[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #10581

Neka vam je Allah na pomoći…
29. juli 1995. godine

Bio je to trenutak kada je san prelazio u javu. Osjećaj ukočenosti, najružniji san u životu, studen u bubrezima, osjećaj metala, a ne vlastitih kostiju. Skočio sam! Lice mi je bilo mokro, a da li od rose ili znojenja usljed ružnog sna, ne znam. Još je bilo mračno. Drhtao sam. Shvatih da je zaista hladno, a juli je, ljeto, sve u nestvarnom obliku. Kao da je počinjalo svitati, probam pronaći ostatak sna kao stvarnost. Nalet jutarnjeg zraka je raspaljivao gotovo ugašenu vatru oko koje smo spavali, razbacani unaokolo. Ustadoh! Osvrtao sam se kao da ne znam gdje sam i pokušavao sam raspoznati ljude oko vatre. Polahko prolazeći između uspavanih tijela, pazeći da ih ne probudim, izvukoh se dvadesetak metara dalje. Ugledah horizont u daljini i već sam se našao na ivici stijena što sam zaključio po praznom prostoru koji se ukazao ispred, dok su se smjenjivali noć i dan. Rastrijeznio sam se potpuno u trenutku kad sam spoznao da su užarene tačke koje sam gledao kuće koje su dogorijevale. Stotine ”žiški”. Neke su se već gasile, a neke kao da tek nastaju pojavom visokog plamena. Zar je moguće da četnici cijelu noć pale preostale kuće po Žepi? Zar moraju tako brzo da uklone svaki trag postojanja jednog naroda. Do prije nekoliko dana bili su to topli domovi, pa napušteni domovi, pa sad ih neće biti.
Čule su se histerične pjesme pijanih četnika. Proslavljaju krvavi bilans iz prethodnih dana i ”oštre se” za dalje. A mi sabijeni na nekoliko kvadratnih kilometara. I nikoga nema da nam pomogne. Trgnuo me nečiji pokret sa lijeve strane, neko mi se pridružuje. Bio je to naš stražar, Husein – Huma, dobar momak. Prepoznao me, te me upita:
– Je l’ to ne možeš spavati?
– Spavao sam par sati, ali nikako, evo još se budim!- odgovorih mu.
-Ja evo sjedim cijelu noć i pored redovne straže. Sad od 4:00-6:00 jednostavno ne mogu da vjerujem u sve ovo, a i strah me. Gori nam pod nogama, ali ovoga puta najozbiljnije.
– Znam! Gori nama već od početka rata. Što god dragi Allah odluči, ne može se drugačije, mada i ja sve ovo osjećam drugačije nego ranije.
Razmijenili smo još par riječi. Bio je uspaničen, a nisam volio takve oko sebe, mijenjali su i moja osjećanja. Prošetao sam se još nekoliko minuta. Svanulo je. Bilo je magle oko Zlovrha, a mi nedaleko od tog mjesta. Tako se zove, zlo i jeste da ne može gore. Mislim da se mjesto gdje smo mi bili zove Čepelj. Odatle se vidi cijela Žepa, osim sela Pripečak i Slap, vidi se odsjaj svjetla u Višegradu, noću.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #10580

Isti scenarij se ponovio 1992. godine kada su Srbija i Crna Gora
izvrsile agresiju na Bosnu i Hercegovinu i kada je samo za dva i po mjeseca ubijeno oko 3.000 Bosnjaka i spaljeno 3.600 njihovih kuca.U Drugom svjetskom ratu, cetnici su u visegradskoj zupi ubili preko
1.800 Bosnjaka, od kojih 550 djece do petnaest godina starosti, i to je ujedno dio opcine gdje je ubijeno najvise Bosnjaka. U samom centru Visegrada, godine 1943. (kada su Visegrad zauzeli cetnici) ubijeno je oko 1.500 Bosnjaka.
Prikupljanje podataka o ratnim zlocinima i zlocincima nad Bosnjacima,u podrucju opcine Visegrad, u roku Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.)zapoceo sam 1987. godine, prilicno kasno po zavrsetku rata. Naravno, prije nije bilo ni moguce, jer poslijeratna politika rukovodstva nije dozvoljavala da se o
zlocinima cetnika bilo sta govori, a kamoli pise. pricalo se i pisalo o pocinjenom genocidu nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata.
Bosnjacima nije bilo ni dozvoljeno, da se neka od mnogobrojnih stratista simbolicno obiljeze. Vjerovatno je to zbog toga, sto bi na tim mjestima moralo pisati da su zlocine pocinili cetnici. Poslijeratne vlasti su stalno isticale da treba cuvati “Bratstvo i jedinstvo”. oni Bosnjaci koji bi javno govorili o zlocinima cetnika su krivicno kaznjavani, sto je podgrijavalo strah i sutnju u narodu.
Radi takvog odnosa samo je jedan manji broj zlocinaca kaznjen, veci broj je sticen od svojih sunarodnika.
Podignut je veliki broj tuzbi, ali na zalost, samo na par njih je odgovoreno u bosnjacku korist.
Istrazujuci zlocine cetnika, iznio sam broj stradalih Bosnjaka, podatke za 4.000 ubijenih, s imenom i prezimenom. pored najvece zelje, da se dode do svih imena ubijenih Bosnjaka iz Visegrada, nisam mogao prikupiti sve egzaktne
podatke, zbog prirodne smrti onih koji su ih znali

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #10518

Držala je za ruku malog Suada i kao da je predosjećala, samo me pogledom pita. Morao sam reći. Šok je to bio za sve nas. Pored Nezire svima je bilo žao našeg gazije i vječitog heroja. Preostala dva-tri sata bili smo tu u Zađelu da bi neko naredio pokret u noći, prema Zlovrhu. Tad su donijeli i vijesti o pregovorima sa Bokšanice na kojima su učestvovali naš doktor Benjamin Kulovac i Hamdija Torlak, a pored četničkog tima Ratka Mladića i Rajka Kušića bio je i Rupert Smit, francuski oficir. Biješe to prije tri dana, 24. jula 1995. godine da bismo mi još uvijek čekali na obećani plan.
Današnji poslijepodnevni nastavak koji moram ubilježiti, počinje ponovo crnim tokom. Poginuo nam je Mujo Durmišević, od granate koju su četnici poslali ispred škole u Vrataru. Došli su nam iz Žepe evo u sami akšam neki vojnici koji su bili dolje, a vozač komandanta Avde Palića, koji je otišao na pregovore sa Mladićem u centar Žepe gdje je trebao doći i Rupert Smit, te i Hasan Muratović iz Sarajeva. Bio je zarobljen zajedno sa Avdom kojeg su zadržali. Pustili su Avdinog vozača da prenese poruke nama svima da se predamo, jer nam je komandant zarobljen.
Komandant Avdo Palić je sa prvim konvojem civila 25. jula otišao kao pratnja da se uvjeri kako će sve biti u redu. Vratio se i išao ponovo sve do Kladnja. Pustili su ga da se opusti i povjeruje im na riječ, da bi ga na kraju uhapsili pred očima Ujedinjenih Nacija. Da, baš tako. Priča se da je bio prisutan oficir UN-a, neki Edvard Džozef, ako sam dobro razumio. Srpski ”đenerali” koji se pominju u cijelom toku evakuacije i pregovora za našu sudbinu su neki Zdravko Tolimir, Milan Gvero, neki Furtula iz Rogatice i naravno Mladić i Kušić. Da je situacija krenula drugim tokom, svjedoči zarobljavanje komandanta Ave Palića i novo granatiranje.
Nekoliko momaka izgubilo je živote u okolini Ljubomišlja 24. jula, kao i u okolini Brloške planine i Purtića. Nije nam poznat ukupan broj poginulih i ranjenih od pada Brezove Ravni, a kojih je nažalost bilo dosta po kazivanju svjedoka. I dalje smo u neizvjesnosti i opkoljeni. Žao mi je Avde jer je žrtva našeg opstanka. Najviše se borio i brinuo, a nije uspio. Jedna velika sirota i ojađena porodica sad ostaje bez svog staratelja. Prepušteni smo sami sebi i u Božijim smo rukama. Ostaje nam da čekamo, a ni sami više ne znamo šta. Čekamo!

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #10478

Izašli smo tu zato što smo primijetili srpsku pješadiju koja je već ušetala na Brdo i silazili su prema Gradini, nadomak Vratara. Riješili smo ih bar zadržati privremeno pod našom mitraljeskom vatrom, samo da bi dali bar još malo šanse borcima koji su po našim pretpostavkama u rasulu oko Jelika i Strmca, a ovi su već zatvarali krug oko Vratara. Neko vrijeme smo uspijevali da ih zaustavimo. Stali su na Gradini, kod kuća Hajrića i tu su već bili u dometu naše vatre, koju je podržavao minobacač 82 mm, sa samo sedam granata, koliko nam je preostalo. Stali su u napredovanju, ali nisu prestali paliti kuće redom sa Brda do Gradine. Gorjele su kuće Durmiševića, Devedžija, Bajića, Kargi i Hajrića. Sve je bilo dobro dok Sinan nije opalio zadnju ”strijelu” na Brezovu Ravan. Tada su nas tačno locirali i sve je krenulo naopako. U međuvremenu smo ugledali nekoliko grupa naših koje su silazile pored moje kuće i drugim pravcima ka Vrataru. Sigurno su shvatili šta se dešava kod nas, te su se uputili upravo k nama. Znam sigurno to da su cijelo jutro, onako razbijeni, uz nekoliko okršaja sa četnicima imali velike probleme u samom izvlačenju. Tek nam je tad bilo jasno sa kojim brojem četnika smo imali posla. Vidjeli smo stotine četnika dok su se spuštali ka Gradini, plus oni koje nismo vidjeli u baščama u kojima su gorile kuće, a zatim prugom prema Ribiocu nepregledne kolone. Svi su tad uočili odakle pucamo i nastao je haos. Najgora je bila ”praga” koja nas je pronašla sasvim precizno. Tenkovi i topovi pretvarali su kamenje u prašinu oko nas. Nije se moglo doći do daha od barutnih gasova i detonacija. Ostali smo neogrebani, a Sinan je još uvijek bez ikakvog zaklona, u kiši projektila, stojeći stjerao duge rafale prema Gradini. Neočekivano je odlučio da se povučemo iza ivice stijena. Požurujući nas, govorio je da se izvlačimo dok nas još može štititi. Sišli smo dvadesetak metara dolje, tek toliko da nas projektili prebacuju. Sinan nam je govorio da idemo rijeci i da ćemo se dolje naći, te da je Vratar nemoguće odbraniti i da se svako na svoj način spašava, a da će nas on stići. Bio se već zaklonio, kako sam ga posljednji put vidio, kad nam je rekao da će samo da uzme nešto i eto ga. Nikad više nije došao.
Sat kasnije saznali smo od onih koji su se povukli za nama da su ga pronašli mrtvog i da su ga malo zatrpali kamenjem, tek toliko da ga životinje ne raznose. Među njima je bio i njegov brat. Dolazeći u manjim grupama našli smo zbjeg civila u Zađelu. Nekoliko stotina osoba bilo je samo na jednom mjestu. Cijela Žepa se povlači prema Zlovrhu i tu pronalazim svoju porodicu koja me već oplakuje. Radost i suze, neobičan osjećaj kao da je rat stao i kao da su četnici otišli i da je sve što je ružno najednom iščezlo. Najednom opet žalost. Supruga rahmetli Sinana, Nezira, prilazi meni od tolikih boraca i pita me zašto nismo zajedno i gdje je Sinan

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Slike stare #10427

Druga slika je vatrogasni vod poduzeca Sjemec.Slikana u novoj pilani ako se nevaram 1966.godine to su bila vremena,svi ovi na slici su bili normalno zaposleni radnici, poslovode ,a Fuad je bio sef.Kad bih se malo potrudio mogao bih odgonetnuti vecinu.
Muhamedbeg Pavica bi mogao znati sve ko iz rukavice.

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #10426

PODRUCJE OPCINE VISEGRAD

Podrucje opcine Visegrad obuhvata 449 kvadratnih kilometara i
najistureniji je dio Bosne u njenom jugoistocnom dijelu. Lezi na prostranoj kotlini rijeke Drine, na brezuljkastim padinama koje se uzdizu do brda, visokih
preko hiljadu metara nadmorske visine, koje okruzuju njenu teritoriju. Vecina
opcine nalazi se sa desne obale rijeke Drine. Od 2l.l11 stanovnika po popisu
1991. godine, na desnoj strani rijeke Zivjelo je 17.230, a sa lijeve 3.981
stanovnika. Kopnena granica izmedu Bosne i Srbije odvaja se od rijeke Drine 35 kilometara nizvodno od Visegrada, kod sela Zemljica i ide iza ovoga sela
Brusnickim potokom, iza planine Stolac, Dugog dola, Dikave, Janjca, Gostilja,Trebice i silazi na Rzav do sela Vardista na bosnjackoj strani i Mokre Gore na
srbijanskoj strani. Tako nastavlja do Uvca i Lima, odnosno sela Strbaca, i obuhvata
dio Rudanske opcine. Ova kopnena granica izmedu Srbije i Bosne
utvrdena je pocetkom cetrnaestog stoljeca i nije mijenjana do 1992. god. Na jugu, Visegrad granici sa opcinom Rudo, a na zapadu sa Rogaticom.
cijela jugoistocna Bosna vjekovima je bila na udaru velikosrpskih
ideologa i poprista krvavih ratova. Stoga su brojni pohodi na Bosnu, s ciljem da
pokore, ociste od nesrpskog stanovnistva i pripoje Srbiji, isli preko Visegrada, a svi ti pohodi pretvarali su se u male i velike ratove koji su unistavali bosnjacko
stanovnistvo i njihovu imovinu.
Patnja i progon bosnjackog naroda opcine Visegrad traje skoro 200.godina,tesko je bilo u Drugom svjetskom ratu u periodu od 1941. -1945. godine,a najteze je bilo tokom agresije izvrsene na Bosnu i Hercegovina 1992–1995.,
kada su cetnici ubili oko 5.000 Bosnjaka opcine Visegrad i njihovu imovinu do temelja spalili.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Meni dragi ljudi #10413

Emira sada kad smo sve saznali da i mi koju dodamo, nemojte vi unuci da zaboravite na svoju nenu.Djeca su duzna da gledaju i pomazu svoje roditelje,al unuci su vrlo vazni,za lijepu i duboku starost.Najvece je zadovoljstvo tojoj neni, a tako i drugim nanama i dedama da unucad lijepo zive da ih obidu i da ih razvesele jer stariji zive za mladze.Pa zato nemoj da nebi obilazila nenu dok je jos ziva,a i drugim unucima reci da je to vrlo vazno da i oni to isto cine.Sve ce biti i proci poslije ce vam biti zao ako bude drugacije.selam od dede.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #10412

– Sinane! Svima nama je jasno da su brojniji od nas. Iscrpili su nas do kraja i samo guraju svježe snage koje bez predaha navaljuju. Mi možemo, a i moramo, stajati u odbrani do kraja, pa kako nam bude, ali nećemo uspjeti! – neko je pokušao da mu objasni.
– Samo se braniti do kraja! Što više ih namlatiti, bar neka nas pamte, ako mi ne preživimo! – reče Sinan ne dopustivši da se komentariše dalje.
Bio je u pravu, ali eto nismo uspjeli, nismo mogli, bez obzira što smo se maksimalno žrtvovali i držali do zadnjeg. Nije se mogla zapriječiti sila poslije pada Brezove Ravni kojoj je otvoren cestovni prilaz Žepi. Navalili su sa oklopnjacima i ne mogu se zaustaviti. I protivoklopnih sredstava je ponestalo, a trebalo ih je mnogo, jer su oklopnjaci nadirali u velikom broju.
Tu noć sam osvanuo u Zađelu, gdje sam ostavio porodicu i vratio se zorom u Vratar. Na ulazu u Vratar, na jednom skrovitom mjestu našao sam oko dvadesetak boraca sa Sinanom. Bio sam izrazito dobar prijatelj sa Sinanom. Izložio je svoje planove i namjere, a mene je poslao u Ribioc da obavijestim borce na tom dijelu odbrane šta se ustvari događa jer smo imali dojam da ne znaju čak ni za pad Brezove Ravni. Tako je i bilo. Nisu znali da je prethodnu noć pala Brezova Ravan. Tu sam se zadržao oko sat vremena, te sam produžio ka Jeliku. Prolazeći pored Strmca, svratio sam u brvnaru u kojoj nikoga nije bilo. Nastavio sam prema Jeliku i tamo nisam našao nikoga. Bilo je to jedno, moram priznati, jezivo stanje i tišina koju su u međuvremenu prekinuli tenkovski udari. Žalio sam zbog gluposti koju sam počinio odlazeći sam tamo. Niko nije znao gdje sam. Poznavajući odlično teren na kojem sam bio, iskoristio sam najskrovitije staze, kojima sam se izvukao do moje kuće. Na tom putu sam naletio na tri grupe četnika koji su veoma oprezno upućivali jedni druge u pravcu Vratara. Prepoznao sam neke Oloviće i jednog Đukića, sa Sjeverske, kojima ne znam imena, a koje bih poznao u svaka doba. Pitao sam se gdje su naši koje sam trebao naći.
Došavši kući, samo sam obišao teren i uzeo neke garderobe i kabanicu. Tada je počelo da puca i na Jeliku. Izgledalo je kao razmjenjivanje vatre, a tako je i bilo kako sam saznao jučer. Mitraljezi i topovi, zajedno sa pragom, rešetali su po Vrataru, dok su tenk i neki manji top pogađali kuće koje je zahvatao plamen u naselju Brdo. Prva je izgorjela kuća Amira Bajića, pa Edhema Kulovca, Adema i Adila Bajića. Preciznim hicima pogađali su kuće u Vrataru, Hilme i Fejze Durmiševića, Rasima Ćeske, Huse i Bajre Bajića, jednu po jednu u pauzama dok sam se ja kretao prugom pa naniže kroz naselje Heljići, kroz Zabrnicu, pa prema mjestu gdje je bio Sinan sa grupom. Tu sam došao oko deset sati ujutro, ispričao šta se sve događa još uvijek ne znajući gdje su ljudi sa Strmca koje sam očekivao gore ili u Vrataru. Sa grupom i Sinanom bili su i neki momci ”raketaši”. Donijeli su neke crvene strijele kojima treba gađati srpsku artiljeriju na Brezovoj Ravni. Ni danas ne znam ko su bili i od kuda tu ”raketaši” koji su ne zadugo opalili jednu raketu koja je pogodila cilj. Tada je nakon desetak minuta sve raspoloživo oruđe sa Brezove Ravni počelo da tuče po grebenu na kome smo se nalazili, zaleđe Vratara. Zajedno sa Sinanom izašao sam i smjestili smo se u ostatke kule, koja potiče još iz srednjeg vijeka. Slučajno, ali smo se našli na mjestu gdje je nastala Žepa, još prije više od pet vijekova. Da, bila je to jedna od kula koju je gradila neka Jerinja Branković, gdje je bilo još tri slične kule sa bogumilskim stećcima razbacanim okolo, a u podnožju u prirodnoj kamenoj izraslini uklesana sudačka stolica u kojoj je po predanjima sjedao neko ko bi presuđivao okrivljenim.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #10339

Zarobili su Avdu Palića
Četvrtak, 27. juli 1995. godine

Ishod pregovora na Bokšanici od 24 . jula pred veče, sastojao se iz dva dijela, od kojih je jedan skoro sproveden a na drugi još čekamo. Gotovo da sam zaboravio pomenuti stanje od prije dva dana, koje je i te kako bitno. Dvadeset i četvrtog jula dogovoreno je evakuisanje ranjenih i civila, dok su se lomili oko nas vojno sposobnih. Napisat ću ono što sam čuo. Mladić je tražio da predamo oružje uz sve njegove garancije, te da će nas prebaciti na teritoriju pod Izetbegovićevom kontrolom, na što se nije pristalo. Dogovorili su nove pregovore na koje treba stići Hasan Muratović i naki Francuz Rupert Smit. Tako bi oni zajedno sa komandantom Avdom Palićem i ostalim predstavnicima civilne vlasti iz Žepe, te sa Ratkom Mladićem, dogovorili šta će s nama. Na pregovorima na Bokšanici bio je i krvnik Rajko Kušić, koji se dodvoravao Mladiću pokazujući kako će da tamani komšije. Na drugoj strani, informacije iz Komande štaba, koja komunicira ”paketom veze” sa Predsjedništvom i Generalštabom RBiH, su da će nas evakuisati helikopterima. Nas ima preko dvije hiljade sa oko sedamsto Srebreničana na platou Žepske planine i bilo je smiješno očekivati da će nas sve da evakuišu helikopterima. Lično, u tom pogledu sam pesimista i svjestan sam da se ne može računati na to. Još prije dva dana naredili su nam da ukopamo privremene položaje na kojima moramo biti danonoćno. Ipak se to drži s rezervom, a zna se sigurno konačan ishod, samo nam ga još ne predočavaju. Ne znam zbog čega, ali osjećam da će sve ići drugim tokom. Prije nego će ručak želim da ubilježim još nešto.
Prije tri dana, 24. jula, poginuo nam je slavni, neustrašivi, neponovljivi i neumorni vitez, Sinan Ćesko. Naš zlatni ljiljan s punim pravom zaslužan je za orden heroja koji mu dodjeliše, a napusti nas u svom rodnom Vrataru. Igrom sudbine bio sam s njim do zadnje minute kada ga je usmrtila praga sa Brezove Ravni uzevši nam neprocjenjivo blago. Noć u kojoj smo napustili vratarsku regiju svi redom, nekoliko sati poslije pada Brezove Ravni, te prebacili porodice u Zađel da bi se većina boraca vratila ponovo u Vratar i prema linijama, ostala je za pamćenje. Dok sam izlazio prema Zađelu, kroz Vratar sa porodicom, sustigli smo na desetine žena, djece i staraca u pratnji vojske koja se trebala prije zore vratiti nazad. U samom centru Vratara našao sam grupu saboraca koji su već na neki način obezbijedili porodice na sigurnu distancu srpske pješadije. Bio je tu Sinan, rahmet mu duši. Bio je kao i uvijek optimista do kraja, veseo i raspoložen za šalu, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazio. Sa njim smo se dogovorili da se naredni dan ponovo vratimo prema Jeliku i da se pokuša uspostaviti nova linija odbrane. Rekoše da je oko dva voda iz naše čete zanoćilo na Strmcu, nedaleko od Jelika, te da im se trebamo pridružiti što prije, a svakako ne znamo šta se događa na drugoj strani Žepe, oko Brložnika, Radave, Stublića, a ne znamo ni šta je sa Lažanskom četom koja je branila Gusinac i Ljubomišlje.
– Ako je pala Brezova Ravan, nije i cijela Žepa! – galamio je Sinan. Ja odavde ne idem nikuda. Ako ću ginuti, onda ću ginuti za Vratar.
– Već se priča da su oduzeli i Budučin Potok i da se penju na Brlošku planinu! – neko mu je dobacio.
– Jah, samo se priča o negativnim stvarima. Demorališu se borci, stvara se panika za koju nije vrijeme! – reče Sinan.

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Saljive slike #10321

Moj Mare sto nam je Teva nokte zapustio.????????

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #10291

Muslimani su jedini narod na ovim prostorima Balkana kome se osporavaju prava da zive.Negiralo im se pravo na svoje nacionalno ime,na svoju historiju,kulturu,a posebno historiju knjizevnosti.
Od bivseg rezima priznati smo kao Muslimani 1970.godine.Zar je trebalo da nam neki rezim,na nekoj sjednici odredi ime nacije?.Kakav je to apsurd?Zasto nam nisu priznali ono sto su su nam davno uzeli „Bosnjak“.Nije slucajno da srpski i hrvatski nacionalisti,pa cak i oni umjereni,ako takvih i ima,izbjegavaju reci Bosnjak,pa cak i ismijavaju taj naziv i govore kako je to izmisljena i plenumska nacija. Kakva je to uvreda za Bosnjake.
Bosnjaci vracajmo se u nas Visegrad,tamo nam je pradjedovina i mezarja nasih predaka i to nas obavezuje.Zar da tim zlotvorima prepustimo nasa plodna imanja.Kada se mi vratimo oni ce morati otici sa naseg.Najveci interes za povratak u svoj kraj je od najmladih,oni pisu kako zele da se vrate u svoj Visegrad.Jedno takvo pismo naslo je mjesta i u ovoj knjizi,dvanaestogodisnje djevojcice
Mirele Zukic.Osjecam se duznim da se zahvalim velikom broju gradana sa podrucja opcine Visegrad,koji su mi pomogli da napisem ovu knjigu,jer su bili ocevidci velikih zlocina od strane cetnika nad Bosnjacima Visegrada,te ko su bili ti koji su cinilli zlocine u Drugom svjetskom ratu,kao i u agresiji od 1992-1995.godine.Zlocini nisu svi istrazeni i ova knjiga ostaje otvorena za dalje istrazivanje i pisanje.

Ovu knjigu sam napisao u Visegradu,ali ona mi je ostala u rukopisu,jer ja sam morao napustiti Visegrad aprila 1992.godine da sacuvam zivu glavu od cetnicke kame.Izbjegao sam u Austriju i tamo nastavio ponovo da pisem1993.godine,a dovrsio je u Njemackoj 1996.godine.Pisao sam pod vrlo teskim uslovima u kolektivnom izbjeglickom smjestaju,gdje je bilo izbjeglica i iz drugih zemalja,Rusije,Somalije,Iraka,i drugih.

Posebnu paznju skrecem na izjave svjedoka koje sam prikupljao niz godina.Naime,zbog autenticnosti i vjerodostojnosti,nije izvrsena posebna jezicka rektura izjava svjedoka,tako da ovom prilikom molim potencijalne citatelje da uvaze zelju autora.

U Bonnu 10.08.1996.godine Autor.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #10289

Oko 7 i 30 navalili su na nas na Jeliku i Lokvi gdje se nisu probili dalje. Sama konfiguracija terena i gusta crnogorična šuma davale su nam na prednosti kao i do tada. Bili smo dobro učvršćeni i obezbijeđeni i činilo se da nas nikada sa tih položaja ne mogu pomjeriti, bez obzira na njihovu brojnost i žrtvovanje. Borbe su trajale bez predaha sve do crnoga mraka, pa i poslije. Udarali su svom snagom i raspoloživim sredstvima na dužini fronta od oko jednog kilometra, na Jelik i Lokvu. U određenim trenucima smo se miješali sa četnicima te su bili potisnuli naše momke na desnom krilu prema Lokvi, koji su nakon pola sata vratili rovove i pomakli četnike preko ceste. Borbe prsa u prsa u pravom smislu podržavali su oklopnjaci koji su se pokušali probiti iz pravca Bokšanice u čemu su spriječeni ručnim bacačima. Nijedan nije pogođen, ali pravljenjem zaprečne vatre na mjestu gdje su probali proći, oni su zaustavljeni. Tenk koji je bio na čelu kolone tukao je nasumice kroz šumu prema nama, na što mu je uzvraćeno i nije se smio pojaviti. Znatno brojniji neprijatelj je prilično ”naprašen” i postali su svjesni da ne mogu proći. Izgleda da su strahovali da krenu ponovo. Znali smo to i po strogim naredbama koje su upućivane od njihovih starješina. Jasno smo slušali kako im se stavlja do znanja da odbijanje naredbi dovršava pištolj kojim je neko pripucao nekoliko puta. Desilo se to u jednom kratkom predahu dok su njihovi ranjenici psovali, dozivali nas i slično. Još uvijek mi odzvanjaju riječi nekog četnika koji je dozivao Sinana Ćesku. On mu se odazvao, na što mu je ovaj upućivao vulgarne poruke na račun njegove sestre i majke te da nosi sjekiru i da se neće vratiti iz Žepe bez dvije stotine glava. Nije imao hrabrosti ni da se predstavi. Cijelo vrijeme nas je dijelila samo cesta na udaljenosti od oko trideset metara.
Ishod borbi koje su prestale oko deset sati ujutro bio je da četnici nisu uspjeli probiti liniju odbrane i da smo mi imali samo trojicu ranjenih, nažalost, ali i na veliku sreću. Naše pretpostavke o njihovoj strani jesu da su imali znatan broj poginulih i veliki broj ranjenih. Po prestanku borbi došli su nam borci iz Lokve, nekoliko njih koji su se željeli uvjeriti kakvo je stanje. Oni su već bili u rasulu, odnosno, pripadnici treće čete iz Žepe počeli su prvi sa povlačenjem, što je slijedio i ostatak naše čete. Nisu me čudile takve reakcije, tim prije što je pala Brezova Ravan. Svako od nas imao je porodicu koju je trebalo preko noći skloniti na sigurnije, pa sutradan možda nazad.
Napustio sam položaj oko 1:00 poslije pola noći, s ciljem izvlačenja porodice koju sam pronašao u Behkinoj kući. Bili su izgubili sve nade da sam živ, jer kako rekoše već je dosta vojske ranije prošlo prema Žepi, a niko ni za koga ne zna. Brzo smo se spakovali i svi zajedno uputili prema Vrataru, pa prema Zađelu, između centra Žepe i Slapa, gdje smo došli pred zoru. Odlazeći sa Petova Dola gledali smo kako vatra guta kuće na Brezovoj Ravni, dok su slavljeničke četničke pjesme odjekivale kroz noć i sve se stapalo u stravičnu sliku zla, koje je ostajalo iza nas. Za veliko čudo granatiranje je prestalo skoro oko cijele Žepe i kao da nikad nije ni pucalo. Noć kristalno prozirna, na mjesečini kao u dobra stara vremena, obasjavana je i sa zemlje jezicima plamena što su se dizali sa krovova naših kuća i čini se miješali se sa odsjajem mjesečine, visoko gore, pod samim nebom. Težak je osjećaj kad se odlazi zauvijek, u najveću neizvjesnost ovog vremena. Gledam drugi put u ovom ratu kako na istom mjestu gori i moja muka pored muke mojih, Oca i Đede. 1992. godine nestala je kuća koju su oni stjecali godinama, a sada gori i kuća koju sam ja gradio. Zapravo, počeo sam je praviti sa Babom, a dovršio sâm. Sada je od nje ostajao samo crni dim koji se sjedinjavao sa oblacima.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #10244

Žepa je u plamenu
Srijeda, 26. juli 1995. god.

Danas sam saznao od Fadila Heljića da je moja porodica sigurno stigla do Zenice, kao i ostali u prvom i drugom konvoju evakuacije civila i ranjenika. Teret brige mi je pao sa srca, mada sam još uvijek u dubokom stresu zbog svega što se desilo sa mojima i Žepom. Ponovo rastanci, suze, bol i očaj. Ovaj put kao nikad prije. Žepa je pala. Izgubila je rat za sam opstanak. Srbi se već tašire* po Žepi, pale je, pljačkaju, dok istovremeno evakuišu narod koji gleda svoje kuće u plamenu a mora otići. Ne posjedujem u ovom trenutku način i riječi, kao ni vrijeme, kako bih opisao samu situaciju i naše nedaće u ovoj golgoti koja nas proganja kao ružan san.
Sudbina nas, branitelja, visi o koncu dok čekamo nečiju milost. Ovdje je na Žepskoj planini čekamo kao ovca nož. Naša sudbina se rješava u Sarajevu. Neko s nekim pregovara, kao da smo tovljena stoka koju kupuju i prodaju, njima i nije važno kako se mi osjećamo. Samo smo tačka na nekoj njihovoj mapi koju je neko već izbrisao i sada se sve svelo na čišćenje prašine koju je ”gumica” ostavila iza sebe. Danas imam vremena da sve ovo ubilježim i ponovo se pitam: Kome će sve to trebati ako ne preživim, a u tom pogledu sam optimista, istina samo donekle? A, kako smo se našli ovdje, više od deset kilometara od naših ognjišta, to je duga priča koju ću vrlo sažeto prenijeti na papir jer nemam vremena za opširnije pisanje, a i papira je sve manje.
Borbe koje su, kako sam rekao, krenule jačim intenzitetom usljed jakih napada četnika od 19. jula, trajale su do 23. jula kada nam je pala prva kota odbrane Žepe, Brezova Ravan. Toga 23. jula zemlja je gorjela. Okomili su se žešće na Brezovu Ravan koju je branila Civilna policija Žepe. Tukli su ih artiljerijom sa Laza, Borovca, Bokšanice, sa Rujišta preko Drine. Granate velike razorne moći, sudeći po detonacijama, dolazile su iz Srbije. Gađali su i nekim ”modifikovanim” raketama duboko iz njihove pozadine. Rasjekli su preko noći šumu na Novom Brdu (nedaleko od Jelika, odakle se vidi Brezova Ravan) i tu dovezli tenkove koji su izravno tukli sa nepuna dva kilometra. Sa Oglavka, sjeverna strana Dobrotuša, tukli su pragama, PAT-ovima, PAM-ovima i minobacačima. Cijeli dan su naši odolijevali toj sili. Naš PAM je dejstvovao cijelo vrijeme do oko 17:00 predvečer i tada je prestao. Četnici su osvojili Brezovu Ravan.
Istovremeno, na svim dijelovima fronta oko Žepe je bukvalno hučalo. Mi oko Jelika i Lokve, jugozapadna strana Brezove Ravni, bili smo napadnuti u intervalima i u tim prekidima vatre mogli smo čuti jek borbi na drugim mjestima. Začuđujuće je bilo da napadi nisu još bili usmjereni na Ribioc (selo do Drine ), koje je itekako važne strateške vrijednosti. Imali su sigurno čvrst plan od kojeg nisu odstupali i koji su evo skoro priveli kraju. Negdje oko osamnaest sati saznali smo da je Brezova Ravan zauzeta od strane četnika, te da su naši samo pomjereni nekoliko stotina metara u dubinu, na čemu se nije ostalo. Tada nam je to saopćio naš komandir čete, koji je došao iz Lokve, a saznao je za gubitak položaja i loš razvoj događaja. Cilj njegove posjete bilo je informisanje o promjenama i pokušaj podizanja borbenog morala ljudstvu za dalji opstanak. Rekao nam je da još čvrsto stoje linije u Lokvi, na našem desnom krilu, te da tu i ostaju do daljnjeg. On se nadao da će se nanovo uspostaviti odbrana Brezove Ravni, te da će se probati vratiti pod našu kontrolu. Sugerirao nam je da se držimo čvrsto i da pratimo razvoj situacije. Nikome nije bilo jednostavno saznanje o padu Brezove Ravni. Oduzeta je važna putna komunikacija, raskršće nekoliko puteva i mogao se primijetiti val koji je obarao moral i podizao paniku. Jelik i Lokva su ostali duboko ispred Brezove Ravni, odnosno, osvajanjem Brezove Ravni četnicima ostajemo ”duboko iza leđa”.
Poslušali smo komandira naše čete i u dogovoru sa komandirom manevarske čete napravili smo plan kako ih sačekati kao nikad do tad, računajući na njihovu pretpostavku da smo se mi povukli jer su nas počeli odvajati fizički, osvajanjem Brezove Ravni. Tako se i desilo. Oko 7 i15 su smjelo prilazili našim linijama, izdavajući kratke naredbe. Njihovi pretpostavljeni su govorili kako trebaju oprezno proći preko naših položaja te konačiti na rubu Jelika, odakle se vidi Žepa. Nije se moglo povjerovati da su u ubjeđenju da smo se isparili i da smo u paničnom bijegu.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #10172

I sta reci na sve ovo.Reci samo, da su i Ujedinjene nacije krive za smrt 10.000 Bosnjaka Srebrenice.
Zbog predaje cetnicima hitno treba pokrenuti njihovu odgovornost i zajedno sa Slobodanom Milosevicem,fasistom i najvecim balkanskim zlocincem dvadesetog vijeka,dovesi ih pred lice pravde.Milosevic kao pokretac ovoga rata,mora odgovarati zbog svojih ciljeva koje je donekle uspio realizirati,a to su pored ostalog etnicko istrebljenje Muslimana i njihovo fizicko unistenje u Bosni i Hercegovini.
Zna se ko su njihovi izvrsioci:Radovan Karadzic,Ratko Mladic,i svi rukovodioci SDS za BiH i njima je takoder mjesto u Hagu,zbog nedjela koje su pocinili.

Dejtonskim sporazumom,potpisanim krajem1995.godine zaustavljen je rat u BiH i nametnut mir.
Dogovorom iz Dejtona Srbima je priznata Republika,nasilno osvojena teritorija i dodijeljeno im
49%teritorije BiH,a Bosnjacima i Hrvatima 51%u okviru Federacije BiH.

Drzava Bosna i Hercegovina zauzima povrsinu od 51.197 km²,na kojoj po popisu 1991.godine
zivi 4.364.649 stanovnika od cega 1.905.274 ili 63,7% Bosnjaka, 1,369.258 ili 31,4%Srba,
755.883 ili 17,3% Hrvata,333.609 ili 7,6% ostali.Prema ovim pokazateljima vidi se da je Medzunarodna zajednica ucinila veliku nepravdu prema Bosnjacima.

Srbi su nam nanijeli veliko zlo a mi smo narod koji ih nije mrzio,jer nemrzimo nikoga.Srbe nicim neizazvasmo da nam ucine toliko zla,Oni predvodzeni SDS-om i Radovanom Karadzicem vec su imali gotove planove i scenarij za njihovo ostvarenje.I kad je dosao, odredzeni cas,kidisali su na goloruki i nezasticeni bosnjacki narod.Ubijali su ga,odvodili u logore,mucili i silovali,pljackali im imovinu i palili.
Pitam se odakle tolika mrznja prema drugim,prema onome sto je drugacije,sto nije njihovo,otkud taj zvjerski nagon za ubijanjem.Danas u Visegradu i na cijelom podrucju opcine nejma Bosnjaka.
Pobijeni su i protjerani.Takav je i bio srpski plan.Oni su to i ostvarili uz pomoc bivse Jugoslovenske Narodne Armije,JNA,i stvorili cistu srpsku opcinu.Plan SDS-a imao je za cilj etnicko istebljenje
Muslimana njihovo fizicko unistenje.Mnogi Bosnjaci su ubijeni samo zato sto su vjerovali svojim komsijama Srbima i zato sto su bili naivni („nece nas nismo nikom nista ucinili“).

Nastavice se.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #10170

Sugerisao sam svojoj porodici da krenu odmah, ako je moguće i u prvi autobus. Nešto mi je govorilo da sam u pravu. Bezbroj je prepiranja bilo i dobra većina se još uvijek prepire i usteže u odluci da krenu ka zbornom mjestu. Stavljam se samo u poziciju svih njih i sve mi je jasno. Napokon sam ubijedio moje da odu. Osjećao sam kako ih tjeram od sebe dok su se gušile u suzama, polazeći, vraćajući mi se… Sve je izgledalo histerično i ništa više. Nema tu riječi za opisivanje. Otišle su već, ima tome evo dva sata. Nisam ih pratio daleko. Neki ljudi su otpratili porodice do odredišta u Žepi. Ja sam odlučio da ne idem u Žepu kad sam čuo da su u velikom broju dolje prisutni četnici. Ne zbog straha, već što ih sad mogu gledati samo preko puške i nikako drugačije. Ne bih to mogao podnijeti. Sa njima su sjedili oni gadovi Ukrajinci i to skrštenih ruku, čekajući već poznat ishod njihove ofanzive. Niko nikog dolje ne dira.
Prestala su ratna dejstva pa nas je sad veoma jednostavno, mirno poput industrijske sirovine, eksploatisati, manipulisati sa nama, izgleda uz nečiju podršku i čestitke. Danas će nas eksploatisati kao i sutra i sve dok potpuno ne pometu žepsku kotlinu. Samo Allah dragi zna šta će biti. Još sam u šoku. Ne mogu da se priberem, a kao nikada do sada osjećam potrebu da sve ovo pribilježim. Nikog više nemam. Majka ode, već davno povrijeđenog duha gubitkom životnog joj saputnika. Sad ja. Kako će joj život dalje da vrijedi. Čemu i kome da se nada, na koga da pogleda? Moja supruga sa kojom tek počeh da koračam u život, stazama sreće i ljubavi (a već se okušasmo u životnom izazovu, gubitkom prvog nam djeteta), sad ode već trudna tri mjeseca. Bilo je i previše tih trauma. Moja najveća briga su i moje male sestrice, jednoj je tek trinaest godina, dok je drugoj devetnaest. Kada smo se rastajali kočile su se od straha i nisu mogle da me ostave. Ipak su morale otići i kao posljednji put gledaše me praznim pogledom. Kao da me traže negdje mnogo dalje u vremenu i prostoru koje trebamo tek osvajati, bez posebnih izgleda da ih zajednički osvojimo. Zadnja mi je prišla moja nena kojoj sam sad već četvrti bez kojeg ostaje u ovom ratu. Jeca i muca dok grleći me pada na tle. Pomažemo joj da ustane, ali ipak odlazi je teturajući, kao da je neki vakuum bespuća vuče k sebi, slomljenu životom i stradanjima. Ostao sam sam i pridružio se ostalim stradalnicima. Još uvijek mi pred očima lebdi njihova slika kako odlaze, nestaju, gube se u vremenu koje nas uništava. Osjećam da me pored moje tuge i očaja tuče sva ona žalost njih četiri. Kao da mi je, dok su one odmicale, pod kožu usađena sva njihova tuga, da vječno živi u meni i sa mnom. I mamina i ženina i sestrine i nenina tuga i žalost, davi me, nagoni u zemlju. Možda se više nikada ne vidimo.

Nastavice se

[Author]

Posts