-
Post count: 2088
Da se jos jednom podsjetimo Zambijeve povratnicka price iz Osova,
pa da krenemo dalje sa povratnickim pricama. ;)Kod nane Adile u Osovu
[img size=150]
http://www.rogatica.org/kaza/naslovna2009/adila.jpg%5B/img%5DImal jada,ko kad aksam pada.
Kad mahale fenjere zapale.
Sevdalinka opija srce i dusu,dok prolazimo kroz Seljane.Krivudavim asfaltom,putem sa mnogo krivina do Okruglog.Iako je mrkli mrak,u daljini se vide svjetla nasih povratnika, beli Sabanica.Nastavljamo dalje prema Osovu,po neko vozilo naidje u susret.Sjedim u autu,slusam sevdalinku,pusim cigaru,onako opusten i razmisljam.Prodjosmo kroz Seljane,nekad Mirni krovovi,raja na izvoru,vriska i galama djece,neko rostilj,neko janje,slika za slikom.I eto tako lijepo se insan osjeca u momentima sjecanja na nekad, sve je to zivot.
U takvom raspolozenju stigosmo u Osovo,moram skrenuti lijevo,a tamo desno puklo Donje Osovo i sija ko London Dery,moje drago Kruskoberje.Moj Nermin komentarise:Babo bas su lijepa ova sela oko Rogatice,jesu sine i nema ih ljepsih na dunjaluku.Za par minuta dodjosmo do kuce nane Adile Tiro rodj.Pasic.
Uz toplu dobrodoslicu,udjosmo u kucu nane Adile.Vidno uzbudjena, iznenadjena sa nenadanom posjetom rece:”Ne mogu da vjerujem da je neko dosao da me obidje.Tolike sam godine ovdje,nikad niko nije dosao da me obidje,djeco fala vam kad ste dosli”. I po starim obicajima,sok kahva i gurabije,a poslije jabuke,mlijeko i kajmak za mog Nermina.Iako joj je 71 godina nana Adila je jos vitalna i ne boji se nijednog posla.
Nana Adila rodjena je 1938 godine u Rakitnici,jos se dobro sjeca svoje rodne kuce,avlije,kaldrme,rijeke koja tece ispod avlije,mlina koji je bio vlasnistvo njenog babe Djulage a.r.,uspomene na razne zgode i nezgode iz tog vakta,koje su joj izuzetno drage.Koliko su nani drage,drage su i meni jer zelim sto vise da saznam o adetima i nacinu zivota iz tog vakta,pa je zamolih da mi malo prica o tom vaktu.
Prica nam Adila kako se nekad radilo,druzilo,asikovalo i udavalo.Kako se vaspitavalo.
Evo jednog segmenta iz tog vakta.
Dogovori se moba u Rakitnici da se zanju kukuruzi.Tada u selo dodje omladina iz drugih sela,Sasevci,Homar,Vrutci,Vrabci,Knezina.Iz sela Vrutci znalo je doci po 17 djevojaka.Uradi moba ,sve se pozanje i poslozi kako treba,sve za jedan dan,a uvece je obavezno sijelo.Nisu to bila sijela slicna danasnjim,da narod ubulji u tv i da niko akibeti ne progovori rijec.Posto je ljeto i ljetne veceri tople,sijela su bila u avlijama,a pred zoru se ulazilo u kucu i nastavljalo sijelo do sabaha.U avliji bi se uhvatila po tri kola i kolalo se.Prvo kolo su bile cure iz najdaljeg sela,a tada najdalje selo je bilo Vrabci,pa bi se te cure prve fatale u kolo,a mi kao domacini smo bile nazad,jer tako adeti nalazu..Bogami mnoge cure su se iz tih kola zagledale i uzele biljege i tako se i udale.Nije to bio adet u Rakitnici nego sirom Bosne,eto to ti je tako bilo,prica nana Adila.Bilo je to lijepo vrijeme,nastavlja nana dalje.Vrijeme kad se nije puno cega imalo,i ono sto se imalo bilo je slatko.Bilo je to vrijeme kad se sve znalo,gdje kad i kako.Strogo vaspitanje i postovanje.Bogme se to danas dobro izgubilo i zato nam vako i ide.
Postoji jos jedno sjecanje koje nana Adila dobro pamti:
Ljetna doba,vrijeme kosevine i kupljevine sijena,mjesec casnog Ramazana,posti se,mi kupimo sijeno na imanju na Divicnjaku u Rakitnici.Babo a.r. Djulaga pitaje su vile? a ja ko iz topa odgovorih,Bogme si ti luto nedje gore,pa si hi beli zaboravio,i tako sam naljutila svoga babu a.r. da sam tad dobila batine koje i dan danas pamtim.Ja sam tada bila curetak,ali jezik brzi od pameti,zato sam dobila batine koje i danas pamtim.Ovo govorim samo zato da kazem kako je nekad bilo vaspitanje i strogoca.Danas se radjaju,odrastaju i vaspitavaja u drugom vaktu i na drugi nacin.Ima nana Adila jos mnogo toga da isprica,ali mozda nekom drugom prilikom.Cijelo vrijeme dok nana prica preslica je u rukama,i ona ne moze nimalo besposlena.Zbilja preslica koju mozemo gdje rijetko vidjeti,ostala je i prezivila ova preslica olujna vremena,tako sto je nana ostavila kod svoje kone,i istu tu preslicu kona je vratila isti dan kada su se Tire vratile u Osovo u satorsko naselje 2001 godine.Tada bjese puno naselje povratnika ali se nesto brzo razbjezase,veli nana i nabraja ko jos danas zivi u Osovu.To suored nane Adile,Ado Divovic,Sahin-Sahman Kahvedjic,Fata Cordalija i Sabrija Mesanovic zvani Tetak.Pored ovih 5 kuca napravljene su jos 21 kuca ali to su vikendice oko Rogatice.
Nana Adila sada zivi sama.04.03.2004 godine umro joj je muz Kasim a.r. u 70-oj godini zivota.Djeca je obilaze,sin Nihad i kcerka Tima sa svojom djecom.Unucadi vole doci kod svoje nane.Unuci Nirhad i Rasim,unuka Lejla,svi oni zive u Sarajevu.Prosla je nana Adila mnoge nedace i zla u zivotu,svaku vrstu krize,ali se nikada ne zali ova hrabra i skromna starica velikih ljudskih vrijednosti.Prosla je logore pa je ostala ziva,nasla je svoj mir u svom i na svom.Zivi svoje staracke dane sa svim komsijama bez razlike na vjeru i naciju,mirno i sa zadovoljstvom sto je na svom ognjistu u Osovu.Pricala je o povratnicima o povratnickom zivotu,ali se najvise zadrzala oko povratnika Ade Divovica,on se vratio u Osovo,bez ikakvih primanja,mlad covjek,dijete rastavljenih roditelja,nema pomoci ni od koga.Pricala je o momku kome je zbilja potrebna finansijska pomoc,moli nana Adila nase Rogaticane ako mogu da pomognu koliko bilo ovom mladom insanu da opstane u Osovu.Zna nana Adila da nikome nije lahko,da je kriza,ali mozda se nadje neko da malo pomogne naseg Adu.
Nana Adila pozdravlja i selami sve nase Rogaticane sirom svijeta i zeli him svako dobro.
:)
Veceras je u vijestima u 7 na ntv Hayat bila jos jedna povratnicka prica iz Rogatice, ovaj put iz Dobrasine. Naime radi se o generalu Hajrudinu Grabovici.
Povratak kao inspiracija
Da nigdje nema veće inspiracije za lijep život kao u rodnom kraju, novi primjer je selo Dobrašina u općini Rogatica. Hajrudin Grabovica ovdje je na 20 kvadratnih metara napravio jedinstven porodični muzej. Najprije je predstavio uspješnu vojničku karijeru: čin kapetana u JNA, pukovnika u Armiji BiH, te generala u Vojsci Federacije i Oružanim snagama BiH. Lijepe uspomene na svaku od njih, ali ipak nije teško izdvojiti najdražu.
“Armija Republike BiH je nekako srcu najbliža, jer ljiljani su ljiljani. Tamo sam, bez obzira na sve ružno što sa sobom nosi rat, ipak osjetio da sam pravi vojnik, odnosno, da sam vojnik svoga naroda, da sam vojnik države za koju je vrijedilo i trebalo boriti se.” Tako govori gospodin Grabovica.
U sobi do ove izložio je porodično stablo. Zajedno s rođacima radio ga je deset godina i prikupio fotografije predaka stare čak i 200 godina. Najstariji živi član porodice je osamdesetogodišnji Kasim Grabovica. On je i jedini povratnik u selo.
“Vratio sam se 2001. godine i najprije sam živio u kontejneru. Nakon toga, dali su mi materijal za kuću, potom je došao Hajrudin pa smo napravili kuću.“ Prisjeća se Kasim.
Na spratu njihove kuće ostalo je još mjesta za kolekciju lovačkih uspjeha.
Ponovno je priroda pravi odgovor na moderan način života.“Priroda posla i generalske pozicije su opredijelile da sam čest gost mnogih lovačkih družina. Inače sam član lovačkog društva u Goraždu, ‘Goražde – Biserna’, a obišao sam dosta terena,” govori Hajrudin Grabovica.
Sadržaje njegovog porodičnog muzeja svakodnevno posjećuju komšije, prijatelji i rodbina.
U međuvremenu, domaćini rade na plantažama i u plastenicima. Bave se i pčelarstvom.
Pokazuju sve prednosti ovakvog načina života.(Emir Skenderagić, Hayat TV)
Rogatica
Bez Bosnjaka Rogatica nema dusu koju je imala
Enver Kazic, mujezin Sudzaudinove dzamije
Oni koji ga poznaju plasili su se da ne dozivi infarkt od silnog uzbudzenja kada je cuo svoje ime i poziv da bas on svecano otvori vrata Sudzaudinove dzamije u Rogatici, gradu u kojem je proveo svoju mladost i u koji se vratio prije vise od pet godina.
– Najsretniji covjek bio sam tog momenta. Nisam vjerovao. Zvali su s bine, a ja sam se okretao da vidim zovu li to nekoga drugog – kaže Enver Kazic, mutevelija i mujezin Sudzaudinove dzamije, sekretar Medzlisa IZ Rogatica, prvi povratnik u ovaj grad.Granatiranje grada
U Rogatici se skolovao, zavrsio autoelektricarski zanat i radio u “Tehnotransu” te bio clan prve generacije rukometasa Mladosti.
– Moje komsije bili su Savo, Mirko, Miko… tako smo se druzili da, kada bismo jednu jabuku zagrizli, ona bi obisla sve – priča Kazic.
A onda su komsije Srbi napustili grad, pocela su zestoka granatiranja, od kojih se oko hiljadu Bosnjaka skrivalo u podrumima stambenih zgrada.
– U kucama nismo smjeli biti – kaze Kazic.
Nakon tri mjeseca, u noci sa 19. na 20. juni 1992. godine, kolona od oko 1.000 civila preko Mejtasa, Vragolova i Karacica stigla do Ustiprace
– Imam dvije kcerke i usput smo se razdvojili, kako bi bar neko prezivio – sjeca se Kazic.
Iz Gorazda je otisao 1993. godine, a 1994. se zaposlio u TE Tuzla, gdje je docekao penziju.Razruseni mezari
– Nesto me vuklo od pocetka. Vidim povratak prema Zvorniku, Mahali, vrlo rovito. Ubijali su tada te povratnike. Ja sam, medzutim, uvijek imao nadu da cemo se i mi vratiti. Kada sam prvi put dosao u Rogaticu, mene nije interesovala kuca, nego mezarje gdje su moji roditelji, braca i sestre ukopani. Kada sam vidio da je to razruseno, razocarao sam se – kaze prvi povratnik u Rogaticu.
Od 5. januara 2002. godine, kada se vratio u ostatke svog doma, Kazic vise nije napustao grad. Pratili su ga podozrivi pogledi, ni komsije s kojima je odrastao nisu smjele kontaktirati s njim, a ako bi mu neko i pomogao, uradio bi to krijuci od drugih.
– Sada je drugacije. Ovom svijetu u Rogatici, pravim i postenim Srbima, mi nedostajemo. Moj prijatelj Savo cesto mi kaze da bez nas ovo nije ta carsija, nema onih ducana, one duse koju je grad imao – kaze Kazic.
- You must be logged in to reply to this topic.