[mirsad_d]

in reply to: Cuvajmo nasu okolinu !! #14504

Livanjske divlje konje hitno zaštititi

Livanjski ljepotani s Kruga su divlji ako se ima u vidu način njihovog preživljavanja, te krda u kojima se kreću i kojima se ne smije baš olako prilaziti

Divlji konji s Kruga LivnoDesetak kilometara jugozapadno od Livna, na platou Krug, može se vidjeti jedan od zaštitnih znakova ne samo ove općine nego i Livanjskog kantona. Naime, tu u divljini žive konji, njih dvjestotinjak, čiji je opstanak ugrožen iz više aspekata.

Stradaju na cesti

O divljim livanjskim konjima pisali su i domaći i strani mediji, ali to je očito dosad bilo nedovoljno za animiranje viših nivoa vlasti koji bi trebali stati u zaštitu ovih životinja.

– Do sada smo od mnogih tražili pomoć u zaštiti konja, jer sami nemamo dovoljno sredstava. Nedavno smo dobili 5.000 KM od Ministarstva turizma i zaštite okoliša FBiH i upotrijebit ćemo novac za izradu zaštitnih ograda na nepreglednim prijevojima i označavanju mjesta gdje konji izlaze na cestu kako ne bi i dalje u prometu stradavali – kazala nam je direktorica Turističke zajednice LK Slava Jukić.

Livanjski ljepotani s Kruga su divlji ako se ima u vidu način njihovog preživljavanja, te krda u kojima se kreću i kojima se ne smije baš olako prilaziti. Znaju biti i vrlo agresivni ako osjete ugroženost ili nepoželjne goste. S druge strane, pitomi su po tome što se zna ko su im pragospodari, odnosno, iz čijih štala potječu njihovi preci. Radi se o poznatim livanjskim stočarskim porodicama iz Gubera, Komorana, Begovače, Podgrede, Potočana…

Predsjednik Vlade LK Nediljko Rimac mišljenja da ovi konji moraju biti bolje zaštićeni.

– Oni su prirodni fenomen i jedna od najvećih ljepota našeg kraja te zaslužuju bolji status. Što se mene tiče, Vlada će uprkos krizi učiniti sve u granicama mogućnosti da sačuvamo ovo blago, a to ćemo raditi putem Ministarstva poljoprivrede, koje je već na tom planu nešto poduzimalo – kaže Rimac.

Turistička atrakcija

Mislav Sučić, bivši općinski vijećnik i sadašnji zastupnik u Federalnom parlamentu i Kantonalnoj skupštini, jedan je od članova porodice Sučić čiji su konji također svojevremeno puštanjem na Krug postali divlji.

– To su sada zajednički konji. Treba ih tretirati kao zajedničko bogatstvo i turističku atrakciju uz stručno nadgledanje – ističe Sučić.

Krađa ždrebadi

Divlji livanjski konji ugroženi su najviše od konjokradice. Ukradeno je čak tridesetak ždrebadi. Prema Sučićevom mišljenju, lokacija na Borovoj Glavi, gdje ih Mario Jozić ispred šumarije pazi i hrani, nije dobra za ove životinje, pa predlaže da hranilice budu izmještene dalje od glavne ceste, te da ih jedan čovjek stalno nadgleda i pazi.

bih-x.info

[mirsad_d]

in reply to: Anegdote #14503

Jasminka Mulaomerović u svom putopisu GEOGRAFIJA BOSNAE PRIMA – SVETO DRVEĆE piše o tome koliko je poštivanje drveća bilo jako, veoma rašireno i duboko ukorijenjeno u raznim kulturama, pa i kod nas u Bosni. Ona navodi kako je neki hodža Barlov, negdje oko 1925. godine, zabranio paljenje lila (trešnjeve kore) uoči Petrova u selu Živaljevićima kod Rogatice, koje je u to doba brojalo oko 100 muslimanskih kuća. Uradio je to tako da je lilaše s toljagom u ruci rastjerao. Iza toga niko više u tom selu nije pokušavao paliti lile.
Gdje su sada muslimani iz Živaljevića, a i okolnih rogatičkih sela, samo oni znaju.

[mirsad_d]

in reply to: PowerPoint prezentacije #14501

http://www.box.net/shared/f4b4zhonui

INFO ŽENA

[mirsad_d]

in reply to: Znaš li? #14499

Ljudsko tijelo u brojkama

Koža: Naša koža ima površinu od 18 kvadratnih metara i prosječnu težinu od 2,5 do 4 kg. Svake godine sa površine kože otpadne 200 grama izumrlih ćelija. Stare ćelije bivaju zamjenjene novim poslije 28 dana kako bi površina kože bila glatka. Tako je do 25. godine života svakog čovjeka, a od tada se ne obnavljaju sve ćelije i koža počinje da stari.
Dlake: Pet miliona dlaka rasporeðeno je po čitavoj površini našeg tijela. Najgušća zona je kosa. Broj dlaka na glavi iznosi oko 100 000. Dnevno otpadne od 50 do 100 vlasi. Dlaka na bradi muškaraca je neuporedivo rjeđa. Ima ih u prosjeku 25 000. Kada se brada ne bi brijala, dosegla bi dužinu od 1 m.
Znojne žlijezde: Na kvadratnom centimetru dlana nalazi se 600 znojnih žlijezda, ali se taj dio tijela najmanje znoji. U stresnim situacijama dlanovi, međutim, postaju veoma vlažni. Ukupno u organizmu ima dva miliona znojnih žlijezda i to najviše na preponama, pazuhu, rukama i stopalima koje proizvode litar znoja dnevno.
Nokti: Nokti porastu u prosjeku 4 centimetra godišnje. To je relativno malo, ali bijela zona u osnovi nokta ima mali kapacitet. Da bi se jedan nokat potpuno obnovio, potrebno je 3 do 6 mjeseci. Ukoliko u ishrani nedostaju vitamini, gvožđe ili kalcijum, nokti su osjetljiviji i lakše se lome.
Čulo mirisa: U gornjem dijelu nosne šupljine nalazi se površina veličine 2 kvadratna centimetra. Na njoj se nalaze mirisne ćelije koje mogu razlikovati 10 000 različitih mirisa.
Čulo ukusa: Površina jezika pokrivena je sa 3 000 papila (ukusnih kvržica) koje nam pomažu da razlikujemo ukuse. Jezik je, zapravo, prava karta ukusa. U njegovom korijenu nalaze se papile za gorak ukus, na stranama jezika su papile za kiseli i slani ukus, a na vrhu jezika – papile za sladak ukus.
Pljuvaène žlijezde: Postoji tri para pljuvačnih žlijezda. One svakoga dana luče litar i po pljuvačke (salive). Najviše se luči prije jela kako bi se pokrenuli procesi varenja hrane. Tokom noći lučenje pljuvačke je minimalno. Na rad pljuvačnih žlijezda takođe utiče i emocionalno stanje čovjeka – kada smo uplašeni ili pod stresom, lučenje pljuvačke gotovo prestaje. Uzimanjem limunovog soka, sirćeta ili nečeg slatkog, lučenje pljuvačke se izrazito povećava.
Treptanje: Za redovno vlaženje oka potrebno je 6 do 30 treptaja u minutu. Ti refleksi naših očnih kapaka omogućavaju da se tokom čitavog dana stvara zaštitni film od suza koje proizvode male suzne žlijezde. Zahvaljujući vlažnosti, naše oko se nesmetano pokreće u očnoj duplji.
Krvotok: Kada bi se sastavili svi elementi krvotoka u čovječijem tijelu (sve arterije, vene i kapilari) krvotok bi bio dugačak 100 000 kilometara. Sa ovom dužinom, svi spojeni krvni sudovi mogli bi da opašu Zemljinu kuglu 2,5 puta!
Srce: Srcu je potrebno samo 20 sekundi da krv vrati iz krvne mreže. Za vrijeme mirovanja srce otkuca u prosjeku 72 puta u minutu, što čini 4200 otkucaja u jednom satu. Srčana frekvencija može dostići i brzinu od 140 otkucaja u minutu da bi se u organizmu u posebno napornim situacijama obezbjedio maksimalan protok krvi.
Pluća: Osam litara vazduha daje našim plućima potrebnu količinu kiseonika. Tokom mirovanja, međutim, udišemo 16 puta po pola litra vazduha u minutu. Ukoliko hodamo ili trčimo, potrošnja vazduha se povećava, pa se broj i količina udisaja povećavaju do 60 litara vazduha u minutu.
Bubrezi: Bubrezi dnevno filtriraju 200 000 litara tečnosti iz koje se izdvaja samo 2 litra mokraće. Ona sadrži vodu, soli i otpadne produkte metabolizma.
Jajnici: Djevojčice na rođenju imaju oko milion jajnih ćelija u jajnicima. Od tog broja oko tri četvrtine propada prije puberteta, tako da ih za period reprodukcije ostaje oko 300 000. Proces propadanja jajnih ćelija se ubrzava nakon 35. godine kada se i smanjuje mogućnost začeća.
Sjemenici: U mililitru sjemene tečnosti zdravih muškaraca nalazi se prosječno 120 miliona muških polnih ćelija. Iako ih ima toliki broj, samo jedan spermatozoid biva iskorišćen za stvaranja ploda u susretu sa jajnom ćelijom.

[mirsad_d]

in reply to: Literarni kutak #14498

Iz romana – novele “Gađan”

Kad se prvi put čulo za Gađana
(radnja smjestena u Cadovinu kod Rogatice)

Sve su ozbiljne novine u Titinoj Jugoslaviji bile dosadne i sve su ličile jedna na drugu, bez obzira jesu li izlazile u Zagrebu, Skopju, Beogradu ili Sarajevu. Ako bi Tito išta radio, a rijetki su bili dani da nije radio baš ništa, onda bi sutradan sve to bilo opisano na prvoj strani uz obaveznu Maršalovu sliku, na ostalim stranicama prepisivani su dugački referati sa bezbrojnih sjednica Komiteta koje niko živ nije mogao razumjeti, pa ih zato nije ni čitao. Događaji iz svijeta se nisu mnogo pominjali, osim ako taj dan nije možda ubijen predsjednik Amerike ili se čovjek ispeo na Mjesec, a na kulturnim rubrikama su se ponavljali referati ili bi bili objavljivani intervjui sa pjesnicima što su znali sastavljati fine stihove o Titu, partizanima i socijalizmu. Sve u svemu, štogod zanimljivog moglo se naći samo na sportskim stranicama, jedinoj rubrici koju su normalni ljudi čitali u ozbiljnim novinama.
Zbog toga su oni koji su izdavali neozbiljne novine u Jugoslaviji mogli zaraditi fine pare. Nije to bilo kao u Rumuniji ili Poljskoj gdje je, kažu, sve živo bilo zabranjeno. U Jugoslaviji nije. Ako nisi imao ništa protiv Tita, Partije, vlasti radničke klase i jugoslavenskog puta u socijalizam, a najbolje ako te politika uopće nije zanimala, mogao si štampati stripove i romane o kaubojima i Indijancima, zabavne i porodične revije, magazine koji se bave crnom magijom, tračevima o glumcima i pjevačima, predviđanjem budućnosti i drugom besposlicom, vlast je gledala kroz prste čak i na pojavu takozvanih “muških novina” punih slika gologuzog ženskinja.
Pričalo se da je i sam Maršal Tito, sve te novine u potaji listao i u njima uživao.

* * *

Milan Zoranović je bio dopisnik zagrebačke “Arene” i jedan od najboljih novinara tog sedmičnjaka koji je dugo vremena bio daleko najtiražniji list u Jugoslaviji. “Arena” je štampana na glatkom papiru u šarenim bojama i od prve do zadnje stranice bila je ispunjena reportažama čiji su glavni junaci bili ljudi sa dvije glave, tri oka, duplom slezenom, oni što jedu žilete i staklo ili su obdareni neobičnim umnim sposobnostima, čudotvorci, hipnotizeri, telepate, ili narodni ljekari. Još češće je pisao o običnim ljudima kojima se dogodio kakav veliki belaj, takav čiji je uzrok bila neka natprirodna sila, a pokatkad bi se radilo i o nekome koga je zadesila iznenadna sreća kao što je dobitak na lutriji ili sportskoj prognozi zahvaljujući tome što je usnio dobitnu kombinaciju ili mu je tajanstveni glas u noći prišapnuo rezultate utakmica koje tek treba da se odigraju.
Kako je Bosna, kao što se zna, zemlja puna legendi, mitova i nikad razjašnjenih tajni, Milan ne samo da je uvijek imao pune ruke posla nego uglavnom, za razliku od drugih svojih kolega iz “Arene”, nije morao gotovo ništa izmišljati. Svake bi se hefte u Bosni dogodilo nekakvo čudo, Milan bi to zabilježio i tako zaradio svoju platu.

* * *

“Arena” je godinama bila duševna hrana i starom i mladom. U skoro svim dijelovima Jugoslavije, čak i tamo gdje se govorio slovenački, makedonski ili albanski jezik svake srijede, kad je “Arena” izlazila, ljudi bi se tiskali oko trafika da kupe svoj omiljeni list. Bilo je to tako sve dok se krajem šezdesetih, a pogotovo početkom sedamdesetih godina redovi pred trafikama ne počeše naglo smanjivati da bi postepeno potpuno iščezli, a na desetine primjeraka “Arene” stajali bi po cijelu heftu u izlogu te bi na kraju, neprodani bili vraćeni izdavaču u Zagreb. Glavni uzrok ovoj tržišnoj katastrofi “Arene” bio je fenomen poznat u svijetu kao “seksualna revolucija”, što je za posljedicu imalo nastanak jedne nove vrste štampe čiji su najvažniji sadržaj bile fotografije golih žena, a u svim tekstovima se, dibidus slobodno, pisalo o onim stvarima. Vlast u Jugoslaviji propustila je ovu bezobraznu novotariju stiglu sa Zapada, mnogo lakše nego bi čovjek pomislio da je bilo moguće u jednoj komunističkoj zemlji. Naravno, bilo je pameti u svemu tome, narod je pomahnitao od silne seksualne slobode pa nikom više nije padalo na pamet da traži kakvu drugu. Svi su pričali o jebačini – niko o politici.
Najviše uspjeha u izdavanju tih nazvanih “seksi listova” imala je redakcija beogradskog magazina “Čik”. Kao i u drugim sličnim novinama i u “Čiku” su se mogle naći rubrike u kojima “stručnjaci za seks” odgovarajući na pristigla pisma tješe muškarce – čitaoce kojima se broj centimetara na njihovoj najvažnijoj alatki činio nedovoljnim ili uvjeravaju cure i žene kako je u izvjesnim slučajevima moguće izgubiti nevinost samo parcijalno, a da se ponekad može biti djelimično trudan. Bilo je u “Čiku” još hejbet sličnih stvari. Međutim, ono što je ovu novinu izdvajalo od svih ostalih bilo je to što su se urednici dosjetili da objavljuju jednu rubriku pod nazivom “Ljubavna iskustva”. Na prvi pogled su “Ljubavna iskustva” izgledala kao obična pisma čitalaca, ali u stvarnosti sve tekstove je pisala skupina mladih, nezaposlenih književnika što ih je “Čik” angažirao računajući prije svega na njihovu raskalašenu seksualnu maštu. Računica se pokazala tačna, jer su pisci, sastavljajuci tobožnja pisma u kojima izmišljeni čitaoci opisuju svoje neobične seksualne pustolovine, uradili pravi posao. Što `no kažu, mnoga se pubertetska desnica nažuljala zbog “ljubavnih iskustava”. Treba li reći, “Čik” je postao list sa najvećim ikad prodatim tiražom u Jugoslaviji.
Vječne tajne skrivene ispod ženske suknje ma kako nam se ponekad činile obične i banalne, imale su, pokazalo se, veću tržišnu vrijednost nego bezbrojna čudesa ovog i onog svijeta, putovanja u svemir, historijske spletke, mračna proročanstva, i druga moguća i nemoguća dešavanja o kojima je pisala “Arena”.
Zato je ono što se dogodilo u zabačenom istočnobosanskom zaseoku Čadovina, gdje je veliko kamenje počelo da pada ranjavajući ljude, stoku i razvaljujući krovove kuća i štala, a što je potvrđeno od mnogih svjedoka u ”Areni” ocjenjeno kao jedna od posljednjih šansi da se napravi senzacionalna reportaža koja će koliko- toliko poboljšati čitanost lista što se već nalazio na pragu totalne ekonomske propasti i gašenja.

* * *

Dva puta je Milan Zoranović morao da mijenja gumu na svom “Fići” dok se putem punim gudura i rupa, tijesnim i zaprežnim kolima, odvezao od Rogatice do Čadovine i nazad. Imao je Milan kod kuće u Sarajevu još jedno mnogo bolje auto italijanske proizvodnje, ali je obično na put sličan ovome išao malom grbavom “Zastavom 750” proizvedenom u Kragujevcu. Takva je odluka bila rezultat njegova iskustva stečenog na brojnim putovanjima kroz Bosnu koju je poznavao kao svoj džep. Znao je u kakvom se bijednom stanju nalazi njena putna mreža, pa mu je zato italijanski auto služio kao šminka, kad bi uveče u Sarajevu krenuo u lov na ženskinje.
“Fićo” je mogao i da se obatali, nije bila velika šteta. Uz to, u kraju gdje se Čadovina nalazila živila je uglavnom sirotinja pa si već vozeći i tako obično auto kao što je “Fićo” mogao da se osjećaš kao gospodin, sa taman toliko uvjerljivosti i autoriteta među lokalnim stanovništvom koliko je neophodno da se obavi novinarska istraga.
Vozeći se kući Milan je, kako je to uvijek radio, u glavi presabirao rezultate svoje posjete Čadovini, redao događaje jedan za drugim, slagao izjave koje su mu dali mještani tog sela i počeo da smišlja naslov, međunaslove i da oblikuje tekst svoje buduće reportaže o krajnje neobičnoj pojavi u Čadovini, zabiti smještenoj Bogu iza leđa. Žitelji tog zaseoka i žrtve prikaze koja baca teške kamenčine na ljude, kuće, krave i kokoši odmah su dali odgovarajuće ime čudovištu. Nazvali su ga Gađan.

* * *
Evo šta je Milan saznao. Najpoznatiji čovjek u Čadovini bio je Mujo Žiga, bivši Titin partizan više puta odlikovan za zasluge u ratu. Da je htio mogao je da ima kuću i službu u samom Beogradu, ali Mujaga je odabrao da živi u toj pustopoljini. No, nije samo to bilo neobično u vezi s njim. Mujo je bio miran kao buba, iako je imao snagu koja se skoro mogla mjeriti sa onom što su je posjedovali Šefko Fočak, čovjek-aždaha koji je iz poteza mogao podići trista kila i o kome je Milan već pisao. Pored toga Mujo je bio i pametan, bio je najbolji šahista u selu, a ipak nikad nije naučio da čita i piše. Mujo se potpisivao otiskom palca kad bi primao svoju boračku penziju pa mu je poštar uvijek krao pomalo para.
Mujo je bio dobar ko hljeb, a zna se dobričine uvijek nastradaju zbog svog karaktera. Kad je seoska balavurdija shvatila da Mujo neće nikad upotrijebiti ni svoju snagu, ni pamet, niti ugled partizanskog prvoborca protiv njih, niti da će im uopće naškoditi na bilo kakav način bez obzira šta mu oni uradili, Mujo je postao glavni predmet sprdnje u cijeloj Čadovini.
Nema šta mu obijesna seoska mladež nije radila i kakve mu sve podvale i ujdurme nije namještala. Takav je naš svijet. Niko nikad nikakva zla nije učinio onom lopovskom poštaru Rasimu koji ne samo da je pijan znao po tri dana ne doći u selo, a pokatkad čak pogubiti svu poštu, već je uvijek donosio ružne vijesti. Ništa loše se nije dogodilo ni šumaru Đorđu koji je terorizirao cijeli kraj. Nisi mogao nasjeći drva ne samo za ogradu nego ni za potpalu, a da on odnekud ne izbije i prišije ti kaznu.
Jok, narod ti udara samo po onima što se izdignu duševnom dobrotom ili kakvom drugom ljepotom. Kakva god da si dobra djela činio za života tek će ti kad umreš reći hvala, a možda ni tada. Mujo kao da je još od malehna bio svikao na to da su ljudi opaki i pakosni prema njemu pa svoju narav nije mijenjao. Šta god mu selo uradi, bilo da mu zapale sijeno, natjeraju njegove krave da se razobadaju, pogaze mu djetelinu, razvale pušnicu ili bace krepano pašće u bunar, on bi samo odmahnuo rukom i nastavio po svome. Ne bi se ni nasikirao. Hajde što je Mujo bio najsnažniji, najpametniji i najugledniji nego je on živeći skladno i hairli sa svojom Zumrom i djecom bio i najsretniji insan u Čadovini, a tek to mu selo nikako nije moglo halaliti.
Jednom su seoski momci u “Čiku”, novinama koje su svi čitali naišli na reklamni oglas jedne izdavačke kuće iz Beograda. Među ostalima, prodavane su i knjige slavnog srpskog komediografa Branislava Nušića, njih dvadeset i pet komada u tvrdom, platnenom uvezu. Cijena da te Bog sačuva. Momci izrezaše oglas iz novina, napisaše da knjige naručuje Mujo Žiga iz Čadovine, općina Rogatica BiH, naškrabaše nešto ofrlje, k’o fol Mujin potpis, i poslaše sve skupa u Beograd.
Kad je dvije hefte poslije, poštar Rasim doteglio knjige do Muje svi su u selu virili kroz prozor da vide šta će se desiti. Ali Mujo ni mukajet. Samo je platio knjige, uzeo ih pod ruku i dao ih Hikmetu, svom prvom unuku, da se s njima igra. Niko ništa nije mogao Muji sve dok ga nije uhvatila huja.
A kad se to dogodilo pojavio se Gađan.

* * *

Prva Mujina šćer, ona što nije bila njegova zaoprave, nego je Zumra donijela u miraz, zvala se Hanka. Mujo je nikad nije razdvajao od svoje ostale djece, uvijek ju je zvao “šćeri”, nikako drugačije. Kad je napunila sedamnaest Hanka se, uz Mujinu dozvolu, dobro udala. Otišla je u Sarajevo za Mušana, plaho finog čovjeka što je bio jal` kondukter, jal` miliconer, Muju nije bilo puno briga koju, ali nekakvu je uniformu nosio.
Hanka i Mušan odmah naprave dijete. Prvo pa muško, ali po nesreći, maksum se teško razboli. Mušan nije imao ni kuće ni stana već je bio podstanar. K’o i druge došlje iz Istočne Bosne stanovali su gore na Širokači u nekakvom podrumu punom vlage i mema pa djetetu ode na pluća. Ljekar reče da malog moraju odmah voditi na čisti zrak ili će dijete umrijeti. Njih dvoje, šta će kud će, neg’ Muji na vrata. Od Sarajeva do Čadovine, dijete nije uvlačilo jezik u usta, ali čim ga je dedo uzeo u ruke mali Hikmet prestade plakati.
Dijete začas ozdravi. Sve mu je u Čadovini prijalo i zrak, i hrana, a najviše ljubav kojom je bio okružen što dječiji instinkt zna nepogrešivo osjetiti, pa Mušan i Hanka odlučiše da mali ostane kod nane i dede dok se god oni ne snađu za kakav bolji stan u Sarajevu. A za naći stan ili napraviti kuću u Sarajevu trebale su godine i godine, tako da je mali Hikmet ostao da raste u Čadovini na veliku radost i sreću svog dobrog i blagog dede Muje, čije je srce bilo široko k’o pola dunjaluka. Hikmet se kod dede razrahatio ljepše i bolje nego da je bio na sultanovu dvoru.
Nikog i ništa Mujo nije volio kao svoga unuka Hikmeta. A zna se, samo oni koje istinski voliš, mogu te zaoprave nasikirati.

* * *

Dedi bijaše puno drago što mali Hikmet izađe pravo pametan. Malo sam od sebe, a malo uz pomoć svoje tri tetke i daiđe. Hikmet začas nauči da čita i piše. Muji su se oba brka mrdala od smijeha kad bi pričao kako on ima šezdeset, a ne zna ni jedno slovo dok njegov petogodišnji unuk sriče i latinicu i ćirilicu.
Aman kako su se dedo i unuk voljeli…
Vazda su bili zajedno, Muji bilo duša da Hikmeta provoza kroz selo na kolima. Upregnuo bi obadva svoja vola i Galonju i Milonju onako, ni za šta, samo da Hikmetu učini na volju. Pravio mu je drvene svirale različitih veličina i zvukova, od male zviždaljke pa do prave frule, učio ga kako se rezbari drvo, plete krošnja, pravi ograda, ore njiva i žito sije. Mali Hikmet je volio životinje pa je Mujaga nakupovao kokoši, horoza, ćurki, pašćadi, zečeva i golubova. Avlija je bila puna razne zvjerke koja nije bila ama baš ni za kakvu korist, već samo da Hikmet bude radostan. Uveče prije nego se ugasi lampa i svi pospu, dedo bi svom unuku obavezno ispričao po jednu priču, a imao je za svaku noć po jednu, iz davnih i slavnih vremena kad su Bosnom hodile gazije, a ne fukara k’o sada.
I bilo je sve tako, da ne može biti ljepše, sve do onog dana kad se dogodilo zlo.
Jednog ljetnog dana, u akšam, Mujo je stajao na verandi, nešto majstorisao sa čekićem i ekserima i svaki čas pomalo potezao iz velike dvolitarske flaše što mu je stajala kraj nogu. Hikmet, k’o dijete, igrao se u avliji, skakao i bješnjao sa životinjama. Sve je izgledalo baš kao i svakog drugog dana.
A onda se, bježeći k’o fol ispred cuke zvanog Klikota s kojim se najradije igrao, Hikmet iznenada zatrkao na verandu pa put one flase, preturi je i sva se rakija prosu po podu. Pune šezdeset dvije godine je Muju svakakav jad trao, a on nije dao da ga išta nasikira i naljuti. Ali tada ne izdrža. Kako mu mali Hikmet prosu rakiju tako Mujo istim onim čekićem pa unuka u glavu. Gruh!
Muju prvi put u životu uhvati huja i nebo se prolomi.

* * *

Skoro sve kuće u Čadovini su bile oštećene, mnoge glave su bile rascopane, a hajvan je trčkarao amo-tamo po selu, dvije krave su crkle prežderavši se djeteline, stoku niko nije čuvao jer su se svi bili sakrili u podrume plašeći se Gađana. Sve i jedan svjedok je izjavljivao kako je nebrojeno kamenje padalo na Čadovinu i da su ponekad kamenčuge bile tolike da ih ni dva odrasla muškarca nisu mogli podići. Svjedočanstva su se međutim bitno razlikovala u dvije važne stvari. Po jednima kamenje je dolazilo pravo sa neba, dok su se drugi kleli da hripe dolijeću iz šume, iz utrobe planine Sjemeč. Oni prvi su govorili da kamenje u jednom naletu pada po pola sahata, a onda prestane, dok se drugima činilo da kiša kamenica bez prekida traje i po nekoliko dana.
Niko, međutim, nije imao dileme da je sav taj zulum djelo prikaze zvane Gađan o kojoj bi Mujo znao najviše reći kad bi se s njim moglo pričati. Žali Bože, izgledalo je da je on sad skroz pomahnitao, pobjegao je od kuće i luta po šumi držeći veliki handžar u ruci pa mu se niko nije smio ni primaći.

* * *

Milan prvo ode u rogatičku bolnicu i tamo nađe malog Hikmeta kome je dedo razbio glavu čekićem. Mali je gorko plakao, manje što ga je boljelo, a više jer mu je bilo žao dede koji je skrenuo s pameti. Novinar ga malo razgali s kutijom popularnih bombona “505 sa crtom”, sjede u ”fiću” pa direkt u Čadovinu. Gađan se već bio malo smirio, kamenice nisu više padale, ali ljudi su još uvijek bili izhavješteni od straha. Tu Milan shvati da ako želi saznati sve o Gađanu onda se po svaku cijenu mora sresti sa Mujom za koga su mu rekli da boravi negdje duboko u šumi skačući s drveta na drvo, urlajući kao međed, da nosa veliku nožinu i prijeti da će zaklati svakog ko mu se približi.
Ne bi Milan bio jedan od najboljih novinara “Arene” da se nije znao snaći u svakoj situaciji. On se odmah zaputi pravo u šumu i počne dozivati Muju spominjući svog pokojnog strica Zdravka, istog onog s kojim je Mujo četiri godine krvario bijući se s četnicima i ustašama.
Umjesto čudovišta s nožem u zubima pred Milana izbi starčić prepukla tijela i srca sa uvehlim očima što su odavno ostale bez zadnje suze. Mujo je bio jedva živ, lijeva strana mu se već počela oduzimati, ali srećom pamet i glas još su mu radili pa on stiže da novinaru Milanu ispriča strašnu tajnu o Gađanu.

* * *

Gore na Romaniji, tačno ispod Crvenih stijena, rasklimani “fićo” izdade Milana Zoranovića. Dok je novinar bio zabavljen smišljanjem rečenice za svoj tekst, iznenada otkazaše kočnice i auto se sjarga u hendek. Milan slomi vrat i izdahnu na mjestu.
Nekoliko dana kasnije iz Zagreba je došao jedan drugi novinar, posjetio Čadovinu, baš se zadesio na Mujinoj dženazi, ali Gađan se već bio povukao. Koristeći se izjavama mještana Čadovine i bilježnicom poginulog kolege, novinar sastavi tekst o misterioznoj pojavi u bosanskom zaseoku Čadovina na koji se sručio pljusak kamenja. Uz tekst, novinar objavi i izjavu poznatog zagrebačkog geologa koji je cijelu stvar znanstveno protumačio tako što je pretpostavio da se na planini Sjemeč nalazi nekakav omanji vulkan što, s vremena na vrijeme, pomalo kašljuca izbacujući kamenje. I tu nema nikakva čuda, osim za ljude primitivne i sujevjerne kakvih kod nas, zna se, ima koliko hoćeš.
Nije to bila reportaža ni upola zanimljiva kao ona što bi je napisao Milan, da nije poginuo, ali i takva kakva je bila namami puno ljudi da kupi novine. Nešto zbog pripovijesti o Gađanu, a nešto zbog članka o pojavi blagotvorne “muške vode” kod Kladnja koja drži kitu stalno nadignutu, “Arena” se ponovo omili čitaocima.
Tako “Arena” prebrodi svoju krizu i nastavi izlaziti dugo godina poslije toga za razliku od “Čika” koji ne poživi još dugo. Kad jedna tvornica poče flaširati i prodavati kladanjsku “mušku vodu” i narod ponovo shvati da mu se puno više isplati raditi one stvari nego samo čitati o njima, “Čik” ode u helać.

Midhat Ajanović – Ajan

[mirsad_d]

in reply to: Uspjesni Bosnjaci u dijaspori #14496

Ajan – prvi Bosanac, doktor filmologije!

Pisac, karikaturista, novinar i dugogodišnji kolumnista Bosanske pošte, a odnedavno i stalni kolumnista DEPO portala, Midhat Ajanović Ajan (po ocu porijeklom iz Sljedovica, a po majci iz Bjelogoraca), odbranio je 4. juna. 2009.godine na Univerzitetu u Göteborgu, u briljantnom stilu, doktorsku disertaciju „Den rörliga skämttecknigen“ (Karikatura u pokretu) i postao doktor filmologije, prvi Bosanac, i prvi Južni Slaven uopšte, koji je doktorirao animaciju.

„Hattlyft för doktor Ajan!“ – napisao je Göteborg Posten.

Svaka čast i dubok naklon! – dodaje Bosanska pošta.

– Ova studija je spoj svega čime sam se bavio u životu, a to je pisanje i crtanje – objašnjava Ajan.

– Počeo sam je pisati 1992. ali je ubrzo, ratom uzrokovana, nastala pauza i u mom pisanju i u mom životu. Posljednjih godina radio sam intenzivno i sretan sam da sam ostvario svoj davnašnji san.

Oponent u odbrani disertacije bio mu je norveški profesor iz Trondheima Bjørn Sørenssen, koji se na početku svog propitivanja malo i našalio: „Knjiga je prilično teška“, kazao je ovaj ugledni profesor, aludirajući na Ajanovo obimno djelo uokvireno u 500 strana, ali i dubinu teme kojom se bavio. Na kraju, bio je zadovoljan, dobio je kolegu s kojim u budućnosti može s radošću dijeliti znanje o animaciji.

– Ovo je veoma ambiciozno istraživanje, originalno ilustrovano, analitički imponirajuće – ocijenio je Bjørn Sørenssen.

– E, sad ću malo predahnuti, obećao je Ajan nakon slavlja koje su mu priredili najbliži – porodica, kolege i prijatelji.
(preuzeto iz “Bosanske pošte”, B. Tomić/ DEPO)

[mirsad_d]

in reply to: Literarni kutak #14494

DJEVOJACKA PRICA

Vrilo je kao u mravinjaku, šarenilo svila i ciceva, šarenilo šamija i dimija, šarenilo veselih razdraganih lica. Negdje pod prozorima svira harmonika. Troredna harmonika kao u naše Šuhre, prede Emini kroz sjecanje, a nije Šuhra. Sve tudji svijet. Sve tudje osim Hafe, sviracke obikace. A ni te Hafe nigdje.

Stoji tako Emina Hadzagica od jucer, u istom budzaku, kuca je puna zenskog svijeta, sve nepoznata tudja lica, ni jedno ne nalikuje na koju njezinu drugaricu iz Grada. Nijedno. Gleda ona ta lica, gledaju ta lica nju, ta lica brcanskih zena i djevojaka dugo zagledaju po njoj, onda odu, onda opet dodju i opet odu.

Vrilo je kao što vrije u mravinjaku, a oko srca Emine Hadzagica stezao se prsten tuge i bola, nekog cudnog studenog tupog bola kakvog ona, nikad do sada nije cutila. Harmonika je punila avliju pod prozorima, neko je obijesno vriskao u kolu i u taktu udarao petom o petu pa se cuo zvek potkova, a Emini Hadzagica je bilo kao da u hladni obruc oko njene duše neko nabija gvozdene klince. Tupe i hladne. Slušala je ona puno prica o udajama. Rasema Omanovica, stara djevojka koja se puderiše vec preko petnaest godina, pricala je svakog petka po desetak takvih pripovijesti, ali ni jednoj toj djevojci iz pripovijesti Raseminih nije bilo tako kako je njoj sada.

Kad je Emini bilo trinaest godina, ona je pocela razmišljati: Kako li ce to lijepo biti kad ja još malo odrastem pa se udam! Svatovi. Harmonike. Kolo u avliji od petka do petka. A mlada u svilenoj haljini u budzaku. Stoji mlada u svilenoj haljini, a dolaze cure i zene iz sviju mahala da vide mladu. Puno puta. Kad se je udala Fata Mulabegica, Emina je bila u cetrnaestoj. Boze dragi, šta li ce nocas od nje Edhem uraditi kad ih zatvore same samcate u jednu sobu? – mislila je ona kad je gledala u Fatu. Boze dragi, a dušeci prostrti, a njih dvoje sami… I ugodni trnci se popeli tada uz Eminu. Ona je sanjala kao dijete što sanja, ona je buncala u snu, ona je sanjajuci i buncajuci odrasla, i evo sad se udala. Iz Grada u Brcko. To je san sviju naših djevojaka: udati se i to udati za stranca. Stranci su ljepši momci od domacih. Bolje se nose. Ljepše se cešljaju. Imaju svi nabrenovane kose. I sigurno im kose mirišu, sigurno su namazane briljantinom. Oni dolaze u Grad s jeseni, kad šljive rode. Pantole upeglane, mašne na leptir svezane, a jake bijele, tvrde i uglancane. A svi su lijepi ko glumci. I ni ne govore kao ovi naši momci. Znaju, sestro, i nekakve druge rijeci govoriti.

Cure se ustrce po avlijama. Nanule zastruzu po kaldrmi i oni se ustave pred tarabom. Kako je plahovito zakucalo Eminino srce kad su se oni zaustavili pred njezinom tarabom. A noge kao da su joj se odsjekle. Jedva je prišla za jorgovan da se sakrije, da se pridrzi, šta li? – ona nije znala. Onda su joj oni puno govorili. Ona je odgovarala. Kako nece odgovarati kad su to stranci, najljepši momci što ih ima. U Emine Hadzagica je bilo srce razdragano kao razdragano ptice. Nju su podišli isti oni trnci kao kad je gledala Fatu Mulabegica. A tu noc ona nikako nije mogla zaspati.

Drugog petka su došli prosci. Ravno iz Brckog. Abidaga Hadzagic je došao na rucak nešto ranije nego obicno, zovnuo zenu i kcer u svoju sobu i rekao razgovjetno:

– Kceri, dao sam te u Brcko. Za Omerage Šahbazovica sina. Cini mi se da rekoše da mu je ime Osman. Kaze da te je momak jedanput vidio i da te begenisao. Doci ce kroz tri dana po te…

Šutjela je mati, šutjela je Emina. Otac je takoder neko vrijeme zašutio, a onda je dodao:

– Ti, stara, zovni Hafu Sviracku za obikacu… Strani je svijet, nek se dijete tamo s njom obikne. Poslije toga se okrenuo Emini:

– De, poljubi babu u ruku!

Emina ni te noci nije oka stisnula. Ni preksutra u noci.

I evo sada stoji Emina Hadzagica vec drugi dan u budzaku u kuci Omerage Šahbazovica, u svilenim haljinama, sa šamijom koju su joj kupili cak u Sarajevu, (a kere na toj šamiji radile su Sarajke-djevojke), udala se je eto za sina Omeraginog, i ime mu je, kako se njenom ocu ucinilo da su rekle, Osman. U avliji, dole, sviraju harmonike, topot nogu odjekuje kroz cijelu kucu i pred njenim ocima se odmata i namata šarenilo stranih djevojackih lica, šarenilo svilenih bluza i dimija. A oko duše Emine Hadzagica studen obruc i ona cuti silnu potištenost.

– Gdje li je Hafa? – sjeti se ona. – Ko li se to procikuje! Lijepo svira. Kao naša Šuhra… Ondaje odjednom obuze neka uzasna praznina. Osjecaj kao da je nešto izgubila, kao da joj je nešto oteto, kao da je negdje zašla i nije se izgubila, ali ne zna izaci. Podje da prebira po svijesti. Nista. Onda joj naglo odlaknu: pricini joj se kao da sanja. – Da, da, da, sanjam – pomaknu ona tiho usnama…

Na vratima se zakikotaše cure. Došla nova grupa da vidi mladu. Emina se strese. Po njoj klize radoznale oci. Ona se zagledala u djevojke. Cini joj se da je ona sa strukom dukata pakosno gleda. Ona obori oci i ponovo ocuti hladnocu i prazninu, ponovo ocuti kao da je negdje izašla i ne zna izaci… Nije se izgubila, a cini joj se da se jest izgubila.

Sa avlije doprije glas:

– Mladozenja igra! Evo mladozenje u kolu! Na to se sve zene u sobi pomakoše. Cure pojuriše na prozore.
– Pustite mladu neka vidi! – javi se odnekle Hafa i pride Emini. Napraviše joj mjesto na prozoru, izmedju glava drugih djevojaka. U avliji se odmotavalo i zamotavalo kolo momaka, stranih momaka, onih istih koji su dolazili u Grad sa nabrenovanim kosama i leptir mašnama.
– Onaj do onoga u golubi haljinama. to ti je Ahmed – šapne joj Hafa – tvoj Ahmed…
– Zar nije Osman? – upita ona gotovo nesvijesno i ne misleci pri tome ništa.
– Raspitala sam se – odgovori Hafa – Ahmed je.

Emina isto tako kako je nesvjesno i ne misleci ništa pitala, pocne pretrazivati po kolu. U svijesti joj kao laganim drvenim cekicem poce udarati: onaj do onoga… onaj do onoga… Onda joj sasvim razgovijetno na um pade onaj petak kad su se stranci zaustavili pred njenom tarabom. Sasvim razgovijetno sjeti se ona kako joj je srce zadrhtalo, kako joj je udarila neka ugodna klonulost u koljena, a poslije kako se je sjetila Fate Mulabegica.

Zatim se sjeti kako cijelu noc nije oka stisnula, nego je prebirala i snovala po svojoj pameti: Kakve li, boze dragi, ima oci onaj što je najviše govorio? Kako li mu, boze, kosa miriši? Da li mu je uglancana jaka?

Onda se sagnu Hafi na uho i šapnu posve tiho:

– Kojeg ti rece?
– Onaj do onoga u golubi haljinama… onizak… polahko igra…

Kolo se zapletalo i otpletalo, a zapletale se i otpletale Eminine misli. Šarenilo misli kao šarenilo svila i šamija. A nigdje u duši Emine Hadzagica onog slatkog ugodnog strujanja po tkivu njenog mladog djevojackog tijela, nigdje onog osjecanja koje ju je tako slatko obuzelo kad je gledala Fatu Mulabegica.

Sedmu noc bilo je uoci petka i njih su zatvorili same samcate u jednu sobu. Najprije su uveli Eminu. Dušeci su bili prostrti. Debeli mekani dušeci. U sobi je bio mracak. Prozori su bili zastrti i na jednoj kljucanici je titrala zavrnuta petrolejska lampa. Ona se uplašeno obazrela po sobi i zacvokotala zubima. Onda se skupila u klupko, stisla se u jedan cošak i zacvilila kao išibana macka.

Hasan Kikic

[mirsad_d]

in reply to: Rogaticani, o kojima treba pisati #14493

Dr. Galib Šljivo

Rođen je 15. septembra 1933. godine u selu Brčigovo, opstina Rogatica u porodici rudara, jamskog kopača, Muhameda Šljive i Šerife rođ. Alić. Osnovnu školu, nižu gimnaziju i učiteljsku školu završio je u Sarajevu. Od 1939. godine bio je smješten u Vakufski, odnosno Sirotinjski, dom u Sarajevu, koji je poslije drugog svjetskog rata preimenovan u Dom ratne siročadi, do sredine 1950. godine, kada je završio Učiteljsku školu u Sarajevu. Studirajući uz rad, završio je Višu pedagošku školu u Sarajevu na grupi istorija i geografija 24. septembra 1958. godine. Potom, opet uz rad, završio je istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 7. oktobra 1963. godine. Postdiplomske studije na Filozofskom fakultetu u Beogradu završio je 15. maja 1972. godine. Pošto je položio sve ispite i odbranio magistarski rad “Klek i Sutorina u XIX vijeku” dobio je akademski stepen magistra filozofskih nauka. Potom je, na istom fakultetu, 15. januara 1975. odbranio doktorsku tezu “Politika Austrije prema pokretima u Bosni i Hercegovini sredinom XIX vijeka” i stekao akademski stepen doktora istorijskih nauka.
Po završetku učiteljske škole, 30. juna 1950. godine, radio je kao učitelj u mnogim mjestima Bosne i Hercegovine: u Osnovnoj skoli Maglajci (srez Bosanska Dubica) školske 1950./1951., Osnovnoj školi Orahova (srez Bosanska Gradiška) školske 1952./1953. godine i Osnovnoj školi Slatina (srez Foča) školske 1952.-1953. godine. Od 1. septembra 1953. do 31. avgusta 1954. godine, u sklopu služenja vojnog roka, Galib Šljivo je završio školu rezervnih oficira artiljerije, nakon čega je dobio čin rezervnog artiljerijskog potporučnika.
Po završetku vojnog roka, radio je kao učitelj u Osnovnoj školi Ulice školske 1954./1955. godine, te Petorazrednoj osnovnoj školi Brka (srez Brčko) 1955./1956. i Osnovnoj školi Donja Bukovica (srez Bijeljina) školske 1956./1957. godine. Od školske 1957./1958. do 31. avgusta 1961. godine radio je na mjestu direktora Osmogodišnje škole u Brezovom Polju (srez Brčko) i predavao istoriju i geografiju. Potom je od 1. septembra 1961. do 31. avgusta 1963. godine bio direktor Osmogodisnje škole u Orašju. Za to vrijeme je vanredno završio studije na Filozofskom fakultetu, pa je, po završetku filozofskog fakulteta, u zvanju profesora srednje škole, postavljen je na mjesto direktora Gimnazije 1. septembra 1963., a potom Školskog centra u Orašju i predavao je istoriju.
Školske 1972./ 1973. izabran je u zvanje profesora više skole, pa je u svojstvu spoljnjeg saradnika predavao predmete: Opšta istorija starog i srednjeg vijeka, Istorija jugoslanskih naroda u srednjem vijeku i Metodika nastave istorije na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Od 1. aprila 1977. godine stalno je zaposlen na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci u zvanju profesora više škole na nastavnim predmetima: Opšta istorija novog vijeka i savremenog doba, Istorija jugoslovenskih naroda u novog vijeka i savremenog doba i Metodika nastave istorije. Od 1991. godine na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci izvodi nastavu Opšte istorije novog vijeka sa savremenom istorijom u zvanju redovnog profesora univerziteta.
Uporedo sa pedagoškim radom, dr. Galib Šljivo se neprekidno bavio radom na naučnoistraživačkim projektima. U toku 1979. godine vodio je organizacione poslove za osnivanje Instituta za istoriju u Banjaluci, pa je od početka njegovog rada, 1. novembra 1979., bio njegov direktor sve do 1992. godine. Ostvarujući naučnoistraživačke poslove, dr. Galib Šljivo je dobio naučno zvanje prvo, viši naučni saradnik, a od 1984. godine i najviše naučno zvanje naučni savjetnik, što odgovara zvanju redovnog profesora univerziteta.
Za svoj rad je više puta nagrađivan i odlikovan. Nagrađen je za vanredne rezultate u nastavnom radu i upravljanje Osnovnom školom u Slatini 1953. godine i Osmogodišnjom školom u Brezovom Polju, uzastopno za 1959., 1960. i 1961.godinu, te dva puta za upravljanje Gimnazijom i Školskim centrom u Orašju. Uručena mu je Plaketa SO Orašje za 1967. godinu. Odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem 31. decembra 1973. godine. Za djelo Bosna i Hercegovina 1813.-1826. dodijeljena mu je 17. aprila 1986. godine Nagrada Veselin Masleša u 1986. godini kao društveno priznanje za radove u oblasti istorijskih nauka. Skupština opštine Banjaluka dodijelila mu je 8. aprila 1990. godine Nagradu Veselin Masleša za stvaralački doprinos socijalističkom razvoju nauke umjetnosti i kulture.
Bio je u dva mandata predsjednik Udruženja univerzitetskih i drugih naučnoistraživačkih radnika Bosanske krajine, onda, predsjednik Saveza univerzitetskih radnika Bosne i Hercegovine u dva mandata, potom član Predsjedništva univerzitetskih radnika Jugoslavije, i, na kraju, predsjednik Saveza istoričara Jugoslavije u dva mandata.
Na Univerzitetu “Đuro Pucar Stari” u Banjaluci obavljao je dužnost predsjednika Izvršnog odbora, bio član više stalnih komisija, a od 1987. do 1992., kada je smijenjen, iako mu je bio u toku drugi mandat, bio je prorektor za nastavu.
Godine 1990., predložen je za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. U veoma opširnom referatu, koji su, 5. septembra 1990. godine, napisala dvojica akademika koje je imenovalo akademijino Odjeljenje društveno istorijskih nauka, su na početku izvještaja konstatovali da su: “Imali čast da s Vaše strane budemo zamoljeni da napišemo referat o profesoru dr. Galibu Šljivi, koji je predložen za izbor za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.” Referat su zaključili: “U ovom referatu kratko su prikazane samo neke od rasprava i studija dr. Šljive. Kad bi se prikupile ujedno, one bi sigurno sačinile nekoliko knjiga koje bi bile veoma korisne za bolje poznavanje unutrašnjih prilika i međunarodnog položaja Bosne i Hercegovine u XIX veku. Ovde je potrebno naglasiti samo to da među njima nema nijedne koja nije napisana na osnovu nepoznate arhivske građe, koja ne donosi obilje novih rezultata i koja se sasvim pouzdano ne drži okvira svega onoga što je poznato i u našoj i u svetskoj istoriografiji o prilikama na Balkanu u XIX veku.
Na osnovu svega što je u ovom referatu sasvim kratko izloženo može se zaključiti da je dr. Galib Šljivo neobična pojava u savremenoj jugoslovenskoj istoriografiji. Najvećim individualnim angažovanjem, istražujući takoreći svaki dostupni dokumenat, i u zemlji i u inostranstvu, on je ostvario veliko pregnuće da ispita i opiše istoriju Bosne i Hercegovine u XIX veku i da tu istoriju sačini od svih onih podataka koji mogu imati svoje značenje za političku, društvenu, ekonomsku i kulturnu istoriju. Ovde treba posebno naglasiti da u njegovim zgusnutim knjigama i studijama i pored toga nema suvišnih i nagomilanih podataka, jer je on našao stil izlaganja da prikaže svaku pojedinost u njenom pravom osvetlenju i istinskom značenju, tako da ona zauzima ono mesto koje joj u stvari pripada. Na taj način istorijska nauka Bosne i Hercegovine, a i Jugoslavije u celini, dobila je istoričara ne samo velike vrednoće i istinskih naučnih kvaliteta koji se retko nalaze.
Pisci ovog referata ne rade ovaj posao prvi put. Ovog puta, međutim, oni su zaista u situaciji da podnesu Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine najsvesrdniji predlog da dr. Galiba Šljivu, naučnog savetnika, profesora i direktora Instituta u Banjaluci, izabere za svog dopisnog člana.”

Od tada, dakle, od 1990. godine, dr. Galib Šljivo objavio je sedam novih historijskih monografija i preko sedamdeset studija, članaka i kraćih radova. Galib Šljivo nijednog trenutka nije prestao sa naučnoistraživačkim radom. Ukoliko se letimično pogledaju samo naslovi njegovih monografija odmah će se uočiti njegovo nastojanje da izuči historiju Bosne i Hercegovine u posljednjem stoljeću osmanske historije, u čemu je u potpunosti uspio. Do Galiba Šljive, historija s kraja osamnaestog i devetnaesto stoljeće bila je malo poznata, njegovim radovima, pak, ona je postala najpoznatija.

Kad se njegovi radovi sagledaju u cjelini, nema nikakve sumnje u to, da su, oni su svi, bez izuzetka, urađeni na historijskim izvorima prvog reda – i tako predstavljaju veliki doprinos historiji Bosne i Hercegovine, historiji balkanskih država i historiji Evrope.

Posebno su značajne njegove monografije pod naslovom Bosna i Hercegovina poredane hronološkim redom od 1788. do 1869. godine, koje čine jednu cjelinu, jednu ediciju, urađene su po hronološkom odvijanju događaja, dakle, jedinstvenim metodom u bosanskoj i hercegovačkoj historiografiji. S obzirom na to da je autor obavio naučnoistraživački rad u arhivima u Bosni i Hercegovini, ali i u susjednim državama, a posebno u Beču i Berlinu, on je tragao za podacima u svim relevantnim riznicama dokumenata. Iz fusnota se da utvrditi da je proučio zaista veliki broj fondova i tragao za svakim podatkom koji bi mogao biti značajan za historiju Bosne i Hercegovine.

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14491

Uzana pruga kroz kanjon Prače. Austrougarska razglednica

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14490

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14489

[mirsad_d]

in reply to: Poezija #14488

Nurija Delic je napisao/la
u 18:07 na 28. srpanj 2009

E Srebrenice,ja te volim
Vlasenice, ja se borim
Za Podrinjem,lijepim mojim
I samo Boga,ja se bojim

Kraj Zvornika,Bratunca i Drine
Nedaj svoje,ti Podrinjski sine
Nisu vrazje ruke jake i silne
Pred nama i Bogom sve su one mirne

Od sjevera pa sve do juga
Slobodan narod bez straha i duga
Takvi smo mi Podrinjci rođeni
Zadnjom svetom knjigom svi vođeni

Na grobovima bijela ruža raste
A domovina zove svoje rasute laste
Da vrate se opet preko okeana
Neka vide slavu Bosanskih Muslimana

N DELIĆ

[mirsad_d]

in reply to: U i oko Rogatice #14487

MAGISTRALNI PUT BROJ M-5 (E 761) Sarajevo – Mesići

Magistralni put M-5 Sarajevo – Mesići nalazi se na pravcu Evropskog puta broj 761. (E 761).
To je put koji se proteže prirodnim pravcem i to dolinama rjeka Miljacke dionica od Pala do Sarajeva i rjeke Prače od Podgraba do Mesića . Ovo je put koji na cjelokupnoj dionici nema uspona , prevoja , a cjelokupna dionica je usklađena sa Evropskim standardima korištenja u svim uvjetima .
Trenutno imamo situaciju da je urađena trasa sa prvom asvaltnom podlogom od Sarajeva da Hrenovice izuzev tunaela na Stambolčiću čija izgradnja je prekinuta 1991 godine.
Magistralni put M-5 Sarajevo – Mesići u svojoj krajnjoj namjeni ima za cilj uvezivanje jugoistočne Bosne sa njenim centralnim djelovima savremenom , ekonomski rentabilnom , brzom i najkraćom putnom komunikacijom . Obimom radova predviđeno je da se stara pružna trasa puta Hrenovica-Mesići dovede u stanje korišćenja za osobne autobomile, ali i za sva druga vozila. Korišćenjem ove putne komunikacije građani Bosansko-podrinjskog kantona Goražde skratiće put do Sarajeva za 22 kilometra, što nije malo, posebno kad se ima u vidu da je ovaj put veoma pogodan za korišćenje u zimskim uvjetima vožnje, jer njegova najveća nadmorska visina (tunel Stambolčići) 600 metara.
Puštanjem u promet ove saobraćajnice cjelokupni transport iz zemalja južnog i istočnog Balkana ka središnjem dijelu Balkana i Evropi bi bio preusmjeren na ovu komunikaciju , koja bi ustvari postala i glavna saobraćajnica za pomenutu regiju.
Veliki dio prostora , područja i naselja koja gravitiraju u djelovima gdje nije urađena osnovna trasa puta ustvari nemaju putnu komunikaciju , tako da je ogroman broj prirodnih potencijala neiskorišten . Ovdje se radi i o ekološki čistom prostoru prilagodivom za ubrzani razvoj , kako određenih privrednih grana , tako i pratećih neprivrednih subjekata .
Veći broj prijeratnih stanovnika sa ovih područja je trenutno raseljen u gradovima / Sarajevo , Pale … / i nije adekvatno zastupljen u zaposlenju , a samim tim nemože ostvarivati ni kvalitetne usluge zdravstva , školstva itd . Razlog za ovakvo stanje je opšte prirode jer raseljeno stanovništvo sa ovih prostora nije edukovano za obavljanje poslova koje trenutno nude gradske sredine . Povratkom na svoja imanja stvorili bi se uvjeti za oživljavanje poljoprivrede i stočarstva , kao i razvoj šumarstva . Prolaskom ovakve putne komunikacije cjelokupno područje doživjelo bi preobražaj koji bi se ogledao u napretku privrede i prateće neprivredne strukture .

Mimo lokalnog značaja ovaj projekat ima državni i širi međudržavni značaj . Obzirom da se cjelokupna dionica puta proteže prirodnim nizinskim pravcima koji tokom cijele godine imaju umjerene klimatske uslove i na dionici nepostoje usponi , prevoji , oštre krivine ,opasne dionice i td . Naj bitnija činjenica ogleda se u ekonomskoj opravdanosti korištenja puta gdje su pokazatelji i indeks održavanja , korištenja , kao i utroška goriva na ovom putu naj minimalniji.
Ukupna dužina koja je kanjonska(dolinska) je 19.772 km. Na trasi Hrenovica – Mesići po idejnom projektu ima 23 tunela ukupne dužine 4273 m, od kojih je najduži 496 m, i 8 mostova ukupne dužine 315 m raspona od 30 do 40 m. A jedan duži most je u Mesićima na ušću rijeke Rakitnice u rijeku Praču.
Radovi će se obavljati po fazama.
U prvoj fazi bi se izveli radovi koji će obezbijediti prohodnost puta za motorni saobraćaj na cijeloj relaciji Hrenovica – Mesići.
U tom cilju bi se izveli radovi fazno po pozicijama koje će omogućiti što brže stavljanje puta u funkciju, što znači:
I FAZA
Radovi na donjem stroju, na trasi, do kote posteljice, kao što su: iskopi, nasipi, potporni i obložni zidovi, osiguranje škarpi, rigoli, jarkovi i dr. Mostovi bi se u potpunosti završili, a u tunlima bi se izvršili samo iskopi, ankeri i špric beton sve do kote posteljice.
II FAZA
Koja vremenski nije određena, izvele bi se eventualne popravke na prethodnoj fazi, po ojoj će se odvijati saobraćaj, zatim radovi na gornjem stroju a to su: kolovozna konstrukcija (tampon asfalst i dr.) dovršili tuneli (betonske obloge, izolacije, kolovoz i dr.).

Stambolčić (Stari željeznički tunel, kroz koji može proći samo 1 auto. interval semafora 5 min.)

Hrenovica, put prema Kaljanima

Slike uradio Ermin Hadžihasanović

[mirsad_d]

in reply to: Druzenje raje #14486

Rogatičko sijelo kod Miška u aščinici ”BUJRUM” – ILIDŽA ,petak 7.8.2009.g. u 19,00 sati

http://www.box.net/shared/f6revuyskj

[mirsad_d]

in reply to: PowerPoint prezentacije #14482

http://www.box.net/shared/7qqkit3lg0

“Jedno dobro djelo”

[Author]

Posts