[ponekad ovdje]

#15362

–
“Ima jedna Bosna teško dostupna svačijem oku i srcu, rasuta medju šljivicima a skupljena rukom na djerdjefu i zlatnom svatovskom vezu, zatvorena iza drevnih kapija a pohranjena u stare sehare sa djevojačkim ruhom, pokopana pod stećkom. Za putnika namjernika izdaleka, takva Bosna oduvijek je bila svetkovina za oko a teret za dušu.
Takva Bosna nagoni me na sliku. ”

( Mersad Berber u uvodu svoje prve izložbe. )

[Mare]

#15447

Kad se udvaras lijepoj djevojci,

sat se cini kao sekunda.

Kad sjedis na kipucoj zeravici,

sekunda se cini kao sat.

To je relativnost.

Albert Einstein

[ponekad ovdje]

#15560

–
“I pozvanim i nepozvanim Bosna se nikada do kraja ne otkriva. Njena neprozirnost zaskoči i pretraje radoznalost i pronicljivost i lukavstvo i lucidnost svakog pojedinačnog ljudskog napora. Sama Bosna već je umorna od svoga pojedinačnog ljudskog napora. Sama Bosna već je umorna od svoga vijekovima dugog i vijekovima starog prelaženja iz nevidljivog u vidljivo. Prelaženje je teško i hirovito, ono ima svoj ritam i svoj zakon, ima svoju ćud, a o njegovom cilju, ako on i postoji, čovjek zna malo, gotovo ništa. Kao što u čovjeku pada i uskrsava i dobro i zlo, tako je i Bosna kroz svoju dosadašnju historiju padala i uskrsavala. Njen udes prožima naša danonoćna nastojanja usmjerena na to da odvojimo ‘blato od patine’ sa lica njenog trajanja. Udes tla i podneblja, njegovu dobru i njegovu zlu kob, ljudi nose u sebi kao što se nosi krv u vlastitom krvotoku. I njih što nose i ono šta nose – nije uvijek lahko razumjeti, odrediti i izraziti.” (Ostala je samo moja Bosna)

Husein Tahmiščić

[Kaza]

#15892

Iz djela “Hodza strah” od Dervisa Susica izdvojio sam tri recenice koje su me veoma dojmile. Naravno ne samo ove tri recenice ali cu napisati njih jer je zadivljujuce koliko se samo jednom recenicom moze reci.

[b]Kad se dobroti pridruzi neopreznost, eto zrtve.

Goloruka sloga jaca je od naoruzanih nesuglasica.

Prokunite silu, jer ona je sredstvo slabih. Snazni i cestiti nemaju potrebe za njom.[/b]

[ponekad ovdje]

#17820

–
Davno smo se rastali…

Otac je stajao nasred sobe, otvorio je vrata i cekao.

Znao sam sta je trebalo uciniti, prici mu i zagrliti ga, bez casa gledanja i oklijevanja. Time bi sve medju nama bilo rijeseno na najbolji i najjednostavniji nacin, razvezao bih tako sve uzlove, svoje i njegove, i onda bismo mogli da se ponasamo kao otac i sin. Ali je tesko bilo pruziti ruke i zagrliti ovog sijedog covjeka, koji nije uzalud stajao na sredini sobe, plaseci se ovog susreta. Bili smo zbunjeni obojica, nismo znali kako da se drzimo i sta da kazemo jedan drugome, izmedju naseg posljednjeg vidjenja stajale su mnoge godine, a htjeli smo nekako da sakrijemo da nas je zivot rastavio. Gledali smo se jedan dugi tren, lice mu je izrovaseno staroscu, oci ukoceno uprte u mene, nista nije kao nekad, sve sam morao da nadomjestam, ostre zategnute crte, snazan glas, jednostavnost jakog covjeka kome ruke ne smetaju, potrebno mi je bilo zbog necega da ga zamisljam neoronulog, dugo sam ga takvog nosio u sjecanju.(…)

Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako cine, ali nije dopustio, uhvatili smo se za misice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad sam osjetio njegove ruke, jos jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive vlazne oci, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova siroka prsa, odjednom raznjezen necim sto sam mislio da je davno nestalo.(…)

Trajalo je to samo trenutak, i jos dok suze nisu pocele ni da se suse, zastidio sam se tog smijesnog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeci sto sam je nosio. Ali sam, zacudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olaksanje: na cas samo bio sam izdvojen iz svega i vracen u djetinjstvo, pod neciju zastitu, oslobodjen godina, dogadjanja, muka odlucivanja, sve je bilo predato u jace ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zasticen ljubavlju koja sve moze.

Mesa Selimovic

[ponekad ovdje]

#19589

–
“Ti si meni,babo,uvijek govorio priče u kojima dobro pobjeđuje zlo, jubav pobjeđuje mrznju, milosrđe grubost, pamet ludilo.
Krivo si me učio,babo.
Da si me učio drugačije možda bih ogrubjela,možda bih sve lakše podnosila.
Morao si mi kazati da je život period tmurnog, sivog vremena s iznenadnim sunčanim trenucima. Ja ću tako učiti svoju djecu. Ako pak njima sunčani intervali budu trajali duže,neće biti na gubitku. Takođe ću ih učiti da se ni za kog i ni za šta ne vezuju suviše čvrsto, na kraju će uvijek biti gubitnici, niti da drugima dopuste da im budu Sve.”

Nura Bazdulj-Hibijar (Ljubav je sihirbaz babo)

[ponekad ovdje]

#19890

–
„Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo.

Veliki kameni mostovi, svedoci iščezlih epoha kad se drugojačije živelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudeli od vetra i kiše, često okrzani na oštro rezanim ćoškovima, a u njihovim sastavcima i neprimetnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice. Tanki železni mostovi, zategnuti od jedne obale do druge kao žice, što drhte i zvuče od svakog voza kad projuri; oni još kao da čekaju svoj poslednji oblik i svoje savršenstvo, a lepota njihovih linija otkriće se potpuno očima naših unuka. Drveni mostovi na ulasku u bosanske varošice čije izglodane grede poigravaju i zveče pod kopitama seoskih konja kao daščice ksilofona.

I, najposle, oni sasvim mali mostići u planinama, u stvari jedno oveće drvo ili dva prikovana jedno uz drugo, prebačeni preko nekog gorskog potoka koji bi bez njih bio neprelazan. Po dva puta u godini gorska bujica odnosi, kad nadođe, ta brvna, a seljaci slepo uporni kao mravi, seku, tešu i postavljaju nova. Zato se uz te planinske potoke, u zatokama među stenama, vide često ti bivši mostovi; leže i trunu kao i ostalo drvo naplavljeno tu slučajem, ali ta zatesana brvna, osuđena na oganj ili truljenje, izdvajaju se od ostalog nanosa i podsećaju još sada na cilj kome su služila.

Svi su oni u suštini jedno i podjednako vredni naše pažnje, jer pokazuju mesto na kome je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okružen.

I kad mislim na mostove, u sećanju mi iskrsavaju ne oni preko kojih sam najviše prelazio, nego oni koji su najviše zadržali i zaneli moju pažnju i moj duh.

Pre svega, sarajevski mostovi. Na Miljacki, čije je korito kičma Sarajeva, oni su kao kameni pršljenovi. Vidim ih jasno i brojim redom. Znam im lukove, pamtim ograde. Među njima i jedan koji nosi sudbinsko ime jednog mladića, malen ali stalan, uvučen u se kao dobra i ćutljiva tvrđava koja ne zna za predaju ili izdaju. Zatim, mostovi koje sam video na putovanjima, nocu iz voza, tanki i beli kao priviđenja. Kameni mostovi u Španiji, zarasli u bršljen i zamišljeni nad sopstvenom slikom u tamnoj vodi . Drveni mostovi po Švajcarskoj, pokriveni krovom zbog velikih snegova, liče na dugačke ambare i iskićeni su iznutra slikama svetitelja ili čudesnih događaja, kao kapele. Fantastični mostovi u Turskoj, postavljeni otprilike, čuvani i održavani sudbinom. Rimski mostovi u južnoj Italiji, od bela kamena, sa kojih je vreme odbilo sve što se moglo odbiti, a pored kojih već stotinu godina vodi neki nov most, ali oni stoje još jednako, kao skeleti na straži.

Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka.

Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri mašte. Slušajući najgorču i najlepšu muziku koju sam ikada čuo, odjednom mi se ukaza kameni most, presečen po polovini, a izlomljene strane prekinutog luka bolno teže jedna ka drugoj, i poslednjim naporom pokazuju jednu mogućnu liniju luka koji je nestao. To je vernost i uzvišena nepomirljivost lepote, koja pored sebe dopušta jednu jedinu mogućnost: nepostojanje.

Naposletku, sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi – sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dečije igračke, bledi simboli. A sva je naša nada s one strane.“

I.Andric

[Mare]

#22335

Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale

[Mare]

#22383

Neprestano su vapili za slobodom a zaboravili su da prije toga traže snagu da tu slobodu dostojno nose.

[Kaza]

#26945

Citajuci Mesu Selimovica pozelim da zapamtim svaku recenicu, svaku zapisanu rijec. Oduvijek me odusevljavala njegova lahkoca preciznog izrazavanja, dubina misli izrazena rijecima, sposobnost da se objasni nesto sto je jako komplikovano a kada to on napise to izgleda tako jednostavno. Ponekad pozelim da u meni ostanu te jasno izrazene misli koje bi mi nekad pripomogle da izrazim svoje sopstvene . Onda kada mi nedostaju rijeci da objasnim svoja osjecanja, razmisljanja.
Znam da je to nemoguce i zato se uvijek i ponovo vracam njemu. Citam , trazim i biljezim. Njegova djela su vjecna, za mene trajna tako dugo koliko i moj zivot. I zato nije uopste vazno to sto se on izjasnio da je ono sto on zeli. Sta god on bio, on je isto toliko moj kao u drugih jer u njegovim mislima ja prepoznajem vise sebe nego u svojim sopstvenim.

I zato rado biljezim lijepe izrecene misli iz njegovih djela. Ovaj put iz njegovog djela “Dervis i smrt” kojeg citam po ko zna koji put:

[b]”Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme rekao je, paleci se. – Cak i vise: da nikad ne zastane duze nego sto je neophodno. Covjek nije drvo, i vezanost je njegeva nesreca, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezuci se za jedno mjesto, covjek prihvata sve uslove, cak i nepovoljne, i sam sebe plasi nezivjesnoscu koja ga ceka. Promjena mu lici na napustanje, na gubitak ulozenog, neko drugi ce zaposjesti njegov osvojeni prostor i on ce pocinjati iznova. Ukopavanje je pravi pocetak starenja, jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje. Ostajuci, covjek trpi ili napada. Odlazeci, cuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smijesis, znam da nemamo kud. Ali mozemo ponekad, stvarajuci privid slobode. Toboze odlazimo, toboze mijenjamo. I opet se vracamo, smireni, utjesljivo prevareni.

Nikad nisam znao kad ce njegova rijec skrenuti u podsmijeh. Je li se plasio odredjene tvrdnje, ili nije vjerovao ni u jednu odredjenu?

Zasto ti neprestano odlazis? Da sacuvas privid slobode? Znaci li to da slobode nema?

Ima i nema. Ja se krecem u krugu, odlazim i vracam se. Slobodan i vezan.

Onda, treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vracanje cilj, cemu onda odlazenje?

Pa u tome i jeste sve: vracati se. S jedne tacke na zemlji ceznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tacke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da podjes, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imas samo nju. Jer tada ne mislis o njoj, ne ceznes, ne volis A to nije dobro. Treba da mislis, da ceznes, da volis.”[/b]

[Kaza]

#26957

Citajuci Mesu Selimovica pozelim da zapamtim svaku recenicu, svaku zapisanu rijec. Oduvijek me odusevljavala njegova lahkoca preciznog izrazavanja, dubina misli izrazena rijecima, sposobnost da se objasni nesto sto je jako komplikovano a kada to on napise to izgleda tako jednostavno. Ponekad pozelim da u meni ostanu te jasno izrazene misli koje bi mi nekad pripomogle da izrazim svoje sopstvene . Onda kada mi nedostaju rijeci da objasnim svoja osjecanja, razmisljanja.
Znam da je to nemoguce i zato se uvijek i ponovo vracam njemu. Citam , trazim i biljezim. Njegova djela su vjecna, za mene trajna tako dugo koliko i moj zivot. I zato nije uopste vazno to sto se on izjasnio da je ono sto on zeli. Sta god on bio, on je isto toliko moj kao u drugih jer u njegovim mislima ja prepoznajem vise sebe nego u svojim sopstvenim.

I zato rado biljezim lijepe izrecene misli iz njegovih djela. Ovaj put iz njegovog djela “Dervis i smrt” kojeg citam po ko zna koji put:

[b]”Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme rekao je, paleci se. – Cak i vise: da nikad ne zastane duze nego sto je neophodno. Covjek nije drvo, i vezanost je njegeva nesreca, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezuci se za jedno mjesto, covjek prihvata sve uslove, cak i nepovoljne, i sam sebe plasi nezivjesnoscu koja ga ceka. Promjena mu lici na napustanje, na gubitak ulozenog, neko drugi ce zaposjesti njegov osvojeni prostor i on ce pocinjati iznova. Ukopavanje je pravi pocetak starenja, jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje. Ostajuci, covjek trpi ili napada. Odlazeci, cuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smijesis, znam da nemamo kud. Ali mozemo ponekad, stvarajuci privid slobode. Toboze odlazimo, toboze mijenjamo. I opet se vracamo, smireni, utjesljivo prevareni.

Nikad nisam znao kad ce njegova rijec skrenuti u podsmijeh. Je li se plasio odredjene tvrdnje, ili nije vjerovao ni u jednu odredjenu?

Zasto ti neprestano odlazis? Da sacuvas privid slobode? Znaci li to da slobode nema?

Ima i nema. Ja se krecem u krugu, odlazim i vracam se. Slobodan i vezan.

Onda, treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vracanje cilj, cemu onda odlazenje?

Pa u tome i jeste sve: vracati se. S jedne tacke na zemlji ceznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tacke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da podjes, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imas samo nju. Jer tada ne mislis o njoj, ne ceznes, ne volis A to nije dobro. Treba da mislis, da ceznes, da volis.”[/b]

[Kaza]

#27479

[b]”Pametni Mula Ibrahim kaže da to nije ni glupo ni nepravedno.
To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hoćin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza , ni od pobjede. Jer, ko je ikad ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza?
Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.”[/b]

Ovaj kratki citat je izvadjen iz konteksta (Tvrdjava, Mesa Selimovic) pa nisam bas siguran hoce li jasno prenijeti poruku onako kako je to meni jasno. Zbog te jasnoce nadjoh razlog da ga izvadim odande gdje pripada i prenesem ovdje gdje se svaka njegova pripadnost gubi i tezi jednoj uopstenoj ali jasnoj misli o ratu i onima koji njime vladaju.
Nista novo nece biti receno i nista ovim recenim nece biti promijenjeno. Ostace sve isto, a mi cemo se ibretiti kako tako jednostavne stvari covjek nece da prihvati, shvati, uporno ponavljajuci iste greske. Greska bi bila da kazem da je to spirala zivota i smrti jer spirala nikad i ne tezi da se vrati na mjesto odakle je pocela. To je vise zacarani krug zivota i smrti u kome se stalno vrtimo i iznova vracamo tamo odakle smo krenuli, da bi ponovo zapoceli. I gle cuda , nista se promijeniti nece. Ostace sve isto. Samo se mjenjaju sudionici a igra ostaje ista.
Poneko ovaj krug obrne dva pa i tri puta. Za njega bi se moglo reci da je sretnik jer je uspio da opstane. Bice da je to vise dunjalucko razmisljanje. Prije ce biti da je nesretnik, zato sto je osudjen da ponavlja iste greske a ne moze nista uciniti , bilo sta promijeniti. Sve ono sto se njega tice uglavnom ne zavisi od njega, pa ni ta odluka hoce li taj krug ponavljati ili ce vec u prvom biti sklonjen, spasen.

Ovaj veliki pisac jednom prilikom rece da zlo poradja dobro a dobro zlo.

Nista tacnije , jasnije i krace nije izreceno. Svi mi uglavnom nosimo svjeze uspomene na rat pa i nije tesko neke stvari shvatiti. Svi tvrdimo da smo u ratu bili bolji ljudi. Pomagali jedni druge , zrtvovali se jedni za druge. Jos su svjeze uspomene iz tih nesretnih vremena na lijepa djela i ljudskost u pravom smislu. Eto potvrde da zlo porodi dobro. A valjda samo pocinjanje rata je dokaz ove druge tvrdnje. U dobru postajemo nezajazljivi, nikad zadovoljni, pohotljivi i nezasiti. Kad ne bi drugacije mogli steci, otimali bi. I istina je , vise se otima nego sto se zavrijedjuje. Kad nema neprijatelja izmislimo ga, ili se pocinjemo klati medjusobno ako nam slucajno ne naidje neko ko bi nam licio na neprijatelja i protiv koga bi se mogli okrenuti. I tako dobro poradja zlo.
Vrtimo se u tom krugu sve dok ne budemo sklonjeni a na nase mjesto dodju neki drugi, trceci tim istim krugom, ne hajuci za iskustva onih koji taj krug bar jednom optrcase.
I tako ce biti za vijeke vijekova, do sudnjeg dana.

A zasto???
Ova pjesma Ahmeta Šabe, takodjer jednog od Mešinih junaka, mozda daje objasnjenje:

[b]”Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi
Sve drugo je laž
Ili smrt.
Savršeni ljudi su u grobu.
Pa i to više nisu ljudi.”[/b]

[Kaza]

#27540

Tvrdjava – Mesa Selimovic

„Usamljenost radja misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu“

„I eto, od tog serdara Avdage, poceo sam da razmisljam o onome sto niko nije domislio do kraja, a sto niko, kad sazri, ne ispusta iz misli: sta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom u sta nevoljom, sta od nas zavisi, i sta mozemo sa sobom. Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuje o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas, ili potones.“

[Kaza]

#28387

Jos jedan citat o vlasti od Mese Selimovica iz njegovog djela “Tvrdjava”.
Ovo je jedna od univerzalnih istina jer se moze primijeniti na svaku vlast, kako onu prije 100 godina tako i za ovu danasnju.
Ovaj citat ne govori samo o vlasti nego i onama koji tu vlast biramo i uvijek nasjedamo na iste lazi. A mozda to nisu lazi dok se obecava, mozda oni iskreno misle o tome sto obecavaju. Ta obecanja postaju lazi onda kada se dodje na vlast i kada im se osladi vlast.
Tada oni na vlasti upiru sve snage kako bi na vlasti ostali za vijek vijekova.
Uostalom procitajte pazljivo ovaj citat i uvjericete se koliko u njemu ima istine.

[b]Nikad ni od koga nisam cuo toliko ostrih rijeci, toliko prezira prema ljudima na vlasti, toliko ludog slobodoumlja, kao te veceri, slusajuci vatrenog al-azharskog studenta, koji nije znao sta je strah, ili nije znao sta je vlast. Rekao je, sjecam se i sad svog zaprepastenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je i najtezi porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni, ne predstavljaju nista; zajedno, kob su ovoga svijeta. Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moci bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo misljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacelela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz boga, ucvrscuju svoju moc. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. Ruse ih uvijek na isti nacin, objasnjavajuci to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao nocni leptiri na plamen svijece. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene?
I citava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukcije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod moze ostati, bez vlasti nece. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, mozda grdja. Ne mozete bez nas, kazu nam, razbojnici bi se namnozili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drzi ovu zemlju, ko je hrani, ko brani?
Narod. A oni nas globe, kaznjavaju, zatvaraju, ubijaju. I jos natjeruju nase sinove da to cine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te zgadije ne bi bilo. I ucinicemo to, braco moja satrvena, cim odrastu pravi ljudi koji nece dopustiti da im vampiri sjede za vratom.[/b]

[Kaza]

#28395

Jos jedan citat o vlasti od Mese Selimovica iz njegovog djela “Tvrdjava”.
Ovo je jedna od univerzalnih istina jer se moze primijeniti na svaku vlast, kako onu prije 100 godina tako i za ovu danasnju.
Ovaj citat ne govori samo o vlasti nego i onama koji tu vlast biramo i uvijek nasjedamo na iste lazi. A mozda to nisu lazi dok se obecava, mozda oni iskreno misle o tome sto obecavaju. Ta obecanja postaju lazi onda kada se dodje na vlast i kada im se osladi vlast.
Tada oni na vlasti upiru sve snage kako bi na vlasti ostali za vijek vijekova.
Uostalom procitajte pazljivo ovaj citat i uvjericete se koliko u njemu ima istine.

[b]Nikad ni od koga nisam cuo toliko ostrih rijeci, toliko prezira prema ljudima na vlasti, toliko ludog slobodoumlja, kao te veceri, slusajuci vatrenog al-azharskog studenta, koji nije znao sta je strah, ili nije znao sta je vlast. Rekao je, sjecam se i sad svog zaprepastenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je i najtezi porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni, ne predstavljaju nista; zajedno, kob su ovoga svijeta. Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moci bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo misljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacelela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz boga, ucvrscuju svoju moc. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. Ruse ih uvijek na isti nacin, objasnjavajuci to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao nocni leptiri na plamen svijece. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene?
I citava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukcije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod moze ostati, bez vlasti nece. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, mozda grdja. Ne mozete bez nas, kazu nam, razbojnici bi se namnozili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drzi ovu zemlju, ko je hrani, ko brani?
Narod. A oni nas globe, kaznjavaju, zatvaraju, ubijaju. I jos natjeruju nase sinove da to cine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te zgadije ne bi bilo. I ucinicemo to, braco moja satrvena, cim odrastu pravi ljudi koji nece dopustiti da im vampiri sjede za vratom.[/b]

[Author]

Posts