[Dedo]

#10083

Evakuacija stanovništva iz Žepe
Utorak, 25. juli 1995. god.

Danas je šesti dan kako nisam napisao niti jednu jedinu riječ. Zadnji datum koji sam zabilježio je 19. juli kada smo imali lažno primirje. Toga dana sam dolazio kući, obišao porodicu nakon pet dana, koliko sam proveo na linijama odbrane. Porodica koja je bila smještena u strininoj kući, a udaljena od naših linija oko pet stotina metara, imala je svakodnevno informacije o nama, od ljudi koji su nam donosili hranu. One su, također, pomagale oko hrane. Pekle su hljeb za našu vojsku. I ja sam imao informacije o njima. Znajući da su dobro samo sam im poručivao da se ne kreću, te da se čuvaju granata koje, kao nikad prije, razaraju Žepu.
Toga dana sam sakrio svoje dnevnike, sve što sam pisao ove i prethodnih godina. Imam još uvijek nekih praznih listova u koje ću zabilježiti ponešto, ako ostane života. Činjenica da nisam dolazio kući pet dana, a bio sam udaljen samo oko pet stotina metara, govori koliko smo bili pritisnuti zlom od kojeg smo se branili. Svakim danom smo bez predaha bili izloženi pješadijskim i tenkovskim napadima uz obavezno granatiranje. Te večeri, par sati poslije pregovora, napadnuti smo još žešće. Istim intenzitetom napadi su nastavljeni još pet dana. Rezultati pregovora svodili su se na ultimatum, koji su nam četnici dali. Tražili su da se predamo, da se prestanemo braniti, uz obećanje da imamo ”njihovu garanciju”. Šta da se tu kaže? Naša strana, naravno, nije prihvatila prijedlog, a detaljnije nisam uspio ništa saznati. Uglavnom, oni su nastavili po svom planu, dok je nama postajalo sve gore. Nije bilo teško procijeniti da su znatno brojniji, vjerovatno su uključili najelitnije snage u svojoj armadi. Ratko Mladić je lično komandovao operacijom. Išli su na sve ili ništa, bez obzira na gubitke koje su imali svakodnevno. Stalno smo slušali njihova jadikovanja i klevete, ali su bili pod čvrstom komandom, tako da je bilo nerealno očekivati da će odustati.
Izbezumljeni narod još uvijek tumara prostranstvima u podnožju Zlovrha. Današnja atmosfera je toliko nabijena jadom i čemerom, što bi rekao naš narod, da svakom ponaosob glava breca do ludila. Na sinošnjim pregovorima na Bokšanici je odlučeno da danas počne evakuacija prvenstveno ranjenih, pa onda civila. Ranjenici će ići pravo za Sarajevo, a civili sa svim muškarcima mlađim od petnaest i starijim od pedeset i pet godina prema Kladnju, što nije zvanično. Rano jutros smo izašli na planinu. Na hiljade osoba je tu, iako su neki još uvijek oko svojih kuća, blizu centra Žepe. Razne vijesti stižu meteorskom brzinom. Vojno i civilno rukovodstvo je prije podne, okupljajući narod u većim skupinama, davalo upustva kako će teći evakuacija i kada, te na koji način. Odmah poslije podne počelo se ići prema centru Žepe. Prvi konvoj autobusa i kamiona navodno je čekao na paćenike. Ja sam donio jednu važnu odluku, zbog koje još uvijek strepim i pokušavam naći način da sam sebi opravdam, to što sam uradio. Čim su rekli da evakuacija kreće, na um mi je palo jedno lukavstvo koje Srbi mogu da primjene. Može se desiti da Srbi bezbjedno propuste prvi konvoj izbjeglica, a potom namame ostale i po kratkom postupku. Još niko ne zna šta je prava istina o Srebrenici. Niko ne može povjerovati na dušmansku riječ.

Nastavice se.

[Dedo]

#10170

Sugerisao sam svojoj porodici da krenu odmah, ako je moguće i u prvi autobus. Nešto mi je govorilo da sam u pravu. Bezbroj je prepiranja bilo i dobra većina se još uvijek prepire i usteže u odluci da krenu ka zbornom mjestu. Stavljam se samo u poziciju svih njih i sve mi je jasno. Napokon sam ubijedio moje da odu. Osjećao sam kako ih tjeram od sebe dok su se gušile u suzama, polazeći, vraćajući mi se… Sve je izgledalo histerično i ništa više. Nema tu riječi za opisivanje. Otišle su već, ima tome evo dva sata. Nisam ih pratio daleko. Neki ljudi su otpratili porodice do odredišta u Žepi. Ja sam odlučio da ne idem u Žepu kad sam čuo da su u velikom broju dolje prisutni četnici. Ne zbog straha, već što ih sad mogu gledati samo preko puške i nikako drugačije. Ne bih to mogao podnijeti. Sa njima su sjedili oni gadovi Ukrajinci i to skrštenih ruku, čekajući već poznat ishod njihove ofanzive. Niko nikog dolje ne dira.
Prestala su ratna dejstva pa nas je sad veoma jednostavno, mirno poput industrijske sirovine, eksploatisati, manipulisati sa nama, izgleda uz nečiju podršku i čestitke. Danas će nas eksploatisati kao i sutra i sve dok potpuno ne pometu žepsku kotlinu. Samo Allah dragi zna šta će biti. Još sam u šoku. Ne mogu da se priberem, a kao nikada do sada osjećam potrebu da sve ovo pribilježim. Nikog više nemam. Majka ode, već davno povrijeđenog duha gubitkom životnog joj saputnika. Sad ja. Kako će joj život dalje da vrijedi. Čemu i kome da se nada, na koga da pogleda? Moja supruga sa kojom tek počeh da koračam u život, stazama sreće i ljubavi (a već se okušasmo u životnom izazovu, gubitkom prvog nam djeteta), sad ode već trudna tri mjeseca. Bilo je i previše tih trauma. Moja najveća briga su i moje male sestrice, jednoj je tek trinaest godina, dok je drugoj devetnaest. Kada smo se rastajali kočile su se od straha i nisu mogle da me ostave. Ipak su morale otići i kao posljednji put gledaše me praznim pogledom. Kao da me traže negdje mnogo dalje u vremenu i prostoru koje trebamo tek osvajati, bez posebnih izgleda da ih zajednički osvojimo. Zadnja mi je prišla moja nena kojoj sam sad već četvrti bez kojeg ostaje u ovom ratu. Jeca i muca dok grleći me pada na tle. Pomažemo joj da ustane, ali ipak odlazi je teturajući, kao da je neki vakuum bespuća vuče k sebi, slomljenu životom i stradanjima. Ostao sam sam i pridružio se ostalim stradalnicima. Još uvijek mi pred očima lebdi njihova slika kako odlaze, nestaju, gube se u vremenu koje nas uništava. Osjećam da me pored moje tuge i očaja tuče sva ona žalost njih četiri. Kao da mi je, dok su one odmicale, pod kožu usađena sva njihova tuga, da vječno živi u meni i sa mnom. I mamina i ženina i sestrine i nenina tuga i žalost, davi me, nagoni u zemlju. Možda se više nikada ne vidimo.

Nastavice se

[Dedo]

#10244

Žepa je u plamenu
Srijeda, 26. juli 1995. god.

Danas sam saznao od Fadila Heljića da je moja porodica sigurno stigla do Zenice, kao i ostali u prvom i drugom konvoju evakuacije civila i ranjenika. Teret brige mi je pao sa srca, mada sam još uvijek u dubokom stresu zbog svega što se desilo sa mojima i Žepom. Ponovo rastanci, suze, bol i očaj. Ovaj put kao nikad prije. Žepa je pala. Izgubila je rat za sam opstanak. Srbi se već tašire* po Žepi, pale je, pljačkaju, dok istovremeno evakuišu narod koji gleda svoje kuće u plamenu a mora otići. Ne posjedujem u ovom trenutku način i riječi, kao ni vrijeme, kako bih opisao samu situaciju i naše nedaće u ovoj golgoti koja nas proganja kao ružan san.
Sudbina nas, branitelja, visi o koncu dok čekamo nečiju milost. Ovdje je na Žepskoj planini čekamo kao ovca nož. Naša sudbina se rješava u Sarajevu. Neko s nekim pregovara, kao da smo tovljena stoka koju kupuju i prodaju, njima i nije važno kako se mi osjećamo. Samo smo tačka na nekoj njihovoj mapi koju je neko već izbrisao i sada se sve svelo na čišćenje prašine koju je ”gumica” ostavila iza sebe. Danas imam vremena da sve ovo ubilježim i ponovo se pitam: Kome će sve to trebati ako ne preživim, a u tom pogledu sam optimista, istina samo donekle? A, kako smo se našli ovdje, više od deset kilometara od naših ognjišta, to je duga priča koju ću vrlo sažeto prenijeti na papir jer nemam vremena za opširnije pisanje, a i papira je sve manje.
Borbe koje su, kako sam rekao, krenule jačim intenzitetom usljed jakih napada četnika od 19. jula, trajale su do 23. jula kada nam je pala prva kota odbrane Žepe, Brezova Ravan. Toga 23. jula zemlja je gorjela. Okomili su se žešće na Brezovu Ravan koju je branila Civilna policija Žepe. Tukli su ih artiljerijom sa Laza, Borovca, Bokšanice, sa Rujišta preko Drine. Granate velike razorne moći, sudeći po detonacijama, dolazile su iz Srbije. Gađali su i nekim ”modifikovanim” raketama duboko iz njihove pozadine. Rasjekli su preko noći šumu na Novom Brdu (nedaleko od Jelika, odakle se vidi Brezova Ravan) i tu dovezli tenkove koji su izravno tukli sa nepuna dva kilometra. Sa Oglavka, sjeverna strana Dobrotuša, tukli su pragama, PAT-ovima, PAM-ovima i minobacačima. Cijeli dan su naši odolijevali toj sili. Naš PAM je dejstvovao cijelo vrijeme do oko 17:00 predvečer i tada je prestao. Četnici su osvojili Brezovu Ravan.
Istovremeno, na svim dijelovima fronta oko Žepe je bukvalno hučalo. Mi oko Jelika i Lokve, jugozapadna strana Brezove Ravni, bili smo napadnuti u intervalima i u tim prekidima vatre mogli smo čuti jek borbi na drugim mjestima. Začuđujuće je bilo da napadi nisu još bili usmjereni na Ribioc (selo do Drine ), koje je itekako važne strateške vrijednosti. Imali su sigurno čvrst plan od kojeg nisu odstupali i koji su evo skoro priveli kraju. Negdje oko osamnaest sati saznali smo da je Brezova Ravan zauzeta od strane četnika, te da su naši samo pomjereni nekoliko stotina metara u dubinu, na čemu se nije ostalo. Tada nam je to saopćio naš komandir čete, koji je došao iz Lokve, a saznao je za gubitak položaja i loš razvoj događaja. Cilj njegove posjete bilo je informisanje o promjenama i pokušaj podizanja borbenog morala ljudstvu za dalji opstanak. Rekao nam je da još čvrsto stoje linije u Lokvi, na našem desnom krilu, te da tu i ostaju do daljnjeg. On se nadao da će se nanovo uspostaviti odbrana Brezove Ravni, te da će se probati vratiti pod našu kontrolu. Sugerirao nam je da se držimo čvrsto i da pratimo razvoj situacije. Nikome nije bilo jednostavno saznanje o padu Brezove Ravni. Oduzeta je važna putna komunikacija, raskršće nekoliko puteva i mogao se primijetiti val koji je obarao moral i podizao paniku. Jelik i Lokva su ostali duboko ispred Brezove Ravni, odnosno, osvajanjem Brezove Ravni četnicima ostajemo ”duboko iza leđa”.
Poslušali smo komandira naše čete i u dogovoru sa komandirom manevarske čete napravili smo plan kako ih sačekati kao nikad do tad, računajući na njihovu pretpostavku da smo se mi povukli jer su nas počeli odvajati fizički, osvajanjem Brezove Ravni. Tako se i desilo. Oko 7 i15 su smjelo prilazili našim linijama, izdavajući kratke naredbe. Njihovi pretpostavljeni su govorili kako trebaju oprezno proći preko naših položaja te konačiti na rubu Jelika, odakle se vidi Žepa. Nije se moglo povjerovati da su u ubjeđenju da smo se isparili i da smo u paničnom bijegu.

Nastavice se

[Dedo]

#10289

Oko 7 i 30 navalili su na nas na Jeliku i Lokvi gdje se nisu probili dalje. Sama konfiguracija terena i gusta crnogorična šuma davale su nam na prednosti kao i do tada. Bili smo dobro učvršćeni i obezbijeđeni i činilo se da nas nikada sa tih položaja ne mogu pomjeriti, bez obzira na njihovu brojnost i žrtvovanje. Borbe su trajale bez predaha sve do crnoga mraka, pa i poslije. Udarali su svom snagom i raspoloživim sredstvima na dužini fronta od oko jednog kilometra, na Jelik i Lokvu. U određenim trenucima smo se miješali sa četnicima te su bili potisnuli naše momke na desnom krilu prema Lokvi, koji su nakon pola sata vratili rovove i pomakli četnike preko ceste. Borbe prsa u prsa u pravom smislu podržavali su oklopnjaci koji su se pokušali probiti iz pravca Bokšanice u čemu su spriječeni ručnim bacačima. Nijedan nije pogođen, ali pravljenjem zaprečne vatre na mjestu gdje su probali proći, oni su zaustavljeni. Tenk koji je bio na čelu kolone tukao je nasumice kroz šumu prema nama, na što mu je uzvraćeno i nije se smio pojaviti. Znatno brojniji neprijatelj je prilično ”naprašen” i postali su svjesni da ne mogu proći. Izgleda da su strahovali da krenu ponovo. Znali smo to i po strogim naredbama koje su upućivane od njihovih starješina. Jasno smo slušali kako im se stavlja do znanja da odbijanje naredbi dovršava pištolj kojim je neko pripucao nekoliko puta. Desilo se to u jednom kratkom predahu dok su njihovi ranjenici psovali, dozivali nas i slično. Još uvijek mi odzvanjaju riječi nekog četnika koji je dozivao Sinana Ćesku. On mu se odazvao, na što mu je ovaj upućivao vulgarne poruke na račun njegove sestre i majke te da nosi sjekiru i da se neće vratiti iz Žepe bez dvije stotine glava. Nije imao hrabrosti ni da se predstavi. Cijelo vrijeme nas je dijelila samo cesta na udaljenosti od oko trideset metara.
Ishod borbi koje su prestale oko deset sati ujutro bio je da četnici nisu uspjeli probiti liniju odbrane i da smo mi imali samo trojicu ranjenih, nažalost, ali i na veliku sreću. Naše pretpostavke o njihovoj strani jesu da su imali znatan broj poginulih i veliki broj ranjenih. Po prestanku borbi došli su nam borci iz Lokve, nekoliko njih koji su se željeli uvjeriti kakvo je stanje. Oni su već bili u rasulu, odnosno, pripadnici treće čete iz Žepe počeli su prvi sa povlačenjem, što je slijedio i ostatak naše čete. Nisu me čudile takve reakcije, tim prije što je pala Brezova Ravan. Svako od nas imao je porodicu koju je trebalo preko noći skloniti na sigurnije, pa sutradan možda nazad.
Napustio sam položaj oko 1:00 poslije pola noći, s ciljem izvlačenja porodice koju sam pronašao u Behkinoj kući. Bili su izgubili sve nade da sam živ, jer kako rekoše već je dosta vojske ranije prošlo prema Žepi, a niko ni za koga ne zna. Brzo smo se spakovali i svi zajedno uputili prema Vrataru, pa prema Zađelu, između centra Žepe i Slapa, gdje smo došli pred zoru. Odlazeći sa Petova Dola gledali smo kako vatra guta kuće na Brezovoj Ravni, dok su slavljeničke četničke pjesme odjekivale kroz noć i sve se stapalo u stravičnu sliku zla, koje je ostajalo iza nas. Za veliko čudo granatiranje je prestalo skoro oko cijele Žepe i kao da nikad nije ni pucalo. Noć kristalno prozirna, na mjesečini kao u dobra stara vremena, obasjavana je i sa zemlje jezicima plamena što su se dizali sa krovova naših kuća i čini se miješali se sa odsjajem mjesečine, visoko gore, pod samim nebom. Težak je osjećaj kad se odlazi zauvijek, u najveću neizvjesnost ovog vremena. Gledam drugi put u ovom ratu kako na istom mjestu gori i moja muka pored muke mojih, Oca i Đede. 1992. godine nestala je kuća koju su oni stjecali godinama, a sada gori i kuća koju sam ja gradio. Zapravo, počeo sam je praviti sa Babom, a dovršio sâm. Sada je od nje ostajao samo crni dim koji se sjedinjavao sa oblacima.

Nastavice se

[Dedo]

#10339

Zarobili su Avdu Palića
Četvrtak, 27. juli 1995. godine

Ishod pregovora na Bokšanici od 24 . jula pred veče, sastojao se iz dva dijela, od kojih je jedan skoro sproveden a na drugi još čekamo. Gotovo da sam zaboravio pomenuti stanje od prije dva dana, koje je i te kako bitno. Dvadeset i četvrtog jula dogovoreno je evakuisanje ranjenih i civila, dok su se lomili oko nas vojno sposobnih. Napisat ću ono što sam čuo. Mladić je tražio da predamo oružje uz sve njegove garancije, te da će nas prebaciti na teritoriju pod Izetbegovićevom kontrolom, na što se nije pristalo. Dogovorili su nove pregovore na koje treba stići Hasan Muratović i naki Francuz Rupert Smit. Tako bi oni zajedno sa komandantom Avdom Palićem i ostalim predstavnicima civilne vlasti iz Žepe, te sa Ratkom Mladićem, dogovorili šta će s nama. Na pregovorima na Bokšanici bio je i krvnik Rajko Kušić, koji se dodvoravao Mladiću pokazujući kako će da tamani komšije. Na drugoj strani, informacije iz Komande štaba, koja komunicira ”paketom veze” sa Predsjedništvom i Generalštabom RBiH, su da će nas evakuisati helikopterima. Nas ima preko dvije hiljade sa oko sedamsto Srebreničana na platou Žepske planine i bilo je smiješno očekivati da će nas sve da evakuišu helikopterima. Lično, u tom pogledu sam pesimista i svjestan sam da se ne može računati na to. Još prije dva dana naredili su nam da ukopamo privremene položaje na kojima moramo biti danonoćno. Ipak se to drži s rezervom, a zna se sigurno konačan ishod, samo nam ga još ne predočavaju. Ne znam zbog čega, ali osjećam da će sve ići drugim tokom. Prije nego će ručak želim da ubilježim još nešto.
Prije tri dana, 24. jula, poginuo nam je slavni, neustrašivi, neponovljivi i neumorni vitez, Sinan Ćesko. Naš zlatni ljiljan s punim pravom zaslužan je za orden heroja koji mu dodjeliše, a napusti nas u svom rodnom Vrataru. Igrom sudbine bio sam s njim do zadnje minute kada ga je usmrtila praga sa Brezove Ravni uzevši nam neprocjenjivo blago. Noć u kojoj smo napustili vratarsku regiju svi redom, nekoliko sati poslije pada Brezove Ravni, te prebacili porodice u Zađel da bi se većina boraca vratila ponovo u Vratar i prema linijama, ostala je za pamćenje. Dok sam izlazio prema Zađelu, kroz Vratar sa porodicom, sustigli smo na desetine žena, djece i staraca u pratnji vojske koja se trebala prije zore vratiti nazad. U samom centru Vratara našao sam grupu saboraca koji su već na neki način obezbijedili porodice na sigurnu distancu srpske pješadije. Bio je tu Sinan, rahmet mu duši. Bio je kao i uvijek optimista do kraja, veseo i raspoložen za šalu, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazio. Sa njim smo se dogovorili da se naredni dan ponovo vratimo prema Jeliku i da se pokuša uspostaviti nova linija odbrane. Rekoše da je oko dva voda iz naše čete zanoćilo na Strmcu, nedaleko od Jelika, te da im se trebamo pridružiti što prije, a svakako ne znamo šta se događa na drugoj strani Žepe, oko Brložnika, Radave, Stublića, a ne znamo ni šta je sa Lažanskom četom koja je branila Gusinac i Ljubomišlje.
– Ako je pala Brezova Ravan, nije i cijela Žepa! – galamio je Sinan. Ja odavde ne idem nikuda. Ako ću ginuti, onda ću ginuti za Vratar.
– Već se priča da su oduzeli i Budučin Potok i da se penju na Brlošku planinu! – neko mu je dobacio.
– Jah, samo se priča o negativnim stvarima. Demorališu se borci, stvara se panika za koju nije vrijeme! – reče Sinan.

Nastavice se.

[Dedo]

#10412

– Sinane! Svima nama je jasno da su brojniji od nas. Iscrpili su nas do kraja i samo guraju svježe snage koje bez predaha navaljuju. Mi možemo, a i moramo, stajati u odbrani do kraja, pa kako nam bude, ali nećemo uspjeti! – neko je pokušao da mu objasni.
– Samo se braniti do kraja! Što više ih namlatiti, bar neka nas pamte, ako mi ne preživimo! – reče Sinan ne dopustivši da se komentariše dalje.
Bio je u pravu, ali eto nismo uspjeli, nismo mogli, bez obzira što smo se maksimalno žrtvovali i držali do zadnjeg. Nije se mogla zapriječiti sila poslije pada Brezove Ravni kojoj je otvoren cestovni prilaz Žepi. Navalili su sa oklopnjacima i ne mogu se zaustaviti. I protivoklopnih sredstava je ponestalo, a trebalo ih je mnogo, jer su oklopnjaci nadirali u velikom broju.
Tu noć sam osvanuo u Zađelu, gdje sam ostavio porodicu i vratio se zorom u Vratar. Na ulazu u Vratar, na jednom skrovitom mjestu našao sam oko dvadesetak boraca sa Sinanom. Bio sam izrazito dobar prijatelj sa Sinanom. Izložio je svoje planove i namjere, a mene je poslao u Ribioc da obavijestim borce na tom dijelu odbrane šta se ustvari događa jer smo imali dojam da ne znaju čak ni za pad Brezove Ravni. Tako je i bilo. Nisu znali da je prethodnu noć pala Brezova Ravan. Tu sam se zadržao oko sat vremena, te sam produžio ka Jeliku. Prolazeći pored Strmca, svratio sam u brvnaru u kojoj nikoga nije bilo. Nastavio sam prema Jeliku i tamo nisam našao nikoga. Bilo je to jedno, moram priznati, jezivo stanje i tišina koju su u međuvremenu prekinuli tenkovski udari. Žalio sam zbog gluposti koju sam počinio odlazeći sam tamo. Niko nije znao gdje sam. Poznavajući odlično teren na kojem sam bio, iskoristio sam najskrovitije staze, kojima sam se izvukao do moje kuće. Na tom putu sam naletio na tri grupe četnika koji su veoma oprezno upućivali jedni druge u pravcu Vratara. Prepoznao sam neke Oloviće i jednog Đukića, sa Sjeverske, kojima ne znam imena, a koje bih poznao u svaka doba. Pitao sam se gdje su naši koje sam trebao naći.
Došavši kući, samo sam obišao teren i uzeo neke garderobe i kabanicu. Tada je počelo da puca i na Jeliku. Izgledalo je kao razmjenjivanje vatre, a tako je i bilo kako sam saznao jučer. Mitraljezi i topovi, zajedno sa pragom, rešetali su po Vrataru, dok su tenk i neki manji top pogađali kuće koje je zahvatao plamen u naselju Brdo. Prva je izgorjela kuća Amira Bajića, pa Edhema Kulovca, Adema i Adila Bajića. Preciznim hicima pogađali su kuće u Vrataru, Hilme i Fejze Durmiševića, Rasima Ćeske, Huse i Bajre Bajića, jednu po jednu u pauzama dok sam se ja kretao prugom pa naniže kroz naselje Heljići, kroz Zabrnicu, pa prema mjestu gdje je bio Sinan sa grupom. Tu sam došao oko deset sati ujutro, ispričao šta se sve događa još uvijek ne znajući gdje su ljudi sa Strmca koje sam očekivao gore ili u Vrataru. Sa grupom i Sinanom bili su i neki momci ”raketaši”. Donijeli su neke crvene strijele kojima treba gađati srpsku artiljeriju na Brezovoj Ravni. Ni danas ne znam ko su bili i od kuda tu ”raketaši” koji su ne zadugo opalili jednu raketu koja je pogodila cilj. Tada je nakon desetak minuta sve raspoloživo oruđe sa Brezove Ravni počelo da tuče po grebenu na kome smo se nalazili, zaleđe Vratara. Zajedno sa Sinanom izašao sam i smjestili smo se u ostatke kule, koja potiče još iz srednjeg vijeka. Slučajno, ali smo se našli na mjestu gdje je nastala Žepa, još prije više od pet vijekova. Da, bila je to jedna od kula koju je gradila neka Jerinja Branković, gdje je bilo još tri slične kule sa bogumilskim stećcima razbacanim okolo, a u podnožju u prirodnoj kamenoj izraslini uklesana sudačka stolica u kojoj je po predanjima sjedao neko ko bi presuđivao okrivljenim.

Nastavice se

[Dedo]

#10478

Izašli smo tu zato što smo primijetili srpsku pješadiju koja je već ušetala na Brdo i silazili su prema Gradini, nadomak Vratara. Riješili smo ih bar zadržati privremeno pod našom mitraljeskom vatrom, samo da bi dali bar još malo šanse borcima koji su po našim pretpostavkama u rasulu oko Jelika i Strmca, a ovi su već zatvarali krug oko Vratara. Neko vrijeme smo uspijevali da ih zaustavimo. Stali su na Gradini, kod kuća Hajrića i tu su već bili u dometu naše vatre, koju je podržavao minobacač 82 mm, sa samo sedam granata, koliko nam je preostalo. Stali su u napredovanju, ali nisu prestali paliti kuće redom sa Brda do Gradine. Gorjele su kuće Durmiševića, Devedžija, Bajića, Kargi i Hajrića. Sve je bilo dobro dok Sinan nije opalio zadnju ”strijelu” na Brezovu Ravan. Tada su nas tačno locirali i sve je krenulo naopako. U međuvremenu smo ugledali nekoliko grupa naših koje su silazile pored moje kuće i drugim pravcima ka Vrataru. Sigurno su shvatili šta se dešava kod nas, te su se uputili upravo k nama. Znam sigurno to da su cijelo jutro, onako razbijeni, uz nekoliko okršaja sa četnicima imali velike probleme u samom izvlačenju. Tek nam je tad bilo jasno sa kojim brojem četnika smo imali posla. Vidjeli smo stotine četnika dok su se spuštali ka Gradini, plus oni koje nismo vidjeli u baščama u kojima su gorile kuće, a zatim prugom prema Ribiocu nepregledne kolone. Svi su tad uočili odakle pucamo i nastao je haos. Najgora je bila ”praga” koja nas je pronašla sasvim precizno. Tenkovi i topovi pretvarali su kamenje u prašinu oko nas. Nije se moglo doći do daha od barutnih gasova i detonacija. Ostali smo neogrebani, a Sinan je još uvijek bez ikakvog zaklona, u kiši projektila, stojeći stjerao duge rafale prema Gradini. Neočekivano je odlučio da se povučemo iza ivice stijena. Požurujući nas, govorio je da se izvlačimo dok nas još može štititi. Sišli smo dvadesetak metara dolje, tek toliko da nas projektili prebacuju. Sinan nam je govorio da idemo rijeci i da ćemo se dolje naći, te da je Vratar nemoguće odbraniti i da se svako na svoj način spašava, a da će nas on stići. Bio se već zaklonio, kako sam ga posljednji put vidio, kad nam je rekao da će samo da uzme nešto i eto ga. Nikad više nije došao.
Sat kasnije saznali smo od onih koji su se povukli za nama da su ga pronašli mrtvog i da su ga malo zatrpali kamenjem, tek toliko da ga životinje ne raznose. Među njima je bio i njegov brat. Dolazeći u manjim grupama našli smo zbjeg civila u Zađelu. Nekoliko stotina osoba bilo je samo na jednom mjestu. Cijela Žepa se povlači prema Zlovrhu i tu pronalazim svoju porodicu koja me već oplakuje. Radost i suze, neobičan osjećaj kao da je rat stao i kao da su četnici otišli i da je sve što je ružno najednom iščezlo. Najednom opet žalost. Supruga rahmetli Sinana, Nezira, prilazi meni od tolikih boraca i pita me zašto nismo zajedno i gdje je Sinan

Nastavice se

[Dedo]

#10518

Držala je za ruku malog Suada i kao da je predosjećala, samo me pogledom pita. Morao sam reći. Šok je to bio za sve nas. Pored Nezire svima je bilo žao našeg gazije i vječitog heroja. Preostala dva-tri sata bili smo tu u Zađelu da bi neko naredio pokret u noći, prema Zlovrhu. Tad su donijeli i vijesti o pregovorima sa Bokšanice na kojima su učestvovali naš doktor Benjamin Kulovac i Hamdija Torlak, a pored četničkog tima Ratka Mladića i Rajka Kušića bio je i Rupert Smit, francuski oficir. Biješe to prije tri dana, 24. jula 1995. godine da bismo mi još uvijek čekali na obećani plan.
Današnji poslijepodnevni nastavak koji moram ubilježiti, počinje ponovo crnim tokom. Poginuo nam je Mujo Durmišević, od granate koju su četnici poslali ispred škole u Vrataru. Došli su nam iz Žepe evo u sami akšam neki vojnici koji su bili dolje, a vozač komandanta Avde Palića, koji je otišao na pregovore sa Mladićem u centar Žepe gdje je trebao doći i Rupert Smit, te i Hasan Muratović iz Sarajeva. Bio je zarobljen zajedno sa Avdom kojeg su zadržali. Pustili su Avdinog vozača da prenese poruke nama svima da se predamo, jer nam je komandant zarobljen.
Komandant Avdo Palić je sa prvim konvojem civila 25. jula otišao kao pratnja da se uvjeri kako će sve biti u redu. Vratio se i išao ponovo sve do Kladnja. Pustili su ga da se opusti i povjeruje im na riječ, da bi ga na kraju uhapsili pred očima Ujedinjenih Nacija. Da, baš tako. Priča se da je bio prisutan oficir UN-a, neki Edvard Džozef, ako sam dobro razumio. Srpski ”đenerali” koji se pominju u cijelom toku evakuacije i pregovora za našu sudbinu su neki Zdravko Tolimir, Milan Gvero, neki Furtula iz Rogatice i naravno Mladić i Kušić. Da je situacija krenula drugim tokom, svjedoči zarobljavanje komandanta Ave Palića i novo granatiranje.
Nekoliko momaka izgubilo je živote u okolini Ljubomišlja 24. jula, kao i u okolini Brloške planine i Purtića. Nije nam poznat ukupan broj poginulih i ranjenih od pada Brezove Ravni, a kojih je nažalost bilo dosta po kazivanju svjedoka. I dalje smo u neizvjesnosti i opkoljeni. Žao mi je Avde jer je žrtva našeg opstanka. Najviše se borio i brinuo, a nije uspio. Jedna velika sirota i ojađena porodica sad ostaje bez svog staratelja. Prepušteni smo sami sebi i u Božijim smo rukama. Ostaje nam da čekamo, a ni sami više ne znamo šta. Čekamo!

Nastavice se

[Dedo]

#10581

Neka vam je Allah na pomoći…
29. juli 1995. godine

Bio je to trenutak kada je san prelazio u javu. Osjećaj ukočenosti, najružniji san u životu, studen u bubrezima, osjećaj metala, a ne vlastitih kostiju. Skočio sam! Lice mi je bilo mokro, a da li od rose ili znojenja usljed ružnog sna, ne znam. Još je bilo mračno. Drhtao sam. Shvatih da je zaista hladno, a juli je, ljeto, sve u nestvarnom obliku. Kao da je počinjalo svitati, probam pronaći ostatak sna kao stvarnost. Nalet jutarnjeg zraka je raspaljivao gotovo ugašenu vatru oko koje smo spavali, razbacani unaokolo. Ustadoh! Osvrtao sam se kao da ne znam gdje sam i pokušavao sam raspoznati ljude oko vatre. Polahko prolazeći između uspavanih tijela, pazeći da ih ne probudim, izvukoh se dvadesetak metara dalje. Ugledah horizont u daljini i već sam se našao na ivici stijena što sam zaključio po praznom prostoru koji se ukazao ispred, dok su se smjenjivali noć i dan. Rastrijeznio sam se potpuno u trenutku kad sam spoznao da su užarene tačke koje sam gledao kuće koje su dogorijevale. Stotine ”žiški”. Neke su se već gasile, a neke kao da tek nastaju pojavom visokog plamena. Zar je moguće da četnici cijelu noć pale preostale kuće po Žepi? Zar moraju tako brzo da uklone svaki trag postojanja jednog naroda. Do prije nekoliko dana bili su to topli domovi, pa napušteni domovi, pa sad ih neće biti.
Čule su se histerične pjesme pijanih četnika. Proslavljaju krvavi bilans iz prethodnih dana i ”oštre se” za dalje. A mi sabijeni na nekoliko kvadratnih kilometara. I nikoga nema da nam pomogne. Trgnuo me nečiji pokret sa lijeve strane, neko mi se pridružuje. Bio je to naš stražar, Husein – Huma, dobar momak. Prepoznao me, te me upita:
– Je l’ to ne možeš spavati?
– Spavao sam par sati, ali nikako, evo još se budim!- odgovorih mu.
-Ja evo sjedim cijelu noć i pored redovne straže. Sad od 4:00-6:00 jednostavno ne mogu da vjerujem u sve ovo, a i strah me. Gori nam pod nogama, ali ovoga puta najozbiljnije.
– Znam! Gori nama već od početka rata. Što god dragi Allah odluči, ne može se drugačije, mada i ja sve ovo osjećam drugačije nego ranije.
Razmijenili smo još par riječi. Bio je uspaničen, a nisam volio takve oko sebe, mijenjali su i moja osjećanja. Prošetao sam se još nekoliko minuta. Svanulo je. Bilo je magle oko Zlovrha, a mi nedaleko od tog mjesta. Tako se zove, zlo i jeste da ne može gore. Mislim da se mjesto gdje smo mi bili zove Čepelj. Odatle se vidi cijela Žepa, osim sela Pripečak i Slap, vidi se odsjaj svjetla u Višegradu, noću.

Nastavice se

[Dedo]

#10759

Vratio sam se mjestu gdje smo spavali i zatekoh ih sve oko vatre koju su naložili ponovo. Nisu svi ni bili budni. Nakon desetak minuta vatra je grijala tako jako da su se počeli buditi. Prvi je ustao Arif, koji me upita da li sam ja uopće spavao i koliko dugo je on spavao.
-Svi smo bili budni sinoć do pola jedan, a spavali smo suviše dosta obzirom na okolnosti! – rekoh mu.
Podlagali smo vatru i dalje, usput komentarišući situaciju. Nije ni bilo druge teme tih dana. Jedna olakšavajuća okolnost je saznanje o uspješnom prolasku naših familija na sigurno, a sve ostalo će da se odvija bez te brige. Na drugoj strani, brige su tek počele. Znamo da se i previše brinu za nas. Kako li je svima njima? Koliko će ova agonija potrajati? Pamet će mnogi da izgube.
Bilo je tiho oko nas, dok je iz dubine kotline dopirala galama bradatih spodoba. Bili su to klici, poneki pucanj, ali dosta manje meteža nego sinoć. Međutim, tek je svanulo i ima vremena da se svi uključe i ponovo će sve u krug. Sve su nam bliže, a naše ”privremene” linije odbrane će se pretvoriti u ”žestoke” jer obećana evakuacija ne dolazi.
Latio sam se duhanske kutije, te ja i Arif zamotasmo po jednu cigaru. Duhana sam imao dovoljno, a hrane ništa. Sva sreća da se izvukla hrana iz vojnog magacina pa se kuhalo. Svi na položaju imali su jesti, koliko-toliko. Nije se bilo gladno. Našem razgovoru pridružiše se Enver, Fadil, Emin, a malo kasnije i ostali. Bilo nas je oko dvadesetak na tom mjestu. Bili smo raspoređeni po kotama, odnosno pokrivali smo teško pristupačan teren u slučaju prodiranja četnika na našu stranu. Pomislih da će loše proći ako probaju tim skoro neprohodnim dijelovima, sami će nam se servirati.
Neko je ugledao momke koji su raznosili hranu. Bilo je vrijeme doručka. Tek je bilo 6:30. Doručak se sastojao od mlijeka, hljeba i komadića janjećeg pečenja od jučer. Toplo mlijeko bilo je napravljeno od ”praha” koga su nazivali mlijekom, ali je ipak prijalo i osvježavalo. Ne zadugo poslije toga, oko osam sati, neko je pozvao na kratko informisanje:
-Stigle su vijesti iz Sarajeva, od Predsjednika, i iz Generalštaba!- rekoše dvojica momaka i produžiše dalje.
Ostavili smo dvojicu ”osmatrača” i uputili se zbornom mjestu. Tamo nas je čekao komandni tim, a po dolasku većine, moralista brigade saopćava vijesti koje su ličile na saučešće. Pismo koje je poslano nama, ličilo je na pismo upućeno nekom drugom, koji žali sve nas, naš konačni nestanak. Zar moralista brigade da nam saopći riječi: ”Neka vam je dragi Allah na pomoći”.

Nastavice se

[Dedo]

#10871

To su jedine riječi kojih se mogu sjetiti. Tada je mozak svih nas bio privremeno paraliziran, zbog samog saznanja da smo napušteni od svih. Klanjaće nam dženazu u odsustvu jer sve se svodi na to. Ostatak poruke nije ni bitan jer se izražava žaljenje zbog svega, objašnjavaju se ”navodni” napori i da se ništa nije moglo učiniti.
Nakon kraćeg komentarisanja rekoše da moraju da obiđu preostalu vojsku, te da im saopće ”bašum sagosum”*.
Lavina bijesa i očaja primjećivala se na licima okolo. Tada smo konačno shvatili da smo zauvijek ostavljeni, prodati ili nešto treće, nije ni važno. Od obećanih helikoptera za našu ”evakuaciju” znači nema ništa.
– Kud koji mili moji! – neko se i našalio u tom trenutku.
Bilo je i krajnje vrijeme da ludilo uzme stvari pod svoje. Svima nam je bilo jasno da smo pribijeni uz Drinu jer drugi izlazi su pružali šanse jednake nuli. Konačno smo saznali istinu i to da će se prostor planine pretvoriti u ”krvavo” jezero žepske krvi, u podnožju Zlovrha. Pomislih da je sudbina odredila ime tom jednom od najviših planinskih vrhova Bosne i Hercegovine, države koja nam okrenu leđa, a za koju krv prolijevasmo. Čuvasmo ”granicu” Bosne i Hercegovine, tu na Drini. Granice su sigurno pomjerili na nekom radnom stolu, a nas šahovske pijune gurnuše u nepovrat, jer smo im višak. I nismo ništa drugo do brojke kojima se manipuliše i to kako ko hoće.
S druge strane, ličilo je sve na to da se dalo na vremenu četnicima da nesmetano spale cijelu Žepu, pa tek onda, odmorni od jurišanja, kidišu na nas. Bili su bar devet puta brojniji od nas. Za naredna dva ili dvadeset dana mogu nas iscrpiti kako hoće. Dali su im šansu da nas eliminišu kao posljednje štetočine ove planete.
Štab naše Brigade trenutno nije imao nikakvu odluku ili nam nisu saopćili. Ali zašto bi se krilo? Šta se čekalo? Trebalo nam je da ušetaju i da im pružimo ruke na vezanje. Ubrzo je počeo ”valcer”. Zagrmjelo je oko ”Bukovika”, sjeverna strana Žepske planine, tačnije od Han -Pijeska. Još dublje, oko Radave, odjekuju detonacije izmiješane sa pješadijskom paljbom, što znači da je došlo do pješadijskog okršaja. Pitao sam se da li su oni na Radavi znali za odluku našeg ”Predsjedništva” ili možda to i nije ni važno. Puščane cijevi moraju da budu ponovo pakleno vrele. Dovoljno su se i hladile. Jedino će one da nas isprate Bogu na istinu. Bit će jedini svjedoci. Osmatrači na našem dijelu su uočili četničke pokrete iz pravca Štitkova Dola prema Kudmeru, odakle mogu kozjim stazama početi osvajanje posljednjeg utvrđenja Žepske slavne brigade. Očekujem da ćemo i slavno nestati bez obzira na nepružanje pomoći suboraca sa slobodnih prostora.
Borbe nisu jenjavale. Bez predaha su navaljivali. Probali su nam se uvući na mjestima gdje nije niko osim koza ni zalazio, ali tu su i ostajali. Izgledalo je da ih uopće ne interesuju gubici, samo da bi nas osvojili.

Nastavice se

[Dedo]

#10983

Artiljerije sa ustaljenih pozicija na Brestovačama, Jelovcima, Džimrijama, Borikama, Sjeverskoj, Babljaku, te sa nekoliko uporišta iz Srbije kao i sa novoosvojenih kota na teritoriji Žepe tukle su neprestano. Dosta smo puta vidjeli da podbacuju, pogađajući po svojim jurišnim jedinicama. Bili su sve bliže. Kuriri su kasno poslije podne donijeli vijest da je naša linija odbrane u zoni odgovornosti treće čete na Bukoviku provaljena, te da se naše jedinice povlače u pravcu Igrišnika, kako bi zauzele nove linije odbrane. Tada su napadi postali još žešći, tako da smo osjetili na sebi bojne otrove. Radilo se o ”zagušljivcima”. Počelo je kašljanje i gubljenje daha. Tješila nas je visoka nadmorska visina, jer smo posmatrali da kad otrovi dosegnu do naših položaja vjetar bi ih raznosio prilično brzo. Dva puta nam je ponestajalo municije i dok su nam dostavljali municiju donijeli bi nam i velike okrugle hljebove gdje su dvojica boraca dijelili hljeb. Računalo se na eventualno povlačenje, a tada se kuhinja ne može pomjerati sa nama.
Samo dva sata prije mraka četnici provaljuju zonu odgovornosti Civilne policije i time pokušavaju ovladati kotom Trla, čime bi omogućili izlazak na kotu Zlovrh i time odvojili naše jedinice Četvrte čete, gdje se nalazilo komandno mjesto Brigade. Samim tim, jedinice stacionirane iznad Pripečka, prema Drini ostale bi u totalnom okruženju sa nama, Četvrtom četom. To je izgleda i bio plan, dok se ništa nije znalo o jedinicama oko Radave i Šarene bukve.
Gledali smo golim okom miješanje Civilne policije i manevarske čete sa četnicima u dijelu prema našim položajima. Podržavali smo ih koliko smo mogli snajperima i pojedinačnom vatrom. Otvorene livade su bile sve bliže četnicima koji su nadirali prema nama, sa desnog nam boka. Artiljerijska vatra bila je pojačana po nama kao nikad do tada. Nadirali su sa leđa dok smo mi bili totalno razvučeni. Možda je bilo sat do mraka, kad je naređeno povlačenje u pravcu Jelika kod sela Krušev Do. Panika je već učinila svoje. Nastalo je neselektivno povlačenje, onako kud-ko. Probali smo zadržati četnike koji su nadirali u livade. Bilo ih je kao mrava i bilo je nemoguće da se naši izvuku preko čistih livada. Nastala je prava ludnica. Granate su svojim dodirima sa zemljom pravile kišu zemljanih grumena koji bi se raspršavali tupo zviždeći. Počeli su padati neki projektili koji su stvarali dimne zavjese i time pomagale u prodoru četničke pješadije preko čistog brisanog prostora. Bio sam u posljednjem krugu povlačenja tako da smo se morali vratiti po dvojicu ranjenih vezista koji su bili ranjeni projektilom koji je pogodio komandno mjesto, neku planinsku kuću. Dok smo nosili ranjenog Reufa i Samira rekli su nam da je negdje u blizini ostao još jedan ranjenik po kojeg su se vratili drugi saborci. Također su nam rekli da su se zabavili uništavanjem vojne dokumentacije i ”paketa veze”, te da su zbog toga ranjeni. Dolazak noću bio bi nam spas. Minute su postajale duge kao godine. Više nisam čuo pucnjavu, detonacije. Bila je to samo huka u ušima koja je razdirala živce.

Nastavice se

[Dedo]

#11063

Generalštab Armije BiH savjetuje predaju u Srbiji
30. juli 1995. god.

Probudila me galama i komešanje vojske. Osjetio sam na trenutak da sam paraliziran, drhtao sam i bilo mi je čudno da se nisam probudio i ranije. Ali umor je učinio svoje. Enver se još nije micao. Ležao je, leđima okrenut prema mojim leđima, jer smo protekle noći da bi se ugrijali tako legli i niko se nije makao. Da su četnici naišli, bilo bi pogubno, pomislih. Svuda okolo se moglo vidjeti kako se prenoćilo. Razbacani svuda okolo neki rekoše da nisu ni spavali. Kiša je trusila dok je svanjivalo, a tlo je pritisnula i gusta magla. Odatle do Vukoljina Stana ne znam ni kako se došlo, ni kuda, ali smo se prilično brzo probili do tamo gdje je vrvjelo od vojske.
Saznajemo da je jučer u borbama za Bukovik poginuo Amir Zimić, moj školski drug, Šećan Šabanović i Fadil Lisić, obojica mi rođaci, te da ima na desetine teže i lakše ranjenih. Veoma teško je ranjen i komandant manevarske čete. Vojska je pristizala sa svih strana, u manjim i većim grupama. Neko reče da ima i dosta vojske na Radavi koja će samoinicijativno u proboj negdje. Nastao je opći metež. Samo je falilo nekoliko granata većeg kalibra da padne na mjesto našeg skupa pa da svi ostanemo tu. Na Stubliću su se vodile borbe i neko je pitao:
– Zašto se ne ide tamo? – rekao je veoma glasno.
Pozvani smo bliže jednoj kući gdje je na nekim saonicama stajao zamjenik komandanta brigade. Molio je za tišinu, te saopćio prijedlog Generalštaba ARBiH ili Predsjedništva, ni sam ne znam, o našem izvlačenju.
– I ja ću sa vama !- rekao je zamjenik komandanta brigade, u stvari već komandant brigade, poslije zarobljavanja komandanta Avde Palića.
– Sad trebamo ići do Poljanica i tamo organizirati prebacivanje u Srbiju!- dodao je komandant.
Zapitao sam se gdje su Poljanice. A da li je to uopće važno znati? Jeftini pilići stižu u Srbiju. Napominjem da se ne sjećam, a dogodilo se prije možda dva-tri sata, ko je dao prijedlog da li Generalštab ili Predsjedništvo. Sam prijedlog predaje u Srbiju me šokirao, da sam se tresao od nekog bijesa, kao i svi ostali. Prvi prijedlog je glasio: ”Kolektivni proboj prema slobodnim teritorijama”. Drugi prijedlog: ”Proboj u manjim grupama prema slobodnim teritorijama”, treći prijedlog je glasio: ”Kolektivna predaja u Srbiju”. Zaista šokantno i krajnje nehumano od onog ko je to zamislio. Zar se predati u jazbinu iz koje je krenuo rat. Komentare i stanje tog trenutka ne bih mogao opisati ni za dan, a neke evo citiram: ”Tamo će vas čekati crveni krst”, ”Tamo će vas čekati predstavnici vlasti Republike Srbije“…
Pitam se u čemu se razlikuju dva ”medvjeda”, ako su različite dlake, a pri tome oba gladna? U čemu je razlika između uniformisanih i civilnih narječja? Vjerovatno nas čekaju na servirane na tanjiru! Neko reče da već grupice napuštaju skup s ciljem samostalnog proboja. Drugi opet kažu

Nastavice se

[Dedo]

#11124

-Mi ćemo za komandantom, pa šta bude!
Prepušteni smo sami sebi već odavno i samo nam je još trebala ova situacija. Kako? Kuda? Pojam o vremenu polahko svi gubimo. Teško i sam mogu povezati kako i za koliko smo se vremena našli ovdje na Poljanicama. Sve mi se čini da sam to sanjao.
Sjedio sam na jednoj štali sa grupom koja neće da sluša dalje upute o prebacivanju u Srbiju. Mada čujemo da se govori o nekim daskama, žicama, žagama, konopcima, mi sjedimo i čekamo. Ne znamo više ništa! Kao da nas nije interesovalo ništa vezano za život. Četnici će i onako, možda do kraja dana, biti ovdje. Što da se mučimo u kanjonu Drine. Ista nam je presuda. Napaćeni smo za ovaj mjesec i previše.
Pokušavam evo dok ovo pišem da pronađem izlaz iz svega ovoga. Kako? Kuda? S kim? U mislima mi je stalno prisutna moja porodica. Iako je na sigurnom, znam brinu se, čekaju me. Volim što ne znaju kako mi je. Ne usuđujem se upitati da li ćemo se ikad sresti! U Srbiju neću, odlučio sam i molim Boga da neko izjavi glasno da neće u Srbiju. Dobro, ali kuda? Znamo svi informaciju da nas je napao neprijatelj nekoliko puta brojniji. Kažu, na Radavi su četnici ostavili nekog svog komandanta prije sedmicu dana otprilike, te da je imao neke papire u kojima stoji da broje oko deset hiljada pješadije. Pitam se zašto se nismo probijali čim je civilno stanovništvo prošlo na slobodne teritorije? Imali smo više šanse. Sada je obruč sve uži. Sutra se možda neće moći ni sto metara dalje.
Čujemo da se spominju Jagoštice, selo u podnožju planine Zvijezde koja se nalazi u Srbiji. Područje gdje kopnena granica između Bosne i Hercegovine i Srbije silazi na rijeku Drinu i tako nastavlja u donjem toku Drine. Tamo se planira preći, što znači, sići u nepristupačni kanjon Drine pa u ”komšiluk”.
Sišli smo sa štale i nas oko trideset umiješali se u masu koja me podsjećala na teferič iz zlatnih vremena. Ljudi su se kretali kao da su zalutali, a ja još uvijek sjedim ispred štale da ubilježim još koju riječ.
Čuo sam da neko daje kartu Bosne i Hercegovine, busolu, pušku i municiju jer ide u Srbiju. Trebalo mi je sve to, osim puške, ali nisam pronašao tog vojnika. Vratio sam se nakon dvadeset minuta, a mojih tu više nije bilo. Jedan starac, meni nepoznat, sjedi pod strehom štale:
– Otišli su da te traže! Zadržao si se sinko!- reče mi.
– Ja ostajem ovdje, ovdje su mi korijeni!- odgovorio je.
Pisanju je kraj. Moram krenuti jer sam ostao sam. Ima ljudi okolo, ali nikog poznatog. Isto kao i da sam sâm.

Nastavice se

[Dedo]

#11186

Odabrao sam put kontra Srbije
Poljanice – Krušev Do, 30. juli 1995. god.

Ostao sam sam. Bunilo i uznemirenost ljudi koji su skoro besciljno koračali i komešali se pokušavalo je prevladati. Izgubio sam sve i kao da prvi put u ovo nekoliko dana to i primjećujem. Pitam se: da li sam rođen da patim vječno? Da li se može nazirati kraj? Kao da mi je neko po samom mom rođenju ispisao takvu optužbu da me gone, da bježim od presude dželata. Peče me saznanje da ću možda skončati u nekim vrletima, kao posljednje pašče i da neće biti nikog ko bi me ispratio na ahiret. Znam da smo svi rođeni da umremo, ali ne i da patimo. Još mi pred očima lebdi današnja slika komešenja ljudi u velikim skupinama. Opći metež. Izgledalo je da niko nikoga ne poznaje. Svi su se kretali ka nečemu, a mnogi nisu znali cilj kao ni ja. Isprekidane kolone ljudi su prolazile. Kažu da idu prema Drini. Drugi bi se opet vraćali, predomislili se… Sretnem Sabriju i pitam ga gdje ide.
– U Srbiju! – odgovori mi.
– A gdje ti je Idriz?
– Otišao je on već Drini!
Gubim nadu u pronalasku družine koja bi bila spremna za daleki i nepoznati cilj koji odbacuje Srbiju kao varijantu za spašavanje. Vidiš samo nijema samrtna lica i oči koje gledaju u prazno, ponekad u nebo. A nebo se otvorilo. Lije kiša koja svojom studeni dočarava kasnu jesen koja je predaleko. Magla se povijala u pramenovima, eskalirajući. Kao da svi pogledaju i traže pomoć Božiju, jer sve druge su već davno odbačene. Nikakva pomoć se nije naslućivala. Prepušteni smo sami svojoj sudbini. Pokušavao sam da budem pribran, očekujući sam svoju odluku. Pokušao sam pronaći bilo koji izlaz, a još uvijek sam sam, mada oko mene tumaraju na stotine ljudskih prilika. Čekam kao posljednji osuđenik. Svi pokušaji da budem pribran i savjestan čelično su se odupirali. Nešto me strugalo iznutra. Probao sam pronaći poznato lice u ljudima koji su prolazili pored mene, a koje sam na trenutke vidio kao mrtva tijela koja se klate, mašu mi. Zatim mi se počela ulijevati neka toplina koja me poticala na život, gurala me nekim idejama.
Poslije toga drhtim! Nadjačava neka studen u kostima. Odjeća na meni sve teža i nepodnošljivija, cijedi se. Minute su bile vječnost. Razdrljenih očiju tražio sam nekog, nešto, ali ništa od svega toga. Tumarajući tako kao bolesna zvijer, brisao sam lice od studene kiše, trljao oči. Dvadeset koraka gore, tako dolje. Sasvim neočekivano, nekim nagonom gonjen, krenuo sam i ja prema Drini u nadi da ću pronaći nekog ko bi mi se pridružio da idemo u svim mogućim pravcima, samo ne u Srbiju. To mi je i bila ideja u zadnjih dva dana, samo nikako da se nešto desi. Ugledavši jednu planinsku kuću uputih se prema njoj pokušavajući raspoznati siluete nekolicine ljudi ispod nadstrešnice. Došavši na samo desetak metara prepoznao sam dvojicu. Otac i sin, Šećan i Senad, rođaci i komšije, bili su u istoj situaciji kao i ja. O tome su me detaljno upoznali i saznao sam da su i oni tražili nekoga, ali su imali nevjerovatan plan. Pitali su me da li imam novaca, maraka. Kod sebe sam imao oko šest stotina njemačkih maraka. Njihova ideja je bila de se probijemo što dublje prema južnoj Srbiji, gdje bi pokušali ”debelo” platiti nekom taksisti, koji bi nas prebacio do Makedonije. Ja sam im se samo nasmijao na to. Bilo je krajnje nepredvidivo i čak neizvodljivo. Odbio sam prijedlog i poželio im sretan put. Nisam se dugo zadržavao da ne bih slučajno popustio sličnom nagovaranju. Bilo mi se teško i žao rastati, ali sam okrenuo od njih.

Nastavice se

[Author]

Posts