Forum Replies Created
-
Ja znam sve što je napisano u štampi o Bajri Goliću, i vjeruj mi da se i meni sve to gadi jer sam i sam prosvjetni radnik. Ali ovaj “slatkospjev” o njemu nisam ja napisao već to stoji na zvaničnoj stranici Pravnog fakulteta u Sarajevu. Nakon svih pisanja o dotičnom u štampi, on i dalje obavlja svoje funkcije na fakultetu i u različitim udruženjima i organizacujama. Ako je kriv, nadam se da će dobiti zasluženu kaznu na sudu.
Dr Bajro Golić,
redovni profesor
Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu
Dr Bajro Golić rodjen je 17.10.1948.godine u Rogatici, gdje je završio osnovnu i srednju školu kao odličan učenik. Ekonomski fakultet u Sarajevu završio je 1971. Diplomirao je na temu ” Teorija uzoraka”.
Postdiplomski studiji završio je u Zagrebu, gdje je i magistrirao 1976. Naziv teme magistarskog rada je ” Transformacija naseobinskog sistema i njen uticaj na razvoj Bosne i Hercegovine”.
Doktorirao je na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1991. Naziv doktorske disertacije je ” Ekonomika prostora u privrednom razvoju Bosne i Hercegovine”.Neposredno nakon diplomiranja kratko vrijeme radio je u Energoinvestu na poslovima spoljne trgovine da bi se nakon toga zaposlio u Urbanističkom Zavodu Bosne i Hercegovine, kao rukovodilac Sektora za makroekonomska istraživanja, a kasnije i kao pomoćnik generalnog direktora. U periodu od 1977. do 1982. obavljao je funkciju Sekretara Koordinacionog odbora za ekonomiku i razvoj privrede u Osnovnoj privrednoj komori Sarajevo. Za pomoćnika generalnog direktora Zavoda za planiranje razvoja grada Sarajeva izabran je 1982. i istu funkcio obavljao do 1986. Od tada pa do 1990. obavljao je funkciju Izvršnog sekretara Gradskog Komiteta SK zadužen za poslove funkcioniranja privrede.
Od 1991. do 1993. bio je pomoćnik direktora Republičkog zavoda za planiranje koji je, u medjuvremenu, promijenio naziv u Državni zavod za planiranje .
Na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1993. izabran je za docenta na nastavni predmet Politička ekonomija, čiji je naziv kasnije promijenjen u Uvod u ekonomiju . U zvanje vanredni profesor izabran je u januaru 1998. U dosadašnjem nastavnom radu bio je angažiran na redovnom studiju na predmetima Uvod u ekonomiju, a u školsloj 2002/2003, te 2004/2005 i na predmet Ekonomska politika. Na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu angažiran je na predmetu Urbana ekonomija. U školskoj 2002/2003 godini bio je angažiran na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na predmetu Uvod u ekonomiju. Na postdiplomskom studiju Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu angažiran je po jednom broju izabranih ekonomskih tema iz sfere makroekonmije, a na Arhitektonskom fakultetu iz sfere održivog razvoja.
Sudjelovao je na više međunarodnih konferencija i seminara, te na brojnim naučnim skupovima i okruglim stolovima u našoj zemlji.
Od brojnih javnih aktivnosti Dr Golića se ističe njegova uloga u Upravnom odboru Agencije za privatizaciju Kantona Sarajevo, člana Savjeta Privredne komore Kantona Sarajevo, člana Odbora za reviziju “Sarajevo-osiguranje” d.d i “Asfaltgradnja” d.d.. Na fakultetu je obavljao i obavlja brojne funkcije. U periodu od 1996. – 1998. bio je prodekan fakulteta, zatim koordinator dislocirane nastave u Zenici. Sada je koordinator dislocirane nastave u Tuzli. Član je Izdavačkog savjeta fakulteta, član Komisije za nostrifikaciju i ekvivalenciju i član redakcije Godišnjaka Pravnog fakulteta.
Oženjen je, otac dvoje djece
Borički arapski konj (zbornik radova)
Pisac:
Enver Žiga, Refik Telalbašić, Alma Rahmanović
Monografija donosi devet poglavlja kroz koja se na iscrpan način, uz mnoštvo informacija i fotografija, predstavlja autohtona pasmina bosanskog brdskog konja.
Niz je podataka o historijatu nastanka pasmine, njenoj pojavi na srednjovjekovnim obilježjima, uzgoju konja u BiH u vrijeme turske i austrougarske okupacije te nakon Prvog svjetskog rata.
Autori donose i pregled pojave bosanskog brdskog konja u književnosti i publicistici, likovnoj umjetnosti te narodnoj pjesmi, sa zaključkom o sadašnjem stanju ove pasmine.Bosanski brdski konj spada u rijetku autohtonu grupu konja koja na području Balkana egzistira već više hiljada godina. Zbog dobrih osobina i izdržljivosti oduvijek je privlačio pažnju i ljubitelja te životinje, ali i istraživača.
Mnoge poznatije pasmine konja u svijetu nisu dobile svoju monografiju. Ova posvećena bosanskoj pasmini pruža važan doprinos istraživanju historije i genetike razvoja konja u određenom vremenskom razdoblju.
Najvećom vrijednošću knjige smatra veliki broj podataka koje sadrži, uz prateći neobičan i nestereotipan sadržaj. Zanimljivo je i to, da ona donosi i pregled najznačajnijih bh. Umjetnika različite orijentacije koji nadahnuto opisuju, slikaju ili opjevavaju konje.
Za Ćopića materija monografije je pitka te pristupačna i onima koji nemaju mnogo znanja o bosanskom brdskom konju. Ona ujedno sadrži sve što interesira i stručnjake.
Mišljenja je da knjiga odiše mnoštvom odanosti i ljubavi koju su autori unijeli u njeno stvaranje, a dodatna joj je vrijednost izvrsna oprema, uvez i prelom.
Izdavač je TKD “Šahinpašić”, a pripremljena je povodom obilježavanja 100. godišnjice od osnivanja prve ergele za uzgoj bosanskog brdskog konja u BiH
Brza rješenja za ljetna osvježenja
Jednostavan i brz,a opet vlo ukusan obrok nezamisliv je bez mesa.Na roštilju ili pečen u tavi, gotov je u roku od nekoliko minuta.
Kako bi meso bilo još mekše i sočnije, uvaljajte ga u bogatu marinadu od maslinovog ulja, sirćeta, limunovog soka i začinskog bilja.Najbolje bi bilo ostaviti ga u marinadi preko noći, međutim ako nemate vremena, u njoj može stajati i 2 sata.
Marinadu možete koristiti kako za roštilj, tako i za odreske pečene u tavi ili u rerni.Pritom ne zaboravite na voće i povrće.Ražnjići će postati još ukusniji stavite li između komadića mesa malo povrća, poput paprike ili patlidžana.Međutim, možete izati i povrće.Ukusno pečenje osvježiti će komadići breskve, dok će mesne savitke izvrsno nadopuniti lagani nadjevi.
Nezaobilazne kobasice ili suđukice postat će potpuno novo jelo s prepečenim lukom i kiflama premazanim senfom.U nedostatku prave roštilj atmosfere u prirodi, domaći efekt dobro će kopirati i gril tava.U njoj će sastojci izgledati kao sa roštiljskih rešetki,a i mirisati će jednako dobro.Tako možete pripremati i plodove mora, kao i ribu, koja također “obožava” marinadu.
Meso te povrće na roštilju ne sadrži puno masti,a zadržava svoje vrijedne sastojke, zbog čega je idealno za velike vrućine.
Teletina i piletina bogate su vitaminima B grupe.Ta grupa vitamina odlično djeluje u borbi protiv stresa, regulira probavu, održava mišićni tonus te ljepotu kože, noktiju i kose.
Dodate li soku od pečenja malo vina i /ili juhe, dobit ćete ukusan umak.Nije li dovoljno gust, razmutite kašičicu brašna s malo vode i dodajte u umak.Dr. DŽEVAD HODŽIĆ
Rođen 10. 7. 1960. godine u Pokriveniku kod Rogatice.
Osnovnu školu završio u Međeđi kod Višegrada 1975. a Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu 1980. godine. Studirao je Islamski teološki fakultetu u Sarajevu i diplomirao 1986. godine. Završio je postdiplomski studij iz filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i magistrirao 2004. godine. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu doktorirao je 2008. godine.
Sadašnja pozicija na FIN-a;
Docent
Predmeti na kojima je angažovan;
Etika, Ahlak, Uvod u filozofiju
Kretanja u karijeri;
Od 1986. do 1987. godine radio je kao novinar u Redakciji “Preporoda”.
Od 1987. do 1990. godine radio je kao imam u Islamskom kulturnom centru u Koelnu, SR Njemačka.
Od 1990. godine do septembra 1994. godine radi kao zamjenik glavnog i odgovornog urednika “Muslimanskog glasa” i kasnije “Ljiljana”.
Od 1994. do 1998. godine radi kao glavni imam Zagrebačke džemije. U tom periodu predaje Islamku filozofiju i Ahlak u Zagrebačkoj medresu „Dr. Ahmed Smajlović“.
Od 1998. do 2000. godine radi kao zamjenik glavnog i odgovornog urednika “Ljiljana”. Od 2000. do kraja 2008. godine glavni je urednik časopisa za odgoj i obrazovanje “Novi Muallim”.
Kao honorarni profesor u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu predaje Ahlak od 1999. do 2002. godine.
Od 1.1. 2006. radi na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Učešće na međunarodnim skupovima
Kao novinar, imam i nastavnik sudjelovao je na više različitih međunarodnih SKUPOVA u BiH, Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, SR Njemačkoj i Makedoniji, Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama.
OBJAVLJENI ČLANCI
Između ostalih objavio je sljedeće radove:
1. „Ka bioetičkom značenju šerijatskopravnog koncepta općeg interesa (maslaha)“, Glasnik Rijaseta IZ-e u BiH, br. 5-6. 2007.
2. «O islamskom odnosu prema stvaranju, obitelji i rađanju», Vrhbosnensia, časopis za teološka i međureligijska pitanja, Vrhbosanska katolička teologija, Saraejvo, God. XI, br.1, 2007.
3. «O islamskim načelima umjetničkog oblikovanja sakralnog/svetog prostora», Novi Muallim, broj 31, 29. septebar 2007.
4. «Priroda, život i ljubav u filozofiji Dželaluduina Runmija», Novi Muallim, broj 32. 29. decembar 2007.
5. «Teološko zasnivanje bioetičke odgovornosti: islamska perspektiva», Integrativna bioetika i izazovi suvremene civilizacije, Zbornik radova Prvog međunraodnog bioetičkog simpozija u BiH, Sarajevo, 31¸. 03. 01.04. 2006. Bioetičko društvo BiH, Sarajevo, 2007.
OBJAVIO NA NJEMAČKOM:
«Muslimische Auffassung der Geschichte des Islams und die Erfahrung des Leids», Pruifung oder Preis der Freheit? (Hg.) Andreas Renz, Hansjoerg Schmid, Jutta Sperber, Abdullah Takim, Verlag Friedrich Pustet, Regensburg, 2008.
INTERVJUI
U različitim printanim i elektronskim medijima dao je više intervjua o pitanjima odnosa religije i društva.
OBJAVIO JE SLJEDEĆE KNJIGE I UDŽBENIKE
Uvod u islamsku etiku, BEMUST, Sarajevo 1999.;
Kuda ide Islamska zajednica – poste restante, (zbirka eseja) Sarajevo, 2005.
Odgovornost u znanstvenotehnološkom dobu, Tugra, Sarajevo, 2008.
Ahlak (I) – udžbenik za medrese, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 2003.
Ahlak (II) – udžbenik za medrese, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 2003.
Fakultet islamskih nauka objavio je dvije hrestomatije koje je priredio Dževad Hodžić:
Etika, uvod u islamsko i zapadno etičko mišljenje, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2004.
Primijenjena etika, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2005.
Dževad Hožić koautor je i glavni urednik enciklopedijskog Atlasa islamskog svijeta, koji je 2004. godiine izdalo Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH.Ahmed Karić
Ahmed Karić je rođen 1926. godine u Rogatici. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu u klasi Marka Čelebonovića. Član je ULUBIH-a od 1956. godine. Učestvovao je na kolektivnim izložbama ULUBIH-a. Imao je dvije samostalne izložbe u Sarajevu i tri u Rogatici.
Karić je učesnik slikarskih kolonija u Počitelju, Tjentištu, Kiseljaku, Ostrošcu i dr. Svoj radni vijek je proveo kao nastavnik u Školi za primijenjenu umjetnost i u Pedagoškom zavodu Sarajevo.
Travnik
ulje na lesonitu
51×45,5Selo Zilčina- Rogatica
Agroturizam
Selo Žilčina je smješteno u općini Rogatica na udaljenost od Sarajeva 65 km a od centra Rogatice 4 km. Kroz selo Žilčinu protiče pitka i nezagađena rijeka Rakitnica koja je bogata autohtonim vrstama ribe a posebno pastrmkom i lipljenom. Možete šetati duž rijeke Rakitnice uređenim stazama za šetnju kroz prelijepi divlji kanjon.
DRVO ŽIVOTA NURE BAZDULJ – HUBIJAR
DRVO ŽIVOTA
Bio je mjesec Ramazan. Sjedio je uz majku čekajući da se upale kandilji na džamiji i da otac iz Ramizove pekare donese vruće lepinje.
Majku je prije dvije godine udarila moždana kap. Pri otpustu iz bolnice ljekari su ga uvjeravali kako će se vježbanjem i lijekovima za nekoliko mjeseci majčino zdravlje vratiti u staro stanje. Ili su se prevarili, ili su ga svjesno zavaravali. To nije znao niti je time razbijao glavu. Tek, majci je iz mjeseca u mjesec bivalo gore, pokretljivost se smanjivala, bolovi pojačavali. Za Ramazana bi često tiho plakala što ne može postiti.
Brinuo se za majku kao za dijete.
– Što će biti kada odem? – često se pitao, a nešto bi zapeklo u dubini umornih očiju. Tu je otac, zdrav i jak, i tetka je blizu, ali ničija ruka njoj neće biti blaga poput moje. Ali, zar ja nemam pravo na svoj život kad sam ga istom našao? Onaj do sad, punih četrdeset, bio je poput teške, crne bosanske noći – mislio je, bacio pogled kroz prozor i vidio da kandilji gore.
Upitao se šta je sa ocem, davno se trebao vratiti i baš u tom času čuo korake koji se žurno približavaju.
Bila je Amina, djevojka iz susjednog sokaka, sva nekako ošamućena kao u pijanstvu. Ponavljala je isprekidano, drhtavo, dvije riječi koje su polako dopirale do svijesti: Umro je…
Otac je pao kao proštac silazeći niz dva stepenika Ramizove pekare. Sjatili se rijetki prolaznici, prodavci iz okolnih trgovina, neko je zvao Hitnu pomoć, došla su kola koja više nisu mogla pomoći. Ljekar nije znao je li umro od srčanog udara ili naprasne smrti uzrokovane nečim drugim, ili je u pitanju bio nesretan slučaj.
Toga dana je pao prvi snijeg, a kako je vladala studen, na stepenicama se uhvatila ledena skramica. On je pao udarivši o stepenik potiljkom. Svi prisutni su jasno vidjeli u crveno obojen pramen sijede kose baš na mjestu gdje glava prelazi u vrat. Bilo kako bilo, tijelo su odvezli, sasim malo krvi u vidu nepravilne pruge saprao je pekar toplom vodom koja se u času sledila.
Tu su noć presjedili u užasnoj tišini što se razlila velikom sobom. Pred zoru je na četvoro poderao avionsku kartu za Phoenix.
Zima bila blaga, ali nezamislivo duga. Čežnjivo, kao što djevojčica kad se preobražava u djevojku čeka prvi poljubac, čekao je proljeće nadajući se da će vedrina sunčanih dana ublažiti bolnu grimasu koja je izobličila majčino lice, da će proljeće iz neiscrpnih izvora svojih sokova i njoj darivati koju kap.
Proljeće je došlo, priroda se rasanila, razbudila pa bujala, a majka venula. Kako su dani odmicali sve više se bojala smrti. Vremenom, smrt je postala stalna prijetnja, malo-malo pa bi se trzala, podizala glavu i uplašena pogleda zurila oko sebe kao da će je vidjeti. Često je bio rasijan, mnogo toga počinjao, ništa privodio kraju jer su ga misli o načinu kako da bar malo razvedri majku naprosto raskidale. Nije pomagalo egzotično voće ni najbolji kolači, ogrlica od žada kakvu je dugo željela, par žutih papiga od kojih je jedna svako malo kreštavo izgovarala: Živjeli. Nisu pomogli ni novi cvjetni zastori, stočić na rasklapanje na kome joj je servirao jelo, šolja za čaj na kojoj je pisalo I love mum, meke, tople termo čarape, češljići kojima joj je podizao kosu. Ubijao ga je pogled koji ga je slijedio, od koga ni u san nije mogao pobjeći, pogled iz koga je jasno čitao: Bojim se. Ponekad bi mu pucao film, gadio se njenoga beskorisnog straha, kad dođe čas, bijega nema, psovao bi u sebi, mrštio se i izlazio vani. Pa joj je zamjerao što nikad nije ni spomenula, kamoli upitala žali li što je zbog nje ostao, što nikad čak ni ne registrira kada njega muči čir ili glavobolja, što ga nikad ne upita je li se umorio, zašto je tako tih, zašto bar na pola sata sa prijateljima ne ode na piće, što nikada nije kazala kako u sobi može zapaliti, svirati, upaliti tv ili radio. Nije ga pitala boli li razdvojenost od onih kojih voli, žene i kćerke, boluje li za njima, da li mu misli na njih dvije remete san pa do kasno u noć koracima bezbroj puta mjeri svoju sobu. Jest, falile su mu, stajale vječno kao kost u grlu, suze bi se zacaklile kada bi pred njima oživio sliku njegove nasmijane djevojčice pjegava lica. Onda bi huja prolazila, pomirljivo bi prihvaćao majčinu sebičnost da je samo ona važna, da samo ona ima pravo žaliti se, bolovati, plakati. Zapravo, vraćao se u svoje uobičajeno stanje, stanje u kojem mu je, nakon što je kušao sav jad i čemer ovoga svijeta, za sve bilo svejedno. Kopče koje su njega vezivale za život, sva ljepota, sva buduća sutra, polako su se gasili i zgasnuli. Jedino što ga je još držalo, kad se već opredijelio za ostanak, bilo je uljepšati život nekom kome je bio potreban.
U jedno ljubičasto predvečerje, predvečerje u kakvima počinju nove ljubavi, kada se rađaju snovi, kad kao nikad prija pivo i cigareta u kafanskoj bašti, naišao je pored cvjećarske radnje. Zastao je, ušao i gledao mnoštvo ruža, irisa, gerbera, margareta. Zamolio je cvjećarku da aranžira buket. Dok je djevojka odabirala cvjetove pogled mu je lutao po saksijskom cvijeću. Među palmama, fikusima, filodendronima, azalejama, vidio je neobičan cvijet. Zapravo, ni cvijet ni drvo. Biljka je imala čvrsto kratko stablo ravno odrezano na kojih dvadesetak centimetara od zemlje iz čijeg je bočnog dijela raslo tanje, mekše stablo koje se račvalo u mnogo sabljastih, zelenih, sočnih listova. Upitao je djevojku koja je to biljka, a kad je odgovorila da je to drvo života, u trenu je promijenio odluku.
– Oprostite, predomislio sam se. Radije ću njega uzeti. – kazao je nekako zbunjeno.Majka ga je dočekala u postelji s tugom u očima, sa smješkom na modrim usnama. Poljubio ju je u vruć obraz.
– Kupio sam ti drvo života – kazao je, spustio saksiju na pod i skinuo papir u koji je bila uvijena. Bacajući ga, u kanti za smeće primijeti kore od limuna.
– Ovaj put ih je zaboravila baciti kroz prozor.
Znao je on, dobro je znao kako majka i nije slaba kakvom se čini, da za njegova odsustva sebi priušti neko sitno zadovoljstvo uklanjajući potom tragove, brižljivo i oprezno kao da čini nešto nedozvoljeno.
Ugrizao se za usnu pa vratio u sobu.
Svakodnevno je brisao prašinu sa listova koji su iz dna u dan bili bogatiji, zeleniji, visočiji. Zalijevao ga je srijedom, ustajalom vodom koju je obogaćivao smjesom minerala kupljenoj u biljnoj apoteci. Ako bi neki list počeo s vrha žutjeti, gledao je na to kao upozorenje, loš znak, pa bi ga pažljivo, tankim makazama odsjecao tik do stabla.
Moglo bi se reći da je na neki način bio sretan, onoliko koliko to može biti rođeni melankolik, predodređeni gubitnik. Kad bi s njegovim ulaskom zgasle oči oživjele, zaboravljao je na, sad mu se činilo, davnu želju da počne negdje daleko, tamo gdje ga je čekaju one koje voli. Više ne čekaju, tako je napisala na razglednici s poštanskim žigom Phoenixa.
Kad bi se javljali bolovi a staračke oči počele suzama kruniti, hvatao je listove za same vrhove, dizao cvijet zajedno sa saksijom.
– Vidi, bona, mama, kako je tvoje drvo života čvrsto – govorio bi. – Dok je ono dobro, obećavam da ćeš i ti biti.
Riječi su gotovo uvijek djelovale ljekovito, suze bi presahle a tiha vatrica nade palila se u očima.
Tijekom zime je držao saksiju daleko od radijatora, u proljeće je iznio u hlad balkona da proljetno sunce ne sprži listove što su samo čuvali uspomenu na prethodno proljeće, ljeto, uspomenu koja ih, dakako, ne bi mogla zaštiti. Suvišno je kazati koliko je volio to drvo, kao da uistinu od njegovog života zavisi i onaj drugi zbog kojega se mnogo puta i mnogo čega odrekao.Zima se otimala, no osjećalo se kako izdiše. Jednog popodneva majka ga je dočekala vedra, razdragana, kakva je nekad davno bila.
– Pogledaj – kazala je glasom u kome nije bilo ni slabosti, ni prenemaganja, ni tuge.
Pratio je njen pogled do biljke u saksiji i vidio kako se iz stabla pomolio novi izdanak.
– Tvoje drvo života se porodilo – kazao je smiješeći se.
– To si ti – kazala je majka i slabašno mu stegla ruku.
Život je tekao jednoličan, zamoran, mučan. Često su uvečer šutjeli kao dvoje ljudi koji više nemaju šta reći jedno drugom. On se umorio od tetošenja, kuraženja, bdijenja, ona kao da je žalila što ipak nije otišao. Jedne noći, prije nego što će otići u svoju sobu, tiho je prošaputala kako je za ljude kao ona najbolje rješenje Dom za umirovljenike. Njena penzija može pokriti troškove boravka, neka on mirne duše ide onima kojima je potreban, uz koje mu je i po Božijim i po ljudskim zakonima mjesto. Otvorio je usta da joj protivuriječi, ona mu je prstom dala znak da šuti.
– Ne samo da se neću ljutiti, naprotiv, to je moja posljednja želja. Već sutra se raspitaj za mjesto… Neću biti sama. Ponijet ću moje, mislim naše drvo života. O ovome razmišljam od dana kada se drvo porodilo. Na njemu si, ti to znaš, neuporedivo dragocjeniji ti.
Oboje su pogledali stablo u saksiji, mladi izdanak što je polako a sigurno jačao. Onda su pogledali jedno drugo. U majčinim očima odlučnost nije bila hinjena.
– Poslušaj me, molim te. Već sutra se raspitaj.Bila je to jedna u nizu onih noći kada se san samo šunja ali nikako ne dolazi. Duga, crna, teška.
U pansionu je odabrao sobu, udobnu, jednokrevetnu, s pogledom na park. Provirio je u trpezariju i vidio mnoštvo lica sličnim majčinome, sva na neki način nalik jedno na drugo. S upraviteljicom se dogovorio oko pojedinosti. Kao istom probuđen iz ružnoga sna žurio je prema autu, palio ga i polako dodavao gas. Zamišljao je lice svoje žene dok čita poruku, dok je prenosi pjegavoj djevojčici. Kad je izašao iz okuke vidio je psa. S naporom se vukao preko ceste. Neće stići preći. Munjevito je savio volan na suprotnu stranu ceste. Posljednje što je vidio bio je veliki, džinovski šleper tik ispred sebe. Bilo je kasno i za krik.
Majka je skuhala je i popila šoljicu kafe, saprala posuđe, vratila ga u kredenac pa je polako, tražeći oslonac u zidu ili komadu namještaja pošla u krevet. Nestrpljiva kao nikad čekala je njegov dolazak, svako malo pogledala vrijeme na zidnome satu. Prolazeći pored saksije, nešto zapara u očima, ostavi odjek u grudima. Ponestade joj daha, a srce zadrhta. S nevjericom i užasom pruži ruku i dotače izdanak. Ostao joj je u ruci, mlitav, uvenuo.
Nura Bazdulj-Hubijar
07.09.2009. u 09:01
Zločini u Srebrenici i Žepi
U Haškom tribunalu završne riječi odbrane Popovića i drugih
U Haškom tribunalu danas će početi izvođenje završnih riječi odbrane u postupku protiv sedmorice oficira policije i Vojske Republike Srpske (RS), optuženih za genocid i druge zločine u Srebrenici i Žepi u ljeto 1995. godine.
Tužilaštvo je u svojoj završnoj riječi tvrdilo da je dokazana krivica optuženih Vujadina Popovića, Ljubiše Beare, Drage Nikolića, Ljubomira Borovčanina, Radivoja Miletića, Milana Gvere i Vinka Pandurevića, ali se nije izjasnilo o visini kazni koje za njih traži.Zatražene kazne navedene su u završnom podnesku, koji je Tužilaštvo predalo kao povjerljiv.
Suđenje sedmorici oficira policije i Vojske RS počelo je u julu 2006. godine.
U Hagu se danas nastavlja suđenje hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču po optužnici za zločine nad srpskim civilima u toku i poslije operacije “Oluja” u ljeto 1995. godine, pa će sa izvođenjem dokaza nastaviti odbrana.
Na suđenju bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću, Tužilaštvo nastavlja da izvodi dokaze po optužnici za pomaganje srpskim snagama koje su počinile zločine u Sarajevu, Srebrenici i u Zagrebu od 1993. do 1995. godine.
U predmetu u kojem se bivšim visokim zvaničnicima Hrvatske Republike Herceg-Bosne Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, sudi za zločine nad nehrvatskim stanovništvom u zapadnoj Hercegovini, tužilac će sutra nastavlja unakrsno ispitivanje jednog od optuženih – generala Slobodana Praljka.
U utorak, 8. septembra, biće održana statusna konferencija u predmetu protiv bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, koji čeka na početak suđenja po optužnici za genocid, zločin protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja u toku rata u BiH od 1992. do 1995. godine.
U Hagu je nagoviješteno da bi suđenje moglo početi još ovog mjeseca, a očekuje se da Žalbeno vijeće prethodno donese odluku po Karadžićevoj žalbi u vezi sa sporazumom o imunitetu od 1996. godine.
Osim toga, pred pretpretresnim vijećem se našao zahtjev tima Karadžićeve odbrane da se proces odloži za deset mjeseci.
Za četvrtak, 10. septembra, najavljena je konferencija o stanju u postupku protiv lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, koji se žalio na presudu prema kojoj je kriv za nepoštovanje suda, jer je u jednoj od svojih knjiga objavio podatke o identitetu zaštićenih svjedoka, te osuđen na 15 mjeseci zatvora.
Ovu presudu optužba je iskoristila da dopuni svoj prošlogodišnji zahtjev da se Šešelju uskrati pravo da se sam brani.
(SRNA)
