Ih! kolko samo “nostalgija” imam!Mogo bih zovnuti hipten dusa na icram i opet bi hi ostalo kolko hoces , a da him se niko ni prikucio nebi.Ostale bi u sarenijem i srebreli sahanima, u rajlikama i drvenijem casama, u kadaifnjacima i tendzerama u haranijama i teferic loncima , a da hi i ne kusnu niko.Posebice bi ostale one sto su malo ljutkaste,sto prze jezik, i usta, i sto hi ni denjiz nemere hlanuti i, one sto grknu.Gorce gore od nisadora.Zaljevaj kolko ti dusa hoce vodama jal serbetima i opet gorke.Gorucu ko suza sestrina za bratom.
Imaju i one sto bole.I njih bi se, urijetko, ko dotako.Ko da su otrovne , a jes hi neko necijem poprasio, valja kasti, pa bjezi i oko i ruka od nje.Taman da su posebice saldisane uz kahvu, duhan i djul-serbe u mastrafama , opet bi ostale netaknute.Aman, sta je i onih sto hi mahsuz bi posluzi.Onih, na demirliju sa prevjenim jemek mahramama sto bih saldiso i uz silteta sto su blize.Ostale bi i one ko prozuklo serbe od divjake.
Leti insan za onim sto je slatko ko corav,a valjalo bi , podjahkad, i one druge, od hladnih suda,kusati.
Spopale me nake “nostalgije” pa vriste u meni ko mlado zdrijebe kad je glano, i zapjevale mi pjesmu, bola pjesmu, sto zere i spolja i unutra,i sve hoce na dagaru da me turi.Dolibasa nadgleda svaku i salje hi i po cibugdzijama i po tutundzijama.Nezvane.
A ja bih samo sliku da turim.Sliku “nostalgicnu” sto mi se je u nekolko meteriza rasporedila , a na onom najgornjem tasu, u najvecem Jol-tasi, pod poklopcom,je davnasnji, prvi ekmek.Njega bih ovdje da podijelim s mojima.
Al , jok.Odadzije nidje da upali vatru u nasem karavansaraju.
Jazuk za danas, a more biti da je upali neki drugi dan.
Dotad nam valja traziti mjesta u dusi dje spavaju i sniju uspomene.
