Viewing 10 posts - 31 through 40 (of 40 total)
  • Author
    Posts
  • Kaza
    Keymaster
      Post count: 6138

      Poslije jednog ovakvog posta zaista ne znam sta da mislim. Mislim da sam na kulturan nacin pokusao da iznesem svoje misljenje o ovoj temi pokusavajuci to da podkrijepim cinjenicama. Nisam mislim, nijednog momenta nikoga kroz svoju diskusiju vrijedjao niti omalovazavao. Toliko bolestan nisam da se nekom cinicno nasmijem samo zbog toga sto drugacije misli. Dok sam pokusavao dati doprinos da se diskusija razvije pokretac teme cijelo vrijeme pokusava da se sa temom zavrsi. Valjda misli da je dovoljno samo da se kaze, da se oko toga nema vise sta govoriti. Onako je valjda kako on kaze i gotovo. Ostali treba da kazu samo „amin“. Pa posto pokretac nije raspolozen da svoju temu razvija dalje , nego zeli sto prije da je zavrsi, evo ja povlacim svoje najave za slijedece postove. Samo cu pokretacu teme odgovoriti na par njegovih opaski.

      [color=#825900][quote=”Sele(citat)”] Rece Kaza ,pitanja mnogo,a odgovora malo.A sam dade sijaset odgovora,izmedju ostalog da se Andric vise bavio politikom nego sto je to normalno za jednog umjetnika.Sta,nego da se nasmijem.Koja je to mjera dokle se neko necim moze baviti.
      [/quote][/color]

      Ako neko pise djela da bi preko njih ostvario politicke ciljeve onda je to politika a ne umjetnost a pisac politicar a ne umjetnik.
      Ja sam na postavljena pitanja dao svoje misljenje koje ne mora da bude prihvaceno i tacno. Ocekivao sam protuargumente a ne jednostavno odgovor : “ To ti je tako i tacka”. Ubuduce cu nastojati da zaobilazim tvoje teme jer ti od diskutanata ocekujes da ti aminuju a ja bas nisam jedan od takvih.

      Ako malo bolje procitas sta sam napisao vedjet ces da stoji da sam rekao da su u organizaciji Mlada Bosna bili pretezno clanovi srpske nacionalnosti. Dakle ne iskljucujem da je bio i neki musliman. Pa bilo je, i ima danas muslimana koji pokusavaju da budu radikalniji Srbi i od samih Srba. Nije to meni nista cudno ni nepoznato.

      Dok su drugi ratovali u drugom svjetskom ratu on je sjedio u Beogradu i pisao. Pa valjda je logicno da je to sto je pisao objavio poslije rata. A ko bi mu to jos stampao njegova djela za vrijeme rata?

      [color=#825900][quote=”Sele(citat)”] Zasto je 1954.usao u SKJ.Moj odgovor je ustvari protupitanje,zasto je neko u istim godimana,ili mladji,izasao iz SKJ.Necemo o imenima.
      [/quote][/color]

      Oni koji su izlazili iz partije su izlazili zbog nezadovoljstva sto u partiji nema demokratizacije a ne iz nekog interesa. Oni koji ulaze u istu tu partiju u 62 godini, ulaze samo zbog interesa a nikako zbog uvjerenja.

      I na kraju posto su Njegos i Andric napisali kapitalna djela nema se sta vise tu rapsravljati, bar sa onima koji imaju kategoricno to misljenje i tacka.

      Anonymous
        Post count: 2088

        Nesto iz “kapitalnog djela” gorski vijenac
        ovo je iz moje glave pa ako ima nesto netacno ne zamjerite

        Pocetak “kapitalnog djela”

        Vidji vraga su sedam binjisah
        Su dva maca a sudvije krune
        Praunuka Turkova s Kuranom
        Za njim jata prokletoga soja
        Da opuste zemlju svakoliku
        Ka skakavac sto polje opusti
        ………………………
        ………………………
        ………………………
        Murat srpsku a Bajazit Bosnu
        Murat Epir a Muhamed grcku
        Dva Selima cipar i Afriku
        Sramota je gledat sta se radi
        ……………………….
        Ili negdje dalje u tekstu kaze
        Rice odza sa neke ledine
        Zaudara zemlja Muhamedom

        Eto takva kapitalna djela su bila u nastavnom planu i programu iz SH jezika. Bila je to samo uvertira i priprema za ono sto ce se dogoditi. Rat u koje smo trebali i fizicki biti istrijebljeni. Glave su nam vec davno bile izaprane.
        OSVIJESTI SE MOJ NARODE, JOS UVIJEK NIJE KASNO!!!

        Anonymous
          Post count: 2088

          “Kakav oltar blize neba stoji,kakva vjera da se s ovom mjeri”
          Galibe ucila su se i djela “Smrt Smail-age Cengica”,”Osman”,ali,eto,autori su sa neke druge strane,jos banovi i gospari.Ni mene ne treba ubjedjivati,procito,shvatio kako sam shvatio,i to je samo moj problem.Ali jedno je evidentno,sve sve,pa diskusija krene u politiku,a poltici,zaista, nije mjesto kad se sudi o knjizevnim djelima.
          I da,stampale su se knjige i za vrijeme rata,hocete li naslove,i u Sarajevu,i u Zagrebu i u Beogradu.A da Andric ulazi u partiju iz karijeristickih razloga,kada je vec napisao sto se imalo napisati…:huh: Pa i Krleza je bio u Partiji, nije valjda zato da bi mu se stampale knjige…..
          Zaista,ama bas zaista,nisam imao namjeru da “citiranim” postom ama bas ikoga vrijedjam.Ja iznosim svoj sud,misljenje,pa i polemisem s necijim misljenjem,a to se onda etiketira licnim,uvredama i podmetanjima.Sreca je pa sve jos uvijek stoji zapisano pa bujrum,neka citaci cijene.”Ko nije s nama,taj je protiv nas” – tako nekako.

          Anonymous
            Post count: 2088

            Evo jos par stihova (opet iz glave jer sam ucio) provjerenog srpskog nacionaliste koga smo takodje “obradjivali”.

            Cekasmo se dugo,a kad smo se sreli
            Dala si mi ruku i psla si samnom
            Krenuli smo stazom nejasnom i tamnom
            Iskali smo sunca i srece smo hteli

            Oboje smo strasno verovali tada
            Da se besmo nasli al mi nismo znali
            Koliko smo bili umorni i pali
            Od sumnji i davno prezivelih jada

            I Zanavek, kad se rastasmo i tako
            Stezuc svoja srca rukama obema
            Otisla si tuzna zamisljena nema
            Ko sto bese dosla tihi i polako

            Ili ona muska…..

            I kraj druge zene ja cu da se nadam
            I da srce svoje rasipam i gubim
            I opet misleci da prvi put stradam
            I prvi put volim i prvi put ljubim.

            Govorio je Aleksa Santic svom prijatelju Jovanu da se mani corava posla i politike, ali je Jovanovo nacionalisticko srce bilo jace od onog umjetnickog. Nazalost.
            To nije bio slucaj sa Santicem.
            Postujem svacije misljenje jer nas je Allah razlicite i stvorio. Da smo svi isti nebi ni valjalo. Ja i dalje smatram da su nam i kroz skolstvo sistematski izapirali mozgove da bi sve lakse bilo 1992. Nista mi ne znaci ako se pored 10 srpskih knjizevnika nasao i jedan Bosnjak. Ko je obradjivao Safvet bega Basagica i citavu plejadu njemu slicnih. To je Sele istina, nismo na Marsu zivili.

            Kaza
            Keymaster
              Post count: 6138

              Jeste tacno je da je Andric napisao sto je napisati namislio. Ali sada je sve to trebalo uvesti u sistem. Trebalo je obezbjediti da njegova djela postanu aksiomi i da se to uvede kao obavezno stivo kojim ce se nadahnjivati generacije koje dolaze. To je trebalo da postanu istorijske cinjenice koje ce zanavijek ostati onakve kakve je on kroz svoja djela prezentirao. Iskrivljene istorijske cinjenice je trebalo implementirati. E to je trebalo obzbijediti a to je moglo samo preko partije. Sto bijase planirano to bijase i ucinjeno.
              Ali to nije bilo dovoljno. Borba se nastavila oko jezika. Iako je bila rijec o jeziku ponovo je sve bila samo politika. I vidi cuda, prvi na listi potpisnika „Novosadskog dogovora“ ponovo Andric.A to bijase bas te 1954 godine kao novopeceni partijas. Nista se na ovom svijetu ne desava slucajno. A taj dogovor bijase toliko dobar da je vrlo brzo pao u vodu.

              U skolama Andric i Njegos. Citali se, napamet ucili i recitovala Njegoseva djela da bi i sam vladika bio ponosan. “Turska” djeca nastavnim programom bijahose prisiljena da uce kapitalna djela ovih velikana, koji kroz ista negiraju njihovo postojanje i sa mrznjom vrijedjaju najosjetljivija vjerska osjecanja. U tim programima bijase i bosnjackih pisaca ali je bio uslov da pokazu svojim djelima da su na “pravom putu” ili da priznaju da su Srbi. Bez “Stojanke majke Knezopoljke“ ne bi nigdje bilo Kulenovica a Mesina djela nisu bila dovoljna dok ne postade Srbinom.
              Sve je to kao slucajno i nigdje tu nema sistema.
              I sad bi da se bavimo malo lijepom knjizevnoscu i da ne gledamo sta nam se tom knjizevnoscu porucuje.

              Malo sutra.

              Anonymous
                Post count: 2088

                Vala Meho ovo ko da piso iz moje glave. Aferif, to je pravo i zrelo razmisljanje i zakljucivanje. Da ponovim 100% potpisujem.

                Anonymous
                  Post count: 2088

                  100% sam i ja Pitar za BiH,Pa sta bi.Nego,kako je danas igro Zeljo?

                  Anonymous
                    Post count: 2088

                    “Malo sutra” rece neko.”Malo morgen”,”Niko ne sme da vas bije”,rece opet neko ko je obecao,olako,brzinu.

                    Dedo
                    Participant
                      Post count: 1243

                      Uz godišnjicu rođenja srpskohrvatskog(?) pisca Ive Andrića
                      NOBELOVAC MRŽNJE
                      Autor: Dino Sardi

                      Objavljeno: 10. October 2010. 01:10:16

                      Njegov najveći politički uspjeh je predaja vjerodajnica Adolfu Hitleru. Ali, negova diplomatska karijera nije dugo trajala. Prekinuta je zajedno sa slomom nacizma. Sigurno utočište nalazi u Beogradu, stavlja se pod zaštitu SANU, počinje pisati ekavski i proglašava se srpskim piscem.
                      9.10. je godišnjica rođenja srpskohrvatskog(?) pisca Ive Andrića. Nema sumnje da će ova godišnjica biti svečano obilježena u Srbiji i njenom satelitu «republici srpskoj». Red je da se i mi pridružimo ovoj proslavi, bar ovim tekstom, ali nažalost sa manje pompe. Ovaj pisac anakronog stila počeo je kao spisatelj, da bi jedno vrijeme radio u diplomaciji, te se ponovno vratio pisanju. Ne ulazeći u ocjenjivanje njegovog opusa, trebalo bi izdvojiti jednu njegovu određujuću komponentu. Odmah postavljam pitanje: Da li bi neki muslimanski pisac koji bi većinu svojih dijela temeljio na vrijeđanju kršćana dobio nagradu. Kako da ne. Mogao bi završiti samo na dva mjesta, u zatvoru ili u ludnici. Neki periodi njegovog života ostali su nedovoljno objašnjeni. Kao onaj, kada je dobio posao u diplomaciji i bio veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u nacističkoj Njemačkoj. Njegov najveći politički uspjeh je predaja vjerodajnica Adolfu Hitleru. Ali, negova diplomatska karijera nije dugo trajala. Prekinuta je zajedno sa slomom nacizma. Sigurno utočište nalazi u Beogradu, stavlja se pod zaštitu SANU, počinje pisati ekavski i proglašava se srpskim piscem. A njegov kolega, hrvatski pisac, Mile Budak, biva osuđen i pogubljen. Andrić uskoro postaje državni pisac i svaka kritika na njegov račun smatra se blasfemijom. Možda čak i gore, skoro kao napad na društveni poredak. Sjeća li se još neko Muhsina Rizvića? Najinteresantnija je njegova percepcija bosanskih muslimana. Oni su kod njega svedeni na neku amorfnu masu, doduše sa pojedinim likovima, ali bez lica. Možda najsličnije prikazu indijanaca u starijim američkim westernima. Ili u zadnje vrijeme opisu vanzemaljaca u SF literaturu i filmu.Da pojednostavim: Odgovarali bi po nazivu čuvenog filma Ettorea Scole «Ružni, prljavi, zli». Uostalom, on je izabrao idealnu metu. U to vrijeme ta grupacija je bila institucionalno i u svakom drugom pogledu potpuno nezaštićena. I.A. je znao da tu može bez straha (a što je njemu osobno bilo najbitnije) pustiti mašti na volju. Nekim eksplicitnim opisima mučenja iz njegovih dijela, pozavidjeo bi i sam markiz De Sade. Uzgred, za one koji ne znaju, nabijanje na kolac je francuski izum.

                      Suvremeni psiholozi su ustvrdili da je količina mržnje koju čovjek posjeduje jednaka razini njegovog straha. U današnje vrijeme onaj koji ima takav problem, jednostavno ode psihijatru i verbalno izbaci tu mržnju. Ali I.A. nije koristio ovu vrstu ventila, nego je jednostavno svoj problem (mržnju) pretočio u tintu.

                      Neposredno prije demokratskih promjena, studentski list «Valter» objavio je na duplerici poster cara Bajazita, pobjednika Kosovske bitke nad Srbima. Ne treba ni pominjati da je sav tiraž tog broja u rekordnom roku rasprodat. Možda je i to bi jedan od poticaja, sad već legendarnom srednjoškolskom listu «VOX», da u svom prvom broju, koji je za one prilike bio odlično grafički opremljen, na naslovnici objavi Andrićevu karikaturu, koja bi mogla parafrazirati naslov Andersenove bajke «Carevo novo ruho». Ta «djeca» su ga simbolično stavila na mjesto od kojega je on učinio jednostrani, fiktivni kult žrtve (za razliku od stvarnih žrtava na drugoj strani). Na Višegradskom mostu nabijen na olovku.

                      I na kraju, kako je završio ovaj pisac. Nimalo dostojno svog renomea. O tome je beogradska čaršija brujala, ali se nije smjelo javno govoriti. U jednoj beogradskoj bolnici, u paranoidnom stanju. Bolničari su ga morali obuzdavati, jer je uznemiravao ostale bolesnike tvrdeći da ga progoni Alija Đerzelez.

                      Dedo
                      Participant
                        Post count: 1243

                        Share

                        Andrić ih selektirao, a agresor likvidirao
                        KORIJENI ANDRIĆEVIH MORALNIH DEVIJACIJA
                        Autor: Mehmed Meša Delić

                        Objavljeno: 06. January 2011. 09:01:19
                        Mehmed Meša DELIĆ: Dr. Muhsin Rizvić u demistifikaciji Andrića kao ličnost pokazuje da psihološko – patološki prilaz ličnostima sa često isticanim morbidno – satanskim scenama i raznovrsnim unutrašnjim devijacijama u stvari vlastiti Andrićev autopotret koji odslikava njegovu sklonost sadističkim, a često i seksualno sunovraćenim scenama. Ta psihološko – moralna introverzija, koja je pravljena u duhu tadašnjeg psihoanalitičkog prilaza ličnostima, u Andrićevom djelu pretvorila se u slikanje bošnjačkih junaka u potpuno drugačijem svjetlu nego što to mogu dati hronike, zapisi i ostali dokumenti kojima se Andrić obilato koristio prilikom stvaranja svojih djela.
                        O književnom djelu Ive Andrića napisane su mnoge stranice, napravljene brojne studije, izdate mnoge knjige, ali sve do pojave knjige dr. Muhsina Rizvića: „Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu“ izdate u Sarajevu 1995.godine nije bilo ni jedne knjige koja bi demistifikovala očigledno epski izvraćene i unižene Andrićeve junake koji su, uglavnom, poticale iz epske tradicije Bošnjaka. Ako se izuzmu neke knjige koje su se bavile pikanterijama iz Andrićevog bogatog života, sve druge su s razlogom i raznim povodima, često i veoma euforično, govorile o tome kako je Andrić svojim cjelokupnim djelom otkrio Bosnu kao književnu temu. Tek poneki od književnih kritičara, kao Petar Džadžić, Miloš Bandić, Aleksandar Popović, pokušali su da demistificiraju neke već odavno stvorene sudove ukazujući na očigledne Andrićeve predrasude u njegovoj slici Bosne.

                        Zato pojava knjige: „Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu“ istaknutog bošnjačkog književnog kritičara i analitičara, dr. Muhsina Rizvića je, može se reći, prvi pravi pokušaj etičke detronizacije ovog neosporno velikog pisca. Dr. Muhsin Rizvić je u svojoj knjizi Andriću prišao prije svega s etničke, a ne estetičke pozicije ne negirajući ni jednog trenutka Andrića kao pisca. U stvari, ova knjiga je pravi odgovor na pitanje zašto je Ivo Andrić kao pisac u tako mračnim bojama, sa izrazitim animozitetom i gotovo patološkom mržnjom, slikao Bošnjake -Muslimane koje gotovo redovno u svom djelu, u duhu srpske epske tradicije, naziva Turcima. Opredjeljujući se za njemu svojstven analitički metod, potkrijepljen mnoštvom činjenica i citata, dr. Muhsin Rizvić je opravdano našao ključ Andrićevog odbojnog odnosa prema Bošnjacima u Andrićevoj doktorskoj dizertaciji pod nazivom: „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“, koja je, da podsjetimo, odbranjena u Beču 1924. godine. Dr. Muhsin Rizvić je nedvojbeno pokazao da je Ivo Andrić svojim pseudohistorijskim slikama Bosne, sa unaprijed pripremljenim tezama, ne razumjevajući dovoljno Islam ni kao religiju, ni kao ideologiju, ni kao filozofiju, odricao bilo kakav pozitivan uticaj Islama i Turaka na život u Bosni, pa je njegova osnovna konstatacija da je Islam pogubno uticalo na duhovni život Bosne. Svojim emocionalnim odnosnom mrzovoljnog čovjeka opterećenog svojim evrohrišćanskim predstavama orijentalnog svijeta Ivo Andrić je u svojim djelima prikazao Bošnjake – Muslimane, odnosno „Turke“, kao patološke tipove ostajući dosljedan u brojnim djelima svojoj predstavi likova i ambijenta u kome romantično – egzotični doživljaj Bošnjaka ostaje nasuprot idealiziranog hršćanskog svijeta.

                        Na mnogim stranicama ove knjige dr. Muhsin Rizvić takvom Andrićevom odnosu prema Bošnjacima nalazi razloge u njihovom renegatstvu od „pradjedovske vjere“, u njihovoj sudbini kao „poturica“, što je u potpunosti odgovaralo nacionalno – mitskim predstavama srpske romantične histografije, kojoj se Andrić rado priklanjao nalazeći opravdanje i za vlastito renegatstvo i bjeg iz hrvatske i katoličke tradicije. Odrastao u rimokatoličkoj porodici, a posle (p)ostaje „Srbin – katolik“. Čak se Bosne i jezika bosanskog odrekao. Pri tome je dolazio do svojevrsne demonizacije islamskog svijeta i stvaranje inverzije likova u grotesknom miješanju legende i historije.

                        Dr. Muhsin Rizvić u demistifikaciji Andrića kao ličnost pokazuje da psihološko – patološki prilaz ličnostima sa često isticanim morbidno – satanskim scenama i raznovrsnim unutrašnjim devijacijama u stvari vlastiti Andrićev autopotret koji odslikava njegovu sklonost sadističkim, a često i seksualno sunovraćenim scenama. Ta psihološko – moralna introverzija, koja je pravljena u duhu tadašnjeg psihoanalitičkog prilaza ličnostima, u Andrićevom djelu pretvorila se u slikanje bošnjačkih junaka u potpuno drugačijem svjetlu nego što to mogu dati hronike, zapisi i ostali dokumenti kojima se Andrić obilato koristio prilikom stvaranja svojih djela. Takvu sudbinu su doživjeli i poznati junaci iz bošnjačke epske tradicije: Alija Đerzelez, braća Morići, Mustafa Madžar i mnoge druge ličnosti iz bosanskobošnjačke tradicije.

                        Dr. Muhsin Rizvić posebno ističe u svojoj knjizi da je u Andrićevom svijetu kršćansko – islamski antagonizam stalno suprotstavljen kao što su suprotstavljena dva naroda instirajući na tome da su to beznadežno i beskonačno podijeljena dva svijeta. Međutim, treba reći da se dr. Muhsin Rizvić uglavnom ograničio na moralno raskrinkavanje i pobude ovog pisca da tako naslika Bošnjake, ali nije mogao govoriti koliko je takav pristup smetao literaturi. Ostala je dilema da li je Andrić ostao zaklonjen iza hronika, priča i legendi radi isključivo literarnih razloga, ili je to, možda, činio sa svjesnom tendencijom čiji je cilj bio vlastita promocija sebe da bi, kako to mjestimično tvrdi dr. Muhsin Rizvić, ostvario svoje veoma naglašene političke ambicije koje se nisu mogle ostvariti bez koketiranja sa srpskom zvaničnom politikom da bi mu ona mogla obezbjediti diplomatsku i političku karijeru u kojoj se Andrić, u periodu između dva rata, bio poklonio. Ne sporeći
                        Andrić je ubijao perom, a Mladić tenkom
                        vrijednost Andrića kao pisca, dr. Muhsin Rizvić pokazuje da je Andrić – umjetnik često se otimao iz sistema njegove doktorske dizertacije, jer mnoge stranice Andrićevog djela mogu potvrditi da je umjetnički senzibilitet Andrićev bio sapet svjesno isforsiranim epsko – mitskim scenama u čijem slikanju je bilo scena nezabilježenih u evropskoj literaturi. Ne treba posebno isticati da su akteri takvih scena, u Andrićevom romaneskonom kontinuitetu, gotovo redovno Bošnjaci, „Turci“, čime se, kako navodi dr. Muhisin Rizvić, „snaga velikog talenta“ spuštala na razinu političkog pragmatizma. U obimnoj knjizi dr. Muhsin Rizvić se često poziva na publicistu Šukriju Kurtovića, solunskog dobrovoljca srpske nacionalne orijentacije, koji je, čini se, prvi, još 1961. godine, kada je štampana „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ ne u Jugoslaviji zbog svjetlosti „bratstva i jedinstva“ nego u emigratskom časopisu „Bosanski pogledi“ kod (ne)prijatelja Adila Zultfikarpašića, Bošnjaka – „Turčina“, ukazao na činjenicu da je u svojim djelima Andrić Bošnjacima nametao historijsku krivicu kao imanentno opravdanje zlodjela koja su vršena nad njima u toku Drugog svjetskog rata da bi na taj način potisnuo vlastitu krivicu zbog nacionalne izdaje koju je učinio ambasadorskim potpisom pakta sa Nijemcima u Brelinu.

                        Krajem 60-tih u svom tekstu „Bosanski duh književnosti“ uvaženi akademik Muhamed Filipović napisa da je Andrić „nanio više zla Bosni nego sve vojske koje su u nju dolazile“, kao dokaz koliko i sa perom može zla nanijeti onome koga (ne)voliš, (ne)mrziš. Otud dr. Muhsin Rizvić iznosi tezu da je Andrićevo djelo često piscu služilo za oslađanje vlastitih kompleksa i trauma, da je ono, u stvari, moralno – psihološko produbljivanje svog autoportreta u drugima i traumatično objašnjenje svoje ljudske pripovjedačke prirode.

                        Na više mjesta u svojoj knjizi dr. Muhsin Rizvić ističe da je Andrić veliki pisac, da je, „dobar pisac da je čovjek taki“, da je napisao riječi neprolazne mudrosti, da je lucidno objasnio tragični kaledioskop u sevdalinki, itd., ali da je njegovom literarnom djelu smetala tendencija i težnja da se Bošnjaci kao „Turci“ optuže kao krivci za sve nedaće, što je jasno naznačeno još 1924. godine u Andrićevoj doktorskoj dizertaciji.

                        To je, moglo bi se reći, jedan od glavnih poruka ove vrijedne knjige. Iako je Ivo Andrić prilikom pisanja svojih djela posezao za brojnim historijskim dokumentima, te u pripremama za pisanje konsultovao brojnu literaturu, naročito iz islamske filozofije, na mnogo primjera, kao što je to činio i Aleksandar Popović, dr. Muhsin Rizvić je pokazao da Ivo Andrić nije, kako se to obično misli, bio dobar poznavalac islamske filozofije i tradicije, jer je u svojim djelima napravio veoma mnogo materijalnih grešaka koje pokazuje upravo suprotno: da je ponekad to poznavanje bilo površno i nedovoljno. Zato je, konstatuje dr. Muhsin Rizvić, Andrić ostao bez bitne estetske i moralne dimenzije Bošnjaka, jer je Bošnjake prikazivao na evropski površan i egzotično – romantičan način, kao nešto tajanstveno, puno mračnih nagona. A ko je imao mračne nagone pokazalo se u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Ovakva knjiga je jednom morala nastati, ali se ista mora i čitati. Prava je sreća za Bošnjake što je ovu knjigu pravio dr. Muhsin Rizvić koji je s dovoljno akademske ozbiljnosti i akribičnosti uz izvanredno poznavanje Andrićevih djela, ali i islamske filozofije i tradicije, te uz književno – kritičarskio iskustvo i izrazit naučni pristup analizirao kompletno djelo ovog pisca iz jednog ugla koji je često svjesno izbjegavan. Što je pri tome inisistirao na etničkim, a ne estetskim pitanjima, sasvim je logično, jer je konačno trebalo pokazati i ovu dimenziju Andrićevog djela da bi se konačno razotkrila na pravi način Andrićeva slika o Bošnjacima kao glavnim uzročnicima svega negativnog što se dešavalo u Bosni dug niz godina.

                        Svojom knjigom dr. Muhsin Rizvić je, ne umanjujući ni jednog trnutka vrijednost Andrića kao pisca, pokazao ono što je prešućivano, pa će svakako ova knjiga biti nezaobilazna u daljim izučavanjima Andrićevog djela.
                        Da bi razumjeli dr. Muhsina Rizvića treba čitati djela od Ive Andrića, a isto tako i od onih drugih koji izučavaju Andrićeva djela. Moram napisati, da sam Andrića čitao (bio mi obavezna lektira), a to je bilo davno prije agresije na Bosnu i Hercegovinu i poslije agresije i moram priznati da sam nakon pročitane knjige dr. Muhsina Rizvića upoznao Andrića sa dva lica. Vasa Pelagić je rekao: „Proklinjem svaku školu i svaku knjigu koja veliča naciju!“, a ja ću dodati: „Proklinjem svaku školu u kojoj se uči i svaku knjigu u kojoj piše da treba mrziti druge i drgačije!“ Svako ko je protiv Bišnjaka, bilo da je jedan nobelovac ili „obični čovjek“ kojem imponuju stvari koje se pišu protiv Bošnjaka, jeste genocidni ideolog.
                        Roman – hronika „Na Drini ćuprija“ je bio izvor patološke mržnje i inspiracija podloga srpskog genocida nad Bošnjacima 1992. do 1995. godine, jer onaj od 1941. do 1945. godine nije u potpunosti uspjeo i služio je kao priručnik zločina.

                        Sa romanom – hronikom „Na Drini ćuprija“ napisan je priručnik srpskoj eliti mržnje i izmišljene osvete: Ćosiću,Miloševiću,Karadžiću, Šešelju, Krajišniku,Plavišićki, Mladiću i još mnogim generalima i četnicima, za genocidno djelo nad Bošnjacima. Za njih Andrićev roman je značio: „Braćo Srbi! Islam i njegove pristalice „Turci“ – Bošnjaci moraju biti istrijebljeni ili protjerani iz „srpskih“ zemalja!“

                        Zato, treba da nas stalno opominje tutnjava njihovih teških riječi, a posebno generala Mladića u istrjebljenoj Srebrenici kada je istu poklonio srpskom narodu, a njene stanovnike Bošnjake poslao na gubilišta, jer je po njemu došlo vrijeme da se osvete Andrićevim „Turcima“ – Bošnjacima, zbog „Bune na Dahije“. Dakle, Andrić je ubijao perom, a Mladić tenkom. Zato je naziv masakr u Srebrenici nazvan pravim imenom – genocidom.

                        Srbi i Hrvati se otimaju za Andrića, ne samo kao nobelovca, nego i onoga kako je opisivao one koji nisu bili „latini“ – katolici, ili „hršćani“ – pravoslavci „uobičajan naziv“ u Bosni, ili kako se u narodu znalo u šaljivom kontekstu kazati „da su Bosanci Turci triju vjera“. Andrić je koristio skalper (pero) da što temeljnije izolira „Turke“- Bošnjake od ostalog bosanskog naroda kao suprotnost drugima. Andrić ih selektirao, a agresor likvidirao. Međusobno otimanje Andrića i Srbi i Hrvati samo pokazuju koliko imaju ljubavi prema njemu,a mržnje prema Bošnjacima.

                        Mržnju koju imaju prema Bošnjacima je samo stvar odgoja. Za njih je glavni neprijatelj onaj koji se od malena odgaja kao Bošnjak i da ga je opravdano ubiti i da ga treba mrziti. Po njima Bošnjake treba ubijati i mrziti jer nas idenficiraju sa Turcima. Ta mržnja je dio nacionalnog odgoja kod Srba i Hrvata. A da je tako (do)kazuje njihova mladež, (omladina) koja je rođena poslije agresije, a tako opijena mržnjom pijući iz zamućenih izvora svojih, djedova, roditelja, političara, da se (ne) može opisati.

                        Raduje me da Bošnjaci ne boluju od te bolesti, jer znaju da zaraza mržnje na kraju ubija onoga ko je u sebi nosi.

                        I sam Andrić je napisao: „Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo…“ . Ali, nažalost on svoja djela nije uspio zaštiti od samog sebe…

                        I ovo je Andrić napisao: Ko prijatelja tumači i analizira taj ga ne voli. Samo što Bošnjaci nisu mogli biti Andrićevi prijatelji, a on njihov još manje…

                        Ostaje svakom da ocijeni ko je bio Ivo Andric i zasto je dobio Nobelovu nagradu

                      Viewing 10 posts - 31 through 40 (of 40 total)
                      • You must be logged in to reply to this topic.