[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15944

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15943

Živi svjedok stradanja Živaljevića i Stare Gore.

Četrnaest godina poslije zločina počinjenih u susjednim Živaljevićima, a u vrijeme dok sam svoje bilješke sređivao u jedan cjelovit tekst, zabilježio sam i ovo svjedočenje, jer mi se učinilo potpuno umjesnim, čak neophodnim da bude sadržano u mom Dnevniku, jer je svojevrsno svjedočanstvo o prostoru na kojem se dešavalo mnogo važnih događaja, a ja nisam zbog fizičke neprisutnosti tamo, bio u prilici da sve to zabilježim. Ovo je kazivanje Mehe Omanovića, čovjeka koji je bio zarobljen kao i mnogi drugi, ni kriv ni dužan. Bio je maltretiran, fizičiki i psihički. Bio je svjedok stradanja nedužnog naroda, uništavanja imovine i na sreću, uspio je iz čeljusti krvoloka. Bio je zarobljen 6. maja 1992. godine u selu Živaljevići u momentu kad su borički barbari, na čelu sa Rajkom Kušićem, potpomognuti jedinicama iz Srbije (lično Arkana i njegove jedinice) protjerali, odnosno porobili narod koji je ostao, te zapalili selo. Tada je odveden i Meho Omanović, rođen u selu Ljubomišlje (Žepa), i punih dvadeset dana se nije znalo za njegovu sudbinu. On počinje svoju priču ovako:
«Petog maja 1992. godine odlazim u Živaljeviće u posjetu mojoj djevojci, Sabini Hodžić. Na tom putu, preko šuma Bokšanice, nedaleko od sela Ribioc, nailazim na poznatog mi čovjeka, Redžu Vatreša. Poslije kraćeg razgovora, pošto sam mu objasnio da idem gore, Redžo me je zaustavljao govoreći mi da je oko Borike stanje veoma napeto, te da je selo Ribioc preplavljeno izbjeglicama sa tog područja. Nisam ga poslušao. Nastavio sam svojim putem nadajući se da nije došlo vrijeme rata na našim prostorima, jer nisam vidio razlog za takvo nešto. Okolnosti i stanje koje sam zatekao na samom prilazu selu Živaljevići malo su me zabrinuli i shvatio sam da je Redžo u potpunosti bio u pravu. Dolazeći šumskim putem koji je vodio iz Gakovina do sela Živaljevića, na uzvišenju iznad sela, zatekao sam sasvim slučajno, skoro sve vojno sposobne u većoj grupi. Sve sam ih poznavao i primili su me u društvo da bi mi pojasnili situaciju i razlog njihovog boravka izvan njihovih kuća.
Bilo je oko 6:00 sati predvečer i njihovo nestrpljenje i šokantno stanje bilo je vidljivo. Razlog tome, kako su mi objasnili, bio je ultimatum Rajka Kušića svima iz sela da predaju oružje do šest navečer. Vrijeme je već isteklo, ali se ništa nije dešavalo. Bilo je to krajnje napeto i dramatično stanje koje je razdiralo živce svakom pojedincu, pa i meni. Naravno da su odbili ultimatum, na šta im je Rajko Kušić poručio da ako se to desi (ako ne predaju oružje) da će selo sravniti sa zemljom. Bližilo se 7:00 sati. Nismo ništa primjećivali, te su Živaljevci odlučili da se vrate kućama u vrijeme akšama. Tako je i bilo, sišli smo u selo. Nekoliko njih bilo je naoružano automatskim oružjem rezervnog sastava milicije, dok su ostali imali lovačko oružje sa malom količinom municije.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15891

Stravična svjedočanstva iz Rogatice
Srijeda 24. juni 1992. god.

Obje strane ispoštovale su dogovor o razmjeni, tako da se desila pomenuta razmjena u Stoboranima. Razmijenjeno je četrdeset i devet civila iz Rogatice za meni nepoznat broj mrtvih četnika. Među civilima iz Rogatice, uglavnom su starije ili mlađe žene i djeca, među kojima je i jedan stariji muškarac. Vojno sposobnih nije bilo, kao ni mog Amidže i njegove porodice, kojima sam se nadao. Svi ovi stradalnici su smješteni u zgradu Osnovne škole u Žepi. Trenutno im se ukazuje pomoć na sve načine. Među njima sam pronašao mnogo rodbine i poznanika. Kazivali su mi o zločinima, raznim torturama i zlostavljanjima nad narodom Rogatice i uže okoline, koje sprovode Srbi na čelu sa Rajkom Kušićem. Veći broj je osoba koje nemaju nikakvih rođaka u Žepi, dok ima i onih koji su i iz same Žepe. Među njima sam pronašao moje rodice, tetku i strinu mog oca (Mujesira Kurtić, njena kćerka Remzija Bičić sa kćerkama Dinom, Samirom i Merimom), kojima su četnici u velikom pokolju ubili djeda i oca.
Pokolj se desio 19. juna 1992. u naselju Gračanica (Rogatica) gdje je ubijeno oko stotinu staraca, žena djece i muškaraca Muslimana, da bi neke žene i djecu porobili i držali u Osnovnoj školi i u pravoslavnoj crkvi, nedaleko od Gračanice. One su pretrpjele razna zlostavljanja u kratkom vremenskom intervalu od tri do četiri dana.
Desila su se i masovna silovanja. Silovana je i jedna razmijenjena djevojčica (mlađa od petnaest godina) koja je još u šoku i neće da priča o tome. Tetka koja je i ujedno strina mog oca (sestra majke mog oca i supruga već rahmetli amidže mog oca), svjedoči kako su joj muža Hameda Kurtića na svirep način ubili, te njenog zeta (Remzijinog muža) Agu Bičića i njegovog oca Sariju, i to u dvorištu kuće Bičića. Skoro sve komšije naselja Gračanica su doživjele istu sudbinu. Sve se dešavalo po naređenju nekog Baće Perišića, koji se isticao prepoznatljivim glasom. Upravo je on pozivao na predaju Hameda Kurtića, Agu i Sariju Bičić, u dvorištu Bičića gdje su rafali napravili tajac. Žene i djeca kao i neki muškarci panično su se pokušavali sakrivati u više kuća gdje su ih nalazili i zarobljavali. Prolazeći od Gračanice prema Osnovnoj školi vidjele su mnoštvo muških leševa pored skoro svake kuće i ispred zgrada na Tekiji. Sve pohvatane grupe nejači otjerali su prema crkvi gdje su ih ugurali u crkvene pomoćne objekte (crkveni dom i neka garaža pored crkvenog doma). Govore da je bilo pedeset i dvoje u garaži pored crkve, a u crkvenom domu kod crkve oko četrdeset osoba. Nije bilo osoba da su razmijenjene, a da su bile u Osnovnoj školi, tako da nisam dobio svjedočanstva o tamošnjim zbivanjima.
Tetka kao i ostali svjedoče i to da je neka Bjelka Ćurevac, supruga Ismeta Ćurevca, slušala kako neki ljudi mole nekog Božidara Perišića zvanog Boban, rodom sa Krmčića, da ih ne ubija, oslovljavajući ga ”bratom” na što je on odgovarao puškom, govoreći da nema pošteđivanja. Spominju i porodicu doktora Adila Mehića, čija je i supruga razmijenjena u Žepi. Njih je doktor Bojević (Srbin), bio sklonio u svoju kuću, odakle su ih pokupili, Adila i njegovog punca odvojili od Adilove žene i djece. Drugi svjedoci govore da su Adilovog punca Hašima Štetu vidjeli zaklanog pored kuće njegovog kuma Novice, u Donjem Polju. Pored ”Srbijanaca dobrovoljaca” poznati rogatički piromani ovih dana bili su: Baćo i Boban Perišić, Zdravko i Slavko Lubarda, Slavko i Danko, sinovi Stojana Nerića, zatim neki Zoranović zvani Kuja, kao i mnogi drugi kojih se ne mogu sjetiti po imenima, a poznati su.
Napominju i to da je, dok su bile zatvorene, svakodnevno dolazio neki Lošić, kojem je sin poginuo na Vukovaru, i on ih je provocirao i prijetio im. Paćenice govore i tome kako je istog dana, 19. juna poslijepodne, pucalo i u naseljima Rudo, Holuč, Biljino polje i Tekija, te da su curile informacije da ima mrtvih i porobljenih. Rogatica je jednostavno pretvorena u veliko stratište njenih Muslimana i svih ne-Srba. Harale su horde srbijanskih dobrovoljaca, predvođenih domaćinima. Snajperi su radili sa mnogih zgrada. Rušeno je i ubijano baš sve i njima nije jasno da su pošteđene. Razlog je vjerovatno bio izvlačenje đubradi iz Budučina Potoka, to ih je sigurno i spasilo. Znaju one mnogo više od toga, ali bi bilo neprijatno i nekorektno u ovim trenucima da ih ispitujemo. One pričaju same, gušeći se u suzama, koje često prekidaju kazivanja.
Nešto što me veoma dirnulo, uporedo sa golgotama žena iz Rogatice, bila je hrabrost i izdržljivost momka koji je podnio da mu odsjeku nogu bez ikakvog opijuma, nožem i bonsek platom za željezo. On je Zikret Čamdžić, i ranjen je od mine. Noga mu se inficirala i morala se odsjeći zbog infekcije, a posao hirurga odradio je doktor opće prakse Beno Kulovac, sa običnim nožem i žagom za željezo. Sve izdrži živa glava.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15890

[Dedo]

in reply to: Rogaticani, o kojima treba pisati #15864

Selam Mirsade:

Drago mi je da si azuran i da nas svakim danom obradujes sa
lijepim tekstovima,al ovo gore mi govori nesto u podsvijesti da nezasluzuje ovoliki sladospjev.

Naime Golici koji su pogazili sve ljudsko devedesetih u Rogatici znamo o kome se radi. Ovaj o kome sve dobro napisa ucjenjuje svoje studentice i time kalja obraz svim Rogaticanima.Gdje je tu moral gdje je profesionalni kodeks gdje je obraz kao roditelj,iskoristava svoj polozaj za to malo licnog zadovoljstva.

Mozda ce sutra drugi Bajro isto postupati sa njegovom djecom sto mu ne zelim jer tada bi osjetio kako srce boli.

Treba razmisliti da se covjek angazuje na sve strane i realno gledano,nije u mogucnosti sve to obavljati kako valja. Onako kako to on obavlja mogao je samo Milojko u Rogatici sezdesetih godina.

Da si opisao Sabriju Golica a.r.nebih nista primjetio,al imam rodbinske veze u Tuzli pa sam saznao mnoge stvari koje cak ni novinari neznaju.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15823

Prva žrtva Vratara
Subota, 20. juni 1992. god.

Destine gradova pretvoreno je u klaonice nedužnih Muslimana. Nevjerovatnom brzinom rasplamsala se ratna stihija i ne znam da li još postoji neko kome nije jasno šta se ustvari dešava. Rijekom Drinom plutaju leševi! Da, leševi civila koje Drina donosi iz pravca Višegrada, nizvodno do sela Slap, do našeg jezera gdje ih naša Civilna zaštita vadi i pokopava pored novog groblja uz rijeku Žepu. Žalosno da ne može biti žalosnije. Osobe unakažene, preklane. Muškarci, žene, djevojke, neki čak zakovani na vratima, da se bolje uoče dok plutaju Drinom i nose nam poruke sutrašnjice. Već ih je na desetine!? Ne shvatam zašto je trebalo toliko žrtava i dana da bi tek danas Predsjedništvo BiH proglasilo ratno stanje. Žalosno! Da nije ovog Radio Sarajeva ne bismo znali ništa. Zar za njih rat nije počeo od onog aprilskog dana kad su nam počeli ubijati nedužnu djecu i žene? Sigurno je neko od njih osjetio na svojim leđima rat, pa evo ga proglasit ćemo da se zna, rat je počeo. Danas smo imali i prvu žrtvu Vratarske regije. Poginuo je Nedžad Bajić, moj dobar jaran i rođak. Nedžad rahmetli, star dvadeset i jednu godinu, bio je kurir u našim jedinicama i poginuo je u rejonu Živaljevića od potezne mine. Neka mu je rahmet duši u vječnom džennetu koji je zaslužio. Opraštajući se posljednji put od našeg šehida, na njegovoj dženazi u Vrataru, mnogima se lice grčilo. Vidjelo se žaljenje, suze a i zabrinutost. Ko je sljedeći? Sve je postalo već normalno i sastavni dio svakodnevnice, kao i početak kraja za mnoge od nas. I zaista se pitam ko je sljedeći?

Dogovorena razmjena zarobljenika
Utorak, 23. juni 1992. god.

Jutros rano obaviješteni smo da trebamo pooštriti mjere bezbjednosti i osmatranja, zbog dogovorene razmjene zarobljenika za mrtve četnike. Naglašeno nam je da bi Srbi mogli iskoristiti razmjenu, koja će se danas desiti, pa se uvući gdje ne treba. Treba se izvršiti razmjena u Stoboranima koja je prethodnih dana dogovorena na drugim dosadašnjim pregovorima, u kojoj bi oni doveli neke naše civile (govori se o rogatičkim civilima) i razmijenili ih za svoje mrtve iz Budučina Potoka, koji su stradali 4, 5. i 6. juna. 1992. Ništa mi drugo ne preostaje nego da sutra odem do Žepe kako bih provjerio da slučajno neće doći i moj Amidža sa porodicom, ukoliko se desi razmjena. Ako već ništa o njemu ne znamo duži period, i nikakva informacija ne dolazi do nas, postoji mogućnost da je zarobljen, ili je otišao u Goražde ili možda Sarajevo. Obzirom da se priča da će četnici dovesti civile iz Rogatice, znači da su zarobljavali narod tamo oko Rogatice. Da je život pun iznenađenja svjedoci smo već mjesecima, tako da ništa nije isključeno i nemoguće. Granatiranje i bombardovanje je od jutros prestalo. Na terenu nije došlo do promjena, tako da je moguće da se postigao dogovor o urednoj razmjeni. Sutra ćemo vidjeti šta se dešava!

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15810

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15809

[Dedo]

in reply to: Kako danas izgleda nas grad #15762

Stravična svjedočanstva iz Rogatice
Srijeda 24. juni 1992. god.

Obje strane ispoštovale su dogovor o razmjeni, tako da se desila pomenuta razmjena u Stoboranima. Razmijenjeno je četrdeset i devet civila iz Rogatice za meni nepoznat broj mrtvih četnika. Među civilima iz Rogatice, uglavnom su starije ili mlađe žene i djeca, među kojima je i jedan stariji muškarac. Vojno sposobnih nije bilo, kao ni mog Amidže i njegove porodice, kojima sam se nadao. Svi ovi stradalnici su smješteni u zgradu Osnovne škole u Žepi. Trenutno im se ukazuje pomoć na sve načine. Među njima sam pronašao mnogo rodbine i poznanika. Kazivali su mi o zločinima, raznim torturama i zlostavljanjima nad narodom Rogatice i uže okoline, koje sprovode Srbi na čelu sa Rajkom Kušićem. Veći broj je osoba koje nemaju nikakvih rođaka u Žepi, dok ima i onih koji su i iz same Žepe. Među njima sam pronašao moje rodice, tetku i strinu mog oca (Mujesira Kurtić, njena kćerka Remzija Bičić sa kćerkama Dinom, Samirom i Merimom), kojima su četnici u velikom pokolju ubili djeda i oca.
Pokolj se desio 19. juna 1992. u naselju Gračanica (Rogatica) gdje je ubijeno oko stotinu staraca, žena djece i muškaraca Muslimana, da bi neke žene i djecu porobili i držali u Osnovnoj školi i u pravoslavnoj crkvi, nedaleko od Gračanice. One su pretrpjele razna zlostavljanja u kratkom vremenskom intervalu od tri do četiri dana.
Desila su se i masovna silovanja. Silovana je i jedna razmijenjena djevojčica (mlađa od petnaest godina) koja je još u šoku i neće da priča o tome. Tetka koja je i ujedno strina mog oca (sestra majke mog oca i supruga već rahmetli amidže mog oca), svjedoči kako su joj muža Hameda Kurtića na svirep način ubili, te njenog zeta (Remzijinog muža) Agu Bičića i njegovog oca Sariju, i to u dvorištu kuće Bičića. Skoro sve komšije naselja Gračanica su doživjele istu sudbinu. Sve se dešavalo po naređenju nekog Baće Perišića, koji se isticao prepoznatljivim glasom. Upravo je on pozivao na predaju Hameda Kurtića, Agu i Sariju Bičić, u dvorištu Bičića gdje su rafali napravili tajac. Žene i djeca kao i neki muškarci panično su se pokušavali sakrivati u više kuća gdje su ih nalazili i zarobljavali. Prolazeći od Gračanice prema Osnovnoj školi vidjele su mnoštvo muških leševa pored skoro svake kuće i ispred zgrada na Tekiji. Sve pohvatane grupe nejači otjerali su prema crkvi gdje su ih ugurali u crkvene pomoćne objekte (crkveni dom i neka garaža pored crkvenog doma). Govore da je bilo pedeset i dvoje u garaži pored crkve, a u crkvenom domu kod crkve oko četrdeset osoba. Nije bilo osoba da su razmijenjene, a da su bile u Osnovnoj školi, tako da nisam dobio svjedočanstva o tamošnjim zbivanjima.
Tetka kao i ostali svjedoče i to da je neka Bjelka Ćurevac, supruga Ismeta Ćurevca, slušala kako neki ljudi mole nekog Božidara Perišića zvanog Boban, rodom sa Krmčića, da ih ne ubija, oslovljavajući ga ”bratom” na što je on odgovarao puškom, govoreći da nema pošteđivanja. Spominju i porodicu doktora Adila Mehića, čija je i supruga razmijenjena u Žepi. Njih je doktor Bojević (Srbin), bio sklonio u svoju kuću, odakle su ih pokupili, Adila i njegovog punca odvojili od Adilove žene i djece. Drugi svjedoci govore da su Adilovog punca Hašima Štetu vidjeli zaklanog pored kuće njegovog kuma Novice, u Donjem Polju. Pored ”Srbijanaca dobrovoljaca” poznati rogatički piromani ovih dana bili su: Baćo i Boban Perišić, Zdravko i Slavko Lubarda, Slavko i Danko, sinovi Stojana Nerića, zatim neki Zoranović zvani Kuja, kao i mnogi drugi kojih se ne mogu sjetiti po imenima, a poznati su.
Napominju i to da je, dok su bile zatvorene, svakodnevno dolazio neki Lošić, kojem je sin poginuo na Vukovaru, i on ih je provocirao i prijetio im. Paćenice govore i tome kako je istog dana, 19. juna poslijepodne, pucalo i u naseljima Rudo, Holuč, Biljino polje i Tekija, te da su curile informacije da ima mrtvih i porobljenih. Rogatica je jednostavno pretvorena u veliko stratište njenih Muslimana i svih ne-Srba. Harale su horde srbijanskih dobrovoljaca, predvođenih domaćinima. Snajperi su radili sa mnogih zgrada. Rušeno je i ubijano baš sve i njima nije jasno da su pošteđene. Razlog je vjerovatno bio izvlačenje đubradi iz Budučina Potoka, to ih je sigurno i spasilo. Znaju one mnogo više od toga, ali bi bilo neprijatno i nekorektno u ovim trenucima da ih ispitujemo. One pričaju same, gušeći se u suzama, koje često prekidaju kazivanja.
Nešto što me veoma dirnulo, uporedo sa golgotama žena iz Rogatice, bila je hrabrost i izdržljivost momka koji je podnio da mu odsjeku nogu bez ikakvog opijuma, nožem i bonsek platom za željezo. On je Zikret Čamdžić, i ranjen je od mine. Noga mu se inficirala i morala se odsjeći zbog infekcije, a posao hirurga odradio je doktor opće prakse Beno Kulovac, sa običnim nožem i žagom za željezo. Sve izdrži živa glava.

Sta na ovo reci spasioc IZ u pravom licu.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15761

Stradanja u minskim poljima
Petak, 12. juni

Na terenu Bokšanice od potezne mine ranjen je Mustafa Musa Heljić. Bio je to pokušaj razminiranja užeg dijela Bokšanice i tom prilikom su naišli na novo minsko polje. Interesantno je da su dan ranije obilazili taj teren i da nije bilo mina. Saznali smo od te grupe da su mine postavljene u toku noći. Musa je ranjen gelerom u donji stomak – kažu da je kritično. Nalazi se kod kuće i nije još uvijek prebačen u žepsku bolnicu.

Uspostavljena veza sa Sarajevom
Subota, 13. juni 1992. god.

Ponovo žrtve zlikovačkih mina! Na svom putu spasa iz zlih čeljusti, dolazeći iz Prodole, Jesenica i Šetića, sela mjesne zajednice Borike, ranjeni su Himzo Kustura i Medan Osmanović, i to u rejonu Babljaka. I pored žrtvovanosti naših deminera dušmani svakodnevno iznenađuju na različitim mjestima. Propusti koji se čine, po mom mišljenju, jesu neobaviještenost o dolascima izbjeglica iz susjednih mjesta. Ne može se reći da je opravdano ili nije, ali ako se stvaraju grupe koje idu prema Žepi, trebali bi slati u prethodnici najviše dvije osobe koje bi prošle do nas i obavijestile nas kojim pravcem dolaze, da bi se prihvatili ili se mi sami probijali do njihovih grupa. Nije moje da pametujem, onako sam za sebe razmišljam kako spasiti što više života. Sa spomenutom dvojicom došli su i članovi njihovih porodica i još neki, rekoše da je poveća grupa. To nije sve, ranjen je i Bajro Poljo (Stara Gora) i Sejdalija Agić (Stara Gora), na drugom kraju Bokšanice. Sa drugima sam pomogoa da ih donesemo u Žepu. Usput sam saznao da su naši (11. juna), iz Komande TO i Civilne zaštite, uspjeli uspostaviti vezu sa Sarajevom, radiostanicom Fadila Heljića i tako upoznali javnost o minulim danima koji su bili presudni za Žepu i okolinu. Najavili su da će se održavati redovne veze sa ostatkom svijeta, iako smo ostali i Bogu za leđima, a tik uz zlikovačku Srbiju. Neko će znati da još postojimo. Posrednik razgovora u Sarajevu je bio sasvim slučajno Žepljak, Mirsad Ćesko.
A što se tiče onih koji sigurno znaju da postojimo, sa njima su jučer 12. juna 1992. godine održani neki pregovori u selu Rijeke, nedaleko od Han-Pijeska. Četnici traže pregovore. Pozvali su našu stranu posredstvom nekog učitelja Srbina, koji je radio u Podžeplju ili u Gođenjima, nisam siguran. Prva tačka dnevnog reda, kako rekoše bila je da predamo oružje koje smo zarobili, zatim da im predamo poginule koje su ostavili u Budučinu Potoku i na taj način bi bilo riješeno dalje širenje sukoba, kojih po njihovim riječima ne bi više bilo. Njima vjerovati? Znam da su sa naše strane u pregovorima učestvovali: Ramo Čardaković, Salim Ćesko, Sabrija Tabaković, Meho Jusupović, Hurem Šahić, te da su sa srpske strane bili neki pukovnik JNA, Salapura i neki Braco (zubar koji je nekad radio u Domu zdravlja u Rogatici). Nisam upoznat sa drugim detaljima pregovora, ali izgleda da im nije udovoljeno.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15760

Zemljotres
Ponedjeljak, 8. juni 1992. god.

Bombardovanje agresorske avijacije i dalje traje kao i granatiranje koje postaje dio svakodnevnice. Na sreću, nisu zabilježene nove ljudske žrtve, dok je materijalne štete i previše. Nisam još saznao šta se dešava u selima Luka i Krušev Do, gdje je stanje identično, sudeći po pravcu detonacija. Agresorski MIG-ovi ne biraju ciljeve. Uglavnom gađaju najgušće naseljena mjesta i izraženije objekte. Tokom dana se osjetio i zemljotres slabijeg intenziteta, što je izazvalo zanimljive komentare i dijaloge među ljudima. Jedan takav je i Avde Agića: ”Zar se i dragi Allah okrenuo protiv nas?”

Drugi krvavi Bajram
Četvrtak, 11. juni 1992. god.

Evo dočekasmo i drugi Bajram zaredom, u istoj godini. I njega nam Srbi čestitaju na svoj način, do sada nezapamćenim granatiranjem po cijeloj teritoriji Žepe. Stanje na terenu je bez promjena i pod kontrolom, bar za sada. Intenzivni radovi na pravljenju skloništa i zemunica, kako za nejač tako i za branitelje, privode se kraju. Veći broj porodica noći provodi izvan kuće dok se kućama približavaju tokom dana samo u nužnim slučajevima. Da je borba za život na prvom mjestu ukazuju i već zasijane njive, iako su uslovi za njihovu obradu skoro pa nemogući. Ljudi obavljaju dužnosti branilaca, čuvara prostora, rade na njivama i imaju još niz obaveza. Predaha neće izgleda biti u skorije vrijeme. Na pomolu je kriza za hranu, cigare kao i za ostale životne namirnice koje nam neće biti dostupne možda više nikada. Neumorni Sinan i dalje rastura minska polja koja su već odavno prijeteća opasnost broj jedan, pored svih ostalih ubitačnih projektila koji nam dolaze iz komšiluka.
Danas je razminiran Oglavak, kota od strateške važnosti, koja se nalazi iznad Brezove ravni, a u neposrednoj blizini sela Babljak, odakle se još nikad niko nije pojavio od Bošnjaka koji su ostali zatočeni od strane komšija Srba. Pored uobičajenih mina koje nam Srbi postavljaju duboko zalazeći u teritoriju koju smatramo svojom, od danas su počeli prljavi trikovi. Pronađena je, kako je nazvaše ”olovka mina”, hemijska olovka montirana za ručnu bombu. Ipak nije moglo proći nezapaženo oštrom oku Sinana Ćeske. Demontirao ju je kao da ju je i sam ostavio na mjestu gdje je nađena. Srpski zlikovci penjali su se na drveće da bi bolje osmotrili žepsku kotlinu i vjerovatno sačinili bolji plan. Tako da su na tom mjestu ostavili ”olovku”

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Kako danas izgleda nas grad #15757

Treba sve sagledati kako je doslo do vandalskog cina,a posebno kako da se bas Danko ponudi da to isto nedjelo ispegla.

Ovdje sam ja ocekivao da se oglasi gosp.Jovicic nacelnik opcine Rogatica,on je trebao nesto uraditi al nije smijo od Dodika, zato je vjerovatno nagovorio rodzaka da se kao spasioc pojavi u ovoj situaciji.

Najbolje bi bilo na onom drugom staklu sa unutrasnje strane napisati i zalijepiti plakat,JELI I OVO ANEKS 7 postovane komsije
neka vam je na cast.
Ovu razbijenu stranu zakovati sa unutarnje strane i neka stoji
neka svako vidi kakva divljac zivi na dunjaluku da him ni bozije nije svetinja.

Nije kriv onaj sto je to ucinio nego oni koji stoje iza toga,
neka him dragi bog da da se i sa njihovom djecom tako drugi posprdavaju,

[Dedo]

in reply to: Kako danas izgleda nas grad #15733

Moram se ponovo uhvatiti za glavu kako mi nebi eksplodirala,
kad cujem ovakve vijesti.Veceras je hiljdu posjetilaca ove stranice odobrilo ovu vrlo vaznu vijest, da se poslovna zgrada Medzlisa opravi sredstima Danka Nerica.Niko ni da se oglasi ili se bojite Nerica, ili Hodze pa da se nebi zamjerali precutaste svi skupa ovu vijest. Predlazem da ga zakujete okorkom umjesto stakla o ono ostecenje ostavite neka him stoji na cast, kad god prodzu neka gledaju svoje herojstvo koje su proizveli navracajuci budalu da baci dva kamena na objekat.Umjesto da se je do sada nasao na optuzenickoj klupi
sta je zla pocinio 92 postace jos narodni heroj. Pored mene mozete ga staviti i za vakifa necete imati vise financijskih problema.Imali iko od bosnja imalo razumijevanja prema zrtvama koje Nerici i njegovi ortaci na najsvirepiji nacin rijesise zivota.Razmislimo malo koliko je onih koji jos tragaju za svojim najmilijim.Ovako izrevoltiran moram samo jos dodati,ne zovu nas badava balije.

Mahsuz selam

[Dedo]

in reply to: Akcija prikupljanja zekata i sadekatu-l-fitra #15732

Esselamu Allejkum gospodine Madzid.

Prvo da provjerimo jesil pogrijesio umjesto 2008
stoji 2009,god na zadnjem postu o tome toliko.

Sto se tice Medzlisa IZ iz Rogatice ja mislim da bi trebao postojati odbor,a u odboru blagajnik koji je sa predsjednikom ovlasten da otvori konto za IZ Rogatica i da se brinu o raspodjeli sredstava koja bi se uplacivala na doticni konto.

Mozda je to ustaljeno pravilo kao sto se i ranije radilo preko interne kase,a sada cak preko Visokog i preko Madzid efendije.
Nebih bas bilo pozeljno na taj nacin da to radimo.

Madzid efendija nesumnjam ja u tvoje postenje al me zivot naucijo necem drugom jednostavno imam losa iskustva sa efendijama.
Dragi Allah zna najbilje al nisu ni hodze sto su nekad bile.

Zato predlazem da odmah osnujete odbor ako ga jos nejmate i da otvorite konto ako necete u Rogatici onda u Gorazdu ili Sarajevu,obavijestite nas sto prije dok ima vremena da se sta uradi.

Gledajuci sa strane bilo je potrebno malo ranije da se
pobrine o svemu ovome.

Srdacan selam

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15727

[Author]

Posts