-
AuthorPosts
-
Anonymous
April 4, 2008 at 4:29 pmPost count: 2088Ova tema prezvakivana je vec hiljadu puta na raznoraznim internet-forumima na kojima sam i sam ucestvovao,a ona je predmetom i brojnih strucnim,knjizevnih i inih rasprava.Na ovom Forumu Ivo Andric je spomenut u tom kontekstu i ja ne mogu,a da se,duboko, ne slozim s tom konstatacijom.Temu pokrecem pod “KNJIZEVNOST” gdje joj i jeste mjesto, jer Ivo Andric se moze voljeti ili ne voljeti samo u relacijama njegovog umjetnickog stvaralastva.
Sa tvojom konstatacijom se i ja slazem jer cetnicki ideolog ni u kom slucaju nije. Ja bih volio kada bi se ovdje povela jedna ozbiljna raprava o tome. Naravno bila bi pozeljna jedna sira rasprava i sa sirim krugom ljudi.
Andrica sam citao i prije ovog rata a eto skoro sam ponovo citao „Na Drini cuprija“ „Travnicka hronika“ i dozivio sve to na sasvim jedan drugi nacin od onog prvog.
Meni se ovdje prije namece dilema, naravno poslije ponovnog iscitavanja ovih djela, da li je Ivo Andric bio pristrasan prilikom pisanja .Kada spominjem pristrasnost onda ce sigurno razumjeti svi oni, koji su njegova djela iscitavali, na sta sam mislio. Ne postavljam uopste dilemu da li je on pisac velikog formata.On to sigurno jeste. Siguran sam da bi se o ovoj mojoj dilemi dalo diskutovati.
Mozda u ovom mom pitanju ima subjektivnosti jer sam sve to posmatrao malo opterecen zbivanjima u ovom zadnjem ratu ali cu svakako pokusati, ako se diskusija razvije , da to podkrijepim i cinjenicama.
Dakle moje licno iskustvo je da nisam dozivio Andrica isto prije i poslije rata.Možda bi bilo dobro pročitati Andrićevu biografiju, prije nego se rasprava ozbiljnije razvije.
Nobelovac Ivo Andrić, sin kujundžije Antuna i Katarine Andrić, rodio se u Travniku, 9. oktobra 1892. godine. Nakon 10 godina boravka kod ujaka i završene osnovne škole u Višegradu, gradu koji će više no ijedan drugi obilježiti njegovo stvaranje, vraća se majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju. Andrić tada počinje pisati poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pjesmu U SUMRAK. Vatreni je pobornik integralnog jugoslovenstva i pripadnik pokreta „Mlada Bosna“. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić od 1912. godine studira na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U to vrijeme na njega je veliki uticaj imao A.G.Matoš. Potom u Beču sluša predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i uz pomoć prof.Tugomira Alaupovića, prelazi na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Sve vrijeme piše refleksivne pjesme u prozi, a 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pjesama u prozi u panorami HRVATSKA MLADA LIRIKA. Na vijest o sarajevskom atentatu Andrić iz Krakova odlazi u Split, gdje je uhapšen. Među zidovima mariburške tamnice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pjesme u prozi. Na liječenju u Zagrebu sa Ivom Vojnovićem učestvuje u stvaranju časopisa KNJIŽEVNI JUG. Od 1919. godine radi u Ministarstvu vjera u Beogradu gdje se druži sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem i drugim piscima.
Početkom 1920. godine Andrić počinje svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru u Poslanstvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pri Vatikanu. Kasnije, u periodu od 1921. do 1941.godine, Andrić kao vicekonzul Kraljevine radi u Italiji, Austriji, Španiji, Švicarskoj i Njemačkoj. Godine 1924. brani doktorsku disertaciju «Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine», a naredne godine imenovan je za ministra Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Nakon bombardovanja Beograda Ivo Andrić se vraća u Beograd. Penzionisan je, ali odbija primiti penziju. Živi povučeno, kao podstanar. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru, rekavši čovjeku koji mu je Apel donio na potpis da gospodin Ivo Andrić nije kod kuće. Takođe, odbija da Srpska književna zadruga za vrijeme dok „narod pati i strada“ objavi njegove pripovijetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo TRAVNIČKU HRONIKU, a zatim i roman NA DRINI ĆUPRIJA. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman GOSPOĐICA.
Prve poslijeratne godine Ivo Andrić je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, potpredsjednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i vijećnik III zasjedanja ZAVNOBIH-a. Postaje i redovan član SANU-a i član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno se bavi javnim poslovima, a sa brojnim delegacijama putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku i Kinu. Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. U šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se ženi svojom dugogodišnjom ljubavlju – Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda…Jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao Ivo Andrić je uvodni tekst – NEKROLOG JEDNOJ ČARŠIJI – za knjigu Zuke Džumhura. „Za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za roman NA DRINI ĆUPRIJA. Poslije ove nagrade raste interes svijeta i djela Ive Andrića štampaju se na preko tridest jezika. Novčani iznos Nobelove nagrade poklonio je bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze Prva Sabrana djela Ive Andrića u deset tomova.
Uz sve poslove koje je obavljao, Ivo Andrić je intenzivno pisao i objavljivao. Najčešće pripovijetke i eseje. Prva zbirka priča izašla je 1924.godine u izdanju Srpske književne zadruge. Napisao je četiri romana (NA DRINI ĆUPRIJA, TRAVNIČKA HRONIKA, GOSPOĐICA, PROKLETA AVLIJA), a štampano je šest njegovih Zbirki pripovijedaka (NEMIRNE GODINE, ŽEĐ, JELENA,ŽENA KOJE NEMA, ZNAKOVI, KUĆA NA OSAMI) u kojima se nalazi preko 90 naslova. Najznačajnije Andrićeve pripovijetke su PUT ALIJE ĐERZELEZA, ANIKINA VREMENA, LJUBAV U KASABI, ĆORKAN I ŠVABICA, DECA, ASKA I VUK, ŽENA NA KAMENU, PRIČA O VEZIROVOM SLONU,MOST NA ŽEPI, MUSTAFA MADŽAR. Među Andrićevim esejima posebno se izdvajaju naslovi UMJETNIK I NJEGOVO DJELO; ISTORIJA I LEGENDA; STAZE, LICA, PREDELI; zatim eseji o Simonu Bolivaru, Petrarki, Hajneu, Matošu, Gorkom, Vitmenu, Njegošu, Vuku… Andrićev RAZGOVOR S GOJOM jedan je od najznačajnijih piščevih esejističkih ostvarenja. Osim toga, pisao je i putopise o zemljama u kojima je radio i živio (KROZ AUSTRIJU; PORTUGAL, ZELENA ZEMLJA; PISMO IZ KRAKOVA; UTISCI IZ STALJINGRADA; ZEMLJA NA SEVERU). Sva Andrićeva poezija pisana je u prozi. Prvo takvo njegovo djelo je EX PONTO, knjiga pjesama u prozi ispovijednog karaktera, prvi put objavljena 1918.godine, a zbirka pjesama NEMIRI izašla je 1920.godine. Dvije posthumno objavljene Andrićeve knjige ZNAKOVI PORED PUTA i SVESKE su meditativni fragmenti, bilješke, impresije, skice za portrete, motivi koji se mogu prepoznati u drugim Andrićevim djelima. Takođe, postuhumno je objavljen i nedovršeni Andrićev roman OMERPAŠA LATAS.
U martu 1968. godine umire Andrićeva žena Milica, što je bio i jedan od razloga da se Andrić skoro u potpunosti pouvče iz javnog života. Mnogo čita i malo piše. Često boravi u bolnicama i banjama na liječenju. Trinaestog marta 1975. godine svijet je napustio Ivo Andrić – veliki stvaralac književnih djela. Sve svoje rukopise, nagrade, odlikovanja, preko 4 i po hiljade knjiga, kao i autorska prava ostavio je instituciji ZADUŽBINA IVE ANDRIĆA, a prema autorovoj želji ustanovljena je i nagrada za najbolju pripovijetku, kao i stipendija Zadužbine, koju je prvi dobio Adnan Gegić, gimnazijalac iz Višegrada, 1980.godine…Ivo Andrić je počasni doktor Jagelonskog univerziteta u Krakovu, te Univerziteta u Sarajevu i Beogradu, nosilac visokih državnih Ordena Poljske i Francuske, Ordena junaka socijalističkog rada…
Posljednja objavljena knjiga za života Ive Andrića je NA KAMENU, U POČITELJU, 1974.godine u izdanju PRVE KNJIŽEVNE KOMUNE iz Mostara. Nakon piščeve smrti otvoren je i Spomen-muzej u kući u kojoj je stanovao, u Beogradu. Televizija Sarajevo snimila je i emitirala pet adaptacija Andrićevih pripovjedaka: PRIČA O KMETU SIMANU, ŽENA NA KAMENU, TITANIK, ĆORKAN I ŠVABICA I LJETOVANJE NA JUGU, a u produkciji SUTJESKA-FILMA i režiji Nenada Dizdarevića, 1981.godine snimljen je film GAZIJA, po motivima tri Andrićeve pripovijetke. Uz Borhesa, Singera, Kunderu, Mišimu, Kafku, Apdajka, Nabokova i druge u Antologiji svjetske kratke priče, objavljene u Njujorku 1986.godine našla se i pripovijetka ŽEĐ Ive Andrića, a u Madridu mu je podignuta spomen-ploča na kući u kojoj je radio kao vicekonzul…Ivo Andrić nikad nije govorio tek da bi govorio. Uvijek je imao povod, i za govor, a naročito za pisanje. Pisao je i o stilu i jeziku, o fašizmu, o prevođenju, značaju biblioteka, o odnosu prema literaturi, o nekim za njega važnim ličnostima – Šopenu, učitelju Ljubomiru, mis Adelini Irbi, Njegošu, Vuku…divio se Strindbergu, Geteu, Slovackom, Sjenkijeviču, Kirkegardu…divio se gradovima – Mostaru, Sarajevu, Dubrovniku, Ohridu, Lisabonu, Istanbulu, posebno Višegradu i ćupriji na Drini…Smatrao je da je čovjek, pisac uvijek dužan svom zavičaju i da je to jedini dug koji čovjek ne osjeća kao obavezu. Volio je putovati, a mladim piscima je uvijek govorio kako je umjeti izbrisati puno teže nego napisati…..Prvo, prenosim text koji je objavljen nedavno, 16.03.2008, i smatram da ga treba objaviti, a potom slijedi i moj skromni odgovor na postavljeno pitanje:
[i] Uskoro se navršava 47 godina otkako je književnik Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Tim povodom Udruženje građana ”Rosa Brandis” iz Travnika, u saradnji sa nekoliko drugih nevladinih organizacija, i travnički Radio TNT organizirali su na ulicama Travnika početkom ovog mjeseca potpisivanje peticije da Travnik, kako kažu, konačno dobije ulicu sa imenom Ive Andrića. Iako je ova inicijativa dobila značajnu medijsku podršku, peticija nije polučila posebne rezultate, odnosno veoma mali broj Travničana dao je svoju podršku andrićevanju travničkih ulica. Zašto je to tako? Znaju Travničani, kao i ostali Bosanci i Hercegovci, da je Ivo Andrić bio izuzetan pisac čija djela odišu jedinstvenim spisateljskim stilom. Nažalost, Ivo Andrić svoja djela nije uspio zaštititi od samog sebe, odnosno od predrasudnih razumijevanja i emotivnih osjećanja prema Bošnjacima i islamu.
U svojoj knjizi Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu Muhsin Rizvić piše o Andrićevoj duhovnoj sklonosti i stvaralačkoj opterećenosti za ”pervertiranim psihopatološkim likovima, seksualnim manijacima, sadistima i scenama ludila i zločina. A pošto je za junake tog sataniziranog svijeta, selekcijom i redukcijom opakosti i društvene pomjerenosti, uzimao Bošnjake kao izdanke islama i Istoka, s kojeg, prema evropskom crno-bijelom romantičkom uvjerenju i kršćanskoj anatemi još od srednjeg vijeka, dolaze sve krajnosti zla i nastranosti, njegova pripovjedačka umjetnost bila je posljedica i, književno oslobođena, ilustracija dizertacijskih intelektualnih postavki i prirodna faza u razvoju, ispoljavanju i ekspanziji njegova duhovnog života, u oslobađanju vlastitih negativnih napona prema Turcima, islamu i muslimanima”.
Jedan u nizu mnoštva primjera gdje se Andrić, kako napisa rahmetli Muhsin Rizvić, oslobađa negativnih napona prema Turcima, islamu i muslimanima jeste njegova pripovijetka ”Za logorovanja” u kojoj Andrić, opisujući Mula Jusufa, jednog od likova iz spomenute pripovijetke, piše da je taj Mula Jusuf ”prezirao te Bosance, muslimane, neuke, surove, nevjerovatno ograničene ljude, što tako svečano i s toliko važnosti govore svoje gluposti”. Aziz Kadribegović, urednik Preporoda, objavio je prije dvije godine u Takvimu tekst u kojem se po prvi put u našoj javnosti spominje pjesma ”Kairski bazar”, koju je napisao Niko Mirošević Sergo, prijatelj Ive Andrića i konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu u Austriji. [/i]
[b]Kairski bazar – posvećeno mome prijatelju Ivi Andriću
Mujezin pjeva sure svome bogu
Alah da mu oprosti jerbo lažno pjeva
Nije to ljubavi već pjesma gnjeva
Poziva na kavgu a odbija na slogu.
Pastirova koza, vezana za nogu,
Oko sebe mlijeko nevješto proljeva,
A muhe se kupe. Lijeni Arap zjeva
U prljavu svoju obavijen togu.
U prašini gustoj djeca zamazana
Otresaju nečist sa čupave glave,
Dok džamija stara, ko krastava rana
Zapušteno zjapi, svjedok prošle slave,
K nebu se uzdiše miomiris gnoja
I Homerov masni dio ovnujskoga loja.[/b]Ivo Andrić odgovorio je svome prijatelju Niki Miroševiću pismom u kome kaže: ”Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.” Da je živ, ni Ivi Andriću ne bi godilo da mu se ime haba po pločicama obješenim po travničkim mahalama poklonika ”arapskog varalice”, kako bezumnik pogrdno nazva poslanika Muhammeda, a.s. Vjerujemo da ni Bošnjaci – vijećnici u Općinskom vijeću Travnika, neće dati svoj glas da se ijedna ulica u Travniku nazove po travničkom varalici Ivi Andriću, koji zbog smrada loja pobježe iz Travnika u Beograd.
Ezher Beganović (Saff)
[b][color=#000080]MOJ KOMENTAR, odnosno odgovor:
SVAKO ko je protiv muslimana, bilo da je jedan nobelovac ili “obicni covjek” kojem imponuju stvari koje se pisu protiv muslimana, jeste četnički ideolog![/color][/b]
April 7, 2008 at 3:27 amPost count: 2088[b][color=#000080]MOJ KOMENTAR, odnosno odgovor:
SVAKO ko je protiv muslimana, bilo da je jedan nobelovac ili “obicni covjek” kojem imponuju stvari koje se pisu protiv muslimana, jeste četnički ideolog![/color][/b][/quote]
P O T P I SOvo pitanje je mnogo puta postavljano….. i odgovarano.
Ono sto bih ja mogao izvuci kao rezime a vezano je za pogled ka Ivi Andricu iz Bosnjacke perspektive je slijedece.
Neosporno je da je Ivo Andric veliki umjetnik, pisac. Ovo niko ne osporava!
E sada imamo nekoliko grupa Bosnjaka koji imaju podjeljen stav.
Prvu skupinu bih nazvao, Bosnjaci koji nemaju nikakvu vezu sa Islamom, simpatizeri komunisticke ideologije, ateisti, njihov stav spram religije, islama, je jasan, bog ne postoji, to je opijum za narod itd… Po koncenzusu svih islamskih ucenjaka jedan komunista koji negira postojanje Boga naravno nije musliman, stav ovog nemuslimana i stav Ive Andrica je potpuno isti po pitanju Islama i muslimana, nadam se da cemo se ovdje svi sloziti. Jedan Bosnjak komunista, ateista, u Ivi Andricu vidi isto sto i jedan srbin. Znaci stav ove skupine je da Ivo nije propagirao cetnistvo i da nije mrzio muslimane…
Druga skupina Bosnjaka je svjesna svoje vjerske pripadnosti, neko manje, neko vise… i vole islam. Ovoj skupini Bosnjaka je jasno sta je propagirao Ivo Andric. Iz mrznje koju je nosio ka islamu i muslimanima, moze li ispasti nesto dobro za Bosnjake?
Sta da kazem ja kao musliman, Bosnjak poslije samo ove jedne kratke izjave ovog bezobraznika nego da je ovo dusman islama i muslimana. Ovo je jasno samo onome Bosnjaku ko je svjestan svoje pripadnosti islamu.
I treca skupina, bezbriznih, nezainteresovanih, Bosnjaka… kojih ne interesuje ama bas nista… Ova skupina je takodje povelika i njen stav je neutralan, bolje receno nemaju nikakav stav.
Eto tako ja vidim Bosnjake kada se raspravlja o ovoj problematici….
Zamolio bih vas na kraju ovog mog komentara da budete na visini diskusije, polahko, svako ima pravo na svoje misljenje. Niko se ne treba naci uvrijedjen ako neko misli drugacije.
A da taj Ivo nije ko i Nemanja Kusturica.
Nisu li ovo katolicka imena:
Ivo, Antun, Katarina, a i ono Andric dolazi valjda od Andrija.
Mora da je Ivica nekad posto Nemanjica.:side:Toliko od mene u ovom prvom i zadnjem javljanju u ovoj temi.:)
Selam vam a i pozdrav.;)
PiTaRIsToK napisao:
[b][color=#000080]MOJ KOMENTAR, odnosno odgovor:
SVAKO ko je protiv muslimana, bilo da je jedan nobelovac ili “obicni covjek” kojem imponuju stvari koje se pisu protiv muslimana, jeste četnički ideolog![/color][/b]
P O T P I S[/quote]
i Ja ovo potpisujem.
Andrica nisam begenisao jos od dackog doba, i skolskih lektira….upravo radi ovog citata sa vrha… (“jos tada sam se sa njim posvadao”)
Moje misljenje o njemu nece puno naskoditi samom piscu niti ce naskoditi njegovim simpatizerima, niti pak njegovim protivnicima… ali ce licno meni dati oduska. Ko ga voli neka ga voli i proucava za mene on je davno procitana prica…
Ono sto mi se ne svida jeste nekakvo ponovno dijeljenje kao da nam podijela nije dosta….. Andric sa nama i sa nasim misljenjem, ili bez nas i naseg misljenja ce uvije biti “PODJELJENA PRICA”, sama od sebe. Tako da je normalno ocekivati podjeljenja misljenja, samo da ta misljenja ne podijele i NAS????????…..
Ni ja stvarno ne vidim zasto bi se neka ulica prozvala njegovim imenom kad i sam kaze da je”pobegao iz Bosne u Beograd”.Smatram da tamo negdje ima dovoljno lojavih i smrdljivih mjesta gdje je zalazio,pa nek tamo nadjevaju koliko hoce njegovo ime i gdje hoce,al ne u Bosni.
April 7, 2008 at 7:56 pmPost count: 2088“Odavno mi je postalo jasno da ne bi imalo smisla,da ne bi bilo moguce ziveti kad bi zivot bio o n a k a v kakav na mahove izgleda,kad bi sve stvari u zivotu bile samo ono sto njihovo ime kazuje i nista vise.Ovako,znam da koliko god je prostranstvo zivota na povrsini,u sirini,toliko ga ima u dubini,tako da su nevidljive i skrivene mogucnosti zivota bezbroj miliona puta vece od onih koje vidimo na povrsini.
Jedino tako je moguce podneti zivot i misao o smrti.”
/Ivo Andric:”Znakovi pored puta”/
Citirao sam ovu Andricevu misao iz razloga da ev.ucesnicima skrenem paznju da se fokusiraju na djelo,a ne da sudimo po necijim (tudjim)stavovima i arsinima. .Valjda je praksa takvog nacina misljenja (kad se po istio islo u kojekakve komitete) osudjena i bacena na smetljiste.Ili se ja mozda varam?!!!?I da ne navijamo i dijelimo ljubitelje lijepe knjizevnosti na komuniste i ostale.Zaista besmislena,da ne upotrijebim drugu rijec,kvalifikacija.Razmisljanje jedne Sarajke koje slucajno pronadoh – mislim da će dati mali doprinos ovoj diskusiji:
Mogu pomalo neskromno reci da prilicno poznajem Andricevo djelo, nisam ga samo citala, nego iscitavala sa paznjom i iz razlicitih uglova sve sto je citaocu dostupno iz njegovog opusa, uzivajuci u cistoj ljepoti recenice. I bas zbog toga Andric je na neki nacin moja bolna tacka, mladalacko razocarenje kojem se vracam sa blagim osjecajem krivnje, jer se osjetim prevarenom u toj ljubavi. To je drugi razlog.
Danas se najcesce vracam citanju mladog Andrica , Expontu i Nemirima, tu mi je najblizi ( ne samo zbog duhovnosti kojom je protkan Ex ponto).
Kasniji Andric je onaj koji me je razocarao.
Violet, pisac je uvijek nacionalan iz jednog jednostavnog razloga, jer je pisceva umjetnost u tome da pojedinacno, licno, iskustveno prepoznaje neki drugi covjek kao univerzalno, a opet upuceno njemu. Upravo zbog toga i (za)volimo pisce o kojima nerijetko, na pocetku, ne znamo nista, a najmanje koje su nacionalnosti. Ono licno, iskustveno, dozivljeno, osjetilno je “domovina” pisca, bez toga pisac ne postoji, a u nacion je posve licna i posve iskustvena i osjetima podlozna stvar – ma kako se pisac odredio prema tome ili bas zbog tog odnosa.
Poslije nekih rasprava o Andicevom negativnom stavu prema muslimanima i Bosni opcenito, ja sam, ne zeleci da mi drugi serviraju knjizevna misljenja, uzela sebi u zadatak da ciljano, ali bez ikakve zle namjere,ponovo i pazljivo citam Andrica, narocito romane Na Drini cuprija… Travnicku hroniku, njegove pripovijetke….citala sam, podvlacila …i tonula u razocarenje. U ovim njegovim djelima skoro da nema pozitivnog lika sa muslimanskim imenom, muslimani su u najvecem broju slucajeva prikazani ili kao likovi bez ijedne plemenite osobine ili kao moralne kreature i beskarakterne nule ili kao carsijske budale ili kao glupaci ili kao zlocinci… likovi nad kojma se insan u svakodnevnici zgadio.Sa druge strane Srbi su u Andricevim djelima nosioci naplemenitijih ljudskih osobina, a katolicki svecenici, nasuprot Andricevih najcesce moralno iskvarenih hodza, priskrbili sebi svu mudrost ovog svijeta. Ako ikada u zivotu budem imala nekog vremena u sticaju sa voljom da to napravim, mogla bih napisati iscrpnu studiju o Andricevim predrasudama spram islama i muslimana. Nisu to samo predrasude, kao senzibilan citalac ja znam da je to gnusanje u najcistijem obliku u lijepoj kristalnoj bocici.
Pisca moze pokretati mrznja isto tako kao ljubav, a Andrica je (po meni) snazno pokretao jedan posve nezdrav sraz ljubavi/mrznje, zelje za bijegom/ nemogucnosti bijega, njegovi likovi su cesto u tragicnom neskladu ili u sukobu sa vremenom i prilikama, kao vjerovatno i on sam.
Andric jeste mestar rijeci , ali je daleko od istine da se Bosna i Hercegovina u knjizevnom (a mislim i u bilo kojem drugom) smislu moze kvalifikovati ( iskljucivo) preko njega.
U prvi mah sam mislio da ce ova tema proci onako neopazeno i bez diskusija obzirom da se zadnjih godina vodi veoma ostra polemika o ovom piscu i njegovim djelima. Mislio sam da je doslo do zasicenja i da se skoro nema sta novo reci, a da do sada nije vec receno.
Medjutim ocigledno je da ovaj pisac i njegova djela iznova pobudjuju rasprave kojima nema kraja. Raduje me iskazano interesovanje ali svakako sa nadom da su ova sva misljenja dosla na osnovu licnih zapazanja citanjem Andricevih djela.
Vec sam napomenuo da sam ovih dana zavrsio sa citanjem djela oko kojih se i najvise vodi polemika. To su „Na Drini cuprija“ i „Travnicka hronika“. Naravno ponovnim citanjem Andrica sam dozivio upravo nesto slicno kao ova djevojka koju je Mustafa citirao u svom postu. Jednostavno sam zapazao mnoge stvari koje nisam primjecivao u mladim danima kada mi to bijase redovna lektira. Taj negativan odnos prema Islamu i muslimanima je ocigledan na svakom koraku u ovim djelima. Za mene je najvece razocarenje upravo njegov odnos prema tom stanovnistvu koje ne naziva cak ni muslimanima nego Turcima. Ja mogu mozda imati razumijevanje za one nepismene koji upotrebljavaju takav naziv za stanovnistvo kome su ovi prostori njihova postojbina, ali za jednog doktora nauka, istoricara, opravdanja nema.
Zasto se onda cudimo ako Mladic likuje u Srebrenici da se konacno osvetio Turcima. Cetnicki ideolozi su nas uvijek smatrali Turcima zeleci time pokazati da treba da se selimo sa ovih prostora.
Da li je kod Andrica u pitanju ideologija ili nesto drugo ja ne znam. Znam samo jedno da stoje optuzbe da on u svojim djelima perfidno iskrivljuje istoriju.
On je uvijek imao poseban, negativan, odnos prema muslimanima i zato ne mogu ni shvatiti a ni prihvatiti tezu da Andrica treba cijeniti samo prema njegovim djelima a nikako prema njegovom zivotu i njegovoj biografiji. Poslije iscitavanja njegovih djela sam pokusao procitati sve o njemu kako bih na neki nacin dokucio sta je uslovilo taj negativni odnos prema islamu i muslimanima. Kakve je to frustracije u zivotu dozivio Andric da bi imao taj negativan stav.Citajuci ponovo Na Drini Cuprija cudio sam se nad onom scenom nabijanja na kolac. Nije stvar u tome da se u toj sceni radi o nekakvom ispadu nacionalizma (usput: Ciganin je pocinitelj, i Cigani se sistematicno kroz cijelu knjigu pominju u najcrnjem kontekstu) nego jednostavno uzivanje pripovjedaca u opisu brutalnosti cina je ono sto me je sokiralo. Mislim da se u svjetskoj literaturi tesko moze naci usporediv primjer takve brutalnosti, opisane do zadnjeg onog bolesnog detalja i naslade pri pripovijedanju. Bolesno. Otkuda tolika masta piscu da do u detalje prica pricu koju sigurno u takvom obliku nigdje nije cuo.
Dakle, to je njegova prica iz njegove maste u koju se toliko uzivio kao da je i sam ucestvovao u tom cinu ,nadgledajuci pomno reakcije posmatraca a posebno jadnika koji je nabijan kolac. Sta je time htio reci a sta postici? To detaljno opisivanje mi je vise licilo na razradjivanje tehnologije nabijanja na kolac koja je eto nasla svoju primjenu u ovom zadnjem ratu.Razlika je jedino u tome sto je na kolcu umjesto Srbina sada bio Bosnjak.Prilikom prijema Nobelove nagrade Andric je odrzao govor koji sam takodjer procitao. Posebno me impresionirao zadnji dio u kome Andric pise o cemu bi pripovijedac morao posebno voditi racuna prilikom pisanja. Citiram:
“Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti.”
Posatavljam sebi a i drugima pitanje da li se Andric uvijek u svojim djelima drzao ovoga sto je izrekao.
I na kraju zelim jos reci da se mi nikako ne djelimo time sto imamo razlicita misljenja. Jednoumlje nije nikad vodilo nigdje. Napredak je u promisljanju pa makar ona bila i razlicita. Ne osudjujem nikoga ako ima drugacije misljenje ali to misljenje treba da bude zaista njegovo a nikako kolektivno koje ljude samo svrstava u torove.
Nadam se da ce se diskusija nastaviti i da cemo ovdje ove izrecene tvrdnje dokazivati takodjer citatima iz Andricevih djela.
Kaza ovaj tvoj komentar mi se stvarno svidio i otprilike diskusija bi trebala ici tim smjerom.
Dobro bi bilo kad bi se dotakli i teme zasto bas Andric sa “Cuprijom” i “Hronikom” te Njegos sa “Vijencem” isl. kao obavezna literatura u srednjim skolama…… ZASTO????!!!!
Zaboravih i ja reci da su mi zadnja dva komentara nekako legla plaho fino, mislim na Kazin komentar kao i na Mustafin “Razmisljanje jedne Sarajke…”
Po meni ova dva komentara su blizu istine i stvarne uloge Ive Andrica u odnosu prema Bosnjacima, muslimanima, islamu!
*************
Posto je meni, a i mnogima, nas Zuko Dzumhur veoma drag i nadam se da cu o njemu na ovim stranicama jos pisati, ja bih sada postavila ovdje taj jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu, knjigu Nekrolog jednoj čaršiji Zuke Džumhura, napisao Ivo Andric.
” Jedan trebinjski beg, uži zemljak pisca ove knjige, priznao je pre stotinu godina jednom Austrijancu da nikad u svom dugom veku nije bio ni do Dubrovnika od koga ga deli svega dvadesetak kilometara druma. Kad se Austrijanac tome zacudio beg mu je rekao:
“Nema vece planine od kucnog praga, gospodine.”
Tako su tesko kretali na put i malo putovali Dzumhurovi zemljaci nekad. Doduse, to pravilo je imalo uvek svoje izuzetke i ta planina nije nikad sprecavala pojedince da putuju svetom i narocito da pohode Istok , koji je njima dosao u pohode jos polovinom petnaestog veka. I oni su odlazili put toga Istoka cesto razlicitim povodima pod raznim vidovima, voljno i nevoljno, kao trgovci, vojnici, skitnice ili hadzije. Uostalom ta planina koja se zove kucni prag bivala je sve manja ne samo u Hercegovini nego svuda u nas dok nije potpuno splasnula. Da, mi smo imali dosta putnika, narocito od kraja 18-tog veka nadalje, ali malo putopisaca, bar malo dobrih i znacajnih. Nas covek je uopste, dugo zazirao od pismenog izraza i zabelezenog licnog utiska i misljenja. Zbog toga putopisna knjiga privlaci uvek nasu paznju i danas i izaziva narocito interesovanje. Od mnogih nasih putnika, pred nama je jedan narocite vrste, slikar i pisac. Pisac i novinar savremenih shvatanja i pogleda, budne paznje i ostra oka. Zbog svega toga svi su izgledi da ce ova knjiga sa svoja dva nacina izrazavanja naici na dobar prijem citalaca i naci svoje mesto medju nasim putopiscima. Uzmite je i vi u ruku i citajte je, ona to zasluzuje. Citajuci je putovacete po cudljivom redu voznje ali zanimljivim putevima a za vodju i nenametljivog tumaca imacete jednog umetnika ziva duha i bogata srca.
Beograd, avgusta 1958 godine.
Ivo Andric “
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.