***********
05.07.07.
Pokušaj sjećanja na Srebrenicu – grad nad kojim je cijeli svijet izvršio genocid
SREBRENICA – GRAD KOJI JE SVIJET PLANSKI ŽRTVOVAO
Piše: Sonja RADOŠEVIĆ, Podgorica
….Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.
Dave se i osporavaju neprestano…
Tako je razmišljao Derviš tragajući za izgubljenim bratom Harunom u romanu “Derviš i smrt”.
Ta misao mi se često vraća kad Bosnom hodim, onom Bosnom koja je bila, koju su godinama ubijali i onom sada izmučenom koja se ponovo porađa … izniče ko Feniks … iz pepela.
Bio je vreli julski dan … Zašto baš jul… Igra slučaja u svemu… u svakoj stazi kojom kročimo, na svakoj raskrsnici pred kojom zastanemo… u svakom susretu pod ovom kapom nebeskom.
Odluku sam donijela toga dana, kada kao i uvijek dođem u Bosnu, kada smo Sarajevo i ja bili opet jedno – kada me prihvatilo kao svoju izgubljenu dušu kojoj se čini da sa Baščaršije može rukom dohvatiti nebo. To nebo koje nigdje nije tako blizu dunjaluku, nigdje tako blizu da pokaže kako je nemoguć spoj prolaznog i vječnog.
Odlučila sam … posjetiti one kojima bi život možda bio lakši kada bi sve bilo kao s početka ove priče, onako kako to kaže Meša Selimović – kada bi ubijali prošlost sa svakim danom što se gasi.
Ulica Antona Hangije – Udruženje Majki enklava Srebrenica i Žepa – onih kojima je život ostao zauvijek obilježen i osakaćen 11.julom 1995.godine u Srebrenici. Onda kada su se svi Bošnjaci izbjegli sakupljeni sa svih strana, bježeći od rata, žene, djeca, starci, dječaci, momci, našli satjerani u kotlini Srebreničkoj, okruženi karađozima koji su za njih već iskovali najkrvaviji zvaršni čin ovozemaljske tragedije…
Tada tog 11.jula srebreničke izbjeglice su već bile žrtvovane – već su bile poklonjene od strane Ujedinjenih Nacija, Holandskog bataljona, od strane Evrope i cijelog svijeta, bile su te žrtve ostavljene sebi i dželatima. Uvijek je čovjek sam kada je najteže. Kako je njihova samoća u tom paklu bila ogromna i bolna. Osjećate li to?
Umjesto julske žetve počeo je pokolj 11.000 muškaraca, žena, djece…
U grad proglašen «zaštićnom zonom» Ujedinjenih Nacija ušli su bradati, prljavi, bez umova i duša šakali žedni ubijanja.
Opet jedna misao – riječi Yosefa .T.Yerushalima, čovjeka koji je preživio holokaust: «Moj užas od zaborava veći je od užasa nad svim onim što sam prisiljen pamtiti».
A ja ću vas kroz dokumenta koja su ostala kao svjedočanstvo pokušati podsjetiti na tren, na zločin počinjen u srcu Evrope, na pragu XXI vijeka i to citatima iz knjige «Grobnice – Srebrenica i Vukovar», zapisima iz dnevnih listova u SAD-u, ispovjestima koje sam čula prilikom prvog susreta sa ženama Srebrenice. Reći ću i to da ovaj zapis sadrži i informacije do sada nepoznate široj javnosti.
A pamti se da je ratni zločinac Ratko Mladić tog 11.jula 1995.godine rekao:
– «Evo nas u Srebrenici 11.jula 1995.godine. Uoči još jedne velike srpske slave. Predajemo ovaj grad kao poklon srpskom narodu. Napokon je kucnuo čas da se osvetimo Turcima».
Holandski bataljon koji je imao za zadatak da čuva Srebrenicu razoružan je i “razgaćen” kako svjedoče preživjeli iz Srebrenice. Četnici su obukli uniformu holandskih vojnika kako bi prevarili nesrećnike koji su spas od smrti potražili bjekstvom kroz šumu. U julu 1995 godine na hilajde Muslimana, odrslih muškaraca i dječaka ubijeno je duž “Staze života i smrti” koja spaja Srebrenicu sa Tuzlom.
Jedan od preživjelih Bošnjaka je rekao
– «Srebrenica nas je naučila da su naši životi manje vrijedni od života vojnika Ujedinjenih Nacija. To je za nas bila konačna istina…»
Konačna istina je bila da životi Srebreničana nijesu bili nikome važni.
Jer, kako je jednom prilikom rekao Nijaz Duraković, moj profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu: «Da je u nekoliko dana uginulo oko deset hiljada ptica ili bilo koje druge životinsjke vrste, bila bi proglašena ekološka katastrofa. A za ubiti deset hiljada ljudi u nekoliko dana …ništa…»
Zarobljenik riječi
Ušla sam u prostorije u ulici Antuna Hangije.
– Ja sam novinar iz Crne Gore … i eto hjtela bih sa vama pričati o Srebrenici. Ja se zovem…
Očekivala sam makar zrnce podzorenja, bio je u meni strah kako će reagovati ove žene koje su same sa sobom i užasima koji su im obilježili čitav život, na mene koja dolazim iz zemelje koja je učestvovala u genocidu .
Ničeg bilo nije – ni u jednom trenu. Ni otpora, ni negativne reakcije ni trunke mržnje… Žene koje su spontano počele priču sa prvim novinarom iz Crne Gore koji se, kako kažu, zainteresovao za Srebrenicu…
Ostala sma zarobljenik riječi, priče o paklu u Potočarima, bolom i teškom mukom koja je izbijal iz svake riječi onih koje su i nakon svega našle snage da traže svoje najdržae …sinove, braću, muževe, očeve, makar da im kosti pokopaju da im na mezar dođu…
A kosti su, kako je rekao Clyde Snow, antropolog forenzičar, koji je radio na iskopavanju masovnih grobnica u kojima su zakopani srebrenički dječaci, momci i starci “kosti su često naš posljednji i najbolji svjedok; one nikad ne lažu, i nikada ne zaboravljaju”.
U pričama za koje je Danteov deveti krug samo blaga asocijacija, nesrećna žena koja je ostala bez sva tri sina priča o svojoj nesreći govoreći mi “sine moj”.
Koliko sam ostala zarobljenik priča o srebreničkom paklu toliko sam bila zatečena dobrodušnošću koji je zračio iz ovih žena, iz ranjenih srca koje su “sinom” zvale mene koja imenom pripadam «onima što zločin počiniše».
– U jutro 16.jula. 1995.godine, pet dana nakon pada Srebrenice, srpski su vojnici ubili na stotine muškaraca, Muslimana na žitnom polju na imanju Pilice. Kako je dan odmicao, gomile tijela su bile razbacane po polju. Buldožer se sporo kretao po tim gomilama, skupljajući leševe i nabacujući ih u jamu (knjiga “Grobnice -Srebrenica i Vukovar) Fernardo Moscoso, arheolog, zapisao je: Duboka preko šest metara i dugačka više od trideset metara, masovna grobnica na imanju Pilica bila je najteža za iskopavanje.”
– Stalno gledati njihova lica, ruke i noge zgrčene i sklupčane jedne oko drugih, to je njateže. Noću, kad sklopim oči, još uvijek ih vidim.
-Ono što me muči je da su ovi ljudi možda izginuli uzalud. Bez pravde, sve ovo na kraju će se okončati kao izrugivanje sa mrtvima i sa svim što smo mi nastojali učiniti- utisak je i zapis antrpologa – forenzičara Williama Haglunda koji je iskopavao srebreničke grobnice.
-Holandski vonici su napustili vojnu bazu u Potočarima 21.jula 1995.godine. U Zagrebu, dva dana potom, holandski princ presotolonasljednik Willem Alexander i njaviši oficiri priredili su zabavu za vojnike, sve – sa orkestrom koji im je svirao pjesme Glenna Millera. Na press konfernciji, holandske vlasti, jezikom koji podsjeća na službene press konferencije tokom rata u Vijetnamu, odbacili su svaku kritiku, na račun svoje vlade, posebno vojske koja je služila u Srebrenici.
Priznali su ipak, kako je bilo izvještaja, o tome kako su bosanski Srbi blizu njihove baze i na putu prema Tuzli pogubili nekoliko izbjgelica.
Holnadski komandant Srebrenice, pukovnik Thomas Karremans, novinarima je kazao da je srpski napad na enklavu bio “odlično isplanirana vojna operacija”. Izjavio je da je Ratko Mladić vrlo inteligentan komandant ali ne i «gentlemen». Mladićeve snage, objasnio je, počele su zauzimati holandske osmatračnice, jednu po jednu – koristeći vatru koja je pogađala dovoljno blizu da Holanđane zaplaši ali ne i da ih ubije.
“Ovo su Srbi izveli vrlo čisto”, rekao je – “Kao kad pakuješ balon.”
Pukovnik Karremmans je propustio spomenuti da su im tokom opsade Srbi otimali oklopne trasportere, oružje, i u nekim slučajevima, uniforme i plave šljemove a da je bar jedan holandski vojnik bio prisiljen pratiit srpske vojnike u operaciji “lov na Muslimane.” Ni riječi o tome da je taj čovjek bio svjedokom prebijanja i da je nalazio tijela muškaraca, grupno strijelanjih blizu baze Ujedinjenih Nacija (UN) u Potočarima i da je njegov zamjenik 17.jula potpisao izjavu da je evakuacija Muslimana izvedena u skladu sa “Međunarodnim humanitarnim pravom.” (Grobnica).
U mjescima nakon pada Srebrenice, istražitelji tribunala, kao i nekolio hrabrih novinara, odigrali su ključnu ulogu u održavanju pažnje javnosti na zločinima počinjenima u istočnoj Bosni. Među tim novinarima je i amerikanka Samanta Pauer i dvadesetšestogdišnji David Rohde koji je bio jedan od najmlađih stranih dopisnika koji su izvještavali o bosanskom ratu.
Pošto je sedmicama štampa neperstano objavljivala članke i komentare o odgovornosti Zapada na činjenicu da Srebrenica nije bila zaštićena, Madleine Albright, tada državni sekretar SAD-a u UN, izlaže pred Vijećem sigurnsoti prve materijalne dokaze o tome što se vrlo izvjesno desilo sa muškarcima Srebrenice. Ona prezentira nekoliko špijunskih satelitskih snimaka koji pokazuju gomile humke svježe iskopane zemlje na imanjima blizu sela Nova Kasaba. Tih humki nije bilo kad su špijunski avioni i sateliti snimali ta mjesta netom nakon što je, 11.jula Srebrenica bila pregažena ali se vide na snimcima načinjenim nekoliko dana kasnije. (knjiga GROBNICA)
-Koliki je stepen posredne i neposredne odgovornosti za srebreničku tragediju tadašnje Vlade SAD, koja je bila jedan od predlagača rezolucije Vijeća sigurnosti o pretvaranju Srebrenice u “zonu sigurnosti” koju će štiti međunarodne snage? “Predstavnici Clintonove administracije bili su svjesni opasnosti napada srpskih snaga na Srebrenicu i ostale ‘sigurnosne zone’ u Bosni”, kazala je tim povodom Samanta Pauer, autor knjige “Amerika i godine genocida”, sada predavač na Harvardskom uiverzitetu.
“Štaviše, neki od njih privatno su izražavali nadu da će teritorija koju su držali Muslimani potpuno pasti u srpske ruke, jer bi to, kako su računali, olakšalo podjelu Bosne, čemu se težilo u nekim krugovima.”
Raspoloživa dokumenta iz vašingtonskih arhiva pokazuju da su u julu 1995. nadležni u Stejt departmentu, Pentagonu i Kongresu bile upoznati s činjenicom da je, pod komandom generala Mladića, u Srebrenici počelo izdvajanje muškog stanovništva kao i da je pripadnicima holandskih snaga iz sastava UN bilo onemogućeno da nadgledaju njihovu navodnu evakuaciju. U Vašington su tih dana stizali pozivi iz Sarajeva da avijacija NATO bude angažovana na sprječavanju Mladićevog masakra, a u jednoj informaciji, od 19. jula
1995, tadasnjeg pomoćnika državnog sekretara za ljudska prava Džona Sataka, govori se o “verodostojnim izveštajima o masovnim pogubljenjima muškog stanovništva i kidnapovanju i silovanju bošnjačkih žena u području Srebrenice”. I pored svega toga, na brifinzima u Stejt departmentu bilo je saopštavano domaćim i stranim novinarima da SAD nemaju “odlučujuću ulogu” u traženom reagovanju na zločine u Srebrenici.
“Kad su UN 1998. vodile istragu o Srebrenici, istražioci navode da nadležni iz Clintonove administracije uopšte nisu odgovarali na njihove telefonske pozive. Uspevali su da stupe u kontakt samo s funkcionerima najnižeg ili nesto višeg nivoa od kojih, prakticno, ništa nije moglo da se sazna. Holandski istražioci, koji su pripremali izveštaj o Srebrenici, takodje se žale da su u Vašingtonu bili suočeni sa istovetnim zidom ćutanja”, piše “Vasington post”. Pozivajući Bušovu administraciju da bude prekinuta ta zavera ćutanja i da SAD ponesu svoj
deo odgovornosti za masakr u Srebrenici, list zakljucuje: “Sledeći primer Holandjana i utvrdjujući činjenice kako su i zašto SAD odlučile da okrenu glavu od najveceg genocida u Evropi u poslednjih 50 godina, Bušova administracija ima jedinstvenu priliku da se osvrne unazad kako bi mogla da krene napred. Holandija je počela da se preispituje jer su njeni vojnici bili u Srebrenici. Za SAD, tadašnja udaljenost od mesta zločina ne predstavlja alibi vec razlog za stid”.
U Holadniji je “jedna zapadna, demokratska vlada podnela ostavku zbog toga što se držala kao pasivan posmatrač u genocidu koji su oružane snage bosanskih Srba sprovele nad muslimanskim stanovništvom u Srebrenici. (sajt B92 22.april 2.002.godina).
Zločinci
Inostrani dopisnik David Rohde od balkanskih Srba 16.avgusta dobija dozvolu da udje na “njihovu ” teritoriju .
U Tuzli Rohde nalazi devet izbjeglica iz Srebrenice koji su preživjeli masovno pogubljenje. Njih trojica su se krili ispod leševa svojih manje sretnih drugova a kasnije izbjegli na teritoriju koju drže Muslimani. U oktobru Rohde ponovo odlazi na srpsku teritoriju i nalazi još dva stratišta. “Na prvom sam našao tri štapa i hrpu civilne odjeće na stotinjak metara od nečeg nalik na svježe iskopane masovne humke; bila je to potvrda svjedočenja preživjelih muškaraca da su tu bili ubijeni starci i civili – zabilježio je Rohde u svojoj pripovjesti o padu Srebrenice, pod naslovom “Završnica”.
-Na drugom stratištu, ljudska tijela razbacana oko razvaljene brane – još jedna potvrda istinitosti svjedočanstva o pogubljenjima. “Ali prije nego je uspio da fotografiše kosture, jedan ga je stražar, bosanski Srbin, uhapsio. Deset dana zatvora pod prijetnjom da će biti optužen za špijunažu, Rohde je oslobodjen tek kada su Clintonova administracija i Odbor za zaštitu novinara pritisnuli Srbe da ga oslobode.
Haški tribunal je 16.novembra 1995. godine podigao optužnicu za genocid protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Možda je najstrašnije stratiše od svih oko Srebrenice bilo jedno skladište u Kravici, gdje su preživjeli tvrdili da je na stotine Muslimana, muškaraca, držano pod oružanom stražom u samom skladištu sve dok većina nije pogubljena. Mnogi su ubijeni u samom skladištu, drugi u bijegu prema brdima sa obje strane ceste. Svinjogolilište zvano Pilica smješteno na oko stotinak kilometra sjeverno od Srebrenice, bilo je još jedno potencijalno stratište.
Bosanski Hrvat, Dražen Erdemović, prvi je učesnik genocida nad Srebeničanima koji se sam prijavio Haškom tribunalu. On se u maju 1996.godine izjasnio krivim po tužbi za ubistva kao zločin protiv čovječnosti.
– Dražen Erdemović je dobro poznavao vrstu zla koja se desila na imanju Pilica. Ovaj tada dvadesetčetvorogodišnji Hrvat je rat počeo boreći se na strani armije bosanske vlade u kojoj su brojčano preovladavali Muslimani, ali je njene redove napustio jer mu nije odgovaralo to što nije bilo zaliha i što se na svemu štedjelo. Pridružio se snagama HVO-a i zaradjivao veliku lovu švrecujući preko linije razdvajanja. Kada ga je hrvatska vojna policija uhapsila, on bježi i pridružuje se vojsci bosanskih Srba. Potom postaje pripadnik 10.divereznatske jedinice, koja je određena da sudjeluje u napadu na Srebrenicu.
Rano jutro, 16 .jula 1995.godine, pet dana nakon pada Srebrenice, Erdemović je sa još šestoricom vojnika poslan u Pilicu. Komnadir, vodnik Brana Gojković, naredio im je da uzmu oružje i municiju i krenu u polja, stotinjak metara iza jednog kompleksa štala. Tu su sačekali prvi autobus, koji je stigao posle 9.sati. Dvojica vojnih policajaca su iz autobusa izvukla deset muškaraca – u dobi od maloljetnika do šezdesetogodišnjaka i sedamdesetogoišnjaka. Policajci ih onda vode pored niza traktora i ispod krošnje jedne jabuke dovode u polje. Kad su ljudi postrojeni, ledjima prema svojim krvnicima, Gojković naređuje vojnicima da otvore vatru. Kad je Erdemović odbio da u tome učestvuje, Gojković mu prijeti da će ga ubiti zbog neposlušnosti. Prisiljen birati između vlastitog i života drugih ljudi, mladi vojnik namješta svoj kalašnjikov tako da ispaljuje samo po jedan metak i puca u leđa staraca i dječaka postrojenih pred sobom.
Kako je dan odmicao, iz Potočara stalno pristižu autobusi, Nije se ni pokušavalo od zatvorenika sakriti šta im se sprema. Hrpa tijela su bila razbacana po polju. Buldožer je polako kružio između hrpa, meljući tijela i onda ih bacajući u rov koji se nalazio tridesetak metara dalje. Zatvorenici su, dok ne bi na njih došao red, sjedili u autobusima i slušali štektanje krvnikovih pušaka. Kad je postrojena poslednja skupina zatvorenika, Gojković tjera Srbe, vozača autobusa, koji su dovezli zatvorenike na farmu da i oni ubiju bar po jednoga, kako bi svi podijelili krivicu.
Erdemović je kasnije na sudu kazao da je bar 1.700 Muslimana ubijeno u Pilici. «Da vam pravo kažem” rekao je on, «radije bih da ne znam koliko sam ih pobio.»
Oko tri mjeseca nakon ovog pogubljenja, 27.septembra 1995.godine, američki špijunski avioni su registrirali tešku mehanizaciju na lokaciji na kojoj se nalazila ova grobnica što je vodilo na pomisao da je grobnica već tada bila otkopana.
Drugi američki satelitski fotos snimljen koji dan kasnije pokazue aktivnosti u obližnjoj tvornici aluminijuma koja je tokom rata bila zatvorena. Bivši direktor tvornice, Musliman koji živi u Tuzli, rekao je novinarima da su u tvornici bila 62 bureta sodijum-hidroksida, vrlo jake kisjeline koja se koristi u procesu pretvaranja boksidne rude u aluminijum. On je pretpostvljao da je sodijum -hidroksid korišten za uništavanje tijela. (GORBNICE-SREBRENICA I VUKOVAR).
Naredbe
Novinar David Rohde je zabilježio kazivanje jednog od trojice preživjeljih Bošnjaka sa stratišta u Lazetima. Iz perspektive tužilaca, grobnica u Lazetima je bila od posebne važnosti jer su postojala bar trojica preživjelih Muslimana koji su vdijeli pogubljenja.
Jedan od njih, pedesetpetogodišnji penzionirani stolar po imenu Hurem Suljić, ispričao je Davidu Rohdeu šta je u noći, 13.jula 1995.godine tu vidio.
Dan ranije, kad je Srebrenica pala, Suljić, koji je bio hrom, sa porodicom je krenuo u Potočare. Dvadeset četiri časa kasnije, sprski vojnici su njega i stotine drugih muškaraca satjerali u autobuse i dovezli ih prvo u gradić Bratunac a potom u gimanstičku salu u Lazetama.
Oko 18 sati te večeri, srpski vojnici naredili su Suljiću i još dvadestorici ljudi da se popnu na kamion i odvezli ih na otvorenu poljanu. Sišavši sa kamiona, Suljić je zapazio gomile leševa naslagane u redovima. U blizini je buldožer kopao dugačku jamu. Kad je zapucalo, Suljić se bacio na tlo i sakrio iza leševa. Kasnije je otpuzao do kraja poljane i nestao u noć.
Suljićevo svjedočenje je bitno ne samo stoga što je bio svjedok masakra, već i zbog onih koje je te noći vidio na poljani. Oko 20 sati je jedan creveni automobil stigao makadamskim putem i zaustvaio se na rubu poljane. Jednu osobu je Suljić smjesta prepoznao. Bio je to Ratko Mladić. (Grobniice)
… Sarajevo, prostorije Udruženje Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa. Za one koji žele u Crnoj Gori čuti istinu o Srebrenici svjedoči predsjednica tog Udruženja Munira Subašić: “Padom Srebrenice je nestalo 10.701 osoba, od toga 570 žena, 1042 maloljetne djece i to je sve odvedeno pred očima međunarodne zajednice. To su odveli domaći četnici i četnici iz Srbije i Crne Gore. U Potočarima 12.jula kada je ušao Mladić a sa njim je u pratnji bio crnogorski četnik Vlatko zvani “mladić”. Sve zločince koji su to radili mi znamo imenom i pezimenom, to su naše domaće komšije – Galić Milisav, Petrović Sreten, Jokić Miodrag zvani Žmiro, Zekić Drago i mnogi drugi.
Moja sudbina – izveli su mi sina iz kampa 12.jula, maloljetnog sina i to ga je odveo gospodin iz UNPROFOR-a koji je bio u misiji međunarodne zajednice sa domaćim četnicima. Takodjer, 13.jula su mi odveli muža, 22 članova moje porodice je odvedeno i zarobljeno. Kad kažemo nestali mi ne smatramo da su naša djeca nestala – naša su djeca odvedena zarobljena, jedan dio je nestao padom Srebrenice.
Znamo zločince, znamo ko ih je odveo, što se tiče Srebrenice ništa nije uradjeno, nismo zadovoljni jer za Srebrenicu odgovara samo jedan Krstić a za Srebrenicu treba najmanje da odgovara 10.000 zločinaca jer ga nema nevinog.
Što se tiče Republike Srpske, Istočne Bosne, mislim domaćih četnika – ja ne znam da ga ima nevinoga. Takodjer, učestvovači su i crnogorski četnici. Taj Vlatko, ne znamo mu prezime ali imamo snimak, mladić od tada jedno 20 godina, on je također vršio selekciju naših ljudi. Za jedan dan u Potočarima sam doživjela da su se jedni vješali, druge su ubijali, treće silovali, četvrte klali, peti se rađali, šesti umirali od straha. I kako da vam kažem -sve da pričamo, ne možemo ispičati…
Muškarce i žene su razdvajali domaći četnici. Mi smo mislili da će ih razmjeniti jer je Ratko Mladić rekao da treba da odvoji muškarce, da vidi šta će sa njima da uradi, da vidi da nema koji zločinac među njima, te četničke priče ….
U tom momentu ne osjećaš ni strah, ni ništa, to se ne može ni opisati, ni kazati, to čovjek treba da doživi, da preživi…
Odvedeno je 1042 maloljetne djece – kad kažem maloljetne djece smatram djecu od 8 do 18 godina. Ne zna se nikakva sudbina te djece, znamo ko ih je odveo i ništa više. Od 570 žena koje su odvedene počele su se pronalaziti u grobnicama, već ima nekih koje su pronašle i već se zna za stradale. Nadamo se da ima živih. Ako je toliki zločin mogao biti ako je 10701 čovjek i žena mogao biti ubijen i da samo odgovara Krstić onda ne znam gdje je pravda, gdje je istina, gdje je ljudskost bar svijeta jer od četnika to ne tražimo -oni su to namjerno uradili. Ako znaju da su svi mrtvi, bilo bi pošteno da se nađe neki čovjek pa da izađe pred nas majke i da kaže – svi su mrtvi, tijela vam evo, izvolite pokopajte ih na normalan, dostojanstven način. A ako ne znaju onda ne mogu ni da kažu da su si mrtvi. Ne damo za prvo nikome da kaže da su mrtvi dok nam ne daju tijela naših najmilijih.
Smrt ima dva lica
Do kraja 1997.godine Međunarodni komitet Crvenog krsta je ukoliko utvrdi da je neki od nestalih mrtav porodicama stradalih dodjeljivao “potvrde o smrti” sa potpisom te delegacije.
Nedugo nakon početka ovog procesa, došlo je do izliva nezadovoljstva porodica žrtava.
-Mi njima ne vjerujemo ( MKCK). Ko im je dao tu infromaciju? Oni isti koji su nam srušili kuće, uništili sela i pobili muževe. Gdje su im dokazi? Gdje je tijelo? Nemaju ni ličnu kartu ni komadić odjeće. To je neprihvtaljivo. Mi tražimo dokaze – protestvovali su živi.
U želji da pomognu ženama Srebrenice MKCK, kako je rekao jedan od njenih
predstavnika, ova organizacija nije shvatila da smrt ima dva lica.
“Jedno je”, napisao je Kundera, nebitak “, drugo – zastrašujući, fizički tjelesni bitak.”
Bez tijela, ili bar snimka tijela ili komadića odjeće, mnoge, ako ne i većina – žene nisu bile spremne ili nijesu mogle – bar u dogledno vijeme prihvatiti tu “papiranatu smrt”:
Za Srebreničanke, odsustvo tijela (onog Kunderinog ” zastrašujućeg fizičkog bitka ” ) oduzimao im je ne samo mogućnost dostojnog obreda dženaze već i vizuelnih “pomagala” koje bi im pomoglo da prohodaju “da prihvate smrt voljenih i izbave se iz stanja žalosti i bola.”
Ovog jula, 12.godina poslije genocida počinjenog nad Bošnjacima diljem BiH, najveće ovozemaljske sudske instance su kazale uprkos svim podacima da genocida nad Bošnjacima u Bosni nije bilo.
Uprkos hiljadama nadgrobnih nišana u Potočarima, uprkos i za čuti a nekmoli doživjeti sve ono što su ispričale Munira Subašić, Kada Hotić, Sabra Kolenović, Zumra Šehomerović i nebrojene druge žene Srebrenice – žrtve i rata i mira.
Ovog jula, 12 godina poslije, Srbija i Crna Gora su dobile psimeno prizanje da nisu ubijale Bosnu, glavni optuženi za genocid – Ratko Mladić i Radovan Karadzić su sve dalje od mogućnsoti da se izvedu pred lice pravde, Haški tribunal sve bliži kraju svoga postojanja…
Irfanka Pašagić, jedna od bosanskih žena- žrtava rata o tome kaže: Ono što je od najveće važnosti je poruka koju medjunarodna zajednica upućuje tim mladićima i ono što će oni moći prenijeti svojim sinovima i kćerima. Ako svom djetetu kažete: Vidi, onaj tamo je ubio tvog oca a sada živi u tvojoj kući, kakva će biti poruka.
Ali, ako kažete: Onaj čovjek je ubio tvog oca i zato je sad u zatvoru. To je nešto sasvim drugo… Tako da, zasad, možda nema toliko mrženje i osvete, ali, ako ne nađemo način da kaznimo one koji su odogovorni za te zločine, to je svakako nešto sa čim ćemo morati računati u budućnosti.”
….Vraćam se, ako je to moguće, u sadašnjosti, na sarajevsku Baščaršiju.
A nebo, to nebo nad Sarajevom, nakon priče u ulici Antuna Hangije sa majkama enklava Srebrenice i Žepe, bilo mi je još bliže jer samo negdje tamo među zvijezdama, u beskonačnom, možemo tražiti smisao u besmislu koji nas okružuje…
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono
što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka
i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što
sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak
Svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.
SAMO POKUŠAJ SJEĆANJA NA SREBENICU- GRAD NAD KOJIM JE SVIJET IZVRŠIO GENOCID.
SONJA RADOŠEVIĆ
( preuzeto sa sa-x.com )
Post count: 2088Post count: 2088
Post count: 2088
