TAMBUR BIJE ČELEBIJA MUJO
Tambur bije čelebija Mujo,
Vino pije, krije se od majke,
Da ga stara ne poznade majka,
Al’ ga majka poznavala vrlo.
“A moj sinko, čelebija Mujo,
tebe paša od sinoćke traži,
od sinoćke tere do jutroske!
Hoće tebe paša da objesi,
Rad tambure i rad jauklije,
Jer ti ljubiš po Livnu djevojke,
A po Skoplju udovice mlade!”
Ali veli čelebija Mujo:
”Ne karaj me, moja stara majko,
Ako će me paša objesiti,
Rad tambure i rad jauklije,
I radi moga grla jasnoga!
Al’ da znadem, moja mila majko,
kom će me drvu objesiti,
deblo bih mu srebrom oblivao,
grane bih mu zlatom obvijao,
a na vrhu tambur objesio:
Kod god prođe neka čudo gledi,
gdje [je] obješen čelebija Mujo,
rad tambure i rad jauklije!”
Ova narodna pjesma nalazi se u “Erlangenskom rukopisu” koji je 1913. god. u biblioteci istoimenog njemačkog grada pronašao poznati slavist Gerhard Gesemann. Isti ga je autor objavio 1925. god. pod nazivom “Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pesama”, Sremski Karlovci. “Erlangenski rukopis” se smatra jednim od najstarijih zapisa naših narodnih pjesama (i uopće južnoslavenskih narodnih pjesama). Pretpostavlja se da je nastao u XVIII stoljeću. Nije poznato ko je sakupio pjesme. U zborniku se nalazi i priličan broj bosanskih narodnih pjesama, među njima i ova sjajna romansa. Nažalost, nisu ostavljene bilješke o kazivačima niti mjestu bilježenja naših pjesama, ali je zbirka, ipak, vrijedan dokument trajanja naše sevdalinke.
