo udarili na cetnicku zasjedu i to je
                        trajalo do 14 sati. Takvu zasjedu i pucnjavu nisam nikada do tada
                        vidio. Kasnije sam cuo da su na toj zasjedi poginuli Juso Cvrk i Ejub
                        Golic. Nekako smo se uspjeli probiti i preci u rejon sela Nezuk.
                        U Tuzli sam se sreo sa bratom i drugim prijateljima. Bio je to za
                        mene trenutak srece i tuge. Sreca sto sam prezivio, a tuge sto su mnogi
                        rodjaci i prijatelji ostali na putu do Tuzle. Rastanak sa mojim ocem 11.
                        jula 1995. godine bio je i posljednji. Danas zivim u Vogosci i zavrsavam
                        studije masinstva, ali cesto razmisljam o svojim rodjacima i prijateljima
                        koje mozda necu nikada vise vidjeti.

                        Dedo
                        Participant
                          Post count: 1243

                          Izjava 54
                          C. C. rodjen 1969. godine u Brezovoj Njivi, opcina Srebrenica.
                          zivio u selu Zaluzje opcine Bratunac.
                          Studirao sam masinstvo u Sarajevu i te 1992. godine bio sam
                          student trece godine. 3. aprila 1992. godine odlazim na Bajram
                          roditeljima u Zaluzje. Vec 5. aprila 1992. godine u Sarajevu pocinje
                          rat, tako da ja ostajem u svom zavicaju. Nisam ni slutio da cu pet
                          godina morati cekati da ponovo dodjem na fakultet u Sarajevu. U maju
                          1992. godine ukljucio sam se u odbranu zemlje.
                          2. jula 1992. godine bivam ranjen u predjelu glave i ruke od
                          posljedica granatiranja nasih linija odbrane. Tada je poginuo moj dobar
                          prijatelj Smajo Mehmedovic iz Voljavice i jos trojica saboraca.
                          zivot u Srebrenici je bio tezak, glad i neimastina su harali. Isao
                          sam po hranu na udaljenost 50 km od grada da bih donio 10 kg
                          kukuruza. Nikada nisam bio siguran da li cu se ziv vratiti iz tih avantura.
                          Najtezi trenutak u ratu, u Srebrenici, bio je oprostaj od roditelja
                          poslije pada Srebrenice. Oni su krenuli u Potocare, a ja preko sume u
                          neizvjesnost. Na pravoj zasjedi u rejonu Buljima bivam tesko ranjen u
                          predjelu grudi i u lijevu nogu. Mislio sam da mi je dosao kraj. Oko
                          mene je bilo desetak mrtvih i isto toliko ranjenih. Prepoznao sam Edu,
                          sina Keme Hajdarevica. Bio je mrtav. Uz pomoc prijatelja i rodjaka
                          skupio sam posljednje atome snage i krenuo dalje. Bol u grudima je
                          bivao sve jaci, iskasljavao sam krv. Desetak sati sam u takvom stanju
                          200
                          pjesacio do iznad sela Kamenice u okolini Pobuda. Tu je bio odmor,
                          poslije kojeg se nisam mogao pomaknuti od bolova. Moji prijatelji su
                          napravili nosila od cebadi i ponijeli me prema celu kolone gdje su bili
                          ljekari. Napokon mi je ukazana prva pomoc.
                          Uslijedio je najtezi napad cetnika, pracen vatrom iz tenkova, VBRova,
                          minobacaca, praga itd. Stotine ljudi je poginulo ili je ranjeno. Moji
                          prijatelji me i dalje nose, a ja dobijam groznicu i gubim svijest od bolova.
                          Dosao sam svijesti pred zoru 13. jula kada su me prenijeli preko Jadra
                          izmedu Konjevi}-Polja i Nove Kasabe. Kad sam vidio napacene i iscrpljene
                          moje prijatelje rekao sam im da me ostave i da spasavaju svoje zivote.
                          Mislio sam da je najgore proslo, ali oni nisu ni pomisljali da me ostave.
                          Ponijeli su me dalje, a ja sam se sav tresao od groznice. Sreli smo jednog
                          covjeka s konjem, pa su me popeli na konja i tako smo nastavili put do
                          planine Udrc. Covjek s konjem je otisao. Ja nisam smio leci, jer sam se
                          bojao da necu moci ustati i krenuti dalje. Jedan momak, kojem ne znam
                          imena, otisao je i donio mi vode da se osvjezim. Mojih drugova, koji su
                          me nosili, nisam vise vidio. Oko 17 sati, poslije 5 do 6 sati odmora krecemo
                          dalje. Ne znam ni sam kako sam hodao. Povremeno su me nosili ili sam
                          se oslanjao na stap. Negdje oko Snagova bila je nova zasjeda, ali su nasi
                          ljudi nekako uspjeli rastjerati cetnike. Pocinje granatiranje. Granate su
                          bile napunjene bojnim otrovima i ljudi oko mene su se poceli cudno
                          ponasati. Vristali su, plakali, pjevali, pjenili na usta.
                          Sutradan u rejonu oko Kricevackih njiva bila je velika oluja
                          pracena gradom. Stariji ljudi su govorili da ovakvo nesto nikad nisu
                          dozivjeli. U noci izmedju 15. i 16. jula nestao je moj rodjak Mujo, koji
                          me nosio veci dio puta. I on se cudno ponasao od dejstva otrova,
                          pricao je nerazumljivo i poslije toga ga nisam vise nikako vidio.
                          Ujutro 16. jula ponovo smo udarili na cetnicku zasjedu i to je
                          trajalo do 14 sati. Takvu zasjedu i pucnjavu nisam nikada do tada
                          vidio. Kasnije sam cuo da su na toj zasjedi poginuli Juso Cvrk i Ejub
                          Golic. Nekako smo se uspjeli probiti i preci u rejon sela Nezuk.
                          U Tuzli sam se sreo sa bratom i drugim prijateljima. Bio je to za
                          mene trenutak srece i tuge. Sreca sto sam prezivio, a tuge sto su mnogi
                          rodjaci i prijatelji ostali na putu do Tuzle. Rastanak sa mojim ocem 11.
                          jula 1995. godine bio je i posljednji. Danas zivim u Vogosci i zavrsavam
                          studije masinstva, ali cesto razmisljam o svojim rodjacima i prijateljima
                          koje mozda necu nikada vise vidjeti.

                          Dedo
                          Participant
                            Post count: 1243

                            F. S. iz sela Hrncici (opstina Bratunac). Majka troje djece.
                            Devet dana poslije porodjaja, kada je dobila kcerku izbjegla je
                            sa porodicom u Srebrenicu. U potrazi za hranom cetiri puta je
                            pjesice isla u zepu, mjesto udaljeno pedesetak kilometara od
                            Srebrenice. Sa troje djece, svekrvom i nepokretnim rodjakom dana
                            11. jula 1995. godine uputila se prema kampu UN-a u Potocarima.
                            Sa mzem sam se rastala u blizini fabrike Vezionica u
                            Srebrenici. Preskocio je preko rijeke i krenuo put sume. Stao je u
                            jednom momentu i kaze mi:
                            Hajde, sretno!
                            Odmahnula sam rukom, ali sam mislila da se vise nikada necemo
                            vidjeti.
                            Na sve strane su padale granate. Kod baze UN-a pala je granata.
                            zene i djeca su bili ranjeni. Vriska i plac se cula na sve strane. Torbe sa
                            krvavim brasnom i hljebom bile su razbacane po putu. Krvi svuda
                            oko nas. Ranjenim zenama niko nije htio pomoci. Vojnici UN-a su se
                            smijali nasoj muci.
                            Povela sam troje djece, svekrvu i muzevog amiddzu, koji je bio
                            nepokretan pa sam ga popela na konja. Putem do Potocara iznad nas
                            su kruzili avioni. Granatiranje je u medzuvremenu prestalo. Po dolasku
                            u Potocare pokusala sam nepokretnog amiddzu uvesti u kamp UN-a,
                            objasnjavajuci vojnicima da on ne moze da hoda. Njega su primili, a ja
                            22
                            sam dobila odgovor: NO, ti!. Zatim sam se sa svekrvom i djecom
                            uputila do plave fabrike gdje smo pronasli nesto sijena, prostrli ga i tu
                            smo docekali noc. Te nas noci niko nije dirao. culo se granatiranje
                            okolnih muslimanskih sela.
                            U srijedu ujutro, 12. jula, bila sam u velikoj grupi naroda kada je
                            medju nas usao jedan sa crnom maramom na glavi i drugi koji je u ruci
                            nosio megafon. Sklanjali su nas u stranu, jer su iz pravca Srebrenice
                            trebali da prodju tenkovi. Narod je bio uplasen. Mnoge zene i cure su
                            vristale. Zatim se pojavio Ratko Mladic okruzen vojnicima koji su bili
                            naoruzani do zuba. Neki su vodili i pse. Dovezli su dva kamiona sa
                            hljebom i poceli ga dijeliti narodu. Svi smo bili gladni i pocelo je
                            otimanje za hljebom. Ratko Mladic je stalno ponavljao – Nece vam
                            niko nista!?
                            Iz velike grupe ljudi, zena i djece koja se sakupila u Potocarima
                            cetnici su poceli izvoditi muskarce. Tjerali su ih prema sumi. Jednog
                            sam poznala. Zvali su ga Crni, bio je iz Skelana, a stanovao je blizu
                            mene u Srebrenici u naselju Kiselica. Sve do mraka, toga dana, nasi
                            muskarci su u grupama od 10-12 kroz kukuruz odvodjeni u sumu. Te
                            noci su se culi krici i dozivanje. Neko je iz sume dozivao: Hedibe ili
                            Nedime!Ó Jedna zena je prepoznala glas sto doziva govoreci da je to
                            njen brat. Trazila je nekoga ko zna strani jezik da razgovara sa vojnicima
                            UN-a kako bi joj pomogli da spasi brata.
                            Ujutru sljedeceg dana posla sam po vodu. Izmedju izgorjelih
                            kamiona i autobusa vidjela sam ubijenog covjeka. Ruke su mu vezane
                            zicom. Bio je sav isjecen nozem preko stomaka, kao kad iskrizas
                            lubenicu. Iznad kuce sa pumpom, zajedno sa komsinicom Zilhom,
                            vidjele smo sestoricu ubijenih ljudi okrenutih nizbrdo. Onda je iz kuce
                            izasao cetnik i uz psovke nas otjerao. cetnici su razoruzali vojnike
                            UN-a, i oni su ostali samo u donjem vesu, dok su cetnici obukli njihova
                            odijela, uzeli puske i stavili sljemove na glavu.
                            Kad sam se vracala vidim svoje dijete, stoji iza ograde, a neka se
                            djeca popela na ogradu i drvo. cetnik im govori:
                            – Silazite odozgo! – i drzi nesto sjajno u ruci, kao zica. Nije to bio
                            noz. Djeca su poskakala sa ograde, a prvo dijete koje je skocilo, cetnik
                            je onom Ôicom dohvatio u skoku i glavu mu odrubio. Skocio je i drugi
                            djeckic i njemu isto odsijece glavu koja se odvoji od trupa. Odsijece
                            im glave, a djeca nisu imala vise od dvanaest godina. Pravila sam se
                            23
                            da nista to ne vidim, pokupila sam svoga sina i pobjegla odatle. Usla
                            sam u autobus. Na ulazu u Bratunac, odmah iza zutog mosta, vidjela
                            sam dva kamiona sa prikolicama pune leseva prekrivenih }ebadima.
                            U Kajicima kod Kravice vidjela sam cetvero-petero djece sa ruksacima
                            na ledjima koji su bili izbaceni iz autobusa i mucki ubijeni. Dok smo
                            stajali u Kravici u autobus su utrcali djecak i djevojcica, crveni u licu
                            od samaranja. Sve su se prsti na obrazima poznavali. Oko Nove Kasabe
                            bilo je najmanje 500 nasih ljudi postrojeno u koloni sa rukama iza
                            vrata. Vidjela sam Ramiza iz Kamenice, ranjenog u glavu, i dok je
                            gledao u mene onesvijestio se. Kod kafane dzugum bilo je oko 150
                            muskaraca, skinutih do pojasa a oko njih je bilo mnostvo cetnika.
                            U Tisci je dosta ljudi lezalo po asvaltu bez prstiju na rukama.
                            cetnici su nam govorili da ih nosimo, ali i to, da ce nas pronaci u Tuzli
                            i opet protjerati. Djecaka kojeg su uhvatili u Kravici i njegovog oca su tukli.

                            Dedo
                            Participant
                              Post count: 1243

                              F. S. iz sela Hrncici (opstina Bratunac). Majka troje djece.
                              Devet dana poslije porodjaja, kada je dobila kcerku izbjegla je
                              sa porodicom u Srebrenicu. U potrazi za hranom cetiri puta je
                              pjesice isla u zepu, mjesto udaljeno pedesetak kilometara od
                              Srebrenice. Sa troje djece, svekrvom i nepokretnim rodjakom dana
                              11. jula 1995. godine uputila se prema kampu UN-a u Potocarima.
                              Sa mzem sam se rastala u blizini fabrike Vezionica u
                              Srebrenici. Preskocio je preko rijeke i krenuo put sume. Stao je u
                              jednom momentu i kaze mi:
                              Hajde, sretno!
                              Odmahnula sam rukom, ali sam mislila da se vise nikada necemo
                              vidjeti.
                              Na sve strane su padale granate. Kod baze UN-a pala je granata.
                              zene i djeca su bili ranjeni. Vriska i plac se cula na sve strane. Torbe sa
                              krvavim brasnom i hljebom bile su razbacane po putu. Krvi svuda
                              oko nas. Ranjenim zenama niko nije htio pomoci. Vojnici UN-a su se
                              smijali nasoj muci.
                              Povela sam troje djece, svekrvu i muzevog amiddzu, koji je bio
                              nepokretan pa sam ga popela na konja. Putem do Potocara iznad nas
                              su kruzili avioni. Granatiranje je u medzuvremenu prestalo. Po dolasku
                              u Potocare pokusala sam nepokretnog amiddzu uvesti u kamp UN-a,
                              objasnjavajuci vojnicima da on ne moze da hoda. Njega su primili, a ja
                              22
                              sam dobila odgovor: NO, ti!. Zatim sam se sa svekrvom i djecom
                              uputila do plave fabrike gdje smo pronasli nesto sijena, prostrli ga i tu
                              smo docekali noc. Te nas noci niko nije dirao. culo se granatiranje
                              okolnih muslimanskih sela.
                              U srijedu ujutro, 12. jula, bila sam u velikoj grupi naroda kada je
                              medju nas usao jedan sa crnom maramom na glavi i drugi koji je u ruci
                              nosio megafon. Sklanjali su nas u stranu, jer su iz pravca Srebrenice
                              trebali da prodju tenkovi. Narod je bio uplasen. Mnoge zene i cure su
                              vristale. Zatim se pojavio Ratko Mladic okruzen vojnicima koji su bili
                              naoruzani do zuba. Neki su vodili i pse. Dovezli su dva kamiona sa
                              hljebom i poceli ga dijeliti narodu. Svi smo bili gladni i pocelo je
                              otimanje za hljebom. Ratko Mladic je stalno ponavljao – Nece vam
                              niko nista!?
                              Iz velike grupe ljudi, zena i djece koja se sakupila u Potocarima
                              cetnici su poceli izvoditi muskarce. Tjerali su ih prema sumi. Jednog
                              sam poznala. Zvali su ga Crni, bio je iz Skelana, a stanovao je blizu
                              mene u Srebrenici u naselju Kiselica. Sve do mraka, toga dana, nasi
                              muskarci su u grupama od 10-12 kroz kukuruz odvodjeni u sumu. Te
                              noci su se culi krici i dozivanje. Neko je iz sume dozivao: Hedibe ili
                              Nedime!Ó Jedna zena je prepoznala glas sto doziva govoreci da je to
                              njen brat. Trazila je nekoga ko zna strani jezik da razgovara sa vojnicima
                              UN-a kako bi joj pomogli da spasi brata.
                              Ujutru sljedeceg dana posla sam po vodu. Izmedju izgorjelih
                              kamiona i autobusa vidjela sam ubijenog covjeka. Ruke su mu vezane
                              zicom. Bio je sav isjecen nozem preko stomaka, kao kad iskrizas
                              lubenicu. Iznad kuce sa pumpom, zajedno sa komsinicom Zilhom,
                              vidjele smo sestoricu ubijenih ljudi okrenutih nizbrdo. Onda je iz kuce
                              izasao cetnik i uz psovke nas otjerao. cetnici su razoruzali vojnike
                              UN-a, i oni su ostali samo u donjem vesu, dok su cetnici obukli njihova
                              odijela, uzeli puske i stavili sljemove na glavu.
                              Kad sam se vracala vidim svoje dijete, stoji iza ograde, a neka se
                              djeca popela na ogradu i drvo. cetnik im govori:
                              – Silazite odozgo! – i drzi nesto sjajno u ruci, kao zica. Nije to bio
                              noz. Djeca su poskakala sa ograde, a prvo dijete koje je skocilo, cetnik
                              je onom Ôicom dohvatio u skoku i glavu mu odrubio. Skocio je i drugi
                              djeckic i njemu isto odsijece glavu koja se odvoji od trupa. Odsijece
                              im glave, a djeca nisu imala vise od dvanaest godina. Pravila sam se
                              23
                              da nista to ne vidim, pokupila sam svoga sina i pobjegla odatle. Usla
                              sam u autobus. Na ulazu u Bratunac, odmah iza zutog mosta, vidjela
                              sam dva kamiona sa prikolicama pune leseva prekrivenih }ebadima.
                              U Kajicima kod Kravice vidjela sam cetvero-petero djece sa ruksacima
                              na ledjima koji su bili izbaceni iz autobusa i mucki ubijeni. Dok smo
                              stajali u Kravici u autobus su utrcali djecak i djevojcica, crveni u licu
                              od samaranja. Sve su se prsti na obrazima poznavali. Oko Nove Kasabe
                              bilo je najmanje 500 nasih ljudi postrojeno u koloni sa rukama iza
                              vrata. Vidjela sam Ramiza iz Kamenice, ranjenog u glavu, i dok je
                              gledao u mene onesvijestio se. Kod kafane dzugum bilo je oko 150
                              muskaraca, skinutih do pojasa a oko njih je bilo mnostvo cetnika.
                              U Tisci je dosta ljudi lezalo po asvaltu bez prstiju na rukama.
                              cetnici su nam govorili da ih nosimo, ali i to, da ce nas pronaci u Tuzli
                              i opet protjerati. Djecaka kojeg su uhvatili u Kravici i njegovog oca su tukli.

                              Dervis
                              Participant
                                Post count: 104

                                Mislim da na svim drustvenim mrezama ova Ratna svjedocenja treba objavljivati i slati kao poruke svim Din dusmanima, a pogotovo onima koji se ovdje spominju pod punim imenom i prezimenom. Ubijedjen sam da njih sigurno muci nocna mora koju kriju od blizih svojih,zato sva prezimena koja se spominju neka znaju da mi to znamo i da se istina ne moze sakriti.
                                SUBHAN ALLAH!!!
                                ALAHU EKBER!!!

                                Dervis
                                Participant
                                  Post count: 104

                                  Mislim da na svim drustvenim mrezama ova Ratna svjedocenja treba objavljivati i slati kao poruke svim Din dusmanima, a pogotovo onima koji se ovdje spominju pod punim imenom i prezimenom. Ubijedjen sam da njih sigurno muci nocna mora koju kriju od blizih svojih,zato sva prezimena koja se spominju neka znaju da mi to znamo i da se istina ne moze sakriti.
                                  SUBHAN ALLAH!!!
                                  ALAHU EKBER!!!

                                Viewing 15 posts - 16 through 30 (of 35 total)
                                • You must be logged in to reply to this topic.