[ponekad ovdje]

in reply to: Rogatica – Lovacko vece ’91 #8763

–
pa onda igra ona plava sto je stalno pokazuje. Mislim da je ono sestra od Senada Hrustemovica iz Zakule.[/quote”>
Tacno, Senadova sestra, Fatima Hrustemovic-Švabica, bila je udata u Gorazde. Bas je lijepo igrala.

Evo i slike,danas, koju je Pitar postavio u “Slikama”.

[ponekad ovdje]

in reply to: Literarni kutak #8745

–
RASTANAK
( Uspomena )

Ispiti se svrsili. Danas djeca jos samo da prime radove, sto ih preko godine radise i na ispit izlozise, pa se onda svi rastajemo. Ko u nov posao, ko na ljetovanje.

Dan osvanuo tmuran, maglovit. Neka sjeta padala na lice, a srce cutilo nesto neizvjesno.

Meni se ne dalo zadugo da odem u skolu. Osjecala sam jos od dva dana unaprijed da cu se tesko rastati sa svojim malim ucenicima, malim, kako to samo mogu biti muslimanske djevojcice, Jer…- Bog zna! hocemo li se vise zajedno naci u skoli, posto mene nesto nelijepo odvracase da dalje ne nastavljam. Uzrok je bio: sto sam na svoju ruku, izvan sahata nastave, bila pocela obucavati razvijene djevojcice u etici i citanju. Pa sam dobila ukor na ispitu, p r e d d j e c o m, od komisije, da to vise ne smijem ciniti, jer da to djeci ne treba. Naravno da sam se tijem nasla duboko uvrijedjena i otuda je dolazilo ono nesto nelijepo sto me odvracalo od daljne nastave.

A zasto to bijah poduzela, preko rasporeda?

Vidjela sam da bistra i sposobna djeca came u neznanju, vidjela da im starinski nacin obuke, ni sa onim sto uce ne daje nista, vidjela dangubu i- sve, pa razumijuci da danasnja vremena i od zene traze nesto vise znanja i r a z u m i j e v a nj a, – izgledase mi da je grjehota ne pomoci mladjemu ono sto covjeku ide od ruke. Zato sam se eto zrtvovala i radila s djecom – na svoje veliko zadovoljstvo – vise nego li se je od mene iziskivalo. I ona skolska komisija, koja bijase jos pozvanija da se brine za odgoj mladezi, nije vidjela u ovome mom koraku dobre namjere, kamo li da je pitala: koliko me je zrtava stajao previsi napor, – pa me je osudila i ukorila. I da je bar nasamu?…

– “Kakav to oni imaju pojam o ucitelju i o njegovom pozivu?” -, pitala sam se dva dana ovo od ispita, a odgovor nejasnoce i mraka kao da mi se tocio iz jutrosnje magle i tmurnoce.

– Jadna moja djecico! Rekla sam i bolno, kada su me docekale u skoli sa izrazom sucuti na licu.

– Ne daju nam ucuti! rekla sam podijelivsi im radove, a one su se okupile oko mene i ljubile mi ruke, ljubile odijelo, a glavice im pognute, lica placna i mukotrpna. Ja se vise nijesam mogla suzdrzati- proplakala sam nad njihovim glavicama, privijajuci ih k sebi. Mislila sam: “O, okrutnici! Da pogledate ovo, mozda biste bili drugaciji…Ovo su nasa djeca…I ona- luda- osjecaju potrebu za dusevnom hranom, a vi ne…O, ponori mracni!…”

– Hoce li dati do godine uciti? pitalo me jedno dijete i trijeznilo.

– Ako ne dadnu , rekoh, – sta cemo?…vam da ja izostanem.

A one su onda priguseno jecale. Odlazeci nijesu mi nista govorile, ali sam vidjela da je njihovo mucenje znak previseg bola, pa mi je rastanak sa njima bio jos tezi. Jedna mi se tek obratila:

– Pa, sta cemo mi bez tebe?

Ja nijesam mogla govoriti. Mahnula sam rukom neka odu i ostave me na samu, da se sama sebi jadam i tuzim. Okrenula sam se i gledala kroz prozor na mutno nebo, a pri tom mislila: “Puno smo idealni…A doticaj sa mracnim svijetom nas porazuje… Ali, ako smo jaki i ako hocemo sluziti svome pozivu, moramo se ipak boriti sa poteskocama, vjerujuci u uspjeh pa makar kako jak i tezak otpor bio!…”

A ono nesto nelijepo, sto me odvracase od daljne nastave, ginulo je u meni i time mi se blazila bol rastanka za koji drzah da mi je najtezi u zivotu.

/ Nafija Sarajlic /

[ponekad ovdje]

in reply to: Literarni kutak #8744

–
Nafija Sarajlic (1893-1970)

Tako znacajna zena prije nje bila je samo cuvena Umihana Čuvidina. A tako vazne, jake, prosvijetljene zene, zadugo nije bilo poslije Nafije.

Nafija Sarajlic rodjena je u porodici finog sarajevskog terzije
Avdage Hadzikarica. Za njegovih pet kceri carsija je govorila da ih nikada nece udati jer ih je dao na skole. Ne samo da su nasle ugodne zivotne saputnike, vec su trajno obiljezile vrijeme izmedju dva svjetska rata. Bilo je to vrijeme preporoda i budjenja muslimanskog svijeta iz politickog muka koji je trajao dugo poslije Osmanske imperije i pada Bosne i Hercegovine pod Austro-ugarsku vlast. Istina, samo Nafija i Fata su zavrsile Hermanovu uciteljsku skolu, te radile u prosvjeti ali su zato sinovi, kceri i zetovi preostalih sestara takodjer mahom bili prosvjetari.
Nafija i Fata su bile i clanice dobrotvornih drustava Trezvenost i Merhamet, pa bi na Bajram npr. brojna sarajevska djeca osvanula u novim odijelima koje su ove vrijedne djevojke sivale.
Nafija je bila vedrog duha, duhovita, ali se nikada nije salila na tudji racun, prica njeno najmladje dijete Nedreta. Danas je ovoj vitalnoj starici 81g., ali se nigdje te godine ne mogu vidjeti na njenom licu. Nasa posjeta za Nedretu Sarajlic nije ugodna, vec podnosljivi napor. Kao da je naslijedila majcin zavjet da se zauvijek povuce iz javnosti.

“Nafija Sarajlic je nesto sasvim novo u bosnjackoj knjizevnosti, nesto svjeze, nesto nekonvencijalno, nesto sto dotadasnja bosnjacka knjizevnost nije poznavala. Ona je iskoracila iz svog vremena i ona je zaista jedna vrlo, vrlo hrabra zena.
Prvi rad pod naslovom Rastanak objavila je u listu Zeman 1912g. Bilo joj je 19 god. U toj autobiografskoj crtici Nafija se oprasta od svojih djaka, kojima je ponudila visak ljubavi i znanja i zato biva javno ukorena. Dok Nafiju sustizu suze, jedna ucenica je bojazljivo pita: “A hocemo li i iduce godine moci uciti.” Profesorica Memija naziva Nafijine “Teme” moralistickim crticama i dodaje:
Nafija je naslonjena na alhemijado literaturu jer se u njenim “Temama” prepoznaje ona osnovna ideja alhemijada kompletnoga, a to je pouka.
Poucnost je prisutna u svakoj od 23 Nafijine objavljene teme.I kada se bori da prihvacanje nove evropske stvarnosti dodje na mjesto lijenosti, svijest o vlastitom identitetu, na mjesto nemustog prihvacanja pripadanja istocnom i zapadnom susjedu,i kada se bori za emancipaciju zene ali i protiv ispraznog pomodarstva, Nafija npr. kaze:
..Zensko, dok je u snazi, dok je zivo,
trudi se da svojom spoljasnjoscu
pridobiva-na dusu zaboravlja i ona
i oni koji bi se trebali starati…
A kad su primitivni razgovori-primitivno
je i odgajanje potomaka;
kada je prazna dusa-neukusan je
i ponos i majmunisanje u modi;
bez poznavanja eticnih
principa-granica se prekoracuje.”
( “Nekoliko stranica”, Nafija Sarajlic” )

[b]Prof. dr. Emina Memija
/ predavac “Tema” Nafije Sarajlic [/b]/

U 25-oj g. Nafija je izgubila prvo rodjeno dijete, prelijepu sedmogodisnju Halidu. Mjesecima je od te rane bila na postelji. Nikada vise nije pisala. Iako je poslije Halide, Nafija donijela na svijet jos cetvoro djece, tragovi na dusi od smrti prvog djeteta vjerovatno su ostali. Znate kako se kaze: „Gdje je grom udario, na tu stranu drvo vise ne raste.“

“Ona je reklo bi se, u hipu, u samo nekoliko godina, sve sto nam je dala u knjizevnosti, dala i onda se zatvorila u obiteljski okvir. Svakako je tragedija koju je dozivjela, gubitak najstarije djevojcice utjecala na to, i to je vise nego sigurno, da je to, taj bol nju otklonio od javnosti ali s druge strane mislim da je i sama bila svjesna tog drustvenog okvira., i da je to mozda jedna samocenzura kojom se ona ogradila od javnosti i shvatila da mora prije svega da bude zena i majka i supruga.”
/Prof. dr. Emina Memija/

Alija Isakovic veli da je Nafijino pisanje:

“Duhovito, zivo pripovijedanje,
cistog jezika, blagog sarkazma,
kratke, vrlo jezgrovite recenice,
kakvih nije bilo u znatnom
periodu tzv. pripovijedacke Bosne.”

Nafija Sarajlic je za kratko vrijeme ocito ucinila mnogo, jer sjecanje na nju jos traje. Sve sto je Nafija Sarajlic napisala moze se procitati za par sati, ako ne sve, procitati bi trebalo:

Tiho, Tiho zatim Rastanak, Turbe ili Jedan cas.

M. Buljubasic

[ponekad ovdje]

in reply to: Za najmlađe – pričam ti priču…… #8742

–
DRVO IMA SRCE

Bilo jednom jedno stablo i voljelo malog dječaka. Svakog bi dana dječak dolazio i skupljao lišće, spleo ga u krunu i igrao se kralja šume. Penjao se uz deblo, ljuljao na granama i jeo jabuke. Igrali bi se skrivača. A kad bi se umorio zaspao bi u njegovu hladu. Volio je dječak stablo, jako ga je volio. I stablo je bilo sretno. Prolazile su godine. Dječak je odrastao. Stablo je često bilo samo. Jadnog dana dođe dječak stablu, a ono mu reče:
– Dođi dječače, dođi i popni se uz moje deblo i poljuljaj se na mojim granama, najedi se jabuka, igraj se u mom hladu i budi sretan.
– Prevelik sam da se verem i igram – odgovori mu dječak. Želim svašta kupovati i zabavljati se. Želim imati mnogo novca. Možeš li mi ga ti dati?
– Žao mi je – odvrati stablo – ja novaca nemam. Imam samo lišća i jabuka. Uzmi moje jabuke dječače i prodaj ih u gradu. Tako ćeš zaraditi novac i biti sretan.
Dječak se popne na stablo, nabere jabuka i odnese ih. Stablo je bilo sretno. Ali dječak dugo nije dolazio… i stablo je bilo tužno. A onda se jednog dana dječak vrati. Stablo zadrhti od radosti i progovori:
– Dođi dječače, popni se uz moje deblo, poljuljaj se na mojim granama i budi sretan.
– Previše sam zaposlen da se verem po stablima – reče dječak. Želim kuću, da me čuva od hladnoće. Želim se oženiti i imati djecu, i zato mi treba kuća. Možeš li mi je ti dati?
– Nemam ja kuće – odgovori mu stablo. Moja je kuća šuma, ali možeš odrezati moje grane i sagraditi kuću. Tada ćeš biti sretan.
I dječak odreže stablu grane te ih odnese da bi sagradio sebi kuću. I stablo je bilo sretno. Ali dječak dugo, dugo nije dolazio. A kad se vratio stablo je od silne radosti jedva progovorilo.
– Dođi dječače – prošaptalo je. Dođi i poigraj se.
– Previše sam star i tužan za igru – odgovori dječak. Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde. Možeš li mi je dati?
– Odsijeci moje deblo i sagradi lađu – reče mu stablo. Moći ćeš otploviti daleko… i bit ćeš sretan.
I dječak posiječe deblo. Sagradi lađu i otplovi. I stablo je bilo sretno, ali ne istinski sretno. Nakon mnogo vremena dječak se ponovo vrati.
– Oprosti mi dječače – progovori stablo – više ti nemam što darovati. Jabuka više nemam.
– Zubi su mi postali preslabi za jabuke – odgovori dječak.
– Grana više nemam – nastavi drvo – ne možeš se više na njima ljuljati.
– Prestar sam da se ljuljam na granama – reče dječak.
– Debla više nemam – opet će stablo. Ne možeš se penjati.
– Preumoran sam za penjanje – odgovori dječak.
– Žao mi je – uzdahne stablo. Volio bih da ti mogu nešto dati… ali ničega nemam. Sad sam samo stari panj. Žao mi je…
– Više mi ne treba mnogo, samo mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Vrlo sam umoran.
– Pa – progovori stablo protežući se uvis što je više moglo – znaš za sjedenje i odmor i stari će panj biti dobar. Dođi, dječače, sjedni. Sjedni i odmori se.
Dječak tako učini. I stablo je bilo sretno.

Shel Silverstein

[ponekad ovdje]

in reply to: Slikom da ti kazem….. #8621

–

Zima je prolazila mimo nas, blaga i neprimjetna,
kilometri su se zrcalili u našim očima,
a nepomični zaseoci načičkani po obroncima
nestajali su brže nego zaborav iz naših obzora.

K. Mujčić-Artnam

[ponekad ovdje]

in reply to: Slikom da ti kazem….. #8620

–

Što volim zimu u toj tišini
I lavež pasa, mraz i razdanje
Kad tiho, tiho u noćnoj tmini
Treperi vatra uz pucketanje.

N. Kostić

[ponekad ovdje]

in reply to: SREBRENICA-POTOCARI #8597

–
15.01.2009
Evropski parlament – 11. juli Dan sjećanja na žrtve Srebrenice

Njima u čast – 11. jula će se u čitavoj Evropi ljudi podsjećati na genocid u Srebrenici

Evropski parlament proglasio je 11. juli, datum genocida u Srebrenici, “Danom sjećanja na žrtve Srebrenice”. Ovaj datum će se obilježavati u svim zemljam Evropske unije.

Srebrenička udruženja i druge organizacije u BiH koje okupljaju preživjele žrtve ratnih stradanja pozdravljaju odluku Evropskog parlamenta.

Predsjednica Sekcije Društva za ugrožene narode u Sarajevu Fadila Memiševic kaže da je očekivala ovakvu odluku.

Na ovo se treba podsjećati: 11. jula su vojnici Vojske RS-a u Potočarima pred očima holandskih vojnika odvajali bošnjačke muškarce od žena i odvodili ih u smrt

“Bilo bi užasno da Evropske parlament nije donio takvu odluku. Mi kao žrtve smo zahtijevali da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na žrtve Srebrenice i to bi trebala da bude opomena svim generacijama koje dolaze da se nikada i nigdje više ne ponovi genocid kao što se to dogodilo u Srebrenici”, kaže Memiševic.

Prema današnjoj odluci Evropskog parlamenta, Dan sjecanja na žrtve srebreničkog genocida obilježavaće se u cijeloj Evropi, a sve evropske zemlje će na prigodan način upriličiti manifestacije koje će podsjećati na genocid u Srebrenici jula 1995. godine.

Samir Huseinović

( Deutsche Welle )

[ponekad ovdje]

in reply to: Mustafa Sirbic #8593

–

Oprosti

Nekad grabim rukama
sve što podsjeća na nekakvu akciju.
U oklopu sam tijela pognut u stidu
i stalnom iskušenju.

Nema osamljenosti gore od umišljenosti,
nema imetka korisnijeg od razuma.
Vjera jeste i strpljivost i stid
kad čuvas jezik od nečasna govora…

Rastače se memla pod mojim nogama
dok kročim vlažni stepenik života.
Da l` nešto drugo osvjetljava put
ko svjetlo milosti što dolazi od Njega…

Svijet ovaj i budući, dva su neprijatelja,
jedan naspram drugog, dva puta različita…

Samo Bog zna me bolje neg’ što znam
samog sebe,
al’ bolje znam sebe neg’ što me drugi
znaju.
Učini me Bože boljim od onog što drugi
o meni misle,
i oprosti mi ono što oni ne znaju!

Mustafa Širbić

[ponekad ovdje]

in reply to: Naslovna stranica #8580

–
Mustafa, citala sam text i kad citam takva prisjecanja, posebno sam sentimentalna prema Gorazdu, mogu samo reci da se divim onima koji su izdrzali te cetiri stravicne godine, i tebi naravno.

Imas nekoliko stamparskih gresaka, ali text je dobar, potkrijepljen sa veoma bitnim informacijama o agresorskim snagama i ostalom, a posebno onaj licni dio oko pada aviona.

Jedino sam primijetila da u textu pises dosta puta “vojska bosanskih srba” i “cetnici” pa ne znam kako bi se to moglo podvesti pod jedan naziv ili to i moze ici tako.

[ponekad ovdje]

in reply to: razne informacije #8568

–
Mustafa, ja ne znam da li ti dobivas ove mailove od ovog BOSANSKOG KONGRESA, ali evo sam sad otvorila ovaj sto je Kaza danas dobio i pod sedmom tackom stoji ovaj text:

7. ROGATICKE OPSTINSKE VLASTI PREKOPAVAJU KOSTI NJIHOVIH ZRTAVA

U protekloj godini na podrucju opštine Rogatica cetnici su prekopali veci broj pojedinacnih i masovnih grobnica odvezli tijela ubijenih Bošnjaka na druge lokacije uz asistenciju Rajka Kušica rogatickog krvoloka koji je svojom rukom ubijao. Premjestene su masovne grobnice sa 182 bošnjacka tijela uz pomoc firme AD “Stara gora” koja je 1992. godine poslovala pod “Sjemec” OOUR šumarstvo i gradjenje.

O ovom sam obavijestio SIPU i Komisiju za traženje nestalih FBiH gosp. Amora Mašovica. Dostavio sam im slike 11.05.2008. kada grobnice nisu bile prekopane, i slike 12 i 18.07.2008.godine nakojim se vidio kako su iste bagerima prekopane.

Na osnovu spoznaje imam osjecaj da se u ovom važnom problemu nije otišlo od same informacije

Aktivni sudionik Armije BiH od 09/1991.

N. N. BiH

Ko mu je ovo poslao i da li je ovo stvarno ovako?B)

[ponekad ovdje]

in reply to: Naslovna stranica #8566

Mustafa napisao:

zaboravih reci da smo tog dana ja i Macak Edin povlaceci se sa polozaja (jer je palo Jabucko sedlo) vidjeli ovaj dogadaj i avion koji je proletio “tik” (letio je ne bas visoko – onako neka manja visina) iznad nasih glava a koji je bio u plamenu (jedan dio aviona). Kasnije sam cuo o tome kako su ga nasi nasli i kako je to bilo…

Mustafa, upravo ti mozes uz kombinaciju svog prisjecanja na taj dogadjaj postaviti tu vijest na naslov, sasvim je nebitno sto sam ja to postavila u forum.

[ponekad ovdje]

in reply to: IZ susjednih opstina #8549

–
Knjiga britanskog pilota o herojima Goražda

Petak, 09 JANUARY 2009

To nije bio moj dan. Bio je to dan kada će me pogoditi projektil. Ovim riječima opisuje svoje doživljaje u knjizi „No Escape Zone“ (Bezizlazna zona) britanski pilot, poručnik Nik Ričardson (Nick Richardson), prisjećajući se pokušaja da uništi dva tenka T-55 na Jabučkom sedlu, prilikom NATO-ovih udara na srpske ciljeve u ofanzivi na Goražde.

Knjiga je u Engleskoj već doživjela treće izdanje. U njoj Ričardson pripovijeda kako je 16. aprila 1994. godine nekoliko puta nadletio svoj cilj, ali oružje je zakazalo, a njegov avion pogodila je raketa zemlja-zrak.

– Eksplozija je bila tako jaka da sam u djeliću sekunde ostao bez svijesti. Kada sam došao sebi, visio sam iz pilotskih traka, naprež ući se da shvatim smisao onoga što vidim pred očima – opisuje pad aviona pilot Britanske kraljevske avijacije.

Ričardson se katapultirao iznad sela Mirvići, između linija Armije RBiH i Vojske RS, u jeku jedne od najžešćih ofanziva na grad. U knjizi opisuje trenutke u kojima je pokušao bježati prema jugu, odnosno linijama ARBiH, dok su mu pred oči izlazile slike porodice i dok se pitao šta radi u ratu koji nije njegov.

Uplašenog, okružilo ga je desetak ljudi. Iako su bili uglavnom u civilnoj odjeći i izgledali više kao farmeri nego vojnici, plašio se da je VRS bila brža i sjetio se priče šta su engleski farmeri uradili njemačkom pilotu koji ih je bombardirao.

Njegova pitanja na engleskom jeziku nisu razumjeli. Poveli su ga do malog sela, gdje ga je dočekao pozdrav: „Zdravo. Sve je uredu. U sigurnim ste rukama. Ja sam Oskar.“ Bio je to Dževad Adžem Oskar, ratni komandant Četvrtog bataljona Prve drinske udarne brigade ARBiH, danas ministar za boračka pitanja BPK Goražde.

– Bio je veoma uplašen. U kući sam imao struju preko male hidrocentrale, a od jednog Portugalca dobio sam novi album „Pink Floyda“. Kada je čuo to, ništa mu nije bilo jasno – prepričava nam Adžem svoja sjećanja na spašavanje britanskog pilota.

Vratit ću se

– Pitao me kako živimo. Rekao sam mu da je teško. Izvadio je novac i ponudio mi ga. Nisam mu uzeo ni dinara, a poklonio mi je svoju pilotsku kacigu. Na kraju sam je morao zamijeniti za dvije šteke cigara – sjeća se Adžem.

Nekoliko sati britanski pilot proveo je u Beriču, gdje je upoznao Adžemovu porodicu. Pod okriljem noći, u automobilu s ugašenim svjetlima, izloženom paljbi sa srpskih položaja, prebačen je do Goražda.

– Shvatio sam da je trening koji sam prošao odlična stvar, jer su me naučili da savladam strah, ali se opasnost koju sam iskusio u mojoj pilotskoj kabini činila trivijalnom u poređenju s onim s čim sam se suočio ovdje – opisuje ovo putovanje poručnik Ričardson, pitajući se jesu li noćni vozači dobro obučeni ili potpuni luđaci.

U Goraždu je predat britanskom SAS timu, posmatračima angažiranim tokom NATO-ovih udara po srpskim ciljevima, koji su organizirali njegovu evakuaciju u Sarajevo.

– Probudim se u sitne sate i razmišljam o vremenu iza neprijateljskih linija. Moje misli uvijek se vraćaju Oskaru, Admiri i njihovom sinu. Bojim se da pitam za Berič, njihovo selo, strah me šta ću čuti. Jednog dana ću se vratiti i saznati. Nakon svega šta se desilo tamo, to je najmanje što mogu da učinim – navodi u Ričardson u epilogu „Bezizlazne zone“.

Dao zadnju cigaru
– Sam naslov knjige je potvrda herojstva ovog naroda i njegove želje da opstane. Bezizlazna zona Goražde vjerovatno je termin koji je korišten i u njihovim komunikacijama. Najbitnije je da smo uspjeli i da smo i u ovom slučaju pokazali ljudskost – kaže Dževad Adžem Oskar.

Ponovo ostao bez teksta

– Kada smo Ričardsona prebacivali do Goražda, u autu je sjedio do prozora i u rizičnoj zoni zamijenili smo mjesta. Pitao me zašto to radimo i ja sam mu rekao da će nas Srbi gađati i da je bolje da ja poginem nego on. Ponovo je ostao bez teksta – prisjeća se Adžem.

(Dnevni Avaz)

gorazde-x.com

[ponekad ovdje]

in reply to: Odgovor:Sevdalinke #8548

–
“Svake večeri sjetim se mog španskog prijatelja Luisa Kasade iz madridskog ‘Anteniuma’. Jedne večeri prije dvije godine pozvao me u svoj dom na tartilju i pailju i španski konjak. Poslije večere rekao mi je da je za mene spremio prijatno iznenađenje. Odveo me je u drugu odaju da slušamo ploče. Prva ploča koju mi je pustio ovaj prosvijećeni Španac bila je neka davna oda Saraj Bosni koju je pjevao Himzo Polovina. Nisam mogao vjerovati svojim prevelikim ušima da ovdje u srcu Iberije u Avendi Hoze Antonija, usred Madrida slušam glas Himze Polovne koji opjeva ljepote sarajevske mjesečine…” (Zuko Džumhur, “Pisma iz Azije”)

Aksam geldi

Aksam geldi
sunce zadje
na tvom licu
osta sjaj.
Aksam geldi tvoje lice
od sunasca ljepse sja,
da mi se je ogrijati na
ljepoti lica tvog.

Moja draga, na siltetu
uziva k`o padisah
a ja nigdje nista nemam
ja sam puki siromah.
Aksam geldi dan se budi
moje srce zaman ljubi
aksam geldi, mrak se sprema
a za mene sanka nema.
Aksam geldi.
–

http://www.youtube.com/watch?v=iqFnlkLEiGg

[ponekad ovdje]

in reply to: Poezija #8544

–
MORA

Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko.
Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu:
šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sinko?
Pjevam, majko,
kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće.
O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas,
i jezik svoj sam imao.
A sad ni glasa,
ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam,
u jeziku, koga nemam,
o kući koju nemam,
ja pjevam pjesmu, majko.

A. Sidran

[ponekad ovdje]

in reply to: Slikom da ti kazem….. #8543

–

O, kako me trese ovo gluho doba –
Mjesečina sjajna kao sedef sušti,
I šedrvan što mi pod pendžerom pljušti,
I dušeci ovi i mirisna soba!…

A. Santic

[Author]

Posts