[ponekad ovdje]

in reply to: Poezija #23794

–

Jesenski plač

O blijeda jeseni, o doba boli!
O plačna sliko, uzdaha i tuge!
O kišo suza što je nebo proli
U krilo noći olovne i duge!

O mrtvi leptiri, što ljubite luge!
O svehli cvijećci i borovi goli!
O ozeble ptice, nevine mi druge!
O oblakovi zamišljeni toli!

O pokisla gnijezda u dalekoj gori!
O rijeko, koja jecajuć’ žubori!
O žuto lišće i bolesne grane!
O moja mladosti, o umrli dane!

Vi svi ste zvuci jedne pjesme bolne,
Što dršće na usni silne vasione…

Musa Ć. Ćatić

[ponekad ovdje]

in reply to: MEŠA SELIMOVIĆ #23793

–
DERVIŠ I SMRT

1

Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

(Iz Kur’ana)

Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.

Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem?. Višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlačim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba. Čija optužba, veliki Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, čija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali više nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje. Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica. Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba, ostavljajući samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao škrtu milost i sjećanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjećanje, muči me sve više, kao propuštena mogućnost, iako ne znam kakva. Sasvim nejasno upoređujem sočne šume iznad očeve kuće, polja i voćnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaćeni ja i tekija, i čini mi se da ima mnogo sličnosti između tog stješnjavanja u meni i oko mene.

Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rječicom što se probija kroz kamen, iz planina, s baščom i ružičnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tišina mekana kao pamuk, još tiša zbog sitnog žubora rječice ispod nje. Kuću, nekadašnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Džanić, da bude stjecište derviša i sklonište siromaha, ˙AFjer su oni slomljena srca˙AE. Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuće, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih žena. Ponekad se činilo da prolaze odajama i da se osjeća njihov miris.

Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje službe, a to je zaista služba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrču jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, čista, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato što je postala poznata zbog mene, i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guču na krovu u rano jutro, kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad neće otići a nadam se da će sunce uskoro svanuti, volim je što sam zaštićen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj tjera vodenični točak, a radovao se kad je, nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukročena melje žito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kiša još lije, tako već danima, i ne mogu da izađu ispod strehe, to je nagovještaj dana koga još nema. Ukočila mi se ruka kojom držim pero, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili oživio.

[ponekad ovdje]

in reply to: O svemu pomalo #23743

–
Ja cu bas ovdje, o svemu pomalo.

Sto se tice Rogaticana uopste, bas sam ih dobro upoznala udajom u Rogaticu ( mama mi je iz Kramer sela ), ali vise imam ocevih a. r. osobina, i likom takodjer.

Rogaticani su zaista posebni, naravima, osobinama, djelima, a napose “namom”, kako zene tako i muskarci. Evo ovi su se tamo medjusobno posvadjali, a i kod nas nije bas bolje.

Sto se tice aktivnosti na stranici, moderatori su uvijek bili ti koji su “vukli” za sve, bilo je i clanova koji su doprinosili tome ali su uvijek ocekivali nesto za uzvrat, pa su iz toga izlazili i konflikti i povlacenja, znate vec na koje mislim.

Sto se tice ove Muderisove hutbe, prvi put mislim da je Mare u pravu sa ovim komentarom iako sam pomislila u prvi mah: “Sta li je sad opet “nakitio” ruzno.

[ponekad ovdje]

in reply to: ALIJA M. AKŠAMIJA #23717

–
Evo jos jedna iz istog ciklusa:

Smanjite dozivljaj 1958. Ciklus U prolazu

[ponekad ovdje]

in reply to: ALIJA M. AKŠAMIJA #23716

–

Iz voza 1973. Ciklus U prolazu

Ovu fotografiju je Miljenko Jergovic,( vec smo citali, str.1 ) ovako opisao:

(…)Bosanska Pieta

Druga slika je – ne zamjerite mi na toj riječi – genijalna. “Iz voza”, snimljena 1973, u jednoj od posljednjih godina rada uskotračne željeznice između Višegrada i Sarajeva, prikazuje muškarca, ženu i dijete. On spava, poluotvorenih usta, s pomalo komičnim i jezovitim izrazom lica, a ona kao da se upravo probudila, gleda negdje prema prozoru, s izrazom lica bosanske Pieta, i ruke koja se hvata za grudi. Akšamija je ulovio ovaj neobičan i potresan prizor u trenutku savršene osvijetljenosti ženinoga lica, tako da slika djeluje kao da je snimljena u studiju. ( M. Jergović Jutarnji list, 03.02.2010 KNJIGA O ALIJI AKŠAMIJI )

[ponekad ovdje]

in reply to: Legende BiH muzike……… #23715

–
16.04.2010. u 10:37 sati

Emir Imamović

Ljudi koje volim

Silvana Armenulić

Ona je postala Silvana zato što je to – htjela. Bilo je to dok, kako starogradska pjesma kaže, Beograd beše čaršija, s Filmskim gradom i u njemu restoranom u kojem je pred stalnim i nestalnim gostima – među prvima je bio Danilo Kiš – pjevala Zilha Bajraktarević

Nedavno je Hrvatska televizija, u gluho doba, kako se već kaže, u nedjelju oko pola noći, emitirala dokumentarni film o Edinu Osmiću, Edi Maajki. Dokumentarac je snimljen prilikom Edinog puta i poslije njegova prvog koncerta – zapravo prvog hip-hop koncerta, ikada – u centru balkanskog džinsa, Novom Pazaru. Te je noći, snimak svjedoči, najbolji balkanski MC dva sata pjevao i učio fanove da je, recimo, psovanje vlasti – halal psovanje. Ostavio ih je pred kraj svog ultimativnog hita Mahir i Alma, pustivši da se salom, kao preslikanom iz filma Sjećaš li se Doli Bel, razliježe glas Silvane Armenulić. Noćas mi srce pati, noćas me duša boli… Stihove folk klasika od prije skoro četiri decenije slušala je poluhipnotizirana publika, uglavnom rođena u godinama nakon Zilhine pogibije.
Da, Silvana Armenulić je rođena kao Zilha Bajraktarević u Doboju, 1939. Poginula je u oktobru 1976. i zauvijek ostala zapamćena po tuđem imenu i muževom prezimenu. Pišući o dvjema ženama koje su definirale bosanskohercegovačku novokomponovanu narodnu muziku, Silvani i Hanki Paldum, Miljenko Jergović navodi kako je Zilha za estradno ime uzela ono pod kojim je bila poznata talijanska glumica, raskošna rimska ljepotica poznata i kao ljubavnica Marcella Mastroiannija i supruga Dina De Laurentiisa. I ta, prava Silvana, odrasla je u siromaštvu i postala slavna. Samo što je živjela duže, mnogo, mnogo duže. Ono što je Silvana Mangano, dakle, bila za Sophiju Loren ili Ginu Lollobrigidu, uopće za mjeru ljepote i slave u velikoj kinematografiji Italije, e to je ova naša Silvana, Zilha, kako god, bila za jugoslavensku estradu u njenim najboljim godinama i estradne zvijezde poslije. Mjera.
Možemo samo nagađati zašto je Zilha postala Silvana. Šta god rekli, nećemo pogriješiti. Ranih šezdesetih, zapravo sve do početka sedamdesetih, bosanski muslimani bili su… Manimo se povijesti, prave naročito. U onoj, nepisanoj ili sakrivenoj iza književnosti, opet piše da su u ta neka vremena, imena koja se vode kao muslimanska – makar su po značenju muslimanska i kršćanska imena različita kao kiša iznad Zagreba i Sarajeva – smatrala ružnim. Nekako seljačkim. Sad, ko hoće, neka vjeruje. Ko neće, neka se sjeti kako je Safet Isović baš tada i za Srbiju bio – pevački bog.
Zilha Bajraktarević postala je Silvana zato što je to – htjela. Izabrala je takozvano umjetničko ime (da se to ne radi, Edo Maajka bi bio samo Edin Osmić), živjela i umrla s njim. Prezime je, je li, muževljevo: Radmilo Armenulić, inženjer iz fine kuće, teniser koji je u Jugoslaviji promijenio shvatanje tog sporta, u Zilhu se zaljubio u kafani. Bilo je to dok, kako starogradska pjesma kaže, Beograd beše čaršija, s Filmskim gradom i u njemu restoranom u kojem je pred stalnim i nestalnim gostima – među prvima je, recimo, bio Danilo Kiš – pjevala Zilha Bajraktarević.
Možemo samo nagađati jesu li teniska zvijezda i pjevačica i glumica (pet filmskih uloga!) bili narodima i narodnostima SFRJ ono štu danas svijetu Victoria i David Beckham. Ono što se zna jeste da je njihova ljubav bila velika, a da je, prema usmenim predanjima, Radmilo ranije završio igračku karijeru, ne mogavši preboljeti gubitak supruge.
Silvana Armenulić bila je velika pjevačica. Uostalom, tih šezdesetih i sedamdesetih za izlazak pred mikrofon nisu trebale samo velike grudi i još veća volja. Nego talenat i znanje izučeno kod majstora na, najčešće, Radio Beogradu. Ne znači to da Silvana nije imala i fizičke atribute. Dapače. Za njeno poprsje je već pomenuti Jergović kazao da nikada i nigdje ne izlazi iz mode: ni u 20. ni u 21. vijeku, niti u Hollywoodu, niti u Sarajevu. Plavokosa žena, sa stavom samouvjerene i pogledom osobe uplašene prebrzim životom, na omotima singlica i long play ploča, ničim, osim možda loše krojenom odjećom, nije odudarala od rimskih i francuskih ljepotica s početka druge polovine posljednjeg stoljeća prošlog milenija.
Treba biti ili gluh ili glup, ili oboje, pa reći da Silvana Armenulić nije božanski pjevala. S malo znanja o muzici i nešto pročitanih knjiga, u njenom se pjevanju može naći svašta važno i veliko. Bilo da izvodi sevdalinke ili prve novokomponovane hitove, drugačije od savremenih po manjku banalnosti u rimi.
S druge strane je nikada ispričana priča o Silvani i Zilhi, o umjetnici stradaloj na skoro identičan način kao nedavno preminuli makedonski superstar Toše Proeski. I ona je poginula u saobraćajnoj nesreći, na autoputu Beograd – Niš. I ona je umrla u pravom snu, dok su njen život sanjali milioni.
Zilha Bajraktarević je imala jamesdeanovsku sudbinu, no nikada nije postala mit. Puno je novinskih tekstova i kafanskih priča o tome je li i kada pjevala u Tuzli, zašto je promijenila ime, da li je Radmilo godinama poslije pio sam i od muke… Još se uvijek koža ježi od njenih interpretacija, ali se sve uvijek završi prešutnom saglasnošću da se sve zna. A ne zna se, zapravo, ništa. Internet čuva podatke o duetu s Arsenom Dedićem ili pokušaju izlaska na grčko tržište, spisak snimljenih filmova i sevdalinki, poneki nostalgični tekst čiji autori ili ljubomorno čuvaju znanje ili vješto kriju neznanje, rečenicom da priču o Zilhi znaju stariji.
Vrijeme za smrt ne postoji i niko nikada nije umro kasno. Rano ili prerarno jeste. Kao ona. Te, prerane smrti, makar zvučalo morbidno, ostavljaju prostora mašti. Da je preživjela neke dobre i jednu groznu deceniju, kakva bi bila Silvana Armenulić? Da li bi je neki Dragi Šestić spašavao od zaborava i anonimnosti kao Ljiljanu Petrović? Ili bi anonimnost ona sama izabrala, uživajući u lijepim sjećanjima? Da li bi imala snage, kao veliki Safet Isović, odbraniti se od estradnog prostituiranja i nastupa po kafanama, atmosferom sličnijom zoo vrtovima nego socijalnim institucijama za elegantno pijenje i propadanje? Bi li ona rekla da su je u Beogradu prozvali Silvana zbog toga što je bila lijepa kao glumica, a ne zato što se zvala Zilha, ili…? Ili je bolje da neke tajne zauvijek i ostanu takve? Kao priča o Silvani Armenulić.

(Gracija 71, decembar 2007.)

[ponekad ovdje]

in reply to: IZ susjednih opstina #23649

–
GORAZDE

Goražde je i danas grad-heroj

Utorak, 13 april 2010

Ugledni američki novinar Roy Gutman, dobitnik Pulicerove nagrade, nedavni je boravak u BiH, čiji je povod bio preuzimanje nagrade Ključ grada Sarajeva, iskoristio da obiđe i Goražde, gdje je posljednji put boravio prije 14 godina.

Nije čudno što je iskusni i svjetski priznati novinar, prilikom ponovnog susreta sa gradom u kojem je boravio neposredno nakon potpisivanja Daytona, primijetio da na ulasku u Goražde nedostaje tabla sa natpisom “Grad-heroj“.

Gutman je to rekao i načelniku Muhamedu Ramoviću, kojeg je posjetio u njegovom kabinetu, podsjetivši na činjenicu da je Goražde i danas grad heroj. On je ulicama Goražda šetao odmah po okončanju rata, a danas mu grad izgleda mnogo ljepše sa puno ljudi.

Gutmana je obradovala činjenica da se u Goraždu snima najveći broj scena za film o Srebrenici Ahmeda Imamovića, što mu ranije nije bilo poznato.

Novinar koji je otkrio koncentracione logore u Bosanskoj krajini, za knjigu “Biti svjedok genocida“, koja je obuhvatila njegovo ratno izvještavanje iz Bosne i Hercegovine, dobio je najveće priznanje Pulicerovu nagradu.

Prilikom pada Srebrenice u julu 1995, tadašnji urednik poznatog američkog lista Newsday bio je na licu mjesta, a sve što je objavio o ratu u Bosni, doprinijelo je otkrivanju prave istine o zbivanjima u zaštićenoj zoni.

Gutman priča da je jednom čak pokušao preći Drinu kod Bajine Bašte, no da je tada zatvoren i da je shvatio da je nemoguće proći barijere do istočne Bosne. – Bosni nedostaje strateško razmišljanje o budućnosti, ciljevi i metode da se to ostvari, a to ne može učiniti međunarodna zajednica, jedino neka nova generacija može ujediniti BiH, kaže Gutman.

On trenutno radi seriju članaka u kojima istražuje zbog čega se stvari u BiH sporo kreću naprijed, s akcentom na ulogu međunarodne zajednice.

(Oslobođenje) / gorazde-x.com

[ponekad ovdje]

in reply to: KUSTA, a sta cemo sad ??? #23566

–
Gledajuci ovaj susret osjecala sam se bas isto ovako kako pise ovaj nas pjesnik u donjem tekstu, bas isto.

Avdo i Nemanja u blatu Drvengrada

Abdulah Sidran

Tužno mi, brate, gledat’ onemoćalog Sidrana kako ga skoro-pa-otvoreni Karadžićev štovalac, vlasnik i osnivač Drvengrada, voda po ranoproljetnom blatu njegove “čaršije”. Ponosno mu pokazuje njene “znamenitosti”. Ređaju se tu velika, teška, imena: Nikola Tesla, Če Gevara, Andrić … I, naravno, neizostavni Matija Bećković, onaj što bi’se, je l’ te, “još ćerao”…

Da odmah kažem – veoma mi je blizak, i drag Avdo Sidran. Sjajan scenarist, ni za jotu slabiji poeta, autor sjajnih poetskih knjiga “Šahbaza”, “Kost i meso”, “Sarajevska zbirka”… Znam ga, što bi se reklo, “sto godina”. Još kao mlad, poneseni poeta, nadobudni apsolvent književnosti, iz Sarajeva ga dovodio u rodni mi grad, na književne večeri. Prijalo mu, reče, s kakvim sam mu se tada, nakon čitanja njegove poezije, poštovanjem obratio: “Tako sam ja birvaktile prilazio Meši Selimovići”, sjećam se da mi je tada, na njemu svojstven, ozbiljno-šeretski način rekao. Pet-šest godina kasnije, u istoj sali, skupa sa Predragom Matvejevićem i Gajom Sekulićem osnivali lokalnu podružnicu UJDI-ja, Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. U naivnoj vjeri da su riječi “teže” od metaka.

Te večeri na pragu devedesetih, u osvit rata, nakon osnivačke skupštine, dugo smo sjedili u prostorijama Amaterskog pozorišta Neretva. I dok smo mi, ostali, “trunili” o politici, Slobi, “mitinzima istine”, dnevnom listu “Politika” koji se od izvrsnih novina pretvorio u ratnohuškačko glasilo, pjesnik je, već mrvu “pod gasom”, stalno ponavljao: “Samo mi Srbe, samo mi Jugu ne dirajte.” Poslije je, iz opsjednutog grada, nemoćan, i bijesan na Slobine političke protuhe, izjavljivao da ga se “samo na tenku može dovesti u Beograd.” Ko bi mu normalan to tada mogao zamjeriti?

Kao da su vijekovi od tada protutnjali.

Poslije mi recenzirao, i, bogami, nahvalio, dvije knjige poezije. I, rekli mi prijatelji, kad god bi svratio u Konjic (a ja već otišao “preko grane”), vazdan se raspitivao za “onog malog, nadarenog Sarića.” Posljednjih smo godina nekoliko puta kontaktirali telefonom. Opet mi nešto pomogao, ali sad nekako žurno, vazdan nestrpljivo: “Požuri, molim te, o’ladiće mi se supa!”

Naravno, nisam mu zamjerio. Godine, bolest, besparica… Uostalom, ko sam ja da zamjeram Avdi Sidranu? No, kad već spomenuh besparicu …

Gledam onaj kratki isječak njegove posjete Drvengradu, i novopečenome Nemanji. I mada nekako tužan, nisam baš mnogo iznenađen. Ta zar nije sam Kusta, u onom nes(p)retnom, nedovršenom intervjuu Aci Stankoviću (ili već nekoj drugoj emisiji, ne sjećam se tačno) izjavio da mu se je Avdo “nedavno” obratio s indirektnim prijedlogom da nastave saradnju? Radi se, valjda, o planiranom, a iz poznatih razloga nikad dovršenom radu na ekranizaciji “Na Drini ćuprije”.
S dobrim razlogom pretpostavljam, da se vratimo novcu, da iza Avdinog približavanja “zakletom neprijatelju” i “otpadniku od Sarajlija”, u osnovi, stoje dvije stvari: nedostatak novca i jed na sarajevsku čaršiju. Jer, što jest-jest, filmovi se sve rjeđe snimaju, od poezije ne može živjeti čak ni Avdo Sidran, a saraj’ski “intelektualni krugovi”, sa i bez navodnika, već dugo ne maze uvaženog akademika. Podmeću mu gdje mogu, spletkare, nipodaštavaju skoro sve – a dosta je toga, doista – što je ovaj velikan pisane riječi na papir stavio.

Niko hadžija u svom selu, veli jedna stara poslovica.

Najedio se Avdo na kolege, pa, veoma načetoga zdravlja, više skoro i ne živi u Gradu, već u jednome selu, mislim, kod Goražda. O Sarajevu i čaršijašima rijetko progovara. A kad to ipak uradi, čini to teško, stisnutih zubiju. I valjda ih je, osim Avdinih problema sa novcem, baš taj jed na ljubomornike i klepetuše na koncu i zbližio. Jer, Kusti sigurno love ne fali. Filmadžija, poduzetnik, ljubitelj srbijanske vlasti… I to – koja god naiđe!

Nego, uz sve poštovanje, tužno mi, brate, gledat’ onemoćalog Sidrana kako ga skoro-pa-otvoreni Karadžićev štovalac, vlasnik i osnivač Drvengrada, voda po ranoproljetnom blatu njegove “čaršije”. Ponosno mu pokazuje njene “znamenitosti”. Ređaju se tu velika, teška, imena: Nikola Tesla, Če Gevara, Andrić … I, naravno, neizostavni Matija Bećković, onaj što bi’se, je l’ te, “još ćerao”.

Kusta, onako krupan i otresit, naprijed, a Avdo sve za njim.

Drago mi je samo, a i dobrom Avdi zacijelo, što se od onog, u bijesu i nemoći izmaštanog, “tenkovskog” pohoda na Beograd ništa nije ostvarilo. Inače, ko zna ko bi za kim sada, po bivšoj zemlji Serbiji, mal i umoran kaskao?

Goran Sarić / bih-x.info

[ponekad ovdje]

in reply to: KUSTA, a sta cemo sad ??? #23637

–
Gledajuci ovaj susret osjecala sam se bas isto ovako kako pise ovaj nas pjesnik u donjem tekstu, bas isto.

Avdo i Nemanja u blatu Drvengrada

Abdulah Sidran

Tužno mi, brate, gledat’ onemoćalog Sidrana kako ga skoro-pa-otvoreni Karadžićev štovalac, vlasnik i osnivač Drvengrada, voda po ranoproljetnom blatu njegove “čaršije”. Ponosno mu pokazuje njene “znamenitosti”. Ređaju se tu velika, teška, imena: Nikola Tesla, Če Gevara, Andrić … I, naravno, neizostavni Matija Bećković, onaj što bi’se, je l’ te, “još ćerao”…

Da odmah kažem – veoma mi je blizak, i drag Avdo Sidran. Sjajan scenarist, ni za jotu slabiji poeta, autor sjajnih poetskih knjiga “Šahbaza”, “Kost i meso”, “Sarajevska zbirka”… Znam ga, što bi se reklo, “sto godina”. Još kao mlad, poneseni poeta, nadobudni apsolvent književnosti, iz Sarajeva ga dovodio u rodni mi grad, na književne večeri. Prijalo mu, reče, s kakvim sam mu se tada, nakon čitanja njegove poezije, poštovanjem obratio: “Tako sam ja birvaktile prilazio Meši Selimovići”, sjećam se da mi je tada, na njemu svojstven, ozbiljno-šeretski način rekao. Pet-šest godina kasnije, u istoj sali, skupa sa Predragom Matvejevićem i Gajom Sekulićem osnivali lokalnu podružnicu UJDI-ja, Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. U naivnoj vjeri da su riječi “teže” od metaka.

Te večeri na pragu devedesetih, u osvit rata, nakon osnivačke skupštine, dugo smo sjedili u prostorijama Amaterskog pozorišta Neretva. I dok smo mi, ostali, “trunili” o politici, Slobi, “mitinzima istine”, dnevnom listu “Politika” koji se od izvrsnih novina pretvorio u ratnohuškačko glasilo, pjesnik je, već mrvu “pod gasom”, stalno ponavljao: “Samo mi Srbe, samo mi Jugu ne dirajte.” Poslije je, iz opsjednutog grada, nemoćan, i bijesan na Slobine političke protuhe, izjavljivao da ga se “samo na tenku može dovesti u Beograd.” Ko bi mu normalan to tada mogao zamjeriti?

Kao da su vijekovi od tada protutnjali.

Poslije mi recenzirao, i, bogami, nahvalio, dvije knjige poezije. I, rekli mi prijatelji, kad god bi svratio u Konjic (a ja već otišao “preko grane”), vazdan se raspitivao za “onog malog, nadarenog Sarića.” Posljednjih smo godina nekoliko puta kontaktirali telefonom. Opet mi nešto pomogao, ali sad nekako žurno, vazdan nestrpljivo: “Požuri, molim te, o’ladiće mi se supa!”

Naravno, nisam mu zamjerio. Godine, bolest, besparica… Uostalom, ko sam ja da zamjeram Avdi Sidranu? No, kad već spomenuh besparicu …

Gledam onaj kratki isječak njegove posjete Drvengradu, i novopečenome Nemanji. I mada nekako tužan, nisam baš mnogo iznenađen. Ta zar nije sam Kusta, u onom nes(p)retnom, nedovršenom intervjuu Aci Stankoviću (ili već nekoj drugoj emisiji, ne sjećam se tačno) izjavio da mu se je Avdo “nedavno” obratio s indirektnim prijedlogom da nastave saradnju? Radi se, valjda, o planiranom, a iz poznatih razloga nikad dovršenom radu na ekranizaciji “Na Drini ćuprije”.
S dobrim razlogom pretpostavljam, da se vratimo novcu, da iza Avdinog približavanja “zakletom neprijatelju” i “otpadniku od Sarajlija”, u osnovi, stoje dvije stvari: nedostatak novca i jed na sarajevsku čaršiju. Jer, što jest-jest, filmovi se sve rjeđe snimaju, od poezije ne može živjeti čak ni Avdo Sidran, a saraj’ski “intelektualni krugovi”, sa i bez navodnika, već dugo ne maze uvaženog akademika. Podmeću mu gdje mogu, spletkare, nipodaštavaju skoro sve – a dosta je toga, doista – što je ovaj velikan pisane riječi na papir stavio.

Niko hadžija u svom selu, veli jedna stara poslovica.

Najedio se Avdo na kolege, pa, veoma načetoga zdravlja, više skoro i ne živi u Gradu, već u jednome selu, mislim, kod Goražda. O Sarajevu i čaršijašima rijetko progovara. A kad to ipak uradi, čini to teško, stisnutih zubiju. I valjda ih je, osim Avdinih problema sa novcem, baš taj jed na ljubomornike i klepetuše na koncu i zbližio. Jer, Kusti sigurno love ne fali. Filmadžija, poduzetnik, ljubitelj srbijanske vlasti… I to – koja god naiđe!

Nego, uz sve poštovanje, tužno mi, brate, gledat’ onemoćalog Sidrana kako ga skoro-pa-otvoreni Karadžićev štovalac, vlasnik i osnivač Drvengrada, voda po ranoproljetnom blatu njegove “čaršije”. Ponosno mu pokazuje njene “znamenitosti”. Ređaju se tu velika, teška, imena: Nikola Tesla, Če Gevara, Andrić … I, naravno, neizostavni Matija Bećković, onaj što bi’se, je l’ te, “još ćerao”.

Kusta, onako krupan i otresit, naprijed, a Avdo sve za njim.

Drago mi je samo, a i dobrom Avdi zacijelo, što se od onog, u bijesu i nemoći izmaštanog, “tenkovskog” pohoda na Beograd ništa nije ostvarilo. Inače, ko zna ko bi za kim sada, po bivšoj zemlji Serbiji, mal i umoran kaskao?

Goran Sarić / bih-x.info

[ponekad ovdje]

in reply to: ALIJA M. AKŠAMIJA #23444

–
Evo ko je ucestvovao u izradi ove monografije, ko je publikovao……

KATALOG RADOVA: ALIJA M. AKŠAMIJA

photo ammar akšamija 2008

Jedna meni od drazih fotografija iz ove monografije:

Djacki dorucak 1960. Ciklus Djeca

Evo i poznate fotografije Dva turbana, koja je na naslovnici monografije i koja je, kako je gospodin Alija Aksamija u intervjuu Danima objasnio, poslije obrade snimka, „mozda samo sestina negativa“.

Dva turbana 1959. Ciklus U prolazu

I jos jedna fotografija sa potpisom:

Portret nobelovca Ive Andrica III 1972. Ciklus Portreti nobelovca

[ponekad ovdje]

in reply to: ALIJA M. AKŠAMIJA #23485

–
Evo ko je ucestvovao u izradi ove monografije, ko je publikovao……

KATALOG RADOVA: ALIJA M. AKŠAMIJA

photo ammar akšamija 2008

Jedna meni od drazih fotografija iz ove monografije:

Djacki dorucak 1960. Ciklus Djeca

Evo i poznate fotografije Dva turbana, koja je na naslovnici monografije i koja je, kako je gospodin Alija Aksamija u intervjuu Danima objasnio, poslije obrade snimka, „mozda samo sestina negativa“.

Dva turbana 1959. Ciklus U prolazu

I jos jedna fotografija sa potpisom:

Portret nobelovca Ive Andrica III 1972. Ciklus Portreti nobelovca

[ponekad ovdje]

in reply to: Forum #23361

–
Evo ako hoces, Svaka slika 1 post

Mozes u prvom postu napisati i mali uvod, ako hoces moje, a ako hoces napisi i ti sta hoces ali opet svaka slika 1 post

******

Drina je uvijek bila i ostala nepresusna inspiracija pa tako i onih davnih godina za naseg Aliju Aksamiju.

Evo jos nekoliko fotografija iz ciklusa Drina:

Brana 1956.

Kanjon Drine 1958.

Turisti 1964.

[ponekad ovdje]

in reply to: Forum #23409

–
Evo ako hoces, Svaka slika 1 post

Mozes u prvom postu napisati i mali uvod, ako hoces moje, a ako hoces napisi i ti sta hoces ali opet svaka slika 1 post

******

Drina je uvijek bila i ostala nepresusna inspiracija pa tako i onih davnih godina za naseg Aliju Aksamiju.

Evo jos nekoliko fotografija iz ciklusa Drina:

Brana 1956.

Kanjon Drine 1958.

Turisti 1964.

[ponekad ovdje]

in reply to: Forum #23357

–
Teva jesi li tu da ovog BOLESNIKA razbolimo jos vise?

Maloprije mi Kaza pokaza ovaj post i evo se vazdan smijem budali, pa da ga jos malo razbolimo:laugh:

Prvo nisam mogla da skontam o kom Aliji pise dok mi Kaza ne rece da je to o Aliji Aksamiji:laugh:

[color=#000080]ZELE

Mislio sam da Aliju dobro znam i poznam jer druzenjem sa njegovim mladzim sinom Emirom boravih cak i u njegovoj porodicnoj kuci u Visegradu i to bezbroj puta.I sva ostala bliskos sa njim i njegovom porodicom nikada mi nije na ovakav nacin prikazala ono sto je stvarno.Ljubav,postovanje i sve ostalo sto osjecam prema njemu i njegovoj porodici cesto me inicirala da pisem i ono sto mnogi ne znaju.Isto tako citajuci tekstove objavljene o nasem Aliji u raznim casopisima kao i teksto onih koji ga apsulutno ne poznaju niti su znali da postoji cesto me podsticase da isto to uradim.Medzutim ove njegove slike su me u toj namjeri svaki put sprijecile i oduzimale rijeci.Skupa sa mojim velikim jaranom Mackoma.r. nekako vise mahinalno izrodih i ljubav prema fotografiji jer smo i sami i slikanjem,razvijanjem filmova i izradom fotografija usli u taj svijet i u tome neopisivo uzivali.Mada su mi bile pred ocima nisam tada puno obracao paznju na Alijine fotografije i to mi je bilo nesto kao igracka koju dijete prepozaje.Svakom novom postavljenom fotografijom sve vise shvatam da taj njegov starinski nam i narav nikada nisu dozvolili da ga vidim i upoznam kao velikog emotivca i nostalgicara jer je to uvijek dosta vijesto krio.Daljina i to sto druzenje sa Emirom vise nije intezivno kako to bi onemogucuju mi ponovni susret s njim pa ono sto bi normalno sad mi posta zelja.Zelja jer znam da bih mu podario i vise ljubavi i postovanja nego sto to ucinih u onomperiodu.A Alija to definitivno zasluzuje.[/color]

Da ti jos pripremim tri slike sa DRINE pa cu ja nastaviti trecu stranu. Hoces li???????

[ponekad ovdje]

in reply to: Forum #23406

–
Teva jesi li tu da ovog BOLESNIKA razbolimo jos vise?

Maloprije mi Kaza pokaza ovaj post i evo se vazdan smijem budali, pa da ga jos malo razbolimo:laugh:

Prvo nisam mogla da skontam o kom Aliji pise dok mi Kaza ne rece da je to o Aliji Aksamiji:laugh:

[color=#000080]ZELE

Mislio sam da Aliju dobro znam i poznam jer druzenjem sa njegovim mladzim sinom Emirom boravih cak i u njegovoj porodicnoj kuci u Visegradu i to bezbroj puta.I sva ostala bliskos sa njim i njegovom porodicom nikada mi nije na ovakav nacin prikazala ono sto je stvarno.Ljubav,postovanje i sve ostalo sto osjecam prema njemu i njegovoj porodici cesto me inicirala da pisem i ono sto mnogi ne znaju.Isto tako citajuci tekstove objavljene o nasem Aliji u raznim casopisima kao i teksto onih koji ga apsulutno ne poznaju niti su znali da postoji cesto me podsticase da isto to uradim.Medzutim ove njegove slike su me u toj namjeri svaki put sprijecile i oduzimale rijeci.Skupa sa mojim velikim jaranom Mackoma.r. nekako vise mahinalno izrodih i ljubav prema fotografiji jer smo i sami i slikanjem,razvijanjem filmova i izradom fotografija usli u taj svijet i u tome neopisivo uzivali.Mada su mi bile pred ocima nisam tada puno obracao paznju na Alijine fotografije i to mi je bilo nesto kao igracka koju dijete prepozaje.Svakom novom postavljenom fotografijom sve vise shvatam da taj njegov starinski nam i narav nikada nisu dozvolili da ga vidim i upoznam kao velikog emotivca i nostalgicara jer je to uvijek dosta vijesto krio.Daljina i to sto druzenje sa Emirom vise nije intezivno kako to bi onemogucuju mi ponovni susret s njim pa ono sto bi normalno sad mi posta zelja.Zelja jer znam da bih mu podario i vise ljubavi i postovanja nego sto to ucinih u onomperiodu.A Alija to definitivno zasluzuje.[/color]

Da ti jos pripremim tri slike sa DRINE pa cu ja nastaviti trecu stranu. Hoces li???????

[Author]

Posts