Forum Replies Created
-
–
U proslom postu sam pominjala Omera Pobrica i taj njegov napis sam bas uzela sa njegove stranice “institutsevdaha.ba” odn. Institut sevdaha: “Fondacija Omera Pobrića”, a od sinoc svi mediji javljaju da je preminuo od srcanog udara. Tako sevdalinka ostaje bez jos jednog svog doajena, ali njihova djela ostaju zanavijek……Sa stranice “visoko.co.ba”:
Od posljedica srčanog udara preminuo Omer Pobrić
Srijeda, 20 Januar 2010 21:34
Kako saznaje Radio Q, večeras je od posljedica srčanog udara preminuo Omer Pobrić, poznati bosanskohercegovački muzičar koji je poznat širom svijeta po očuvanju autohtone bosnaske pjesme sevdalinke. Smrt je nastupila za vrijeme vožnje automobilom na području opštine Vogošća, tačnije u naselju Jošanica. Smrt je konstatovao dežurni vještak sudske medicine Hamza Žujo. Kako nezvanično prenosi Radio Q, Omer Pobrić je bio sam u osobnom automobilu koji se nakon izvjesnog vremena zaustavio i pri tome nije ugrozio ostale učesnike u saobraćaju.
BIOGRAFIJA OMERA POBRIĆA LIČNO NAPISANA
Rodjen sam u Tešnju 08.08.1945. godine od oca Safeta i majke Zlate. Osnovnu skolu završio i djetinjstvo proveo u rodnom Tešnju. Srednju školu završio na Ilidži, pokraj Sarajeva. U Sarajevu apsolvirao Prirodno-matematički fakultet, odsjek biologija-hemija.
Ljubav prema muzici naslijedio od majke Zlate i brata Rušte…na pitanje “kada sam počeo svirati”, uvijek sam odgovarao sa “ne znam – ja sam zajedno sa harmonikom rastao u majčinom krilu”….
Od polugodišta prvog razreda srednje škole počinje moj muzički profesionalni angažman…moji roditelji su u to vrijeme školovali još troje djece u tri grada bivše nam, Jugoslavije, pa je moj angažman u muzici olakšao roditeljima finansiranje školovanja.
Prošao sam sve faze u životu muzičara…i često su se prepletale…
Kafansku fazu smatram veoma bitnom jer sam muzicirajuci u raznim sarajevskim ugostiteljskim objektima učio život….upoznavao ljudske sudbine, razlučivao dobro od zla, nastojao upijati životno dobro saosjećajući sa tudjom nesrećom, izgradjivao sebe, kao čovjeka i umjetnika…kao dijete sam shvatio da je kafana mjesto u kojem se, najočitije, prelama ljudska sreća i nesreća.
Već od 1968. godine, kao mladić, učestvujem u orkestru Ismeta Alajbegovića Šerbe na Festivalu Ildža…i od tada, sve do agresije na BIH, učestvovao sam svake godine kao izvodžač, kompozitor, pisac tekstova ili aranžmana…imao sam nekoliko nagrada, izmedju ostalih i Prvu nagradu za pjesmu 1989. godine….nekoliko godina sam bio i SELEKTOR FESTIVALA za Jugoslaviju.
Kada sam znanjem nadrastao kafanu kreće moja estradna karijera…od 1967. do 1979. godine obisao sam svijet vise puta gostujući sa najeminentnijim izvodjačima…posebno je zanimljivo da sam pola godina gostovao u SSSR-u svirajući, isključivo, zabavnu muziku.
Prvi sam dobitnik, u povijesti, ESTRADNE NAGRADE JUGOSLAVIJE 1977. godine.
U jesen 1979. godine osnivam MUZIČKI ATELJE OMEGA i posvećujem se producentskom, snimateljskom i aranžerskom radu…Snimao sam najbolje što je u to vrijeme pjevalo: Safetu Isoviću – pet albuma, Himzi Polovini, Mehi Puziću – tri albuma, Hanki Paldum, Zehri Deović, Zaim,u Imamoviću, Huseinu Kurtagiću – dva albuma, Cazimu Colakoviću – cetiri albuma, Hamdiji Custovicu – dva albuma, Feridu Avdiću, Ameli Zuković i drugim.
Posebno sam volio snimati i saradjivati sa sazlijama, izvornim grupama i guslarima…tu muziku sam smatrao i smatram izvorištem narodne duhovnosti. Moji snimljeni materijali prodavani su u milionskim tiražima.
Od 1987. godine, poslije preseljenja I.A.Šerbe, totalno se posvećujem isključivo bosanskoj sevdalinci tražeći istomišljenike..te godine odlučujem da zapisujem sve što sam mukotrpno naučio…Objavljujem:
1992.godine………………………………99 sevdalinki….i poneka pjesma
1994.godine……………Prvi festival narodne muzike “LUKAVAC `94”
1995.godine……………………………….Bošnjačka kola
1996.godine……………………………….Sevdah nadahnut životom….slobodom/ovo djelo je 1996. godine proglašeno za jedno od devet čuda bosanskog otpora/
1997.godine……………………………….Bosna je u meni – patriotske pjesme i proza
1998.godine…………………………………Bosanski mevlud Omera Pobrića /ovo je prvi mevlud napisan notama i za ovo sam dobio NAGRADU ZA ŽIVOTNO DJELO/
2000.GODINE……………………………..Bajram i ramazan u pjesmi /u svakoj pjesmi se spominje riječ “bajram” ili “ramazan”.
2003.godine…………………………………MIRUH BOSNE….125 odsviranih i zapisanih aranžmanski bosanskih sevdalinki.
14.02.2003. osnivam INSTITUT SEVDAHA-Fondaciju Omera Pobrića.
2003.godine…………………………………SAZ U BOSNI – autor Šukrija Trako, izdavač Institut sevdaha….prva knjiga u povijesti BIH o sazu, sa deset CD-ova najboljih sazlija i DVD-ijem TAKUMA SAZLIJA poslije 73 godine u Bosni.
2004.godine…………………………………BANJALUČKI SEVDAH U VREMENU…pronađenih, zapisanih i snimljenih 108 pjesama o Banjaluci i toponimima banjalučkim.
2004.godine…………………………………PRVI FESTIVAL SEVDALINKE BIH.
28.05.2004. godine PRIRODNO-MATEMATICKI FAKULTET – UNIVERZITETA U SARAJEVU odlucuje da OMERU POBRICU
prirodoslovcu,velikom umjetniku,entuzijasti, domoljubu i humanisti, za izuzetan doprinos razvoju i afirmaciji kulturnih, obrazovnih i pedagoskih vrijednosti, dodijeli POCASNU DIPLOMU./prepisano sa diplome/.
2005.godine…………………………………ANTIFAŠIZAM NA BEDEMIMA BIH….prvi puta ujedinjene antifašističke pjesme iz dva oslobodilačka rata 1941-1945 i 1992-1995. godine.
2005.godine…………………………………AMERIKA I SEVDAHA – MARY I OMER
2005.godine…………………………………DRUGI FESTIVAL SEVDALINKE BIH
2006.godine…………………………………SEVDAH I SEVDALINKA NA DEVET SVJETSKIH JEZIKA….priredili Omer Pobrić i dr. Semir Vranić
2006.godine…………………………………INTELEKTUALCI I SEVDALINKA
2006.godine…………………………………INSTITUT SEVDAHA U NORVEŠKOJ
2006.godine…………………………………TREĆI FESTIVAL SEVDALINKE BIH
2007.godine…………………………………OTKRIVENO BLAGO – pjesme vraćene narodu bosanskom.
2007.godine…………………………………KANARSKI OTOCI SEVDAHA
2007.godine…………………………………INSTITUT SEVDAHA U AMERICI
2007.godine…………………………………ČETVRTI FESTIVAL SEVDALINKE BIH
2007.godine…………………………………INSTITUT SEVDAHA U DANSKOJ
07.02.2008. dobijam još jednu NAGRADU ZA ŽIVOTNO DJELO – BH MUZIČKI OSKAR
2008.godine…………………………………dvorana VATROSLAV LISINSKI – Zagreb–
PREŽIVLJAVANJEPreživio sam. Mogao bih se zvati bilo kako, Muhamed, Ibrahim, Isak, nije bitno, preživio sam, mnogi nisu. Preživio sam na isti način na koji su oni umrli. Između njihove smrti i mog opstanka nema nikakve razlike, jer sam ostao da živim u svijetu koji je trajno, nepovratno obilježila njihova smrt. Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuđujem dolaziti, kao što sam se samo tamo usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Upravo zbog toga vjerujem da je mjesto rođenja nevažno u poređenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori ništa, tek je puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o našim ubjeđenjima, vjerovanjima, izborima koji smo napravili i držali ih se do kraja, do trenutka kada nas je smrt sustigla.
Možda je sve ovo pogrešno, možda čovjek ipak ne može birati mjesto smrti, kao što ne može birati niti mjesto rođenja. Oni su, pak, umrli ondje gdje su se i rodili, gdje su u godinama rata potražili i pronašli utočište, u zajedničkoj agoniji preživljavali dan za danom. Oni su Srebrenicu izabrali da bi preživjeli i to njihovu smrt čini utoliko strašnijom.
Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja.
Upoznaću u naredne tri godine, sve do pada enklave koja je formirana u ljetnim mjesecima 1992, jako mnogo ljudi. Neki od njih su zauzeli mjesta mojih rođaka ubijenih 1992, srpskih prijatelja koji su me brutalno izdali, tamo će mi se desiti neke prve stvari u životu. A ono što nam je svima bilo zajedničko, bio je osjećaj svemirske samoće, one koju može osjećati čovjek osuđen na smrt. Posmatrali smo jedni druge uvjereni kako postoji velika mogućnost da se naredni dan nećemo vidjeti, poraženi osjećanjem da to ne bi promijenilo ništa.
Među stotinama, vjerovatno hiljadama ljudi koje sam upoznao bio je Šaćir Begić, starac čija me snaga duha uvijek iznova iznenađivala. Po nekom nepisanom pravilu, skoro cijeli komšiluk u kojem sam živio okupljao se na ulazu u njegovo dvorište, razgovarajući o onome što su toga dana čuli na radiju, vidjeli u gradu, saznali na frontu… U trenucima zajedničkog očajanja – kada smo svi bili uvjereni da je kraj, a takvih je prilika bilo mnogo u tri godine rata – Šaćir je dubokim, duhanom isparanim glasom uvijek zaključivao naše razgovore riječima da će “sve biti bolje nego što mislimo”. Kada su u julu 1995. srpske snage konačno – zato što je to uvijek bilo samo pitanje vremena – pregazile grad, i on je ubijen.
U smrti, tačnije onom trenutku kada prestanemo postojati, nema razlike – plinska komora, masovno smaknuće ili podmukli bljesak čelične oštrice u mraku, bolni uzdah ili krkljanje i nesvodivi potez nožem. Deset hiljada ljudi, deset hiljada tabuta, deset hiljada nišana, heeej, deset hiljada! O toj smrti se zna sve ili se danas svi barem dobro pretvaramo da želimo znati sve; njihovu smrt silujemo u novinskim stupcima, nikad sebi ne postavljajući pitanja o njihovom životu. Ništa ne znamo o svim tim ljudima, ništa manje i ništa više divnim, dobrim ili lošim od bilo koga drugog. Divnih taman onoliko koliko su bili ljudi. I onoliko koliko sam ih ja znao. (… )
( Emir Suljagić, Razglednica iz groba )
–
Iz mog krajaOno što će doći na kraju, imalo je neki svoj početak.
Nama pod ovim nebeskim svodom
sve je veliko i uvijek novo, a opet je prastaro i poznato,
kao recimo, radost vraćanja kući.
Opet biti sa dragim ljudima,
zagrljaji, poljubci, draga srca.
Tek kasnije kad smo vidjeli kako nas život prevari
dodjoše saosjećanja i iskrenija Bogu predaja.Medjutim, jednu drugu stvar da te pitam:
Ti dolaziš iz mog kraja, i znaš šta me boli i
sigurno znaš šta se tamo dešava.
Reci mi, kad si kretao, jesi li vidio
ispod mog prozora je li ono staro
drvo šljivino opet procvalo.
Jesi li primjetio, visi li
na zidu još ona sinija.Mustafa Širbić
–
SERDŽADA STARE MAJKE
Serdžada majke stare
rasula je svoje šare,
kao da se polje cijelo
uz basamke tu uspelo,
da posadi cvijet do cvijeta,
tamo,kuda majka šeta,
hoda lahko,kao dah,
da ne bude cvijeća strah
i da podu,njenih ljeta,
kakav korak ne zasmeta.U kutku gdje sjedi majka,
šara svaka,kao bajka,
i dok vani noć sve skriva
od njih soba jos je živa,
još ne daju ruci mraka,
da uzbere kakav cvijet
dok u tami sniva svijet.I dok stara majka diše,
soba,svijet-sve miriše.Ismet Bekrić
