[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #11380

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #11378

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #11368

Spuštali smo se niz padinu koja se završavala na kraju sela Krušev Do, južna strana. Već je pao mrak kroz koji smo jedino raspoznavali limene krovove štala, te hitali prema njima. Kad smo već prišli pred jednu kuću, spazili smo prigušeno svjetlo i ljudske siluete u prednjoj prostoriji kuće. To su bili momci sa kojima smo se nedavno sreli. Jedan od njih, koji je bio vani, iznenadio nas je pri poviku da se ne mičemo. Nisu ni oni bili sigurni noćas, mada opasnosti od četnika ne bi trebalo biti do sutra. Vrijeme je više nego loše i male su šanse za neke aktivnosti prije dana. Zadržali smo se tek toliko da bi se raspitali o pravcu našeg kretanja, a oni nisu bili baš upoznati o stanju oko Pripečka i Slapa, što je bila planirana ruta moje ekipe.
Dogovorili smo se o kooperaciji tokom noći, koja se odnosila na uzajamno čuvanje dviju grupa. Nas petorica smo pronašli kuću nedaleko odatle i smjestili se brzo i zadovoljno. Malo mi je nezgodno dok vršljamo po tuđoj kući, koja je sudeći po mnogo čemu napuštena danas. Prvo smo poskidali sve do donjeg veša, naložili vatru u šporetu oko kojeg je bilo drva u izobilju. Zatim smo pronašli još jedan šporet u jednoj od soba, te i u njega naložili vatru koja je vrlo brzo širila toplinu u unutrašnjosti drvene kuće. Sljedeće što smo učinili je raširivanje odjeće i obuće oko šporeta i pronalaženje bilo kakve odjeće ili bilo čega čime bismo se zagrnuli, onako skoro nagi. Dok su dobrovoljci za spremanje večere, od obilne količine hrane koju nađosmo u kući, već gotovili nešto na šporetu, ja evo dovršavam ove redove. Odabrao sam moje papiriće, a i ne znam kuhati, pa ću kad jedem zamijeniti rođu koji je već vani. Ali, evo rođo upravo ulazi unutra.
– Znate šta! Četnici galame otprilike oko kuće Vehida Špiodića, a to nije daleko, možda kilometar odavde!- reče.
Znači da su se dok smo mi prolazili kroz ovo selo primakli. A i mrak je nastupio ranije, zbog nevremena. Smračilo se oko osam, što je gotovo sat ranije.
Gazda ove kuće bio je otprilike mojih dimenzija, sudeći po odjeći koju sam pronašao, a štimala mi je. Našao sam sve što mi je trebalo dok se moja uniforma osuši. Odlučio sam i ponijeti nešto za puta, svakako će četnici sve popaliti sutra. Neka mi dragi Bog oprosti, ali ovo sam morao uraditi. Čarapa skoro da nemam, majica nije viška, pidžama će također dobro doći kao i vuneni džemper jer noći su hladne. Sve što pronađoh bilo je strogo čisto i uredno i pažljivo složeno u ormaru, koji sam razbacao. Uz susjedno selo Luku to će biti zadnja dva sela na pohodu brisanja sa lica zemlje žepske teritorije, osim ako nisu spalili Pripečak i Slap.
Ahmed i Ćazim požurivali su nas da večeramo te da oni spreme za puta, nama četrnaestorici, bar po jedan obrok hljeba i krompira.
Poslije večere ja ću malo vani, dok ne padne noć, pa ćemo malo odspavati do 4:00 narednog jutra kad idemo do naše grupe, na Brezja, ako ih nađemo. Izgledamo kao tifusari dok nas posmatram pri slaboj svjetlosti improvizirane svjetiljke od ulja i komadića krpe. Koliko ćemo još trajati, upitah se, prije nego ću staviti tačku na ovaj dan.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Obavijest o umrlim #11357

Basum Sagosum porodici rah. Mustafe neka mu dragi Allah podari lijepi Dzenet i Dzenetske ljepote,a porodici i fameliji sabur.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #11282

Nisam znao kuda idem, ali ubrzo mi se razbistrilo pred očima i ne tako daleko pronašao sam skupinu od oko dvadesetak ljudi. Bili su to uglavnom rođaci i to prvi rođaci i komšije. Žučno su raspravljali, odlučivali, odustajali… Poslije više od jednog sata formirali smo grupu od dvanaest ljudi a sa ciljem probijanja prema Goraždu. Pametovali su da znaju put skoro do Goražda. Na samom početku imali smo problem. Nismo znali u kom pravcu je selo Luka, a magla se sve više spuštala zemlji. Kiša je i dalje padala. Neko nam je odredio pravac i rekao da samo idemo pravo. Imali smo samo tu opciju, preko Luke, znajući da tu ima manje četnika nego u Han – Pijesku i centru Žepe. Srebrenička teritorija, prema Tuzli, je već davno otpala zbog saznanja od preživjelih, koji su došli u Žepu, nakon pada Srebrenice da je tamo svaki milimetar pokriven i da možemo samo stradati.
Pravac prema Goraždu je bio nekako najizvodljiviji. Krenuli smo odmah i nakon sat hoda stigli do prvih kuća u Luci. Osmatrali smo u trenucima kad bi se podizala magla i ustanovili da je selo prazno. Bitno je da nije bilo četnika na vidiku, mada se čula škripa gusjenica i rad motora tenkova negdje prema Žepi. Prelazeći put prema jednoj kući susreli smo se sa dvojicom naših. Ni sam ne znam kako smo se za sekundu sporazumjeli i spustili puške. Radilo se o mještanima Luke. Kažu da su tu cijeli dan, kuhaju neku hranu da imaju za puta. Nisu znali gdje će, mada su težili ka Tuzli. Upoznavši ih sa našim planom odlučili su se poći sa nama. Brzo su se spakovali. Jeli su podijelivši ručak sa nama, po nekoliko zalogaja. Stvorio mi se nagon za još hrane i počeli su problemi sa stomakom. Jedan sat otprilike prije mraka našli smo se na prostoru između sela Krušev Do, kroz koji smo prošli i Brezija, krak Žepske planine do kanjona Drine. Na početku jedne livade prvi smo spazili grupu od desetak ljudi na drugom kraju livade i ustanovili da su naši. Izbjeglo se pucanje do kojeg zamalo nije došlo. Druga grupa je izlazila iz stijena (od Drine) u namjeri da se snabdiju za hranu preko noći u selu. U trenutku kad smo ih pozvali, pomislili su da smo četnici koji okupiraju selo. Na svu sreću jedan od njih je prepoznao mene, pošto sam bio na čelu grupe. Bio je to muž moje prve rodice iz sela Slap. Brzo smo razmijenili informacije, te smo nastavili prema Brezjama.
Kiša nije prestajala. Svi su bili pred kolapsom pa zastadosmo ispod jedne bukve. Neko je konstatovao da je ludost nastaviti prema Brezjama. Razlog toga bio je prostor skoro bez crnogorične šume, tako da nema mogućnosti skrivanja od kiše i loženja vatre koja je bila najpotrebnija. Drugi razlog je što je to visok greben koji je izložen vjetru i ponovo ne možemo sebi priuštiti vatru. Treći razlog je da nam je preostalo možda pola sata do mraka, a time gubimo sve šanse u pripremanju za noć. Stanje je bilo više nego komplikovano. Odlučili smo da se vratimo u selo koje je ostalo iza nas i u suhom prostoru čekamo svitanje i pokret dalje.
Preostala devetorica ostadoše pod bukvom, spremajući drva za vatru. Vatru će možda upaliti, ali ne tako brzo jer sve okolo je mokro. Pitao sam se kako će provesti noć na vjetrovitom grebenu jer bilo je to krajnje blesavo.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #11186

Odabrao sam put kontra Srbije
Poljanice – Krušev Do, 30. juli 1995. god.

Ostao sam sam. Bunilo i uznemirenost ljudi koji su skoro besciljno koračali i komešali se pokušavalo je prevladati. Izgubio sam sve i kao da prvi put u ovo nekoliko dana to i primjećujem. Pitam se: da li sam rođen da patim vječno? Da li se može nazirati kraj? Kao da mi je neko po samom mom rođenju ispisao takvu optužbu da me gone, da bježim od presude dželata. Peče me saznanje da ću možda skončati u nekim vrletima, kao posljednje pašče i da neće biti nikog ko bi me ispratio na ahiret. Znam da smo svi rođeni da umremo, ali ne i da patimo. Još mi pred očima lebdi današnja slika komešenja ljudi u velikim skupinama. Opći metež. Izgledalo je da niko nikoga ne poznaje. Svi su se kretali ka nečemu, a mnogi nisu znali cilj kao ni ja. Isprekidane kolone ljudi su prolazile. Kažu da idu prema Drini. Drugi bi se opet vraćali, predomislili se… Sretnem Sabriju i pitam ga gdje ide.
– U Srbiju! – odgovori mi.
– A gdje ti je Idriz?
– Otišao je on već Drini!
Gubim nadu u pronalasku družine koja bi bila spremna za daleki i nepoznati cilj koji odbacuje Srbiju kao varijantu za spašavanje. Vidiš samo nijema samrtna lica i oči koje gledaju u prazno, ponekad u nebo. A nebo se otvorilo. Lije kiša koja svojom studeni dočarava kasnu jesen koja je predaleko. Magla se povijala u pramenovima, eskalirajući. Kao da svi pogledaju i traže pomoć Božiju, jer sve druge su već davno odbačene. Nikakva pomoć se nije naslućivala. Prepušteni smo sami svojoj sudbini. Pokušavao sam da budem pribran, očekujući sam svoju odluku. Pokušao sam pronaći bilo koji izlaz, a još uvijek sam sam, mada oko mene tumaraju na stotine ljudskih prilika. Čekam kao posljednji osuđenik. Svi pokušaji da budem pribran i savjestan čelično su se odupirali. Nešto me strugalo iznutra. Probao sam pronaći poznato lice u ljudima koji su prolazili pored mene, a koje sam na trenutke vidio kao mrtva tijela koja se klate, mašu mi. Zatim mi se počela ulijevati neka toplina koja me poticala na život, gurala me nekim idejama.
Poslije toga drhtim! Nadjačava neka studen u kostima. Odjeća na meni sve teža i nepodnošljivija, cijedi se. Minute su bile vječnost. Razdrljenih očiju tražio sam nekog, nešto, ali ništa od svega toga. Tumarajući tako kao bolesna zvijer, brisao sam lice od studene kiše, trljao oči. Dvadeset koraka gore, tako dolje. Sasvim neočekivano, nekim nagonom gonjen, krenuo sam i ja prema Drini u nadi da ću pronaći nekog ko bi mi se pridružio da idemo u svim mogućim pravcima, samo ne u Srbiju. To mi je i bila ideja u zadnjih dva dana, samo nikako da se nešto desi. Ugledavši jednu planinsku kuću uputih se prema njoj pokušavajući raspoznati siluete nekolicine ljudi ispod nadstrešnice. Došavši na samo desetak metara prepoznao sam dvojicu. Otac i sin, Šećan i Senad, rođaci i komšije, bili su u istoj situaciji kao i ja. O tome su me detaljno upoznali i saznao sam da su i oni tražili nekoga, ali su imali nevjerovatan plan. Pitali su me da li imam novaca, maraka. Kod sebe sam imao oko šest stotina njemačkih maraka. Njihova ideja je bila de se probijemo što dublje prema južnoj Srbiji, gdje bi pokušali ”debelo” platiti nekom taksisti, koji bi nas prebacio do Makedonije. Ja sam im se samo nasmijao na to. Bilo je krajnje nepredvidivo i čak neizvodljivo. Odbio sam prijedlog i poželio im sretan put. Nisam se dugo zadržavao da ne bih slučajno popustio sličnom nagovaranju. Bilo mi se teško i žao rastati, ali sam okrenuo od njih.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #11184

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #11166

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #11124

-Mi ćemo za komandantom, pa šta bude!
Prepušteni smo sami sebi već odavno i samo nam je još trebala ova situacija. Kako? Kuda? Pojam o vremenu polahko svi gubimo. Teško i sam mogu povezati kako i za koliko smo se vremena našli ovdje na Poljanicama. Sve mi se čini da sam to sanjao.
Sjedio sam na jednoj štali sa grupom koja neće da sluša dalje upute o prebacivanju u Srbiju. Mada čujemo da se govori o nekim daskama, žicama, žagama, konopcima, mi sjedimo i čekamo. Ne znamo više ništa! Kao da nas nije interesovalo ništa vezano za život. Četnici će i onako, možda do kraja dana, biti ovdje. Što da se mučimo u kanjonu Drine. Ista nam je presuda. Napaćeni smo za ovaj mjesec i previše.
Pokušavam evo dok ovo pišem da pronađem izlaz iz svega ovoga. Kako? Kuda? S kim? U mislima mi je stalno prisutna moja porodica. Iako je na sigurnom, znam brinu se, čekaju me. Volim što ne znaju kako mi je. Ne usuđujem se upitati da li ćemo se ikad sresti! U Srbiju neću, odlučio sam i molim Boga da neko izjavi glasno da neće u Srbiju. Dobro, ali kuda? Znamo svi informaciju da nas je napao neprijatelj nekoliko puta brojniji. Kažu, na Radavi su četnici ostavili nekog svog komandanta prije sedmicu dana otprilike, te da je imao neke papire u kojima stoji da broje oko deset hiljada pješadije. Pitam se zašto se nismo probijali čim je civilno stanovništvo prošlo na slobodne teritorije? Imali smo više šanse. Sada je obruč sve uži. Sutra se možda neće moći ni sto metara dalje.
Čujemo da se spominju Jagoštice, selo u podnožju planine Zvijezde koja se nalazi u Srbiji. Područje gdje kopnena granica između Bosne i Hercegovine i Srbije silazi na rijeku Drinu i tako nastavlja u donjem toku Drine. Tamo se planira preći, što znači, sići u nepristupačni kanjon Drine pa u ”komšiluk”.
Sišli smo sa štale i nas oko trideset umiješali se u masu koja me podsjećala na teferič iz zlatnih vremena. Ljudi su se kretali kao da su zalutali, a ja još uvijek sjedim ispred štale da ubilježim još koju riječ.
Čuo sam da neko daje kartu Bosne i Hercegovine, busolu, pušku i municiju jer ide u Srbiju. Trebalo mi je sve to, osim puške, ali nisam pronašao tog vojnika. Vratio sam se nakon dvadeset minuta, a mojih tu više nije bilo. Jedan starac, meni nepoznat, sjedi pod strehom štale:
– Otišli su da te traže! Zadržao si se sinko!- reče mi.
– Ja ostajem ovdje, ovdje su mi korijeni!- odgovorio je.
Pisanju je kraj. Moram krenuti jer sam ostao sam. Ima ljudi okolo, ali nikog poznatog. Isto kao i da sam sâm.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #11063

Generalštab Armije BiH savjetuje predaju u Srbiji
30. juli 1995. god.

Probudila me galama i komešanje vojske. Osjetio sam na trenutak da sam paraliziran, drhtao sam i bilo mi je čudno da se nisam probudio i ranije. Ali umor je učinio svoje. Enver se još nije micao. Ležao je, leđima okrenut prema mojim leđima, jer smo protekle noći da bi se ugrijali tako legli i niko se nije makao. Da su četnici naišli, bilo bi pogubno, pomislih. Svuda okolo se moglo vidjeti kako se prenoćilo. Razbacani svuda okolo neki rekoše da nisu ni spavali. Kiša je trusila dok je svanjivalo, a tlo je pritisnula i gusta magla. Odatle do Vukoljina Stana ne znam ni kako se došlo, ni kuda, ali smo se prilično brzo probili do tamo gdje je vrvjelo od vojske.
Saznajemo da je jučer u borbama za Bukovik poginuo Amir Zimić, moj školski drug, Šećan Šabanović i Fadil Lisić, obojica mi rođaci, te da ima na desetine teže i lakše ranjenih. Veoma teško je ranjen i komandant manevarske čete. Vojska je pristizala sa svih strana, u manjim i većim grupama. Neko reče da ima i dosta vojske na Radavi koja će samoinicijativno u proboj negdje. Nastao je opći metež. Samo je falilo nekoliko granata većeg kalibra da padne na mjesto našeg skupa pa da svi ostanemo tu. Na Stubliću su se vodile borbe i neko je pitao:
– Zašto se ne ide tamo? – rekao je veoma glasno.
Pozvani smo bliže jednoj kući gdje je na nekim saonicama stajao zamjenik komandanta brigade. Molio je za tišinu, te saopćio prijedlog Generalštaba ARBiH ili Predsjedništva, ni sam ne znam, o našem izvlačenju.
– I ja ću sa vama !- rekao je zamjenik komandanta brigade, u stvari već komandant brigade, poslije zarobljavanja komandanta Avde Palića.
– Sad trebamo ići do Poljanica i tamo organizirati prebacivanje u Srbiju!- dodao je komandant.
Zapitao sam se gdje su Poljanice. A da li je to uopće važno znati? Jeftini pilići stižu u Srbiju. Napominjem da se ne sjećam, a dogodilo se prije možda dva-tri sata, ko je dao prijedlog da li Generalštab ili Predsjedništvo. Sam prijedlog predaje u Srbiju me šokirao, da sam se tresao od nekog bijesa, kao i svi ostali. Prvi prijedlog je glasio: ”Kolektivni proboj prema slobodnim teritorijama”. Drugi prijedlog: ”Proboj u manjim grupama prema slobodnim teritorijama”, treći prijedlog je glasio: ”Kolektivna predaja u Srbiju”. Zaista šokantno i krajnje nehumano od onog ko je to zamislio. Zar se predati u jazbinu iz koje je krenuo rat. Komentare i stanje tog trenutka ne bih mogao opisati ni za dan, a neke evo citiram: ”Tamo će vas čekati crveni krst”, ”Tamo će vas čekati predstavnici vlasti Republike Srbije“…
Pitam se u čemu se razlikuju dva ”medvjeda”, ako su različite dlake, a pri tome oba gladna? U čemu je razlika između uniformisanih i civilnih narječja? Vjerovatno nas čekaju na servirane na tanjiru! Neko reče da već grupice napuštaju skup s ciljem samostalnog proboja. Drugi opet kažu

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Hadisi #10988

Sigurno je da je vjera privatna stvar svakog pojedinca.Svako treba po vlastitom nahodenju da je prakticira kako on to shvata i razumije.
Ni ja nebih nikog htio vrbovati da to ozbiljnije shvati al ovaj nacin i pristup Hadisu se moralno kose, pa zato skecem ti paznju da da se urazumis i da bar kod Hadisa promijenis ovaj svoj avatar.Bruka se baca na cijelu stranicu. Niko nece znati da to neko radi namjerno da samo omalovazi ime ove stranice nego ce je cijelu uzeti kao neozbiljnu.Nista ja nebih imao dodati ni oduzeti.Svako dobro tebi i tvijima.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #10983

Artiljerije sa ustaljenih pozicija na Brestovačama, Jelovcima, Džimrijama, Borikama, Sjeverskoj, Babljaku, te sa nekoliko uporišta iz Srbije kao i sa novoosvojenih kota na teritoriji Žepe tukle su neprestano. Dosta smo puta vidjeli da podbacuju, pogađajući po svojim jurišnim jedinicama. Bili su sve bliže. Kuriri su kasno poslije podne donijeli vijest da je naša linija odbrane u zoni odgovornosti treće čete na Bukoviku provaljena, te da se naše jedinice povlače u pravcu Igrišnika, kako bi zauzele nove linije odbrane. Tada su napadi postali još žešći, tako da smo osjetili na sebi bojne otrove. Radilo se o ”zagušljivcima”. Počelo je kašljanje i gubljenje daha. Tješila nas je visoka nadmorska visina, jer smo posmatrali da kad otrovi dosegnu do naših položaja vjetar bi ih raznosio prilično brzo. Dva puta nam je ponestajalo municije i dok su nam dostavljali municiju donijeli bi nam i velike okrugle hljebove gdje su dvojica boraca dijelili hljeb. Računalo se na eventualno povlačenje, a tada se kuhinja ne može pomjerati sa nama.
Samo dva sata prije mraka četnici provaljuju zonu odgovornosti Civilne policije i time pokušavaju ovladati kotom Trla, čime bi omogućili izlazak na kotu Zlovrh i time odvojili naše jedinice Četvrte čete, gdje se nalazilo komandno mjesto Brigade. Samim tim, jedinice stacionirane iznad Pripečka, prema Drini ostale bi u totalnom okruženju sa nama, Četvrtom četom. To je izgleda i bio plan, dok se ništa nije znalo o jedinicama oko Radave i Šarene bukve.
Gledali smo golim okom miješanje Civilne policije i manevarske čete sa četnicima u dijelu prema našim položajima. Podržavali smo ih koliko smo mogli snajperima i pojedinačnom vatrom. Otvorene livade su bile sve bliže četnicima koji su nadirali prema nama, sa desnog nam boka. Artiljerijska vatra bila je pojačana po nama kao nikad do tada. Nadirali su sa leđa dok smo mi bili totalno razvučeni. Možda je bilo sat do mraka, kad je naređeno povlačenje u pravcu Jelika kod sela Krušev Do. Panika je već učinila svoje. Nastalo je neselektivno povlačenje, onako kud-ko. Probali smo zadržati četnike koji su nadirali u livade. Bilo ih je kao mrava i bilo je nemoguće da se naši izvuku preko čistih livada. Nastala je prava ludnica. Granate su svojim dodirima sa zemljom pravile kišu zemljanih grumena koji bi se raspršavali tupo zviždeći. Počeli su padati neki projektili koji su stvarali dimne zavjese i time pomagale u prodoru četničke pješadije preko čistog brisanog prostora. Bio sam u posljednjem krugu povlačenja tako da smo se morali vratiti po dvojicu ranjenih vezista koji su bili ranjeni projektilom koji je pogodio komandno mjesto, neku planinsku kuću. Dok smo nosili ranjenog Reufa i Samira rekli su nam da je negdje u blizini ostao još jedan ranjenik po kojeg su se vratili drugi saborci. Također su nam rekli da su se zabavili uništavanjem vojne dokumentacije i ”paketa veze”, te da su zbog toga ranjeni. Dolazak noću bio bi nam spas. Minute su postajale duge kao godine. Više nisam čuo pucnjavu, detonacije. Bila je to samo huka u ušima koja je razdirala živce.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Hadisi #10973

Nije mi jasno da se ne razmislja kad se pise ili komentarise
o Kuranu i Hadisima da se to mora raditi sa pristojnoscu i
skrusenoscu,al eto vidim da moze da radi ko sta hoce.
Ovo me ponjeka da napisem par rijeci jer ce i neko ko drzi do nase vjere Islama zalutati na nasu stranicu i dozivjeti sok.
Dozivjeti sok zbog ovakvih koji pisu o Hadisu sa ovakvim avatarom
smatram da ta osoba sve o sebi kaze,ako je u stanju da zbija cirkus sa uzvisenom vjerom Islam.
Ostavljam svima ostalima da prokomentarisu jeli namjestu ovo sto se vidi na nasoj stranici i posebno na predhodnom postu.
Molilo bih sve koji misle da omalovazavaju nekoga i ovu stranicu da se opamete i presaberu na koje teme i na kojim stranicama mogu davati svoje komentare.
Lijepi selami od nekog ko drzi do vjere Islama.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #10871

To su jedine riječi kojih se mogu sjetiti. Tada je mozak svih nas bio privremeno paraliziran, zbog samog saznanja da smo napušteni od svih. Klanjaće nam dženazu u odsustvu jer sve se svodi na to. Ostatak poruke nije ni bitan jer se izražava žaljenje zbog svega, objašnjavaju se ”navodni” napori i da se ništa nije moglo učiniti.
Nakon kraćeg komentarisanja rekoše da moraju da obiđu preostalu vojsku, te da im saopće ”bašum sagosum”*.
Lavina bijesa i očaja primjećivala se na licima okolo. Tada smo konačno shvatili da smo zauvijek ostavljeni, prodati ili nešto treće, nije ni važno. Od obećanih helikoptera za našu ”evakuaciju” znači nema ništa.
– Kud koji mili moji! – neko se i našalio u tom trenutku.
Bilo je i krajnje vrijeme da ludilo uzme stvari pod svoje. Svima nam je bilo jasno da smo pribijeni uz Drinu jer drugi izlazi su pružali šanse jednake nuli. Konačno smo saznali istinu i to da će se prostor planine pretvoriti u ”krvavo” jezero žepske krvi, u podnožju Zlovrha. Pomislih da je sudbina odredila ime tom jednom od najviših planinskih vrhova Bosne i Hercegovine, države koja nam okrenu leđa, a za koju krv prolijevasmo. Čuvasmo ”granicu” Bosne i Hercegovine, tu na Drini. Granice su sigurno pomjerili na nekom radnom stolu, a nas šahovske pijune gurnuše u nepovrat, jer smo im višak. I nismo ništa drugo do brojke kojima se manipuliše i to kako ko hoće.
S druge strane, ličilo je sve na to da se dalo na vremenu četnicima da nesmetano spale cijelu Žepu, pa tek onda, odmorni od jurišanja, kidišu na nas. Bili su bar devet puta brojniji od nas. Za naredna dva ili dvadeset dana mogu nas iscrpiti kako hoće. Dali su im šansu da nas eliminišu kao posljednje štetočine ove planete.
Štab naše Brigade trenutno nije imao nikakvu odluku ili nam nisu saopćili. Ali zašto bi se krilo? Šta se čekalo? Trebalo nam je da ušetaju i da im pružimo ruke na vezanje. Ubrzo je počeo ”valcer”. Zagrmjelo je oko ”Bukovika”, sjeverna strana Žepske planine, tačnije od Han -Pijeska. Još dublje, oko Radave, odjekuju detonacije izmiješane sa pješadijskom paljbom, što znači da je došlo do pješadijskog okršaja. Pitao sam se da li su oni na Radavi znali za odluku našeg ”Predsjedništva” ili možda to i nije ni važno. Puščane cijevi moraju da budu ponovo pakleno vrele. Dovoljno su se i hladile. Jedino će one da nas isprate Bogu na istinu. Bit će jedini svjedoci. Osmatrači na našem dijelu su uočili četničke pokrete iz pravca Štitkova Dola prema Kudmeru, odakle mogu kozjim stazama početi osvajanje posljednjeg utvrđenja Žepske slavne brigade. Očekujem da ćemo i slavno nestati bez obzira na nepružanje pomoći suboraca sa slobodnih prostora.
Borbe nisu jenjavale. Bez predaha su navaljivali. Probali su nam se uvući na mjestima gdje nije niko osim koza ni zalazio, ali tu su i ostajali. Izgledalo je da ih uopće ne interesuju gubici, samo da bi nas osvojili.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #10759

Vratio sam se mjestu gdje smo spavali i zatekoh ih sve oko vatre koju su naložili ponovo. Nisu svi ni bili budni. Nakon desetak minuta vatra je grijala tako jako da su se počeli buditi. Prvi je ustao Arif, koji me upita da li sam ja uopće spavao i koliko dugo je on spavao.
-Svi smo bili budni sinoć do pola jedan, a spavali smo suviše dosta obzirom na okolnosti! – rekoh mu.
Podlagali smo vatru i dalje, usput komentarišući situaciju. Nije ni bilo druge teme tih dana. Jedna olakšavajuća okolnost je saznanje o uspješnom prolasku naših familija na sigurno, a sve ostalo će da se odvija bez te brige. Na drugoj strani, brige su tek počele. Znamo da se i previše brinu za nas. Kako li je svima njima? Koliko će ova agonija potrajati? Pamet će mnogi da izgube.
Bilo je tiho oko nas, dok je iz dubine kotline dopirala galama bradatih spodoba. Bili su to klici, poneki pucanj, ali dosta manje meteža nego sinoć. Međutim, tek je svanulo i ima vremena da se svi uključe i ponovo će sve u krug. Sve su nam bliže, a naše ”privremene” linije odbrane će se pretvoriti u ”žestoke” jer obećana evakuacija ne dolazi.
Latio sam se duhanske kutije, te ja i Arif zamotasmo po jednu cigaru. Duhana sam imao dovoljno, a hrane ništa. Sva sreća da se izvukla hrana iz vojnog magacina pa se kuhalo. Svi na položaju imali su jesti, koliko-toliko. Nije se bilo gladno. Našem razgovoru pridružiše se Enver, Fadil, Emin, a malo kasnije i ostali. Bilo nas je oko dvadesetak na tom mjestu. Bili smo raspoređeni po kotama, odnosno pokrivali smo teško pristupačan teren u slučaju prodiranja četnika na našu stranu. Pomislih da će loše proći ako probaju tim skoro neprohodnim dijelovima, sami će nam se servirati.
Neko je ugledao momke koji su raznosili hranu. Bilo je vrijeme doručka. Tek je bilo 6:30. Doručak se sastojao od mlijeka, hljeba i komadića janjećeg pečenja od jučer. Toplo mlijeko bilo je napravljeno od ”praha” koga su nazivali mlijekom, ali je ipak prijalo i osvježavalo. Ne zadugo poslije toga, oko osam sati, neko je pozvao na kratko informisanje:
-Stigle su vijesti iz Sarajeva, od Predsjednika, i iz Generalštaba!- rekoše dvojica momaka i produžiše dalje.
Ostavili smo dvojicu ”osmatrača” i uputili se zbornom mjestu. Tamo nas je čekao komandni tim, a po dolasku većine, moralista brigade saopćava vijesti koje su ličile na saučešće. Pismo koje je poslano nama, ličilo je na pismo upućeno nekom drugom, koji žali sve nas, naš konačni nestanak. Zar moralista brigade da nam saopći riječi: ”Neka vam je dragi Allah na pomoći”.

Nastavice se

[Author]

Posts