-
________
Zambijeva povratnicka prica sa Pasic Kule
Kod nane Mule na Pasic Kuli
Ponedjeljak 19 maj 2008 godine
Odavno sam se spremao da odem na Pasic Kulu i posjetim jednu povratnicu u tom selu ,vremesnu staricu Cavcic Mulu.
Kao i uvjek sa mnom krecu moja djeca ali nikako bez unuka Imana . Ne moze ga covjek ostaviti vec je omudro i malo, malo pa zove deda.
I eto tako igrajuci se sa njim u autu brzo se popesmo na Kulu .
Dragi boze, ljepota, lijepo vrijeme. Sve ozelenilo. Cista hava ,gledam cesmu iz 1937 godine. Stali putnici namjernici da piju vode a iznad cesme …..Vrati mi se slika iz 60-ih nekako s proljeca sto rece Kemal Monteno u svojoj pjesmi .
Iznad cesme je kuca Salihage Bajica, babe naseg mesara Omera -Omerice .
Kako rekoh nekako s proljeca razvedose mi se babo i majka. 1965 godine dovede me babo rahmetli zajedno sa bratom Kasimom kod Salihage i Salihaginice Hasibe, bogme da nas cuvaju, goje i paze. Ti meni dragi ljudi dadose sve od sebe da se ja i moj Kasim osjecamo udobno.
Stvarno su nas pazili i cuvali kao svoju najrodjeniju djecu i to bjese 1967 god dok se babo ne ozeni po drugi put. Eto gledam sad, slika ispred mene koja dominira, rusevina. Ociscena, temelji cisti i oni svjedoce o jednom vremenu o velicini ljudske duse. Nema vise kuce, nema Salihage. Nema Salihaginice ali ima mene i mog brata Kasima. Mi smo ti koji necemo dati da se zaborave nasi dobrotvori, da im proucimo fatihu i da ih pomenemo kao rodjena djeca i to sjecanje prenesemo na svoju djecu i unucad .
Maknuh se od cesme i okrenuh se prema carsiji. Odozdo ide auto i blica. Zastade , ja se nageh da vidim ko je, kad ono nasmijano lice koje je nama poznato. Ramiz Alajbegovic nazva selam. Odgovorih mu. Dragi boze tog insana nisam dugo vidio, bas mi bi drago zbog slucajnog susreta a jos mi bi draza informacija da je posao u svoje Kopjevice kucu da pravi. Pomislih prvo sala, kad on veli pa evo ide i kamijon sa materijalom za mnom . Kad stvarno teretna Zastava naidje pa je uspjeh i slikati .
Poselamismo se sa Ramizom. On ode svojim poslom a mi prema kuci nane Mule.
Gledam prva kuca sa lijeve strane napravljena i na njoj pise prodaje se i broj telefona .Nije mi milo ni drago sto ovo vidjeh,nego sto prije je prodjem i odem u avliju jednog velikog covjeka, Nurbega Karica Samira, koji gradi kucu od svojih sredstava. Obidjoh oko nje da vidim sta je sve uradio i govorim svojima, mashallah, da ga dragi Allah dz.s nagradi,i hoce inshallah, neda beg svoje. Vidim iz njegove avlije nasu nenu Mulu kako pred kucnim pragom stoji sa komsinicom. Aparat u ruci i odmah zabiljezim taj momenat. Poznade me nena Mula pa rece onoj koni:” Vidis li ga, ovo djete se odgojilo ovdje na kuli, govori ta prkosna i hrabra starica dok ja stojim na avlijskim vratima. Bujrum sine,dobro dosao,mashallah omladine s tobom da su ti zivi i zdravi govori nana Mula. Posto smo se ispitali i sjeli nena bi da devera oko kahve ,ja joj ne dadoh nego joj rekoh sto sam dosao, kojim nijetom. Ta skromna,hrabra zena rece mi:” sine ja ti ne znam pricati to vase gradjanski, ja umijem ono seljacki pa ako ti odgovara:” Ma neno samo ti pricaj razumijem ja tebe, nego reci mi kada si se vratila na Kulu, Boga mi sine 2001godine i to sama. Pa kako zivis, Dobro sucur bogu. Imam penziju, djeca mi redovno dolaze. Sin Munib i scer Sefika iz Sarajeva, a druga scer Hanka iz Gorazda. Pa reci mi kako je na Kuli danas? Evo vidis sine, nemam struje ali bice. Vidis i Nurbeg Karic pravi kucu, Tu je i on ,ali je morao nesta u Sarajevo. Naka posla obaviti,eno tamo kad se krene prema Kozicima ima Enver Kozadra. Nije bilo lahko do sad, sama ti ja budem na Kuli zimi. Ljeti ima naroda , ali ta nasa ljeta kratka i brzo prodju i narod ode u Sarajevo,Gorazde,pa znas sine kako je nekad bilo lijepo na Kuli, Kako se zivjelo a vidi sad. Na kuli su zivjeli
Bajici,Osmanovici,Cavcici,Sivice,Otajagici,Karici,Kozadre,ma nemere sve da mi naum padne,kaka je Pasic kula bila. Eto su je u pjesmi opjevali. Nema vise sine ni mladosti a boga mi ni starosti, mnogi u ratu izginuse a i ovo sto preosta poslije rata polahko nestaje, jedno po jedno. Nema porodice na kuli da nije izgubila nekoga. Ja izgubih svoga muza Mesu i sina Adema, neka im je vjeciti rahmet, Krenuse suze niz izborano i umorno lice nane Mule. Neno Mulo bili su ti ovi sa NTV HAYATA ,skrenuh pricu na drugu stranu . Jesu sine, sami dosli i snimali. Fala im, je li te jos ko obilazio?
Nije vala niko da ja znam ,jes jedne prilike dolazio onaj Pejo (Josip Pejakovic), ali ja nisam bila kod kuce cuvala hajvan tamo na kraju sela .
Vidim posijala si : Jasta nego posijala djeces biti na selu a da ne posijes krumpir , luk, buraniju i tako to. Na sve ti ja stignem i u njivu i oko hajvana i oko kuce . Kako se slazes sa komsijama ?
Ja bogami dobro. Dodje ljudi na cesmu pa svrate na kahvu ,progovorimo. Pitaju trebal mi sta pomoci, ako zatreba ucine mi premda moja djeca meni obezbjedjuju sve sto mi treba pa tako se mnogo i ne molim .
Neno Mulo sta bi porucila nasem narodu u dunjaluku .
Ja him sine zelim sve najbolje, sve sto zelim svojoj djeci zelim i njima, da ih dragi Allah sacuva i sakloni svakog zlaNe boje se rada, ali im fali mehanizacija
Baveći se poljoprivredom, Nezim Omerović hrani i školuje osmero djece i suprugu…
Nezim i Ševala Omerović sa najmlađim sinomPrije pet godina Nezim Omerović sa suprugom Ševalom i djecom Muneverom, Maidom, Ibrahimom, Almasom, Eminom, Osmanom, Nerminom i Aminom vratio se u rogatičko selo Kozići. Desetočlana porodica živi od oko 170 KM dječijeg doplatka. Ipak, neobjašnjivom spretnošću i snalažljivošću u preživljavanju, Nezim hrani brojne ukućane, školuje djecu, a u toku je izgradnja i nove štale na njegovom imanju.
– Bavim se poljoprivredom, imam ovce i kravu. Trebala bi mi još jedna, dvije krave. Imam motokultivator, ali bez traktora je ovdje teško – kaže Nezim.
Odmara kad spava
Najstarije dijete završilo je srednju školu, ostali se školuju u Sarajevu, dok najmlađe ima šest godina.
U susjednoj Čadovini, gdje je prije rata živjelo dvadesetak, a do danas se vratilo šest bošnjačkih porodica, Azem Dženanović svaki dan provodi radeći. “World Vision” mu je obnovio kuću, općina Rogatica donirala krov za štalu, ali briga o stotinu ovaca, dvije krave, voćnjaku sa 200 stabala šljiva zahtijeva puno radno vrijeme.
– Dan prolazi u radu. Odmaram jedino kad spavam. Ujutro se pusti mal, čuvam ga, a po cijeli dan ima se šta raditi. Vrlo je teško, ali nekako se živi. Pomoglo bi mi kada bi mi dali multikultivator – kaže bivši radnik “Energoinvesta”.
Šest godina u kontejneru
U istom selu je i Halima Ajanović, koja je šest godina u kontejneru čekala obnovu kuće.
– Svašta sam predeverala i oboljela sam, dvaput operisana, pa sada zimi moram biti u Sarajevu, a ljeti sam ovdje da bih nešta ostvarila i da čuvam ovo što imam. I kad nije bilo kuće po čitavo ljeto sam krčila. Kiša, vjetar, sve sam to predeverala. Hoću da imam svoj kutak, dok sam živa da sam u svome, da sam rahat – ističe Halima.
Apel rukovodstvu
U mjesnoj zajednici Kozići trenutno živi oko 60 povratničkih porodica, odlučnih da opstanu na svojoj djedovini.
– Apelovao bih i molio rukovodstva, i jedna, i druga, i treća da pomognu ljudima kako bi opstali. Najveći problemi su nedostatak mehanizacije i stoke – kaže predsjednik MZ Milan Kozić.
Puno je obaveza
– Imamo oko 150 ovaca, kravu i oko 200 dunuma zemlje. Puno je obaveza. Posao bi nam olakšao bar motokultivator, kosilica… Predavali smo zahtjeve, ali još nikad ništa – kaže Adila Herenda iz Šljedovića.
avaz, 27.05.2008
Ovo su sve te povratnicke price za koje je suvisan svaki nas komentar. Medju njima ima po koji svijetli primjer kao sto je ovo Ribogojiliste „Slap“ u Zepi.
Ovih dana je clan Predsjednistva BiH Zeljko Komsic bio u Zepi i istakao jos jedan takav primjer. Sa njegovog bloga izvod o posjeti Zepi:“….Žepa i Žepljaci su priča za sebe. Netaknuta priroda i mali zabačeni raj na zemlji. Nevjerovatno zvuči da u Žepi radi pogon sa 120 zaposlenih koji se bavi proizvodnjom svih vrsta organske hrane. Nisam siguran, ali mislim da je Most na Žepi viši od Starog mosta u Mostaru, pravi ambis, ali nema šanse da se skače s njega jer je dubina vode 1-2 metra. I ovaj most ima ozbiljnih napuknuća tako da će se ubrzo morati raditi njegova opravka, odnosno rekonstrukcija.“
Moram postaviti jos jednu veoma lijepu sliku iz Zepe sa zepa-online.com, koja izgleda fantasticno u punoj velicini, ja sam je upolovila.Selo Plane_Nadgaj, tako stoji na slici.
Post count: 2088Plandište,nedjelja popdne 21.o7.2oo8 godine
Danas je nedelja,u Rogatici ništa posebno,dan kao i ostali dani,vrućina i narod bježi u hladovinu.Odlučih popodne otići na Plandište i obići naše povratnike.
Laganom vožnjom kroz grad sa sinom Mirzom dođoh do trafo stanice na Šupljoj gromili,skrenusmo desno,pogledah.Objekat koji se nekad zvao Jasmina,pa onda Kamin,stoji postojano i svjedoči o druženjima Rogatičke raje u kasnim satima.Nema više rah.Saida Guse,prvoga vlasnika Jasmine,ali ima braće Hadžibulića,Huse,Ćamila i Omera.
Oni će ako Bog da rekonstruisati svoj Kamin pa će se opet Rogatička raja okupljati,veseliti i feštati pa makar i onda kada dođu da obiđu svoju Rogaticu.Tako u tom razmišljanju dođoh do kuće našeg Fadila Mišića.
Pred vratima nađoh njegove roditelje,babu Mehmeda,majku Vasviju i rođaka Sabita Otojagića koji danas od svojih sredstava pokri kuću za Hridom.
Fadila i Mujesiru nađoh kako zatvaraju štalu.Uz toplu dobrodošlicu porazgovarasmo o povratničkom životu,problemima.Kao i svaka priča u životu tako i ova ima tokove uspona i padova.
Fadil Mišić je rođen 25.09.1954 godine u LJubomišlju.U Rogaticu doseljava daleke 1959 godine gdje završava osnovnu školu.Srednju školu završava u Zagrebu i to Saobraćajnu tehničku školu.Vrijedno radi i živi u Rogatici sve do 1992 godine,zbog olujnih vremena primoranje da saporodicom napusti svoju Rogaticu.
Kako je rat činjenica koja nikome ne donosi dobro,a rijetka je Rogatička porodica koja nije to doživila,tako i naš Fadil doživljava i preživljava sve i svašta,ali fala Bogu ostalo se živo reče Fadil.To vrijeme je ostavilo duboke ožiljke u njegovoj duši,razbolio se ,preživio dva infarkta,ali eto odupire se vješto bolesti.U pokretu je i svakodnevno obavlja sve poslove oko svoje kuće.
Fadil se sa suprugom Mujesirom i kćerkom Aidom vratio u Rogaticu 2002 godine.Nisam više mogao da obijam tuđe pragove i vratih se na svoje Plandište.Tražio sam donacije ali bez uspjeha,od svojih sredstava sam prekrio kuću ali je opet prokišnjavala.
Živio sam sa porodicom u podrumu punom vlage i mema,nas dvoje bolesni,još više pogoršali zdravstveno stanje,šta ću molio sam ljude da mi pomognu ali je ta pomoć redovno izostajala.Sve do ove godine kada sam se najmanje nadao dođe Komisija iz Federalnog ministarstva sa implementatorom Hilswerk Austrija te mi opremiše gornji sprat i pokriše kuću.Sada živim lakše i zdravije.Ovom prilikom želim da se zahvalim članovima Komisije i gospođi Azemi iz Hilswerka.
Gledam vremešne roditelje našeg Fadila koji su još u izbjeglištvu u Vitezu.Težak život u tuđem govori nana Vasvija,dedo Mehmed uzdiše,vidi se da mu nije jednostavno gdje se nače ova tema,žale se 70-togodišnjaci na mnogo toga,na odnos prema starijim insanima od strane države,kantona i entiteta.
Pa se pitaju zbog čega,teško je starijim insanima objasniti šta je birokratija,kako kažu evo našeg Fadila tolike godine pa jedva dobi donaciju,a mi bogme ćemo i umrijetiu tuđem nećemo dočekati svoj krov,biće bolje ako Bog da rekoh,da Bog da sine reče nana Vasvija.
Posebna radost u domu Mišića je ovih dana.Sa Floride došli su sin Fahrudin,snaha Amra i unuka Šejla,mala princeza trče od dede Fadila do nane Mujesire,mala princeza i ako ima samo četiri godine tečno govori naš jezik.Živahna i ljupka je ,uvijek u centru pažnje.
Upravo saznadoh od Fahrudina da je sa njim naš rogatičanin Emir Hanušić-Hane sa svojom porodicom,ovom prilikom želim da poselamim tog velikog čovjeka i ako Bog da da se sretnemo u našoj Rogi.
Pitam našeg Fadila kako protiču povratnički dani.Bogami radno,sve ima svoje vrijeme i red.Imam kravu,kokoši,pčele i cuke,i eto tako od jutra pa do mraka obaveze oko njih.U razgovoru zaključih da ima dobre odnose sa komšijama i da sa te strane nema problema.
Mujesira ovom prilikom selami sve Rogatičene širom svijeta a posebno svoje Šatorovljane.
Eto ove prilike napisah kratko o porodici Mišić sa Plandišta,biće javljanja još sa Plandišta jer tu imamo još povratnika: Bektu Hasanovića,Nezira Džebu,Đedović Mehmedaliju…
Post count: 2088
Kacevic prije polaska u rodne PurticeNA KUCNOM PRAGU NAKON 14 GODINA
Čini mi se, Romaniju bih preletio samo da ja i moja Bulka popijemo kahvu ispod lipe pred kućom, rekao Galib na polasku…
03.08.2008. 22:14
Tokom proteklog rata brojni su Bosanci i Hercegovci morali bježati sa kućnog praga. Tako je i Galib Kačević (70) sa porodicom napustio svoje imanje u selu Purtići kod Žepe, a u julu 1995. godine put ga je doveo do Fojnice. U selu Grabovik u MZ Ostružnica živio je sa suprugom Bulkom, koja je rodom iz Srebrenice, i kćerkom Razijom.
Sreli smo ga u Fojnici, kaže, vraća se u rodne Purtiće.
– Nemam nikakvih primanja, ja i moja Bulka živjeli smo od pomoći koju nam poneko da. Kćerka nam se udala u Fojnici, tako da se mi vraćamo sami u Purtiće, općina Rogatica. Tamo su nam obnovili kuću, doveli struju… Odlučio sam otići na svoje i tamo umrijeti. U Fojnici smo se hranili od humanitarne pomoći, pomagale su mi i općinske službe. Odoh ja na svoje, kao da sam dobio krila, čini mi se Romaniju bih preletio samo da ja i moja Bulka popijemo kahvu ispod lipe pred kućom – kaže sav sretan Galib Kačević.
Sve što Galib i Bulka imaju od imovine stalo je u manji kamion. Na polasku su mu općinske službe i načelnik Salkan Merdžanić donirali pakete prehrambenih i higijenskih artikala. Oni su obezbijedili i prijevoz od Fojnice do njegovih Purtića.
(Dnevni Avaz)
Post count: 2088
- You must be logged in to reply to this topic.