vlast nad samim sobom
Medzu knjigama iz oceve sarene kucne biblioteke Sabahudinovu glad za svakovrsnim znanjima tolila je toga ljeta narocito jedna tanka knjizica bez korica, s izguzvanim pozutjelim listovima kod kojih su na svakom drugom izrasle cuvene usi. Uceci sebe pedanteriji, Sabahudin je raspeglavao pozutjele stranice i pustao dragocjenu knjigu da prenoci pokrivena sa tri debela toma biblioteke Karijatide : tezina njihovog cupavog papira i cvrstih korica, udruzena sa tezinom njihovih naslova (Stvaralacka evolucija, Propast Zapada, Estetika), cinila je da se knjizica s naslovom « Vlast nad samim sobom pomocu svjesne autosugestije » u njegovim rukama ujutro obretala kao nova.
Porijeklo te knjige u ocevoj biblioteci Sabahudin je nuzno vezivao s kratkim, tuznim i svijetlim postojanjem svoga amidze i imenjaka, komuniste i graficara, jasenovackog stradalnika Sabahudina Zolja. Uspomena na njega, u kuci Mahmuta Zolja imala je svoje cvrste, opredmecene oblike: na krivom lesonitnom zidu sto je skrivao bezbrojna gnijezda stjenica, svaba i rusa – dicno uramljena visila je Spomenica 1941. pored koje Sabahudin nije mogao proci a da ne zastane i po stoti put ne procita na njoj svoje ime. Kratka nesvjestica, pracena srsima sto su porijeklo imali u Sabahudinovom osjecanju ponosa – nije ga sprecavala da pojmi kako se Titov potpis u desnom donjem uglu pergamentnog papira moze procitati kao cirilicko TO. Iz utrobe otomana Sabahudin je vadio komplete Grafickog godisnjaka, u naramku ih prenosio u sveti mir svoje golubane i – sve dok mu glava ne bi posrnula na utrnulu misicu desne ruke – listao te velike glatke stranice sto su govorile o davnim danima prije rata i nevjerovatnim zbivanjima u gradu u kojem se, eto, sada i njegov zivot zbiva.
Nesreca od kucnih kavgi i nesrece od cestih i naglih zaljubljivanja u Sabahudinovu vrucu glavu unosile su na trenutke misao o samoubistvu: tada se sjecao Grafickog godisnjaka iz 1938. u kome je pronasao tekst o sarajevskom Klubu samoubica, mislio je da mu samo to nedostaje, taj klub, pa da smogne nevjerovatnu snagu potrebnu za herojski cin samoubistva. Sudbina mu je sama – sto bi drugo moglo biti?, pitao se Sabahudin – u ruke poslala knjizicu u kojoj su sadrzana rjesenja svih njegovih problema i recepti za spravljanje lijekova protiv svih bolesti sto su, nemilice, napadale na njegovu krhku placljivu dusu. Imajuci na umu ocev savjet-direktivu: « Lekcije se najbolje uce kada se prepisuju! » – Sabahudin je svojim mravljim rukopisom u Dnevnik prenosio pouke i mudrosti sto mu je upucivala sudbinska knjiga:
– Svaki je covjek onakav kakvim sam sebe zamislja, svaki vrijedi onoliko koliko misli da vrijedi. Bojazan od neuspjeha vodi neuspjehu, uvjerenje u uspjeh vodi uspjehu. Covjek koji vjeruje da ce uspjeti preci ce preko svih prepreka na koje naidze.
– Mi smo ono sto smo sami od sebe nacinili, a ne ono sto je od nas nacinila sudbina.
– Volja jeste velika snaga ali se ona uvijek okrece protiv nas. Zato, odbacite volju: samo uobrazilja neka vas vodi.
Prvi eksperiment koji je Sabahudin odlucio da izvede, s ciljem provjere savjeta iz sudbinske knjige – pokazao se uspjesnim: tacno u sedam sati, ispod jablana na vrhu Patki, pojavila se djevojcica srnecih ociju kojoj je juce, zaustavivsi loptu u nogama, rekao: “Sutra u sedam, pod jablanom.” Ona se dakle pojavila, stigla je kao po uzetu sto ga je njegova uobrazilja razapela izmedzu ljubavnog jablana i njene rusevne kuce u gornjem sokaku. Stigla je i, eno, stoji i ceka, dok on spetljanog koraka prelazi brisani prostor sto ga dijeli od njenog vrelog tijela.
Kako ostati siguran i jak?, pitao se dok su beskonacni metar odmaknuti jedno od drugog silazili niz Kovace, namjerno je izbjegao put niz Patke, gdje bi, zasigurno, bio izlozen baraznoj vatri pogleda i dobacivanja dezurne ekipe pred Kajtezovim vratima. Pamti da je ona, dok su silazili ka Bascarsiji, neprekidno nesto pricala, ali se njen glas gubio u odjecima njegovog unutarnjeg glasa koji je ponavljao: Svakoga dana u svakom pogledu sve vise napredujem! Magicno dejstvo izgovaranih rijeci javilo se tek kada su nacinjali treci krug oko Bezistana, po cijim se zidinama hvatalo prvo perje sumraka. Od toga trenutka Sabahudin pamti njen glas i rijeci:
– Kad smo sami, ja dozvaljam da me drzis za ruku. Ako nas niko ne vidi mores me poljubiti u obraz. Ne dozvaljam da me rukama ikuda diras.
Sabahudin je registrovao zmarce negodovanja sto ih je u njemu budilo to njeno ponavljajuce « dozvaljam – ne dozvaljam » – ali sta je takva jedna mana (koju ce on ispraviti, brzo!) mogla da oduzme od sjaja njenog blistavog ovalnog lica, uokvirenog cvrstom crnom kosom sto pada po golim i njeznim jabukama ramena? Njene oci od badema, i taj pogled, taj, cinilo mu se, pametni pogled sme – ucinili su da je progutao vec spremnu za izgovor recenicu: « Ne kaze se dozvaljam, nego dozvoljavam.. i nije mores, nego mozes » – odgodio je tu recenicu za bolju priliku, kakvih ce biti, nema sumnje, kad je vec ovako dobro krenulo.
Za potonje bolove i jade sto mu ih je, onog lednog decembra, i one novogodisnje noci, zadala Srna (jer tako je njeno ime bilo upisano u Sabahudinov Dnevnik), on nece kriviti ni sudbinsku knjigu, kojoj ima da zahvali sto je Srna uopste usla u njegov zivot i dane, niti ce kriviti Srnu, koja je, ipak, za neki dio culnog prostora pomakla branu svoga ne dozvaljam – nego ce kriviti sebe, i onaj trenutak kad je progutao namjeravanu recenicu koja bi, izgovorena, sasvim izvjesno, zadrzala u njegovim rukama glavna oruzja ljubavnog rovovskog ratovanja.
Sudbinska knjiga mu je govorila, i on je pomno prepisivao u Dnevnik:
– Stoici su se oslanjali na svoju uobrazilju kad su govorili ne: « Necu da patim », vec: « Ja ne patim! »
– Rijeci: « htio bih » – uvijek izazivaju rijeci: »ali ne mogu ». Zato, ako imate kakav bol, ne recite nikad: « pokusacu da ga uklonim », vec « uklonicu ga »; jer kad god postoji sumnja, ne moze doci do rezultata.
– Ne pitajte se sta je uzrok vasoj bolesti, konstatujte samo sta je njena posljedica i ucinite da ona nestane. Malo po malo, vase nesvjesno bice otklonice i uzrok, ako je to moguce.
Ratujuci tako sa svojim bolestima duse – on je, u Dnevniku, podrazumijevao apsolutnu razliku izmedzu sintagmi: bolesti duse i dusevne bolesti – Sabahudin je zasluzio nadimak kakvom se nikako nije mogao nadati, a prikrpio mu ga je niko drugi nego otac, Mahmut Zolj, u lucidnim trenucima svojih polupjanstava:
– Sta ima novo, reakcijo?
Njemu je, iz nocnih konferencija, s onih digresivnih ocevih putovanja, bilo poznato znacenje rijeci reakcija i njena opasna blizina onoj drugoj mracnoj rijeci: kontrarevolucija, kroz lijevak svirepog nadimka reakcija u Sabahudinovo uho ulijevala se poplava bola, suznih se ociju okretao zidu, ka ikoni-Spomenici 1941., trazeci po hiljaditi put spas i smirenje u prokusanoj molitvi: “Svakoga dana u svakom pogledu sve vise napredujem. Vlast nad samim sobom pomocu svjesne autosugestije.”
Istrcao je iz kuce, ridajuci, onoga dana kad ga je otac objema rukama okrenuo, otevsi mu ikonu iz ociju, i rekao, glasom u kome su jednako stanovali prijekor i sprdnja:
– Bolje bi ti bilo da kazes: Svakoga dana u svakom pogledu sve vise zaserujem.
