Forum Replies Created
-
AuthorPosts
-
in reply to: Saljive slike #13907
Mobilni sa foto aparatom:woohoo:
NE ZASTIDI SE.
Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija,bosanske sinije i bosce iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i djuguma,nanine sehare,svoje iz djetinjstva avlije i kuce cardaklije.Ne zastidi se nasih tijesnih sefteli sokaka i osuncanih cvijetnih bosanskih carsija, babine tihe eglene i nanine sarene samije, djedove zute hadjijske abanije i amidjinog crvenog u desno naherenog fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, zutog u avliji duda, drvenog ahara i kucnog mutvaka.Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispracala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je,Allahov robe,tvoja dimenzija,tvoj ukras i biser,tvoje blago,ostalo od nasih pradjedova,dobrih Bosnjana.
Ne zastidi se Boziji robe, strinine resedije, nutme, halebije, gurabije, cetenije, kvrguse, kljukuse, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je Bosnjo tvoja koda, kojom te je Uzviseni oznacio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodis u najljepsoj zemlji i djulistanu dunjaluckom, zemlji Bosni.
Ne zastidi se Bosnjo dajdzinih salvara kada ih obuce i krene u svoju mahalsku dzamiju,salvare su dio tebe i ti si dio njih,iz salvara si izasao i nikad se ne nasmij’kada ugledas Bosnju da ih je obukao,znaj dobro salvare su dio tebe i ti si dio njih,iz njih si izasao.
Ne zaboravi Bosnjo u dalekom svijetu, na cvijece: zambak,sabljicu,hadjibeg,kalanfir,(karanfil) majcinu dusicu,bosiljak,sekaik,pokraj cvijeca si uvijek prolazio kada si se umoran vracao i sa puta dolazio u svoju avliju iz dzamije,skole, njive, igranja sa djecom na livadi…
To cvijece te je uvijek docekivalo pored avlijske staze ogradjeno okrecenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepsu dobrodoslicu.
Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodis i da se prilagodis, uvijek ces biti ono sto i jesi, Bosnjo i Musliman.
Ako je to tako,a jest sigurno, onda ne daj niposto ono sto si dobio u amanet od Dragog Allaha i nasih dobrih djedova,dobrih,lijepih i ponosnih Bosnjana,vjeru Islam,vatan Bosnu i nase lijepe obicaje,drage,bosanske adete.
Upamet!Abdullah Bosnic
in reply to: S brda s dola (priroda) #13900Kod mene ravno moreB)
in reply to: S brda s dola (priroda) #13896Vidim da si vec na vrhuB)
in reply to: S brda s dola (priroda) #13894Evo komsija.Najveca i najljepsa planina u Evropi,pa treniraj:woohoo:
in reply to: Slike nasih mladih #13883Na morskome plaaavom zalu,gdjeee carlija vjetric mijoooo…
in reply to: Sjecas li se Dolly Bell #13876zenska pod ulicnim svjetlom
Sve sto se, tih godina, zbivalo oko Sabahudina u njegovoj se treptavoj dusi umnozavalo visestruko: cinilo mu se da sve ima neki tajni smisao, a ono sto je ociglednost da je zapravo samo varka kojom se taj smisao krije od njegove radoznale misli o sebi i svijetu u kome tako trapavo pokusava pronaci i zauzeti svoje mjesto.
Kad je od Ulice Milosa Obilica do Kajtezovih vrata stigao bruj Sintorovog bemvejca – tako znan i tako cudesan! – dezurni momci poskakase na noge, ne obuzdavajuci nestrpljivu zelju da dotaknu rukom taj crni sjaj, kozu, presvucenu rucku jake guvernale. Sa bemvejca Sintor sjaha kao sa konja i Sabahudinu se ucini da to i nije Sintor, onaj sto je, bjezeci od nekih silnih potjera, prenocio u njegovoj golubani, onaj o kome se pricaju price, od Vratnika do Malte – nego da je to, glavom i bradom, Old Seterhend, s kojim se Sabahudin rastao netom, sklopivsi korice knjige i izasavsi na ulicu spetljanog koraka, mutne i vruce glave, s maglom pred ocima. Tajna od one noci sa Sintorom pomjerala je nejaku tacku u kojoj se nalazilo uporiste Sabahudinovog pubertetsko-gimnazijskog identiteta: dok mu Sintor prilazi, korakom koji u Sabahudinovim ocima nikako nije obican, nego narocit, i dok mu rukom kazuje da krene za njim, na ugao Koturove kuce – Sabahudin osjeca da je on zapravo Vinetu, i da je u tome morao, dakle, biti tajni smisao Sintorovog pada po ugljenom tlu njegove supe.
– Je li ti tu kljuc?
– Tu je, Sintore, sto pitas?
– Hajd’ za mnom!
I Sabahudin osjeca kako raste, u svojim ocima i u ocima momaka nadzidzanih oko bemvejca: pred njim se otvaraju Sezamova vrata Sintorovog tajnog zivota i sada mu valja uci u bogate pecine pustolovina i avantura! Zasto Sintor nista ne govori? – pitao se Sabahudin dok su sporoga koraka, jedan za drugim, Sintor pa on, Sabahudin Zolj, svrseni ucenik drugog razreda gimnazije – prelazili kaldrmu Jagodica ulice. « Zasto nista ne govori? Kuda me vodi? » Sabahudin se osvrtao i desno i lijevo, sve pazeci da Sintor ne primijeti njegovu uznemirenost. « Dobro je sto on ide naprijed… » – razabirao je, strahujuci da bi se culo kucanje njegovog srca ako bi Sintor bio samo korak blize. Sa same ivice svjetlosnog kruga sto ga je bacala nekim cudom citava i zdrava sijalica okacena u mracnoj zeleni lisnate kuce – u Sabahudinov pogled udze crvena haljina i crna kosa nepoznate mu zenske, naslonjene na poderani zid. Sabahudin se nije usudzivao zagledati joj u lice: ono sto je u trenu vidio bile su oci, cinilo mu se placne i nesretne, crne, velike zenske oci.
– Ovo je jedna moja cura. Bice kod tebe dva-tri dana, dok ja sredim neke poslove, razumijes?
– Nema problema, Sintore. Kako ti kazes …
Te dvije recenice, koje je Sabahudin uspio prebaciti preko uzdrhtale vratne jabucice, kroz suha usta i razjapljene celjusti, oduzele su mu culo sluha, i do njega nije doprlo nista od onog sto je Sintor govorio tuznoj ljepotici pod ulicnim svjetlom:
– Ovo je jedan fin decko. Nema nista da se brines. Isto ko da si mi kod brata, kuzis?
– Znam, Braco.
– Pa sta onda kenjas?
– Necu ja, Braco, nigdje bez tebe …
Zvonak pljesak samara vratio je Sabahudinu oduzeto culo sluha kao da je pao po njegovom bubuljicavom licu, a ne po cistom licu djevojke sto place, naslonjena na zid, dok joj zguzvana tasna ispada iz ruku i prosipa po kaldrmi svoju sirotinjsku sadrzinu. Sabahudin je, drhtave ruke, podigao okruglu kutijicu; citaci automat njegovog oka je registrovao: NIVEA; zacudio se, na trenutak, kako nije cuo lom stakla, jer, evo, okolo su rasuti komadici onoga sto je bilo ogledalo u kome je ova sirotica ogledala svoje lijepo lice… Pokusao je dodati joj tasnu, ali se Sintorova ruka nasla na tom putu, otrgnula mu je i bacila na njena prsa koja tek tada udzose u Sabahudinov pomuceni vidik. “Boze, kako je lijepa!” pomisli, i istog trena u trbuhu osjeti bolan zig pobune. “Zasto je mora tuci?” Taj mu se zig udvostrucio u casu kad na ramenu osjeti Sintorovu tesku ruku:
– Ti, pazi kako ces s njom. Ne do ti bog da mi se nesto pozali. Ona okom, a ti skokom, razumijes?
-Razumijem, bolan, Sintore, ne brigaj se.
– Furajte!
I krenuo bi Sabahudin istim putem kojim su dosli da ga ponovo ne dotace neprikosnovena naredbodavna Sintorova saka.
– Ne tuda. Ovamo.
Okrecuci se, Sabahudin se sudari sa cvrstim mesom njenih prsa; i dok je posrtao, ucini mu se da vidi smijesak u njenom oku, tik pred njegovim licem koje je osjetilo njen vreli dah bez mirisa. Kroz tanano tkanje miki-majice pekao ga je dodir njenih grudi i, ko zna otkuda i zasto, Sabahudin se sjetio majke, i ucinilo mu se da cuje njen glas:
« Kad se ogledalo razbije, u kuci nema nafake cetiri mjeseca… »
(Poslije ce Sabahudin, u nocima svirepe auto-analize, kako je u Dnevniku imenovao svoje bavljenje vlastitom dusom, odgonetati kako se i zasto slucilo da se nijednoga trena, te veceri, ne sjeti spasonosne autosugestivne formule. Naci ce da se toga casa, kad se sudario s njenim licem i sisama, dogodio najblizi kontakt sa zenskim tijelom, sto ga je uopste imao u svome dugackom sedamnaestogodisnjem culnom iskustvu i zivotu. Zapisace da vlastitom reakcijom i ponasanjem ne moze biti zadovoljan, ali da se sve skupa, najstroze uzevsi, ipak kretalo u granicama normalnog.)
Koracajuci jedno uz drugo po granitnim kockama Zije Dizdarevica ulice, Sabahudin i tuzna seljancica, kojoj nije znao ime, mislili su svako svoje misli, beskrajno daleko jedne od drugih: ona se pitala zasto je Braco tako ostavlja, i kakve to poslove ima da obavlja, bez nje – Sabahudin se trudio da misli unaprijed i rijesi osnovni problem sto ga je pred njega postavljalo druzenje s nepoznatom zenskom: o cemu se sa zenama moze pricati? Preturao je po glavi moguce teme za razgovor, ali mu se svaka cinila izlisnom i nejakom da premosti strasnu provaliju straha, koja ga dijeli od ove nepoznate tuzne zenske i njenog procvalog cvrstog tijelain reply to: Zanimljive kratke priče….. #13870DOBRO U ZLU I ZLO U DOBROM
Kineski seljak i njegov sin od sve imovine imali su samo jednu kobilu. Nekom prilikom kobila im je pobjegla i njihov susjed je dosao i kazao im: « Kakva uzasna stvar, da vam kobila pobjegne. » Seljak je odgovorio: « Ne znam da li je losa ili dobra. Takav je zivot. »
Sledeceg dana kobila se vratila i sa sobom dovela citav copor divljih konja. Susjedi su se okupili i rekli: « kakva velika sreca. Tvoja kobila ti je dovela toliko drugih konja. Sada si bogat covjek. » A seljak je odgovorio: « Tesko je reci da li je to dobro ili zlo. To je zivot. »
Seljakov sin je htio da ukroti konje i pojahao je jednog. Ali konj ga je zbacio, on je slomio nogu i ostao hrom. Susjedi su rekli seljaku: « Uzasno je to sto ti se desilo. Tvoj sin da ostane bogalj. » Seljak je odgovorio: « ja ne znam da li je to zlo ili dobro. To je zivot. »
Uskoro su vojnici dosli u selo i mobilisali za rat sve sposobne mlade ljude i uzeli su susjedovog sina, ali seljakovog nijesu, jer je bio hrom. Tada je susjed rekao: « Mozda vise nikada necu vidjeti svog sina. Ali ti si srecan, tvoj sin je postedzen. » Seljak je opet odgovorio: « Ja ne znam da li je to dobro ili zlo. To je zivot. »in reply to: Saljive slike #13867in reply to: Saljive slike #13866Svijetska krava:woohoo:
in reply to: Saljive slike #13865in reply to: Fikrina kuhinja #13802Ma jok.To su klikeri:woohoo:
in reply to: Saljive slike #13796in reply to: Bascanstvo (povrtlarstvo) #13774Ko bajagi.Na dzumu u podne.Gledaj tvoju sjenku.Mora da je 2 ili 3 sata poslije podne
in reply to: Obavijest o umrlim #13773Basum sagosum za tvog amidzu tebi a i cijeloj fameliji
-
AuthorPosts