otac sve zna?
Sabahudin ce se poslije sjecati kako je te veceri (njena druga noc u njegovoj bazi-golubani) prvi put opazio njenu, i cudnu i smijesnu istovremeno, osobinu da usred razgovora, u sekundi – zaspi. Vidio je, prethodno, da je njeno lice gladno njegovih rijeci, pa dodavao: « Obisao sam cijelo Sarajevo. »; opisivao mjesta i ljude koje je susretao i zapitkivao, izmisljao utjesujuce pretpostavke i nagadzanja, i upravo dok je izgovarao recenicu: « Pa da nema posla ne bi te ni dovodio ovdje! » – shvatio je da ona spava. Pod svjetlom gasne lampe bijelio se prevoj ruke na koju je oslonila glavu, medzu razmaknutom bjelinom zuba nazirao je tamnu vlaznu rumen njenog jezika. Izgledala je, u tome casu, kao dijete, ni zensko ni musko, naprosto dijete koje se snom brani od teske i nemile jave. Sabahudin pozelje da legne tu, pokraj nje, na zutu jelovu dasku, i istoga se casa uplasi svoje zelje. Pomisli kako bi ponekad bilo dobro nista ne misliti, nego ciniti prvo sto dodze na um. « Ja suvise razmisljam”, rece sam sebi, nepoznatim glasom prijekora i sumnje. Zacudi ga kako se najednom pretvara u manu ono sto je vazda drzao vrlinom: “Ovo ja sada grijesim. To ne moze biti mana.” Tesko odolijevajuci potrebi da se nekako, bilo kako, makar dodirom ruke po rasutoj kosi pozdravi sa naprecac zaspalom Doli, Sabahudin duhnu u lampu i sa baterijom u ruci krenu niz ljestve.
Probudio se toga jutra naglo, odjednom, cistih i budnih ociju. Iz kuhinje je dopiralo tiho ocevo jutarnje pjevusenje uz brijanje, u dvoristu vec su kakotale kokosi, Kovacima tutnjali kamiom. Sabiruci u sebi jutarnje zvuke Sabahudin se, po navici, pokusao sjetiti nocasnjeg sna. Tako mu je, vec dvije godine, nalagala prva budna misao, a ruka bivala nestrpljiva da u Dnevnik, pod sifrom SS (Sabahudinov san), upise podatke o zbivanjima sa onoga svijeta. Uzalud se naprezala jasna misao njegovog bistrog jutarnjeg mozga: na sve se strane prijecio teski zid tame i nesjecanja. « Kao da sam bio mrtav » – pomisli s mucnim osjecanjem dalekog, nepoznatog straha.
– Otkud ti? – na kuhinjskim vratima ga doceka pitanje sislo sa ocevog nasapunjanog lica.
– Kako otkud? Iz kreveta.
– Nesto si mi poranio …
– Imam nekog posla …
– U golubani?
– Ma joook …
– Neeego?
– S rajom. Idemo na Ilidzu. Na kupanje.
– Nije lose. Ima li kakvih zenskih?
Kroz Sabahudinov trbuh sijevnu munja straha: pred oci mu izidze katanac, zuti mesing na kome pise ELZET, okrenuto vani, kako nikad nije bivalo. « Nije valjda …”
– Kakve te zenske, tata, spopale?
– Nista. Samo pitam. Sta se odmah trzas?
“Zna. On sve zna.” Sabahudin osjeti kako mu ruke malaksavaju i pokusa ih zaposliti uzimanjem mamine cedulje sa stola. U zamucenom vidu prepozna maminu svakojutarnju recenicu o novcu, hljebu, kusuru, mlijeku i Melihi, i u tih nekoliko sekundi sakupi snagu da izgovori:
– Ne trzam se. Sta se imam trzat?
– Trzas, trzas. Sta ti imas protiv zenskih? Zenske su ti – kao so! Moze i bez – ali je bljutavo.
– Tako je, tata, kako ti kazes … Ja idem …
I vec je bio oborio bijelu aluminijsku kvaku izlaznih vrata, kad se otac okrenu od ogledala, u kome su do toga časa jedan drugome gledali lice, i pridze mu, na pola koraka. U blizini ocevog tijela i polozaju oceve desne ruke – Sabahudin osjeti neko narocito znacenje. Otac je govorio:
– Stani malo, da se dogovorimo. Ne moze to tako. Prvo i prvo: treba li ti para?
– Ne treba, tata, bogami.
– Treba, treba. Prvo materijalna baza – onda: duhovna nadgradnja – razumijes?
I dok je klimao glavom, kao odobravajuci, Sabahudin osjeti da mu tata u dzep utrpa smotak papirnih novcanica.
– Fala, tata.
– Nema na cemu, mladicu. Dobro ti je to, da znas!
« On stvarno sve zna. Ovo ne moze biti slucajno. » – mislio je sakupljajuci ponovo snagu da se napravi naivan:
– Koje?
– Pa to. Ta Ilidza. A sad – furaj. I pazi sta radis. Razumijes?
– Razumijem, tata. Do vidzenja …
Hodnikom kroz baraku Sabahudin nije koracao, nego trcao, nije trcao, nego letio. Ako otac zna, kao sto izgleda da zna, onda o tome i Doli nesto mora znati! Mogao je pretpostaviti da ce svako banuti u njegovu tajnu – ali otac? Cak je pred Kajtezovim vratima, jucer, pomisljao da tajnu povjeri Kiki Staki, da podijeli tako taj teret na dvoje – ali ovo, ovo je zapravo nevjerovatno! “Da nisam stogod buncao u snu? Pa i da jesam – cuo bi Kerim, ili Midho, nikako stari! A nisam nikad ni buncao, neko bi mi vec rekao da jesam … »
Zadihan je upao u golubanu:
– Dobrojutro, Doli!
– Otkad je meni jutro!
– Slusaj! Moram te nesto ozbiljno pitat!
– Pitaj, brate. I ozbiljno i neozbiljno!
– Nemoj se salit, nego me slusaj: je li iko ulazio u supu? Jesi ista cula?
– Ulazio si ti. A cujem stalno ove golubove. Cujem i djecu. I virim, kroz ovo …
– I niko nije ulazio?
– Ja bih cula da jeste. A sto pitas?
– Nesto vamo. Nema veze. Reci mi sta cu ti donijeti? Sintor mi je ostavio sest hiljada. Samo reci, to su pare za tebe.
– Donesi lubenicu. A drugo – sta bilo.
Odsjedivsi, kao na iglama, dvadesetak minuta na betonu pred Kajtezovim vratima, Sabahudin je te veceri saznao da su u toku dana dva puta u Patke, sa sirenom i gasom do daske, ulijetala milicijska kola iz kojih je iskakao Salko Jez i, hvatajuci za kragnu prvog koga stigne, postavljao jedno jedino pitanje:
– Je li ko vidio Sintora?
Oba se puta razbjezalo sve sto se moglo i znalo mrdnuti i pomaci, samo je Kiko Staka, bespomocan, ostajao ledzima oslonjen na zid, podupiruci se aluminijumskim pomagalima sa gumenim cepom:
– Nisam ga vidio, zdravlja mi!
– Serem se ja na tvoje zdravlje! – psovao je Salko Jez i upadao u kola zestoko lupajući vratima.
