Forum Replies Created

Viewing 15 posts - 301 through 315 (of 474 total)
  • Author
    Posts
  • purak
    Participant
      Post count: 484
      in reply to: KRATKE PORUKE #3335

      :) Mahsuz selam svima…..odoh malo odmoriti,nepamtim kad sam zadnji put odspavo.;)

      purak
      Participant
        Post count: 484
        in reply to: EURO 2008 #3334

        Teva napisao:

        Dosta mi je sto na poslu moram govoriti da navijam za Tursku,
        ko kad je svaki drugi kolega Turcin, sad bi jos trebo i ovde.:silly:

        :laugh: :laugh: :laugh:

        purak
        Participant
          Post count: 484
          in reply to: EURO 2008 #3333

          Nemoj je ni uciti,manje ce je glava boliti:) …I meni nekad naprosto zao sto razumim bas sve.;)

          purak
          Participant
            Post count: 484
            in reply to: EURO 2008 #3330

            …….odakle ti i zena.:)

            Samo vi falite sviju a nemojte Tursku niposto,a Turska ce pobjediti Cehe sigurno,a i Svicarci “Dabogda sceri da…”:) se izvucu,al prije da ce izgubiti.Slobodno pofalite malo i Tursku,ako nista,radi naseg weba..:woohoo: Sta bolan ako ovo hanuma cita,a njemu je deverati,nije nama.;)

            purak
            Participant
              Post count: 484
              in reply to: EURO 2008 #3322

              Ma i ako naruze moj Teva,:( vidis da me nesto krenulo.

              Nisam se ja lose Gracanice odrazio :) ,HT tj.Hoce Turska mozda cak i pobjediti.;)

              purak
              Participant
                Post count: 484
                in reply to: KRATKE PORUKE #3297

                :) Mahsuz selam svima.

                purak
                Participant
                  Post count: 484
                  in reply to: EURO 2008 #3296

                  :) Za Tursku.

                  purak
                  Participant
                    Post count: 484

                    Ja mislim da nema nista od tog.Da su to ozbiljni projekti nebi se to prekrajalo tek tako.:unsure: Nadam se da ne grijesim.

                    purak
                    Participant
                      Post count: 484

                      MILOST

                      Mada je istom bilo proslo sesnaest sati, dan je vec poceo uzmicati pred nadolazecim sumrakom. Snijezilo je i bilo je hladno. Ulica pusta, kao da je izumro svijet, vrijeme stalo. Osman to nije primjecivao. Nije osjecao kako mu je kosa vec sasvim mokra, kako mu na siroka, razdrljena prsa vjetar nanosi snjezne pahulje koje se tu tope i lagano klize niz kozu. Nije znao kamo se uputio, zbog cega tako zurno grabi, gdje ce biti kraj njegova puta. Znao je jedino da je onaj tamo mrtav, a on u stanju u kojem se rascjepljuje nase “ja”, kad se fino, meko, pulsirajuce tkivo mozga rasclanjuje u masu nepovezanih cestica, kada se dusa rasplinjuje kao izmaglica ponad rijeke, ne odvajajuci se od tijela, ali prestajuci s njim tvoriti harmonican, savrsen sklad razumskog bica. Nesposoban za koncentraciju, za tvorbu racionalnih misli, odluka, planova, zelja, imao je jos toliko razbora da spozna kako je crta sto ga dijeli od ludila zastrasujuce blizu.
                      Glavu je osjecao kao napuhan balon koji je iz trena u tren rastao, a u njemu eho razlicitih glasova i nepovezanih rijeci. Glasovi su mu bili poznati, pripadali su osobama koje ni po cemu nisu bile medjusobno povezane. Rijecima nije mogao odrediti znacenje ni smisao.
                      Cuo je i smijeh, ne izvana, jecao mu je u glavi. Nije bio zvonak, srcan, zdrav, nego nekako sulud. U trenu naidje misao kako su to sejtani, nalet ih bilo, usli u njegovu glavu i zaplesali odvratni, sotonski ples. Pobjeci? Kamo? Istjerati ih? Kako?

                      Onaj tamo ipak je bolje prosao. Ponor pred njim cinio se tako blizu, gori i strasniji od fizickog nestanka. Ici, zuriti, lutati, bez smisla i odredista, do potpunog klonuca, sloma. Hoce li se strmoglaviti u mrak bezumlja?
                      Trgnuo ga je prasak koji u potpunoj tisini sablasno odjeknu. Sto je? Granata? Grom? Na trenutak stade. Ne. Samo je vjetar u divljem naletu lupio napola razvaljenim vratima stare dzamije na kraju grada. Nesto, nije znao sto, kao meka, blaga ruka povede ga i provede kroz ta vrata.
                      Docekase ga tisina i pustos. Daske na podu ogoljene, metar-dva od vrata mjestimice prekrivene paperjastim pahuljama sto ih je unio vjetar. Razgleda oko sebe. Polutama, u kojoj je jasno mogao vidjeti pust mihrab, blatnjave, drvene basamke mimbera, zidove isarane banalnim rijecima i crtezima. Mokrim rukavom kaputa pokusa ih obrisati. Boja se razmaza, no poruka ostade citljiva, crvena mrlja neostrih rubova na bijeloj podlozi.

                      Tisina je postajala sve glasnija. Narastala poput plime i u valovima udarala u napete bubnjice. Cvrsto zakoraci. Dode pred mihrab i spusti se na koljena. Polozi dlanove ispred sebe, sagnu glavu i celom dotaknu pod.
                      “Subhane rabiel ala…”
                      Sklopljenih ociju izgovarao je te tri rijeci groznicavo, brzo, kao u transu, nesvjestan sebe, nesvjestan Onog pred koga je pao na sedzdu, nesvjestan prostora u kojem se nalazi. Odnekud, iz nekog drugog svijeta, davno prohujala vremena, iz zapretanog sjecanja doprijese rijeci: “Dijete moje, kad ostanes sasvim sam, upamti, Boga dragog pozovi i ne boj se.” Nije upamtio. Sjetio se nenadano, tog snjeznom vijavicom zastrtog predvecerja, kao davnog, toplog, djetinjeg sna. Podize glavu i ostade sjediti na koljenima.
                      “Boze uzviseni”, izgovori poluglasno, drhtavo, “usrdno Te molim, ne daj da izgubim razum, Tvoj najveci, najsvetiji dar. Pokazi mi put koji Tebi vodi. Pomogni malom, slabom, izgubljenom…” Naglo usuti jer mu ponestade daha pa priceka da ga povrati, da se malo utisa bjesomucno udaranje srca.

                      Bio je to mlad covjek, istom usao u dvadeset devetu. Po onome sto se vidjelo izvana, odavao je utisak sredovjecnog muskarca. Visoko blijedo celo po sredini ispresijecalo nekoliko uzduznih dubokih trajnih crta koje su obicno potpisi prezivjelog bola. Oci su mu bile mrke kao dugmad harmonike, a izraz im govorio kako mu je dusa jos na ovom svijetu upoznala pakao. Od jakog nosa do usana pruzale su se dvije duboke brazde.
                      Imao je snazna prsa, jake ruke, vitke prste. Dlanovi su mu se neprestance znojili. Povremeno ih je otirao o grubu tkaninu kaputa, pa odustao. I pored studeni u prostranoj odaji, njega su zapljuskivali valovi vrucine. Studeno je bilo i u njemu samom. Kada bi netko uspio proniknuti do njegove duse prekrivene ranama, od koje neke bijahu svjeze, krvave, dvije jos vruce, neke prekrivene krastama, ostale gotovo zarasle, s vecim ili manjim oziljcima, bio bi uvjeren da se radi o veoma starom covjeku.
                      Podigao je do tada poniknuti pogled. Oci su mu bile sjajne i vlazne. Tijelo se strese. Naisao je strah, nenajavljen, neobjasnjiv, jeziv, strah koji paralizira uzasom spoznaje da spasa nema, da vise nema ni nade u spas.
                      “Moj Boze, ne znam sto me dovelo u Tvoj hram, slucajnost ili providnost”, kaza osjecajuci drhturenje glasa, srca, tijela. “Sto god da je, na bolje mjesto nisam mogao doci… Zbunjen sam, preplicu mi se proslost i sadasnjost, buducnost ne nazirem. Sad, prvi put nakon dugih sesnaest godina obavit cu molitvu, ne onako kako si nam propisao, ne onako kako sam nekad davno naucio, zaboravio sam… Bit ce to Tebi upucen vapaj. Milostiv si i blag, a snazan, sveznajuci i svemoguci… Zasto te se i oni koji ne vjeruju, gotovo bez izuzetka sjete u teskom casu kao jedinog spasitelja, utjehe, posljednjeg utocista? Digni zastore sa mojih ociju. Pomogni mi da Te vise nikada ne napustim, da me nikad vise ne napustis…” Rijeci zapele u grlu. Dugi, vitki prsti obuhvatili i stegnuli celo.
                      “Prije pola sata, sat, ubio sam covjeka… Nekoga tko je bio sasvim bespomocan, nesposoban i da progovori, kamoli da se bar pokusa obraniti.” Ruka se spustila sa cela, klonula na koljeno pokriveno mokrim kaputom. Potrazila je onu drugu. Prsti su se isprepleli kao dvije bijele petokrake zivotinjice.
                      Mrak se neopazice uvukao i polegao oko njega. Najednom nemira nestade. Nestade straha, blazenstvo mira razli se njegovim krvotokom. Nestadose i glasovi sto su mu se u glavi mijesali, utihnuse rijeci bez znacenja i smisla. Nestade sotonskog smijeha. Ostade toplina, spokoj i tisina u kojoj su jedino zvonili zvoncici Amilinog smijeha.
                      “Znam da sve znas”, nastavi sada mirnim, gotovo cvrstim glasom. “Jedino Ti. Znas sve moje misli, cak i one od kojih bjezim ne zeleci ih prihvatiti kao svoje, znas svaki moj korak, djelo, namjeru… Zasto onda pricam? I to znas. Potrebno je glasno izgovoriti, cuti vlastiti glas dok samom sebi izgovaram optuznicu. To bi bar malo trebalo olaksati ovaj, za moja ramena pretezak teret koji me razvaljuje, razara… Nekad Sam bio opasan snagom i tijela i duha. Kopnjela je. Prvo polako, neosjetno, a onda naglo, poput snijega kad zapuse jugo, sasvim isciljela. Udahni mi bar toliko snage da izreknem, da olaksane duse prijedjem crtu koja me dijeli od vjecnosti. Ne trazim milost ni oprost. Osudi me, kazni me. Jedino se tebe bojim. Ti si onaj koji uslisava molitve. Zaista si jedino ti sveznajuci i mudar. U ovome casu to govorim s istinskom vjerom i potpunom uvjerenoscu.”

                      Iznova je usutio. Osmijeh mu obasjao lice dok je bezglasno molio Amilu da bude malo tisa, zvoncici njezinog smijeha remete mu misli. Kao da ga je cula, njen smijeh utihnu. Samo je napolju, kao u nekom drugom svijetu, tiho cvilio vjetar. Oci uprte u neprozir, i dalje su bile sjajne i vlazne.
                      “Prva slika koju pamtim je djed, visok, koscat, bijele brade. Sjedi na kozici i naglas uci Kur’an. Nisam imao ni pune cetiri godine kada me nenametljivo a sigurno poceo priblizavati Tebi. Pricao mi je kako si velik i mocan, kako sve tajne znas, tjesis tuzne, jacas slabe, donosis radost nesretnima. Kako si uz nas uvijek, pa nikada nismo sami, kako trazis od ljudi samo da budu casni i dobri, da se vole i uzajamno postuju, a ako pogrijese, da mnoge grijehe prastas jer si milostiv i samilostan… Njegovo ozbiljno lice tada bi ozarila blagost, vjera, unutarnji mir. Njegov zanos se pretakao u mene pa sam slusao ne trepcuci, zadivljen Tobom, pazljivije nego lijepe price koje mi je cesto pricao. Zavolio sam te, moj Boze, i djetinje naivno i nevino zalio sto si nevidljiv i nedohvatljiv… Rano sam poceo obavljati sve propisane molitve. Ne zato sto me tjerao, vec sam u tom dobu to cinio s osjecanjem svete duznosti i zelje da i Ti, Boze, mene zavolis…
                      Jedne veceri, kad mi je pricao kako se sve na ovome svijetu desava po Tvojoj volji”, glas napuknu, “u jednom casu nesto duboko u meni se slomilo. Nisam ga zelio povrijediti, presutio sam pitanje koje sam mu zelio postaviti – kamo srece da nisam – ako si tako milostiv i blag, zar je mogla biti Tvoja volja da ne upamtim ni majku ni oca, da nemam sestru ni brata, ni nanu… Mislio sam kako nije ni milostivo ni blago to uraditi jednom djetetu, od samog pocetka odrediti mu tezak put. Nikad ne osjetiti roditeljsku ljubav, ne sjecati se lica i glasa majke, nikad, ni u snu, ne osjetiti umirujuci dodir dragog dlana kao znak zastite, sigurnosti, pripadanja… Nisam to mogao prihvatiti… tada. U toj noci, mimo moje volje, zastori su se navukli preko mojih ociju. Mozda bi se digli ranije da u trinaestoj i djeda nisam izgubio.” Ote mu se tezak uzdah.
                      “Sad, prerano ostario, gledajuci sve zlo rata porodjeno iz mrznje, sad znam da za sve sto cinis imas svoje razloge, da su oni pravi i pravedni. Mozda si me, uskracujuci mi porodicu, stavljao na kusnju. U dobru i sreci lako je voljeti, ostati dosljedan u svojoj ljubavi prema Tebi; u muci i jadu je velicina i snaga nepokolebljive vjere i snage oprosta… Tada sam mislio samo o onome sto si mi uzeo, zanemarujuci ono sto si mi dao – zivot, zdravlje i najvrednije, najdragocjenije – ostar, bistar um. I Amilu, moju radost, ljubav, nadu…
                      Ucio sam, stekao siroko znanje, i opce i religijsko. Kao zreo covjek, postavljajuci pitanja i trazeci odgovore na bitna pitanja, pitanja prapocetka, ustrojstva kozmosa, mikrokozmosa, nastanka svijeta, zivota, i covjeka kao krajnje konzekvence, ponovo sam postao svjestan tvoje sveobuhvatnosti i sveprisutnosti. Ipak, nisam Ti se vratio. Bio sam, ako nije neprilicno reci, intelektualni vjernik, mislio da je za vjernika dostatno imati cisto srce i plemenite namjere. Moj Gospodaru, danas sam i to izgubio. Nista vise nemam osim ove, davno izgubljene, pa nekim cudom ponovno nadjene spone koja me u ovome casu s Tobom vezuje, i nade da cu sebi olaksati molitvom. Jer, ti se zaista odazivas molitvama onih koji te zovu, ako Te zovu…
                      Osim ucenja i citanja, drugih interesa gotovo da nisam imao. Tako je bilo sve do posljednje godine studija kada sam sreo Amilu. Lijepa, cedna, moja… Boze uzviseni, nista ovozemaljsko u ljepoti se ne moze usporediti s njezinim smijehom. Kao zvon praporaca punio je moje srce zeljno ljubavi. Stalno me pratio. Do malocas sam ga i ovdje cuo.
                      Bila je tri godine mladja od mene. Sanjali smo o danu kada ce diplomirati, kad cemo saviti gnijezdo. Amila ce nam radjati djecu. Ucit cemo ih Ijubavi, ljepoti, dobroti ljudskoj … Svaki vikend proveden zajedno, svakodnevni telefonski razgovori…
                      Bila je na samome kraju, jedan ispit ju je dijelio od diplome kada je pocelo. Ostala je u Banja Luci gdje je studirala, ja ovdje. Presjekli su nam sve putove, srusili mostove. Ni telefonom se vise nismo mogli cuti, ni pisati jedno drugom. Ostale su samo rijetke kratke poruke preko listica Crvenog kriza koje su putovale po nekoliko mjeseci. U ocima je, jednako stvarno i blisko, obitavalo njezino lice, sjajne oci sarenih duzica, u usima zvoncici njenog smijeha, na usnama njeno ime… A zlo je raslo do neslucenih, nezamislivih razmjera.” Uronio je lice medju dlanove i obujmio glavu.
                      “Svoj sam zivot uvijek temeljio na ljubavi prema lijepom, dobrom, casnom. Mrznja je bila tek pojam, nepoznat, dalek mome srcu i umu. Moj Boze, vise nije tako. Osjetio sam da je stvarna, da zivi, da je snazna, slijepa i jaka, i od ljubavi jaca. Je li u njihovim srcima zivjela oduvijek, a drzali je sputanu, u lance svezanu, pa ona, tako sputana, u zelji da se oslobodi, jacala. Kad se osjetila dovoljno snaznom da je vise nista ne moze drzati okovanu, kao zvijer je rastrgala lance i kao pobjesnjela nasrnula. Iz cega se rodila? Kada? Kako? Zbog cega? Ne znam. Ne vjerujem da itko osim tebe zna. Tek, zaigrali su krvavo kolo i jos ga igraju. Ima li kraja, moj Boze?
                      Radio sam do iscrpljenja, u radu nalazio utjehu i spas. Jedino si mi Ti mogao dati takav dar za kirurgiju koja je za mene svojevrsna umjetnost. Spasavao sam i one koje su svi drugi bili otpisali. Ustvari, Ti si ih spasavao mojim rukama. To sada znam. Sto su rane bivale zesce, razornije, cesce, moja snaga i entuzijazam su se udvostrucavali, utrostrucavali, ustostrucavali. Nailazila su razdoblja kada se cinilo da gubim snagu, da ce me slomiti danonocni iscrpljujuci rad. Bas tada bi stizala vijest da je Amila ziva, zdrava, moja. U noci, u potpunom mraku, bezglasno sam je dozivao, govorio joj kako cemo nasu djecu morati uciti da osim dobra postoji i zlo, da budu pripravni ako naidje, da osim ljubavi negdje cuci mrznja, ne smije ih zateci nespremne kao nas… Moja Amila, jedina izvjesnost u sveopcem kaosu, svojom nevidljivom prisutnoscu potirala bi umor, strah, glad, nesanice…
                      Poceo sam se osamljivati da sacuvam zrnce normalnosti koje mi se danas otelo i kotrlja se pred mojim ocima, a ja uzalud trcim da ga stignem i uhvatim… Prestao sam slusati radijske i televizijske vijesti, cak izbjegavao i usputne komentare na ratne teme. A boljelo je ubijanje, osakacivanje, ponizavanje, protjerivanje… Prepuna su groblja. Bolesti, studen, suze, krv, glad, dim, miris palezi. Tuzne kolone prognanih… Bjezao sam od tih slika, a nisam mogao pobjeci. Ne bih ni trebao bjezati. Pale su maske.” Umor ga savladavao, kapci bivali sve tezi.
                      “Sve ovo u meni, Boze, rezultat je gubitka. Ne jednog, nego gubitka svega sto sam imao. Ne materijalnog, nego neusporedivo vrednijeg, onoga sto covjeka cini covjekom, sto stoji iza svakog njegovog postupka, namjere, zelje.” Osjeti se sasvim ogoljenim.
                      “Nasao sam se pred zidom bez ikakve mogucnosti da krenem naprijed niti da se vratim nazad. Oduzeo sam zivot covjeku. Prekrsio Tvoj zakon. Znam da je ljudski zivot svetinja. Zivot je Tvoj dar i covjek ne smije prekrsiti taj zakon. Prekrsio sam i profesionalni kodeks. Obavezao sam se i zakleo da cu uvijek i samo pomagati ljudima, pokusavati im svim svojim znanjem i sposobnostima produziti zivot, ublaziti bol i patnju, a sto sam ucinio? Zaustavio sam, prekinuo jedan zivot. I trece, mozda najteze. Uzeo sam sebi pravo da sudim, presudujem, da sam izvrsim presudu, sve u situaciji da onaj kome sudim, kome izricem najtezu kaznu, nema ni pravo ni mogucnost da kaze ma i rijec. Jos gore. Bez sigurnog dokaza krivnje. Pa ipak, siguran sam i u tocnost optuzbe, nepobitnost dokaza i pravednost kazne. Sve mi to govori moje srce, osjecam to u dusi koja se iznova sastavlja, prestala se rasplinjavati od casa kada sam preda te kleknuo. Sve mi je to, bolje od ikakvog dokaza, rekao sjaj u njenim ocima.” Umor postajao sve tezi. S naporom je drzao otvorene oci. Snazno ih protrlja vrhovima prstiju.
                      “Poslije Jajca, Vinca, Prijedora, Kozarca, Kluca, pocese stizati prognanici iz Bijeljine, Janje, Banje Luke. Prestao sam misliti na rat, glad, studen, zaboravio na krvavu zemlju, mrtve, sirocad, crne kosture zgarista. Ostala je samo Amila, zvoncici njenog smijeha, sjajne oci sarenih duzica… Pet puta sam uzalud docekivao tuzne kolone prognanih, kao sumanut se gurao izmedju izbezumljenih, jadom i nevjericom skrhanih ljudi. I zvao, do neba se prolamalo: Amilaaa! Dosta tih nesretnika ju je poznavalo. `Ziva je i zdrava nasa doktorica, Bog joj zdravlje dao’, govorili su mi.
                      Sesti put, na nesrecu, nisam otisao uzalud. Nasao sam je. Dvije su zene izmedju sebe vukle ono sto je ostalo od djevojke koja je nekad bila moja Amila… Prljava, razderane odjece, rascupana, krvava… Nije me prepoznala. Samo me na tren pogledala s uzasnim sjajem u ocima. Tada sam bio samo musko, paradigma surovosti i najtezeg zla… Silovali je u planini, samo osam kilometara od mojih ociju, ruku, srca…
                      Smjestili su je na psihijatriju. Kolege su samo nemocno slijegali ramenima, o prognozi, mogucnosti oporavka, niti rijeci. Jaki lijekovi doveli su je u stanje letargije. Dise, gleda, jede, spava. To ostade od moje Amile, moje buducnosti, zivota.
                      Plakao sam, urlao, lupao glavom o zid dok krv ne bi potekla… Onda sam se vratio poslu pokusavajuci u spasavanju drugih za sebe naci spas.
                      Jutros dovezose ranjenog cetnika. Cetnik. Simbol svih zala sto su se na ovim prostorima desavala i desavaju. Ali, ranjeni cetnik je samo ranjeni covjek kome treba pomoci. Lijecnik od toga dalje ne ide, niti smije ici. S dvojicom asistenata sam ga operirao, trajalo je preko sest sati. Bio je spasen. Policajci su stajali pred vratima sobe. Danonocno ce ga cuvati da mu se, kojim slucajem netko, zbog zla koje je od njih prezivio, ne pokusa osvetiti…
                      Vozili su ga iz sale. Odjednom se tu stvori Amila. Kad ga vidje, kriknu tako snazno, sablasno, da zaglusi prostor: `…radjati, balinkuro… necu cetnike… ne daj me, majko!…’
                      Mi gledamo skamenjeni, sledeni njenim izrazom, glasom. Tehnicari s psihijatrije je hvataju, vuku. Ona se otima, cupa, osvrce, stisce male sake u pesnice i jednako sablasno, prodorno vice, krv se u zilama ledi: `Mihajlo, Mihajlooo!’
                      Svega sam postao bolno svjestan. U trenu mi se vratio negdasnji sjaj tih ociju koji bijase jedino svjetlo u mom praznom zivotu, ociju koje su sjale poput dalekih zvijezda, i vremena kada sam bio siguran da, dok taj sjaj traje, necu biti izgubljen, poput antickih pomoraca ciji jedini orijentir bijase slabasni sjaj zvijezda koji ih je sigurno vodio zeljenom cilju. Vratio mi se i kratak trenutak u prihvatnom centru kada me je, poput jakog svjetla u dubokom mraku, njihov jezoviti sjaj sasvim zaslijepio. Bas taj bljesak me uvjerio, prisilio, natjerao da uradim ono sto nisam smio…
                      Je li dar ili kazna ljepota i cednost kojim si je obdario? Da nije bila lijepa, mozda ne bi dozivjela najteze od svih ponizenja. Da nije bila cedna, mozda bi sacuvala razum… Zamrseni su, i nama smrtnicima nedokucivi putovi Tvoji, o Svevisnji.
                      Kada su svi napustili sobu, sasvim mirno, s nepokolebljivom odlukom, navukao sam u spricu ampulu adrenalina. Dok sam vezivao povesku oko njegove nadlaktice, ta mlitava, bezivotna ruka izazvala je u meni novi osjecaj – zbilja, zar to hocu, zar to mogu uraditi?… A onda bljesak – ta je ruka razdirala njezinu haljinu, ta ruka je…
                      Mrak mi zastrije sve vidike. Vidio sam samo trag uboda gdje je primio uvodnu anesteziju. Bas na to mjesto sam ubo iglu. Samo kratak hropac i… gotovo.”

                      “Eto, glasno sam izgovorio ono sto si Ti vec znao. Sto sad zelim? Samo malo mira, malo zaborava. A poslije? Neka bude volja Tvoja. Pomogao si mi. Olaksao teret, odagnao nemir, strah, uzas… U saburu cu traziti spas uvjeren da cu doci pred svoga gospodara, sresti se s njim. A moj jedini gospodar si Ti, o Svevisnji. Doista si ti milostiv i blag.”

                      Epilog

                      U lijecnicku sobu na psihijatriji, usplahiren, uletje doktor Salih.
                      “Ljudi moji, u medicini je sve moguce. Ona mlada lijecnica iz Banje Luke se iscupala. A svi smo je bili definitivno otpisali.”
                      “Po cemu sudis?” upita Ivana.
                      “Sad me zaustavila i sasvim mirno, razborito, bistra pogleda, pitala poznajem li kolegu Osmana s kirurgije.”
                      “Pa sto cekas? Idi mu reci. Znas koliko je dolazio, brinuo.”
                      Salih je pogleda s nevjericom.
                      “Zar nisi cula?”
                      “Sto?”
                      “Jutros su ga nasli smrznutog u dzamiji.”

                      Nura Bazdulj Hubijar, Nevjestinski ponor i druge price

                      purak
                      Participant
                        Post count: 484
                        in reply to: Eurosong #3288

                        Nista u zivotu tako ne razveseljava kao kad nas gadjaju pa promase. -Churchill

                        :)

                        purak
                        Participant
                          Post count: 484
                          in reply to: Prelijepa ilahija #3232
                          purak
                          Participant
                            Post count: 484

                            Beharu,zaboravio si ovo postaviti :) :

                            http://www.youtube.com/watch?v=kfZ33Q9iPhc

                            Beton,sto reko Pitar.Melodija sevdalinke otpjevana od dvije zvijezde zabavne muzike,dok him se zvuk harmonike uklapa uz glasove bolje nego nekim narodnim pjevacima….

                            A tek da smo s ovim izasli na eurosong????

                            “Dabogda” da ti sad opet ne stradam.:dry: :)

                            purak
                            Participant
                              Post count: 484
                              in reply to: Eurosong #3183

                              Škaljić napisao:

                              purak nemaš pojma ne glupiraj se

                              Ja sam zelio srociti jedan lijep komentar,na ovu ovakvu Skaljicevu mudrost,al sam ipak osto vjeran sistemu preslikaj ako nista sliku……a mozda ni njemu nebi bilo lose da se pocne prepiskom sluziti,….da ne pise iz svoje glave :( .

                              purak
                              Participant
                                Post count: 484

                                :) Sreca pa su one slike postavljene sinoc kad sam ja vec napustio kucu,nebi me niko ocapio od ekrana :( .Mi smo u zadnju subotu,malo oko saca,i u neka doba pocese me prozivati “Dobro je vise purak odbij”,….a mene od saca i rostilja ne otjera sale.Pa reko,”zar je dotle doslo,pa i ako jeste,napravicu hirurzima posla,al ne micem dok se ima mrva ocackati.;)

                                purak
                                Participant
                                  Post count: 484
                                  in reply to: Vicevi #3168

                                  Imo covjek kokosinjac i jednog starog horoza,i na pijacu i kupi mladog,i donese ga i upusti medju njih,i,stari horoz odmah prileti da pregovara sta ce i kako ce,al mladi nece ni da cuje.
                                  Sad stari sta nije pokusavo,…pa ja sam domaci,nemozete me tek tako odbaciti,pa valjda se starija imalo pika,pa jos svasta sta nije izgovorio al mladi ni habera.Iznemogo od pregovora ljubazno upita mladog:

                                  -Pa mozel makar ona najstarija,najruznija kokos da bude moja?

                                  *Ma nema govora!-otrese ga opet mladi.

                                  -Pa hajde eto da se potrkamo do cumeza,i ako ja stignem….makar stara moja.

                                  *Haj moze!

                                  -Al pusti me dva metra ispred,uzmi u obzir moje godine?!

                                  *Eto ti i tri!

                                  I Nastimaju se oni,i samo sto su potrcali,gazda iz kuce pusku i po sred mladog i on se izvrnu.Kad kaze gazda:

                                  Ma ne mogu da vjerujem,treci horoz ove sedmice,i opet mi se potrefio peder!

                                  :laugh: :laugh:

                                Viewing 15 posts - 301 through 315 (of 474 total)