[Dedo]

in reply to: Vicevi #27129

Zaustavi policajac BMW i odmah saopšti vozaču:
* Prebrzo ste vozili, morate da platite kaznu.
Vozač odgovori:
* Sačekajte malo da pozovem mobilnim vašeg šefa, pa će on riješiti problem oko kazne.
Pošto vozač na telefonu dobi saopštenje da je traženi šef nedostupan,i usuti se, policajac mu veli:
* Gospodine, iskoristili ste pomoć prijatelja, publike nema, ostalo vam je samo pola-pola.

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #27064

PAD ZLATNE JABUKETuesday, 23 November 2010 00:00 | Written by Nadia Nahide Kovacevic

Carigrad je bio Zlatna jabuka , velik, bogat grad kršćanskog svijeta koji leži na dohvat Osmanlijama. Bizantski Carigrad ležao je u samom središtu osmanskog teritorija, na granici između njegovih evropskih i azijskih posjeda. Prvi cilj mladog sultana Mehmeda II (1451.-1481.) bio je ukloniti to strano tijelo i osmanskoj državi u usponu osigurati državno središte u Carigradu. Osvajanje Carigrada sultan je pripremao sa velikom pažnjom. Međutim, osmanski velikodostojnici nisu bili jednodušni u pogledu pravog trenutka zauzimanja Carigrada. Jednodušni nisu bili uživaoci privatnog posjeda- mulk, u to vrijeme:
– članovi osmanske dinastije
– djeca i muževi osmanskih princeza
– veziri
– visoki vojni zapovjednici
– potomci komandanata iz doba naseljena
– ostaci aristokracije još iz pred osmanskog vremena.
Oni su se plašili da će osvajanje Carigrada okrenuti cijelu Evropu protiv Osmanskog carstva, pa bi tako mogao biti ugrožen njihov osobni posjed. Suprotno njima, Carigrad su htjeli zauzeti dostojanstvenici proistekli iz devširme. Oni nisu imali privatnog posjeda, nego su prema položaju primali velike nadarbine, nadarbine za najviše dostojanstvo.
Na bizantskom dvoru nije se moglo dvojiti o namjerama Osmanlija, osobito nakon što je sultan dao podići snažnu utvrdu (Rumeli Hissar) na Bosporu, u neposrednoj blizini carskog grada. Car Konstantin XII. je kao i njegov brat Ivan VIII. polagao sve svoje nade u pomoć Zapada. Te nade bile su slabe a drugih nije ni bilo. Pokušao je obnoviti propalu uniju. Godine 1452. u Carigrad je stigao kao papin legat kardinal Izidor koji je 5 mjeseci prije pada Carigrada u Hagiji Sofiji proglasio uniju i odslužio misu po rimskom obredu. Bizantski narod zbog toga se strahovito uzrujao, budući da se u svojoj teškoj situaciji više nego ikada držao svoje „prave“ vjere. Nepomirljivu mržnja prema Latinima izrazio je jedan od najviših carskih službenika riječima: „Radije bih u sred grada vidio turski turban nego latinsku mitru.“ Što se više bližio trenutak propasti, to je snažnija postojala ona bizantska struja koja je zagovarala pomirenje s’ Osmanlijama i koja je u osmanskoj vladavini vidjela manje zlo nego podložnost Rimu. Pomoć Carigradu sa Zapada je izostala zbog neprijateljstva bizantskog stanovništva prema uniji.
Car Konstantin na svome dvoru držao je Orhana, osmanskog princa, kao taoca, da bi u nuždi ucjenjivao sultana. Moguće da je Orhan bio unuk sultana Bajezida I. a sin princa Sulejmana iz vremena interegnuma. Sultan je na ime princa davao penažu,ali pod uvjetom da Orhan ne prelazi granice grada Konstantinopolja. Car je povećao penažu, a sultan je objavio rat. Godine 1452. nedaleko od Konstantinopolja, sultan gradi utvrdu na evropskoj obali (Rumeli Hisaru) . Najprije je sultan napao na dijelove Peleponeza koji su stajali pod vlašću careve braće Dimitrija i Tome, kako ova dvojica ne bi prišli u pomoć bratu caru Konstantinu XII.
Godine 1453. sultan Mehmed II. doveo je golemu vojsku pod zidine grada. Nasuprot Osmanlijama, na bizantskoj strani stajalo je 5 000 grčkih i 2 000 stranih branioca, od toga 700 Ženovežana sa 2 galije pod zapovjedništvom Giustinijana. Snage sultana Mehmeda II. bile su 10 puta veće nego od branitelja . Ono što je činilo snagu Carigrada bio je njegov jedinstven položaj i čvrstoća zidina. Strateški položaj i snaga gradskih zidina već su više puta spasili Bizant. Tehnička nadmoć bila je na osmanskoj strani. Sultan je pripremio silno oružje stvorivši snažnu artiljeriju uz pomoć zapadnih tehničara. Pri osvajanju Carigrada Osmanlije su to novo oružje primjenili u do tada neviđenom opsegu. Prema riječima jednog grčkog suvremenika „topovi su odlučili o svemu“.
Stvarna opsada počela je 6. aprila. S’ kopnene strane napad je usmjeren na gradske zidine, osobito na Pemptonska vrata. U tom trenutku pod uticajem pape Nikole V. u Evropi se pokušalo organizirati stanovništvo za obranu grada. Najveći dio mletačkih brodova došao je blizinu Konstantinopolja. Napravili su lanac kako bi nedovoljnoj osmanskoj floti nanijeli poraz. Prilaz Zlatnom rogu bio je blokiran teškim lancem i Osmanlijama nije pošlo za rukom da ga razore. Caru Konstantinu XI. u pomoć dolazi i Ivan Longo iz Đenove koji je smatran jednim od najvećih vojskovođa svog vremena. Pri jednom od pokušaja osmanskog proboja, razvila se je 20. aprila teška pomorska bitka u kojoj je pobjedu odnijela carska flota.
Po sultanovom naređenju, iz Novog Brda su dovedeni rudari poznati po pravljenju tunela, kako bi sada iskopali tunele ispod bizantskih zidina da bi ih rušili iz temelja. U međuvremenu, u osmanskom taboru Halil- paša je sva sultanova naređenja prenosio bizantskom caru. 15. maja počela se širiti vijest da je opsada Carigrada velika avantura dvadeset jednogodišnjeg mladića- sultana koji sam ne zna što čini. Ipak, sultana Mehmeda II. podržavale su vojskovođe koji su držali komandu nad vojnicima.
22. aprila sultan je uspio preko kopna dovući u Zlatni rog veći broj brodova. Sada je grad i odande bio pod topovskom paljbom, jednako kao i sa kopna. Car Konstantin XI. Stao je na čelo svojih boraca i sve do posljednjeg trenutka ustrajao je na svom položaju. Više je velikih osmanskih napada ostalo bez rezultata i osmansko samopouzdanje bilo je pokolebano, ali zidine grada su pod opsadom bile teško oštećene. 29. maja sultan je prešao u sveopći napad. Prije na dan, 28. maja, dok je sultan priprema svoje trupe za borbu, kršćani su u Hagiji Sofiji održali zadnju misu, Grci i Latini zajedno. Nakon mise borci su se vratili na svoja mjesta i car je sve do u kasnu noć nadgledavao svoju obrambenu liniju. U ranim jutarnjim satima počela je osmanska ofenziva i grad je ovaj put napadnut sa svih strana istovremeno. Ipak, bizantska odbrana duže vremena odolijevala je napadima. Sultan je u borbu uključio svoju glavnu rezervu- janjičare. Janjičarima je pošlo za rukom popeti se na gradske zidine i grad je ubrzo bio u njihovim rukama. Car Konstantin XI. borio se do posljednjeg trenutka i u borbi je našao smrt kakvu je tražio, ali ga je sultan nadmudrio na taj način što je naredio da se suhim putem prenese nekoliko brodova u pristanište Zlatni rog, te je napao sa vojskom odakle se Bizantinci nisu mogli ni nadati. Slijedilo je pljačkanje tri dana i tri noći. Uništena su bogatstva neprocjenjive vrijednosti, umjetnička djela, dragocjeni rukopisi, slike svetaca i oprema crkve.
Sultan je svečano ušao u osvojeni grad. Padom Carigrada u osmanlijske ruke Bizantsko carstvo prestalo je postojati. Utemeljenjem carskog grada na Bosporu za vrijeme Konstantina Velikog, počeo je život Bizantskog carstva, a s’ njegovim je padom za posljednjeg Konstantina Bizant i nestao. Odmah nakon što ga je osvojio, sultan je grad prozvao za glavni grad svoje države, u buduće zvan Istambul . Stanovništvo je pod opsadom prorijeđeno pa su grad naselili ne samo Osmanlije, već i Slaveni, Jevreji i Grci. Grci su se naselili u četvrti Fener koji će kasnije u političkom životu Osmanskog Carstva imati važnu ulogu. Đenovljani su zadržali svoju koloniju u Galati s’ druge strane Zlatnog roga. Uz uvjet da plaćaju glavarinu imali su vjersku slobodu i slobodu trgovanja. Stanovništvo uže gradske jezgre bilo je pretežno muslimansko. Zbog zauzeća grada Mehmed II. dobiva nadimak „Fatih“ (Osvajač). Crkva sv. Sofije pretvorena je u džamiju pod imenom Ajasofija. U gradskom središtu podignut je nadsvođeni bazar (Kapale Čarši). Georgije Skolaris sultanu je napisao osnovna načela pravoslavne vjere. Veliki vezir Halil- paša (1438.-1453.) je smijenjen i pogubljen po kratkom postupku. Novoimenovani veliki vezir poticao je iz devširme, što će postati praksa u sljedećim stoljećima. Međutim, gdje kada su i rođene Osmanlije imenovani velikim vezirima, poput Mehmedova posljednjeg velikog vezira Karamani Mehmed- pa

Bosna Historija

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #27040

Logor RogaticaLogor Rogatica – Izjava

Padom Žepe, od 25. jula 1995. godine, dogovorena je evakuacija svih ranjenih, u prvom redu, pa onda žena, djece i staraca. Dogovor je postignut uz prisustvo Ujedinjenih nacija, koje su pored srbočetnika garantirale sigurnost svima koji krenu konvojima. Međutim, kao i uobičajeno, četnici nisu pridavali važnosti dogovoru i na svoj prljavi i podmukli način izdvajali su iz konvoja skoro sve ranjene pa i starce koji su im se činili sposobnima. Tako je u Rogatici izdvojeno četrdeset i tri muškarca: dvanaest ranjenika i trideset i jedan starac. Nakon izvjesnog vremena u iste logore u Rogatici dovodili su i druge Žepljake koje su hvatali od Han-Pijeska do Priboja. Poznato je da su doveli dva dječaka od četrnaest i šesnaest godina. U logoru u Rogatici bili su zarobljeni:

1. Ramo Ademović iz Srebrenice
2. Mehmed Bičić iz Žepe
3. Edhem Brgulja iz Žepe
4. Ahmed Brgulja iz Žepe
5. Bego Brđanin iz Žepe
6. Huso Cocalić iz Žepe
7. Esed Cocalić iz Višegrada – ranjenik
8. Omer Čavčić iz Žepe
9. Salih Čavčić iz Žepe
10.Bego Čavčić iz Žepe
11.Cemo Čardaković iz Žepe (Stoborani) – ranjenik
12.Omer Delić iz Žepe (Rogatica)
13.Himzo Duraković iz Luke
14.Sabit Duraković iz Luke
15.Taib Dudojević iz Višegrada
16.Meho (Hamdo)Džebo iz Žepe – ranjenik
17.Hasan Džebo
18.Bego Gladović iz Luke
19.Nurbeg Gladović iz Luke
20 Mehmed Hajrić iz Žepe -pregovarač za evakuaciju
21.Mehmed Hodžić iz Žepe
22 Mirsad Hodžić iz Žepe
23 Amir Imamović iz Žepe – pregovarač za evakuaciju
24.Memiš Jusupović iz Podžeplja
25.Jusuf Kačević iz Žepe
26.Alija Karić iz Žepe – ranjenik
27.Nedžad Kadrić iz Srebrenice – ranjenik
28.Halil Lilić iz Žepe (Gođenje)
29.Hamdija Muratović iz Žepe (Gođenje) – bolesnik
31.Rasim Mujkić iz Žepe (Brložnik)
32.Amir Mustafić iz Lule – ranjenik
33.Nezim Otajagić iz Žepe – ranjenik
34.Pašan Omanović iz Žepe
35.Nedžad Ramić iz Žepe – ranjenik
36.Nedžad Salić iz Žepe – ranjenik
37.Šefik Špiodić iz Žepe – ranjenik
38.Hamdija Torlak iz Žepe (Brložnik) – pregovarač za evakuaciju
39.Ejub Uvejzović iz Žepe (Gođenje)
40.Taib Udovičić iz Višegrada
41.Zećir Vatreš iz Žepe
42.Šaban Vatreš iz Žepe
43.Himzo Vatreš iz Žepe

Početkom augusta, oko Višegrada je zarobljen Jasmin Kulovac (maloljetnik od šesnaest godina) i doveden u logore u Rogatici, a kasnije je razmijenjen. Druga osoba bio je također maloljetnik od četrnaest godina, Kadrija Sulejmanović, dijete koje je ostalo iza evakuiranih civila. Uhvatili su ga u Žepi i doveli u logor gdje je bio podvrgnut torturama dželata Rogatice. Dvojica od trojice pregovarača ispred civilne vlasti, koji su dogovarali evakuaciji civila, zarobljeni su, mučeni u logoru Rogatica, a potom im se izgubio svaki trag. Vođeni su kao nestali sve do 2005. godine kada su pronađeni njihovi posmrtni ostaci oko sela Vragolovi kod Rogatice. Bili su to Mehmed – efendija Hajrić i Amir Imamović. Treći pregovarač koji je, također, bio zarobljen, Hamdija Torlak, srećom je pušten, odnosno razmijenjen.
Esed Cocalić, koji se također nalazi na spisku, odveden je u nepoznato i nikad mu se nije saznalo za sudbinu. Za njegov nestanak, kako svi kažu, krivi se Milan Lukić (iz Višegrada) koji ga je tražio, pronašao i odveo. Svi ostali su razmijenjeni krajem devedeset i pete i početkom devedeset šeste. Glavni komandant (upravnik) logora u Rogatici po svjedočenju svih preživjelih, bio je Zoran Nešković, a za zamjenika je imao Peru Despotovića. Obojica su iz Rogatice. Po svjedočenju mnogih, sve torture, patnje i provokacije doživjeli su upravo od poznatih Rogatičana.

plbih.org

[Dedo]

in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #27039

Ispovjest dječaka iz logora Sušica

-Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima, ispovijedio se, prvi put, tada trinaestogodišnjak, Damir Kičić

Amir Topčić, Nedim Salaharević i Damir Kičić 14. septembra 1992. godine bili su najstariji muškarci deportovani kroz vlasenički kazamat Sušica na tadašnju slobodnu kladanjsku teritoriju. Amiru je bilo dvanaest, a Damiru i Nedimu po trinaest godina. Prošli su kroz minska polja na liniji razgraničenja i sa zebnjom se sjećaju najstrašnijih doživljaja iz djetinjstva. Danas, kao odrasli ljudi, ogorčeni su jer se počinitelji najmonstruoznijih zločina i dalje šetaju slobodni. Neke sreću kada, urijetko, odu u Vlasenicu, druge viđaju u institucijama i uniformama. Kažu kako je nedavno hapšenje Dragana Bastaha – zvanog Car, Gorana Viškovića, poznatijeg kao Vjetar i Veljka Bašića mali pomak, poslije petnaest godina, u rasvjetljavanju najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u Vlasenici 1992. godine. U ekskluzivnoj ispovijesti o ovim dešavanjima ispričali su svoje doživljaje i potresna sjećanja.

Oteti otac

– Otac me je za ruku poveo sa sobom u stanicu policije da se prijavi i provjeri zašto ga danima traže razne patrole. Otišao je sa Sretom Lakićem i Zoranom Obrenovićem. Ostao sam ispred stanice policije da ga sačekam. Nije se vraćao dugo i počeo sam plakati. Izašao je Sreto Lakić, opalio mi šamar, opsovao i otjerao me kući. Oca nisam poslije toga vidio niti znam za njegovu sudbinu, ispričao je Damir Kičić sjećajući se tog strašnog 28. augusta 1992. godine, kada je ostao bez oca. Damirov brat Galib, kome je tada bilo sedamnaest godina, ostao je u logoru Sušica i ne zna mu se za sudbinu.

– Oko tri sata ujutro 13. septembra Ignjat Kraljević, Miodrag/Mićo Koroman i još trojica sakupili su Bošnjake koji su još ostali u svojim kućama. Razvaljivali su vrata i pobili sve koji nisu otvorili. Oni koji su otvorili vrata svojih kuća, sakupljeni su i odvedeni u logor Sušica. Mićo je ušao kroz razbijeni prozor na ulaznim vratima naše kuće. Izveo je moju majku, brata, mene i žene koje su se s nama skrivale. Poveli su me sa sobom da idemo od kuće do kuće. Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima, ispovijedio se tadašnji trinaestogodišnjak Damir Kičić. Vidio je kada je Koroman odveo njegovog daidžu Muju Karića, te Muju Patkovića i Almira Dautovića. Traume zbog ovih, očima dječaka viđenih zločina, ostavile su traga na ovog mladića. Još veću traumu njemu i njegovoj porodici izaziva istina da njegov otac i brat nikada nisu pronađeni, niti se zna gdje su ubijeni.

Škorpion na dječačkom potiljku

Prvi put je javno progovorio u ovoj ispovijesti.
Kada je došao na slobodne teritorije, te 1992. godine, dao je nekome izjavu. Od tada ga niko nije pozvao da svjedoči. Još više je ogorčen što se poslije petnaest godina sporo razotkrivaju zločini, kažnjavaju zločinci i ekshumiraju masovne grobnice u kojima je stotine još neotkrivenih žrtava.

– Dragan Bastah mi je nišanio škorpionom u potiljak kada me jednog dana zatekao kako igram košarke u dvorištu. Primijetio me, zaustavio se svojim vozilom, istrčao i pitao koga ima u kući. Stajao sam ukopan pred njim kada mi je naredio da se okrenem prema lipi u našem dvorištu. Osjetio sam cijev pištolja na potiljku i čuo kada je škljocnulo. – Imaš danas sreće rekao je i ostavio me na miru ispovijeda se Nedim Salaharević. Njegovom bratu Edinu, jugoslovenskom košarkaškom juniorskom reprezentativcu, tada devetnaestogodišnjaku, Bastah je zaprijetio da nikada neće izaći iz Vlasenice živ. I nije. Ostao je u logoru Sušica zajedno sa ocem Muhamedom. Za njihovu sudbinu ne znaju ništa.

– Gledao sam kroz prozor u kupatilu kako u susjednoj kući Bastah siluje šesnaestogodišnju djevojčicu. Silovao ju je na balkonu. Dovodili su djevojčice od dvanaest godina. Orgijanja su trajala noćima i danima. Kada su me poveli iz logora u deportaciju, on me je otimao iz majčinog zagrljaja uz prijetnju da će me ostaviti: – Za tri godine će on postati Alijin vojnik, govorio je. Nakon ubjeđivanja moje majke koja je, plačući, govorila kako me neće ostaviti, i da se jedan Arkanovac tada nije usprotivio Bastahu, ko zna šta bi sa mnom bilo govori Nedim Salaharević. Ni njega nikada niko nije zvao da svjedoči o onome što je vidio i proživio. Istražne radnje teku sporo, a ratni zločinci su sve više sigurni da nikada neće odgovarati za ono što su počinili.

Svjedoci ubistava

Amir Topčić je pozvan da svjedoči o dešavanjima koja je vidio očima dvanaestogodišnjaka u Vlasenici 1992. godine. Tužiteljica mu je, u pozivu, naložila da dovede i svoju majku Aišu, koja je ostala u logoru Sušica, jer nije željela ostaviti muža Abdurahmana i sina Seida. Amirovog brata Sulju su odveli Elvis čurić i Dragan Bastah – Car nekoliko dana prije potpunog etničkog čišćenja Bošnjaka iz Vlasenice, kada su sakupljali muškarce iz ulice jer je na ratištu poginuo njihov saborac, izvjesni Kalimero.

– Goran Višković je odveo Ahmu Klempića u junu dok je popravljao trafostanicu. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni 2003. godine u masovnoj grobnici koja je ekshumirana u Vlasenici. Sa dvije sestre sam deportovan u Kladanj i za roditelje i braću ne znam ništa. Sporo se sve ovo dešava. Ratne zločince često viđam. Drugi su pobjegli iz Vlasenice i ko će odgovarati ako se radi nakaradno kaže Amir Topčić. Na poziv da svjedoči, izrevoltiran, nije se odazvao. Iz Tužilaštva BiH mu je upućeno izvinjenje zbog načinjenih grešaka, ali je obeshrabren površnim istragama i detaljima koji vode istrage u pogrešnom smjeru.

Odlučili su javno progovoriti

Takva praksa je i doprinijela sadašnjoj situaciji da je za zločine u Vlasenici odgovarao u Haškom tribunalu jedino Dragan Nikolić Jenki, a samo posredno Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik. Na sudu bi se uskoro trebali pojaviti nedavno uhapšeni Dragan Bastah – Car, Goran Višković – Vjetar i Veljko Bašić. O ostalima se skoro i ne govori, a kamoli nagovještava njihovo skoro procesuiranje.

Za to vrijeme Amir Topčić, Nedim Salaharević, Damir Kičić i hiljade vlaseničkih Bošnjaka očekuju istinu o svojim najbližim, rođacima, prijateljima i poznanicima, čiji posmrtni ostaci nisu još ni pronađeni. Zato su odlučili o tome javno govoriti da potaknu one neodlučne da iznesu svoja iskustva i posvjedoče o strašnim zločinima.

Vlasenički Bošnjaci su, svojevremeno, pokrenuli inicijativu za izdvajanje ove općine iz Republike Srpske. Jedan od ključnih razloga su desetine nesankcioniranih zločinaca koji i dalje drže ključne funkcije, a nadležne institucije ne čine skoro ništa da se oni uklone iz javnog života i sa slobode. Problem je što je ova općina od rata tamni vilajet i povratak u Vlasenicu, od svih podrinjskih općina, traje najsporije, upravo zbog počinjenih zločina i nekažnjenih zločinaca koji čine sve se povratak Bošnjaka uspori i onemogući. Kada nema Bošnjaka u Vlasenici se ništa ne može promijeniti nabolje.

Majčina patnja

– Ne mogu više podnijeti da moja majka svakoga dana, sve više pati, jer ne zna ništa za oca i brata, a nemoćan sam da bilo šta uradim da zločinci odgovaraju. Kada se tome još doda kako svi u Vlasenici znaju ko je šta uradio, da viđaju ljude na funkcijama i na ulici i ništa im ne možeš, teško je opisati koliko sam ogorčen kaže Nedim Salaharević.

Hiljade ubijenih
Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, od aprila do septembra 1992. godine, u sistematskoj torturi paravojnih jedinica podržanih pješadijom i artiljerijom JNA, ubijeno je 3.000 žena, djece i staraca. Na 117 lokacija nađeni su posmrtni ostaci žrtava, od čega je 620, do sada, identifikovanih osoba. U genocidu, etničkom čišćenju, uz sistematska silovanja djevojčica i žena iseljeno je 90 posto muslimana. Minirana je stogodišnja džamija u gradu i porušene sve džamije u selima Zaklopača, Drum, Piskavice, Pijuci, Durići, Džamdžići, Cerska, i mnogim drugima, odakle su protjerani Bošnjaci.

Prioriteti
– Razumijem da je Srebrenica prioritet zbog dokazanog genocida nad hiljadama Bošnjaka, ali ne mogu shvatiti da ostali počinjeni zločini svakim danom padaju u zaborav. U Vlasenici je ubijeno i nestalo više od 3.000 ljudi, a do sada, petnaest godina poslije, identifikovano je tek nekoliko stotina žrtava. To je neprihvatljivo i neshvatljivo, a površnost u radu Tužilaštva BiH se nedavno pokazala i na mom primjeru kaže Amir Topčić, koji još ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci njegovog oca i dvojice braće.

Svjedoci

– Zbog svega što su proživjeli, i svjesni činjenice da se ratni zločinci ne kažnjavaju, mnogi svjedoci ne žele. Ne žele uprijeti prstom i imenovati zločince. Ne smiju se odlučiti na takav postupak jer se dželati nalaze na slobodi. Ko će zaštiti svjedoke, ako sreću zločince na ulici. Ja sam na ulici u Tuzli sreo, nekoliko godina poslije rata, čovjeka koji je bio u jedinici koja je počinila najstrašnije zločine. Kada sam ga pitao šta je sa grupom Bošnjaka koje su odveli njegovi saborci, a među njima je i on bio, rekao je kako su pobijeni na Debelom Brdu. Poslije toga ništa sa neskrivenim ogorčenjem govori Damir Kičić.

Osumnjičeni

Vlasenički Bošnjaci su markirali neka imena osumnjičenih za počinjene ratne zločine koje su vidjeli da učestvuju u silovanjima, ubijanjima, etničkom čišćenju i organizaciji počinjenih ratnih zločina. Uglavnom su to njihove komšije, poznanici, školski drugovi, a neki su odrasli u zajedničkom druženju sa Bošnjacima: Dragan Nikolić – Jenki, Dragan Bastah – Car, Goran Višković – Vjetar, Ignjat Kraljević, Miloš Šargić, Mišo Četković, Ljuban Stanišić, Goran Ninić – Nino, Zoran Obrenović, Ognjen Ostojić, Svetozar Andrić, Mišo Pelemiš, Milan Ristanović, Dragan Ignjatović, Ljubislav Petrović, Simo Stupar, Aleksandar čurić – Aco, Elvis čurić, Goran Tešić, Veljko Bašić, Goran Gorić, Slađan Pajić, Momo Todorović, Rade Vitorević, Todor Bošković, Saša Došić, Veselin Došić, Mišo Gojgolović, izvjesni Majstorović, vozač u Poletu, Zoran Pajić, Zoran Jovanović, Pero Ćurić, Ljubomir Burlica zvani Ljubiša, Vera (Miloš) Matić, Rajko Dukić, Vlado Stupar, Zoran Tešić, Dragan Bjelanović, Rade Bjelanović, Milenko Golić, Miloš Matić, Mišo Todorović, Vojka Celiković, Dušan Dosić, Milan Drakulić, Mane čurić, Goran Garić, izvjesni Zenga, Boban Kovačević, Goran Kovačević, Dragiša Milaković, Miljan Miljanić, Čedo Pajić, Goran Pajić, Nebojša Pajić, zvani Bajaga, Milan Samardžić, Pero Surić, Todor Todorović, Čedo Vrzina, Mićo Vuković i drugi.

Srbin veći od Srba

Vlaseničani poznaju Elvisa Đurića koji je protjerao svoju majku Bošnjakinju i ubio svog daidžu da dokaže kako je veliki, lojalni Srbin. Na poziciji šefa krim-policije u Vlasenici bio je do 2003. godine i tada mu se gubi svaki trag. Njegov brat Aleksandar i danas živi u Vlasenici. Bili su u vodu smrti čiji su pripadnici izvršili najstrašnije zločine i etničko čišćenje. Niko nije odgovarao zbog toga.

plbih.org

[Dedo]

in reply to: Poezija #27038

Bosanska siročad

[color=#000080]Svijetom siročad bosanska hode,
umorni nastambe nove traže,
Ponekad zastanu i pitaju se,
Gdje li adeti njihovi vaze?

Mnogima ukrug puti hode
a toprak nazad silinom zove,
gorak je okus nafake tuđe
i tvrd je jastuk postelje nove.

U korov zarasli prag čeka,
nada se povratku i proživljenju,
i odžak nakrivljen prkosno stoji
stare vatre toplinu ćuti.

Sve čeka povratka dan,
i svoga starog stanara,
ponovne graje da čuje žar
gdje djeca stignu tu je raj.

Pjesme i svirke bliži se dan
svatko ce lahko osjetit slast
kad Bošnjak svome topraku dođe
jače no ikad branit će čast.

Niko ga više pomjerit neće,
nit dušman, nit zao glas
u tuđoj duši nevjerstvo kleti,
zna Bošnjak dobro gdje mu je spas.

Bratske je ruke iskren stisak
A svake druge lažan je hvat,
Napokon snovi postaše java
Dječijih koraka čuje se bat.

Bosna, sudbina njihova je,
Nišani, meljnici i brda njena,
I šume i rijeke čiste ko suze
I majke njihove i sestre
Sve se to Bosnom,
njihovom zove

(tresanica5)[/color]

[Dedo]

in reply to: Zanimljivosti #26970

http://www.youtube.com/watch?v=_HMK6WL_RUc

EVO OVO JE LIJEK PROTIV SVIH BOLESTI I SVIH NEDACA:

OVO ODVRACA OD TURABIJA:

[Dedo]

in reply to: Zanimljivosti #26991

http://www.youtube.com/watch?v=_HMK6WL_RUc

EVO OVO JE LIJEK PROTIV SVIH BOLESTI I SVIH NEDACA:

OVO ODVRACA OD TURABIJA:

[Dedo]

in reply to: Zanimljivosti #26961

[Dedo]

in reply to: Zanimljivosti #26979

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #26960

“Oni koji ne spoznaju svoju historiju osudzeni su da je ponavljaju”!

Bosnjaci.Net |

[b][b]
U povodu 25. novembra – Dana državnosti BiH
NAKON AGRESIJE I GENOCIDA TJERAJU NAS DA SEBI I SVIJETU DOKAZUJEMO DA JE BOSNA I HERCEGOVINA NASA ZEMLJA[/b] Autor: Emir Ramić:

Objavljeno: 24. November 2010. 15:11:48
Emir RAMIĆ: Narodi i građani Bosne i Hercegovine, tokom njene hiljadugodišnje povijesti, uprkos svim iskušenjima, uspjeli su očuvati taj aksiom kao ideju vodilju opstojnosti i ne samo Bosne i Heercegovine, već i Evrope i Svijeta.
Međutim neprijatelji tog aksioma nakon svake agresije i genocida tjeraju nas, da sebi i svijetu dokazujemo da je Bosna i Hercegovina bosanskohercegovačka zemlja, moguća samo kao zajedničko dobro njenih naroda i građana na cijelom njenom teritoriju. Znali su neprijatelji Bosne i Hercegovine da je ona moguća samo kao zajedničko dobro. Zato su počinili toliko neviđenog zla ljudima od Bosne i Hercegovine. Sve u cilju da bi je učinili nemogućom kao državom i društvom, ali i kao prostorom bitisanja ideje Bosne i bosanskog duha. Htijeli su je samo za sebe. Zato su napravili paradržavne nacionalističke tvorevine da bi Bosni i Hercegovini oduzeli njenu državnost, integritet i suverenost, a njene narode i građane međusobno suprostavili u nadi da bi tako izbjegli međunarodnu osudu za agresiju i genocid.
Dobra je zemlja Bosna i Hercegovina, vrelo najljepše ljudske vrste, jer je iznjedrila prepoznatljiv trag spasenja čovjeka i civilizacije, oličenih u suživotu različitosti i priznavanju, poštovanju, prihvatanju i toleranciji drugog i drugačijeg, tako često napadanih od neljudi, koji još hodaju dobrom zemljom Bosnom i Hercegovinom, koji će hoditi dobrom zemljom Bosnom i Hercegovinom sve dok istina i pravda o agresiji i genocidu ne pobijedi.

Građani Bosne i Hercegovine se ne smiju pomiriti s bezizlaznim stanjem u koje su dovedeni usljed neodgovornih politika i političara koji zagovaraju nacionalni ekskluzivizam radi etnoteritorijalizacije bosanskohercegovačkog društvenog i državnog tkiva. Prvi korak u bosanskohercegovačkoj renesansi je izgradnja sistema vladavine zakona. Na toj se osnovi zida nacija i država.

Bosna i Hercegovina nije upitna država. Prava njezinih građana i naroda su ono što nije upitno. Republika Bosna i Hercegovina je priznata država, članica Ujedinjenih Nacija. Niko nema pravo otcijepiti ni centimetar njene teritorije.

Potrebno je napraviti programske, probosanskohercegovačke koalicije povrh etnonacionalnih blokova koji su u suštini antibosanski izum velikodržavnih koncepcija. Potrebna nam je jedna jaka programska probosanskohercegovačka koalicija.

Bosna i Hercegovina, kao neuništivo zajedničko dobro svih svojih građana i naroda je državno, društveno i teritorijalno nedjeljiva. Ona je jednako bosanskohercegovačka za sve njene narode i građane koji žive u njoj. To je aksiom Bosne i Hercegovine, koga ne treba dokazivati. Narodi i građani Bosne i Hercegovine, tokom njene hiljadugodišnje povijesti, uprkos svim iskušenjima, uspjeli su očuvati taj aksiom kao ideju vodilju opstojnosti i ne samo Bosne i Heercegovine, već i Evrope i Svijeta.

Međutim neprijatelji tog aksioma nakon svake agresije i genocida tjeraju nas, da sebi i svijetu dokazujemo da je Bosna i Hercegovina bosanskohercegovačka zemlja, moguća samo kao zajedničko dobro njenih naroda i građana na cijelom njenom teritoriju. Znali su neprijatelji Bosne i Hercegovine da je ona moguća samo kao zajedničko dobro. Zato su počinili toliko neviđenog zla ljudima od Bosne i Hercegovine. Sve u cilju da bi je učinili nemogućom kao državom i društvom, ali i kao prostorom bitisanja ideje Bosne i bosanskog duha. Htijeli su je samo za sebe. Zato su napravili paradržavne nacionalističke tvorevine da bi Bosni i Hercegovini oduzeli njenu državnost, integritet i suverenost, a njene narode i građane međusobno suprostavili u nadi da bi tako izbjegli međunarodnu osudu za agresiju i genocid.

Ali dobro su se prevarili. Niti je Bosna i Hercegovina uništena, niti su zločinci izbjegli osudu za najstrašnija kršenja međunarodnog humanitarnog prava u Evropi poslije Drugog svijetskog rata. Bosne i Hercergovine je bilo ima i biće dok ima prijatelja ideje Bosne i bosanskog duha.

Svim građanima Bosne i Hercegovine koji se osjećaju da pripadaju Bosni i Herecegovini čestitam Dan državnosti uz podsjećanje da taj veliki praznik obilježava historijski kontinuitet Bosne i Hercegovine kao države i dokazuje da narod koji se ne odriće svijetlih momenata vlastite prošlosti ima neotuđivo pravo da od budućnosti zahtijeva da saćuva tekovine svojih predaka.
Naše raznolikosti su naše bogatstvo, a nikako nedostatak. Slobodna, demokratska i prosperitetna Bosna i Hercegovina apsolutni je interes i potreba svih njenih građana u matici i dijaspori. Ali kao što se bez uvažavanja drugog i drugačijeg, ne može se zamisliti nikakav oblik prosperitetne Bosne i Hercegovine, takon nakon agresija i genocida treba imati snage suočiti se s istinom o prošlosti, bez čega nema budućnosti.

Bosna i Hercegovina nikada više nije osporavana nego sada. Prekrajaju se historijske činjenice i negira teritorijalni, politički i državni kontinuitet Bosne i Hercegovine. Danas u svijetu im više od dvije stotine suverenih država koje su članice Ujedinjenih naroda. Svaka od tih država ima politički narod koji se najčešće zove po imenu države, neovisno od toga da li jedan narod u toj državi ima apsolutnu većinu u stanovništvu, ili u toj državi živi više etničkih zajednica, ili da li se radilo o federalnim ili unitarnim državama, to je potpuno irelevantno. Jedino Bosna i Hercegovina kao članica Ujedinjenih naroda nema svog političkog naroda. Bolje reći nema ga u Ustavu, on postoji, to su građani Bosne i Hercegovine, državljani Bosne i Hercegovine koje čine tri etničke zajednice Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ustavno ne postojanje političkog naroda u Bosni i Hercegovini doprinosi procesu koncentracije državne političke moći u entitetima, koji to koriste i ne žele da svoju političku moć prenesu na državne institucije i pravni sistem države. Često se zaboravlja da Bosna i Hercegovina nije samo multietničko, multivjersko i multikulturno, već i poltičko društvo, da građani kao pojedinci, članovi tog političkog društva imaju svoj zaseban dom u Parlamentu Bosne i Hercegovine, kojeg kroz institucije entitetske većine svodimo na parlamentarni dom bez faktičke političke moći.

Moderne države i politički sistemi su afirmirali razliku između etničke i državljanske nacije. U ustavni kategorijalni sistem Bosne i Hercegovine je potrebno napraviti razliku između političkog i etničkog identiteta. Politički identitet vezati za ime države, a etnički identitet ostaje, njega treba i dalje razvijati i kultivirati. On nimalo ne smeta jer bogatstvo Bosne i Hercegovine kao multikulturne, multivjerske i multinacionalne države je paradigma buduće Evrope.

Svim građanima Bosne i Hercegovine koji se osjećaju da pripadaju Bosni i Herecegovini čestitam Dan državnosti uz podsjećanje da taj veliki praznik obilježava historijski kontinuitet Bosne i Hercegovine kao države i dokazuje da narod koji se ne odriće svijetlih momenata vlastite prošlosti ima neotuđivo pravo da od budućnosti zahtijeva da saćuva tekovine svojih predaka.

Bosno i Hercegovino, sretan ti 25. novembar, Dan državnosti

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #26978

“Oni koji ne spoznaju svoju historiju osudzeni su da je ponavljaju”!

Bosnjaci.Net |

[b][b]
U povodu 25. novembra – Dana državnosti BiH
NAKON AGRESIJE I GENOCIDA TJERAJU NAS DA SEBI I SVIJETU DOKAZUJEMO DA JE BOSNA I HERCEGOVINA NASA ZEMLJA[/b] Autor: Emir Ramić:

Objavljeno: 24. November 2010. 15:11:48
Emir RAMIĆ: Narodi i građani Bosne i Hercegovine, tokom njene hiljadugodišnje povijesti, uprkos svim iskušenjima, uspjeli su očuvati taj aksiom kao ideju vodilju opstojnosti i ne samo Bosne i Heercegovine, već i Evrope i Svijeta.
Međutim neprijatelji tog aksioma nakon svake agresije i genocida tjeraju nas, da sebi i svijetu dokazujemo da je Bosna i Hercegovina bosanskohercegovačka zemlja, moguća samo kao zajedničko dobro njenih naroda i građana na cijelom njenom teritoriju. Znali su neprijatelji Bosne i Hercegovine da je ona moguća samo kao zajedničko dobro. Zato su počinili toliko neviđenog zla ljudima od Bosne i Hercegovine. Sve u cilju da bi je učinili nemogućom kao državom i društvom, ali i kao prostorom bitisanja ideje Bosne i bosanskog duha. Htijeli su je samo za sebe. Zato su napravili paradržavne nacionalističke tvorevine da bi Bosni i Hercegovini oduzeli njenu državnost, integritet i suverenost, a njene narode i građane međusobno suprostavili u nadi da bi tako izbjegli međunarodnu osudu za agresiju i genocid.
Dobra je zemlja Bosna i Hercegovina, vrelo najljepše ljudske vrste, jer je iznjedrila prepoznatljiv trag spasenja čovjeka i civilizacije, oličenih u suživotu različitosti i priznavanju, poštovanju, prihvatanju i toleranciji drugog i drugačijeg, tako često napadanih od neljudi, koji još hodaju dobrom zemljom Bosnom i Hercegovinom, koji će hoditi dobrom zemljom Bosnom i Hercegovinom sve dok istina i pravda o agresiji i genocidu ne pobijedi.

Građani Bosne i Hercegovine se ne smiju pomiriti s bezizlaznim stanjem u koje su dovedeni usljed neodgovornih politika i političara koji zagovaraju nacionalni ekskluzivizam radi etnoteritorijalizacije bosanskohercegovačkog društvenog i državnog tkiva. Prvi korak u bosanskohercegovačkoj renesansi je izgradnja sistema vladavine zakona. Na toj se osnovi zida nacija i država.

Bosna i Hercegovina nije upitna država. Prava njezinih građana i naroda su ono što nije upitno. Republika Bosna i Hercegovina je priznata država, članica Ujedinjenih Nacija. Niko nema pravo otcijepiti ni centimetar njene teritorije.

Potrebno je napraviti programske, probosanskohercegovačke koalicije povrh etnonacionalnih blokova koji su u suštini antibosanski izum velikodržavnih koncepcija. Potrebna nam je jedna jaka programska probosanskohercegovačka koalicija.

Bosna i Hercegovina, kao neuništivo zajedničko dobro svih svojih građana i naroda je državno, društveno i teritorijalno nedjeljiva. Ona je jednako bosanskohercegovačka za sve njene narode i građane koji žive u njoj. To je aksiom Bosne i Hercegovine, koga ne treba dokazivati. Narodi i građani Bosne i Hercegovine, tokom njene hiljadugodišnje povijesti, uprkos svim iskušenjima, uspjeli su očuvati taj aksiom kao ideju vodilju opstojnosti i ne samo Bosne i Heercegovine, već i Evrope i Svijeta.

Međutim neprijatelji tog aksioma nakon svake agresije i genocida tjeraju nas, da sebi i svijetu dokazujemo da je Bosna i Hercegovina bosanskohercegovačka zemlja, moguća samo kao zajedničko dobro njenih naroda i građana na cijelom njenom teritoriju. Znali su neprijatelji Bosne i Hercegovine da je ona moguća samo kao zajedničko dobro. Zato su počinili toliko neviđenog zla ljudima od Bosne i Hercegovine. Sve u cilju da bi je učinili nemogućom kao državom i društvom, ali i kao prostorom bitisanja ideje Bosne i bosanskog duha. Htijeli su je samo za sebe. Zato su napravili paradržavne nacionalističke tvorevine da bi Bosni i Hercegovini oduzeli njenu državnost, integritet i suverenost, a njene narode i građane međusobno suprostavili u nadi da bi tako izbjegli međunarodnu osudu za agresiju i genocid.

Ali dobro su se prevarili. Niti je Bosna i Hercegovina uništena, niti su zločinci izbjegli osudu za najstrašnija kršenja međunarodnog humanitarnog prava u Evropi poslije Drugog svijetskog rata. Bosne i Hercergovine je bilo ima i biće dok ima prijatelja ideje Bosne i bosanskog duha.

Svim građanima Bosne i Hercegovine koji se osjećaju da pripadaju Bosni i Herecegovini čestitam Dan državnosti uz podsjećanje da taj veliki praznik obilježava historijski kontinuitet Bosne i Hercegovine kao države i dokazuje da narod koji se ne odriće svijetlih momenata vlastite prošlosti ima neotuđivo pravo da od budućnosti zahtijeva da saćuva tekovine svojih predaka.
Naše raznolikosti su naše bogatstvo, a nikako nedostatak. Slobodna, demokratska i prosperitetna Bosna i Hercegovina apsolutni je interes i potreba svih njenih građana u matici i dijaspori. Ali kao što se bez uvažavanja drugog i drugačijeg, ne može se zamisliti nikakav oblik prosperitetne Bosne i Hercegovine, takon nakon agresija i genocida treba imati snage suočiti se s istinom o prošlosti, bez čega nema budućnosti.

Bosna i Hercegovina nikada više nije osporavana nego sada. Prekrajaju se historijske činjenice i negira teritorijalni, politički i državni kontinuitet Bosne i Hercegovine. Danas u svijetu im više od dvije stotine suverenih država koje su članice Ujedinjenih naroda. Svaka od tih država ima politički narod koji se najčešće zove po imenu države, neovisno od toga da li jedan narod u toj državi ima apsolutnu većinu u stanovništvu, ili u toj državi živi više etničkih zajednica, ili da li se radilo o federalnim ili unitarnim državama, to je potpuno irelevantno. Jedino Bosna i Hercegovina kao članica Ujedinjenih naroda nema svog političkog naroda. Bolje reći nema ga u Ustavu, on postoji, to su građani Bosne i Hercegovine, državljani Bosne i Hercegovine koje čine tri etničke zajednice Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ustavno ne postojanje političkog naroda u Bosni i Hercegovini doprinosi procesu koncentracije državne političke moći u entitetima, koji to koriste i ne žele da svoju političku moć prenesu na državne institucije i pravni sistem države. Često se zaboravlja da Bosna i Hercegovina nije samo multietničko, multivjersko i multikulturno, već i poltičko društvo, da građani kao pojedinci, članovi tog političkog društva imaju svoj zaseban dom u Parlamentu Bosne i Hercegovine, kojeg kroz institucije entitetske većine svodimo na parlamentarni dom bez faktičke političke moći.

Moderne države i politički sistemi su afirmirali razliku između etničke i državljanske nacije. U ustavni kategorijalni sistem Bosne i Hercegovine je potrebno napraviti razliku između političkog i etničkog identiteta. Politički identitet vezati za ime države, a etnički identitet ostaje, njega treba i dalje razvijati i kultivirati. On nimalo ne smeta jer bogatstvo Bosne i Hercegovine kao multikulturne, multivjerske i multinacionalne države je paradigma buduće Evrope.

Svim građanima Bosne i Hercegovine koji se osjećaju da pripadaju Bosni i Herecegovini čestitam Dan državnosti uz podsjećanje da taj veliki praznik obilježava historijski kontinuitet Bosne i Hercegovine kao države i dokazuje da narod koji se ne odriće svijetlih momenata vlastite prošlosti ima neotuđivo pravo da od budućnosti zahtijeva da saćuva tekovine svojih predaka.

Bosno i Hercegovino, sretan ti 25. novembar, Dan državnosti

[Dedo]

in reply to: Jubileji na stranici #26883

Lijepe cestitke Mustafi i Tevi od Dede,za 4000 diti trud na stranici jedno veliko Aferim.

[Dedo]

in reply to: Jubileji na stranici #26890

Lijepe cestitke Mustafi i Tevi od Dede,za 4000 diti trud na stranici jedno veliko Aferim.

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #26849

Naslovnae-BibliotekaGeografijaHistorijaObrazovanjePisana riječWebportalForumNaslovna Bosna od 1918-1945 Srpska agrarna reforma i kolonizacija 1918 Srpska agrarna reforma i kolonizacija 1918
Tuesday, 09 November 2010 16:41 | Written by Ajla |
AUTOR: Prof.dr. Dzenana Efendic
Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina prosiri svoj drzavni teritorij i protjera nesrpske narode, kao sto su to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji na pobjedama u ratu, nego za pregovarackim stolovima, uz podrsku njihovih ratnih saveznika. Uza Srbija, koja je obuhvacala Beogradski pasaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine prosirila se teritorijalno na Kosovo,dio Sandzaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim podrucjima pocinile zlocin genocida nad Albancima,Bosnjacima,i Makedoncima. Palili su citava naselja ubijajuci civilno stanovnistvo na najprimitivniji nacin, nozevima, sjekirama,i tupim drvenim maljevima. Takav zlocin nije bio zabiljezen u Evropi od Selidbe naroda.Progon nesrpskog stanovnistva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti,pa je doslo do masovnog iseljavanja, sto je uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provodjenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika.Prvo navedeno prosirenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja pocetak realizacije politickog programa, koji je definiran u “Nacertaniju” iz 1844. godine, Ilije Garasanina.

-Srpska ideologija osvajanja teritorija:

Srpski nacionalni program u “Nacertaniju” 1844. godine polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeca, uz odredjene promjene koje su bile posljedica politickih dogadjanja sredinom proslog stoljeca. U stvari “Nacertanije” je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu na susjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od cinjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da ce nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U “Nacertaniju” je navedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predvidja prikljucenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij ukljucuju podrucja bosansko-hercegovacka i vojvodjanska, koja nisu bila obuhvacena Dusanovim carstvom. Kasnije “Nacertanije” ce postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovica i Karadjordjevica, vec i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih cetnickih Stevana Moljevica i Draze Mihailovica, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.

Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da “svi Srbi zive u jednoj drzavi”. Zbog toga se vrsi promjena etnicke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim podrucjima radi kolonizacije srpskog stanovnistva. Mi cemo se u nasem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918. godine.

– Promjene vlasnistva nad zemljisnim posjedima 1918. godine :

Radi boljeg uvida u stanje vlasnistva nad zemljisnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrasticniji nacin provedena, koristit cemo se posljednjim popisom zemljisnog posjeda i stanovnistva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj. Prema tom popisu Bosnjaci-muslimani su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i “ostali” 0,3 posto zemljisnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bosnjacki narod je dosao u podredjeni polozaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politicka i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan nacin proveden je genocid nad Bosnjacima oduzimanjem zemljisnog posjeda, uz simbolicnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplacena. Preko noci su mnoge obitelji bogatasa zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za zivot. Nekim obiteljima su cak uzeli gospodarske zgrade i okucnice. Poceo je proces masovnog osiromasenja bosnjackog naroda i egzodus u Tursku.

Otetu zemlju bosnjackih obitelji dobile su srpska domacinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljisnje knjige upisali su se kao vlasnici koji nista nisu platili za dobiveni posjed. To imje bila nagrada za to sto pripadaju povlastenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu nacertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu prikljuciti Velikoj Srbiji.

Omjer genocida nad Bosnjacima mozemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasnicke strukture zemljisnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bosnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednom i sumskog zemljista. Od akcionarskih drustava, banaka i drugih institucijaoduzeto je 110.922 hektara zemljista.

Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, medju kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a narocito “solunasi”. Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po cetiri clana, onda proizlazi daje skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljista i znatno se obogatio. Ostrica agrarne reforme 1918. I 1919. godine najvise je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog ozivljavanja svetosavske ideologije cija je sintagma – jedan narod jedne religije u jednoj drzavi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan nacin provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su zivjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljista, koji su dodijeljeniu vlasnistvo 48.267 srpskih obitelji.

Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala cetiri clana, proizlazi da je skoro 200 tisuca clanova srpskih obitelji dobilo zemlju, cime se je znatno izmijenila vlasnicka i etnicka struktura stanovnistva. Proces iseljavanja i sa tog podrucja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovnistva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. Godine je provedena u znatno blazem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na podrucja u kojima su zivjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljista, sto prema statistickim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u drzavi. To iznosi 406.981 hekatara zemljista, koje je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji, koje su pretezito kolonizirane iz pasivnih krajeva. Tako je na tompodrucju skoro 1.200.000 clanova obitelji dobilo zemlju u vlasnistvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivseg Beogradskog pasaluka do 1912. godine, sto je dokaz povlastenog polozaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919.godine oduzeto bivsim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito, srpske obitelji. Primjenivsi usvojenu metodologiju da obitelj ima prosjecno cetiri clana, proizlazi da je oko 2.450.000 clanova obitelji dobilo uvlasnistvo i posjed zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog gledista, agrarna reforma je doprinijela najvecoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politicki koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveci stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bosnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljista po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasnistva.

– Povijesno, Banjaluka nije srpski grad:

Pokraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bosnjacima, koristene su i teroristicke metode, kao poznati “mars smrti” u 1919. godini na Bosnjake iz Lijevce polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravnicarskim podrucjima Lijevce polja zivjelo je pedeset tisuca Bosnjaka, od kojih su vise tisuca vlasnika zemljisnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom “marsa smrti”, a preostali dio civilnog stanovnistva su protjerali sa stoljetnih ognjista. Duga kolona stradalnika isla je pjesice do zbirnih logora na Kosovu i Sandzaku, odakle su prebaceni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bosnjaci izgubili zemljisni posjed u opcini Banjaluka na najbrutalniji nacin, genocidom.

Srpske obitelji, bezemljasi i solunasi su se naselili u kuce i zaposjeli otetu zemlju Bosnjaka. Doslo je do nagle promjene demografske i vlasnicke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statisticki pokazatelji da do 1878. godine nijedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljisnog posjeda u Lijevce polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanjei kolonizacija srpskog stanovnistva u opcini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bosnjaci muslimani su bili apsolutna vecina stanovnistva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je danas pao na 19,35 posto.

Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povecavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadrzao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije je doslo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno stanovnistvo obuhvaca Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Od tada se njihov udio u ukupnoj populaciji povecava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostize 34,78 posto, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja moze se zakljuciti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zlocinac Radovan Karadzic, jer se srpsko stanovnistvo u taj grad pocelo naseljavati u XIX. stoljecu.

Nagli porast srpskog stanovnistva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bosnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvecem broju dobili posao i novosagradjene stanove. Uz to povecanju udjela srpskog stanovnistva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuca vojnika i 700 casnika, od porucnika do generala, koji su pretezito iz Srbije i Crne Gore.

Povijest se na jedan nacin ponavlja. U tijeku srpske agresije, od 1992. Do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bosnjacima u gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prigodom popisa stanovnistva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnicki cistom hrvatskom vecinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuce i zemljiste zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljisnog vlasnistva vrsi se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci cinili apsolutnu vecinu stanovnistva. Buduci je povijesno Banjaluka bosnjacki grad, koji se sada nalazi pod okupacijom srpskog agresora, legalna vlada u Sarajevu opravdano trazi da se izvrsi njegova demilitarizacija i da mirnim putem dodje pod kontrolu organa Federacije Bosne i Hercegovine. Radi toga, medjunarodna diplomacija je prihvatila prijedlog o obustavi vojne aktivnosti i mirnog rjesavanja statusa grada Banjaluke putem pregovora.

– Simbolicna naknada za otetu zemlju:

Zastupnik u Saboru ‘ parlamentu – Narodnoj skupstini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radic u svojim govorima i napisima odupiruci se hegemoniji, izmedjuostalog kritizirao je i nacin sprovodjenja agrarne reforme 1918. i 1919.godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Punisa Racic izvrsio zlocin pucajuci u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnickim klupama, ubivsi Pavla Radica i Djuru Basarickog i ranivsi Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana Grandju, pa je dr. Stjepan Radic od posljedica teskog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928.godine. Poslije je odluceno da se Bosnjaci muslimani obestete za oduzeta imanja, pa je drzava priznala da je bilo “nepravilnosti” u provodjenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete zaoduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se pocinje regulirati isplata zemljista.

Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne trzisne vrijednosti, a isplata se je vrsila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa cetiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva puta godisnje pocevsi od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bosnjacima muslimanima je isplacivana naknada za oduzeto zemljiste po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do pocetka Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, sto novcano izrazeno iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaceno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a otalo nenaplaceno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obestecenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je iskljucivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predvidjenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih rata, isplacenesu samo cetiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaceno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivsim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti placena, pa nije mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema misljenju pravnih eksperata pravo na neisplacenu zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija oprovodjenoj agrarnoj reformi sacuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Becu.

-Sazetak :

Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. poceo se primjenjivati nacertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovnistva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandzaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovnistva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Medju prvim zakonskim aktima nove drzave bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasnicke strukture stanovnistva. Ona je najdrasticnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bosnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji.

Na isti nacin postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji suzivjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljista, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, sto ih je dovelo u tezak ekonomski polozaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljista, sto je ispod 1/4 ukupnog zemljista, te je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito srpske, obitelji. Na taj nacin, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 clanova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed obradivo i sumsko zemljiste, pa je time izvrsena prva kolonizacija srpskog stanovnistva, s cime je izmijenjena demografska i vlasnicka struktura nad zemljistem u prvoj Jugoslaviji.

Pravni akti o agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini 1919. do 1933. Godine

1. Proglas regenta Aleksandra o agrarnoj reformi od 5. januara 1919. Godine
2. Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine, Sl. novine KSHS broj 11./1919.
3. Uredba o zabrani otudjivanja i opterecivanja zemljista velikih posjeda od 4. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS, broj 82. od 21. jula 1919. godine.
4. Uredba o upisu vlasnistva bivsih kmetova kmetovskim selistima u zemljisnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine. Sl.novine KSHS 84./1919. godine.
5. Uredba o pobiranju prihoda (zetvi) u 1919. godini s begluckih ziratnih zemljista u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 81./1919. godine.
6. Uredba o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini. Sl. novineKSHS broj 40. od 22. februara 1920. godine.
7. Izmjene u Uredbi o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini od 14. februara 1920. godine.
8. Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini.Sl. novine KSHS 111./1921. godine.
9. Zakon o provedbi djelomicne eksproprijacije zemljista velikih posjeda zajavne interese, kolonizaciju i izgradnju radnickih i cinovnickih stanova.Sl. novine KSHS broj 10/1922. godine.
10. Zakon o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KJ broj 21./1933. godine. Znanstveni i strucni radovi
11. Genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini, agrarnom reformom iz 1918. i 1919. godine, studija financirana od Fonda za naucno istrazivacki rad BiH, Sarajevo, 1991. godine.
12. Kako su Srbi postali zemljoposjednici u Bosni, od Dzenane Efendic Semiz, Muslimanski glas, od 3. V. 1991. godine.
13. Srbi na otetoj zemlji, od Dzenane Efendic Semiz, Novi Vjesnik, 8. VIII.1992. godine. 14. Pravedno 75:25 posto, od Dzenane Efendic Semiz, Vjesnik, od 26. IX.1995. godine. 15. Medjunarodna diplomacija na ispitu savjesti, od Marka Babica, Vjesnik,23. VI. 1995. godine.

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #26701

Kakvi smo to Srbi i junaci kad streljamo djecu…
Kakvi smo to Srbi i junaci kad streljamo djecu…

Nekadašnji pripadnici Zvorničke brigade VRS govorili su, kao svjedoci Tužilaštva BiH na suđenju Miloradu Trbiću, o zarobljavanju i strijeljanju 1.000 Bošnjaka iz Srebrenice u školi u selu Orahovac 14. jula 1995. godine,
prenosi Birn.

Nakon Lazara Ristića, drugi svjedok Tužilaštva, Tanacko Tanić, u vrijeme ovih događaja bio je blagajnik u komandi Zvorničke brigade, ali je pozvan “da uzme pušku” i dođe do škole u Orahovcu jer “zarobljenici bježe”.
Tanić je ispričao i kako mu je neko “ponudio automat” i rekao da “ide da strijelja”, što je, tvrdi, odbio i, s Goranom Bogdanovićem i Čedom Jovićem, pripadnicima Vojne policije, otišao na put pored škole “kako bi sprečavali
dolazak civila na igralište”. Dok su tu bili, slušali su rafale iz okolice.
– Znali smo da strijeljaju, da nema govora o razmjeni. Kad sam vidio da među zarobljenima ima i djece, bilo mi je krivo što maker njih ne izdvoje. Kakvi smo to mi veliki Srbi i junaci kad strijeljamo djecu… – rekao je Tanić.

Radovalo bi me kad bi mnogo onih koji ponjekavaju sta su radili Srbi u toku agresije i etnickog ciscenja,pa da im bude malo jasnije ovo su poslijeratne izjave ljudi koji se stide da su Srbi.Ove izjave nisu nastale pod prisilom ni pod strahom za goli zivot,kao sto su mnogi Muslimani u zarobljenistvu morali citati sto im je predoceno i poslije toga izgubili glave.E jesu junaci i bili kad sa svom opremom desetina specijalaca na Trnovu ubija pred kamerama 6 mladica iz Srebrenice,koji su povezani zicom sa rukama na ledima.Veliko junastvo.

[Author]

Posts