[Mare]

#15933

porodična kolona ide u faletice

Upravo se tih dana – dok je Doli Bel, u golubani, potrebu za placem suzbijala tromim, beskonacnim snom – dogodio jedan od povremenih pokusaja porodice Zolj da svoju kucu, i porodicu, ucini sto slicnijom drugim, “normalnim”, kucama i porodicama. Davno zaboravljene porodicne posjete, izleti i teferici, cinili su se, u tim ljetnim danima, pravim nacinom da svako u kuci Zoljevih bude ono sto bi trebalo da bude: otac – otac, majka – majka, djeca – djeca.
– Sutra idemo u Faletice – lijezuci u postelju izgovorio je otac, glasom koji je dopirao do usiju brace u drugoj sobi. Prepoznavao je Sabahudin u tome glasu intonaciju ocevog popustanja majcinim moljakanjima: ucini mu se da vidi, tamo, u kuhinjskoj bracnoj postelji, majcino srecno lice. Za nju ce sutrasnje nedjeljno jutro poceti prije nego sto svane: podlozice vatru u bijelom, novom tis-sporetu, i dok se vatra rasplamsava, zagrijavajuci golemu rernu, ona ce, u ostroj svjetlosti ljetnje zore, na musemi stola razvlaciti jufku po jufku, motati zvrkove pite krompiruse, slagati ih u nauljene plohe tepsija – i tako, u tisini, sve pazeci da kakvim sumom ne probudi oca, spremiti izletnicki provijant porodice Zolj.
– Dižite se, skojevci! – zagrmio je otac u suhi vazduh djecije sobe i braca poskakase najednom cili i budni, kao da su satima cekali taj glas. Sabahudin je, jos nocas, prije nego ga je ophrvao san, smislio kako ce sa Doli: dok bude odlazio u klozet, na drugi kraj barake, svratice do supe, reci joj da ga danas nema – tako i tako. A dugo je, prije sna, mislio kako bi bilo velicanstveno – upravo tako je u sebi izgovorio: velicanstveno! – da na taj izlet povede i Doli, da se s njom strmoglavljuje niz faleticke padine, da se sa njom kupa u faletickom bentu, da sa njom sijece strelovite vrbove grane uz potok… Aj, pusti snovi! Sada slusa ocev glas – uputstva predratnog skauta o pravilnom opremanju za izlet u planinu, cuje majcino, sto puta ponovljeno: “Da nismo sta zaboravili?”, i cuje kako joj oceva apstinencijalna vedrina odgovara:
– Ako tako nastavis, zaboravicemo gdje smo krenuli!
Nedjeljnim vazduhom barake odjeknuo je slozan i glasan smijeh iz stana Zoljevih, na sto kroz Sabahudinov gimnazijski mozak promace naslov iz lektire: Redak zver! Majka se, s licem na kom se ukocio pokušaj osmijeha, seprtljavo okretala oko sebe, kao da nešto traži:
– Ama, ugasite taj prokleti radio!
U Sabahudinovom sluhu ostade prekinuti glas Luis Marijana, i dok su, u partizanskoj formaciji kolone, prolazili hodnikom barake, on ponovo osjeti zaboravljeno zadovoljstvo porodicnog sklada.
Pomisao na Doli Bel odbi od sebe uzimanjem sestrice u narucje. Sa cela kolone, osjetivsi poremecaj u ritmu koracaja, osvrnuo se otac.
– Pu-taj! Do rezervoara ima sama da ide! Jasno?
Na putu ka Faleticima Sabahudin je pokusavao da se sjeti kada su posljednji put, ovako, svi skupa, isli na izlet; pamti jedan davni trebevicki dan, i fotos na kome zateze luk ispaljujuci strijelu u onoga koji fotografise, ali se ne moze sjetiti ko je drzao aparat u ruci, ni kada je to bilo. Sasvim je izvjesno, medzutim, jedno: ovo je prvi izlet na kome, u porodici Zoljevih, sva tri sina sa zaviscu gledaju u oca dok usporava hod pripaljujuci cigaretu. I Sabahudin bi se rado pridruzio ocevoj “cigaret-pauzi”, ali to se ne usudzuje uciniti ni Kerim, za koga se zna da pusi, vec tri godine, o cemu se u kuci i ne vodi spor. Svoje pravo na pusenje Sabahudin nije osvojio ni pred starijim bratom, a kamoli pred ocem i majkom. Batine koje je iz Kerimovih saka tako obilato jeo pred Kajtezovim vratima – kad Kerim iznenada bane i bez rijeci pocne saketati kud stigne – niti su ga mogle odvratiti od pusenja, niti, opet, biti dovoljna naplata da se to pravo stekne. Sada su odmakli pred ocem i majkom i cigareta bi se, sto se toga tice, mogla rahat popusiti. Evo, Kerim poteze iz dzepa, krese sibicu i pali, Sabahudinu se cini s narocitom nasladom sto mu je daju zavidljivi pogledi mladze brace. To se, u Kerimovom glasu, tako jasno osjeca:
– Bi l’ i ti?
– Ne pusim uzbrdo – izgovori Sabahudin glasno, a u sebi dodade: “E, jesam ti spustio. Hoces zajebavat!”
– Neces i da hoces. Ni uzbrdo ni nizbrdo.
– Daj meni, ja mogu uzbrdo i nizbrdo – upetlja se Midho s riskantnom solidarnoscu prema srednjem bratu. Kerim ga presijece pogledom koji bijase manje pogled a više prethodnica udarca:
– Nemoj da ti svezem sljagu, pa ceš odmah nizbrdo, znas, mangupe?
– Bezbeli da znam – nastavi Midho da izaziva jasnu sudbinu.
– Onda zavezi!
– Zavezao sam – izgovori Midho prije nego sto poskoci pola metra u zrak i jedan metar naprijed, izbacen, u tacki dupeta, iz katapulta Kerimove desne noge. Tako se, ukratko, skonca bratska diskusija o pusenju, na putu prema Faleticima. Sabahudina zacudi, i obradova, kad vidje da mu Midho, u letu, salje mig zajednistva i doslovnog bratstva pred elementarnom nepogodom neprikosnovenog autoriteta najstarijeg brata.
– Hocemo li odmor? – upita majka kad se ponovo skupise u grupu.
– Hocemo – uglas izgovorise braca vec spustajuci cekere u travu kraj staze.
– Ni govora – usprotivi se otac, ostrim trzanjem lica na gore kazujuci braci da dizu cekere:
– Kakvi ste mi vi skojevci? Dvanaest kilometara ne mozete bez odmora. U ko-lo-nu pooo-jedan! Na-prijed-mars!
I otac se ponovo isturi na celo porodicne kolone, prikrivajuci ubrzano disanje i zamor kritickim opaskama na majcino ponasanje:
— Ostavi to cvijeće. Braćeš ga gore.
Sabahudin tek tad primijeti da su majcine ruke pune sarolikih cvjetova kojima nije znao imena. Nadze u toj slici nesto od cega mu zadrhta srce:
– Pa neka bere, tata, kad joj se svidza…
– Neka bere!? Kad bi je covjek u Beograd poslo – ona bi donijela cvijeca! Iz voza bi iskakala!
– Sta bi – da bi. Al ne bih pjana dosla! – opijena ljepotom porodicnog izleta usudi se da pecne majka.
– Nemoj, Seno, da ja kolonu okrenem NALJEVOKRUG! – prijetecim glasom i opominjucim pogledom izgovori otac postajavsi trenutak u mjestu. Pa se okrenu Sabahudinu:
– Eto, moj Dino, sto ti je zensko. Das joj prst – odmah hoce cijelu ruku.
I dok se, tako, porodicna kolona blizila Faleticima, Sabahudin je s ponosom mislio o tome kako on sad koraca istom onom stazom kojom su, davnih ratnih godina, s istim covjekom na celu kolone, sarajevski ilegalci izlazili na slobodan zrak partizanskih suma. Osjecao je nekakvu nejasnu slicnost ovog njihovog porodicnog izlaska, i bijega, iz Sarajeva, sa tim davnim herojskim izlascima i neprestano kusao da zamisli sebe kao onoga koji krece u bitku, borbu i rat. – U daljini, ukazivale su se faleticke kuce, tanko minare seoske dzamije, i tamo, desno, veliko staro stablo kruske ispod tetkine kuce.

[Author]

Posts