Hoce li ikad svanuti jutro?
Zaranjajuci sondu misljenja u tmasto, uznemireno more svoje duse, Sabahudin je spoznao u sebi neobičnu moc: mogao je, kad god pozeli, preseliti u drugo bice, u bilo kojeg drugog zivog ljudskog stvora, i potom – misliti njegovom mislju, govoriti njegovom rijecju. U Dnevnik je zapisao: “Moja se dusa ponasa kao tekucina.” U njegovom su se uhu stanili komadici ulicnih razgovora, uhvaceni u prolazu, i on je koracao dalje sastavljajuci ih, svojim unutrasnjim dvoglasom, u smislenu cjelinu. (Tamo su, pred “Varteksom”, do njegovoga uha doprle dvije recenice, majcina: “Pa da udzemo, da vidimo…” – i sinovljeva: “Necu, bona. Dodzi bez mene pa gledaj.” – i Sabahudin je, iduci prema Marindvoru, nastavljao u sebi razgovor: majcina recenica, sinovljeva recenica – sve dok mu nije postalo jasno da je to dvoje odnekud doslo, da majka hoce da razgleda, a sin bi da se kupuje. Sin je, dakle, u Sarajevu na skolovanju, majka dosla da ga obidze, i da mu kupi, moze bit, pantole, ako ispadnu kakve jeftine, a sina je sramota ulaziti i izlaziti, prevrtati robu po rukama a nista ne kupiti…) Tako se Sabahudinu cinilo kako iz dana u dan narasta njegova moc da stvarima prepoznaje uzroke, ishod i smisao, a smanjuje se onaj prostor nesvjesnog bica iz kog su izlazile brojne, izlisne a bolne, patnje i nesporazumi. Svoja cesta i magla zaljubljivanja sada je kusao dovesti u vezu sa spoznatom moci selidbe u drugo bice. “I kada se zaljubljujem”, zapisao je u Dnevnik, “to samo znaci da selim u onoga covjeka, ono bice koje nju voli.” Cinilo mu se da vidi lukove, spirale i putanje dusinih putovanja, i da ce skoro doci dan kad ce, napokon, znati sve: sta od sta dolazi i nastaje, i kuda plove ljudske duse na krhkom cunu ljubavi. Zapisao je jos: “Ljubav je jabuka koju drzim u ruci. Pa je dajem kome hocu.”
Dok uzaludno pokusava zaspati, nepomican na svojoj trecini bracnog kreveta sto ga dijeli sa bracom, u ogledalu budne i jasne svijesti vidi lica djevojcica kojima je darivao jabuku – ljubav: bucmasto, okruglo lice Zorice B. na cije je rame naslonio glavu dok su sjedili na plisanom sjedistu mrtvackih kola u dvorisnoj supi zvornicke osnovne skole; i tada se plasio da ce se cuti topot njegovog srca. U ogledalu se mute, spajaju i raspadaju lica djevojcica sto su mu u zivot ulazile poslije tog drugog razreda osnovne skole, poslije tih mrtvackih kola, i on se upita: cega li su znak i nagovjestaj bila ta mrtvacka kola u kojima je, pljuckajuci niz prasnjave grede, popusio prvu cigaretu, i prvi put drhtao od ljubavi? U golubani, na njegovoj ljetnjoj postelji, umorna i mirna, sada spava zenska o kojoj ne zna nista, osim da ju je doveo Sintor, da ce tu biti nekoliko dana, da ce je Sintor odvesti – i da je strasno, neizdrzivo lijepa. Ona spava – on bdije, s njenim licem pred budnim ocima, bdije i rukom dotice vrele rane, mjesta na grudima oprzena dodirom njenih cvrstih dojki. Odozgor, od ulicne sijalice sa zida “Hemijske cistione” Zinhasovica kuce, po kaldrmi Halilbasica ulice, po dvoristu ispred barake, pada crvenozuta svjetlost ciji se racvasti traci uvlace u sobu, i u njima Sabahudin vidi lica svoje zaspale brace. “Oni pojma nemaju sta se dogadza”, pomisli, i umjesto zavisti u njemu podrhta osjecanje nadmoci. Dugo je stajao kraj prozora, prebacujuci, kao iz dvocjevke, mlaz mokrace preko niskog ragastova. Visoko, u tamnoj plaveti heba, zuj zvjezdanih rojeva, lijevo, u daljini, dolajavanje nocnih pasa cije kretanje Sabahudin po lavezu prati: sada se penju strmom kaldrmom izmedzu plocanskih grobalja, prelaze sada Ploce, ulaze u Alijagica, zamicu iza Miscine dzamije… U beskrajnoj tisini, sto je potom nastala, Sabahudin se osjeti na cijelom svijetu sam. Ucini mu se nevjerovatnim da tamo, u dnu dvorisne tame, u visini niskog krova barake, iza drvenih zidova supe porodice Zolj – lezi, spava, dise, nago tijelo jedne zene. Da to nije bio san? Ne, olovna tezina i bol u mosnicama, i zestoko peckanje u mokracnom kanalu, jasan su dokaz. Hoce li ikad svanuti jutro?
Probdjevena noc navukla je na Sabahudinovo lice sjenku briznog umora i tajne; slani trnci u ocima cinili su da je svakoga casa treptao, sireci zjenice s osjecanjem olaksavajuceg zadovoljstva. Dok je preskakao prozorsku dasku uciinise mu se vecim i drukcijim poznate dvorisne slike: kokosinjci, metalna burad s katranom, klupe pod prozorima… Hitrog i tihog koraka promicao je pored stakala, stiskajuci u srcu nerazgovjetnu grudvu zebnje. U supi, sve su stvari bile iste, i svaka na svom mjestu, kao da se nocas nista nije zbilo; odozgor jutarnji gugut, tako znan i blizak, izmedzu zidnih drvenih pukotina ostri suncevi zraci u kojima lebdi milijarda prasnih cestica, ljestve, sinosnje ljestve…
Promolio je glavu kroz podni otvor ulaza i prvo sto je ugledao bilo je prazno poguzvano silte: dijagonalni bic bola sijevnu preko lijevog ramena i srca, zarivsi se duboko u trbusnu duplju. Pa zar sam ja sve to sanjao?, stize izgovoriti prije nego sto otamo, iza zicane mreze, ne cu njen veseli glas i rijeci koje ga u trenu ispunise srecom:
– Hej! Sta si bleno?!
Zenska je sjedila na podu golubane, medzu prosutim zrnima zita i golubijeg izmeta, drzeci u ruci Sabahudinovog najdrazeg goluba, bijelu, somborsku pertlu.
– Nista. Gledam gdje si.
– Pa doso ko krpa …
– Sta cu. Sintor bi me zadavio.
– Kakav Sintor?
Sabahudin se ugrize za jezik, jer bas je htio da kaze: pa onaj što te doveo – ali se dosjeti da je ona, sinoc, pod svjetlom ispod lisnate kuce, Sintora nazivala Braco; pomisli: « Sintor primijenio fol na kojeg u Sarajevu vise niko ne pada, Braco! » Kao da je precuo njeno pitanje, Sabahudin zaposli ruke skupljanjem mrvica kruha i papricnog sjemena, ostataka njenog dorucka – nesudzene vecere, rasutih po podu kraj uzglavlja. Ali uzalud:
– Kakav te Sintor spopo?
– Tu pertlu. Od Sintora sam kupio.
– Kakvu sad, bolan, pertlu?
– To sto drzis. Zenka, pertla. Izmirka.
– Aaa – to. Lijepa ti je.
Sabahudinu laknu. Putanja razgovora odmakla se od opasne ivice otkrica Sintorove tajne. Ona ce to saznati, kad-tad – mislio je Sabahudin – ali neka nista ne saznaje od mene.
– Kako se zoves?
Zenska se hihotala necujnim smijehom i Sabahudina zacudi to sto ju je taj bezrazlozni smijeh cinio još ljepsom. Nije logicno, pomisli.
– Doli Bel – odgovori zenska zatvorenih zuba, u cijoj se bjelini zutjelo kukuruzno zrno.
– Ti se zezas. Stvarno te pitam. Ja sam Dino.
– Stvarno ti kazem. Doli Bel.
On pokusa uzvratiti istom mjerom naivnosti:
– Koliko ja znam, Doli Bel je plava.
– Sta ima veze? Mogu i ja biti plava. Braco ima frizerski salon. U Milanu.
Slavne Sintorove tuce, legendarne prevare, podvale i kradze – odavno su vec zivjele u rajinskom pripovijedanju i prepricavanju, ali Sabahudinovo uho prvi put cu: frizerski salon! Milano! Sve u Sinterovom zivotu bilo je vjerovatno, i moguce, ali ovo mu se ucini naprosto nemogucim! Zagleda se u njeno lice i shvati: pa ona sve vjeruje!
