[Mare]

in reply to: IZ susjednih opstina #11508

Visegrad
Polila muza vrelom vodom dok je spavao
Zena sa inicijalima D.B. (31) iz Donjeg Vardista kod Visegrada, polila je supruga vrelom vodom dok je spavao.
Incident se dogodio u porodicnoj kuci nocas oko tri sata, nakon cega je povrijedzenom muzu ukazana ljekarska pomoc u Domu zdravlja, a zatim je prevezen u bolnicu Foca na dalje lijecenje, saopsteno je Centra javne bezbjednosti Istocno Sarajevo.

D.B. je danas smjestena u Neuropsihijatrijsku bolnicu Sokolac.

[Mare]

in reply to: Odgovor:Sevdalinke #11493

OJ, DJEVOJKO KICENA

Oj, djevojko kicena,
Sto mi nijesi kazala,
Da mi dragi boluje,
Da mu saljem ponude
U sahanu sutlije,
Na tabaku secera,
Nek’ mi dragi vecera!
Pa nek’ ide pred dvore,
I nek’ gleda u nebo,
Al’ na nebu danica,
Tjerala se s mjesecom,
Ne mogla ga preteci,
Vec nagnala za goru,
Za gorom je platica,
Na platici Fatica,
Otud ide delija
«Daj mi Fato vodice,
iz krnali rucice,
iz srmali dzezvice!»
«Ne dam, vala, ni kapi,
da ti dusa iskapi,
za sinosnje eglene,
za jutrosnje jabuke!
Svakom dade jabuku,
meni dade istruhlu,
istruhlo ti srdasce,
kao ona jabuka!»

[Mare]

in reply to: Rodjendanske cestitke #11489

Srecan ti 24 rodzendan po drugi put Zambi.Pa da ih docekas po treci,cetvrti,peti put:laugh: …. U zdravlju i veselju

[Mare]

in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #11473

Srebrenicke zrtve bacene u jamu duboku 30 metara
Ekshumacija ce biti jedna od najtezih i najopasnijih zbog mina, nepristupacnog terena i velikog broja zmija otrovnica…
11.04.2009. 11:15
Clanovi Instituta za nestale osobe BiH otkrili su jucer prvu masovnu grobnicu srebrenickih zrtava koje su nakon strijeljanja bacene u prirodnu jamu. Grobnica je otkrivena na podrucju Sekovica, na lokalitetu poznatom kao pecina Pola.

Pomoc alpinista

Ekshumacija ovih zrtava bit ce jedna od najtezih i najopasnijih. Clan Instituta Amor Masovic u izjavi za « Dnevni avaz » podsjeca da su se sve dosadasnje masovne grobnice nalazile na povrsini ili su zrtve bile razbacane po sumama.

Clanovima tima, zbog izuzetno nepristupacnog i opasnog terena, pri spustanju u jamu duboku 30 metara pomogli su alpinisti i pripadnici Odjeljenja za kontradiverzionu zastitu Drzavne agencije za istrage i zastitu (SIPA).

– Nadzeni su samo djelimicni skeletni ostaci. Kroz jamu protjece rjecica koja odlazi dalje prema obliznjoj planini, tako da nismo sigurni da li su posmrtni ostaci jos na dnu jame ili ih je voda odnijela. Takodzer, u jami se nalaze brojna neeksplodirana minska sredstva tako da cemo morati sacekati da se ovo podrucje deminira kako bismo obavili ekshumaciju – kaze Masovic.

Zlocinci su pristup skeletima pokusali onemoguciti ubacivanjem mina, bombi, tromblona, granata pa cak i nekoliko zolja. Uz to, istraziteljima prijeti i opasnost od zmija otrovnica.

– Zbog toga smo obilazak planirali u ovom ranom periodu, jer smo smatrali da jos nije opasno da se spustamo u jamu. Nazalost, nismo bili u pravu, jer su se zmije vec pojavile tako da ce rad u ovoj jami biti jako otezan – govori Masovic.

Primarna grobnica

Ovo je druga masovna grobnica koja je otkrivena na podrucju Sekovica.

– Ovo je primarna grobnica u koju su zrtve dovezene kamionom. Nasi izvori govore da je bio najmanje jedan kamion i pretpostavljamo da bi moglo biti između 20 i 25 zrtava. Ali sta se krije na dnu jame, otkrit cemo tek kada ovo podrucje bude deminirano i otkopan dio zemlje koji se obrusio – rekao je Masovic.

Ubili poskoka

– Jucer smo prilikom silaska u jamu ubili jednog poskoka. Zbog toga se u ekipi nalazi i Hitna pomoc iz Sarajeva s potrebnim serumom u slucaju da eventualno nekoga ugrize zmija – pojasnjava Masovic

[Mare]

in reply to: Sjecas li se Dolly Bell #11470

dani i noci u kuci zoljevih
Jutra u kuci Zoljevih osvitala su s majcinom ceduljom i novcanicom od sto dinara na stolu. Krmeljave oci sinova svakoga su jutra citale poruku kojom su njenim knjigovodstvenim krasnopisom u cigla tri reda bivali ispisani upozorenje, i prijetnja, i molba: hljeb 42, mlijeko 35. Cuvajte kusur i Melihu. A svaki je od brace odlazio u svoje dane i poslove : Kerim, negdje dolje, u grad, medzu prijatelje – maturante u cijim se domovima vrtio gramofon s najnovijim plocama Pol Enke i gdje su nocu odrzavane sjedeljke s picem i plesom, nazivane cudesnom rijecju zur, u kojoj je Sabahudin osjecao miris zenskog tijela i polumraka, ali cije mu je doslovno znacenje ostajalo tajnom, on se sklanjao u mir golubane, medzu knjige iz cijih je svjetova izlazio osamucene glave :medzu drugove, u ulicu, dolazio je seprtljava koraka, lisen identiteta kusao je gledati taj svijet ocima Nike Bartule, dubrovackog gusara ciji mu se zivot cinio jedinim prihvatljivim, stvarnim i mogucim. Samo ce ga jednom, na jedan tren, po usijanoj pubertetskoj glavi zveknuti recenica njegovog prijatelja Mansuda Kotura, kome je na nekoliko dana pozajmio prvi tom ove carobne literature : « Nema to veze. Palamude – od A do Z ». Najmladzi od brace Zoljevih, Midhat Zolj, nevoljni ucenik elektroprivredne skole, okretao je neke svoje poslove i trgovine : lutrija, staro gvozdze, gus, mesing i bakar – s jedmm tako bliskim a tesko ostvarivim ciljem : da se udvostruci stodinarka, pa da ova opet raste, i sve tako dok se ne zakopiti nekakav mali kapital nakon kojeg bi se moglo krenuti u « ozbiljnije poslove ». Sabahudin je svome mladzem bratu zelio svaku srecu u teskom poslu umnozavanja novca i oholost starijega nije ga prijecila da ponekad u doslovnom smislu asistira obavljajuci nize poslove rucnoga rada : sipanje brokata po novogodisnjim cestitkama, izrezivanje trouglova pak-papira, od kojih ce nastati spicasta novogodisnja kapa …
Iz majcinih jutarnjih pismenih poruka, neprikosnoven je bio samo onaj dio sto se odnosio na kupovinu hljeba i mlijeka : oko kusura, braca su se utrkivala pod izgovorom kojekakvih izmisljenih skolskih potreba, za sto ni jednom, bogu hvala, nije nedostajalo maste. Sestrica se igrala u dvoristu izmedzu baraka i ako je oko nje nesto trebalo paziti i cuvati cinile bi to dobre komsinke u ime ljubavi i sazaljenja prema Seniji Zolj, knjigovodzi u trgovinskom preduzecu « Zeljeznica », pacenickoj materi cetvoro djece « Sve jedno drugom do uha » i nesrecnoj supruzi Mahmuta Zolja o kome su imale svoje, jednom za svagda utvrdzeno mišljenje : dobar i fini covjek – samo kad ne pije.
A kada ne pije Mahmut Zolj? Sabahudin, koji je u « Dnevniku » zapisao: « Iz knjiga sam naucio da puno mislim o sebi » – uzalud je nastojao pronaci neku zakonomjernost u ocevim opijanjima. Cinilo mu se izvjesnim samo jedno: bilo je opasno kada se tata dotjera, obuce cistu kosulju, i ispeglano odijelo, cemu je prethodila temeljita higijenska priprema pred umivaonikom. Mazuci i glancajuci oceve crne cipele, Sabahudin je ispod oka promatrao njegove gole fudbalerske listove nogu i cudio se sta lijepoga nalazi u pjesmi koju jedva cujno pjevusi dok cetkom sapunja svoje direktorsko lice i aluminijskim aparatom prelazi preko smedzezutih cekinjastih dlacica: « S ooone straaane Jaaaajca gaajtaan traaava raaasla … »
Bezbolna i srecna varijanta ocevoga opijanja zbivala se – kako Sabahudin pamti – kada kuci dodze u popodnevnim satima, neznatno zaklacen u hodu, i odmah s vrata postavi jedno od onih svojih pitanja na koja odgovor niti trazi niti ocekuje:
– Sta se novo zbiva u svijetu?
– Kazi nam, pa da ti kazemo – govorila je majka hineci ljutnju, koja ce, tren potom, postati stvarna, jer ce Mahmut Zolj poceti iz svih dzepova da vadi izguzvane novcanice i da ih, ne gledajuci i ne brojeci, dijeli sinovima nespremnim da odbiju.
– Ovako on i po kafanama. A ja ovdje nemam sta jesti.
– Komunizam mora doci do dvije hiljadite godine! – uzviknuo je Mahmut Zolj podizuci svoju zenu u zrak i vrteci je ukrug opasno nagnut ledzima prema podu.
– Nemoj ti pit’ – kuces boljeg komunizma!? – odgovarala je mater otimajuci se iz ocevog zagrljaja, dok su se Sabahudinove oci sirile od zadovoljstva sto ih gleda u necemu sto bi moglo naliciti sreci.
Ona bolna i nesrecna varijanta ocevih pijanstava zbivala se nocu: prigusen majcin plac, zatim tamna sjenka ocevog tijela u otvoru vrata i pijana ruka sto baulja oko prekidaca:
-Ustajanje, bando banditska!
Sinovi bi, jedan po jedan, napustali siroki bracni krevet, kao osudzenici prilazili stolu za kojim je, naoko miran i pribran, u procelju sjedio otac:
– Zene u drugu sobu! – bivala je posljednja oceva naredba prije pocetka nocne porodicne konferencije na cijem se « dnevnom redu » nalazio splet kucnih tekucih problema sto su u zapisnik ulazili jednostavnim imenovanjem: 1. Kerim, 2. Sabahudin, 3. Midho, 4. Razno. Vosak ocevog lica topio se nad stolom u plamenu sijalice po kojoj su muhe ostavile crne tackaste tragove.
Sabahudin nije mogao odvojiti oci od njegove ruke na stolu: prsti spleteni u cvor iz koga se, povremeno otima desna saka i prstima nervozno lupka po sarama plasticne museme.
– Da ne mislite da sam pijan, sastanak ce voditi Kerim.
Strah od batina, predvidzenih pod cetvrtom tackom nocnog dnevnog reda, cinio je da Kerim svoje recenice izgovara telegrafskim jezikom, presucujuci sto se moglo i dalo presutjeti, ublazujuci sto se moglo i dalo ublaziti: Midhine jedinice, Sabahudinovo pusenje, svoje prekoracenje kucnih nadleznosti dok batinama intervenise povodom grijehova mladze brace…
Braca su ove nocne konferencije razlikovali jednu od druge po tome sto je otac na svaku od njih donosio neku novu rijec. Bivale su to rijeci kojih znacenja Sabahudinu mahom nisu bivala znana, ali bi ocevo beskrajno ponavljanje ucinilo da mu se njihov smisao otvarao s lakocom:
– Ja to od tebe permanentno dozivljavam. Per-ma-nen-tno!
– Ti to permanentno obecavas! Per-ma-nen-tno!
Tako su u Sabahudinov jezik ulazile i one rijeci na koje nije nailazio u svom svijetu pustolovne literature: apstrahovati, distinkcija, apsurd, apsolvirati, digresija… I brzo je shvatio da je spasonosni ishod nocne konferencije moguc samo ukoliko otac sam upadne u mrezu digresije, iz koje su izlazile nimalo alegoricne price o njegovom skolovanju u nanulama, o samofinansiranju izradzivanjem crteza za djecu imucnijih roditelja, (o cemu su dokazi stajali na stolu: izguzvane dnevne novine s marginama prepunim zmijolikih crtarija, karikaturalnih portreta …), o batinama pojedenim za dvomjesecnog robijanja u Belediji, Gestapo i domobrani…
– Prodze razno bez batina – rekao bi Midho zavlaceci se pod Sabahudinov pokrivac suprotno okrenutog tijela, s nogama na gore, na sto Sabahudin nije odgovarao nista podredzujuci polozaj tijela ekonomiji pokrivaca, dok mu je u glavi zvonila recenica: « Sve ovo treba opisati, jednoga dana. »

[Mare]

in reply to: Saljive slike #11469

[Mare]

in reply to: Saljive slike #11468

[Mare]

in reply to: Vicevi #11451

Tko je bio najsretniji ljubavni par na svijet svih vremena?
– Eva i Adam, jer nisu imali punicu i svekrvu.

[Mare]

in reply to: Dzamije Bosne #11446

[Mare]

in reply to: Rogaticani – bolest, operacija, bolnica…. #11444

I ja se iskreno nadam da ce Hitko Izaci kao pobjednik iz ove borbe za zivot.

[Mare]

in reply to: Stare razglednice #11433

[Mare]

in reply to: Stare razglednice #11432

[Mare]

in reply to: Dzamije Bosne #11423

[Mare]

in reply to: Sjecas li se Dolly Bell #11419

“Sjecas li se Dolly Bell”

Abdulah Sidran – Sjecas li se Dolly Bell

kad podzes u cile
Prolazeci pored plocanskog groblja, na putu prema Saburinoj skoli, dzaci jutarnje smjene ispustali su tasne iz ruku i dlanovima protirali krmeljave oci: u Hitlerovom igralistu osvanuo je pravi pravcati ringispil sa dvadesetak drvenih sjedista okacenih zeljeznim lancima za siroki isarani obod krovne konstrukcije. Iz spleta izlizanih drvenih greda, lanaca, daski i nevidljivih instalacija u tisinu mahalskog jutra nahrupise zestoki zvuci truba, bubnjeva i harmonika od cega naglo strujnu krv u zastalim dzackim tijelima. Ziv a nestvaran zenski glas, u ritmu koji su djecija srca lako sustizala, kazivao je djeci neke cudne rijeci od kojih se u glavi maglilo a pred ocima mutile slike:
“Kad podzes ti sad u dalek kraj,
u Cile, u Cile,
znaj da su sve zene tamo bajne kao vile
i lepe kao san.
Ajaaaj, ajaaaaj – u Cile!”
Tako je, s pjesmom o vilinski lijepim zenama u dalekom nekom Cileu, pocelo sedamnaesto ljeto Sabahudina Zolja, u kuci i medzu drugarima zvanog Dino. Svoje je ime Sabahudin nosio s delikatnim osjecanjem ponosa sto je upravo njemu zapalo da iz porodicnog kataloga imena ponese ime ocevoga brata, Sabahudina Zolja, graficara, tipografa, komuniste ciji su se zivot i tijelo, potonuvsi negdje u jasenovackim savskim logorskim mutljazima, polako selili u legendu. A mladi se Sabahudin toga ljeta upravo nalazio pred odskrinutim vratima zivota, velikog Zivota, kako je tu rijec sam obicno ispisivao na stranicama svojih aljkavo vodzenih dnevnika.
Ni djecak ni mladic, ni covjek ni dijete, Dino je toga ljeta bio naprosto bicence, musko bicence tek napadnuto nocnim snovima erotickog elektriciteta, bice brzo na jeziku i lako na suzi, sto je, kao svojstvo, po svemu sudeci, bilo ukrstaj dvaju njegovih djetinjih iskustava: jednog, iz dugih nocnih orgazmicnih casova citanja i citanja ogromnih tomova one pustolovne literature koja, pravodobno konzumirana, tako efikasno i suptilno razvija moralni instinkt, a sto se, sasvim netacno i nepravedno, imenuje sundom – i drugog, kome je tesko dati ime, ali je nesumnjivo vezano za porodicne selidbe na relaciji Sarajevo-Zvornik-Sarajevo: tesko brundanje kamiona natovarenih drvenim namjestajem, oci natekle od sto pustenih a sto progutanih suza, povracanje grozdane kiseline, konzumirane malocas, u velikim zuto-bijelo-natrulim bobicama, dok je sofer odmarao masinu i podmazavao grlo u vlasenickom bircuzu kojem Sabahudin ne pamti ime, ali koji se, sigurno, morao zvati “Kod Rodze”.
Eto – pred ocima takvog placljivog djecarca toga su se ljeta vrata zivota otvorila u obliku rasirenih lijepih, zdravih nozica N. N., seljancice cije je ime zauvijek ostalo Sabahudinova tajna, a nadimak ono po cemu se procula tri kvarta uokolo, i dalje, ko zna kuda i dokle, sirom neravne Bosne, kud su je sve vodili nesretni i mutni putevi njenog jedinog tuznog života. Nije ostalo upamceno kako se to slucilo da ljepuskasta seljancica ponese nadimak Doli Bel, ali oni koji se sjecaju guzvi i tuca pred sarajevskim ljetnjim kinom “Istra” pamte i da se tih godina najduze vrtio carobni film s naslovom “Evropa nocu”, u kome se, u nekom pariskom baru, pojavljuje nestvarno lijepa striptizeta takvoga imena. Djecaci, dezurni onanisti, skakali bi sa okolnih krovova u casu kad bi se, ulicicama pored Bezistana, ugasenih svjetala, necujno privukla “marica” puna spremnih i dobro raspolozenih momaka iz lugavinske i vratnicke stanice milicije, na celu kojih bi se, naravski, nalazio cuveni Salko Jez od cijeg je masnog i znojnog lica sa cetiri podvoljka i dlakave mesnate rucerde bjezalo i staro i mlado, i krivo i pravo, i duzno i neduzno, od Marindvora do Vratnika, od Malte do Skenderije, od Hrida do Sedrenika.
(Govorilo se, i u tome je moralo biti istine, kako je izvjesni Tarzo – sarajevska specijalnost: Dragan = Drago, Tarzan = Tarzo —
– dao da mu se na ruci velikim pismenima istetovira: Smrt Salki Jezu! Koje li je taj batine morao pojesti?)
Zivot se dakle toga ljeta zbivao sto pred ljetnjim kinom, sto pred Kajtezovim vratima, sto u Hitlerovom igralistu, prema kojem su, uz Kovace, djeca trcala podvriskujuci: U Cile, u Cile! Okolo su, pored nisana, na ponjavama sjedile zene iz okolnih kuca: svjetla brojnih sijalica, u ritmickom okretanju, prelamala su se u mesingu zutih dzezvi. Zensko mahalsko tefericenje nije potrajalo dugo: uskoro zaredase tuce. Vratnicani protiv Bistricana, Patkacani protiv Pirusana, ovi protiv onih i oni protiv ovih. Sa zida iznad ringispila prvo bi zasula kamena artiljerija, zatim bi ulijetala pjesadija sa toljagama i lancima i bitka se nastavljala prsa u prsa. Majstori su naglo kocili ringispil, u zraku se sudarale stolice, djecija vriska i skika punila je vazduh, dok su kafedzike hvatale zaklon iza rijetkih kamenih nisana. Sabahudina su ove tuce mimoilazile, prislonjen uza zid pokusavao je razabrati smisao toga sto se zbiva, uocivsi nepogresivo pravilo po kojem majstori, poslije tuce, navijaju muziku ritamski suprotnu onoj koja je svirala prije izbijanja tuce. Prilazio je ringispilu oprezno, kao i drugi, trazeci u rulji koja se skuplja poznato lice djevojcice krupnih i zrelih sisa koje su mu, zanjihane, lelujale mrakom sna iz kog se budio mokroga trbuha, s mutnim osjecanjem krivnje i necisti. Onaj jedan sastanak s njom, na kome se nije pojavila, prevukao je preko Dininih ociju tanku mrenu bola i povrijedzenosti, dok se u stomaku grcilo klupko nekakve nejasne zelje za osvetom: sada mu se njeno lice cinilo bezazleno i glupo, glupo bezgranicno, u tome je, cinilo mu se, stanovala nekakva mala utjeha. I ta pjesma, sto upravo tresti, kao da je namijenjena njemu, on pokusava misao zaposliti necim drugim, ali mu nikako ne uspijeva, i zajedno sa tenorskim triom glasova on izgovara te rijeci pune samo njemu znanog bola i smisla:
“… Na mostu cekam na te
da l’ ces ipak doc’,
i drhtim videc’ bujne vode
silnu moc –
Kao reka koja tece
ti cec pokraj mene proc.. ”
Ta ce mu melodija zvoniti u glavi i nocu, u samoci golubarnika sto ga je stvorio sam, podijelivsi prostor supe horizontalnim tavanskim podom, na kome se opet, vertikalnom zicanom mrezom, formirao prostor golubnjaka s jedne, i prostor Dinine “baze” s druge strane. S jedne, gugut golubova, rasuto zito i perje, s druge svijeca, baterija, “Kako se kalio celik”, “Dubrovacki gusar”, “Estetika” nekakvog Benedeta Krocea, knjiga za koju se Dino nikako nije mogao nacuditi otkuda u kucnoj biblioteci njegovog oca, Mahmuta Zolja, upravnika gradskog ekspresa restorana, covjeka ciju je ljubav Dino nesumnjivo posjedovao, cak u mjeri koja bi se mogla smatrati privilegijom — ali ciji mu cjelovit ljudski lik i zivotni put nikako nije bio jasan. Cesti razgovori izmedzu oca i sina doticali su se svake bozije i ljudske teme i price, samo je teska zavjesa sutnje i nepomena prekrivala pozornicu na kojoj se odvijao zivot prvotnog masinbravara, potonjeg sindikaliste i visokog cinovnika Ministarstva rada Mahmuta Zolja.

[Mare]

in reply to: Dzamije Bosne #11379

A koja je ova

[Author]

Posts