[Sedina]

in reply to: Znaš li? #19957

Od jutros javljaju manji broj poginulih,izmedju 40 i 50 000,opet ogroman broj al kakva ih je katastrofa snasla,…nedo Bog nikome.Gledam,pored svog jada i napora da se iko spasi,neki se bore oko pljackanja onog malo sto je ostalo citavo,pa angazovana vojska da sacuva sta moze.Al eto,nekom je na hatru pored svega toga da ide jos da pljacka :( .

[Sedina]

in reply to: Mali smjesni oglasi #19888

:laugh: :laugh: Procitah ovo sad i bas me nasmija…:laugh:

ŠTA SVE ZNAM I MOGU!?

Pogledah oglas za dodatnu zaradu i pomislih da je ideja i prilika dobra:samo traže da si izraženi stručnjak u nekim oblastima te da to podrazumijeva dugogodišnje bavljenje tim poslom.E ,pomislih:ta sam!!!Ovo je prilika koju sam čekala!!!Godinama sam prvo kćerka,pa sestra,pa djevojka,pa ŽENA(SUPRUGA),pa snaha(SNAHA!!!),pa majka,pa zanemarena žena,pa prilično omražena snaha,pa eksploatirana (čitaj:iscijeđena)majka…
A da ne spominjem kako sam čitavo vrijeme i to od petnaeste godine ugnjetavana zaposlenica…
Ma toliko sam sve,sve da ne znam u čemu imam više iskustva.U dva prva posla istina stekla sam diplomu Najdraže,Najbolje,a već u sljedećem – Z……E djevojke.To nije istina jer me niko kao djevojku nije Z…..O.Više je bilo obratno.(O tome nekom drugom prilikom)Ali kao supruga i snaha doživjela sam upravo to.Kod mene je bilo po onoj narodnoj:dok te mami šećerom te hrani,a kad te namami i hljeb ti zabrani!I tako od divljenja,zavisti,ljubomore do rutine i „svejedno“ stanja.Čak se više ne ljutim ni kada mi muž kaže:pa što si radila cijeli dan-ovo je sat posla.
Umrla bih od dosade da nije bilo onog drugog zanimanja,a to je zanimanje snahe.E,moja svekrva kao istinski organizator,uspješno je i nadasve kreativno organizirala naš život:Tako se pobrinula da ne zapadnem u dosadu te me svaki dan barem po jedan put trgne iz letargije, kao npr. kada dođem kući umorna i željna mira i to tačno u šesnaest sati i (već godinama) deset minuta ona na moj pozdrav uzvikne dobrodošlicu:
– Gdje si do sada!?
Ili kada za goste počnem pripremati kolače ona kaže svome sinu,a mome mužu:
– Idi kupi kolače ko zna kakvi će ovi ispasti.
Ili dok dijete plače iz sveg glasa jer mu ne dozvoljavam da se penje po komodi upadne kao Kalamiti Džejn(valjda se neko od posjetilaca sjeća kaubojskih romana i ko je to) i uzvikne:
– Šta mi radite djetetu!!?
,a ja istim tonom od nekoliko decibela uzvratim:
– Kožu mu gulim!!!
E, a moj osmogodišnji sin odgojen u duhu ravnopravnosti u wc-u piški i isprlja sve što može i onako muškim glasom i stavom kaže:
-Mi muški zapišavamo,a vi žene čistite..
Pojma nema koliko je u pravu.
Eh da se vratim na svoje sposobnosti:na poslu sam takođe uspješna jer i nakon godina ugnjetavanja i rada pod raznim pritiscima,mobinga ,još uvijek nisam otišla u invalidsku penziju sa onom šifrom.Hvala dragom Bogu!!!
A sada nakon što ste pročitali moj CV izvolite,možete mi ponuditi posao i priliku da dodatno zaradim jer znate,dobro će mi doći:otplaćujem svoj kredit za stan,otplaćujem sestrin kredit za stan,otplaćujem ratu za zimsku obuću,plaćam čuvanje djeteta.redovno plaćam račune i gle čuda:potrošim više nego sam zaradila,a nisam se navodno nanovo zadužila.Divim se sebi kako sam sposobna i u finansijama – uspješno potrošim sve zarađeno koliko god ima,a da sebi ne kupim ni najmanju sitnicu!Stvarno sam sposobna.

[Sedina]

in reply to: Legende BiH muzike……… #19855

http://www.youtube.com/watch?v=FCZ-3PnWgLY

[Sedina]

in reply to: Statistika stranice za decembar 2009 #19820

Teva napisao:

A mozda imamo kakog rogatickog zeta jal snahu kineze, ko zna.
Kad mogu dervencani sto ne bi mogli i kinezi.:woohoo:

Ja na dervencane Teva nikad nisam pola rijeci ruzne rekla..gluho bilo,ode glava :dry: .A nisam ni na kineze,plaho.:) :)
Nek su nam zivi i zdravi i rogaicki zetovi i snahe,a Boga mi i mi svi s njima zajedno.

[Sedina]

in reply to: Statistika stranice za decembar 2009 #19763

:blink: A citaju li “Ne kineskim igrackama”?
Mogli ste ovo malo prije prijaviti….nije se s njima zamjerati!:dry:

:) :)

[Sedina]

in reply to: Narodne izreke i narodne poslovice #19716

Dennis Roch
“Ako vam treba puno rjeci da kazete sto mislite – bolje ostanite pri mislima.”

[Sedina]

in reply to: Novogodisnja cestitka #19497

Puno srece,zdravlja i veselja svima u Novoj 2010 godini.

[Sedina]

in reply to: Hikaje-poucne price #19466

Ovu sam pricu davno procitala,al ne znam vise gdje,tako da cu je sad prepricati.

Krenula dva prijatelja na dalek put,obojica pobozni,ljudski,samo prvi je bio pobozan za sebe,dok je drugi volio svakom ocitavati sta je ispravno i kako sta treba raditi.I poslije duzeg puta dodju do jedne rijeke,kad tamo,a zena stoji lijepa ko san,bi i ona presla rijeku,treba i mora, al ne smije.Prvi,bez razmisljanja,uze zenu u narucje i ponese preko rijeke,a drugi samo suti i gleda.Kad predjose,spusti zenu i nastavi put sa svojim prijateljem.Prodje vremena i ovaj drugi vise ne moze da suti pa kaze:
-Bogati,da te pitam?Kako te nije stid i sram Boga?Ti tudju zenu uze i svojim rukama dira.
…..Nasmija mu se prijatelj.Ja uzeo,prenio i ostavio…a ti je mescini i sad nosas.

[Sedina]

in reply to: Hikaje-poucne price #19431

Zašto me mičeš sa prijestolja

Halifa Harun er-Rešid veoma je volio da razgovara sa Behlulom, čovjekom koji je posjedovao veoma dobru dušu i sa čijeg jezika su se prosipali biseri mudrosti.
Opet je jednog dana poželio da se nadje u muhabbetu sa njim. Poslao je vojnika koji ga je pozvao da dodje. Vojnik koji ode da ga pozove nadje Behlula kako spava. Odmah ga povuče za odjeću i reče mu:
-Ustani, o, dobri čovječe! Traži te halifa!…
Behlul lagahno otvori oči i u isto vrijeme se veoma naljuti. Htio je podučiti ove neznalice:
-O, ljudi, spustili ste me sa mjesta vladara!… Kojim pravom ste ovo učinili?
Njegove riječi zbuniše sve prisutne. Takodjer i halifa ne razumjede ove Behlulove riječi. Upitao ga je:
-O, znalče! Sa kakvog smo te to vladarskog mjesta skinuli?
Behlulove oči su se smiješile, uhvatio je priliku koju je čekao. Rekao je:
-O, sultanu! U snu sam sebe vidio kao vladara. Sjedio sam na prijestolju, oko mene su bili moji robovi, džarije, veziri i paše… Riječ mi je bila oštrija od mača, moja vlast prostirala se na svako mjesto… Probudili ste me baš u trenutku kada sam plivao u veličanstvenosti i tada mi iz ruke pobjegoše moje prijestolje i moja vlast!
Harun er-Rešid se nasmija i reče:
-O, dobi čovječe! Zar ne znaš da vladavina u snu nema nikakvog uticaja?
Taj Allahov istinski vojnik, koji je posjedovao veliko znanje, poput potoka zažubori i reče:
-O, Harune!… Kakve razlike ima izmedju moje i tvoje vladavine? Kada sam ja otvorio oči, pronašao sam život, a ako ti zatvoriš, zauvijek ćeš ostati bez sultanata… U tom slučaju, reci mi koji od ova dva sultanata nema uticaja?

[Sedina]

in reply to: Slike iz skolskih dana #19341

:) kad nisam negdje na cosku i mogu se poznati.
Sjede rahmetli Cober,Asima,pokojna Nina,Alma,Edina i ja.

[Sedina]

in reply to: Eto opet Nasrudina #19333

Nasruddin-hodza i ucenici

Grupa mladica stize Nasruddin-hodzi u zelji da im on postane ucitelj. On pristade na to i rece im da krenu s njime u tekiju. Nasruddin uzjaha magarca naopacke i tako krenuse kroz grad do tekije. Ta cudna skupina izazve smjeh u narodu. Nasruddin, kao kakva luda, naopacke nasadjen na magarca, pa jos vodi i sljedbenike za sobom!?

Prije nego sto stigose do tekije, vecina mladica pobjeze. Oni malobrojni sto su ostali upitase Nasruddina zbog cega je magarca uzjahao naopacke.

„Znate dobro,“Nasruddin rece,“nije pristojno da ucenici idu ispred ucitelja,ali smatrao sam da nije pristojno ni da vam okrenem ledja. To je bio jedini nacin da se to dvoje uskladi.“

[Sedina]

in reply to: SREBRENICA-POTOCARI #19310

Ne boj se, sine!

Ponosna je majka što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća, i jača, snažnija, i ponosnija, no ti, Mrčo, što si. Ja nemam sina, al’ obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraza.

Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Nenadova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer Mrča moraš biti. Samo tvoja utroba zla, mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje.
Oči majki trebaju gledati svijet, cvijet, stasanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku užasnu, kada nesoj ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze u očima mojim, dok sam gledala dijete moje kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad kao rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio.
Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je sin tvoj, Mrčo, hijena ljudska, nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapućem, slici govorim: “Ne boj se, sine! Majka je s tobom i Allah je s tobom. On sve vidi i sve čuje”. Nije bilo mog sina strah, ni glasa pustio nije, ni klečao, nije ni jecao, ni molio nije. Nemoćan bio, a mnogo jači i viši i ponosniji od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.

“Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno? Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Da ti još mnogo čime život uljepšam. Rahat da mi budeš”.
“Ne brini, sine, mogu ja i ovako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, nišane praviti, Fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka! Ne bojte se, liljani, naši! Cvijeće mirisno, djeco naša! Ne boj se, sine, Džennetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. Baščama džennetskim, sine, ti ćeš da šetaš. Mirisi cvijeća, rane će vidati tvoje. Hurije džennetske kolo će ti igrati. Majku svoju čekat ćeš i dočekati pod drvetom hrume radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj.”
“Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti”, nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja.
Šta li sada misliš, ljepoto moja, dok smrti u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, ugledao stado svoje, čuo frule zove? Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt hladna poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna kao trava čaira naših? Ne boj se, sine Fatihu uči, Allahu se moli.
“Majko, mene je ipak, malo strah”, miču hladne usne plavog laneta mog. “Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se, gazijo, dova je moja sa tobom, sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine. Džennetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetullah!
Boli sine, boli majku. Šehade učim šapatom svojim. Bože dragi, Tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj! Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu Tvoju za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilu svome zavežljaj mali. Da nosi majka u zemlju hladu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu svome, sinovima našim, djeci bezgrješnoj. Pameti mi daj, Allahu moj dragi, da mogu ići i kleti. Milovaću pogledom svojim mjesta gdje raste cvijeće naše iz krvi i patnje bosanske. Bože mili, neću da umirem. Hoću da gledam zlotvora nešeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili, Ti si moćan, Jedini naš Sudija i Svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada mi to želimo nego kada boli. Zlotvori crni biju i kolju, pale i mrze. Silu njihovu Ti slamaš polahko.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoje mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, zemlji i nebu? Je li pravio kitice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, a sad ubija? Zar nisi vidjela tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju brlju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake?
Ne boj se, sine, tu je majka! Radost si moja bio! Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i govorio: “Biće to heroj babin, Bosanac pravi”. Pa prvi zubić kao u zečića sa čuperkom plavim, radosti moja. Pa prvi koraci tvoji livadama našim. Unio si radost u kuću našu. Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala te, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Zar je gajila majka janje za dželata, za tvog sina, Mrčo? Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo, Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispod nogu tvog poganog sina.
Ne boj se, sine! Ponosna je majka što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća, i jača, snažnija, i ponosnija, no ti, Mrčo, što si. Ja nemam sina, al’ obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraza.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga majka se sjeća, ruku drhtavih, što nježno grle, smiješka na obrazu tvom.
Ne boj se, sine, doći će majka uspavanke da ti pjeva, u krilu da te grije. Odavno, Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malehnu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti Jadova raka? Danas, Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li, Mrčo, čemera tvog? Danas su sa mnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja kao brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam, majko, ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je džennetsko lijepo, nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda, milost naša. Ne plači majko, suza me davi, Fatihu uči, to mi prija i sladi”…
Spavaj mirno, voljeno moje, evo došlo svijeta pola da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je, sine, i živjeće zauvijek moja, tvoja i naša Srebrenica.

Sefika Licina

[Sedina]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #19277

Brzina
Pogledao je na svoj brzinometar: sedamdeset i pet na sat u zoni u kojoj je ograničenje pedeset. Već četvrti put da ga policija zaustavlja u nekoliko mjeseci. Kako baš svaki put kad prekorači brzinu bude odmah zaustavljen?

Usporio je i lagahno zaustavio auto, ne baš na zgodnome mjestu. Uostalom, neka saobraćajna policija koja ga je zaustavila brine o gužvi koja bi mogla nastati.

Policajac je lagahno prilazio s velikim notesom u ruci.

Čovječe, pa to je komšija; iz iste mahale. Još više se uvukao u svoj mantil. To je gore nego kazna koju će morati platiti. Policajac je uhvatio čovjeka iz vlastite ulice. Čovjeka koji je bio malo nestrpljiv dočepati se kuće nakon dugoga i napornoga dana na poslu. Čovjeka s kojim je sutra trebao ići na utakmicu.

Iskočio je iz auta i prišao policajcu, čovjeku koga je viđao skoro svaki dan ali kojega nikada, do sada, nije vidio u uniformi.

“Đe’s ba! Malo sam zijan što te ovako sretoh…”

“Šta ima?”, odgovori policajac ali bez smješka.

“Izgleda da si me ufatio dok sam žurio kući ženi i djeci…”

“Ja, izgleda.”

Policajac je djelovao nesiguran, dobro je.

“Znaš šta, malo sam se prâvo naradio ovih dana u kancelariji. Eto, malo sam i prekršio koje pravilo, samo jednom.”

Šutnuo je nožnim prstima kamenčić na asfaltu:

“Žena mi reče nešto o roštilju večeras… Kontaš?”

“Kontam, kontam. Ali kontam i da si uvažen u našoj mahali.”

O-o. Ne sluti na dobro. Vrijeme za promjenu taktike.

“Pri kol’ko si me ufatio?”

“Sedamdeset. Možeš li se, molim te, vratiti u auto?”

“Čekaj ba, pogledao sam na brzinometar čim te vidjeh. Jedva da sam išao šezdeset i pet”, činilo se da je laž sve uvjerljivija kako se stjecalo iskustvo kroz kazne.

“Molim te, vrati se u auto.”

Isfrustriran, zavali se u sjedište, zalupi vratima i zabulji se u šoferšajbu. Nije žurio otvoriti prozor na vratima. Minute su prolazile. Policajac je nešto švrljao po papiru. Kao to da nije zatražio vozačku?

Kako bilo, proći će sedmice prije nego što ga ponovno pozdravi kada se sretnu na ulici.

Kuckanje po prozoru uzrokovalo je da okrene glavu na lijevo. Policajac stajaše s papirom u ruci.

Spustio je prozor tek toliko da se papir može provući.

“Fala”, nije mogao skriti ironiju u svome glasu.

Policajac se mirno vratio u svoje auto.

Gledao ga je u retrovizoru kako odlazi. Odmotao je papir koji dobi. Kolika li je kazna?

Ček’, ček’. Šta je ovo? Zezancija? Kazna sigurno nije. Počeo je čitati:

“Dragi moj prijatelju,

kćerka mi je imala šest godina kada je poginula. Pretpostavljaš – vozač je vozio preko dozvoljene brzine.

Tri mjeseca u zatvoru i onda sloboda. Bio je slobodan otići svojoj kući i zagrliti svoje kćeri; sve tri.

Ja sam imao samo jednu, i morat ću čekati odlazak na Drugi svijet da bih je, ako Bog da, ponovno zagrlio.

Hiljadu sam puta pokušao oprostiti tome čovjeku. Svaki put mislim da sam konačno uspjeo to postići. Možda i jesam, ne znam, ali moram to ponovno učiniti jer nisam siguran. Kako bih i bio?!

Moli dragoga Boga za mene. I, molim te, pazi – moj sin je sve što mi je ostalo.”

Okrenuo se na vrijeme da vidi kako policajčev auto odlazi. Gledao je za njim sve dok se ne izgubi iz vida. Ostao je u šoku.

Nakon petnaestak minuta i on krenu, ovaj put posve lagahno vozeći kući.

Tražio je oprost a nakon ulaska u kuću dugo je dugo grlio zbunjene suprugu i djecu.

[Sedina]

in reply to: Eto opet Nasrudina #19276

Nasrudin-hodza i Francuz

Dosao nekakav Francuz u Stambol i javio se u carski saraj.Car ga primio lijepo,a Francuz mu kaze da bi se poturcio ako mu ko mogne misli pogoditi.Trazi car gore-dole,ne moze nikoga naci ko bi mogao s tako ucenim covjekom govoriti,a jos manje ko ce mu misli pogoditi.Kaze mu neko za Nasrudin-hodzu i veli:

-Ako mu on ne pogodi,drugi niko ne moze!

Brze car posalje sluge po Nasrudina.Trazili su ga dugo,nigdje ga stici.A Nasrudin svaki bi dan uzjahao pa isao nekud u Stambolu kud on hoce,a taj dan pustio magarcu da ga nosi kud magarac hoce.Jedva u neko doba nadju ga carske sluge i kazu mu da ga car odmah zove k sebi.Nasrudin okrene magarca pa pravo u carski saraj.Gladan je kao vuk jer cijeli dan nije nista jeo,kao kad je isao za magarcevom pameti;pa ga eto snadje jos veci belaj jer zna da nije dobro cim ga car zovepreda se.Helem,kako mu nedrago,sjase s magarca,priveze ga za avlijska vrata pa pred cara.Kaze mu car sta je i kako je,i zasto ga je zvao,a Nasrudin se stade pravdati da ne zna francuski govoriti.Ali carski ljudi navale na njega makar isaretom da govori s Francuzom i tako ga skolesaju.

Udje Nasrudin u jednu prostoriju i sjede na minderluk.

Dok eto ti Francuza i sjede pred njega.Francuz pogleda Nasrudina pa zaokruzi rukom ispred sebe poput kruga,a Nasrudin opet rukom kao da presjeca krug na pola.Opet francuz rukom iz sred onoga kruga sa uzdignutim prstima gore mice ruke nekoliko puta,a Nasrudin opet rukom odozgo kao da nesto prosipa po onome krugu.Cudi se Francuz,pa poteze jaje iz dzepa a Nasrudin komadic sira pa prema njemu.Skoci Francuz pa prema caru.

-Pogodi-veli-sve sto god sam mislio,i sad turci me kako god hoces!

-Kako to bi?- upita car.

-Eto tako:ja zaokruzim ispred sebe,ko velim:Zemlja je okrugla.

A on raspolovi,biva:polovina je voda.Ja opet odozdo rukom pokazem kako iz zemlje raste svakojako bilje,a on opet rukom odozgo pokazuje kako kisa pada i bez kise ne moze rasti.Ja potegnem iz dzepa jaje misleci ovako:evo ovakva je Zemlja,a on pokaza komad sira:takva je kad snijeg pada.

Izidje Francuz,a car zovne Nasrudina pa ga pohvali i upita kako pogodi sve sto je Francuz mislio.

-To je bar jasno,-veli Nasrudin.-On zaokruzi ispred sebe,kao veli:imam dobru pogacu,a ja kako sam gladan jedva docekam i prepolovim rukom,mislim:pola meni,pola tebi.On opet odozgo rukom, kao kad kvrca pilav,i veli imam dobar pilav;a ja pokazem rukom odozgo,velim:pomasti,dobro zamasti!On pruzi jaje,ko veli evo pa cemo i cimbur ispeci;a ja pokazem komad sira,velim;evo pa cemo napraviti i umak.

Nasmija se car Nasrudinovoj mudrosti,lijepo ga obdari i otpusti,i od tada osta rijec:razumjeli se ko Francuz i Nasrudin.

[Sedina]

in reply to: KRSĆANI O BOŽIĆU: ZAUSTAVIMO BLASFEMIJU BOŽIĆA #19258

Sirenje obicaja….
Neki dan gledam 10ak minuta reportazu na francuskom dnevniku,”budjenje svijesti i privikavanje Kineza na bozicne praznike”.
Kosto nama kinezi prodaju sve i svasta a time ozivljavaju svoju ekonomiju,pri tome guseci nase proizvode,tako se i bozicni praznici uvlace na kinesko trziste,djindje-mindje,pokloni,bozicne jelke,Djeda mrazovi…..
Bozicni praznici,kao jedan najretabilniji godisnji period,trenutno poljuljan ekonomskom krizom,trazi nove “zrtve”,narod koji jos ima para.Parola:”Izvuci paru,a ako ih jos naucimo i obicaju,jos bolje”.A sta kazu Kinezi na sve to?
Napravli su im ogromnu dvoranu sa artificijalnim nebom (zvijezda vako,zvijezda nako).U neko doba se pojavi i Djeda mraz,proleti sa onom svojom kocijom (kineska posla,tehnologija).Pa okicena ogromna jelka,vjestacki snijeg…..Lijepo na izgled,nema sta,a i kinezi izlaze odatle ko mala djeca zadivljeni spektaklom,ma nesto ko i ja kad izadjem iz Evropa parka,nagledana Snjeguljice,Mikija,Silje i ostalih imaginarnih likova,pa k’o iz bajke da izadjem,treba mi vremena da se povratim u realnost.Zagledaju kinezi i po izlozima,interesantni im ukrasi,sareni,sjajte,:) bas ono kosto oni vole,al ne lete plaho da kupuju,kazu sta ce s njima.Nemaju u planu kupovati jelku u kucu,to nije njihov obicaj,a Bozic omladina dozivljava nesto ko i Valentina,izlazak u diskoteku ili mozda na veceru(onako zaljubljeni parovi).Na kraju prikazase Djeda mraza u velikom trznom centru.Na jednom dosta vidljivom mjestu evropljanin preobucen u Djeda mraza sa onim zvoncem doziva:HO,HO,HOOO…
Na pitanje,sta on misli o zainteresovanosti kineza za Bozic i Djeda mrazu,kaze:
-Iskreno…:) ……Vecina nema ni habera sto stojim ovdje.Pridje omladina da se slika sa mnom,al treba i priznati da sam ja ovdje neobicna pojava njima.Eh,ako jednom vidite zutog Djeda mraza,malo iskrivljenih ociju i volisnog (pa naisareti rukom sebi do ramena),eh tu se mozemo ponadati da cemo imati hajra od bozicnih praznika i u Kini.

[Author]

Posts