Prvi koji su željeli znati za sina Suada su Ajnin otac Jusuf i majka Behija. Suad Bajić je sa rođakom Enverom Bajićem oko dvadesetog aprila otišao u Rogaticu da bi donio neke stvari, a Enver je odveo suprugu i sina sa sobom pješke, preko šuma. Ajnija govori kako je Suad zajedno sa Enverom, koji je poslao suprugu i sina u selo Kukavice kod njenih, viđen u selu Šetići (kod Borike) 12. maja 1992. god. i da su odatle otišli prema Žepi. U Žepi se još nisu pojavili, što ukazuje da su možda uhvaćeni od strane Srba između Šetića i Godimilja. Suadova supruga Zahida, sa dvije djevojčice, nalazi se kod Jusufa i Behije u iščekivanju da se Suad pojavi. Jusuf ima još jednog sina Muhameda za kojeg ne zna ništa, a koji se nalazi u Kiseljaku, dok mu je sin Arif došao krajem maja i donio vijest da je četvrti sin Jusufov, Munib, sa svojom porodicom ostao u selu Kukavice i da namjerava da se prebaci do Goražda. Tako velika familija, a sada niko ni s kim nije spojen. Ja se također još uvijek nadam amidži Edhemu kao i tetki Džemili, koji su negdje oko Rogatice.
Ajnija i Muaz pričaju kako je selo Oškoplje i Prodola postalo simbol izbjeglica koje se tu sasvim slučajno skupljaju i odatle polaze prema Žepi. Govore da se tamo još uvijek nalazi na desetine osoba koje formiraju male grupe koje odlaze u Žepu. Mahom se radi o osobama porijeklom iz okoline Žepe. Prodola, koja je u sklopu sela Jesenice, odnosno zaseoci: Mrče, Oškoplje i Podgradac, nekim čudom su još uvijek netaknuti, izuzev jakih provociranja početkom maja i ranije. Pitam se, da li je to Božije davanje da se tako dešava, da se tu izbjeglice skrašavaju i odlaze u Žepu. S druge strane, Žepa, poznata još iz Drugog svjetskog rata kao zaštitni simbol izbjeglištva, postaje ponovo to isto. Poznato je da je jedino u Žepi u svim ranijim ratovima, muslimanski narod (i tada progonjen od istog srpskog naroda), nalazio spas u Žepi i jedino tu, u cijeloj istočnoj Bosni ostajao živ! Historija se ponavlja!
Nastavice se
