[ponekad ovdje]

in reply to: Nasi problemi #15536

–
Kad sam prvi tekst vidjela toliko mi se zgadilo da sam odmah izasla iz interneta, a drugi tekst nisam ni vidjela do sinoc. Ne razumijem ljude kojima sama pomisao na gusle ili ovakve bljuvotine nije odvratna a kamoli jos postaviti na nasu stranicu.

Tek slike koje se preklapajuB)

Sta li je Efendija “pametno” nocas napisao pa izbrisao?

[ponekad ovdje]

in reply to: U i oko Rogatice #15416

–
PODZEPLJE

Jusupović: Vlasnik 200 dunuma pašnjaka Foto: Arhiv

Kad pomru stariji, ovo mjesto će ostati srpsko

Većina prijavljena u Sarajevu, pa ne mogu glasati ni za povjerenika u mjesnoj zajednici…

31.08.2009. 03:45

Zločinačka surovost ali i ravnodušnost onih koji zbog povratnika primaju plaću danas Podžeplju kao da žele naplatiti sve ljepote koje su njegovi stanovnici stoljećima uživali.

Nazif Jusupović kaže kako je nekada imao i traktor, i kosačice, a danas samo bolesno tijelo i ašov. Vlasnik je 200 dunuma pašnjaka, ali kao da nije.

Samo starci

– Primoran sam davati sijeno Srbima džaba. Dvije bale njemu, a jedna meni nudio mi je musliman, a Srbinu sam dav’o tri njemu jedna meni – kaže Jusupović.

Najbliža zdravstvena ustanova je u Han Pijesku, odakle se uputnice mogu dobiti samo za Banju Luku ili Beograd. Zbog toga je većina povratnika prijavljena u Sarajevu, pa u Podžeplju ne može glasati ni za povjerenika u mjesnoj zajednici.

Midhat Omanović, nakon smrti oca i pogibije majke u srebreničkom genocidu, živi sa tetkom. Sa još dvojicom mlađih povratnika za nadnicu siječe drva i kosi livade.

– Da nađeš djevojku moraš ići u Sarajevu, đe’š je naći ovdje. Sve je ovdje staro – kaže Omanović

Izgubio sina

Mujo Gušić iz Rijeke ni 14 godina poslije ne može sebi da oprosti što je preživio srebrenički genocid. Kada bi mogao vratiti vrijeme rado bi u smrt umjesto sina Nihada, koji je imao 17 godina kada je metkom u glavu ubijen tokom probijanja prema Kladnju.

– Trećeg dana smo se razdvojili kada su bacili otrove. Tražio sam ga cijeli dan. Nakon četiri godine su ga našli dva kilometra od mjesta gdje sam prošao – sjeća se Gušić.

Kroz minska polja i zasjede putovao je 33 dana.

– Kada sam treću noć izgubio sina meni je bilo svejedno hoću li preživjeti, ali nije me htio metak – kaže Gušić.

Tužnim pogledom uprtim u Podžeplje dodaje kako će, kad pomru stariji, ovo mjesto ostati srpsko.

Mezar carskog oficira

Nazif Jusupović kraj džamije za koju se ne zna kada je izgrađena, pokazuje nam mezar star oko 240 godina. Pripadao je, kaže, Bintbaši Mustafi, carskom oficiru koji je predvodio hiljadu vojnika. Nedaleko je i mezar Salke Hasanovića, koji je umro 1973., a živio je 120 godina. Međutim, između slavne historije i sretnije budućnosti ispriječila se nedavna prošlost koja Podžeplju ne da naprijed.

U mjestu u kojem je 100 kuća sravnjeno sa zemljom očekuju obnovu pedesete. Ko zna zašto, domovi povratnika građeni su na novim lokacijama, a sablasna zgarišta još uvijek su pored njih.

Autor: A.BAJRAMOVIĆ

[ponekad ovdje]

in reply to: Razne informacije #15415

–
Ja potpuno razumijem citavu situaciju oko Irfana, njegovog sina, a nekad sam cula ni da Irfina zena nije bas zdravstveno dobro. Teska je to situacija. Sta god se dogovorite ja sam uz vecinu, samo ne znam dokle cemo sa uspjehom moci to sve izgurati. Svi gledaju samo u nas. Ovo sve sto pisem je bez ijedne lose misli, ne daj Boze.

Kaze mi Amra68 kako je srela Pembu u Rogatici i kako je Pemba osula i “drvlje i kamenje” na dijasporu jer nosi svoja sredstva za ciscenje dzamije, valjda i Teva zna toga dosta jer je Pemba napomenula da ih je Teva castio.

[ponekad ovdje]

in reply to: Humanitarne akcije #15414

–
Bas sam sad razgovarala sa Mersihom jer sinoc nije imala vremena to pogledati. Rekla mi je ukratko sta bi trebalo uraditi, ali posto je to vec zavrseno nema potrebe da pisem.

[ponekad ovdje]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #15362

–
“Ima jedna Bosna teško dostupna svačijem oku i srcu, rasuta medju šljivicima a skupljena rukom na djerdjefu i zlatnom svatovskom vezu, zatvorena iza drevnih kapija a pohranjena u stare sehare sa djevojačkim ruhom, pokopana pod stećkom. Za putnika namjernika izdaleka, takva Bosna oduvijek je bila svetkovina za oko a teret za dušu.
Takva Bosna nagoni me na sliku. ”

( Mersad Berber u uvodu svoje prve izložbe. )

[ponekad ovdje]

in reply to: Poezija #15361

–
Knjiga zivota

Knjiga je života uzvišeno štivo,
ko se našo da je, kako treba, shvati?
I ja sam je dugo proučavo živo,
al na koncu konca vila mi je lati.

Nije za te – reče – ta teška lektira,
traži djela što ih samrtnici tvore,
u njima ćeš naći svojoj duši mira;
knjiga je života kano burno more.

Dokle shvatiš iz nje jedan redak samo,
ko u slatkom sanku minuće ti žiće,
ah – teško je, teško zaploviti tamo,
a još teže kakvo učinit otkriće!

Uzmi, Mirza, ružu, pa u njojzi traži
svojoj mašti boja, svojoj pjesmi hrane;
rumenilo njeno nek ti dušu blaži,
da se knjige žića zauvijek mane!

Safvet beg Bašagić

[ponekad ovdje]

in reply to: Literarni kutak #15147

–
CJEPAR

Stari Ibriš nije prosio, a bio je već prosjak. Kao da još može pilati i cijepati bukove i grabove cjeplje, nosio je svakodnevno u lijevoj ruci pilu, a na desnom ramenu preko sjekire “kozu”, ali je već nekoliko godina kako nema snage da prestruže gotovo ni slabovinu, a kamoli jedro drvo. Ali je on imao ponosa i nije htio pružiti ruku i iskati sadaku, nego bi čučnuo kraj Careve ćuprije, naslonio se na “kozu” i strpljivo čekao zimsko sunce da mu otkravi zamrzle žile. Čekao bi on i koga da ga pozove da mu iscijepa kola bukovine, ali kad bi se i pogodio s kupcem i pokušao da se nasadi na utrnule noge, svaki kupac drva ostavljao ga je i odmah tražio drugoga, jer nitko nije imao povjerenja u njegove mršave ruke, škljocave noge i koščatu glavu, na kojoj je bila zategnuta žućkasta koža s prorijetkom sijedom bradom. Poznavao sam ga još dok mu nije bila iščezla svaka snaga. Kupio sam kola bukovine i obazirao se za kakvim bilo cjeparom, ali ga nije bilo kao za inad. Dok je seljak istovarao kola, on se polahko spuštao niz strmu ulicu s alatom na ramenu. Popričekao je dok je seljak ubacio i posljednju cjeplju u dvorište.
– Hoćemo li ovo pretrati, efendija? – upitao je polahko, nenametljivo.
– Trebalo bi. Koliko ćeš tražiti?
– Lahko ćemo! Nećemo se čuti.
– To je najgora pogodba. Kaži ti meni šta tražiš, pa da vidim…
Pogodili smo se, a on se prihvatio posla. Rezao je vješto, ali i posustavao brzo. Već su tu bile gomile godina. Kad mu je iznesen ručak, a potom kahva, pa kad je još i zapalio, razmahao se i nastavio cijepati, ali svojski i prijateljski, bez prijevare, kao da sebi radi. Potom je iscijepana drva složio s velikom pažnjom, kao da je to kakva skupocjena roba u dućanskim policama. Kad sam mu platio, zadovoljan njegovim radom, rekoh mu da se navrati kad misli da će mi nestati drva i da je red nova kupovati. I tako je on tri li, četiri li godine cijepao u mene drva, a onda ga jednom ne bi na vrijeme. Nestalo u drvarnici, ama ni za otpale. Nađem kola drva i potjeram kući. Ibriša nema niotkud. Nije druge, uzmem dvojicu cjepara koji začas izrezaše i iscijepaše. Dođem u drvarnicu da vidim kako rade, a oni samo nadvoje-natroje rascjepe pa bacaju, đoja slažu.
– Krupno je. Ne valja tako.
– Ne može sitnije. Neću ja cijepati svoje nokte – osijeca se jedan, a drugi prihvaća:
– Sitno brže gori, pa nije durećno kao kad se ovako cijepa.
Odmahnem rukom, jer znaan da me ni onako ne bi poslušali. Do nekoliko dana dođe stari Ibriš, ali još mršaviji i blijeđi nego što je bio.
– Šta je s tobom, Ibriše, po Bogu brate?
– Ne pitaj me, efendija, slab sam bio, a ko bećarina, pa niko poslužiti. Ali opet, fala Bogu, kad saan ja na noge ustao, pa će se nešto i zaraditi. Ne daj mi, Bože, ruku pružiti! Pagleda drva i zavrtje glavom.
– Kakvi su ovo helaći radili? Ovo je ko ni sebi ni drugome. Kako će im Bog dobro dati, kad ga oni drugom ne žele. A naplatili su, bezbeli?
– Sigurno.
– Crn im obraz! Kako bi bilo da ja ovo opet iscijepam? Svakako se ovo drvo može na troje ja na četvero razbiti. Pa kako su složili!
– Ako nemaš drugog posla, a ti cijepaj.
Najprije je oborio kamaru pa onda počeo cijepati po svom tabijatu, kao da pravi taslake za nanule. Ali, opazio sam za ono kratko vrijeme što sam ga gledao da nema više snage zamahivati sjekirom koliko je trebalo. Jednom mu se sjekira iskrenu i zamalo ne posiječe sve prste na lijevoj ruci. Kad sam došao na podne kući, on još ni pola nije svršio.
– Ibriše, ako ne možeš, hajde ti kući, pa dođi drugi put!
– Mogu ja, efendija, ko mladi mladić. Samo sam se nešto bio zamislio, pa me to prevari i zadangubih.
– A o čemu si to mislio, Ibriše?
– A ništa, besposlice.
– Deder da čujem.
– A eto… ama ništa…
– Pa kaži mi, majka mu stara – i potkučih mu kutiju. Kvrgavim prstima savi podebelu cigaretu, pa kad odbi dim i dva, otpoče kao da sam sebi kazuje:
– Ja sam ti, efendija, od Ljubuškog; ako ćeš pravo, iz Studenaca. Ako si kad čuo, tu može i pirinač biti, tako je tamo zemlja dobra, samo je klete nema dosta. U mog oca bila dva dunuma, a bilo nas petero: tri sestre, brat i ja. Otac i mati pomrli, sestre se poudale i odnijele nešto prtenine i rubenine, a nas dvoje na dva dunuma. A u komšije nam prvoga, Mate Pažina, Bog dao isto tako i u zemlji i u čeljadi. Ostala dva brata na dva dunuma, pa Cvitan odmah u Ameriku, a Jure ostani na starini. Neki dan, dok sam sihodio u čaršiju, govori jedan Ljubušak u kahvani kako se Cvitan nakon trideset i više godina vratio kući iz Amerike, pa sad kupuje zemlju. Pa to kazuje, kako hoće i bratovo da kupi, a brat bi i prodao, ali u gruntovnici zapisan i ja. Sad, to kazuje onaj Ljubušak – a i ne zna da o meni govori – hoće brat da ga, to, biva, mene, proglasi mrtvim, pa da proda. Ja se ušutio, ne prokazujem se. A i nisam se nikad ni kazao ko sam ni oklen sam. I rat došo i prošo, a ja radio svoj poso. Nisam s policijom nikada posla imao. Nemam nikakve isprave ni ćageta, a sva čaršija zna Ibriša. Bratu se nikad nisam javljao.
– A što, ako Boga znaš?
– Pisati ne znam, a i da znam, šta bih mu pisao? Ako je dobro, hvala Bogu, a ako i nije, i tako Mu hvala, a ja mu nemam oklen pomoći. Ali ovo me od neki dan pobrka, pa ne znam kud udaram. Hoće me, eto, živa zakopati. Hoće da reknu da me nema, da sam već zemlja i da se moje proda. A ja to ne dam. Ali šta ću! Da se sad kažem ko sam, niko mi neće vjerovati. Više je od trideset godina kako sam otišao od kuće kao golobrad momčuljak. A sad sam grumen zemlje. Da odem kući, niko me poznati neće, ni brat rođeni.
– Pa vjerovat će ti. Znaš šta si ostavio i gdje si ostavio. Kad odeš u svoje selo i kažeš koga sve znaš, tko je onda bio živ, koja je čija njiva bila, svi će ti vjerovati. To i sud priznaje.
– A može li se onda onaj moj dunum prodati?
– Ne može, ako ti nećeš da se proda.
– Ja neću nikad. Ja bih da se ono nikad ne mogne prodati, nego da bude u našoj kući, pa nek sad brat bere što Bog dadne, a iza njega njegova djeca i unučad.
– I to se može uraditi.
Uputio sam ga kako će to uvakufiti i pomogao mu da ode nakon više od trideset godina kući. Kad se vratio u najljepšem što je imao, iskrpljenu i čistu, sav preporođen kazivao mi je kako je onaj dunum uvakufio, kako će brat to zemlje raditi i davati svakog Ramazana dvije oke zejtina za kandilje na ljubuškoj džamiji. Brat se začudio kad ga je vidio, a drago mu bilo što je živ, i odustao od prodaje onag svog dunuma.
– A ja ću, ako Bog da, odraditi za ono što si mi dao da dođem do kuće.
– Lako ćemo za to, Ibriše. Ne prekidaj se ti!
Iza toga još je dva-tri puta dolazio, i cjepukao kao mrav, da mi ga je žao bilo iz dna duše, ali milostinje nije htio. Htio je da zaradi svoj kruh. Ne mogoh ga više glcdati kako se nemoćan pati, pa pozvah dva snažna cjepara, a njemu rekoh da ih nadzire, da im pokazuje kako ja hoću da bude iscijepano, složeno i uređeno. Kod Careve ćuprije sjedio je obično i čekao da tko kupi kola drva i da se pogodi da iscijepa. Upozorio sam nekoliko prijatelja na njega, i oni su mu svaki put dali ponešto, ali ne da on cijapa, nego da će on to novca što od njih dobije odraditi dok se malo oporavi, osnaži. Ponekad bih ga vidio kako oči hrani toplim somunima, što ih pekar prodaje na drugom kraju mosta i kupio bih mu jedan, a on bi se nekako zasramio:
– Nemoj, efendija, nisam ja muhtač sadaci. Imam ja svoje ruke i svoj alat; ja ću, ako Bog da, zaraditi.
– Ja ti to i ne dajem kao sadaku. Gdje bih ja to tebi? Ti si vakif jedan. Samo kô mislim, lijepi somuni, topli, a i tko zuba nema, neće se s njima mučiti. A ti ćeš ovo, ako Bog da, odraditi, kad se malo oporaviš.
I tako je on primao milostinju ne pružajući ruke i ne cigančeći kao drugi, ali je zato često ostao i gladan i kao stijena leden. Posljednji put vidio sam ga prošlog Ramazana. Iza iftara pošao sam u čaršiju. Na uglu kod Careve ćuprije sjedio je na “kozi” ali nekakav spadnut, kao prazna vreća. Svjetlo kandilja s Careve džamije umivalo mu je blijedo lice i srebrnu bradu.
– Ibriše, kako si? Jesi li mogao iftariti? Nije odgovarao.
– Bi li šta mogao pojesti? Hoćeš li kahvu jednu? Hoćeš li zadimiti?
Nema glasa. Sagnuh se. Ibriša nije bilo među živima. Ljudi su sigurno prolazili kraj njega žureći se svojim kućama ili prijateljima na iftar, a on se, nijem od danjega posta i noćnog gladovanja, osvrtao za njima ne dajući glasa. Ljudi su prolazili kraj njega, žurili se i ne osvrtali se na nj. Ulice su začas zanijemile, sumračak se spustio na zemlju, s tabije se oglasio top, kad su i kandilji planuli, a on ostao sam sa svojom gladi. Ali mu je duša bila puna, što sada, dok sjaj stotina žarulja obasjava njegovo lice, u njegovom malom mjestu žmirkaju tri kandilja na munari, tri kandilja s njegovim zejtinom, i čitavo mjestance s Božjim imenom pristupa skromnoj večeri, dok će ovdje sada jedni podrigivati od preobilne sofre, a on, prazne utrobe i čista srca, ohlađen, a čitava je života radio da bude drugima toplo, poći u prosekturu bolnice, pa onda u ilovaču na Bakijama, bez pratnje, bez suza i govora, bez nadgrobnog biljega, da u predsoblju vječnosti čeka da stupi pred Vječno svjetlo.

Alija Nametak ( Ramazanske priče )

[ponekad ovdje]

in reply to: ramazan #15019

–

Svim clanovima i posjetiocima nase stranice od srca zelim ugodne i lijepe ramazanske dane, da ih provedu u miru, ljubavi i blagosti zajedno sa svojim najdrazim.

RAMAZAN SERIF MUBAREK OLSUN!

[ponekad ovdje]

in reply to: Forum #14955

Sva sam se raznjezila od ovog lijepog priloga a ovo dvoje djece med-medeni:)

[ponekad ovdje]

in reply to: Bascanstvo (povrtlarstvo) #14954

–

Prebacih ove Maretove slike sa prethodne stranice. Sve tako zdravo i prirodno, ali kod ove zadnje slike dugo nisam mogla da se sjetim kako se zove ovo malo zeleno zrnevlje.

Bob :). Nikad ga nisam spremala a ni u salati koristila bas kao ovdje na ovoj slici.

A ovaj paradajz iz rerne u ovoj zdjeli….bas lijepo.

Bob

Bob je povrce iz reda mahunarki, oblikom je pomalo nalik grahu a bojom grasku.
Više bjelancevina ima samo u kikirikiju i soji, a sadrzi jos i lecitin, vitamine skupine B, fosfor i zeljezo. Riječ je o vrlo zdravoj namirnici koja je nedovoljno zastupljena u nasim jelovnicima. Kako djeca često ne vole variva, dobro je znati da se bob smije jesti i sirov i da je tako najzdraviji. Za jelo se koriste mlade mahune, sazreli svjezi bob ili osuseni.

[ponekad ovdje]

in reply to: IZ susjednih opstina #14947

–
GORAZDE

Svečano otvoren planinarski dom

Utorak, 18 AUGUST 2009 14:48

U subotu 15. augusta svečano je otvoren planinarski dom na Rudoj glavi za kojeg kažu da je jedan od najljepših u BiH. Izgradnja doma trajala je oko 7 godina, a glavni inicijator za njegovu izgradnju bio je rahmetli Nedim Pilav Jogi dugogodišnji član i predsjednik Bosanskog planinarskog društva “Goražde-Maglić”, po kojem je i sam dom dobio ime.

Vrijednost objekta procjenjuje se oko 400 000 KM. Na ceremoniji svečanog otvaranja, među brojnim zvanicama, bio je i načelnik Općine Goražde Muhamed Ramović koji se obratio prisutnima.

(Općina Goražde)

[ponekad ovdje]

in reply to: Druzenje raje #14946

–
Ko zna, zna :) . U ne bas tako velikom prostoru, ove atmosferom ugodne ašćinice, organizovati ovako lijepo druzenje je stvarno vise od želje i volje. Ako se tome pridoda i to, da se vecina onih, koji su dolje uglavnom svakog jula, vec uveliko vratila svojim dalekim mjestima življenja, onda je odziv na druzenje jos potpuniji.

Sve mi se cini da ovdje nije bas sve , i da ce sa ovog lijepog druzenja biti jos toga.

[ponekad ovdje]

in reply to: Naslovna stranica #14925

[color=#825900]Teva napisao:

Ma to je Muzafer Duric iza Hrida.
Moje godiste, nije bio prije zlonamjeran i propado je nekolko puta u skoli tako da je od svoje raje iz razreda bio veci za glavu.

[/color]
Ni ja ne mislim da je covjek zlonamjeran, vise mislim da se ne snalazi dobro i da je neupucen.

A oni moji crni smjehuljci znace da bi im dobro doslo malo reklame na ovoj GLAVNOJ stranici, ali:laugh:

Trenutno je na forumu 31 gost, vidi se da je Teva dosao sa slikama:)

[ponekad ovdje]

in reply to: Naslovna stranica #14903

–
Ustvari, sad sam skontala, covjek je vjerovatno htio napisati post pa ne umije. Vjerovatno kliknuo na ovu prijavu posta. Tako da mozemo i to ocekivati u forumu:laugh: :laugh:

[ponekad ovdje]

in reply to: Naslovna stranica #14898

–
[color=#825900]Imamo mi nekog clana Duru, vidjala sam ga nekoliko puta logovanog na popisu na naslovnoj.

Evo Kaza dobi mail odnosno prijavu posta:[/color]

Dura vam je poslao poruku zbog druzenje rogaticana sant lu

Ime pošiljatelja: Dura

Razlog prijave: druzenje rogaticana sant lu

Poruka prijave: okupili smo se u sant lu.manji broj ne ocekivano rogaticana,ramo hodzic,nas seperka,kerim,sana,hodzic fadulah,osman zec ijos mnogi drugi rogaticanima sa svojom famelijama.druzili smo se ivraca li se u nazad u ratna desavanja.zatim o humanitarnoj akciji za enu feriz,

:laugh: :laugh: :laugh: :laugh: :laugh:

[Author]

Posts