Viewing 15 posts - 16 through 30 (of 91 total)
  • Author
    Posts
  • Anonymous
      Post count: 2088

      [color=#008000]NEDAM BOSNE, NEDAM

      Pricao sam neki dan sa jednim jaranom
      ili bolje receno sa jednim hajvanom.
      Otiš’o sam u goste k’o kod starog jarana
      da se malo sjetimo naših starih dana.
      Živi u Njemackoj u velikom gradu
      kaže da se snašao i dobar mu je posao.
      Poceo mi pricati o njegovom radu
      završio fakultet i oženio švabicu mladu.
      Kaže, radi u ŠULE predaje matematiku
      i da sve više zaboravlja bosansku gramatiku.
      Stanuje u centru grada, radi kod BANHOFA
      iznese nam na sto jednu flašu Smirnofa.
      Kaže ide cesto sa familijom na RAJZE
      mnogo rijeci na njemacki svaka treca ŠAJSE.
      Prica mi o Švabiji i njenim ljepotama
      o rijeci Rajni i Frankfurtu na Majni.
      Bio je u Americi, na Azurnoj obali
      bio je u Šaniji i malo u Italiji.
      Prica mi o zapadu i njegovim ljepotama
      o njihovom kulturi i nekim divotama.
      Najbolji prijatelji švabe su mu sada
      njegovim životom sada para vlada.
      Putuje po svijetu i tim se ponosi
      prica mi o Malti al’ ni rijeci o Bosni.
      Ima li gdje Bosne u toj tvojoj prici,
      gdje ti je stara raja stari teferici?
      Ovog ljeta kaže u Portugal se sprema
      u Bosnu mu se ne ide tamo ništa nema.
      Ništa ga ne vuce u Bosnu da ide
      jer njegova djeca nemaju šta da vide.
      Uhvati me muka, stomak se prevrno
      sunce sija napolju al’ meni je sve crno.
      Ne mogu da vjerujem za starog jarana
      zakleli se Bosni do sudnjega dana.
      Izdao je mene i majku Bosnu našu
      više mi se ne pije skloni ovu flašu.

      Ja živim u Švici, zemlji cokolade
      zemlji satova u kojoj nikad nije bilo ratova.
      Al’ kod mene u stanu pjeva sevdalinka,
      sitno veze bosanska harmonika
      i od Dine Merlina “Jedna si Jedina”.
      Bosanska se zastava na balkonu vije
      naše stare obicaje održavam k’o prije.
      U bosansku školu svoju djecu šaljem,
      casove istorije o Bosni im dajem,
      neka ne zaborave neka se sjecaju,
      o njihovom porijeklu, babinom rodnom kraju.

      Neka znaju da su mnogi babini jarani
      za Bosnu pali i svoje živote dali.
      Neka pricaju sinovima svojim, unucima mojim
      neka ne zaborave, neka se sjecaju.

      Kako možeš bolan Bosnu zaboraviti,
      kako možeš bolan staru raju ostaviti?!

      E moj Bošnjo moj kako možeš bolan?

      Sjecaš li se Sarajeva, pijace i Markala?
      Sjecaš li se da je tada cijela Bosna plakala?
      Sjecaš le se Srebrenice Srebrenickih žena i uplakane djece?
      Sjecaš li se da ste i vi od rata bježali?
      Sjecaš li se hajvanu i tebe su prognali?
      Nisi imao kuda kod sebe sam te primio,
      tri godine rata kod mene si živio.
      Sjecaš li se bolan da smo sve dijelili
      zajedno smo plakali, zajedno se veselili.
      Oblacio si moje hlace, moje košulje, i moje gace.
      Halal ti sve bilo, al’ ti si sve zaboravio.

      E moj Bošnjo moj kako možeš bolan?

      Sjecaš li se bolan kad si ranjen bio,
      kad te mali Ibro na ledima donio?
      Sjecaš li se hajvanu da ti je život spasio?
      Sjecaš li se Dragana komšije sa lijeve strane
      koji ti je pomogao da odeš preko grane
      da sebi i familiji obezbjediš bolje dane,
      i to si zaboravio?

      E MOJ BOŠNJO MOJ,
      ZAR NAM TREBA OPET RAT DA MI BUDEŠ BRAT

      Pricaš mi o Francuskoj prelijepoj državi,
      pricaš mi o Španiji, Italiji i njihovoj obali.
      Kakva bolan Francuskai njena ljepota,
      više imaju beskucnika nego Bosna stanovnika
      Ne hvali mi njih i njihovu naciju,
      po Afrike unajmili da naprave reprezentaciju.
      Kakva bolan Njemcka, kakav bolan Švabo
      pola od njih ni sad ne zna ko im je babo.
      Kakvi Talijani jebali te oni,
      predsjednik mafijaš, Silvio Berluskoni,
      glavna hrana njihova to su makaroni.
      Od Rima pa južnije sve tužnije i ružnije
      tu mafija vlada, jadni narod strada.
      Amerika, zemlja debila i Klintona Bila
      prosjecna kilaža 150 kila.
      Zemlja sendvica i brzih restorana,
      što je za nas užina, njima glavna hrana.
      Zemlja demokratije, da te zaboli glava,
      a crnci još uvijek traže svoja prava.
      A ti mi pricaš o zapadu?!

      E moj Bošnjo moj kako možeš bolan?!

      Imam i ja prijatelja Šveda, Talijana
      iz država svih i sa svih strana
      i svi me poštuju,kao stranca i kao Bosanca
      jer znaju ako treba dati krvi, tu sam prvi.
      Ali u Bosnu ne smiju dirati
      jer za nju sam spreman i klavir zasvirati.
      Spreman sam da se potucem nekoga istucem
      ili deblji kraj izvucem
      jer ja sam se zakleo,
      NEDAM BOSNE, NEDAM BOLAN
      jer to je moje od Kulina bana do današnjeg dana
      to je moje i mojih jarana.

      Dok ti budeš u Portugalu na godišnjem odmoru
      ja cu biti u Bosni na našem Jablanickom moru
      uz jarane stare, zvuke gitare i gajbu pivare
      uz roštilj i pice nama lijepo bice.

      I uvijek kada se u Bosnu vratim
      obavezno u Jablanicu svratim
      narucim pecenje, sjedem pod bagrenje
      pogledam na Neretvu i ponovim zakletvu

      NEDAM BOSNE, NEDAM BOLAN[/color]

      purak
      Participant
        Post count: 484

        BEZIMENI UŽAS,
        ILI KAD JE POČELO? (I)

        Kad se moj, do tada, prilično bezbrižni život, pretvorio u moru i sveo na puko trajanje, egzistenciju beslovesne životinje ili, čak, biljke?

        Da li je to bilo onog jutra kad je moja žena spakovala dvije torbe i odlučila da s našim djetetom napusti Sarajevo – dok se “ovo” ne smiri (kako je većina ljudi naivno mislila i vjerovala da na brdima iznad nema ništa drugo do pijanih, razularenih pljačkaških bandi, a ne jedna organizovana sila, koja je stavila sebi u zadatak da nam svima “dohaka”)?

        Na platou ispred najčuvenijih sarajevskih nebodera, blizanaca, ljepotana od modrog stakla i čelika, koje smo iz milja zvali Momo i Uzeir, po imenima popularnih radio-komičara, a koji su sada ruina, kako u građevinskom smislu, tako i podsjećanje da smo nešto trebali čuvati “kao zjenicu oka”, simbol sloge Srba i Muslimana u ovom gradu, oko par autobusa za evakuaciju se natiskala svjetina: sasvim mala djeca u naručjima majki, nesvjesna ničega što se oko njih zbiva, ali nekim neobjašnjivim čudom ipak upozorena da se nešto strašno sprema, s licima iskrivljenim od grčevitog plača; unezvijerene majke, koje ne znaju šta bi prije pri­hvatile – djecu ili kofere, očevi, koji se u ovakvim prilikama uvijek doimaju nespretno, a iz petnih žila se trude da ostave utisak ležernosti, “teritorijalci”, koji se uzaludno trude da naprave bar malo reda, pa izdaju naredbe, koje se gube u kakofoniji plača, vriske, besmislenih i bespotrebnih savjeta pri opraštanju.

        Upozorenje da će konvoj biti otkazan ukoliko se ne uspostavi neka disciplina ima malo ili nikakvog efekta, jer, iako je već rečeno da će u autobuse biti primljeni samo oni čija imena budu pročitana sa spiska, svako se želi prvi ubaciti u autobus, vrata su zakrčena i nema vremena za provjeravanja ličnih podataka. Kod jednog auto­busa, kao vođu puta, prepoznajem prijatelja, M.T., doktora, pa se probijam do njega (ne znam ni sam kako) i derem mu se na uho:

        “Pročitaj Dijana i Nevena Džamonja, molim te, pročitaj Dijana i Nevena Džamonja!”

        U prvi mah me ne prepoznaje, a onda izvikuje imena (kroz megafon) i moja žena i kćerka napokon uspiju da uđu u autobus i mogu da odahnem…

        Ne samo što odlaze na sigurno, već što mislim da će nam “kratkotrajni” rastanak biti od koristi, pošto smo u proteklih mjesec i po dana rata, izluđeni artiljerijskom paljbom, noćima provedenim u skloništu, iscrpljeni glađu i nespavanjem, smoreni neizvjesnošću, postali jedno drugom neprijatelji – da budem pošten, naš brak se već i prije klimao, pa nesposobni da shvatimo da smo uvučeni u jedno strašno zlo, mnogo veće i jače od nas samih, krivca tražili jedno u drugom.

        Kraj je maja. Sad je na moru već lijepo vrijeme. Idućeg mjeseca će se Nevena već moći kupati. Ono para što su ponijele, moći će im biti mjesec-dva u našoj prikolici u Baskom Polju.

        Dijana dole ima i dosta prijatelja, pa joj neće biti dosadno i oni će joj pomoći, ako zatreba, a ja ću doći kad se “ovo sranje završi”.

        Da, baš sam tada tako razmišljao, ali zašto sam se onda tako grčevito prihvatio za željeznu ogradu obližnje škole i sa neartikulisanim riječima i plačem ispraćao autobus s mojom Dijanom i Nevenom?

        ILI…

        … je počelo ranije?

        Osamnaestog aprila 1992. godine, kada sam debelo platio avion­sku kartu do Beograda. JNA i “ko-zna-ko-još” su držali aerodrom, ali sam poznavao mnogo ljudi u JAT-u, pa sam se uspio ukrcati bez većih problema.

        Plan mi je bio jednostavan: iz Beograda ću nazvati majku, koja već trideset godina živi u Amsterdamu, i zamoliti je (prvi put u životu) da učini nešto za mene: da me primi, svog sina, Nevenu, svoju unuku, na jedno mjesec-dva kod sebe.

        Ne može me odbiti. Zna da je rat u Sarajevu. A, ionako, “to” neće dugo trajati: vojska će pokokati one seljačine što pucaju po Sarajevu. Samo kad primi naredbu.

        Pozvaću Dijanu da dođe s Nevenom u Beograd, kod Rajka Petrova Noge, svog prijatelja, kod kojeg možemo biti dok ne odemo za Amsterdam.

        Rajku će biti drago da me vidi, da mi pomogne. Pa, zar nisam u svojoj pretposljednjoj knjizi jednu priču posvetio njemu, zar nisam bio prvi i jedini koji se na Televiziji usudio pomenuti njegovo ime i pročitati njegovu pjesmu kada je bio anatemisan u Sarajevu, zar ga nisam bezbroj puta branio od napada da je srpski nacionalista, zar sam mu jednom, zahvaljujući svojim poznanstvima u sara­jevskom podzemlju, “spasio život” kad bi on nešto zasro u kafani?

        U Beogradu, na aerodromu sam našao Baneta, na kojeg me uputio Damir iz Sarajeva. Bane, kako već Beograđani znaju biti srdačni, mi je rekao da nema problema što mi je pasoš istekao, jer će me staviti na turistički, zajednički pasoš, da se on te subote ženi u Novom Sadu, pa ga neće biti na poslu, ali on će sve srediti unapri­jed, a ja, ako budem imao vremena, da dođem na svadbu.

        Taksijem (pun sam para ko šipak, jer sam nedavno od Udruženja književnika dobio 200.000 dinara za adaptaciju stana) idem do Francuske, do srpskog Udruženja, odakle zovem Rajka u BIGZ, gdje radi kao urednik. Rajko ima puno posla, ali će Ljilja, njegova žena, doći po mene…

        Vladimir, Rajkov stariji sin, ogroman je, već je odslužio vojsku, a ja ga pamtim kao osnovca. Petar, mlađi, ima desetak godina i, za razliku od Vladimira, u čijem govoru se još uvijek prepoznaje “bosanština” ili, bolje rečeno, “sarajevština”, priča kao prava “beogradska maza”.

        Pričam s Ljiljom o banalnim stvarima; smijemo se tračajući zajedničke prijatelje iz Sarajeva, ne pominjemo “ono” što se desilo u Sarajevu, ali mi to samo odgađamo trenutak kada će i ta “tema” morati biti načeta…

        Rajko se vratio s posla. Izljubimo se tri puta. (A, kako bi drukčije?)

        Dok mi sipa “vinjak”, Rajko pita:

        “Neko mi je rekao da si dobio kćerku?”

        “Ima dvije i po godine.”

        “Kako se zove?”

        “Nevena.”

        Rajko, kao, prijekorno maše prstom:

        “Vidi ti malog, lukavog šokca – dao srpsko ime kćerci.”

        “Daj, ne zajebaji, Rajko. Otkud Nevena srpsko? Ima li išta da nije srpsko? Dobila je ime po mom pokojnom stricu.”

        Šalimo se na račun pripadnosti našim nacijama, kao i bezbroj puta do sada, ali tada će uslijediti pitanje, koje očekujem i kojeg se bojim: “Šta to rade Srbima po Sarajevu?”

        Samo sliježem ramenima i iskapljujem “vinjak”:

        “Ne radi im niko ništa. Jebeno im je, kao i svakom drugom.”

        Rajkovi “čuveni” brkovi se kostriješe od iznenadne ljutine, a ja već osjećam da će ovo biti vrlo kratkotrajna posjeta.

        Dario Dzamonja

        purak
        Participant
          Post count: 484

          BEZIMENI UŽAS,
          ILI KAD JE POČELO? (II)

          Ne mogu da se ne sjetim kako se jednom (davno?) Rajko Petrov Nogo, svrativši u moj stan, zatekavši me kako spavam na prostrtom Oslobođenju, jedinom “namještaju” koji sam imao u kući, razletio po gradu, skupio pare od raje (dobrim ili većim dijelom doprinio) za namještaj, krečenje, uvođenje struje, telefona…

          … pa, mi, sada, njegovo odmahivanje rukom:

          “Nisi ti upućen šta se dešava u Sarajevu”, zvuči potpuno suludo. (???!!!)

          “Jok – ti si! Bezbeli da nisam upućen – ti, sa ‘Zelenog venca’, bolje znaš šta se dešava na Marindvoru nego ja…”

          “Znam, ali, ipak, ti si haustorče, imaš puno prijatelja Muslimana, pa ne možeš da vidiš, da osjetiš…”

          Pucam po šavovima:

          “Uredu, Rajko, ako će te to učiniti sretnim: svaki put, kada se vraćam kući, preskačem preko leševa poklanih Srba po ulicama. Eto, kažem da je tako, ako te to čini sretnim! Ali, jebi me, nije tako.”

          Rajko je, najednom, “umoran”, ide na spavanje…

          I ja za njim. Umoran sam kao pas, ali od spavanja nema ništa. Prevrćem po glavuši:

          “Ma, to Rajko ima samo menstruaciju. Sutra, kad se probudimo, popijemo jednu za popravak, sretnemo se s drugarima, kad sjednemo u Bosansku kafanu ili u Orač, naručimo “još po jednu”, sve će se objasniti, sve će leći na svoje mjesto – pa, zar nismo jarani?!”

          Iz nekog (ili više) razloga, vinjak me tjera na povraćanje, a možda je to samo nesnosni osjećaj krivice što su mi žena i dijete još uvijek u Sarajevu, što raja priča da sam zbrisao u Beograd, što šupci ispiraju svoja šugava usta sa “ma, znali smo mi…”

          * * *

          Ujutro, zovem aerodrom, Baneta. On mi, prilično panično, kaže da je vojska tog jutra uzela aerodrom pod svoje – ne može ništa da uradi za moj odlazak u Amsterdam bez valjanog pasoša.

          “Ma, jebo Amsterdam. Kad ima prvi avion za Sarajevo?”

          “Nema više aviona za Sarajevo.”

          Ništa mi nije jasno, a ponajmanje šta sad da radim.

          Baš, nekako izgubljen, čujem Rajka kako kaže:

          “Ljiljo, odvezi malog na terminal.”

          Zahvaljujem, ne treba mi, uzeću taksi…

          * * *

          Na aerodromu, dok čitam Politikin zabavnik, saznajem da (možda?) danas leti posljednji avion za Sarajevo.

          Moram se prijaviti u Vazduhoplovnu komandu, jer to je vojni avion, vojni aerodrom…

          Taksista neće ništa da mi naplati “jer sam Bosanac”, a on jebe majku Slobi Miloševiću, jer je taj isti dan Drina, cigarete, uduplala cijenu.

          Vozi me do radnje gdje mogu kupiti jeftine “klekovače”; negdje je oko podne, a avion (Kikašev transporter), ako poleti, trebao bi oko pet popodne.

          Sjedimo u nekoj birtiji, ja hoću da platim rundu, ali on ne da:

          “Sredi se, bre, Bosanac.” “Odakle si ti?”, pitam ga. “Iz Beograda. Zašto pitaš?” ‘”Nako.”

          Sjedili smo i lokali tri-četiri sata, a nismo se ni upoznali, kad on kaže:

          “Bosanac, vreme nam je.”

          Vozio sam se i sa pjanijim taksistima i nije me bilo strah, ali kako je ovaj hvatao krivine, uz “jebaću im mamicu seljačku”, laknulo mi je kad sam došao na Batajnicu, kad mi je kadet pogledao pasoš, zvao pretpostavljenog, a on me pitao:

          “Došli ste jučer u Beograd? Koja je bila svrha vašeg dolaska?”

          “Bio sam na sahrani prijatelja. Sahranio sam ga.”

          Ništa nisam slagao.

          purak
          Participant
            Post count: 484

            BEZIMENI UŽAS (III)

            Iz aviona, boinga 747, izvađena su sjedišta, pa, ionako ogroman, sada samo nas jedanaestoro unutra imamo osjećaj kao da smo na centru fudbalskog terena.

            Osjećaj izgubljenosti povećava i mukla tišina koja vlada među nama, jer je svako zabavljen svojim mislima i brigama. (Nikad neću shvatiti zašto se kaže “zabavljen”, kad ti mozak puca od napo­ra da skontaš bilo šta, kad ti se čelo mršti od bola, a probija te hladan znoj.)

            Otvaram flašu klekovače i ona ide u krug, dok avion rula po pisti… U toku leta opet prebirem po glavi kad je OVO počelo.

            BI LI TO…

            …onog dana kada sam stao pred mikrofon, kada je šezdeset hilja­da ljudi iz cijele Bosne došlo u Sarajevo da odbrani mir, kada sam pred Skupštinom rekao da hoću da iskoristim priliku i da sekundom šutnje odam “poštu” našim nacionalnim liderima, koji su nas doveli do OVOGA i da kažem da krivci nisu Srbi, Hrvati niti Muslimani, nego prezreni PAPANI (što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista), kada su moje riječi i riječi drugih istomišljenika prekinuli rafali Karadžićevih plaćenika sa zadnjeg sprata Holiday Inn hotela preko puta, kada smo shvatili da se ne radi samo o šačici pijanih i drogiranih baraba vrijed­nih prezira i žaljenja, kada su prijetnje Muslimanima, od strane Karadžića, neuspjelog pjesnika, potkupljivog psihijatra, iskompleksiranog seljaka, prestala da liče na bapsko trućanje, kada smo shvatili da se kugi nacionalizma, potpomognutoj topovima i tenkovima, ne možemo suprotstaviti pukim parolama hipi stila “Make love not war” i pobijediti, kada je strah opustio ulice Sarajeva i kada su se, iste noći, po ulicama razmiljeli “oslobodioci”, pljačkajući svaki butik, radnju, kafanu u gradu – pod izlikom da “spašavaju” robu od “ćetnika”, kada sam ubrzanim slijedom događaja, od svoje žene i djeteta bio odijeljen ulicom dugom samo stotinu metara, a po savjetu “vlasti” nisam smio pretrčati tu “atletsku disciplinu”, nego zamračiti prozore i ostati puza­ti po stanu, koji je bio na nišanu snajperista s Jevrejskog groblja na obroncima Trebevića, kada je bombardovana i zapaljena Vijećnica, Nacionalna biblioteka grada, a što su oni isti koji su je vandalski uništili pripisali “balijama”, jer je u njoj, navodno, bilo najviše “srp­skih knjiga”, kada je preciznom artiljerijskom vatrom uništen svaki vrijedan objekat u gradu: Željeznička, Autobuska stanica, Pošta, Pekara, Električna centrala, Vodovod…

            … kada sam prvi put u životu osjetio Strah.

            … ne strah šta će se desiti slijedećeg trenutka, strah od neiz­vjesne sutrašnjice, nego jednostavno Strah, osjećaj koji te ispuni od nožnih prstiju do najsitnijeg djelića mozga, Strah koji parališe svaku misao i svaku aktivnost, Strah koji ubija emocije i čini čovje­ka samo nemoćnom životinjom kojoj je ostalo samo to da se nemoćno BOJI…

            ILI…

            …je početak bio tog jutra kad me je Dijana probudila da vidim rezultate “prvih demokratskih izbora” u Bosni i Hercegovini, na kojima su nacionalne stranke izvojevale nadmoćnu i ponižavajuću pobjedu nad “građanskim” i “liberalnim” strankama.

            Bili smo mamurni tog jutra, jer smo prethodne noći unaprijed slavili pobjedu “reformističke stranke”, za koju smo samouvjereno glasali i za koju smo znali (ili mislili da znamo) da su glasali svi naši prijatelji.

            Tješili smo se da su to tek prvi rezultati “s terena”, iz provinci­je, da će tek uslijediti izvještaji iz gradova, gdje će “integracija”, napokon uzeti stvar u svoje ruke…

            Izvještaji iz gradova su bili još pogubniji.

            Osjećali smo se izdanim, jer očito je bilo da naše Muje, Save i Ivani, s kojima smo se cijelog života družili, nisu bile samo to – naši prijatelji, raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati, koji su jedva dočekali priliku da se pridruže “stadu”, da zanavijek izgube svoju individualnost, koju su cijelog života gradili, i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića-monstruma, koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo.

            U ime čega?

            Osjećaja istorijskog ili povijesnog trenutka? Kojeg osjećaja? Kojeg istorijskog?

            Bili smo na samom pragu, jednom nogom zakoračili u nešto o čemu nismo imali predstave, ali što je moralo biti bolje od onoga što smo do tada živjeli, pa zvalo se to “demokratija”, “dvadeset i prvi vijek”, ili “novi svjetski poredak”, najmanje je važno, a onda smo se survali u kloaku mržnje, predrasuda, divljaštva, religioznog ludila.

            ILI…

            …da odem dalje u istoriju, što ne želim i neću, pa početak potražim u prašnjavim, trulim, šest stotina godina starim ratovima?

            Za mene, dok živim, uvijek će postojati pitanje bez odgovora -ZAŠTO?

            Pitanje, koje s nevjericom postavlja svaki atom mog tijela i mozga, dok hodam i osjećam metalne šine u mojim nogama kako se taru s kostima, dok sjedim u Americi i sve ovo pišem na pisaćoj mašini bez “č”, “ć”, “š” i “ž”.

            Ne mogu ponuditi ni valjan odgovor KAD je počelo i jedino što mogu da radim je pokušati opisati KAKO se nastavilo i KAKO još traje TO – taj BEZIMENI UŽAS

            Dario Dzamonja

            purak
            Participant
              Post count: 484

              NOĆ KAD JE PALA …
              KONOBARICA

              John je kuhar cijelog života. Ćelav je i sijed. Izgleda kao sedam-desetogodišnjak. Danas sam saznao da mu je tek pedeset godina.

              Naime, danas, kada smo stigli na posao u Holiday Inn, Johna je dočekao buket cvijeća i balon sa Happy Birthday, čestitka za pedeseti rođendan…

              John se pravio iznenađen, namignuo mi je svojim plavim okom i pokušao se šeretski nasmiješiti: “Znam ko je ovo mogao poslati.”

              Sledio sam se od jeze, jer sam u istoj sekundi skontao, znajući da John nema ni kučeta ni mačeta, da je John sam sebi poslao cvijeće i balon, čestitao rođendan i vidio sam sebe kako za nekih desetak godina činim istu stvar i foliram nekog Vijetnamca “da znam ko mi je to mogao poslati.”

              Poslije posla sam ga pozvao na piće. On se koleba, a ja se onda sjetih da nisam upotrijebio pravu frazu “I’ll buy you a drink” (“Kupiću ti piće”), pa se ispravljam, a on namah pristaje.

              Prolazimo pored Civic Centra (nešto kao Radnički univerzitet, Đuro Đaković ili Templ, a sad ne znam kako se zove) i vidim plakat da Joan Baez ima koncert: karte su trideset dolara, a ja u džepu imam samo dvadeset i šest.

              Izvinjavam se Johnu da piće može pričekati neku drugu pri­liku, da ja hoću na koncert i pitam ga ima li olovku i komad papira…

              Pišem: “Draga mis Baez, ja znam da se vi mene ne sjećate i da ne možete da me se sjetite. Upoznali smo se prilikom vašeg kon­certa 1993. u Sarajevu, bio sam u društvu sa profesorom Zdravkom Grebom. Vi ne znate koliko je vaš dolazak činio radosti meni i mojim sugrađanima. Htio bih da vam se najtoplije zahvalim i da vas ponovo vidim i čujem.”

              John me gleda kao luđaka dok predajem poruku portiru. (Is­postavilo se, kasnije, da je portir izbjeglica iz Mađarske – da je bio Amerikanac, vjerovatno bi obrisao guzicu s njom.)

              Nakon nekoliko minuta on se vraća i pita me koliko karata tre­bam. Pitam Johna hoće li sa mnom, a on me gleda kao da sam Allah dželešanuhu.

              “Dvije”, rekoh Mađaru i pružam mu ruku da se upoznamo: “My name is Robert Zimmerman.”

              On se zove Ladislav Jonaš.

              John ostaje u bifeu, a ja idem iza bine. Joan Baez se pravi da me je prepoznala: grlimo se i ljubimo. Njen gitarista mi kaže da je Gino Banana u Seatllu i daje mi njegov broj telefona.

              Koncert samo što nije počeo, pa mi Joan kaže da se obavezno vidimo poslije. Pita me hoću li ostati iza bine ili ću u publiku…

              Idem u publiku i vode me u prvi red…

              Joanin božanski glas me čini kao da lebdim, kao da je sve nor­malno u mom životu, kao da nisam više ljudski otpadak, kao da se ova “afera” (kako neki nazivaju ovaj bezimeni užas u Bosni) nikad nije ni desila…

              Redaju se: Amazing Grace, Diamonds and Rust, The Ballad of Joe Hill…

              A, onda Joan najavljuje:

              “Sada, jedna pjesma, za našeg prijatelja iz Sarajeva, Darija…”

              Pjeva The Night They Drove Old Dixie Down (Noć kad su sru­šili stari Jug) i mijenja tekst u “Sarajevo Down”.

              Ja više ne lebdim, nego letim po sali, udaram glavom o plafon, zidove i plačem od ljepote i užasa, istovremeno…

              Poslije koncerta Joan u bifeu dijeli autograme, a John i ja čekamo da se frka malo smiri.

              Konobarica, Gven, pita me da li sam ja zaista iz Sarajeva i muški puni čaše; John ne progovara ni riječi u toj, za njegovog kuharskog života, najuzbudljivijoj noći u životu.

              Sve se razišlo, pa i ja molim Joan da mi potpiše sliku za moju kćerku Vesnu… Pita me koliko joj je godina.

              “Rodila se u maju.”

              “Znaš, Dario, šta mi se desilo nedavno. Poslije koncerta mi pri­lazi jedna tinejdžerka da joj potpišem sliku, a ja sva sretna: kontam, ipak me slušaju i nove generacije! Ona me moli da napišem ‘za njenu najdražu baku’.”

              Pitam je je li zainteresovana da pročita priče koje sam napisao na engleskom i ona mi daje svoju adresu i broj telefona i da joj svakako pošaljem…

              Zovem je da popijemo “još po jednu” negdje drugdje, jer je u bifeu već fajront.

              Izvinjava se da je umorna:

              “Drugi put”, kaže, baš kao da je meni trknuti do Malibua kao do Sirana.

              Pita me:

              “Šta ćeš ti sada?”

              “Ništa”, velim i pitam konobaricu Gven gdje stanuje…

              Dario Dzamonja

              behar
              Participant
                Post count: 514

                NEKI CUDAN JEZIK

                Jasmina je rodila sina, ali nikako ne zna da mu tepa na engleskom.
                Poznaje ona sve engleske rijeci kojima se djeci tepa, ali i nakon deset godina
                “zivota na engleskom”, ipak su joj neprirodne, strane.
                Prijateljice australke maze malenog Edina i gugucu mu na engleskom. Valjda je to dosta.

                Razmislja Jasmina…kao djevojcica skupljala je slicice za albume Zivotinjsko carstvo, Barbie
                i Italija ’90 i s rajom iz razreda igrala slika-bijelo, pola-cijelo. A kako ovom malom prevesti
                sta znaci slika-bijelo i gdje je taj Gornji Milanovac gdje su se, cini se, osamdesetih stampali
                svi albumi za slicice u njenom djecijem svijetu?
                Kompjuterske igrice i internet davno su u djece zamijenili skupljanje slicica, a i kada bi one
                jos uvijek postojale, kako bi Edinu uopste objasnila finese “peljanja” za “slibe”?
                Bice muka nauciti ga i bosanski, a sve njoj drage termine iz dana beskrajnih ljeta u parku
                na sarajevskoj Grbavici 2 Edin vjerovatno nikad nece upoznati.

                Ona je imala raju, Edin ce imati “friends”. Ona je imala jarane i jaranice, pa joj je
                drago sto barem u zemlji gdje sada zivi za ovu rijec ima direktan prevod – “mate”.
                Pa cak i ono tipicno sarajevsko, carsijsko “jarrrane” skoro da cuje kada neki debeli ciko
                drmne kriglu piva od sank i otpocne “suplju” covjeku do sebe sa nepogresivo australskim “maaate”.

                Kada odraste, sjecace se i Edin svoga djetinjstva i svojih izraza koje ce kasnije,
                kao covjek, sve rjedje koristiti. Bice to slang nepoznat Jasmini, sve one drage
                foluske koje ce samo njemu i njegovoj generaciji izvuci lagan osmijeh godinama kasnije.
                Pa ipak, zao joj je sto je sigurno nece razumjeti kada mu mozda jednog dana spomene
                “jalijase” i “fakinjazu” iz Hrasnog, lokalne “sanere” te “fildzan ligu” u kojoj je njen brat
                neumorno igrao fudbal.

                Stipu gatibo, s’a me gabri, votazi i ostali kljucni izrazi nikad svjetski priznatog
                – ali generacijama vrlo bitnog – satrovackog jezika takodjer ce ostati
                nepoznati BH klincima “made in Australia”.

                Edin ce ici na “parties”, a majka mu je isla na derneke, koji su brze-bolje
                po ratnom odlasku u Zagreb postali “tulumi” (odnosno “zurke” za njene drugarice istocno od Drine).

                Kad ostari, Jasmina ce se naci u kozi svoga djeda i nane koji, cini se, kao otpor
                casovima engleskog, iz naftalina vade turcizme i druge “bisere” koje ni u domovini
                koristili nisu. Djed se nameracio da dohaka naletu i ugursuzu iz komsiluka koji je uzeo fursat,
                pa ga neumorno bihuzur cini brundanjem svoje Honde kad se u nevakat vraca kuci.
                Nana mu veli nek’ batali pos’o… momka je ocigledno opio sevdah, a bio je i on,
                muhanati djuturum, jednom seret i hasarijast, nije ni njegovo maslo bilo za Ramazana.

                Ipak, djed i nana drze se onoga sto dobro znaju, makar i teatralno udarali po terminima
                koji se, narocito u dijaspori, cine prasnjavim. Nisu jos zamakli u ekipu hibrid-spikera
                nekog cudnog jezika na granici bosanskog i engleskog.

                Kad je nedavno cula zemljaka kako kolegici kaze “Ljiljo, ringacu te u Tuesday”, Jasmina
                se zaklela da ce malog Edina barem nauciti da govori ili jedan ili drugi jezik, a nikako
                oba istovremeno. Ponekad, medjutim, kad i sama na momenat zaboravi neku bosansku rijec,
                Jasmina se pita koliko ce dugo u njenom kutku “Bosnostralije” jalija i carsija carevati
                uz knjizevni jezik, dok ih iz svakodnevnice sve vise istiskuje engleski, na kojem je pocela i sanjati.

                purak
                Participant
                  Post count: 484

                  U BOSANSKOJ KAFANI

                  Sjede ljudi.

                  Preko sasusenih usana, iz dubine sagorjelih pluca, kulja i vuce se dim. Ide tromo, slaze se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrstene, misli dosadno nejasne kao polubijeli dim sto se povlaci okolo. Lica se ne raza- znaju, calme i fesovi nacas se cudno izduze, protegnu, dobiju fantastican izgled u pokojem novom valu dima, neko se iskaslja, za ‘odzakom’ zazveci dzezva.

                  – Rasime, jednu i dva !

                  Do Esrefa je Suljaga. Razlise iz jedne dzezve u dva fildzana pa srcu. Cute.Do njih Ahmetaga. Dimi i citi. Pa Maso, Musan, Mesan, Ibro.

                  Puse i cute.

                  Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teskog dima, podsjeca na baru. Ponekad tek neko uzdahne val jurne u sredinu, usta- lasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri. Suljaga cuti. U Mesana na lijevom koljenu fildzan sa kafom, a na desnom savija cigaretu ‘tancicu’ . Cute ljudi naslonjeni na zidove.

                  Cuti i dim.

                  Cigare i cibuci, lule, ispruzene ruke sto su zaboravljeno stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.

                  Poslije otegnute, placne skripe, cu se Muhamedbegov selam.

                  Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.

                  – E, merhaba ti, beze !

                  – Merhaba !

                  – Merhaba !…

                  Lijeno pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po duznosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno cutanje. Muholovka visi i klati se. Jedna uhvacena muha dugo zuji.

                  Beskrajna dosada.

                  – Jah ! – cu se kao slucajno. I odmah bezbroj odjeka:

                  – Jah !

                  – Jah ! Jah !…

                  A onda opet umiranje u cutanju.

                  – Beze, rekoh li ja tebi merhaba ?

                  – Rece, jakako, br’te Maso.

                  Pola sata. Sat. Dva.

                  Zatim se Ibro prisjeca:

                  -Ama, vidje li ti, Musane, onog Kuzbasinog ? Kazu da je izbio ?

                  -Vidjeh, ja.Pa gologlav, ko vlase. A njakav durbil – kako li – objesen o vratu.

                  -A sto li ce mu ono, jarabi ?

                  I Maso, kao da uopste ne ocekuje odgovor, sasvim ravnodusno zacuti, posto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori.

                  Zujanje, dim i sporost.

                  Minut, dva, pet.

                  Dzemil-efendija ce:

                  -Ma, ono se kaze durbin, a nosi se u planine. Kazu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac cak na Scitu.

                  Govor se valja lijeno, dugo, rijeci padaju tesko kao od usta otkinute, glas je usamljen, ravnodusan svima.

                  -Pa mi kaziva jednom, bas cini mi se Edhem-efendija – jok, slagacu, nije on … ama opet … cek … jest bas on, jest !… Edhem-efendija mi je kazivao kako je on na jedan – tu Dzemil-efendija potegne duboko iz cibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi – kako je on gledo sa Matorca i vidio tacno skakavca na Scitu.

                  – Aaaaa! I bas vidio ? Pa bas vidio ?

                  – Aaaaa!

                  – Jes’, bas vidio. I to, kaze, mice desnim brkom.

                  – Ih, pobogu brate, pa sto li to ?

                  Cutanje.

                  -Haj’ ti sad znaj zasto on bas desnim brkom mrda ?

                  -Iiiii!… E, bas mi je cudo !

                  Cutanje.

                  -Hikjmet boziji, moj br’te!

                  Nevjerovatnosti u dimu dobivaju dasadnu boju kao i ono ‘jah’. I najzad – sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima preplicu se i slazu, ljudi se ravnodusno cude, pa onda cute, poneko opet vikne bezrazlozno ‘jah’, kafana se rastace u neshvatljivu miru, a negdje daleko napolju hukti fantastican zivotni tempo.

                  Suljaga i Esref se iskasljase. Na dnu fildzana ostao je mutljag.

                  Popili su ‘jednu u dvoje’.

                  I opet cutanje. Opet mir. Opet dim.

                  Uvijek tako.

                  Vrijeme stoji…

                  Zijo Dizdarevic

                  purak
                  Participant
                    Post count: 484

                    Kupio neki covjek kafanicu i preuredice je i da od tog zivi.Sve zavrsio,sredio ali nema musterija,narod nailazi,vidi da je lijepo,vidi da su cjene povoljne al ne ulazi.I,jednog dana odluci da ode kod nekog mudrog covjeka da ga upita za savjet,jer vise nije znao sta da uradi.Kad mu je objasnio sve kako je i sta je,mudrac ga pita:

                    -Kako ti se zove ta radnja?

                    *Srebrna zvijezda!

                    -Promjeni ime.Nek se zove “Sest zvona”,a na neko vidljivo mjesto objesi pet zvona,pa ces vidjeti.

                    Izadje covjek zbunjen,cak na momenat i razocaran sto je ikako i dolazio,al sebi kaze,”ma probacu,ne kosta me nista”.

                    Cim je to uradio,narod je poceo svracati da mu ukaze na gresku da zvono fali,a jednom u kafani,sramota bi ih bilo izaci tek tako,a onda bi se uvjerili da i nije losa usluga,pored toga sto se nesto pojede i popije,fino se i progovori sa narodom.

                    Pouka:Nekad se isplati i gresku napraviti.:cheer:

                    ponekad ovdje
                    Participant
                      Post count: 1139

                      ___________

                      Camil Sijaric

                      PRICA IZ “1001 NOCI”

                      A nije ni snijeg, ni ruho ni labud, nego na Neretvi most od kamena! Kamen na kamen polozen i slozen, da se njim, po suhu, predje preko vode. Njegovo je ime Stari most. Po njemu je grad i dobio ime – Mostar.To je ono sto bi covjek covjeku rekao uzgred. A ostalo mu je prepustio da se sam pita i odgovara. Pred velikim djelima svi smo mi kao djeca. I pitanja nasa tu su kao djecija pitanja: sta je ovo? Otkud je ovo? Otkad je ovo? Jezika da nam na to odgovori gotovo da nema. Zapisa koji bi nam o tome govorili, opet gotovo da nema. Povijesti nema. Na jezik ce nam doci samo jedna rijec – most! I kod te rijeci stacemo svi: i djeca, i zreli; tu ce podjednako stati i pametni i glupi. Pjesnici, slikari i zanesenjaci zanijece se i ici ce dalje; trazice dusu ovog kamena. Trazice u njemu ljudski san. sta je sanjao onaj covjek kad se odlucio na ovaj skok? Na ovakav skok preko vode! Da kamen uz kamen slozi i nanize i uhvati dvije obale. Mora da je pomisljao na mlad Mjesec onda kada Mjesec lici na srp. Tako nesto imati u ruci i prebaciti ga preko vode! Ali tako da ostane trajno. Vrijeme ga se ne dotice. Da je podjednako i star i mlad, kao sto je i star i mlad Mjesec gore nad njim. A on je upravo najljepsi onda kad se nad njim naveze Mjesec. Tada vise kao i da nije most u noci i nad vodom, nego prica “iz hiljadu i jedne noci”. Kao da je Seherzada ispricala jos jednu pricu:

                      “Veliki care, da ti ispricam: U jednoj zemlji na sjeveru ima vise bijela kamena, nego sto na moru ima bijele pjene. A bregovi, brda i planine u toj su zemlji kao sto su valovi na velikom moru, onda kad se more s vjetrovima zavadi. Tamo kad bi dosao, veliki care, ucinilo bi ti se da je sva ta zemlja nacinjena od samih oklopa – nekad davno izginulih oklopnika… Kad zagrme gromovi u oblacima, dolje na zemlji zazveci kamen – kao sto u boju zazveci celik kad se sudari mac sa macem. Jos ti ovo mogu reci, veliki care, o toj zemlji… Jedna plaha rijeka presijeca je. Razmakla je brda i planine i potekla sa sjevera najug. Od hiljade rijeka na svijetu nijedna nije – ni da joj papuce pred nogama okrene, prije nego sto ce u more ici, eto, takva je ta rijeka. Kao da je gazela potrcala kroz tu zemlju i kao da jos trci – eto, takva je ta rijeka. I za dugo – za dugo nisu je mogli uhvatiti da je mostom premoste. Uhvatila ju je najzad ptica! Svoje krilo prebacila je s jedne strane na drugu i to je danas most na toj vodi. Kad bi otisao do te vode i do te cuprije, veliki care, ti bi rekao da u haremu tvome, da medju tvojim hanumama, ljepote takve nije – kao sto je bila ona ptica koja je onde ostavila svoje krilo, da od njega most postane. Doslo mi je u usi, ali mi nemoj vjerovati, da svi koji tamo dolaze da vide taj most izreknu u sebi ili glasno da je to krilo od labuda.

                      ponekad ovdje
                      Participant
                        Post count: 1139

                        ________

                        Miljenko Jergovic

                        ĆAMIL

                        Mrzili smo seljake, smijali smo se njihovim naglascima, a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik – seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.

                        I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

                        A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.

                        Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

                        Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

                        Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

                        A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

                        Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

                        Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

                        Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.

                        purak
                        Participant
                          Post count: 484

                          Inšallah Madona, inšallah (Miljenko Jergović)

                          “Moje ime je Mustafa.
                          Od onih sam koje ti je bolje ne pogledati. A ako i među takvima ima
                          najgorega, onda sam taj.
                          Kad u Tešnju žena zanese, zabrane joj da pokraj moje kuće prolazi. Ako me pogleda, vele, dijete će ti bit ružno ko niko njegov. Tog adeta drže se i turske i njihove žene.
                          A kad sam bio maksum, svojoj majci do ispod koljena, ona bi me gladila po glavi i govorila:
                          Moj Mustafa, tebe je dobri Allah od ljubomore stvorio. Takvog da te samo on može pogledat, a da mu ne dođe muka.
                          I još bi rekla kako je to sretan znak, jer Bog vazda čuva od ljudskog oka ono najbolje što je stvorio. A kako može biti dobro ono što je ružno, to mater nije znala reći. Uvijek ima nešto što cijeli svijet zna, a samo matere ne znaju. Da znaju, ne bi se ljudski rod nastavljao.
                          Ali nije moje da to govorim. Bolje je da dalje kazujem samo o sebi, a ne o d r u g i m a.
                          Moje ime je Mustafa. Ali se na njega ne odazivam. Kad sebe poželim zazvati, ja šapnem Gurbet.” (Gurbet)

                          purak
                          Participant
                            Post count: 484

                            MILOST

                            Mada je istom bilo proslo sesnaest sati, dan je vec poceo uzmicati pred nadolazecim sumrakom. Snijezilo je i bilo je hladno. Ulica pusta, kao da je izumro svijet, vrijeme stalo. Osman to nije primjecivao. Nije osjecao kako mu je kosa vec sasvim mokra, kako mu na siroka, razdrljena prsa vjetar nanosi snjezne pahulje koje se tu tope i lagano klize niz kozu. Nije znao kamo se uputio, zbog cega tako zurno grabi, gdje ce biti kraj njegova puta. Znao je jedino da je onaj tamo mrtav, a on u stanju u kojem se rascjepljuje nase “ja”, kad se fino, meko, pulsirajuce tkivo mozga rasclanjuje u masu nepovezanih cestica, kada se dusa rasplinjuje kao izmaglica ponad rijeke, ne odvajajuci se od tijela, ali prestajuci s njim tvoriti harmonican, savrsen sklad razumskog bica. Nesposoban za koncentraciju, za tvorbu racionalnih misli, odluka, planova, zelja, imao je jos toliko razbora da spozna kako je crta sto ga dijeli od ludila zastrasujuce blizu.
                            Glavu je osjecao kao napuhan balon koji je iz trena u tren rastao, a u njemu eho razlicitih glasova i nepovezanih rijeci. Glasovi su mu bili poznati, pripadali su osobama koje ni po cemu nisu bile medjusobno povezane. Rijecima nije mogao odrediti znacenje ni smisao.
                            Cuo je i smijeh, ne izvana, jecao mu je u glavi. Nije bio zvonak, srcan, zdrav, nego nekako sulud. U trenu naidje misao kako su to sejtani, nalet ih bilo, usli u njegovu glavu i zaplesali odvratni, sotonski ples. Pobjeci? Kamo? Istjerati ih? Kako?

                            Onaj tamo ipak je bolje prosao. Ponor pred njim cinio se tako blizu, gori i strasniji od fizickog nestanka. Ici, zuriti, lutati, bez smisla i odredista, do potpunog klonuca, sloma. Hoce li se strmoglaviti u mrak bezumlja?
                            Trgnuo ga je prasak koji u potpunoj tisini sablasno odjeknu. Sto je? Granata? Grom? Na trenutak stade. Ne. Samo je vjetar u divljem naletu lupio napola razvaljenim vratima stare dzamije na kraju grada. Nesto, nije znao sto, kao meka, blaga ruka povede ga i provede kroz ta vrata.
                            Docekase ga tisina i pustos. Daske na podu ogoljene, metar-dva od vrata mjestimice prekrivene paperjastim pahuljama sto ih je unio vjetar. Razgleda oko sebe. Polutama, u kojoj je jasno mogao vidjeti pust mihrab, blatnjave, drvene basamke mimbera, zidove isarane banalnim rijecima i crtezima. Mokrim rukavom kaputa pokusa ih obrisati. Boja se razmaza, no poruka ostade citljiva, crvena mrlja neostrih rubova na bijeloj podlozi.

                            Tisina je postajala sve glasnija. Narastala poput plime i u valovima udarala u napete bubnjice. Cvrsto zakoraci. Dode pred mihrab i spusti se na koljena. Polozi dlanove ispred sebe, sagnu glavu i celom dotaknu pod.
                            “Subhane rabiel ala…”
                            Sklopljenih ociju izgovarao je te tri rijeci groznicavo, brzo, kao u transu, nesvjestan sebe, nesvjestan Onog pred koga je pao na sedzdu, nesvjestan prostora u kojem se nalazi. Odnekud, iz nekog drugog svijeta, davno prohujala vremena, iz zapretanog sjecanja doprijese rijeci: “Dijete moje, kad ostanes sasvim sam, upamti, Boga dragog pozovi i ne boj se.” Nije upamtio. Sjetio se nenadano, tog snjeznom vijavicom zastrtog predvecerja, kao davnog, toplog, djetinjeg sna. Podize glavu i ostade sjediti na koljenima.
                            “Boze uzviseni”, izgovori poluglasno, drhtavo, “usrdno Te molim, ne daj da izgubim razum, Tvoj najveci, najsvetiji dar. Pokazi mi put koji Tebi vodi. Pomogni malom, slabom, izgubljenom…” Naglo usuti jer mu ponestade daha pa priceka da ga povrati, da se malo utisa bjesomucno udaranje srca.

                            Bio je to mlad covjek, istom usao u dvadeset devetu. Po onome sto se vidjelo izvana, odavao je utisak sredovjecnog muskarca. Visoko blijedo celo po sredini ispresijecalo nekoliko uzduznih dubokih trajnih crta koje su obicno potpisi prezivjelog bola. Oci su mu bile mrke kao dugmad harmonike, a izraz im govorio kako mu je dusa jos na ovom svijetu upoznala pakao. Od jakog nosa do usana pruzale su se dvije duboke brazde.
                            Imao je snazna prsa, jake ruke, vitke prste. Dlanovi su mu se neprestance znojili. Povremeno ih je otirao o grubu tkaninu kaputa, pa odustao. I pored studeni u prostranoj odaji, njega su zapljuskivali valovi vrucine. Studeno je bilo i u njemu samom. Kada bi netko uspio proniknuti do njegove duse prekrivene ranama, od koje neke bijahu svjeze, krvave, dvije jos vruce, neke prekrivene krastama, ostale gotovo zarasle, s vecim ili manjim oziljcima, bio bi uvjeren da se radi o veoma starom covjeku.
                            Podigao je do tada poniknuti pogled. Oci su mu bile sjajne i vlazne. Tijelo se strese. Naisao je strah, nenajavljen, neobjasnjiv, jeziv, strah koji paralizira uzasom spoznaje da spasa nema, da vise nema ni nade u spas.
                            “Moj Boze, ne znam sto me dovelo u Tvoj hram, slucajnost ili providnost”, kaza osjecajuci drhturenje glasa, srca, tijela. “Sto god da je, na bolje mjesto nisam mogao doci… Zbunjen sam, preplicu mi se proslost i sadasnjost, buducnost ne nazirem. Sad, prvi put nakon dugih sesnaest godina obavit cu molitvu, ne onako kako si nam propisao, ne onako kako sam nekad davno naucio, zaboravio sam… Bit ce to Tebi upucen vapaj. Milostiv si i blag, a snazan, sveznajuci i svemoguci… Zasto te se i oni koji ne vjeruju, gotovo bez izuzetka sjete u teskom casu kao jedinog spasitelja, utjehe, posljednjeg utocista? Digni zastore sa mojih ociju. Pomogni mi da Te vise nikada ne napustim, da me nikad vise ne napustis…” Rijeci zapele u grlu. Dugi, vitki prsti obuhvatili i stegnuli celo.
                            “Prije pola sata, sat, ubio sam covjeka… Nekoga tko je bio sasvim bespomocan, nesposoban i da progovori, kamoli da se bar pokusa obraniti.” Ruka se spustila sa cela, klonula na koljeno pokriveno mokrim kaputom. Potrazila je onu drugu. Prsti su se isprepleli kao dvije bijele petokrake zivotinjice.
                            Mrak se neopazice uvukao i polegao oko njega. Najednom nemira nestade. Nestade straha, blazenstvo mira razli se njegovim krvotokom. Nestadose i glasovi sto su mu se u glavi mijesali, utihnuse rijeci bez znacenja i smisla. Nestade sotonskog smijeha. Ostade toplina, spokoj i tisina u kojoj su jedino zvonili zvoncici Amilinog smijeha.
                            “Znam da sve znas”, nastavi sada mirnim, gotovo cvrstim glasom. “Jedino Ti. Znas sve moje misli, cak i one od kojih bjezim ne zeleci ih prihvatiti kao svoje, znas svaki moj korak, djelo, namjeru… Zasto onda pricam? I to znas. Potrebno je glasno izgovoriti, cuti vlastiti glas dok samom sebi izgovaram optuznicu. To bi bar malo trebalo olaksati ovaj, za moja ramena pretezak teret koji me razvaljuje, razara… Nekad Sam bio opasan snagom i tijela i duha. Kopnjela je. Prvo polako, neosjetno, a onda naglo, poput snijega kad zapuse jugo, sasvim isciljela. Udahni mi bar toliko snage da izreknem, da olaksane duse prijedjem crtu koja me dijeli od vjecnosti. Ne trazim milost ni oprost. Osudi me, kazni me. Jedino se tebe bojim. Ti si onaj koji uslisava molitve. Zaista si jedino ti sveznajuci i mudar. U ovome casu to govorim s istinskom vjerom i potpunom uvjerenoscu.”

                            Iznova je usutio. Osmijeh mu obasjao lice dok je bezglasno molio Amilu da bude malo tisa, zvoncici njezinog smijeha remete mu misli. Kao da ga je cula, njen smijeh utihnu. Samo je napolju, kao u nekom drugom svijetu, tiho cvilio vjetar. Oci uprte u neprozir, i dalje su bile sjajne i vlazne.
                            “Prva slika koju pamtim je djed, visok, koscat, bijele brade. Sjedi na kozici i naglas uci Kur’an. Nisam imao ni pune cetiri godine kada me nenametljivo a sigurno poceo priblizavati Tebi. Pricao mi je kako si velik i mocan, kako sve tajne znas, tjesis tuzne, jacas slabe, donosis radost nesretnima. Kako si uz nas uvijek, pa nikada nismo sami, kako trazis od ljudi samo da budu casni i dobri, da se vole i uzajamno postuju, a ako pogrijese, da mnoge grijehe prastas jer si milostiv i samilostan… Njegovo ozbiljno lice tada bi ozarila blagost, vjera, unutarnji mir. Njegov zanos se pretakao u mene pa sam slusao ne trepcuci, zadivljen Tobom, pazljivije nego lijepe price koje mi je cesto pricao. Zavolio sam te, moj Boze, i djetinje naivno i nevino zalio sto si nevidljiv i nedohvatljiv… Rano sam poceo obavljati sve propisane molitve. Ne zato sto me tjerao, vec sam u tom dobu to cinio s osjecanjem svete duznosti i zelje da i Ti, Boze, mene zavolis…
                            Jedne veceri, kad mi je pricao kako se sve na ovome svijetu desava po Tvojoj volji”, glas napuknu, “u jednom casu nesto duboko u meni se slomilo. Nisam ga zelio povrijediti, presutio sam pitanje koje sam mu zelio postaviti – kamo srece da nisam – ako si tako milostiv i blag, zar je mogla biti Tvoja volja da ne upamtim ni majku ni oca, da nemam sestru ni brata, ni nanu… Mislio sam kako nije ni milostivo ni blago to uraditi jednom djetetu, od samog pocetka odrediti mu tezak put. Nikad ne osjetiti roditeljsku ljubav, ne sjecati se lica i glasa majke, nikad, ni u snu, ne osjetiti umirujuci dodir dragog dlana kao znak zastite, sigurnosti, pripadanja… Nisam to mogao prihvatiti… tada. U toj noci, mimo moje volje, zastori su se navukli preko mojih ociju. Mozda bi se digli ranije da u trinaestoj i djeda nisam izgubio.” Ote mu se tezak uzdah.
                            “Sad, prerano ostario, gledajuci sve zlo rata porodjeno iz mrznje, sad znam da za sve sto cinis imas svoje razloge, da su oni pravi i pravedni. Mozda si me, uskracujuci mi porodicu, stavljao na kusnju. U dobru i sreci lako je voljeti, ostati dosljedan u svojoj ljubavi prema Tebi; u muci i jadu je velicina i snaga nepokolebljive vjere i snage oprosta… Tada sam mislio samo o onome sto si mi uzeo, zanemarujuci ono sto si mi dao – zivot, zdravlje i najvrednije, najdragocjenije – ostar, bistar um. I Amilu, moju radost, ljubav, nadu…
                            Ucio sam, stekao siroko znanje, i opce i religijsko. Kao zreo covjek, postavljajuci pitanja i trazeci odgovore na bitna pitanja, pitanja prapocetka, ustrojstva kozmosa, mikrokozmosa, nastanka svijeta, zivota, i covjeka kao krajnje konzekvence, ponovo sam postao svjestan tvoje sveobuhvatnosti i sveprisutnosti. Ipak, nisam Ti se vratio. Bio sam, ako nije neprilicno reci, intelektualni vjernik, mislio da je za vjernika dostatno imati cisto srce i plemenite namjere. Moj Gospodaru, danas sam i to izgubio. Nista vise nemam osim ove, davno izgubljene, pa nekim cudom ponovno nadjene spone koja me u ovome casu s Tobom vezuje, i nade da cu sebi olaksati molitvom. Jer, ti se zaista odazivas molitvama onih koji te zovu, ako Te zovu…
                            Osim ucenja i citanja, drugih interesa gotovo da nisam imao. Tako je bilo sve do posljednje godine studija kada sam sreo Amilu. Lijepa, cedna, moja… Boze uzviseni, nista ovozemaljsko u ljepoti se ne moze usporediti s njezinim smijehom. Kao zvon praporaca punio je moje srce zeljno ljubavi. Stalno me pratio. Do malocas sam ga i ovdje cuo.
                            Bila je tri godine mladja od mene. Sanjali smo o danu kada ce diplomirati, kad cemo saviti gnijezdo. Amila ce nam radjati djecu. Ucit cemo ih Ijubavi, ljepoti, dobroti ljudskoj … Svaki vikend proveden zajedno, svakodnevni telefonski razgovori…
                            Bila je na samome kraju, jedan ispit ju je dijelio od diplome kada je pocelo. Ostala je u Banja Luci gdje je studirala, ja ovdje. Presjekli su nam sve putove, srusili mostove. Ni telefonom se vise nismo mogli cuti, ni pisati jedno drugom. Ostale su samo rijetke kratke poruke preko listica Crvenog kriza koje su putovale po nekoliko mjeseci. U ocima je, jednako stvarno i blisko, obitavalo njezino lice, sjajne oci sarenih duzica, u usima zvoncici njenog smijeha, na usnama njeno ime… A zlo je raslo do neslucenih, nezamislivih razmjera.” Uronio je lice medju dlanove i obujmio glavu.
                            “Svoj sam zivot uvijek temeljio na ljubavi prema lijepom, dobrom, casnom. Mrznja je bila tek pojam, nepoznat, dalek mome srcu i umu. Moj Boze, vise nije tako. Osjetio sam da je stvarna, da zivi, da je snazna, slijepa i jaka, i od ljubavi jaca. Je li u njihovim srcima zivjela oduvijek, a drzali je sputanu, u lance svezanu, pa ona, tako sputana, u zelji da se oslobodi, jacala. Kad se osjetila dovoljno snaznom da je vise nista ne moze drzati okovanu, kao zvijer je rastrgala lance i kao pobjesnjela nasrnula. Iz cega se rodila? Kada? Kako? Zbog cega? Ne znam. Ne vjerujem da itko osim tebe zna. Tek, zaigrali su krvavo kolo i jos ga igraju. Ima li kraja, moj Boze?
                            Radio sam do iscrpljenja, u radu nalazio utjehu i spas. Jedino si mi Ti mogao dati takav dar za kirurgiju koja je za mene svojevrsna umjetnost. Spasavao sam i one koje su svi drugi bili otpisali. Ustvari, Ti si ih spasavao mojim rukama. To sada znam. Sto su rane bivale zesce, razornije, cesce, moja snaga i entuzijazam su se udvostrucavali, utrostrucavali, ustostrucavali. Nailazila su razdoblja kada se cinilo da gubim snagu, da ce me slomiti danonocni iscrpljujuci rad. Bas tada bi stizala vijest da je Amila ziva, zdrava, moja. U noci, u potpunom mraku, bezglasno sam je dozivao, govorio joj kako cemo nasu djecu morati uciti da osim dobra postoji i zlo, da budu pripravni ako naidje, da osim ljubavi negdje cuci mrznja, ne smije ih zateci nespremne kao nas… Moja Amila, jedina izvjesnost u sveopcem kaosu, svojom nevidljivom prisutnoscu potirala bi umor, strah, glad, nesanice…
                            Poceo sam se osamljivati da sacuvam zrnce normalnosti koje mi se danas otelo i kotrlja se pred mojim ocima, a ja uzalud trcim da ga stignem i uhvatim… Prestao sam slusati radijske i televizijske vijesti, cak izbjegavao i usputne komentare na ratne teme. A boljelo je ubijanje, osakacivanje, ponizavanje, protjerivanje… Prepuna su groblja. Bolesti, studen, suze, krv, glad, dim, miris palezi. Tuzne kolone prognanih… Bjezao sam od tih slika, a nisam mogao pobjeci. Ne bih ni trebao bjezati. Pale su maske.” Umor ga savladavao, kapci bivali sve tezi.
                            “Sve ovo u meni, Boze, rezultat je gubitka. Ne jednog, nego gubitka svega sto sam imao. Ne materijalnog, nego neusporedivo vrednijeg, onoga sto covjeka cini covjekom, sto stoji iza svakog njegovog postupka, namjere, zelje.” Osjeti se sasvim ogoljenim.
                            “Nasao sam se pred zidom bez ikakve mogucnosti da krenem naprijed niti da se vratim nazad. Oduzeo sam zivot covjeku. Prekrsio Tvoj zakon. Znam da je ljudski zivot svetinja. Zivot je Tvoj dar i covjek ne smije prekrsiti taj zakon. Prekrsio sam i profesionalni kodeks. Obavezao sam se i zakleo da cu uvijek i samo pomagati ljudima, pokusavati im svim svojim znanjem i sposobnostima produziti zivot, ublaziti bol i patnju, a sto sam ucinio? Zaustavio sam, prekinuo jedan zivot. I trece, mozda najteze. Uzeo sam sebi pravo da sudim, presudujem, da sam izvrsim presudu, sve u situaciji da onaj kome sudim, kome izricem najtezu kaznu, nema ni pravo ni mogucnost da kaze ma i rijec. Jos gore. Bez sigurnog dokaza krivnje. Pa ipak, siguran sam i u tocnost optuzbe, nepobitnost dokaza i pravednost kazne. Sve mi to govori moje srce, osjecam to u dusi koja se iznova sastavlja, prestala se rasplinjavati od casa kada sam preda te kleknuo. Sve mi je to, bolje od ikakvog dokaza, rekao sjaj u njenim ocima.” Umor postajao sve tezi. S naporom je drzao otvorene oci. Snazno ih protrlja vrhovima prstiju.
                            “Poslije Jajca, Vinca, Prijedora, Kozarca, Kluca, pocese stizati prognanici iz Bijeljine, Janje, Banje Luke. Prestao sam misliti na rat, glad, studen, zaboravio na krvavu zemlju, mrtve, sirocad, crne kosture zgarista. Ostala je samo Amila, zvoncici njenog smijeha, sjajne oci sarenih duzica… Pet puta sam uzalud docekivao tuzne kolone prognanih, kao sumanut se gurao izmedju izbezumljenih, jadom i nevjericom skrhanih ljudi. I zvao, do neba se prolamalo: Amilaaa! Dosta tih nesretnika ju je poznavalo. `Ziva je i zdrava nasa doktorica, Bog joj zdravlje dao’, govorili su mi.
                            Sesti put, na nesrecu, nisam otisao uzalud. Nasao sam je. Dvije su zene izmedju sebe vukle ono sto je ostalo od djevojke koja je nekad bila moja Amila… Prljava, razderane odjece, rascupana, krvava… Nije me prepoznala. Samo me na tren pogledala s uzasnim sjajem u ocima. Tada sam bio samo musko, paradigma surovosti i najtezeg zla… Silovali je u planini, samo osam kilometara od mojih ociju, ruku, srca…
                            Smjestili su je na psihijatriju. Kolege su samo nemocno slijegali ramenima, o prognozi, mogucnosti oporavka, niti rijeci. Jaki lijekovi doveli su je u stanje letargije. Dise, gleda, jede, spava. To ostade od moje Amile, moje buducnosti, zivota.
                            Plakao sam, urlao, lupao glavom o zid dok krv ne bi potekla… Onda sam se vratio poslu pokusavajuci u spasavanju drugih za sebe naci spas.
                            Jutros dovezose ranjenog cetnika. Cetnik. Simbol svih zala sto su se na ovim prostorima desavala i desavaju. Ali, ranjeni cetnik je samo ranjeni covjek kome treba pomoci. Lijecnik od toga dalje ne ide, niti smije ici. S dvojicom asistenata sam ga operirao, trajalo je preko sest sati. Bio je spasen. Policajci su stajali pred vratima sobe. Danonocno ce ga cuvati da mu se, kojim slucajem netko, zbog zla koje je od njih prezivio, ne pokusa osvetiti…
                            Vozili su ga iz sale. Odjednom se tu stvori Amila. Kad ga vidje, kriknu tako snazno, sablasno, da zaglusi prostor: `…radjati, balinkuro… necu cetnike… ne daj me, majko!…’
                            Mi gledamo skamenjeni, sledeni njenim izrazom, glasom. Tehnicari s psihijatrije je hvataju, vuku. Ona se otima, cupa, osvrce, stisce male sake u pesnice i jednako sablasno, prodorno vice, krv se u zilama ledi: `Mihajlo, Mihajlooo!’
                            Svega sam postao bolno svjestan. U trenu mi se vratio negdasnji sjaj tih ociju koji bijase jedino svjetlo u mom praznom zivotu, ociju koje su sjale poput dalekih zvijezda, i vremena kada sam bio siguran da, dok taj sjaj traje, necu biti izgubljen, poput antickih pomoraca ciji jedini orijentir bijase slabasni sjaj zvijezda koji ih je sigurno vodio zeljenom cilju. Vratio mi se i kratak trenutak u prihvatnom centru kada me je, poput jakog svjetla u dubokom mraku, njihov jezoviti sjaj sasvim zaslijepio. Bas taj bljesak me uvjerio, prisilio, natjerao da uradim ono sto nisam smio…
                            Je li dar ili kazna ljepota i cednost kojim si je obdario? Da nije bila lijepa, mozda ne bi dozivjela najteze od svih ponizenja. Da nije bila cedna, mozda bi sacuvala razum… Zamrseni su, i nama smrtnicima nedokucivi putovi Tvoji, o Svevisnji.
                            Kada su svi napustili sobu, sasvim mirno, s nepokolebljivom odlukom, navukao sam u spricu ampulu adrenalina. Dok sam vezivao povesku oko njegove nadlaktice, ta mlitava, bezivotna ruka izazvala je u meni novi osjecaj – zbilja, zar to hocu, zar to mogu uraditi?… A onda bljesak – ta je ruka razdirala njezinu haljinu, ta ruka je…
                            Mrak mi zastrije sve vidike. Vidio sam samo trag uboda gdje je primio uvodnu anesteziju. Bas na to mjesto sam ubo iglu. Samo kratak hropac i… gotovo.”

                            “Eto, glasno sam izgovorio ono sto si Ti vec znao. Sto sad zelim? Samo malo mira, malo zaborava. A poslije? Neka bude volja Tvoja. Pomogao si mi. Olaksao teret, odagnao nemir, strah, uzas… U saburu cu traziti spas uvjeren da cu doci pred svoga gospodara, sresti se s njim. A moj jedini gospodar si Ti, o Svevisnji. Doista si ti milostiv i blag.”

                            Epilog

                            U lijecnicku sobu na psihijatriji, usplahiren, uletje doktor Salih.
                            “Ljudi moji, u medicini je sve moguce. Ona mlada lijecnica iz Banje Luke se iscupala. A svi smo je bili definitivno otpisali.”
                            “Po cemu sudis?” upita Ivana.
                            “Sad me zaustavila i sasvim mirno, razborito, bistra pogleda, pitala poznajem li kolegu Osmana s kirurgije.”
                            “Pa sto cekas? Idi mu reci. Znas koliko je dolazio, brinuo.”
                            Salih je pogleda s nevjericom.
                            “Zar nisi cula?”
                            “Sto?”
                            “Jutros su ga nasli smrznutog u dzamiji.”

                            Nura Bazdulj Hubijar, Nevjestinski ponor i druge price

                            purak
                            Participant
                              Post count: 484

                              KAD UMREM DA SE SMIJEM

                              Posjeta ministrice izbjegličkom kampu

                              -Dobro je… Dobro je…

                              -Fali li vam šta?

                              -Ne fali. Bog dao, pa nam više ništa ne fali.

                              -Želite li se vratiti?

                              -Kuda?

                              -Pa… u… odakle ste?

                              -Iz guzice pasije.

                              -Ovaj… jest ti nano ovaj dedo šaljivdžija!

                              -Jest.

                              -Želiš li se ti nano vratiti?

                              -Kuda?

                              -Pa… u… odakle si?

                              -Iz gujice pasije.

                              -Ovaj… dedo iz guzice, a ti iz gujice? Kako to? Aaaa… jeste vi meni šaljivdžije!

                              -Jesmo, fala Bogu.

                              -Jeste li zadovoljni smještajem u kampu?

                              -Jesmo, fala Bogu.

                              -Kako vas zdravlje služi? Jeste li zdravi?

                              -Jesmo, fala Bogu.

                              ***

                              -Ženo, dodaj mi tablete za umiranje!

                              -Koje su boje i u kojoj su kesi?

                              -Istresi plavu kesu, pa nađi žute tablete što su dobre zasvašto.

                              -Popij prvo ove za srce i ove za glavu, da ti je lakše mrijeti.

                              -Neka! To ostavljam tebi, ako te srce za mnom zaboli, il te zaboli glava oko zaostavštine. Oporučujem ti svih osam kesa tableta za život. A sad mi nađi one žute što su za umiranje i jednu onu od koje se smije.

                              -Nemoj bolan, eto vidi kakav si… Ni sa onom ženom ništa ljudski ne progovori, a haman je fina.

                              -Sebi je. Daj ti meni moju tabletu.

                              -Što će ti još, dragi Hazime, već si tri danas popio?

                              -Neka sam. Hoću još jednu. Kad umrem, da se smijem.

                              Fadila Nura Haver

                              purak
                              Participant
                                Post count: 484

                                Dijalog između istine i laži

                                Razgovaral su istina i laž, pa je laž rekla:
                                ”Ja imam uzdignutiju glavu od tebe!”
                                Istina joj odgovori: ”A ja sam postojanija od tebe!”
                                Laž će opet: ”Ja sam snažnija od tebe!”
                                Istina će na to: ”A ja sam dugovječnija i trajnija od tebe!”
                                Laž ponovo reče: ”Sa mnom su jaki i bogati!”
                                Istina joj odgovori: ”A zar ne znaš da je Allah objavio: I isto tako Mi učinimo da u svakom gradu velikaši postanu grješnici i da u njemu zamke postavljaju, ali oni samo sebi zamke postavljaju, a da i ne primjećuju.” ( A’raf, 123.)
                                Laž tada reče: ”Ja te mogu ovog trenutka ubiti ako hoću!”
                                Istina joj ponosno odgovori: ”Međutim, moji potomci će kad-tad tebe ubiti.”

                                purak
                                Participant
                                  Post count: 484

                                  Zivio neki starac,malo cudan,nije se bas puno mjeso medju narod,al eto po vazdan imo obavezu,pravio cerpic.Jedan dan pred njeg stade momak pa mu kaze:
                                  -O stari!….Hoces li se vise proci tog svog blata?Po vazdan si u njemu,a od tog vise hajra nema,to niko nece.Zivot ti prodje u blatu.
                                  *Neka sine mani me se,ovaj stari zanat sam naucio,hvala dragom Allahu,u blatu jesam al cista obraza,a dovoljno mi da ne moram pred tobom pruziti ruku.

                                Viewing 15 posts - 16 through 30 (of 91 total)
                                • You must be logged in to reply to this topic.