[Dedo]

in reply to: Jubileji na stranici #31605

Lijepe cestitke Kazi za cetiri hiljadarke sto je takodje za svaku pohvalu,samo tako momci i dalje.

[Dedo]

in reply to: Jubileji na stranici #31629

Lijepe cestitke Kazi za cetiri hiljadarke sto je takodje za svaku pohvalu,samo tako momci i dalje.

[Dedo]

in reply to: Price iz sehare #31198

Cijenjeni rogaT icA 1414 fala ti na ovoj ovako lijepoj prici
poslije duzeg vremena se nisam ovako nasmijao,al eto ti si uspio da me nasmijes,zato odlucih da ovo napisem.
Neka je rahmet nasem Profi i nek mu Dragi Allah podari lijepi dzenet On je platio svoj zekjat na znanje uistinu jer ga je umio i prenio na mledje,to je njegov zekjat bio,hvala mu i od mene.

So se tice Rogaticana samo da napomenem to je uvijek bilo pa cak i danas je tako kako zakljucujem prema postojecem stanju,uvijek je bila parola neka komsiji crkne krava makar crkle i moje dvije.

Sta hocu da kazem sa ovim to sto ti napomenu za Profu da je morao napustati svoju Rogu radi toga sto su uvijek bili stranci bolje prihvatani nego najinteligentniji domaci nije bilo cudo da su ti pametni popusatli i sklanjali se na druga mjesta.

Rogaticani su poznati da nisu svog covjeka trpili makar on bio i
genije,sto hocu reci nemoj da mi je pametniji predamnom.

Toliko ovom prilikom,samo nastavi sa pisanjem osvjezio si nam stranicu.

[Dedo]

in reply to: Price iz sehare #31201

Cijenjeni rogaT icA 1414 fala ti na ovoj ovako lijepoj prici
poslije duzeg vremena se nisam ovako nasmijao,al eto ti si uspio da me nasmijes,zato odlucih da ovo napisem.
Neka je rahmet nasem Profi i nek mu Dragi Allah podari lijepi dzenet On je platio svoj zekjat na znanje uistinu jer ga je umio i prenio na mledje,to je njegov zekjat bio,hvala mu i od mene.

So se tice Rogaticana samo da napomenem to je uvijek bilo pa cak i danas je tako kako zakljucujem prema postojecem stanju,uvijek je bila parola neka komsiji crkne krava makar crkle i moje dvije.

Sta hocu da kazem sa ovim to sto ti napomenu za Profu da je morao napustati svoju Rogu radi toga sto su uvijek bili stranci bolje prihvatani nego najinteligentniji domaci nije bilo cudo da su ti pametni popusatli i sklanjali se na druga mjesta.

Rogaticani su poznati da nisu svog covjeka trpili makar on bio i
genije,sto hocu reci nemoj da mi je pametniji predamnom.

Toliko ovom prilikom,samo nastavi sa pisanjem osvjezio si nam stranicu.

[Dedo]

in reply to: Momo i Uzeir #30785

Hochgeladen von NedimH1 am 28.05.2011
Jedan od simbola Sarajeva 20. stoljeća je definitivno legendarni dvojac Momo i Uzeir. Tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća ovaj dvojac je svojim originalnim humorom uveseljavao slušaoce Radio Sarajeva, a kasnije su objavili i nekoliko ploča i kaseta. Dvojac su činili sarajevski glumci Rejhan Demirdžić i Rudi Alvađ, a obojica su umrli 1988. godine. Sarajevo im je vratilo tako što su Unisove tornjeve nazvali po njima.

Neka him je lahka zemlja i Allahrahmetile.Dok su bili bas se insan mogao nasmijati i raspolozoti.

[Dedo]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #30742

Postao/la StariClan » ned 25. okt 2009, 15:13

Australiju volim zato sto je to jedna velika i lijepa zemlja koja ima puno prirodnih ljepota. Te ljepote uglavnom ne mogu da se vide golim okom,
ali ih ima dosta na kanalu “Discovery” koji tata, mama i ja volimo da
gledamo i da se ponosimo u kakvoj zemlji zivimo. Mama i tata kazu da je
Australija ljepa zato sto u njoj zivi puno raznih naroda i narodnosti i
sto su ljudi
svih rasa i religija ovde nasli mjesto da zive u miru i prijateljstvu. Ja
u skoli imam puno drugara iz razlicitih zemalja, ali tata ne da da ih
dovodim kuci pa se zato druzim samo sa nasom decom ciji su roditelji
bogati jer tata kaze da je tako najbolje. Moja sestra je ucila u skoli
da je multikulturalizam jedna velika stvar i to joj se mnogo svidelo pa
je pocela da se zabavlja sa jednim deckom iz Tonge. Onda su je, kada su
saznali, mama i tata zajednicki oplavili od batina.
á
Australija je ljepa zato sto se u njoj govori puno jezika, a neko cak
govori i engleski. Kada mog tatu prijatelji iz zavicaja pitaju kako
stoji sa jezikom, jer znaju da je u skoli stalno vukao keca, on kaze da
se sasvim dobro snalazi i sa bosanskim. Onda mama kaze da mu nista drugo i
ne treba jer ne izlazi iz nasih kafana, pa se onda posvadaju i posalju
me napolje. Moja mama mnogo voli Australiju jer kaze da ovde ne mora
nista da kuha, zato sto je sve na gotovo i sve moze da se kupi. Mi se
slazemo sa njom i najvise volimo kada kaze da je boli glava pa naruci
picu, ali je zato moja baka kada nam je dosla u posjetu plakala dva dana
kada je videla kako smo se svi ugojili (mama kaze da smo se popravili).
á
Australiju volim zato sto ima razvijen sport i sto sa skoro svake
Olimpijade donese puno medalja iz hokeja na travi, bijatlona,
badmintona, odbojke na pjesku, trambuline i ostalih vaznih sportova. Tata
kaze da mnogo voli Australiju zato sto ti nije potrebna veza da dobijes
posao kao kod nas. Svi imaju iste sanse da se zaposle u “McDonaldsu” ili
“Hungry Jacksu”. Ja mnogo volim da idem u australijsku skolu zato sto se
puno igramo i ucimo dosta korisnih stvari o domacinstvu. Uciteljica nam
je rekla da cemo u petom razredu da ucimo citanje i pisanje. Jedva
cekam. Moja sestra ne voli skolu zato sto ide u dvanaesti razred pa ih
sada tjeraju da uce tablicu mnozenja.
á
Mi svi u porodici mnogo volimo Australiju zato sto je daleko pa tatina
rodbina iz Rogatice ne moze da dode kod nas i ostane dvije nedelje dok
cekaju da im zakazu pregled kod specijaliste. Mama uvek govori kako je
ona potekla iz fine i kulturne porodice i da voli Australiju zato sto
ima puno kulturnih dogadaja. Kaze da joj je najveca zelja da gleda
mjuzikl “Lion King”.
á
Ja volim Australiju zato sto se ovde mnogo vodi racuna o djeci. Ako te
tata ili mama tuku onda mozes da pozoves jedan broj telefona, pa onda
dodju neki ljudi i odvedu te u neku kucu gde ima puno djece i gde o njima
vode brigu cike koje mnogo vole male djecake.
á
Australija mi se dopada zbog toga sto mozes sa 16 godina da dobijes
vozacku dozvolu, uzmes auto od tate i onda se trkas sa drugarima po
ulicama. Moj tata kaze da voli Australiju zato sto ne mora da zivi sa
maminom mamom. Doduse, ona nam ponekad dode u posjetu i stalno prica kako
joj se nista ne svida u Australiji, ali tata kaze da nju ne smijemo da
slusamo jer je ona “matora komunjara”.
á
Volim Australiju zato sto ima puno mjesta gde mozes da odes na izlet.
Mi bar tri puta godisnje, na brzinu spremimo, sjednemo u kola i odemo na
neko jezero. Tu se uvek ljepo provedemo sve dok ne pocnu da nas grizu
komarci i muhe i dok mama ne pocne da vice na tatu zato sto je popio
osam piva. Onda dode vreme da idemo kuci, pa upadnemo u guzvu na
auto-putu i u kolima svi cute. Ja tada volim da gledam kroz prozor i da
uzivam u prirodnim ljepotama Australije.
á
Volim Australiju i zato sto u njoj ima puno domacih i divljih
zivotinja. Svi imaju kucne ljubimce pa sam i ja molio da dobijem psa,
ali mi je mama rekla da njoj ne pada na pamet da ide za njim po ulici i
da skuplja govanca u plasticnu kesu. Onda sam krisom poceo da hranim
jednog posuma koji nam je prevrtao po dubretu jer sam hteo da imam svog
ljubimca, ali ga je tata umlatio lopatom kada ga je video u dvoristu.
Krisom smo ga zakopali iza kuce i tata nam je zapretio da cutimo jer bi
inace morao da plati neku kaznu od ne znam koliko mnogo dolara.
á
Moja sestra mnogo voli Australiju zato sto je ona malo punija (ja
mislim da je bas debela) pa kaze da ovde uvek moze da nade garderobu u
kojoj izgleda seksi. Ja mislim da nije to razlog nego sto joj se niko ne
smije na ulici kao kad je bila u Sarajevu pa su je zvali “debela
australka”. Kada sam pitao mamu zasto ona voli Australiju, dugo je
razmisljala i na kraju mi rekla da je voli zato sto moze da se opusti i
ne razmislja sta ce reci komsiluk, koji nam je tamo kod nas svakog dana
zavirivao u lonac. Onda sam ja razmislio pa sam joj rekao da ovde i ne
mogu da nam vire u lonac kada ga niko i neupotrebljava. Onda mi je ona
zveknula jednu zausku i ja sam odlucio da je iskljucim iz ovog projekta.
Moj tata kaze da najvise voli u Australiji to sto je izbor piva toliki
da ce mu trebati jos ko zna kolikogodina pa da sve isproba. Ja mislim da
je on vec sve isprobao po vise puta i da stalno pocinje novu turu.
á
Volim Australiju zato sto ovde i cike mogu da se zene medu sobom. Ja
bas ne marim mnogo za djevojcice jer su halapace i bezobrazne, pa sam
razmisljao da ozenim nekog drugara kad porastem. Mislim da bi nam bas
bilo fino jer bismo mogli zajedno da gledamo utakmice, igramo fudbal i
kosarku i narucmo picu ili kinesku hranu kada dodemo kuci. Rekao sam to
tati, a on se samo uhvatio za glavu i opsovao i ovu zemlju i dan kada je
u nju usao. Nije mi jasno zasto se tako naljutio kad je stalno pricao
kako voli Australiju.
StariClan
PL BiH

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #30637

http://youtu.be/ncg0X7pjdkc

[Dedo]

in reply to: Uhvacena misao… #30389

“Vi jeste pokušali ubiti cijeli jedan narod, ali upamtite niste ubili naše pamćenje. Ono je od današnjeg dana jače od svakog zla koje ste nam učinili i pratiće vas dok postoji trag o vašem postojanju. Naše pamćenje vašeg zločina je naše pravo i naš zavjet”. (Almedina Dautbašić, Srebrenica 31. marta 2003. g.)

[Dedo]

in reply to: U i oko Rogatice #30387

Htjedoh samo da primijetim da je ovaj gore postavljeni post
festa kod Hadzije na pogresnom mjestu.Ako sam pogrijesio ja se ispricavam zao mi je, al ostajem pri zakljucku da se poslije posta sa eshumacijom nebi trebao nalaziti post na kojem se nesto slavi i gdje se pjeva.Ima dovoljno tema i mjesta gdje se moze i ovo staviti,selam

[Dedo]

in reply to: HABERI #30341

od bolesti bubrega umro još 2001. god.? Skip to content.Osama bin Laden je od bolesti bubrega umro još 2001. god.?
Ponedjeljak, 02 Maj 2011 13:30 .Ocjena: / 6
LošeOdlično

Politički analitičar tvrdi da je Osama bin Laden umro od bolesti bubrega na planini u Afganistanu te da su sve njegove snimke objavljene nakon 2001. godine lažirane

Teorija 1. Osama je mrtav već godinama
Osama bin Laden preminuo je 2001. godine na Tori Bori u Afganistanu od ozbiljne bolesti bubrega, još[color=#FF0000] prije dvije godine za Daily Mail je rekao politički analitičar, DavGriffin.
id Ray [/color]Teorija zavjere koja se razvila nakon napada na WTC 2001. godine , a prenijeli su je svi svjetski mediji, tvrdi da američka vlada objavljuje lažne bin Ladenove izjave kako bi na životu održala zlo i tako opravdala svoj takozvani rat protiv terorizma u Afganistanu, Iraku i svojoj domovini. Više od 10 godina nije se znalo gdje je bin Laden. Ni američke, britanske ili pakistanske vlasti ga nisu uspjele naći. Brojne audio i video izjave koje je navodno dao bin Laden, nemaju kredibiliteta, a najmanje tri su očito lažne, rekao je Griffin. Kaže da snimka u kojoj bin Laden u ime Al Qa’ide preuzima odgovornost za napad na WTC nije autentična. Navodi kako je Al Qa’ida rijetko preuzimala odgovornost za napade, bin Laden na snimci izgleda deblje, ima kraće prste i piše pogrešnom rukom.

Koristili snimke radi dobivanja izbora?
Većina objavljenih snimaka su samo audio snimke, objavljena su samo dva videa od 2001. godine na kojima se bin Laden vidi, a Griffin tvrdi da su oba lažna. Prvi video objavljen u novembru 2004. nema dovoljno vjerske retorike koju su imale prethodne snimke. Taj je video, tvrdi Griffin, bivšem predsjedniku Bushu osigurao drugi predsjednički mandat. Griffin, koji je napisao knjigu ‘Osama bin Laden: Živ ili mrtav?’, uvjeren je da je bin Laden umro od bolesti bubrega 13. decembra 2001. godine dok se skrivao na afganistanskoj planini Tori Bori, nedaleko od granice sa Waziristanom. Pokopali su ga unutar 24 sata, kako nalaže muslimanska tradicija, u neobilježenu grobnicu. Nadalje, Griffin tvrdi da su sve snimke nakon tog datuma lažirane i to od strane Zapada kako bi uvjerili građane da je zločinac još na slobodi živ i da tako pridobiju podršku za rat protiv terorizma u Iraku i Afganistanu.

Mjesec dana nakon 11. septembra, SAD i Britanija su napale Toru Boru iako je bin Laden do tada četiri puta zanijekao da je imao išta s napadima na WTC. Nakon toga, bin Laden je snimio poruku u kojoj je Busha nazvao vođom nevjernika te je rekao da je Ameriku snašla Božja kazna, no opet je odbacio odgovornost za 11. septembra. Opet je 3. novembra 2001. snimio još jednu poruku, u kojoj je Muslimane pozvao da slave napade, no ni tada nije priznao svoju umiješanost. Od tada do 13. decembra nije puštena nijedna snimka bin Ladena. Tek na taj dan, za koji Griffin tvrdi da je dan smrti bin Ladena, pojavila se snimka na kojoj teroristički vođa priznaje da je sam osmislio svaki detalj napada. Griffin je uvjeren da je taj video snimila i pustila američka vlada. Odmah su se oglasile američke i britanske vlasti koje su tvrdile da je najnovija snimka najbolji dokaz da je bin Laden kriv za 11. septembar. Griffin tvrdi da na toj snimci bin Laden izgleda deblje, bljeđe, ima deblje prste i širi nos, koža mu je tamnija, a brada crna. Umjesto lijevom, piše desnom rukom.

– Razlog za sumnju da su sve snimke nakon 2001. godine lažne je što se pojavljuju uvijek kada treba popularizirati Bushevu politiku ili podržati njegovog saveznika u ‘ratu protiv terorizma’, britanskog premijera Tonyja Blaira, kaže Griffin. Neposredno prije objavljivanja te snimke Bush i Blair nisu uspjeli dokazati da je bin Laden kriv za napad te su pokušavali steći podršku u borbi protiv terorizma. Griffin kaže da su koristili sofisticiranu filmsku tehnologiju u lažiranju snimaka. Smatra da Al Qa’ida o lažnim snimkama šuti jer joj odgovara propaganda.

Bivši agent CIA-e Robert Baer ne vjeruje da su zapadne sile uključene u teoriju zavjere, nego da je Al Qa’ida sama lažirala snimke.

Teorija 2: Al Qa’ida uopće ne postoji?
BBC je 2004. godine emitirao dokumentarac ‘Snaga noćnih mora’ u kojem objašnjava kako određene skupine koriste strah od terorizma kako bi pojačali vlastitu političku moć. Dokumentarac se sastoji od tri epizode (1, 2, 3)koje traju po sat vremena, a posebno je šokantan treći nastavak u kojem se govori da Al Qa’ida zapravo ni ne postoji. Izmišljena je, tvrde, u januaru 2001. godine kako bi u odsutnosti smjeli suditi Osami bin Ladenu. Kako bi mu SAD sudile u odsutnosti morao je biti član neke organizacije poput mafije. U dokumentarcu tvrde da je Al Qa’ida prevara te da je nakon napada 11. septembra 2001. godine George Bush iz sudskih spisa ‘iskopao’ naziv Al Qa’ida i optužio bin Ladena da je njen vođa. Od tada se zapad bori protiv fiktivnog neprijatelja. U filmu bivši agent CIA-e priznaje da organizacija nikada nije postojala.

U drugom dokumentarcu ‘Al Qaeda ne postoji’ ispituje se kako to bin Laden sam vodi cijelu terorističku mrežu, ispituje njene veze sa Zapadom, bavi se dvostrukim agentima i izmišljenim likovima te kako masovni mediji šire mit o Al Qa’ida

[Dedo]

in reply to: Zanimljivosti #30328

Muhabet sa Hafiz Ef Bugarijem:

Nama je preokupacija danas gdje ćemo provesti godišnji odmor i kako ćemo sebi napraviti dobro raspoloženje, a trebalo bi da nam preokupacija bude samo to kako ćemo olakšati čovjeku da dođe do sebe. Da spozna svoje slabosti i da osjeti harmoniju i ljepotu u braku. To nama fali!

“Svako daje od sebe, a niko neće da sebe da“
Oaza: Esselamu alejkum, cijenjeni hafize! Za početak zamolili bismo Vas da nam kažete nešto o sebi?
Hafiz Bugari: Alejkum selam! Rođen sam u jednom malom gradiću kod Prizrena, Orahovcu. Još kao mladić imao sam želju da upišem medresu. Sve što se želi može se postići, samo je potrebna volja. Moj efendija, rahmetullahi alejh, je stalno tražio od mojih roditelja da mi dozvole da se školujem. Pošto sam bio iz siromašne porodice moj je babo rekao da nema mogućnosti da me školuje. A moj rahmetli efendija je vazda govorio da je važno da imaš želju da ga upišeš, a što se tiče financija to nije tvoj problem. Uzvišeni Allah dž.š. kaže:
“… jer mi vas hranimo, a konac pripada onima koji su svjesni Allaha.“
Upisao sam i završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Nakon završene medrese, kao skoro svaki učenik, imao sam želju da studiram u arapskom svijetu. Pošto nisam htio da gubim vrijeme tamo sam predao dokumente, a odmah nakon završenog vojnog roka upisao sam FIN (Fakultet islamskih nauka) u Sarajevu. Dobro se sjećam kako sam se zarekao, ako budem primljen tamo, makar bio ovdje treća godina fakulteta, ja ću ga napustiti i otići. Interesantno, Allah dž.š. me iskušava. Treće godine fakulteta dobijam dokumente da sam primljen. Nisam dugo razmišljao, već sam napustio fakultet i otišao u Medinu. Pošto mi tamo nisu priznali ništa od fakulteta, ja sam prije svega, dvije godine učio jezik i hifz, a ujedno sam se i oženio. Pošto sam želio upisati fakultet koji je bio vezan za Kur’an morao sam biti hafiz ili naučiti 10 džuzeva za prvu godinu dana, da bi ga slijedeće godine cijela napamet znao. Završio sam fakultet 1998. godine, kada sam se vratio u Sarajevo, gdje sam od 1999., pa do 2003. godine bio imam u Čaršijskoj džamiji.
Sada sam imam u jednoj mahalskoj, Bijeloj džamiji na Vratniku. Imam običaj kazati da sve što se više udaljavaš od kuće, sve te Allah dž.š. više približava kući. Tako da sad mogu u papučama doći u džemat. Hvala Allahu dž.š., nije važno gdje čovjek radi, već je važno da radi!
Oženjen sam i imam četvero djece, hvala Allahu dž.š.
Oaza: Poznato nam je hafize da si dosta omiljen među omladinom. Reci nam nešto o stanju omladine u BiH?
Hafiz Bugari: Što se tiče omladine, sa moje tačke gledišta, ja mogu reći da je omladina čista. Okolina je jako važna, ona čini čovjeka. Dakle, gdje čovjek odrasta, on neprimjetno poprima osobine onih s kojima se druži. Našoj omladini tražim hiljadu opravdanja za njihovo ponašanje. Počevši od toga da je to generacija čiji su roditelji odgajani u sistemu u kojem se nije moglo naučiti kako čovjek treba da živi, da osjeti ljepotu u životu, nego se učilo kako ćeš na tuđi račun da živiš i ako imaš od koga da ukradeš – dobro i jest!
Kad čujem da neko kritikuje omladinu, imam običaj reći da je ta omladina komadić zemlje koji je nacionalizovan. I na tom komadiću zemlje se svašta sijalo. I ako su se tikve sijale, nećemo valjda očekivati da niknu lubenice. Znači mi moramo povaditi sve ono što se prije sadilo, ako želimo nešto lijepo i plemenito posijati.
A da bi to postigli, mi moramo žrtvovati sve što imamo! Ako treba, zapostaviti i sebe da bi popravili našu omladinu.
I mogu reći, u odnosu na našu omladinu prije rata, da sam prezadovoljan sa kvalitetom naše omladine danas. Omladina treba “živi primjer“, tj. duhovnog roditelja, koji će se brinuti za njihov život i koji će im pomoći da oni vide u čemu se griješili i čemu teže. To je ono što im trebamo ponuditi, a ne da ih kritikujemo! Jer, ako ne budu imali živ primjer, oni će krenuti i za drogom, a neće za onim što je najvažnije za njih i za društvo.
Oaza: Uvaženi hafize, recite nam kako ste postigli svoju omiljenost među omladinom, u čemu je tajna Vaših rezultata i uspjeha, te nam recite nešto o ljudima drugih vjeroispovijesti koji veoma često dolaze, baš kod Vas, radi prihvatanja islama?
Hafiz Bugari: Što se tiče rezultata i uspjeha to nije u našim rukama. To je kod Allaha dž.š. Naš je problem u tome što mi hoćemo da vidimo svoje rezultate, da drugi vide ko smo mi! A Allah dž.š. kaže:
“I reci, vi radite, pa će Allah vidjeti, i Njegov Poslanik, i vjernici ono što radite.“
Nije rečeno “I ti ćeš vidjeti!“ Znači, ne treba da nam bude preokupacija da po svaku cijenu vidimo rezultat svoga rada. Postoje projekti koji traju po pedesetak godina. Posebno ovi duševni projekti, jer teško je promijeniti prirodu čovjeka. Teško je počupati sav taj korov. Sjećam se kako mi je jedan učenik pričao kako doći do uzurpiranih zemljišta. Kaže, jedan je zemljoradnik okopavao luk, pa je otišao svome učitelju, a to je bio Emin efendija iz mog mjesta, pa mu je rekao da mu nije jasno kako se ponaša korov. On ga čupa, a ovaj ponovo raste. A Emin efendija mu odgovori: “Zar nisi čuo mladiću kako ti taj korov govori da je on domaćin na njivi? Znaš li ti ko je korov posijao? A taj luk je došljak, on do juče nije bio tu. I korov ne želi da luk kao takav tu raste, jer on je došljak, nije odavde!“
Eto, i mi smo u jednoj takvoj situaciji. Naša njiva je dunjaluk, a korova, koji nam sisaju sok imana, ima svugdje oko nas! I da bi mi mogli normalno da odrastemo moramo imati nekoga ko će se brinuti i okopavati našu njivu, da bi luk mogao normalno da raste. Ne budeš li dozvolio da oko tebe tvoj mentor radi i čupa korov, otići ćeš nepismen na “onaj“ svijet! Kao što sam rekao, čovjek mora da se žrtvuje i da reklamira islam kakav jeste, a ne kakav se opisuje u raznim medijima. Poslanik a.s., je rekao: “Najdraža vjera Allahu je čistoća u ljubavi (misli se na fizičku i duhovnu čistoću) i tolerancija.“
Znači, nema posvećivanja ljubavi nekom drugom osim Allahu dž.š., jer nam je On sve to dao, što mi volimo i čemu pridajemo važnost. I to smo sve džaba dobili! I tolerancija. Znači, da budemo širokogrudni, oni koji praštaju i koji su blagi. Zapitajmo se zašto Poslanik a.s., nije rekao koja je vjera u pitanju. Zato što sigurno ima među muslimanima onih koji nisu tolerantni, koji neće ni bratu muslimanu da oproste, a kamoli nekom drugom! Uzmimo sebi za primjer kako je Poslanik a.s., oprostio onom židovu koji mu je svaki dan ostavljao izmet pred vratima! U Meki su na njega bacali utrobu od životinja! I mi to sve uzimamo za primjer, ali nikako da se po tome ponašamo. Vjera islam je ta koja gleda samo dobru stranu kod osobe. Svaki musliman mora da bude svjestan da je Allah dž.š., sjeme dobrote smjestio u svakoj osobi, samo što je ono zatrpano blatom života. Dakle okoline koja ga okružuje i sistem u kojem je živio itd.
Mnogi ljudi drugih vjera jedva čekaju da razgovaraju o islamu. Evo, juče sam razgovarao sa jednom Slovenkom. Došla ovdje, na Vratnik u džamiju. Kad smo pričali o Allahu dž.š. i o vjeri ona je plakala! Zašto? Jer je duša zasićena dunjalukom!
Ne zna omladina više kud bi i zato je pravi izlaz u islamu. Interesantno, što jedni više islam napadaju – muslimani teroristi, ovakvi-onakvi – drugi se sve više vraćaju islamu. Štaviše, islamu se vraćaju ljudi koji su nešto postigli, koji su nešto napisali, ljudi koji razmišljaju, koji su cijenjeni u društvu, tj. elita! Imam običaj svakom kazati da je islam njegova izgubljena stvar.
Zato što se mnogi zgroze čim čuju riječ islam ili tesavuf ili vehabizam ja se često našalim, pa kažem: “Eto, od danas ćemo islam zvati iman!“ Jednom me je upitala jedna osoba druge vjere: “A koja je to vaša vjera?“ Ja joj kažem: “Iman!“ Pa ona upita šta to znači, a ja joj velim da to znači da ja njoj više želim nego sebi! A ona će: “Ah, kako je to divno!“
Žalosno je kako mi zbog drugih ljudi nećemo da dođemo do ljepote i do vječnog rahatluka. Svi ćemo mi biti pitani da li smo svojim ličnim primjerom nekoga otjerali od vjere i da li smo prikazivali pravu sliku islama! Zapamtimo, svi oni koji ne vole vjeru su oni koji vole da udovoljavaju svojim strastima. Islam je ljepota! I mnogi jedva čekaju da tu ljepotu osjete. Pogotovo oni koji su branili BiH, bez obzira koje vjere bili. Oni su vidjeli, a to im je najveći svjedok, da je među nama ostao onaj osjećaj – ja te cijenim, vjeruj ti u šta god hoćeš, samo nemoj nered činiti i smutnju širiti!
Ja se našalim, pa kažem vjeruj ako hoćeš i u semafor, samo kad budeš činio taj svoj ibadet nemoj stajati na trotoaru, jer ćeš ometati ljude u prolazu, i nemoj stajati na cesti, jer će te zgaziti auto! To jest, važno je da ne činiš nepravdu ljudima!
A naša je dužnost da dođemo do tih ljudi, da oni “sutra“ ne bi imali dokaz protiv nas, pa da kažu zašto im nismo rekli, zašto im nismo ponudili islam!
Oaza: Za kraj zamolili bismo Vas za poruku našoj omladini u dijaspori.
Hafiz Bugari: Meni su najslađe poruke Muhammeda a.s. Prenosi se da je on rekao: “Da izađem da izvršim potrebu svome bratu, da mu olakšam, da mu iziđem u susret, to je bolje nego da ostanem u svojoj džamiji, u itikafu dva mjeseca.“ Zamislite, dva mjeseca da se posveti Allahu dž.š., i to Poslanik a.s., i to u njegovoj džamiji! Možete misliti koji je to ibadet! A izići u susret bratu ili sestri je Allahu dž.š. draže od toga!
I drugi hadis u kojem se govori da je bolje da iziđete u susret svome bratu ili sestri nego da ostajete u vašim kućama da se naslađujete sa vašim ženama.
Nama je preokupacija danas gdje ćemo provesti godišnji odmor i kako ćemo sebi napraviti dobro raspoloženje, a trebalo bi da nam preokupacija bude samo to kako ćemo olakšati čovjeku da dođe do sebe. Da spozna svoje slabosti i da osjeti harmoniju i ljepotu u braku. To nama fali! Dakle, ako želimo istinski da se popravimo onda krenimo od sebe!
Pokušajmo da shvatimo dobro ovu bosansku izreku, koju često upotrebljavamo, pa kažemo: “Vala, ja ću dati sve od sebe da napreduje društvo ili džemat.“ Kažemo ja ću dati sve od sebe, a niko neće da sebe da! Ono, nije budala! Dat’ će neko i sto hiljada eura, samo njega ne diraj! A Allah,dž.š., hoće da mi sebe damo. Kako su ashabi sve što su imali žrtvovali i ništa im nije bilo teško. Znali su otići i ne vraćati se petnaest godina! Ode on na zadatak, ode da širi ljubav i harmoniju među ljudima, jer mu je žao da gleda ljude kako se pate, da gleda brakove kako se raspadaju.
Iskoristimo to što nam je omogućeno i nemoj da radimo da bi samo sebe spominjali! Da zikir činimo samima sebi, kako imam običaj kazati. A bolje je da nam zikir čini Allah dž.š., i Njegovi meleci! Jer On je rekao u hadisu kudsi da će onog ko Ga bude spominjao u sebi On spominjati u Sebi. A onog ko Ga bude spominjao u društvu On će spominjati u još boljem društvu. Zamisli, gdje god dođeš ti reklamiraš Allahovu milost, mudrost, znanje i moć, a onda On tebe reklamira kod meleka!
Eto, toliko.
Selam svima u dijaspori!
Izvor: http://www.oaza.at

[Dedo]

in reply to: Iz BiH svakodnevnice #30052

Vijesti

8.04.11 16:15 Starost: 8 hrs
Dan Teritorijalne odbrane RBiH – Ajnadžić: Zemlju bi trebali izgrađivati branitelji

Predsjedništvo Republike BiH je prije 19 godina, 8. aprila 1992, formiralo Štab Teritorijalne odbrane Republike BiH. Tog dana su formirane legalne oružane snage BiH, države koja je počela da stasava samostalno.

Izvor: sarajevo-x

Bivši general Armije BiH i sadašnji ministar za boračka pitanja u Kantonu Sarajevo Nedžad Ajnadžić u razgovoru za Sarajevo-x.com je istakao kako je TO RBiH zajedno s drugim patriotskim snagama među kojima su bili Patriotska liga, Zelene beretke i MUP RBiH imale veliku ulogu u odbrani BiH.

“Formiranje tih snaga predstavljalo je početak odbrambenog sistema BiH, odnosno te su snage bile preteča Armije BiH, organizovane sile koja je branila našu zemlju. Ti su počeci bili izuzetno teški, ali je ljubav prema domovini bila presudna. Ljudi su s velikim entuzijazmom branili svoj dom, grad, državu”, kaže Ajnadžić.

“Pravili smo greške prema borcima”

Ističe da ako bi ne daj Bože opet trebalo braniti BiH oružjem ne bismo mogli računati na entuzijazam kakav je vladao 1992, ponajviše zbog grešaka koje su odgovorni u vlasti pravili prema boračkoj populaciji.

“Mi koji smo obnašali i obnašamo važne dužnosti u državi moramo prihvatiti na sebe odgovornost da smo pravili greške prema onima koji su branili našu zemlju, ali i činiti sve da te greške ispravimo”, rekao je Ajnadžić.

Na kraju je poručio da onima koji su branili BiH treba dati šansu da je izgrađuju, jer oni to najbolje znaju.

Predsjednik Saveza dobitnika najvećih ratnih priznanja Dževad Radžo ističe da je 8. april 1992. jedan od najznačajnijih dana za BiH, jer predstavlja legalni početak odbrane BiH.

“Zvanično su tog dana sve patriotske snage objedinjene u jedan front. Bilo je to teško vrijeme, ali i vrijeme ponosa i nadanja. A danas, na sceni imamo više nego nekorektan odnos vlasti prema boračkoj populaciji, novim federalnim budžetom predviđeno je novo smanjenje od deset posto kad je riječ o izdvajanjima za borce”, kaže Radžo za Sarajevo-x.com.

“Država je kao majka, drugu nemamo”

Ipak, smatra da bi ljudi koji su branili BiH 90-ih godina opet bez rezerve stali u odbranu naše zemlje, ako bi to bilo potrebno.

“Država je kao majka, mi drugu nemamo. Naravno da bismo opet učinili isto i branili svoje. Ne možemo valjda očekivati da to čine oni koji su danas na vlasti, kad je dobar dio njih za vrijeme proteklog rata bio van granica BiH”, naveo je Radžo.

——————————————————————————–
Necel Bog dati da stvarno tako mislis Generale.

[Dedo]

in reply to: Srpske lazi i prevare #30050

Borba za opstanak
RAT PROTIV BOŠNJAČKE ŽRTVEAutor: Fatmir Alispahić

Objavljeno: 03. April 2011. 16:04:29
Velikosrpsko negiranje genocida u Srebrenici nije inicident, već strateški projekt, podržan od državnih struktura Srbije. S druge strane, odbrana istine o genocidu u Srebrenici nema državni karakter u dejtonskoj državi, jer se ovom državom i njenim društvenim ambijentom komanduje iz Beograda.

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: U ovom „tehničkom pogledu“ Dorin podsjeća na one njemačke negacioniste holokausta koji pišu da bi „od šest miliona ubijenih Jevreja ostalo makar jedno brdo šljake“, pa je i to momenat koji povezuje neonacističke i velikosrpske negacioniste genocida. No, u cijeloj ovoj priči najvažnija je šutnja a time i odobravanje od strane zvaničnih delegacija iz Srbije i Karadžićevog entiteta. I po tome se vidi da je negiranje genocida u Srebrenici svesrpski projekt.
Skandal na Sajmu knjiga u Lajpcigu, kada su i gradski i sajamski prostori osvanuli obljepljeni plakatima koji negiraju genocid u Srebrenici, dokazuje da se velikosrpski fašizam neće okanuti rata protiv uspomene na bošnjačke žrtve. Oni bolje od Bošnjaka znaju da uspomena na bošnjačku žrtvu može biti obavezujuća za politička rješenja u BiH, jer opstanak Republike Srpske i posrbljavanje bh. stvarnosti direktno ovisi od zaborava pobijenih Bošnjaka. Taj rat za ubijanje uspomene vodi se na raznim frontovima, od kupovine bošnjačkih političara koji će obznaniti kako „Bošnjaci napuštaju poziciju žrtve“ (Sulejman Tihić) i preferirati izvinjavanje srpskim žrtvama (Bakir Izetbegović), preko uspostave kontrole nad dejtonskim medijima u kojima se govor o bošnjačkim žrtvama proglašava seljačkim i radikalnim, pa do ovako drskih nasrtaja na međunarodne i kulturne prostore, kakav je jedan sajam knjiga izvan balkanskih prostora. Rat protiv bošnjačke žrtve je složeni organizirani velikosrpski projekt u kome učestvuju i mnoge sarajevske medijske i političke adrese, kojima se komanduje iz Beograda. Dokaze nije potrebno tražiti dalje od obrazovnog sistema u kome nema pomena jedinom genocidu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, što je izvedivo jedino u političkom i društvenom ambijentu koji nosi zločinačke gene. …A dejtonski ustroj je proizišao iz velikosrpskog genocidnog projekta, ubijanja i raseljavanja Bošnjaka, otimanja bosanske zemlje i imovine. Taj projekt se danas ne zadovoljava samo pokoravanjem bh. prostora, gdje uspomena na žrtve ima privatni, a ne općedruštveni karakter, već kidiše da i na međunarodnom planu potisne istinu o genocidu u Srebrenici i nametne laž u navodnom stradanju Srba u tom regionu.

Velikosrbi i neonacisti

U cilju negiranja bošnjačkog i izmišljanja srpskog stradanja u Srebrenici plasirano je više monografskih i medijskih proizvoda, a jedan od njih je i knjiga srbofila Alexandera Dorina po naslovom „Srebrenica – skrivene činjenice o masakru počinjenom nad Srbima od 1992. do 1995.“, koja je pisana u maniru negacionista holokausta. Ova knjiga je bila povod da gradske ulice u Lajpcigu i sam Sajam knjige budu obljepljene plakatima koji negiraju genocid u Srebrenici, a zbog čega je njemački ‘Die Tages zeitung’ napisao da je „Sajam knjiga obilježilo vrijeđanje žrtava Srebrenice“. Ovaj njemački list piše da je Dorinova knjiga o negiranju genocida u Srebrenici bila najviše reklamirana na cijelom sajmu, te se čudi kako srpska delegacija nije reagirala na manifestaciju koja podsjeća na negatore holokausta. Čak se sluti da su Srbima u ovom projektu ljepljenja enormnog broja plakata Lajpcigu pomogli njemački neonacisti, jer i jedni i drugi imaju zajednički zadatak: negiranje genocida. Njemački list tematizira i činjenicu da delegacija iz Republike Srpske nije htjela biti predstavljana u okviru bh. štanda, što je u kontekstu Dorinovog negiranja genocida u Srebrenici stavlja na stranu zla i zločina. Time sadržaj knjige Alexandera Dorina postaje općesrpski sadržaj, budući da se ni zvanični ni nezvanični Srbi nisu ogradili od Dorinovih konstrukcija, poput one u kojoj tvrdi da – „Vojska bosanskih Srba nije ubila nijednog civila koji je ostao ui Srebrenici i Potočarima“, ili one u kojoj kaže da „ne postoji način na koji vi Vojska bosanskih Srba zarobila sedam ili osam hiljada muslimanskih boraca i civila te ih onda poubijala jer je to tehnički nemoguće“. U ovom „tehničkom pogledu“ Dorin podsjeća na one njemačke negacioniste holokausta koji pišu da bi „od šest miliona ubijenih Jevreja ostalo makar jedno brdo šljake“, pa je i to momenat koji povezuje neonacističke i velikosrpske negacioniste genocida. No, u cijeloj ovoj priči najvažnija je šutnja a time i odobravanje od strane zvaničnih delegacija iz Srbije i Karadžićevog entiteta. I po tome se vidi da je negiranje genocida u Srebrenici svesrpski projekt. Baš bi bilo lijepo ako bi „čika Jovo“ (Divjak), kao istaknuti član Kruga 99, inicirao jednu akademsku raspravu o oblicima velikosrpskog negiranja genocida u Srebrenici.

Holokaust i genocid

Negiranje genocida pod krovom sajma knjige u Leipzigu

Naslovnia knjige njemačkog naciste Dorina i srpskog fašiste Jovanovića

Nacista koji negira genocid: Alexander Dorin
Potiranje geocida u Srebrenici dešava se na više frontova. Dejtonska javnost jedva da uočava i ovako velike incidente kao u Lajpcigu. Niko se ne bavi stotinama velikosrpskih tekstova koji se prevode i šalju na hiljade svjetskih adresa. Neće biti čudo ako sutra i iz inostranstva počnu stizati signali negacionizma. Jer, istina se ne podrazumijeva, ona se čuva i brani, kreira i hrani, pa ako mi nećemo braniti Srebrenicu, onda će je velikosrpski revizionisti za nekoliko decenija posve pretvoriti o tzv. zločin nad Srbima. Tada će i ono mezarje u Potočarima moći biti nešto drugo, kao što su mnoga naša mezarja postala građevinska zemljišta na kojima su beogradske firme gradile zgrade i fabrike.

Kako bismo ilustrirali ovu pojavu masovne proizvodnje tekstova kojima se negira Srebrenica, analizirat ćemo jedan od takvih projekata. Tekst pod naslovom „Srebrenički muslimani se povlače“, autora Milivoja Ivaniševića, objavljen je u „Glasu javnosti“, a nalazi se i u okviru publicističkog projekta pod naslovom „Lična karta Srebrenice“, te se može odvojeno, ili u nizu tekstova o Srebrenici, pronaći na mnogim web sajtovima. U okviru jednog foruma, web administrator ovaj tekst označava kao – „prilog protiv moguće deklaracije o Srebrenici u Skupštini Srbije“, što znači da sam tekst ima svoju konkrektnu ideološku i propagandnu zadaću, koja mu u startu odriče objektivnost i nepristrasnost. Analiza konteksta u kojem se tekst pojavio ukazuje nam na idejni cilj teksta – da srpsku političku javnost odvrati od mogućnosti izglasavanja Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici, kojom je Skupština Srbije 30. marta 2010. konačno, nakon višemjesečnih polemika u Skupštini i u medijima, osudila „zločin u Srebrenici“. …Ali ne i „genocid u Srebrenici“, što je formulacija koja je definirana u presudama Haškog tribunala (Krstić, Popović, Beara) i u Presudi Svjetskog suda pravde.
Dekonstrukcija značenja i poruka Ivaniševićevog teksta nam otkriva ne samo apsolutni ideološki kontekst teksta, već i odsustvo elementarne logike i pismenosti kod autora koji pledira da svojim tekstom rješava pitanja od regionalnog značaja. Posebno je indikativno da jedan takav tekst preuzimaju, tumače i drže za ozbiljno mnogobrojni web sajtovi, čiji se ideologizirani web administratori pozivaju ili oslanjaju na krhke i neodržive Ivaniševićeve postavke.
Predstavit ćemo nekoliko primjera iz teksta „Srebrenički muslimani se povlače“, na kojima ćemo se uvjeriti da se radi o višestruko neozbiljnom tekstu. Pored čitavog niza falsificiranja i izokretanja historijskih činjenica, kao što je ona o zaštićenoj zoni UN-a u Srebrenici, koja je formirana kada je – „zapretila opasnost od sloma i konačnog uništenja muslimanskih oružanih formacija“ – autor donosi mnoštvo neodrživih konstrukcija. Sljedeća rečenica zahtijeva širu repliku: „Sigurno da je i muslimanima i njihovim zaštitnicima teško pao poraz i izgon koji su doživeli sa najvećeg dela prostora koji su osvojili tokom prethodne godine.“ Autor nesmotreno koristi riječ „izgon“, čija semantika nema šta drugo značiti do etničko čišćenje i ratni zločin. Dakle, kako neko može biti izgonjen, dakle, progonjen i protjeran sa prostora koji je, navodno, osvojio, kad se izgonstvo podrazumijeva samo za prostore na kojima su ognjišta nesretnih ljudi. Po autorovoj logici ispada da su „muslimani“ (sa malim „m“, kako on, kao vjersku skupinu, označava Bošnjake) odnekle naselili prostore koje su navodno osvojili, iako je općepoznato da u Bosni i Hercegovini ne postoji ni jedan prostor koji su osvojile tzv. muslimanske jedinice, već da postoje samo prostori koje je od genocida i etničkog čišćenja odbranila Armija RBiH. Potom, apostrofiranje „muslimana i njihovih zaštitnika“ ima za cilj ukazivanje da su Ujedinjene nacije bile protiv Srba, što je teza koja je kao mantra o ugroženosti opetovana od strane velikosrpske propagande, ne samo u slučaju rata u BiH, već i rata na Kosovu.

Autor u plićaku

Iz samog teksta je, dakle, potpuno jasna usmjerenost na minimiziranje efekata Presude Svjetskog suda pravde, koji je 26. februara 2007. presudio da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu, time što – „nije učinila sve što je u njenoj moći da spriječi genocid, a uz to nije kaznila i predala Sudu počinioce genocida“. Ovo vrijedi navesti kako bismo razumjeli svu plitkost argumenata autora koji umjesto da Srbiju udaljava od odgovornosti za Srebrenicu, zapravo nudi dokaze da je Srbija sve vrijeme rata, odnosno agresije, bila dirkektno umiješana u događanja oko Srebrenice. To se vidi iz sljedećeg pasusa:
„O tome je Jugoslovenska vlada posebnim Memorandumom, koji je 2. juna 1993. predao ambasador Dragomir Đokić, obavestila Generalnu skupštinu i Savet bezbednosti UN. Međutim, Memorandum se odnosio samo na dve opštine (Bratunac i Srebrenica i na srebreničko selo Skelani sa okolinom)…“
Ako je Vlada u Beogradu nalazila za shodno da Generalnu skupštinu UN obavještava o situaciji u susjednoj državi, time je jasno kako je teritoriju susjedne države smatrala svojim suverenitetom, a što potvrđuje tezu o agresiji Srbije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Za razradu ovog detalja o agresiji zaslužan je autor Milivoj Ivanišević, koji je, valjda, trebao nastupati u suprotnoj ulozi, ali je sam sebe zaboravio.
U nastavku autor govori da se došlo do „dramatično potresnih saznanja“ – nebitno gdje i kad – već je bitno da nešto što je dramatično, svakako je potresno, i obratno. A riječ je o masovnim grobnicama… „Tu su muslimani na veoma svirep način, u stilu islamskih ‘svetih ratnika’ ritualno, džihadski, uglavnom hladnim oružjem…“ Da li prilogu „svirep“ treba epitet „veoma“, ili je „svirep“ svakako „svirep“, pa ga je nemoguće pojačati, čime svako jezičko pojačavanje postaje apsurdno?! Svi nabrojani epiteti u cijelosti proizilaze iz vokabulara koji je korišten od strane velikosrpske ratne propagande, koja je kao gebelsovska doktrina obrađena i u mnogim svjetskim studijama, kao što je publicistički bestseler Petera Maasa „Ljubi bližnjega svoga“, o ulozi medija u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.
Autor nastoji argumentirati tezu o masovnim zločinima nad srpskim civilima, a kao izvor navodi „Knjigu mrtvih srba“ (pri čemu vlastitu imenicu „Srbi“ piše malim početnim slovom), koja je objavljena u 400.000 primjeraka, u srbijanskim dnevnim novinama – „povodom deset godina od oslobođenja Srebrenice“. Uprkos činjenici da su oba haška suda, Haški tribunal i Svjetski sud pravde, zločin u Srebrenici definirali kao genocid, te da je Srbija označena odgovornom za taj genocid, autor se veže za publikaciju izdatu „povodom oslobođenja Srebrenice“. Autor teksta se sapleo o vlastite konstrukcije, budući da biva neodrživo njegovo insistiranje na 3262 srpske žrtve u kontekstu navodnog oslabađanja Srebrenice, kad se zna da je to oslobađanje imalo stvarnosnu, a evo i dobilo pravnu dimenziju genocida.
Tekst Milivoja Ivaniševića „Srebrenički muslimani se povlače“ može biti izvrstan primjer za analizu kontinuiteta velikosrpske propagande kojom su inspirirani a potom i negirani zločini genocida nad Bošnjacima. Važno je razumjeti kako se ne radi o incidentima, već o jedinstvenom sistemu, podržanom od državnih struktura Srbije. S druge strane, odbrana istine o genocidu u Srebrenici nema državni karakter u dejtonskoj državi, jer se ovom državom i njenim društvenim ambijentom komanduje iz Beograda. (“Saff” br. 289, 01. april 2011. godine)

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #30026

Dr. Haris Silajdžić na tribini “Kruga 99” u povodu 15 godina od potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu[color=#FF0000]
BORBA ZA BOSNU I HERCEGOVINU NIJE ZAVRŠENA[/color]
Autor: Dr. Haris Silajdžić

Neprijatelji opstojnosti Bosne i Hercegovine u ostvarivanju svojih ciljeva nisu se libili ni metoda kakve Evropa nije vidjela još od Drugog svjetskog rata: genocida, etničkog čišćenja, koncentracionih logora, masovnog ubijanja nenaoružanih civila, silovanja žena, starica, djevojaka i djevočica, opsade gradova, masovnog protjerivanja stanovništva, sistematskog uništavanja džamija, najznačajnijih muslimanskih kulturno-istorijskih spomenika, grobalja…

…Iako je Bosna i Hercegovina bila žrtva godinama pripremljene agresije Jugoslovenske narodne armije, koja se još početkom rata u Hrvatskoj otvoreno stavila u službu zločinačkog režima Slobodana Miloševića, Bosna i Hercegovina nije kapitulirala pred jednom od najmoćnijih evropskih vojnih sila tog vremena. Zasluge za otpor i odbranu države pripadaju prije svega pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine i svim bh. patriotima, koji su se svojom herojskom borbom oduprli zločinačkom agresoru.
O Dejtonskom sporazumu danas se, manje ili više, zna sve. No, čini se važnim podsjetiti, u najkraćem, na okolnosti koje su dovele do mirovnih sporazuma u američkoj vojnoj bazi. U potpunosti ispunjavajući kriterije koje je propisala Badinterova komisija, Bosna i Hercegovina je referendumskom odlukom svojih građana ispunila uslove za proglašenje nezavisnosti.

Do proglašenja nezavisnosti je došlo kada su prethodno propali svi pokušaji reformiranja jugoslovenske federacije ( uključujući i prijedlog Izetbegović- Gligorov). Otvorena agresija na Bosnu i Hercegovinu koja je ubrzo uslijedila nije bila posljedica proglašenja njene nezavisnosti, već sredstvo za ostvarivanje nacionalnih velikosrpskih pretenzija koje je podrazumijevalo dokidanje države Bosne i Hercegovine, a u kojima je i velikohrvatski nacionalizam vidio svoju šansu za teritorijalnim proširenjem Hrvatske.

Neprijatelji opstojnosti Bosne i Hercegovine u ostvarivanju svojih ciljeva nisu se libili ni metoda kakve Evropa nije vidjela još od Drugog svjetskog rata: genocida, etničkog čišćenja, koncentracionih logora, masovnog ubijanja nenaoružanih civila, silovanja žena, starica, djevojaka i djevočica, opsade gradova, masovnog protjerivanja stanovništva, sistematskog uništavanja džamija, najznačajnijih muslimanskih kulturno-istorijskih spomenika, grobalja… Kao odgovor na jasne znakove o pripremi agresije na Bosnu i Hercegovinu međunarodna zajednica je nametnula embargo na naoružavanje bivših jugoslovenskih republika, a kada je realizacija zločinačkog projekta počela međunarodna zajednica je godinama, unatoč pobrojanim zločinima, insistirala na održanju embarga. Naravno, ne treba posebno podsjećati da je embargo od svih bivših jugoslovenskih republika – što zahvaljujući geografskom položaju, što zahvaljujući blokadi od strane susjeda koji su izvršili ili podržavali agresiju – pogodio najviše upravo Bosnu i Hercegovinu.

Iako je Bosna i Hercegovina bila žrtva godinama pripremljene agresije Jugoslovenske narodne armije, koja se još početkom rata u Hrvatskoj otvoreno stavila u službu zločinačkog režima Slobodana Miloševića, Bosna i Hercegovina nije kapitulirala pred jednom od najmoćnijih evropskih vojnih sila tog vremena. Zasluge za otpor i odbranu države pripadaju prije svega pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine i svim bh. patriotima, koji su se svojom herojskom borbom oduprli zločinačkom agresoru.

Zahvaljujući Armiji Republike Bosne i Hercegovine, i agresori na našu domovinu i neke moćne države koje su otvoreno podržavale agresore ili čekale da oni ispune svoje ciljeve morali su se pomiriti sa činjenicom da su država Bosna i Hercegovina i njena opstojnost – herojski, vojno odbranjeni. S druge strane, opstanak države Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama odbranjen je i politički – posljednji put u nekoliko navrata uoči početka mirovnih pregovora u Daytonu kada je bošnjački politički vrh, predvođen rahmetli Alijom Izetbegovićem, odlučno odbio ponudu najviših međunarodnih predstavnika o stvaranju „mini muslimanske države“ na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine.

U takvim okolnostima došlo je do pregovora koji su rezultirali Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Član 1. Ustava BiH – najvažnije dejtonsko dostignuće
Najvažniji rezultat Daytona je priznanje svih učesnika pregovora – i domaćih i međunarodnih – da država Bosna i Hercegovina nastavlja svoj državni kontinuitet. Ovaj stav našao je svoj izraz u članu 1. Ustava BiH u kojem se kaže: „Republika Bosna i Hercegovina, od sada „Bosna i Hercegovina“, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država sa unutrašnom strukturom modificiranom ovim ustavom, i sa međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje članica država Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.“

Nažalost, pokušaji osporavanja i ukidanja državnosti Bosne i Hercegovine, te pokušaji tretiranja Bosne i Hercegovine državom nižeg državnog statusa u odnosu na svoje susjede i druge države članice Ujedinjenih naroda, vezani su za suštinsko neprihvatanje člana 1. Ustava Bosne i Hercegovine.

S druge strane, izvjesno postojeće nedorečenosti dejtonskog ustava stvorile su prostor osporavateljima bh. državnosti da ciljanom „proizvodnjom“ novih i nepostojećih „dejtonskih nejasnoća“ besposljedično opstruiraju ili pak selektivno implementiraju odredbe Mirovnog sporazuma. Sve ovo se godinama događa u prisustvu, ali i bez reakcije, vrhovnog ovlaštenog tumača Mirovnog sporazuma – međunarodne zajednice oličene u Uredu Visokog predstavnika (OHR). U takvom ambijentu se događa političko, a ne pravno iščitavanje sporazuma, na matricama nacionalističkih etno-politika koje, ohrabrene izostankom međunarodne reakcije, nemaju potrebu korekcije ratnih ciljeva agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dapače, antibosanske političke snage pokazuju sve veću ustrajnost za dokidanje bh. državnosti, a svoju ukupnu politiku samo prilagođavaju novonastalim postdejtonskim okolnostima.

Prudska zamka i njene posljedice
Uporedo sa aktivnom opstrukcijom ovakve politike su propraćene snažnim djelovanjem u pravcu ostvarenja percepcije vlastite vjerodostojnosti. Taj proces odvija se u dva pravca: jednim, isključivo opredijeljenim prema vlastitom etnosu, i drugim, intenzivnim, ustrajnim lobističkim nuđenjem takvog stava kao prihvatljive istine međunarodnoj zajednici i njenim institucijama arbitriranja.

Od RBiH do deytonske etničke podjele
Ovakva strategija imala je, nažalost, za učinak relativno uspješnu kompromitaciju primjene Dejtonskog mirovnog sporazuma. Cijela lepeza aktivnosti bila je i još uvijek je usmjerena na pravnu destrukciju prije svega aneksa IV, VII i IX, pa se u konačnici nije ni dogodila primjena obavezujućih pravnih normi sporazuma. U taj prostor se nametnulo političko tumačenje samog Mirovnog sporazuma, po modelu „traženja kompromisa“ za tumačenje i primjenu pravnih normi, čime su se u prostor prava „uselili“ etno-nacionalistički pristupi njegovog tumačenja. Kratkoročni cilj ovakvog djelovanja je bila namjera pozicioniranja pred neminovne ustavne promjene u Bosni i Hercegovini. Bitno je bilo spuštanje praga prihvatljivosti novih ustavnih rješenja, prije svega bošnjačke politike, koja idu ispod dejtonskih odrednica. U cijeli projekat je svakako bio ukalkuliran „zamor materijala“ probosanske i bošnjačke politike, kao i eliminacija ili marginalizacija remetilačkih političkih opcija u takvoj politici. Na strateškom planu valjalo je delegitimirati i marginalizirati političke opcije koje predstavljaju najkrupniju prepreku kompromitaciji same dejtonske državnosti Bosne i Hercegovine; na operativnom planu ovu strategiju je valjalo provesti dobro osmišljenom, višegodišnjom javnom kampanjom diskreditacije najodlučnijih protivnika post-dejtonskog rušenja temelja bh. državnosti. Takav plan stavio je na Sarajevo težište svojih aktivnosti, a obrazac kampanje vođen je pod geslom višegodišnjeg izjednačavanja, stavljanja znaka jednakosti, između „Dodika i Silajdžića“, kao političkih personifikacija dva dijametralno suprotna odnosa prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti države Bosne i Hercegovine. Koliko god je takva operativna razrada pomenute strategije apsurdna, rezultati posljednjih izbora su pokazali da je bila uspješna. Planeri opisane strategije imaju razloga za zadovoljstvo: doduše, oni i ne kriju da je posljednji izborni ciklus poželjna, idealna konstelacija političkih odnosa za uspješnost njihovog projekta.

Prva šansa za kapitaliziranje aktuelnog odnosa političkih snaga osporavateljima bh. državnosti pružiće se prilikom pokušaja ostvarivanja etničkih vlasničkih prava nad državnom imovinom na dijelovima teritorije Bosne i Hercegovine. Realizacija tog cilja je započeta, a postoje snažni zahtjevi da se on realizira do kraja. Naime, svjedoci smo upornog razvlašćivanja države Bosne i Hercegovine na sopstvenom teritoriju kroz proces unutarnje teritorijalne sukcesije i to prenošenjem prerogativa teritorijalnog suvereniteta sa suverene države BiH na nove zamišljene suverene etno-teritorijalne tvorevine sa kapacitetom državica u stvaranju. Osnovano je pretpostaviti, a akteri ovih procesa to više i ne kriju, da bi to bila samo prelazna faza koja bi promijenjenim ustavnopravnim karakterom države Bosne i Hercegovine omogućila pozicioniranje omeđenih etno-teritorija ka konzumiranju prava na samoodređenje, uključujući i pravo na otcjepljenje od države. Ovo i jeste suštinski razlog neprovođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Na pokušaj konzumiranja ovog prava čekala se procjena povoljnih geo-političkih uslova, kao i povoljna konfiguracija unutrašnjih političkih aktera. Procjena rušitelja državnosti Bosne i Hercegovine jeste da su se ove okolnosti umnogome stekle, pa je razumno očekivati snažne pokušaje efektuiranja opisanog projekta.

Važna etapa ovog projekta jeste promjena karaktera države Bosne i Hercegovine u lepezi od federalne, preko konfederalne i „državne zajednice“, do stvaranja saveza suverenih država, a sve kroz jačanje kapaciteta etno-teritorijalnih jedinica.

U suštini, politički signali za prihvatljivost izvedbe ovog projekta su odaslani takozvanim Prudskim sporazumom. Njegov duh i odredbe su ohrabrile ne samo dijelove srpskih i hrvatskih političkih aktera, te zvanični Beograd, nego i onaj dio međunarodne zajednice koji je do sada istrajavao na očuvanju državnosti Bosne i Hercegovine. Naime, prvi put poslije Daytona je unutarašnjom političkom voljom predstavnika konstitutivnih naroda ( Srba, Hrvata i Bošnjaka) postignut bilo kakav dogovor o novom ustavnom karakteru Bosne i Hercegovine. Sve što se događalo i što će se događati nakon Pruda biće snažno obilježeno njegovom osnovnom odrednicom: prijedlogom „funkcionalno-teritorijalne raspodjele državne imovine Bosne i Hercegovine“.

Gazijke koje su branile RBiH
Unatoč činjenici da Aneks IV Dejtonskog sporazuma ustavni karakter države BiH ne prepoznaje po elemtima federalizma, posdejtonska zakonodavna rješenja su izvođena po modelu priličnom federalnom unutarnjem ustroju. Zanemarujući klauzulu kontinuiteta Republike BiH na državu BiH, prihvaćen je model entitetske privatizacije podržavljene društvene svojine. Istine radi, treba podsjetiti da je Stranka za Bosnu i Hercegovinu tada ostala usamljena u protivljenju tom modelu, upozoravajuće na njegove katastrofalne posljedice. Nažalost, pokazalo se da su upozorenja bila u potpunosti utemeljena. Učinci prihvaćenog modela su – u krajnjem – etnizacija državne svojine, prije svega po administrativnoj liniji entitetskog razgraničenja, a u Federaciji BiH sa gotovo identičnim učincima po zamišljenim međukantonalnim linijama razgraničenja. Ovim presedanom su entiteti lagano pretakani u federalne jedinice, a Bosna i Hercegovina je od decentralizirane države sa dejtonski zajamčenim suverenitetom na cijeloj teritoriji uvođena u novi karakter složenosti. Međunarodna zajednica je tada još uvijek pokušavala očuvati duh jačanja i reintegracije bh. državnosti modelom izgradnje dva multietnička administrativna aranžmana, pa su zakonska rješenja o traziciji državnog kapitala ( podržavljene društvene svojine) od privatizacije izuzela „neutralni kapital“ ( imovinu iz sukcesije SFRJ i imovinu iz restitucione mase). Prepoznavanje „neutralnog kapitala“, njegovo evidentiranje i osujećivanje promjene vlasništva je trebalo da bude način kojim bi se umanjile posljedice entitetsko-etničke privatizacije, te spriječila mogućnost etnizacije državnog grunta. Zakonska obaveza izlučenja bilansa neutralne imovine jeste postojala, ali se u praksi i zanemarivala, pa su posljedično i učinci bili pogubni. Tim radnjama se prejudiciralo i pitanje tada tek trajućeg procesa definiranja sukcesije SFRJ i imovine iz tog procesa koja pripada BiH. Ujedno su se donosila zakonska rješenja kojima će biti osujećena naturalna restitucija nacionalizirane imovine u periodu iza 31.12.1945. godine, a pogotovo one najdominantnije: šumskog, poljoprivrednog i neizgrađenog građevinskog zemljišta. Namjere su bile jasne: osujetiti uspostavu „multietničkog“ gruntovnog stanja u BiH kao prijetnje zaokruženja etno-teritorijalnih jedinica. Imovina iz sukcesije i imovina iz restitucije su tretirane kao aktivni bilans, pa su metodama certifikatske i vaučerske privatizacije, rjeđe za novac, dobijale novog vlasnika.

Istovrstan pravni model je primijenjen i u definiranju prava na koncesiju. Prava koncesioniranja su predata entitetima i nižim administrativnim jedinicama, ali ni u jednom slučaju u praksi nije ostavljena mogućnost da se kao koncesionar na javnim dobrima pojavi država. Ovim su javna dobra, kao dobra svih građana, prestala biti javnim dobrima države Bosne i Hercegovine, te su na posredan način postala vlasništvo entiteta, Distrikta Brčko, te kantona i općina.

Opisani modeli privatizacije i koncesioniranja su bili modeli koji su u postupak uveli unutarnju sukcesiju Bosne i Hercegovine. Prihvatanje ovakvih zakonskih rješenja stvorilo je utisak da i „bošnjačka strana“ prihvata ustavni preustroj države BiH po etno-teritorijalnom modelu složene države. Posljednja ovjera ovakve političke volje jeste stavljanje potpisa na principe Prudskog sporazuma ( uključujući i apsurdni pristanak otimanja državne imovine po kojem će se ona „prvo uknjižiti na državu,a istovremeno na entitete“).

Ustavne reforme
Ciljevi ustavne reforme su uklanjanje svih ustavnih diskriminacija prema svim građanima Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, kao i stvaranje ustavnog ambijenta za ubrzanje evroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine. Ključni problem u ustavnom funkcioniranju države Bosne i Hercegovine je postojanje takozvanog „entitetskog glasanja“. Oni koji su optuživani za rušenje „Aprilskog paketa“ ustavnih promjena 2006. dobili su punu satisfakciju. Kao što znamo, ključni razgog neprihvatanja tih ustavnih promjena bio je zadržavanje entitetskog glasanja. Šta se u međuvremenu dogodilo? I Evropski parlament, u Vijeće Evrope, i Evropska komisija, i Vencijanska komisija, i i Senat i Kongres SAD-a su se eksplicitno, u svojim rezolucijama, ekspertizama i izvještajima, izjasnili da je zadržavanje entitetskog glasanja „ključni mehanizam opstrukcije funkcionisanja državnih institucija“.

Borba za Bosnu i Hercegovinu nije završena, ona će biti dugotrajna i naporna. Pitanje ustavnih reformi jedan je od frontova te borbe. Oni koji se bore za državu Bosnu i Hercegovinu nemaju jačeg saveznika od Ustava BiH i međunarodnog prava koje primjenjuju i priznaju demokratske države. Zato je insistiranje na pravu, pravu koje ukida diskriminacije i odgovara izazovima euro-atlantskih integracija primarni interes svih zagovornika bh. državnosti. Da dejtonski ustav nije u skladu sa temeljnim međunarodnim principima potvrdile su skoro sve relevantne međunarodne institucije i države. Zato oni koji se bore za Bosnu i Hercegovinu ne trebaju pristati na elimiranje pravnih principa i prebacivanje rasprave na isključivo politički teren.

„Hrvatsko pitanje“
Prije svega, Hrvatima niko u ovoj zemlji ne treba i ne može nešto da „daje“. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je konstitutivni narod, sa jednakim pravima kao i druga dva konstitutivna naroda.

Činjenica je da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući postojećim ustavnim rješenjima, nije u mogućnosti da konzumira isti obim prava koja uživaju druga dva konstitutivna naroda, kao što to ne mogu i pripadnici nacionalnih manjina u obimu koji mu garantiraju sve relevatne međunarodne konvencije o ljudskim pravima.

Međutim, teritorijalna rekompozicija Bosne i Hercegovine po principima etničkog majoriteta ne može osigurati konstitutivnost nijednog naroda u Bosni i Hercegovini, pa ni hrvatskog; a posebno to ne može teritorijalno- administrativna rekompozicija u granicama samo jednog entiteta, to jest, Federacije BiH, kako zahtijevaju pojedini hrvatski lideri u BiH.

Stvaranje trećeg, „hrvatskog entiteta“ u Bosni i Hercegovini ne bi popravilo položaj većine građana hrvatske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini, ali bi za posljedicu imalo otvaranje na najgori i najopasniji mogući način pitanje prava bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini.

Svaki od prethodnih argumenata može se i dodatno elaborirati, a svi oni zajedno vode ka zaključku: svako insistiranje na stvaranju novih entiteta u okviru administrativnih granica samo jednog od postojećih entiteta proizvešće radikalizaciju etno-nacionalističkih zahtjeva koji mogu proizvesti ozbiljne izazove po stabilnost, pa i mir u Bosni i Hercegovini.

Integracija BiH u NATO savez
Želim da kažem nekoliko riječi o dvije komponente ovog pitanja.

Članstvo u NATO savezu je od najveće strateške važnosti za državu Bosnu i Hercegovinu, i kratkoročno i dugoročno. Uloga NATO saveza u sigurnosno-odbrambenoj arhitekturi Evrope je bez premca već decenijama. Članstvo u Sjevernoatlantskoj alijansi je za sve države nastale u Evropi nakon pada Berlinskog zida bilo prioritet u u njihovom nastojanju da čvrsto osiguraju svoju nezavisnost, međunarodni suverenitet i teritorijalni integritet. Ni Bosna i Hercegovina tu nije izuzetak, dapače: upravo članstvom u NATO savezu Bosna i Hercegovina bi efikasno prevenirala svaki pokušaj narušavanja njenog teritorijalnog integriteta po modelu koji smo vidjeli u agresiji na našu zemlju u periodu od 1992. do 1995. godine.

Integraciji Bosne i Hercegovine u NATO savez ne idu na ruku aktuelne rasprave o novoj sigurnosnoj arhitekturi Evrope. U Izvještaju Eurpean Council on Foreign Relations „The Spectre of a Multipolar Europe“ afirmiše se približavanje EU vanjske politike i ruskog „Ugovora o evropskoj bezbjednosti“. Posmatrači ocjenjuju da je ovakav stav rezultat zaokreta njemačke vanjske politike prema Rusiji, koji se pokušava nametnuti Evropskoj uniji. Zašto se ovo tiče Bosne i Hercegovine? Zato što bi, s obzirom na izrazito negativan stav Rusije prema daljnejm širenju NATO-a, jedna od posljedica mogla biti da, uz Srbiju, i Bosna i Hercegovina i Crna Gora ne postanu članice NATO-a, već da budu elemanti zajedničkog „evropsko-ruskog sigurnosnog kišobrana“. Takav scenarij ostavlja Bosnu i Hercegovinu u sigurnosnom vakuumu. Naime, taj navodni „sigurnosni kišobran“ već postoji kroz OSCE, ali je jasno da je on „mrtvo slovo na papiru“ u svim slučajevima iole ozbiljnijih političko-sigurnosnih kriza. Kritičari ovog njemačkog prijedloga nove strategije evropske sigurnosti ukazuju na to da Rusija još uvijek nema unutarnju „demokratsku paradigmu“ koja bi mogla ponuditi bilo šta ozbiljno u smislu kolektivne beznjednosti što bi zamijenilo NATO. U petak je u Lisabonu usvojen novi Strateški koncept, temeljni dokument ovog saveza na naredno desetljeće. Njime se reafirmira spremnost NATO saveza za prijemom novih članica, ali i otvorenost za strateško sigirnosno partnerstvo sa Rusijom. Omjer u praktičnoj primjeni ova dva principa umnogome će odlučiti i budućnost sjevernoatlanstskih integracija Bosne i Hercegovine, na koji i mi možemo znatno utjecati, naročito uz pomoć prijatelja u NATO-u, kakve su nam SAD, Turska, Norveška, Hrvatska, Slovenija, Poljska, Mađarska i druge države.

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #29988

Kiosk | 10.06.2010
Zbog čega su Srbi ubili toliko Srebreničana?

Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Sahrana identifikovanih žrtava u PotočarimaSüddeutsche Zeitung donosi članak o Srebrenici, povodom izricanja kazni sedmorici oficira vojske RS. Piše i o Mladićevom dnevniku, kako je Zapad “vukao za nos”, ali i saradnji sa bosanskim Hrvatima u podjeli BiH.

Poslijepodne 11. jula 1995. Zoran Petrović Piroćanac pali kameru. Nekoliko je minuta nakon 16:00 sati. Vojska bosanskih Srba ušla je u praznu Srebrenicu. Najmanje 20.000 stanovnika pobjeglo je u Potočare, gdje su stacionirani plavi šljemovi, u nadi da će ih oni zaštititi. Mladić, koji je danas propao u zemlju, izgovara u kameru: “Danas smo se okupili u srpskoj Srebrenici. Za veliki srpski praznik ovo je poklon srpskom narodu. Stigao je čas osvete.”

Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Masovna grobnica sa kostima ubijenih
Haški tribunal već 15 godina rekonstruira djela, koja su uslijedila nakon ovih riječi. Riječ je o pravom mozaiku smrti, s obzirom da je Mladićevim trupama uspjelo da za 5 dana ubiju najmanje 7.000 ljudi. U četvrtak (10.06.2010.) Haški tribunal izrekao je nove kazne i to sedmorici bosanskih Srba. Nijedan proces nije bio tako dug, komplikovan i sa više dokaznog materijala. Ponovo je oživljen pakao Srebrenice. Napad je bio dugo planiran. Kao i u procesu protiv Radislava Krstića, tužba je kao dokaz podnijela tzv. Direktivu broj 7. Nju je još u martu 1995 odobrio Radovan Karadžić. U njoj on naređuje vojsci da osmišljenim dejstvima napravi nepodnošljivu situaciju za stanovnike Srebrenice, bez nade na preživljavanje. Tužioci u tome vide i dokaz da je masakr bio planiran. Pa ipak to ključno pitanje nije razjašnjeno.

Direktiva broj 7.

Direktivu je razradio Mladićev zamjenik Radivoje Miletić, koji skupa sa još šest bosanskih klupa sjedi na optuženičkoj klupi u Hagu. Na dokumentu se nalazi kako njegovo tako i Karadžićevo ime, stoga je za tužbu to nesumnjiv dokaz za Miletićevu krivicu. Tužilac Mc Closkey je u svom završnom pledoajeu 62-godišnjeg Miletića ocijenio čovjekom koji je bio duše i srca paklenog, zločinačkog plana i zatražilo za njega 30 godina zatvora.

Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Ljubiša Beara
Kada je pala noć kobnog 11. jula, Mladić i njegovi oficiri susreću se u hotelu Fontana, nedaleko od hiljada muslimana, zbijenih u dvorištu gdje se nalazi sjedište UN-a. Specijalne snage policije pod komandom Ljubomira Borovčanina, koji se također nalazi na optuženičkoj klupi, prenijele su Mladiću da je među izbjeglicama oko 1.000 muškaraca. Narednog jutra Mladić je saznao da je 10.000 muškaraca u bijegu. U procesu je posebno osvijetljena sudbonosna noć između 11. i 12. jula. Mladić se dva puta susreo sa komandantom holandskog bataljona, praveći asocijacije, koje su ukazivale da se muslimanima ne piše ništa dobro. Prema izjavama svjedoka, odluka da se ubiju muškarci donesena je ili te noći ili narednog jutra.

Biće pobijeni!

Jedan od svjedoka je potvrdio da se prije podne 12. jula susreo sa natporučnikom Vujadinom Popovićem, jednim od sedmorice optuženih. Njegov zadatak je bio da organizuje transport zatočenika i viđen je na mjestima egzekucije. “A onda mi je rekao da su muškarci uhvaćeni. Na pitanje, šta će se s njima desiti, odgovorio je: Biće pobijeni!” Mladić tada saznaje da je 10.000 muškaraca u bijegu. Naređuje da se svi uhvate i već narednog jutra u 5:30 privedeno je 6.000 muškaraca. Čeka ih ista sudbina kao i prethodne. Isti svjedok, koji je razgovarao sa Popovićem, sreo se narednog dana sa Mladićem. Pitao ga je, generale šta ćemo sa ovim ljudima. Mladić ništa nije rekao ali je, kako navodi svjedok, pokazao rukom na vrat, ukazujući da ih treba zaklati.

Bildunterschrift: Stanovništvo Srebrenici traži zaštitu pred bazom holandskih plavih šljemova u Potočarima
Narednih dana srpske trupe ubijaju najmanje 7.000 Bošnjaka. Egzekucije su koordinirali , šef sigurnosti Generalštaba, pukovnik Ljubiša Beara i Popović. Dokazi su neoborivi. 14 svjedoka je Bearu vidjelo na mjestima deportacije i masovnih likvidacija. Osim toga, postoje snimci njegovih razgovora radio-vezom.

Pitanje koje ostaje je šta je bio motiv za zločin. Zbog čega su Srbi ubili toliko puno ljudi? Ne bi li bilo puno bolje da su ih zamijenili za srpske zarobljenike. U izvještaju holandske vlade, koja je 2002. podnijela ostavku zbog Srebrenice, se kaže da su prevladali emocionalni faktori, kao što su osveta, bijes i frustracije. Tužilac McCloskey je na kraju svog pledoajea citirao Tolstoja i njegov Rat i mir: “Kakvi zatvorenici! Šta znači zatvorenik? To je beskorisno viteštvo. Oni su moji neprijatelji i doživljavam ih kao zločince. Oni moraju biti pobijeni!”

Pakt sa naprijateljima

Čovjek, koji se optužuje za najveći zločin u Evropi nakon 2. svjetskog rata, je pravi fantom. Srbijanske vlasti tvrde da je Mladić nestao. Za Haški tribunal nema sumnje da se srebrenički koljač krije u Srbiji. Ove sedmice njegova je supruga privedena zbog nedopuštenog posjedovanja oružja. Nedavno ga je familija željela proglasiti mrtvim, navodno da bi došla do novca sa njegovim zamrznutih računa. Već nekoliko dana, novine u Srbiji objavljuju izvode iz njegovog dnevnika, kojeg je pisao tokom i nakon rata u Bosni.

Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Ratko Mladić i Radovan Karadžić
Njegove bilješke policija je zaplijenila prije dva i po mjeseca i predala ih Haškom sudu. U njima su zabilježeni razgovori i krizni susreti od 1991. do 1996. Samo nedostaju stranice od januara do sredine jula 1995., kada je pripreman i izvršen masakr nad Bošnjacima iz Srebrenice. Analitičari smatraju da te stranice u tajnosti drži Obavještajna služba Srbije. Moguće je da su tu dokazi o umiješanosti tadašnjih vlasti u Beogradu u zločin.

Pa ipak, dnevnik je i bez stranica o Srebrenici dragocjen dokazni materijal i njegovi dijelovi koriste se u procesu Radovanu Karadžiću. U dnevniku se navodi kako su srpske paravojne trupe u Hrvatskoj redovno upadale na područje Bosne i ostavljale svoj krvavi trag. Tu su i detalji o saradnji Mladića sa bosanskim Hrvatima, koji su se borili da se BiH podijeli između Hrvatske i Srbije. Tome u prilog svjedoči i tajni susret Miloševića i Tuđmana, početkom devedesetih. 1993. godine Mladić je od hrvatske vlade dobio 1,2 miliona njemačkih maraka i dizel u zamjenu za oružje. Hrvati su Mladiću bili spremni platiti još 8 miliona maraka. Mladićev partner za pregovore je Slobodan Praljak, nekadašnji pozorišni režiser, na čiju zapovjed je srušen most u Mostaru.

U svom dnevniku Mladić opširno opisuje kako je zavaravao zapadne posrednike i odbijao njihove mirovne planove. U julu 1994 on u dnevnik unosi rečenicu: “Plan odbiti, rat dobiti! Tada je rezignirana međunarodna kontaktna grupa ponudila Srbima više od polovine BiH. Malo kasnije, nakon Dejtonskog sporazuma, Srbi su dobili 49% teritorije BiH.

Autor: Jasmina Rose

Odg. urednik: Belma Fazlagić Šestić

[Author]

Posts