Forum Replies Created
-
AuthorPosts
-
in reply to: Sjecas li se Dolly Bell #15933
porodična kolona ide u faletice
Upravo se tih dana – dok je Doli Bel, u golubani, potrebu za placem suzbijala tromim, beskonacnim snom – dogodio jedan od povremenih pokusaja porodice Zolj da svoju kucu, i porodicu, ucini sto slicnijom drugim, “normalnim”, kucama i porodicama. Davno zaboravljene porodicne posjete, izleti i teferici, cinili su se, u tim ljetnim danima, pravim nacinom da svako u kuci Zoljevih bude ono sto bi trebalo da bude: otac – otac, majka – majka, djeca – djeca.
– Sutra idemo u Faletice – lijezuci u postelju izgovorio je otac, glasom koji je dopirao do usiju brace u drugoj sobi. Prepoznavao je Sabahudin u tome glasu intonaciju ocevog popustanja majcinim moljakanjima: ucini mu se da vidi, tamo, u kuhinjskoj bracnoj postelji, majcino srecno lice. Za nju ce sutrasnje nedjeljno jutro poceti prije nego sto svane: podlozice vatru u bijelom, novom tis-sporetu, i dok se vatra rasplamsava, zagrijavajuci golemu rernu, ona ce, u ostroj svjetlosti ljetnje zore, na musemi stola razvlaciti jufku po jufku, motati zvrkove pite krompiruse, slagati ih u nauljene plohe tepsija – i tako, u tisini, sve pazeci da kakvim sumom ne probudi oca, spremiti izletnicki provijant porodice Zolj.
– Dižite se, skojevci! – zagrmio je otac u suhi vazduh djecije sobe i braca poskakase najednom cili i budni, kao da su satima cekali taj glas. Sabahudin je, jos nocas, prije nego ga je ophrvao san, smislio kako ce sa Doli: dok bude odlazio u klozet, na drugi kraj barake, svratice do supe, reci joj da ga danas nema – tako i tako. A dugo je, prije sna, mislio kako bi bilo velicanstveno – upravo tako je u sebi izgovorio: velicanstveno! – da na taj izlet povede i Doli, da se s njom strmoglavljuje niz faleticke padine, da se sa njom kupa u faletickom bentu, da sa njom sijece strelovite vrbove grane uz potok… Aj, pusti snovi! Sada slusa ocev glas – uputstva predratnog skauta o pravilnom opremanju za izlet u planinu, cuje majcino, sto puta ponovljeno: “Da nismo sta zaboravili?”, i cuje kako joj oceva apstinencijalna vedrina odgovara:
– Ako tako nastavis, zaboravicemo gdje smo krenuli!
Nedjeljnim vazduhom barake odjeknuo je slozan i glasan smijeh iz stana Zoljevih, na sto kroz Sabahudinov gimnazijski mozak promace naslov iz lektire: Redak zver! Majka se, s licem na kom se ukocio pokušaj osmijeha, seprtljavo okretala oko sebe, kao da nešto traži:
– Ama, ugasite taj prokleti radio!
U Sabahudinovom sluhu ostade prekinuti glas Luis Marijana, i dok su, u partizanskoj formaciji kolone, prolazili hodnikom barake, on ponovo osjeti zaboravljeno zadovoljstvo porodicnog sklada.
Pomisao na Doli Bel odbi od sebe uzimanjem sestrice u narucje. Sa cela kolone, osjetivsi poremecaj u ritmu koracaja, osvrnuo se otac.
– Pu-taj! Do rezervoara ima sama da ide! Jasno?
Na putu ka Faleticima Sabahudin je pokusavao da se sjeti kada su posljednji put, ovako, svi skupa, isli na izlet; pamti jedan davni trebevicki dan, i fotos na kome zateze luk ispaljujuci strijelu u onoga koji fotografise, ali se ne moze sjetiti ko je drzao aparat u ruci, ni kada je to bilo. Sasvim je izvjesno, medzutim, jedno: ovo je prvi izlet na kome, u porodici Zoljevih, sva tri sina sa zaviscu gledaju u oca dok usporava hod pripaljujuci cigaretu. I Sabahudin bi se rado pridruzio ocevoj “cigaret-pauzi”, ali to se ne usudzuje uciniti ni Kerim, za koga se zna da pusi, vec tri godine, o cemu se u kuci i ne vodi spor. Svoje pravo na pusenje Sabahudin nije osvojio ni pred starijim bratom, a kamoli pred ocem i majkom. Batine koje je iz Kerimovih saka tako obilato jeo pred Kajtezovim vratima – kad Kerim iznenada bane i bez rijeci pocne saketati kud stigne – niti su ga mogle odvratiti od pusenja, niti, opet, biti dovoljna naplata da se to pravo stekne. Sada su odmakli pred ocem i majkom i cigareta bi se, sto se toga tice, mogla rahat popusiti. Evo, Kerim poteze iz dzepa, krese sibicu i pali, Sabahudinu se cini s narocitom nasladom sto mu je daju zavidljivi pogledi mladze brace. To se, u Kerimovom glasu, tako jasno osjeca:
– Bi l’ i ti?
– Ne pusim uzbrdo – izgovori Sabahudin glasno, a u sebi dodade: “E, jesam ti spustio. Hoces zajebavat!”
– Neces i da hoces. Ni uzbrdo ni nizbrdo.
– Daj meni, ja mogu uzbrdo i nizbrdo – upetlja se Midho s riskantnom solidarnoscu prema srednjem bratu. Kerim ga presijece pogledom koji bijase manje pogled a više prethodnica udarca:
– Nemoj da ti svezem sljagu, pa ceš odmah nizbrdo, znas, mangupe?
– Bezbeli da znam – nastavi Midho da izaziva jasnu sudbinu.
– Onda zavezi!
– Zavezao sam – izgovori Midho prije nego sto poskoci pola metra u zrak i jedan metar naprijed, izbacen, u tacki dupeta, iz katapulta Kerimove desne noge. Tako se, ukratko, skonca bratska diskusija o pusenju, na putu prema Faleticima. Sabahudina zacudi, i obradova, kad vidje da mu Midho, u letu, salje mig zajednistva i doslovnog bratstva pred elementarnom nepogodom neprikosnovenog autoriteta najstarijeg brata.
– Hocemo li odmor? – upita majka kad se ponovo skupise u grupu.
– Hocemo – uglas izgovorise braca vec spustajuci cekere u travu kraj staze.
– Ni govora – usprotivi se otac, ostrim trzanjem lica na gore kazujuci braci da dizu cekere:
– Kakvi ste mi vi skojevci? Dvanaest kilometara ne mozete bez odmora. U ko-lo-nu pooo-jedan! Na-prijed-mars!
I otac se ponovo isturi na celo porodicne kolone, prikrivajuci ubrzano disanje i zamor kritickim opaskama na majcino ponasanje:
— Ostavi to cvijeće. Braćeš ga gore.
Sabahudin tek tad primijeti da su majcine ruke pune sarolikih cvjetova kojima nije znao imena. Nadze u toj slici nesto od cega mu zadrhta srce:
– Pa neka bere, tata, kad joj se svidza…
– Neka bere!? Kad bi je covjek u Beograd poslo – ona bi donijela cvijeca! Iz voza bi iskakala!
– Sta bi – da bi. Al ne bih pjana dosla! – opijena ljepotom porodicnog izleta usudi se da pecne majka.
– Nemoj, Seno, da ja kolonu okrenem NALJEVOKRUG! – prijetecim glasom i opominjucim pogledom izgovori otac postajavsi trenutak u mjestu. Pa se okrenu Sabahudinu:
– Eto, moj Dino, sto ti je zensko. Das joj prst – odmah hoce cijelu ruku.
I dok se, tako, porodicna kolona blizila Faleticima, Sabahudin je s ponosom mislio o tome kako on sad koraca istom onom stazom kojom su, davnih ratnih godina, s istim covjekom na celu kolone, sarajevski ilegalci izlazili na slobodan zrak partizanskih suma. Osjecao je nekakvu nejasnu slicnost ovog njihovog porodicnog izlaska, i bijega, iz Sarajeva, sa tim davnim herojskim izlascima i neprestano kusao da zamisli sebe kao onoga koji krece u bitku, borbu i rat. – U daljini, ukazivale su se faleticke kuce, tanko minare seoske dzamije, i tamo, desno, veliko staro stablo kruske ispod tetkine kuce.in reply to: Bascanstvo (povrtlarstvo) #15918A bice i oraha;)
in reply to: Bascanstvo (povrtlarstvo) #15917U basti ima i lijeska.Evo plodovaB)
in reply to: Fikrina kuhinja #15915Pitanje:Zasto Francuzi jedu puzeve?
Odgovor:Jer su puni vitamina,jedu samo voce i povrce:woohoo:I hrabrost moze postati navika kao i strah.
I los ucenik zna danas istine za koje je Arhimed zrtvovao svoj zivot.
I nula iza broja dobija vrijednost.
I orkan je samo vjetar kojem se zuri.
I sreca se umori kad nekoga dugo nosi na ledjima.
I to je nesrecan slucaj: kad neko padne pod kotace srece.
I vrag moze citirati Sveto pismo za svoje potrebe.
Idealan sef se poznaje po tome sto svoju sekrataricu rjetko vara sa svojom zenom.
Idealna ljepota za zapca je – zaba.
Ima dvije vrste nesreca: nesrece koje se dogadjaju nama i srece koje snalaze druge.
Ima istina u koje nije dobro vjerovati.
Ima ljudi koji od svog bogatstva nemaju nista osim straha da ce ga izgubiti.
Ima ljudi koji se vise raduju tudjoj nesreci nego svojoj sreci.
Ima ljudi toliko dosadnih da sa njima za pet minuta izgubimo citav dan.
Ima mnogo ljudi koji citaju samo zato da ne bi morali misliti.
Ima samo jedan nacin da se voli 1000 zena; da se od 1000 zena voli samo jedna zena.
Imao sam nekoliko neuspjelih pokusaja, ali mnogo vise promasaja.in reply to: Eto opet Nasrudina #15873Nema veresije
Prodavao Hodza ulje i dodje mu susjetka udovica da kupi. Nikako da se pogode za cijenu. Poslije dugog cjenkanja Hodza joj rece:
– Probaj ti ovo ulje, pa cemo se onda lahko pogoditi.
Zena je, u stvari, htjela da dobije na veresiju ulje, te zato kao slucajno podsjeti Hodzu na njegovo prijateljstvo s njenim muzem.
– Ama, deder ti prije svega vidi kakvo je ovo ulje! – navaljivao je Hodza.
Zena rece:
– Ne mogu da probam. Prije tri godine razboljela sam se uz Ramazan, tada nisam postila sedam dana pa ih bas sada nadoknadujem.
A Hodza joj onda rece:
– Draga moja, kad ti nisi mogla da oduzis za tri godine svoj dug Allahu, kako ces se moci oduziti meni za ulje! Nema od toga posla nista!Zasjedaju Slobo,Alija i Franjo da donesu odluku koje ce drvo zasaditi kao drvo mira.
Tudjman: ” Predlazem KAJsiju”.
Ostali:” Odbija se zbog onog KAJ”.
Slobo:” Ja predlazem BREskvu”.
Ostali:” Odbija se zbog onog BRE”.
Alija:” Eto neka bude vinova loza”.
Nakon dvosatnog razmisljanja prihvati se prijedlog, sastanak se zavrsi i razidju se.
Poslije par dana zove Slobo Franju:” Franjo,Alija nas zaje*’o”.
Tudjman:” Kako “?
Slobo:” Pa loza je em zelena em se obrezuje”.Ulove Franjo, Sloba i Alija zlatnu ribicu i ova im molecivim glasom kaze:” Ako me pustite da zivim, svakom od vas ispunjavam jednu zelju.” I puste oni nju. Kaze im ribica:” Pozelite…” Kaze Franjo:” Hocu da svi Srbi nestanu.” I zelja mu se ispuni. Kaze Slobo:” Hocu da svi Hrvati nestanu.” I njemu se zelja ispuni. Gleda Alija, gleda i kad je dobro razmislio kaze:” Daj mi jednu kahvu!”
Herojstvo je ocajnicki postupak uplasenog covjeka.
Hocu sutjeti da mi ne kazu da lazem.
Htio sam reci svijetu samo jednu rijec. Kako mi to nije uspjelo, postao sam knjizevnik.
Htjeli bi ste znati jesu li inteligentni muskarci dobri muzevi? Ali… inteligentni muzevi se uopce ne zene.Gdje se jedna vrata zatvore, druga se otvore.
Genij je jedan posto nadahnuca i devedesetdevet posto znoja.
Glad ociju nema. Narodna poslovica
Glupaci su svi koji tako izgledaju i polovina od onih koji ne izgledaju tako.
Glupan koji je postao svjestan da je glupan nije vise glupan.
Gospodari se radjaju medju robovima.
Gradjanski rat. Hura! U ime naroda istrijebit cemo sami sebe.
Gresiti je ljudski, ali je za potpuni haos potreban kompjuter.in reply to: Saljive slike #15704
-
AuthorPosts
