[Mare]

in reply to: Rodjendanske cestitke #15703

Malom Nedimu sve najljepse povodom petog rodzendana.Jos puno da ih doceka u sreci i veselju sa babom majkom malim bratom rodbinom i prijateljima.Pet godina a vec pet puta BOLJI od babeB)

[Mare]

in reply to: Sjecas li se Dolly Bell #15701

dvostruka poruka o placu
Traziti Sintora u Sintorovoj kući – tamo gdje samuje, u uskom kvadratu dvorisnog kucerka, njegova sirota mater – imalo je smisla onoliko koliko bi smisla bilo u tome da ga trazi u Kamernom teatru – ali se, skrhan bespomocnim osjecanjem tuge, Sabahudin kretao prema Pirusi i Sintorovoj kuci budeci u sebi nadu da ce mater makar nesto znati i moci kazati. S naporom je otvorio tesku drvenu kapiju nad kojom zaklepeta metalno objeseno zvono: u strmoj pustoj kaldrmi dvorista nije bilo nikog i Sabahudin postoja na trosnom drvenom pragu nekoliko predugih sekundi prije nego sto se u oknu malog otvorenog prozora dvorisne prizemljuse promoli zabradzeno lice Sintorove majke:
– Koje zlo, sinko?
« Nikad se ovaj prag nije prelazio s dobrim vijestima », pomisli Sabahudin slusajući njen ravni glas u kom se jasno ocitavala spremnost da se cuje svakakva zla i naopaka vijest o sinu jedincu.
– Nikoje zlo, majko. Je li dolazio Sintor?
– A sta ce ti on, jadi te ne znali?
– Treba mi. Je li bio?
– Nije bio, bog mu platio dabogda …
Mater okrenu lice od Sabahudinovog pogleda i on se preplasi uzaludnosti svoje posjete.
– Majka!
– Kazi, dijete, sta mi imas kazat…
– Ako bude dolazio… Kazite mu, molim vas … Recite mu… da place …
– A ko place, jado moj?
– Niko. Samo mu ka-ite: dolazio Dino i porucio ti da place. Samo kazite: place, znace on.
– Jasta ce nego plakat. Ko je da je – nego sta ce nego plakat.
Sabahudin krenu da napusti dvoriste i izgubi iz pogleda suho lice Sintorove matere, ali ga zaustavi njen glas, najednom ostriji i visi:
– Stanidera! Ti ces njega, bogami, prije vidjet nego ja. Kazi ti njemu – kad ga vidis – kazi mu: « Sintore, mater ti place ». Kazi mu: « Sintore, i otac ti u grobu place! » Tako mu kazi. Jesi upamtio?
– Upamtio sam, majka …
Tako je Sabahudin krenuo da uruci poruku o placu, a sada se vraca, korakom kojim ne zna kuda da kroci, kao onaj koji je primio, i duzan je da prenese, istu takvu poruku. Pomisli da je sve to sto se zbiva – san, mutan i komplikovan san u kome se susi grlo snivaca, nemocno da pozove upomoc, nemocno da jecajem i glasom prekine nocnu moru i razabere, napokon, stvarnost.
Vec sa dna ulice primijetio je, pred Kajtezovim vratima, brojnu i neobicnu saroliku grupu dezurnih dangublija. Pozelje da ih mimoidze, ali mu se ucini da se tamo, na betonu Kajtezovog stepenista, pominje Sintorovo ime. Prisao je, oborene glave i necujnog koraka, pretvoren u uho. Govorio je Ivan Karlovic:
– Ako laze Rumas – lazem i ja.
– O cemu to? – usudi se Sabahudin da upita.
– Zar nisi cuo? Sintora jamili drotovi. Rumas mi reko. On mu licno turio lisice.
– Sta kaze – zbog ceg? – pokusa Sabahudin izgovoriti mirno, prekrivajuci desnom rukom trbuh u kom se ukrstise kandzije bolnog straha.
– Varao narod. Uzdurisao negdje one geometarske motke i durbine i hodo po selima, sve oko Tuzle, ko fol: drzava pravi put.
– Pa sta onda?
– Onda uzimao od seljaka pare da ko fol skrene put sa seljakove njive na komsijinu.
– E, svaka mu cast – cu se neciji odusevljen glas.
– A sto bi mu bila svaka cast? – ljutnu se Ivan.
– Kako zasto? Seljaka vazda treba prevariti – dok nije on tebe. Nema druge.
Sabahudin odluci da ne sudjeluje u ovoj raspravi o postenju i ustade, kresući sibicu, u sporom hodu prema kući. U sebi osjeti olaksavajucu prazninu cije mu porijeklo i uzrok ne bijahu jasni. Ako se uopste moze vjerovati ikakvim vjestima u vezi sa Sintorom – zasto bi njemu doslo lakse od vijesti o Sintorovom hapsenju? Pomisli kako je to, mozda, pridigla glavu zmija sebicnosti i odluci da stane na nju teskom nogom stida: “Mene ne moze ciniti srecnim ono sto nju cini nesrecnom”. Frcnu cigaretu daleko od sebe, kao kad ispaljuje kliker, i ubrza korak, jos nesiguran kuda zapravo treba da ide: kuci, ili u golubanu. Koliko ga je ka golubani vukla zelja da bude sa Doli, toliko ga je od toga odvracao strah da joj nema sta reci. Ono sto bi mogao kazati – istinito ili ne – njoj se kazati ne moze. « Ali ima nesto sto moze” – mislio je Sabahudin, “mogu polako ispipati odakle je, ima li veze sa Tuzlom, to bi moglo nesto da znaci …”
Zacudi ga sto Doli, usred dana, spava. Na prstima se primakao njenom uzglavlju i sjeo na pod, obuhvativsi koljena medzu svezane ruke. Posmatrao je njeno usnulo lice, na kome se nije moglo procitati nista, i cinilo mu se kako lice svakog usnulog covjeka lici na lice djeteta. “Ona i jeste dijete”, pomisli “mada ima tijelo zene…” Nije se usudzivao predugo drzati pogled na tom zrelom tijelu, vracao ga je ponovo na njeno lice, polurazmaknute suhe usne, pravilni sitni nosic …
– Doli…
– Doli…
Ona se promeskolji, mumljajuci bez rijeci rasiri ruke i protegnu se izdizuci visoko prsa:
– Jesam li to spavala?
– Pa jesi. Ja se zacudio.
Doli se pridize i skupljajuci noge poda se prekri koljena izguzvanom haljinicom.
– Da te nista ne pitam?
– Bio sam. Mater nista ne zna. Raja pricaju da je otisao. U Tuzlu.
– U Tuzlu?! Pa sta ce sad tamo?
– Ne znam. Jesi li ti otamo?
– Nisam ja niotkle. Sad znas. Nisam niotkle.
Doli obori glavu panovo spremna na plac.
– Hoces opet plakati?
– Necu – odgovori prkosno podizuci lice. – Hocu da se operem. Donesi vode.
Sabahudin se skotrlja niz ljestve i, u hodu uzimajuci s poda kantu i bokal, istrca iz supe.

[Mare]

in reply to: Saljive slike #15612

[Mare]

in reply to: Aforizmi #15611

Da biste birali izmedju dva zla, morate isprobati oba.
Da je Kleopatrin nos bio kraci, sasvim bi drukcije bilo lice svijeta.
Da li je napredak kad ljudozder uzme vilicu?
Da li su i medju rodjacima moguci dobrosusjedski odnosi?
Daj vise odmora jeziku nego rukama.
Dani godinama postaju sve tezi, a moj pogled sve tuzniji.
Diplomata je covjek koji cetiri puta razmisli prije nego nista ne kaze.
Djeca su za sve ljude njihov zivot.
Djevojka koja zuri na sastanak vec je zakasnila.
Dobar covjek se moze postidjeti cak i pred psom.
Dobar je i noz, ali ga grlo ne podnosi.
Dobar muz je onaj kome je zena dobra. I obratno.
Dobra strana braka je u tome sto je pristupacan.
Dobro je, samo da ne bude gore.
Dobrocinstvo je jedino blago koje se uvecava davanjem.
Dogovor je pao, jos samo i mi da padnemo.
Dok se voli, dotle se i prasta.

[Mare]

in reply to: Ratni zlocini #15607

[Mare]

in reply to: Ratni zlocini #15606

[Mare]

in reply to: Čestitke – skola, fakultet, obrazovanje #15589

I od mene samo jedna poruka.Aferim Jasko i samo naprijed:) :)

[Mare]

in reply to: Kako danas izgleda nas grad #15579

Pitare. Evo sta si napiso na ovoj stranici prije 1 godinu i 5 mjeseci

[Mare]

in reply to: Bascanstvo (povrtlarstvo) #15577

Pogodite sta je ovo.Raste i u vazni.Malo crveno i dvaput ljutoB)

[Mare]

in reply to: Aforizmi #15509

Cijeni rijeci. Svaka od njih moze biti tvoja posljednja.
Cini se da ce pisci uskoro biti klasificirani kao automobili – po godini proizvodnje.
Citanje kvari vid, dobro vide samo nepismeni.
Citav sam zivot bio sebicno bice u praksi premda nikad u principu.
Citava tajna da produzujemo zivot sastoji se u tome da ga ne skracujemo.
Covjek ima samo ono sto daje.
Covjek je jedina greska prirode.
Covjek je rodjen da radi, da trpi i da se bori; ko tako ne cini, mora propasti.
Covjek koji je genije, a to ne zna, vjerovatno i nije.
Covjek koji ne mijenja svoje stavove nije ljudsko bice nego – spomenik.
Covjek koji ne pravi greske obicno ne radi nista.
Covjek koji se raduje naci ce u glazbi radost, a tuzan tugu.
Covjek putuje po svijetu da bi nasao sto treba i vraca se kuci da to nadje.
Covjek samo kad filozofira ne laze, jer kad filozofira on izmislja.
Covjek se probija dok je mlad. Kasnije pazi da se mladi ne probijaju.
Covjek se radja bez zuba, kose, iluzije; tako isto i umire.
Covjek uvijek treba biti zaljubljen, to je razlog zbog kojega se ne smije zeniti.
Covjeka dusa uvjek vise boli nego kosti.
Covjekomrsci su posteni; zato i jesu covjekomrsci.

[Mare]

in reply to: Sjecas li se Dolly Bell #15500

tamo je orion – a gdje je milano?
Ni danas Sabahudin ne bi znao prebrojati dane sto ih je Doli Bel provela u njegovom svijetu polumraka, perja, daske i guguta: oni su jednostavno tekli, pretvoreni u beskraj jednog jedinog dana i pustinju jedne jedine noci, i u njima sasvim se pomijesao opipljivi svijet stvarnosti sa nestvarnim svijetom sna, zudnje i mastanja. Medzu Patkacanima, i po kuci, kretao se kao mjesecar, cula tupih za sve sto se okolo zbiva. Na trenutke samo zadrhtao bi, za stolom, stresajuci sa sebe teret ocevog kosog pogleda, bez poruke i jasnog znacenja. Ulicom je promicao cesući se o zidove, neprimjetan, a obavezne casove sjedenja pred Kajtezovim vratima svodio na minute, s lakocom glumeci zubobolju koja ga, kao, tjera kuci. Sasvim je izbacio iz glave pomisao i iz duse potrebu i zelju da sa nekim podijeli svoju strasnu tajnu. Kako i kome bi se moglo reci sve sto se u njegovoj golubani zbiva? Lakse nego sto je mislio, Sabahudin se svikao na prisustvo i bliskost njenog jedrog mladog tijela: u suzenom prostoru golubane ono je bivalo pomicna centralna tacka iz koje biju silni magnetni zraci, upuceni njemu, njegovom pogledu, njegovoj kozi i culima. Milina od ovlasnih dodira i oslanjanja tijela na tijelo nije mu vise razgoropadzivala srce: isto ono srce sto je tuklo i topotalo kao da ce iskociti iz tamnice mesa, koze i kostiju sada se topilo, necujno i slasno. Pa kome, i kako bi se o tome moglo govoriti? Ko se od Patkacana ne bi nasmijao da cuje, ili vidi, kako Doli Bel, nadnijeta nad njegovo ispruzeno tijelo, s njegovog lica cijedi sitne bijele puberterske bubuljice, dok Sabahudin okrece glavu u stranu da im se ne sudaraju dahovi? I on joj sve te dane tumaci nauku o golubovima, objasnjava vaznost razlike izmedzu izmirca i marutana, znakove plemenitosti, razliku u oku, krilu, kljunu i drzanju? U casovima sutnje zrakom golubane treperio je Sabahudinov glas:
Ora, sei rimasta sola,
piandzii e non rikordi nula,
cerci sul tue pikole mani
lentamente, lentamente…
Krio je Sabahudin pri tom i od samog sebe potrebu da tim umiljatim sklopom lijepih italijanskih rijeci kojima ne zna (ali sluti!) stvarno znacenje i tacan izgovor opcini sluh i misao ove zenske sto mu u srce i dusu ulazi kao poplava pod kojom ce sasvim da nestane njegova misao o sebi, o tome ko je, gdje je i sta se sa njim zbiva. Ona bi, po katkad, pripitala: « O čemu je ta? », i on bi odgovorio: « O ljubavi. Kaze: ostala si sama, placi i ne sjecaj se niceg … Tako nesto.”
– To ti o meni. Zezas me… – progovorila je, mrtvim i tuznim glasom.
Ako je to do toga casa i moglo biti sumnje o prirodi njegovih osjecanja prema Doli, vrelina koja mu sunu u lice, zajedno s mislju na Sintora, koji ce doci, kad-tad, ali ce doci i odvesti je – boze dragi, pa on ce je odvesti! uzasnu se Sabahudin – kazivala je sasvim jasno, da povratka vise nema, da njegova dusa voli ovu zensku, i da vise nista na svijetu nije vazno, i nije isto, jer sve se sada mjeri i podvodi pod tu jednostavnu, neopozivu cinjenicu: ja je volim! Osjeti silnu potrebu da je drzi za ruku, da koracaju gradom, da se pokazu pred licem svijeta, njih dvoje kao jedno, jedna dusa, jedno bice i tijelo.
– Da izadzemo malo napolje? – progovori glasom u kome su suze neizrecenog placa potapale ladzicu nade i molbe.
– Dzabe mi, bolan, govoris. Znas da ne smijem maknuti …
– Pa noc je. Nece nas niko vidjeti.
– A sta cemo ako naidze?
– Ima ovdje, iza supe, jedan podzid. Mi sve vidimo – nas niko ne vidi.
Izgovorio je tu recenicu lisen nade, a vidje kako ona uzima crne stikle sa poda, navlaci ih na sitnu golu petu, i stojeci nasred golubane gleda u njega nepomicnim licem koje kao da kaže: « Pa sta sad cekas? »
Iza krova dvorisnih supa, u tami podzida Zinhasovica kuce, uskoro su se, stopljene jedna s drugom, nazirale sjenke dva mlada tijela. Pod njima vecernji mir usnulih baraka, nad njima golemo avgustovsko zvjezdano nebo Sarajeva. Njena je lijeva ruka pocivala na mesu njegove desne noge i on prebaci ruku preko njenih ramena, provlaceci je ispod kose, sirinom glatkog vrata ponad kicme.
– Ja imam u bazi kartu neba …
– Otkud ti?
– Istrgno iz atlasa!
Slutio je, dok govori, da ona zapravo i ne zna sta je to karta neba, atlas, ali mu se cinilo da to sada, u takvom divnom bozijem casu i trenutku nema ama bas nikakvog znacaja, i da su rijeci i recenice koje joj sapuce u vrelinu lijevog obraza zapravo samo zamjena za one sto ih zeli reci, a jos mu nedostaje smjelosti i snage: ja te volim, i za tebe bih mogao uciniti sve!
– Ja sam poredio. Kartu sa nebom. Gotovo sve je isto.
– Stvarno?
– Stvarno. Vidis: ono su ti gore – Velika Kola. Vidis? Eno, desni tocak, eno lijevi, eno ruda… Ona je gledala putem njegove lijeve ruke, klimala sutke glavom i povremeno se osvrtala da vidi njegovo lice, koje joj govori o nebeskim tajnama i znacima…
– Tamo je Sjevernjaca, vidis, ona sjajna, najveca.
– Vidim, vidim …
– A ono je Orion …
– Orion?
– Jeste.
– A gdje je Milano?
– Milano ti je, bona, u Italiji!
– Znala sam.
Doli je recenicu izgovorila kao pokosena teskim sjecivom tuge i Sabahudin vidje kako joj se oci prelise suzama u kojima se iskrilo stotinu sjajnih zarki bola i ljepote. Zasto u svemu mora biti toliko bola?, upita se Sabahudin zahvatajuci medzu vruce dlanove njeno lijepo posrnulo lice.
– Gledaj me, pogledaj me, molim te…
Ona podize mokre kapke i u trenu se s gustih trepavica u njegove dlanove skotrljase njene vrele suze.
– Nemoj plakat. Nemoj plakat, preklinjem te.
Odlucio je Sabahudin, istog casa, da ucini sve, da ucini sve sto moze i sto ne moze ne bi li pronasao covjeka cije odsustvo ovoj divnoj djevojcici nanosi toliku bol. Sa svojom ljubavi cu lako – mislio je, mene nista ne moze zaboljeti vise nego sto me boli njezin bol.

[Mare]

in reply to: Aforizmi #15498

Bavim se tudjim stvarima posto nemam svojih.
Bez zene nema srece ni nesrece.
Bila i povoljna izdaja, izdajnik je gnusan.
Bio je toliko ruzan da je postajao ljepsi kad se nakreveljio.
Biti il’ ne biti? Jos pitanja?
Biti u zabludi je ljudski, zato su zivotinje rijetko kad ili nikad u zabludi.
Biti velik, znaci biti neshvacen.
Biti zarobljenik, to nije pitanje; radi se samo o tome, da se covjek nikad ne preda.
Blago onome tko je u mladosti bio mlad.
Bogat skrtac stedi sebi za sahranu.
Bogu se obracamo kad zelimo postici nesto nemoguce. Za nesto moguce dovoljni su nam i ljudi.
Bolje je biti dobro objesen nego lose ozenjen.
Bolje je nauciti nepotrebno, nego nista.
Bracna veza nije zakonito izvinjenje protiv ljubavi.
Brak, iz racuna je zajednica ljudi koji nikada ne mogu racunati jedno na drugo.
Brak je nalik na pecurku, da li je dobra ili otrovna primjetis tek kad je kasno.
Brak pojednostavnjuje zivot, a komplicira sadasnjicu.
Budalu ne treba traziti, sama se javi.
Buducnost je divna, ali je danasnjica sasvim ruzna.

[Mare]

in reply to: Aforizmi #15470

Ako glupost prezivi, mozemo reci da je preglupa i da umre.
Ako hoces da se obogatis idi medju siromahe.?!
Ako ja odem, tko ce ostati; a ako ja ostanem, tko ce otici?
Ako jedna zelja nije zadovoljena to je dovoljan razlog da dusa tuguje.
Ako kazes neku tajnu svom prijatelju, vodi racuna da i on ima svog prijatelja.
Ako me i ne volis, nije vazno, ja ionako mogu voljeti za dvoje.
Ako ne znas udarati, ne pokazuj zube.
Ako neka zena kupuje kosulju, onda je zaljubljena. Kad je pegla onda je udata. Ako pri tome pjeva, onda je i prvo i drugo.
Ako nekoga mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar covjek.
Ako netko voli jedan cvijet koji postoji samo na jednoj medju milionima zvijezda, to je dovoljno da bude sretan kad ih posmatra.
Ako novac doista ne donosi srecu, onda ga vratite.
Ako sjekira ne sjece; naostriti se moze, ali ako te zena nece, nista ti ne pomaze.
Ako ste usutkali nekoga niste ga i preobratili.
Ako su sve druge nagrade razgrabljene – uzmi prvu.
Ako ti je slaba pamet, moras imati zdrava ledja.
Ako ti je zena dobra, druga ti ne treba.
Ako vasom glavom cesto prolaze pametne misli, to znaci da se tamo i ne zadrzavaju.
Ako zelite uspijeti u drustvu, ubijte svoju savjest.

[Mare]

in reply to: Fikrina kuhinja #15469

[Mare]

in reply to: Ramazan #15468

Ift

Iftar – ramazanska aksamska vecera
Iftar je dobro poznata rijec svakom muslimanu, te ni u kakvom prijevodu nece obuhvatiti svu semanticku viseznacnost i slozenost koju integrira.Isti je slucaj i s brojnim drugim rijecima koje su Muslimani u svoj bosanski jezik vjesto ukljucili i nevjerovatno ga time obogatili.Ali u tome drugi put i na drugom mjestu .

Dopustimo da je iftar ramazanska vecera, odnosno objed koji se uzima u prvi sumrak i neposredno nakon zalaska sunca, kad se postaci skupe oko sofre (trpeze) i poslije dugih sati odricanja – mrse.Omrstiti se za iftarom znaci prekinuti post u dopustenom trenu halal-hranom. Vec nekoliko dekika (minuta) prije aksama, cijela se obitelj nadje za sofrom. Djeci i mladima se gleda kroz prste, ako pokazuju malo nestrpljenja poslije ispostenog dana, jer su ogladnili i ozednili, dok stariji nastoje sacuvati mirnocu i dostojanstvo do zadnjeg trena, pa i za vrijeme cijelog iftera. Domacin, nakon sto se na obliznjoj munari upale kandilji ili s tebije pukne top najavljujuci aksam, u ime svih ukucana, prouci bismile (bismillah – U Ime Boga dz.s.) i omrsi se, najcesce gutljajem vode, limunade ili soka, pa zatim predje na obaveznu corbu (gustu juhu), a za njim i sva ostala celjad. Prema predanju, Muhammed a.s. je ponekad najprije uzimao malo soli, pa neki domacini slijede takav obicaj. Mladja celjad s izvanrednim tekom nastoje utoliti glad i ugasiti zedj, pogotovo poslije teskih dnevnih tezackih poslova ili drugih radnih naprezanja, kako bi sto prije ‘povratili snagu’. Medjutim, didovi a posebno nene (nane), nakon nekoliko kasika corbe i zalogaja hrane, prekidaju ifter, da bi sjeli uz svoju mangalu (sud sa zapretenom zaravicom koja cuva toplotu kahve i mlijeka), da popiju svoj zeljno cekani findzan kahve, pa i da zapale svoju prvu cigaru.Tome se ne treba cuditi, jer duze odricanje od osjezavajuce kahve, narocito kod starijih osoba, moze izazvati glavobolju koju vec prvi fildzab otklanja ‘k’o rukom’. Poslije iftara i kahve, klanja se aksam i priprema za odlazak na teraviju.
Obicaj koji se i do danas sacuvao, uzajmno je pozivanje na iftar, medju rodbinom, komsijama i prijateljima. Nerijetko ce domacica radi dragog gosta pripremiti i po nekoliko jela, slanih i slatkih. Islamsko nacelo da imucniji pozivaju na ifter siromasnije, cesto se zapostavlja, pa imami i ostala ulema svoje dzematlije na to moraju cesce podsjecati tijekom ramazana. Lijep je obicaj da imucniji na iftar pozivaju ucene, u selu svoga hodzu ili ucitelja, kako bi mu odali cast i istodobno od njega nesto korisno culi i iz njegova vladanja naucili.
Za iftarom nije pohvalno prejesti se, nego treba jesti umjereno i ostaviti prostora za ramazanski rucak, kao jos jedan objed koji se uzima prije imisaka.

Ramazanska Vecer

Suton se spusta mirisav ko smilje
I siplje zemljom svoje nujne care-
Gle,mujezini vec pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav ko smilje…
Pobozni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne sapcu im ti’o
Radosnim okom u satove glede-
Bljedilo sveto post im lice svio;
Al oni veselo za soframa sjede.

Musa Cazim Catic

[Author]

Posts