Forum Replies Created
-
Nastavljena potraga za ocem i sinom
Regija 05.09.2009 09:45
Članovi Regionalnog centra za podvodno deminiranje iz Bijele, nakon višenedjeljne pauze, nastavili su potragu za Adnanom Imširovićem (39) i njegovim ocem Muhamedom (64), iz Sarajeva, koji su 29. jula sletjeli u Pivsko jezero, tri kilometra od Hidrocentrale.
Tročlani tim ronilaca, predvođen direktorom Centra Veskom Mijajlovićem uz logističku podršku kolega iz čamca, spustio se na dubini od 80 metara, ali nisu uspjeli pronaći tijela i automobil, prenose crnogorski mediji.
Mijajlović je rekao da su iskoristili sedam metara niži nivo jezera u odnosu na period kada se dogodila nesreća i pokušali pronaći unesrećene.
“Na osamdesetom metru naišli smo na kamenu zaravan, ali dalje nismo mogli. Rizik je bio prevelik zbog niske temperature vode od šest stepeni, mraka i velike dubine”, objasnio je Mijajlović i rekao da je potraga za nestalima nastavljena.
Naglasivši da je za zaranjanje na veće dubine potrebno da nivo vode opadne još deset do 20 metara, Mijajlović je rekao da će biti u stalnom kontaktu sa nadležnima u Hidrocentrali koji će ih obavještavati o nivou jezera.
Ronioci iz Bijele su odmah nakon nesreće tri dana tragali za Imširovićima koji su 29. jula vozilom marke “audi”, kojim je upravljao Adnan, sletjeli u jezero.
U prvim danima potage ronioci su iz jezera izvadili lična dokumenta nastradalih, ključeve od kola, mobilni telefon, film od foto aparata i nekoliko fotografija.
(Srna)
Nastavlja se potraga za ocem i sinom u Pivskom jezeru
Objavljeno 7.9.2009 u 07:11
Članovi Regionalnog centra za podvodno deminiranje iz Bijele nakon višesedmične pauze nastavili su potragu za Adnanom Imširovićem (39) i njegovim ocem Muhamedom (64) iz Sarajeva, koji su 29. jula sletjeli u Pivsko jezero, tri kilometra od Hidrocentrale, pišu Nezavisne novine.
Tročlani tim ronilaca, predvođen direktorom Centra Veskom Mijajlovićem uz logističku podršku kolega iz čamca, spustio se na dubinu od 80 metara, ali nisu uspjeli pronaći tijela i automobil, prenose crnogorski mediji.
Arheološka istraživanja
Figura pronađena kod Goražda potiče iz Vinčanske kultureObjavljeno 5.9.2009 u 10:04
U Mjesnoj zajednici Zupčići, na lokalitetu naselja Lug, kod Goražda, u toku su arheološka istraživanja započeta nakon pronalska figure koja načinom i stilom izrade podsjeća na poznatu figuru iz Vinče za koju su arheolozi iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu potvrdili da potiče iz doba neolita i da pripada tzv. Vinčanskoj kulturi.
Na ovom lokalitetu pronađeni su i drugi predmeti i ostaci građevina koji ukazuju na postojanje naselja iz doba Vinčanske kulture za koje stručnjaci pretpostavljaju da bi moglo biti staro više od pet hiljada godina.
Na istraživanjima koja su počela prije desetak dana osim domaćih arheologa rade i stručnjaci sa njemačkog Univerziteta Kill.
“Zahvaljujući njemačkom Univerzitetu i Arheološkom institutu iz Killa najprije su obavljena geomagnetna snimanja tako da tačno znamo gdje treba kopati.Ove lokacije koje smo otvorili već na samom početku pokazuju osnove kuća i ulica između njih”, kaže arheolog Zilka Kujundžić-Vejzagić.
Arheolozi će na ovom lokalitetu raditi četiri sedmice, kada će biti poznato i više detalja o veličini naselja, njegovim specifičnostima, ali i povezanosti sa ostalim nalazištima u okruženju.
“Snimanjem smo otkrili da se na ovom lokalitetu na dva do tri hektara zemlje nalazi naselje sa jasnim ostacima kuća koje su mnogo veće od onih pronađenih na području Visokog koje datiraju iz tog perioda. Zanimljivo je da se oko tog naselja nalazi i jedan zaštitni jarak” – ističe Robert Hoffman, naučni saradnik za predistoriju Arheološkog instituta Univerziteta Kil.
Prema podacima Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, u sjeveroistočnoj, odnosno istočnoj Bosni, Vinčanska kultura je predstavnik mlađeg, a djelimično i srednjeg neolita.
Arheološko područje – neolitsko naselje Lug kod Goražda prošle godine je proglaćeno nacionalnim spomenikom BiH.
BiH|04.09.2009. u 21:11
Sarajevo
17-godišnjak zboden ispred Gimnazije ObalaU Sarajevu je danas ispred Gimnazije Obala zboden 17-godišnji A.A., koji je nakon incidenta smješten na klinici na Koševu, te je van životne opasnost.
Gimnazija Obala
Kako nam je potvrdila Biljana Jandrić, portparolka Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, mladić je zadobio ubodnu ranu u predjelu lijeve natkoljenice, te hematom na glavi. Radi o teškim tjelesnim povredama, zbog čega je povrijeđeni smješten na Kliniku za ortopediju.Počinilac ovog djela još nije uhapšen, a Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo trenutno radi na njegovom identificiranju
Posjeta boračkih organizacija Potočarima
Objavljeno 4.9.2009 u 15:37
Članovi Saveza RVI, OPŠ i PBBiH, i Savez demobiliziranih boraca i DNRP Federacije BiH posjetili su Memorijalni centar Potočari.
Delegacije i članovi ovih udruženja i organizacija u Memorijalnom centru Potočari položili su cvijeće na spomen-obilježje, odali počast žrtvama genocida, počinjenog jula 1995. nad Bošnjacima Srebrenice i prisustvovali satu historije. U musali ovog kompleksa klanjana je džuma-namaz.
„Čast mi je biti danas ovdje s borcima i zajedno klanjati džumu. Ovo je mjesto koje treba obilaziti, sjećati se onoga što se ovdje dogodilo i ne zaboraviti to. Mislim da mi koji tu tragediju nismo lično doživjeli gotovo da nemamo pravo o tome govoriti. O tome treba da govore oni koji su izgubili svoje najmilije i koji su preživjeli genocid”, rekao je Bakir Izetbegović.
Zahid Crnkić, ministar za boračka pitanja u Vladi FBiH, izjavio je da bivši borci, povratnici u Srebrenicu i Podrinje još imaju brojne probleme, ali, kako je danas s rukovodstvom Općine Srebrenica dogovorio, bit će održan jedan okrugli sto na kome će se definirati vidovi pomoći za adekvatno liječenje, obrazovanje, zapošljavanje i pokretanje vlastitih biznisa na ovom području.
U popodnevnim satima predstavnici boračkih kategorija posjetili su mezarje Veljaci u Bratuncu, gdje su ukopane civilne žrtve ubijene u ovom gradu maja 1992.
(Fena/MOJportal)U Carevoj džamiji u Višegradu na iftaru bilo 200 ljudi
Petak, 04 SEPTEMBER 2009 13:38
Predsjednik Skupštine općine Višegrad Bilal Memišević organizirao je iftar kojem je, u Carevoj džamiji, prisustvovalo oko 200 ljudi.
Osim povratnika u ovaj grad, iftaru su prisustvovali i predstavnici javnog i političkog života BiH, privrednici, predstavnici udruženja „Višegrad 92“, kao i IZ u Srbiji i imami sa prostora Goraždanskog muftijstva, na čelu sa muftijama goraždanskim i beogradsko – novosadskim Hamedom ef. Efendićem i Rešadom ef. Plojevićem.
Iftaru je prethodio obilazak ćuprije Mehmed-paše Sokolovića.
(Dnevni avaz)
Ovo je Jasmin Alagić, sin a.r. Nezima Alagića i Havke Alagić na maturi ove godine.Završio je I gimnaziju u Sarajevu, i bio jedan od najboljih učenika ove škole. Upisao je Elektrotehnički fakultet i na listi za upis na fakultet bio je na 1 mjestu. Aferim Jasko
MUSTAFA
Autor: Indira Delić (1991)“Bogati Mustafaga što što se ti nikada ne oženi?” Upita babo dedinog komšiju kada smo posljednji put bili kod njega u posjeti u selu kod Goražda.
Mustafa vitalan starac. Prosijed, sivih uredno potkresanih brkova. Izboranog lica, djeluje mnogo stariji nego što stvarno jeste. Hrama na lijevu nogu, ostala kraća od teškog ranjavanja u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mustafa jako povuče dim cigarete, zakašlja se, malo zašutje, zagleda se u daljinu i započe priču:“Eh, draga djeco nerado se toga i sjećam, a kamoli da pričam. Ali eto kazat ću vam da znate. Imate i vi sad tu djecu, a vala pričajte kome gotd hoćete.”
Ponovo kratko zašutje, nekoliko puta kapcima sakri oči, zapali novu
cigaretu i nastavi:“U baba nas bijaše sedmero djece, nas četiri brata i tri sestre. Ja najstariiji i čim sam malo odrastao većina tereta pade na mene. Radio sam sve poljske poslove, i pomagao oko odgajanja braće i sestara. Završih samo četiri razreda škole, i dva razreda mekteba, babo ne dade dalje, kaže: ‘Šta će ti škola od ‘volike zemlje. Dosta je da se znaš potpisati i da znaš klanjati’ Dvije sestre, Rabija i Raza nisu ni išle u školu, babo ih ne htjede spremiti, Esma završila četiri k’o i ja, Rašid osmoljetku, a Osman i Hajrudin završili zanate u Saraj’vu.
Vrijeme prolazilo, a mi rasli. Ja stasah u pravog mladića pa počeh sa momcima iz sela ići po teferičima i sijelima. Za Bajram bijaše teferič u Rešetnici kod džamije. Kolo igra. U njemu stotinu djevojaka. Pogled mi se zaledi na Mejri, najmlađoj šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Sačekam da kolo stane pa joj sa zebnjom priđem. Kažem joj nekoliko riječi, a ona kao da jedva dočeka i tako počesmo ašikovati. Do akšama ostadosmo zajedno i dogovorismo novi sastanak na teferiču za tri hevte na Vidikovcu.
Sutradan neko babi kazao da sam našao curu. Pita me koja je, a ja kazah. On planu, kaže: ‘Od toliko cura ti naš’o Mehaginu šćer! Znaš li ti bolan kol’ko je on im’o čeljadi, šestero muške djece i tri šćeri. To je puka sirotinja namaš o’kle uzeti čaperka miraza. Zaboravi na tu curu.’ Pogodiše me babine riječi i rekoh mu kako je poštena i vrijedna njihova porodica, a što će mi miraz pored ovolike naše zemlje. Bez obzira na njegove riječi ja samo dane brojim do teferiča na Vidikovcu. Dođe i taj dan. Ja se opremim, opremim kojna sedlenika i na teferič. A tamo Mejra. Nije u kolu, već ispod krošnje dozrele trešnje u hladu sjedi u društvu sestre i stare majke. Ustade kad me vidje, i onako rumena, zarumeni se još više. Meni srce zaigra u njedrima i učini mi se, a i sad mislim da nikada ništa nisam vidio ljepše. Priđoh. Nazvah selam, majka i sestra odgovoriše, a Mejra se zbuni pa ne reče ništa. Sestra i majka se malo izmakoše a mi ostadosmo u hladu trešnje, ašikujući sve do samog akšama, dok je majka nije povela kući. I sad kada prođem putem ispod trešnje kao da mi nož srce para. Trešnja ostarila kao i ja, a uspomene tako svježe. Kao od jučer. Ispod njene krošnje kovali smo planove i radovali se životu. Obećasmo da nećemo jedno drugo nikada napustiti. Sa teferiča svratih kod tetke na večeru, a odatle, iza jacije pravo Mejri pod pendžer. Kucnem, ona otvori kanat, a na onoj mjesečini još ljepše nego što je bila danas. Do kasno u noć ašikovasmo. Došao ja kući, pred sabah, mlađa braća i sestre spavaju, a ostali sjede uz ognjšte i piju kahvu. Nazvah selam, niko ne odgovori osim majke, a babo je pogleda poprijeko. Pitam šta nije uredu, zašto šute? Babo započe: ‘Rekoh li ti ja Mustafa da se okaniš one cure, a ti ništa. Nedam ti više konja da jašeš, a ni na teferiče nećeš više ići. Nema više ni novije čakšira ni košulja. Ja ti zagled’o Himzibegovu šćer, sa njim prič’o i on bi je rado dao u našu kuću, stio najesen da idemo da je prosimo da te čeka do iza vojske, a ti k’o ćorav trčiš za dimijama Mehagine šćeri.’ Ja se naslonuo na dovratnik pa sebi ne mogu da dođem, pomislih ko mu načas prije kaza da sam bio sa Mejrom. Pođoh da čučnem, a majka mi prinese tronožac. I ja odlučih odgovoriti babu na njegove riječi pa kažem: Slušaj babo dvadeset i jednu godinu ti se nisam pritivriječio, slušao sam te i poštovao onako kako i dolikuje da dijete poštuje roditelja, i dalje ću te poštovati, ali nek znaš ovo: Neka za mene nema više konja sedlenika, nek’ nema teferiča, nek’ nema novih čakšira i košulja, ali da znaš babo da za mene nema ni cure osim Mejre, najmlađe šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Babo nage fildžan i reče da mu se mičem s očiju.
Nije danima razgovarao sa mnom samo naređivao šta treba raditi. Kraj ljeta i teret poljskih radova teško se podnosio. Nisam više išao na teferiče, Mejru sam vidio dva puta na Ustiprači kad smo prodavali kukuzuze. Poruke nam je prenosila moja najmlađa sestra Esma idući u školu. Sve poslove posmirih i u samu jesen dobih poziv u vojsku. Rabiji babo našao priliku i udade je u preko njene volje u selo Kukavice kod Rogatice. Svima nam bijaše zao osim babu, što Rabiju odvedoše plačući. Dođe vrijeme da pođem u vojsku. Po Esmi poručim Mejri kad voz polazi ne bi li došla. Gledam na stanici i k’o da me sunce ogrija kad je vidjeh.
Uspjeli smo kratko prozboriti i dogovoriti se da me čeka. K’o da je sad gledam drži sestru ispod ruke, a krupne suze valjaju se niz rumene obraze. Odoh i nevratih se za godinu i po. Nisam joj pisao. Nije Mejra znala čitati, nije nikad išla u školu. Malo je koje žensko dijete u našim krajevima u taj vakat išlo u školu. Esma mi je pisala što bi joj Mejra rekla, a ja sam kratko odgovarao i pitao, plašeći se da pismo babu ne dođe u ruke. Vratih se iz vojske i u akšam vozom dođoh na našu stanicu. Pomislim; idem Mejri pod pendžer, a mojima ću reći da sam došao jutarnjim vozom. Kucnem, pendžer se otvori, Mejrina sestra pita ko je? Iz mraka prozborih tiho; Salkan iz Spahovića, može li Mejra izaći na pendžer. Ona mi odgovori da ne može jer Mejra ima momka i neće da priča s drugim. Obuze me još veći žar i uvjerih se da Mejra zaista nije htjela drugog. Nasmijem se i kažem ko sam, a ona nestade. Malo zatim pojavi se Mejra, k’o gorska vila. Eh da mi je bilo da joj ruku dotaknem, ali u taj vakat djevojci se nije moglo prići. Bez obzira na to ja svoje srce napunih pogledom i razgovorom sve do zore. Rano dođoh kući, radosti nije bilo kraja zbog mog susreta sa porodicom. Pitam za novosti, a majka poče plakati, kaže: ‘Hoće ti babo da uda Razu za Rabijina djevera,a ona nije rada. Naručio svatove uza hevtu, u petek koji prvi dođe.’ Bi mi žao, a žao mi što se i babo nije promijenio prema svojoj djeci. Udade se Raza onako kako je babo htio. Proljeće. Puno poslova, pa se ne može nigdje ni otići. Esma završila četiri razreda, ne ide dalje u školu pa ne može ni poruke Mejri prenositi. A babo k’o prije ne da spomenuti Mejru. Negdje u po ljeta kaže: ‘Mislio sam najesen da vas obadvojicu oženim’, misleći na Rašida i mene. Ja pomislih došao tobe pa će dozvoliti da uzmemo djevojke po želji, ali jok on po svom. S Mejrom sam se tokom ljeta sretao nekoliko puta, kad bi nam vrijeme i mjesto dozvoljavali. Podjesen babo oženi Rašida, zapravo udede ga. Dade ga naženistvo Halilovoj jedinici u Obradovića, bila starija od njega osam godina. Ja neću, kažem mu, neću nikoga do Mejru, a on neda pa neda. Vrijeme prolazilo, druga dva brata odoše na zanat u Saraj’vo.
Esma stasala u djevojku pa joj babo našao priliku kao i sestrama, ali ona pobježe za Hasana u Ustikolinu i živjela je daleko bolje od svojih sestara. Babo se naljutio dvije godine joj nije dao predase, a ruho joj nikada nesprmi. Sada sam se s Mejrom viđao javno po teferičima i sijelima, nismo se višekrili. Prođoše godine, svi naši vršnjaci se poženili i poudali, a mi smo bili prozvani kao stari momak i djevojka. Osman i Hajrudin završili zanate i zaposlili se. Oženili koga su htjeli njima se babo nije petljao, zapravo nije ni mogao. Hajrudin uzeo ženu druge vjere. Babo kaže; ‘taka mu sudbina.’ A meni neda, stao mi na put sudbini. Tobe Ja Rabi miješa sa u Božije. Ne bilo ga stid, volio je dunjaluk i imetek. Isto k’o da je mislio da nikad neće leći na onaj tabut, i kad više od imetka neće imati koristi. Pitah ga još jednom već u podmaklim godinama da dovedem Mejru, a on će: ‘Šta si ćordis’o za tom starom usjeđelicom, da je valjala udala bi se
davno, eno ima Himzibeg još jednu šćer pa bujrum.’ Kako bolan babo možeš da je nazoveš usjedjelicom, a mene čekala, zbog tebe ostarila i ostala neudata. Majka smože snage pa ga zamoli: ‘De Hasane tako ti Boga jedinog nek uzme tu devojku, vidiš li bolan ostat će nam sam.’ ‘Stara ne pitam te ništa i šuti ne petljaj mi se u planove’, reče babo. Odem Mejri pod pendžer, ali umjesto nje izađe snaha i kaže da više ne prilazim njihovoj kući i da oni neće da ih ja uznemiravam čitav život, još dodade: ‘Ako hoćeš vodi je, ako nećeš ne dolazi više.’ Sretim je na jednom teferiču, nikad je nisam vidio tužniju, plačući započe priču. ‘Mustafa ja više ne mogu ovako. Otkad mi je majka umrla snahe mi ne daju mira, kažu da sam valjala udala bi se do sada, ama samo što me ne istjeraju iz rođene kuće. Nikada nisam imala momka do tebe, nikoga nisam voljela osim tebe i voljet ću te do smrti. Ali Mustafa ako me iko zaprosi ja se moram udati ili ću u Drinu skočiti.’ Nije prošlo ni tri hevte, Mejra se udade za nekog udovca sa petero djece negdje u selo kod Foče. Za mene se svijet srušio, nade su nestale, a bol teška. Danima ni sa kim nisam govorio, niti jeo. Samo je majka tugovala zbog mene. Poslije nekog vramena riješim se zaposliti. Trabao sam i ranije, ali otac nije ni to dao. Nisam mogao samovoljno u onaj vakat to je bilo nemoguće. Sramota je bilo bez očeve dozvale uraditi bilo šta važno. Zaposlim se na željeznicu u Ustiprači. Po danu radim, a uveče idem u Goražde u večernju školu da završim osmoljetku.Eh, kud se prije nezaposlih, uzeo bih Mejru, pa ako babo ne bi dao u kuću napustao bih ga kad bi bilo sto sramota. Umrije mi majka i ostadoh sam sa ocem. Išao sam na posao, radio poljske
radove i snalazio se kako znam. Jednom mi babo Reče: ‘Mustafa sine teb’o bi se oženiti. Vidiš teško nam je bez ženska u kući. Uzmi sine koga ti srce želi, a i ovo imanje ću sve tebi prepisati, vidiš sve se razišlo samo me ti paziš.’ Štato zboriš babo pitam? Kasno babo, kasno mi Izun dade. Moje srce više ne želi, a nemoj mi ni imanje prepisivati da se s braćom zavađam. I ne treba mi, da mi butum Bosnu daš džaba kad mi Mejru nedade. Uzdahnu babo duboko i bolno uvidje u svojoj dubokoj starosti da mnogo pogriješio. Dvije godine iza majčine smrti preseli i babo na ahiret. U nas je običaj na dženazama da efendija pita: ‘Hoćemo li mu halaliti?’ Vala nikad nisam čuo da neko rođenom ocu ne halali. Ja mu halalih, a valja račune polagati pred Svevišnjim. Dočekah i penziju na željeznici, šta bih da mi je nije danas. Ono mi babovo imanje ostalo gori u entitetu okupirano i oteto. Nisam smiran otići da ga obiđem, a kamoli da radim na njemu. Mejru pred sami rat vidjeh u Foči na pijaci. Lice svehlo, a ispod šamije vire prosijedi pramenovi kose. Ali svejedno, ostale one crte lijepog lica pa mi u očima ista k’o prije trideset godina. Stadosmo i prozborismo, kaže: ‘Mustafa ti bolji od mene, ne oženi se, a što bolan kako ćeš sam?’ Slegoh ramenima i rekoh: kad nisam s tobom bolje i sam. Mejra vodi dječeka od sedam godina. Rodila sa onom udovcem, dala mu ime Mustafa. Prošetasmo Prijekom Čaršijom i rasadosno, nekako sa sjetom, rastadosmo se, baš kao nekad prije ispod one tek dozrele trešnje. Nikad više nisam vidio Mejru . Četnici je zajedno sa malim Mustafom zaklali i bacili u Drinu. Kada sam to čuo naglas sam prozborio: Eh, babo, babo kud ćeš na onaj svijet?—
Književna nagrada „Alija Izetbegović“(Najbolja priča „Mustafa“ Indire Delić )
Bošnjačko udruženje „Sevdah“ Hjallbo (Švedska) realiziralo je Konkurs za najljepšu kratku priču na kome će autor prvonagrađene priče dobiti Književnu nagradu „Alija Izetbegović“. Žiri kome je predsjedavao mr. Fatmir Alispahić odlučio je da dodijeli tri prve nagrade i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada.
Nagradu „Alija Izetbegović“ za osvojeno prvo mjesto na Konkursu za najljepšu kratku priču Bošnjačkog udruženja „Sevdah“ Hjallbo (Švedska), osvojila je priča pod naslovom „Mustafa“, autorice Indire Delić.
Drugu nagradu ravnopravno su podijelile dvije priče, „Ne da se Bošnjakinja“ Bademe Šuškić i „Kad bi Drina pričati znala“ Enide Šljivo.
Treća nagrada pripala je priči „Ekskurzija u Turskoj“ autora Ise Sačića.
Žiri je dodijelio i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada sljedećim pričama: „Pa kud ideš, narode moj?!“ Reufa Ibreljića, „Ramazan“ Amine Delić, „Djed Ahmo“ Nudžejme Sačić, „Nepobjeđeni vojnik“ Emine Suljević, „Bosna je živa i uvijek će biti“ Amine Lišančić, „Pouka“ Merime Slatina i „Njivice“ Haruna Mujkića.Turisti u Poljskoj snimili Bigfoot-a?
bhmagazin
Autor Urednik Ponedjeljak, 31 Kolovoz 2009 20:17
Nedavno su turisti tokom boravka u Poljskoj snimili , kako se pretpostavlja, Bigfoot-a. a vama je da procijenite da li je zaista riječ o autentičnom snimku legendarnog snježnog čovjeka.
Bigfoot, još nazivan Sasquatch, je veliko, majmunoliko stvorenje koje navodno luta u divljinama Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, posebno oko Velikih jezera, Tihog oceana, Stjenjaka i na sjeverozapadu i jugu SAD-a.http://www.bhmagazin.com/zanimljivosti/1324-video-turisti-u-poljskoj-snimili-bigfoot-a.html
Ramiz ef. Dobrača
Ramiz ef. Dobrača se rodio u Vragolovima kod Rogatice 02.02.1896.godine od oca Rašida i majke Hasnije. Otac mu je bio poznat i napredan stočar i pčelar. Mladi Ramiz je osnovno obrazovanje stekao u Rogatici, a petorazrednu Carevu medresu u sarajevu pohađao je i završio u vremenu od 1908. do 1913. godine. Stručne predmete učio je pred čuvenim muderrisom hadži Hasan-Husni ef. Muhamedagićem, zvanim Bišćakom. Pravilno učenje Kur’ana završio je pred poznatim mudževvidom(poznavaocem pravilnog izgovora i učenja Kur’ana) i karijom(interpretatorom i učačem Kur’ana), hadži hafiz Džemaluddin ef. Hadžijahićem. Četiri razreda niže gimnazije vanredno je završio preko dopisne škole, a matičarski ispit položio je 1928.godine.
Neobično je bogat i sadržajan život i rad hadži Ramiz efendijin. Pored obavljanja svojih redovnih dužnosti i poslova, prvo u Stjenicama i Rakitnici, zatim, nešto kasnije, u Rogatici, Sarajevu, Rahiću i na kraju u Brčkom, a to je vrijeme od 1918. do 1978.godine, što iznosi punih šesdeset godina, on je kroz cijelo to vrijeme bio vrlo aktivan društveni i kulturno-prosvjetni radnik. Ramiz ef. je bio brat, čuvenog Kasim ef. Dobrače iz Sarajeva koji je bio blizak saradnik Mehmed ef. Handžića.
Ramiz ef. je tokom redovnog školovanaj i kasnije marljivim radom i učenjem postigao solidno obrazovanje. Lijepo je savladao arapski, turski i perzijski jezik, a služio se još njemačkim i mađarskim jezikom, što mu je omogućilo da svoje obrazovanje stiče i proširuje čitanjem izvorne literature na više jezika. Veliki je ljubitelj bio knjige i s njom se nikada nije odvajao. 1962.godine je penzionisan i prešao je u Brčko, gdje je nastavio svoju plodnu aktivnost kao sekretar Odbora IZ-e i predsjednik odbora Udruženja islamskih vjerskih službenika sve do 1978.godine, kada se konačno povlači u miran život. U 1969.godini obavio je hadž, preselio je na ahiret 1987.godine u Brčkom gdje je i ukopan.Nevjerovatni elektronski uređaj: Slijepi će “vidjeti” jezikom preko naočala sa lizalicom
3.9.2009.g 10:39 h
Posebna tehnologija u sunčanim naočalama snima fotografije sićušnom kamerom, a zatim fotografije pretvara u električno pulsiranje koje se može osjetiti jezikom.
Novi nevjerovatni elektronski uređaj omogućit će slijepima da vide tako što će koristiti jezik, objavile su engleske novine. Pojednostavljeno opisano uređaj sliči sunčanim naočalama koje su povezane žicom sa plastičnom lizalicom, a ona se stavlja u usta.Posebna tehnologija u sunčanim naočalama snima fotografije sićušnom kamerom, a zatim fotografije pretvara u električno pulsiranje koje se može osjetiti jezikom. Testovi pokazuju da živci koji ove poruke šalju sa jezika u mozak tamo pulsiranje opet pretvaraju u slike. Ljudi koji su koristili uređaj kažu da je potrebno 20 sati treninga, da bi vidjeli oblike i čak čitali znakove.
Uređaj nazvan BrainPort vision device osmislila je firma Wicab iz SAD-a, a sad ga treba odobriti U. S. Food and Drug Administration. Pretpostavlja se da bi se na tržištu mogao naći ove godine. Uređaj na jeziku daje osjećaj kao mjehurići šampanjca. Snaga pulsiranja može se kontrolisati.
Izvor:BH Telecom
BiH 48. na svijetu po čistoći!
03.09.2009
Prvo mjesto je pripalo Švicarskoj, a među prvih deset dalje slijede Norveška, Švedska, Finska, Kostarika, Austrija, Novi Zeland, Letonija, Kolumbija i Francuska. A i kod nas je izgleda čisto
Bosna i Hercegovina je na 48. mjestu na ljestvici od 140 zemalja svijeta prema tome koliko su čiste.Istraživači prestižnih američkih sveučilišta Yale i Columbia sastavili su i objavili ovih dana rang-listu, a vrednovanje na osnovi tzv. indeksa EPI, podijeljeno je na 25 kategorija povezanih sa zaštitom sredine – od kvalitete zraka i vode, preko razvijenosti i zastupljenosti raznih vrsta biljaka i životinja, do korištenja pesticida.
Prvo mjesto je pripalo Švicarskoj, a među prvih deset dalje slijede Norveška, Švedska, Finska, Kostarika, Austrija, Novi Zeland, Letonija, Kolumbija i Francuska.
Naša „ljepotica“ je na 48. mjestu, a od zemalja u okruženju Hrvatska je na 20. mjestu, Slovenija na 15., Mađarska na 23., Italija na 24., Albanija na 25., a Srbija i Crna Gora iz nepoznatih razloga nisu bile uključene u istraživanje.
bitno.baPronađena mitska zvijer chupacabra
Objavljeno 3.9.2009 u 22:37
“Iako su naučnici proglasili ovu životinju kao modernu mitsku legendu, dojave o pojavljivanju ove životinje stizale su i iz Amerike i Rusije”
Lynn Butler iz Teksasa vjeruje da je pronašao misteriozno mrtvo tijelo mitske zvijeri u kokošinjcu prije tri mjeseca.Pronađeno tijelo je bez dlake, duguljaste njuške koja posjeća na pseću, stručnjaci smatraju da je riječ o predatoru prvi put viđenom 1995. godine u Puerto Ricu nazvanog chupacabra.
Chupacabra kad prevedemo sa španskog jezika znači “sisač koza”, a nazvan je tako zbog toga što je bilo dojava od mještana da je zubimo probio kožu stoke i iz nje isisavao krv.
Iako su naučnici proglasili ovu životinju kao modernu mitsku legendu, dojave o pojavljivanju ove životinje stizale su i iz Amerike i Rusije.
Za Los Angeles Times Lynov prijatelj Jerry Ayer, izjavio je, da nema pojma šta je to, vjeruje da je to neki kojot ili neka pasmina nastala genetskom mutacijom.
Po njegovim riječima ova životinja ima malo perja oko nogu, kao krznene čarape, i da izgleda vrlo čudno.
(MOJportal)
[url]http://www.youtube.com/watch?v=O04hYpmOoiI&eurl=http%3A%2F%2Fwww%2Emojportal%2Eba%2Fnovost%2F11959&feature=player_embedded#
[/url]
Video Chupacabre
Na slikama možete vidjeti stvorenje koje je u srpnju 2007. godine na svom ranču uhvatila Phylis Canion.Bizarno, bizarnije: Udar groma, eksplozija jaja, pad preko psa…
03. 09. 2009. • 22:20 E. O.
Fudbaleri / 24sata.infoSport neminovno nosi rizik od povreda. Nekada su one lakše, nekada brutalne kao u slučaju Eduarda da Silve i njegovog teškog loma noge, a nekada su one bizarne. Posljednji slučaj danskog fudbalera kojeg je tokom prijateljske utakmice pogodio grom, naveo nas je na pregled najbizarnijih povreda u sportu.
I dok su nas neke nasmijale do suza, druge su nas sablaznile i navele nas da se duboko zamislimo…
Fudbaler Rangersa Kirk Broadfoot doživio je poprilično bizarnu nesreću tokom konzumacije svog doručka. Vruće jaje eksplodiralo mu je u lice prilikom čega je došlo do opeklina toliko ozbiljnih da je Broadfoot morao potražiti pomoć doktora. Ništa bolje nije prošao niti Liam Lawrence, fudbaler Stoke Cityja koji je prošle godine pao preko svog psa i povrijedio članak. Još uvijek se sjećamo sličnog slučaja belgijske teniserke Kim Clijsters. I ona se spotakla preko svog kućnog ljubimca i zaradila ozbiljnu povredu leđa koja ju je na neko vrijeme udaljila sa teniskih turnira.
Vratar Premierligaša West Hama, Roy Carroll skupljao je lopte tokom treninga kada mu je noga zapela u mrežu što je dovelo do ozbiljne povrede koljena. Koljeno je povrijedio i Richard Wright, Evertonov fudbaler, i to tako što je neoprezno pakirao svoje stvari za put. Očito je precijenio svoje “dizačke sposobnosti”, a njegovi su koferi bili preteški za osjetljivu konstituciju.
Ali, daleko više nesreće imao je španski reprezentativni golman Santiago Canizares koga je nespretnost tokom obavljanja jutarnje higijene stajala nastupa na Svjetskom prvenstvu 2002. Canizares je nehotično ispustio bocu kolonjske vode na umivaonik, a komad stakla mu je ozbiljno rasjekao nožni palac što ga je onemogućilo da ode na Mundial.
Da su golmani poprilično nespretni dokazuje i američki golman Kasey Keller. On je prije nekoliko godina uspio izbiti zub prilikom vađenja golf palica iz prtljažnika svog automobila. Još nespretniji bio je bivši branič Aston Ville Alan Wright. Vjerovali ili ne, Wright je uspio istegnuti nogu kada je pokušao dosegnuti papučicu gasa svog Ferrarija.
Vjerovatno najbizarnija povreda od navedenih dogodila se 1993. Tony Adams je slaveći pobjedu u Liga Kupu sa svojih ramena ispustio sjevernoirskog reprezentativca Stevea Morrowa koji je prilikom pada slomio ručni zglob. Slavlje mu je prisjelo, a zbog povrede je propustio ostatak sezone.
(index)
