[Dedo]

in reply to: Ramazan #16403

[Dedo]

in reply to: Ramazan #16397

[b]
Bajram namaz u Sarajevu[/b]

Ujutro rano obavih pripreme za namaz i pozurih se kako bih stigao na rani sabah.Prilazeci Dzamiji primijetih da se sa svih strana slijevaju kolone vjernika, koji imaju istu namjeru kao i ja.Ulaskom u prostoriju za klanjanje pomislih u sebi masaALLAH ovdje ce biti veliki ibadet.

Zauci ezan i poredasmo se u safove za namaz ranog sabaha,obazrijeh se puna puncijata Dzamija.Dade mi se pogledati na manfile takodje sve popunjeno,sta drugo reci do masaAllah.Posto sam dobro poranijo klanjao sam u sestom saffu.Poslije sabaha uprilicen je vjerski program do pocetka Bajram namaza.

Za to vrijeme sam napravio nekoliko snimaka i nekoliko minuta snimka pa cu pokusati da to podijelim sa vama,jer nije zanemarljivo vidjeti na jednom mjestu toliko klanjaca.

Po zavrsetku bajramske hudbe tegbira i dove prislo se cestitanju po obicaju svako svakom u uzem krugu iako se ne poznavasmo.
E to ti je odlika mumina.Kada smo izasli u Dzamijsko dvoriste po mojoj procjeni bilo je vise klanjaca vani nego unutra,Allahmubarecola srce ko odbojkaska hlopta.U tihom izgovaranju Bajramske cestitke zvucalo je kao najljepsa sevdalinka. Bajram Mubarek Olsun

Veci dio mog odmora proveo sam u zijaretu famelije prijatelja i mezarluka najmilijih.Bajramski ambijent se nemoze opisati to se moze samo doziviti, Potrudicu se da sto cesce ovako nesto dozivim u ostatku moga ovozemaljskog putovanja.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #16360

Plotuni topova iz Srebrenice, Goražda, Sarajeva…
Utorak, 30. juni 1992. god.

Zadnji je dan mjeseca juna. Uklanjamo destine novopostavljenih mina i pokušavamo da ih postavimo tamo odakle očekujemo četničke napade. Stižu i nove izbjeglice iz okolnih općina. Skrivali su se do sada po okolnim planinama, tražeći na kraju spas u Žepi. Granatiranja su nešto rjeđa. Avioni su smanjili intenzitet bombardovanja, dok se još uvijek čuju topovski odjeci od Goražda, Sarajeva i Srebrenice. Nas kao da zaborave po nekoliko sati, nekad i čitav dan, da bi se sjetili pa ponovo zasuli. U ovom mjesecu je bilo dosta poginulih u Luci, Krušev Dolu, po Žepskoj planini, preko Drine. Ne znam im ni broja, ni imena. Zadnjeg dana u junu želim da su zadnji put uklonjene mine, da su zadnje izbjeglice došle i da se vrate kući, da prestanu ubijanja i paljenja, da prestanu ratna dejstva, da imamo miran san. Jedino ne želim da to bude zadnji dan mojih bilješki. Želim bilježiti i lijepe stvari, samo da ih bude!

Izbjeglice izgubljene u planinskim vrletima
Srijeda, 1. juli 1992. god.

Prvi je julski dan. Novi val izbjeglica i pogibije i dalje iz dana u dan ukazuje na kulminiranje rata i zaplet situacije u širem regionu. Tek danas sam saznao da su dvojica ljudi poginula u rejonu Sroborana i Podžeplja 28. juna. Poginuo je neki Emin Čardaković i neki Subašić, ne znam mu ime. Izbjeglice dolaze sa svih strana, a posebno od Rogatice iz čije je okoline danas došlo nekoliko desetina protjeranih stradalnika. Među njima je došla porodica Muaza Divovića, iz sela Oškoplje kod Rogatice. Došli su kod Jusufa Bajića u Vratar. Ajnija Divović, supruga Muaza Divovića je kćerka Jusufa Bajića i Behije, a sa njom pored Muaza došlo je i njeno dvoje djece, Admir i Almir, oboje mlađi od deset godina. Kao i uvijek, kad neko od izbjeglica od bilo kuda dođe, nađe se tu dosta osoba koje žele znati što se događa u okolnim mjestima. Tako je bilo i večeras. Došlo je nekoliko komšija među kojima sam bio i ja. Svako je želio znati ili se raspitati za nekog svog, ko se još ne pojavljuje, a znalo se da je Rogatica zaposjednuta od strane Srba i JNA, te da su Muslimani poubijani ili protjerani

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #16359

Sedamdeset leševa pluta Drinom
Petak, 26. juni 1992. god.

Izvještači iz Žepe, koji su počeli da se uključuju u direktan program Radio Sarajeva, već nekoliko dana izvještavaju detaljno o proteklim, ali i sadašnjim zbivanjima. Večeras su dodali vijest o novih sedamnaest leševa koji plutaju iz pravca Višegrada. Dosad je izvađeno pedeset i četiri i plus današnji, tako da broj prelazi sedamdeset. Vadi ih Civilna zaštita koja ih identifikuje (mali je broj identifikovanih) i ukopava u novooformljeno groblje na ušću rijeke Žepe. Plutajuća tijela isključivo vade u noćnim satima, zato što u toku dana snajperi djeluju sa brda Stolovaš (preko Drine) i sa Starogorskih stijena, kao i granate koje dolijeću odsvuda. Saznajem da Žepljaci ostvaruju kontakte sa ”ostatkom svijeta”, uglavnom preko Zagreba, a Zagreb informacije navodno dotura Sarajevu. Tako to nekako ide sa radiovezom valjda zbog nekih ometanja.

Uništili su džamiju u Godimilju
Subota, 27. juni 1992. god.

Današnji izviđači donose nove vijesti sa Bokšanice. Nakon dvadeset dana čekanja komšije Srbi su se nakanili da dokrajče već davno započeti posao. Danas su totalno zapalili i uništili džamiju u selu Godimilje, koja je bila ostavljena kao poslastica, kad nemaju šta drugo. Koji su to monstrumi i životinje, da dižu ruku na bogomolju. Sa sigurne distance, nemoćni izviđači su do kraja posmatrali zločin, koji su počinili komšije sa Sjeverske. Hamćo Žiga i Avdo Agić su poznali glavnog palikuću. U društvu svog sina, Jovan Olović i sin mu Miroslav, vrišteći od sreće, podmetali su vatru koja je progutala jednu od najstarijih džamija u regiji. Istu informaciju potvrdio je i ugledni profesor N. Z, dobar poznavalac ljudi sa ovoga prostora. Znači da nema nikakve sumnje ko su počinioci. Sebe nazivaju ”vjernicima i nebeskim narodom”, a uništavaju bogomolje.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #16041

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #16039

U putu dok su me vozili prema Han-Pijesku, rekli su mi da će mi presuditi za sva vremena šumar Milan Kavaza. Nikad čuo za njega. Vozili smo se dugo i zastali smo pred nekom prodavnicom. Skinuli su mi povez sa očiju, ali i dalje nisam poznavao teren. Tu je čekala grupa četnika. Pozvali su tog Milana Kavaza govoreći mu da je žrtva stigla, pokazujući na mene. Naredio mi je da idem ispred njega i skrenuo me u neki šumski put sa asfalta. Nosio je uperen pištolj i govorio mi da požurim još u dubinu šume. Najednom sam čuo da je tresnuo o zemlju pošto se bio okliznuo. Okrenuo sam se i vidio da se sa velikom mukom pridiže i razgleda gdje mu je pištolj. Nisam ništa drugo pomislio osim da bježim. Potrčao sam koliko sam mogao, a u tom trenutku kako mi se učinilo, i pored toga što sam bio zgažen, bio sam brži nego ikad. Mile se bio podigao i počeo pucati za mnom kad sam ja već bio odmakao duboko u šumu.
Nakon lutanja, u kome sam se uspio odvezati, cijeli taj dan i noć sam bio oko Han-Pijeska. Drugi dan ispod samog grada, na putu prema Žepi, pošto sam išao cestom, uhvatila me milicija iz Han-Pijeska. Rekao sam im da me je sokolačka policija dovezla do Han-Pijeska i da su me uputili prema Žepi, a da sam išao iz Sarajeva. Naravno, slagao sam im. To mi je jedino preostalo da bih se mogao izvući. Kako sam i očekivao, nisu povjerovali, počeli su da vrte radiostanice da bi stupili sa sokolačkom milicijom u kontakt. Poslije pola sata njihovih pokušaja da stupe u kontakt, nisu uspjeli, nego su mi rekli da ako su me oni pustili, pustit će me i oni, skrenuvši mi pažnju da isključivo idem cestom prema Žepi. Pomislio sam da je dragi Allah konačno i meni pritekao u pomoć. Nastavio sam cestom gdje sam, nedaleko odatle, udario na barikade, na kojima su me ponovo dočekali sa uperenim puškama. Rekao sam im da me milicija pustila. I oni su pozvali patrolu, a ja sam mogao čuti:
-Pusti ga slobodno, neka ide!
Mojoj sreći nije bilo kraja. Neposredno pored barikada sustigao me četnik i rekao mi:
-Ja sam Miodrag Borovina. Ako te iko do Žepe od Srba zaustavi, reci da sam te ja poslao i nema problema. Pozdravi mi doktora Benu Kulovca, mog školskog druga i evo ti dvije kutije cigara. Pričaj da postoje i dobri Srbi!
Odatle sam ostavio još jednu noć u putu, da bih naredni dan, navečer, stigao u Ljubomišlje. Nije niko mogao da povjeruje mojoj priči, ali kad sam se skinuo, nije bilo boje tijela. Izgledao sam kao poliven plavim i crnim mastilom. Prepukla koža, rane. Ispričah ti sve. Istina je. Mnogi ne povjerovaše mojim riječima nikad. Izgleda malo nemoguće, pa se i ja dosta puta pitam da li je to bilo moguće. Jeste burazeru, istina je, pa ti ako hoćeš vjeruj, a ja se ne bojim i ne libim se ničega da ispričam jer sam nevina žrtva, koja nikad do groba neće zaboraviti ni oprostiti. Namučih ja tebe, ali nemoj da ti je mrsko. Neka zna narod širom svijeta, kad to već pišeš. Davno bilo, ne ponovilo se!»

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #16005

Sedmog maja ’92. godine u prostoriju gdje smo bili Ramiz, Ćamil i ja, dovode još trojicu Muslimana iz Medne Luke. Među njima je bio i Ismet Vatreš, oženjen sa Medne Luke, a druga dvojica su Sead Halilović i njegov zet rodom sa Strmca kod Rogatice. Tučnjava nije prestajala ni tog dana. Tukli su sve, provocirali i ponižavali.
Osmog maja dovode Šeću i Šemsudina Dizdarevića, zvanog Miki, obojica iz sela Šetići nadomak Borike. Oni su krenuli prema Žepi, ali im nije pošlo za rukom da tamo dođu. Uhvatili su ih neki Boričani. U toku tog dana, 8. maja ’92. god. odvode Seju Halilovića rekavši mu da ga traži majka koja je došla iz Medne Luke. Nakon nekog vremena vratili su Seju u podrum škole unakaženog i prebijenog. Kad se ukazala prilika, Sejo nam je ispričao stravičnu scenu i pitam se kako je mogao preživjeti. Odveli su ga do stare mljekare, Borika, i tamo mu majku doveli da se vide, da bi je poslije toga ubili na Sejine oči, a njega vratili živog u podrum škole. Tog dana ulazio nam je neki Srbin koji nas je čuvao, a prezivao se Radojević i bio je školski drug Seada, Seje Halilovića. Prije rata radio je u Beogradu. To je sve što se sjećam o njemu. Držao nam je predavanje, gnjavio nas, govoreći da nije dobro to što se dešava i da smo mi sami krivi. Trebali smo po njegovom rezonu predati oružje. Tako je govorio, i za boričke Muslimane i za Žepljake. Ponovo su počeli sa tučnjavom, mada su mene tukli ponajviše, sa jednom okolnošću više, bio sam iz Žepe.
Dvanaestog maja ’92. vidjeli su da sam bio najkritičniji. Odveli su me u ambulantu u kojoj sam predat na pregled nekom doktoru Đeriću, ime mu ne znam, a tako su ga oslovljavali. Kad su me poveli, Ćamil me molio da zamolim doktora da mu pošalje neke lijekove, a Ramiz me zamolio da mu ponesem neki šampon za bolesti želuca. Prenio sam to Đeriću. Rekao mi je da neće poslati ništa za Ćamila, a za Ramiza mi je stavio šampone u džep i rekao da mu ih dam. Doktor Đerić je molio Rajka Kušića da me voze u bolnicu u Rogaticu, na šta mu se Kušić izderao i skrenuo pažnju ko je tu gazda. Dok sam boravio na Borici, dok su me izvodili na razna mjesta da me tuku viđao sam Slobodana Cvijetića i Mila Marjanovića, obojica sa Babljaka, kako tovare neke vreće iz prodavnice. Nisu htjeli ni pogledati u mene, a dobro su me znali.
Trinaestog maja ’92. godine, neki mlađi četnik pao je negdje i slomio ruku. Trebalo ga je voziti u Rogaticu, a ja sam se ponovo zatekao u ambulanti, tako da me doktor Đerić ubacio u auto i našao sam se u Rogatici. Tamo u Rogatici u bolnici proveo sam nekoliko sati u čekaonici, da bi mi rekli da me moraju transportovati do Sokoca u bolnicu, jer im je ova u Rogatici prepuna ranjenika.
-Da pored ovoliko naših ranjenika liječimo baliju, ni govora!- govorili su.
Odatle, iz Rogatice voze me na Sokolac. Gore su me doveli u bolnicu u Podromaniji, gdje sam bio narednih pet dana. Tamo sam prepoznao Saniju Ćesku sa Laza (Žepa) koji se tu liječio od prije rata. Bio je duševni bolesnik. Nisam imao kontakta sa njim ali mi bješe milo da sam ga vidio živa, što mi je bilo čudo. Druga osoba koju sam vidio i imao kontakta sa njim bio je neki Mirsad. Čovjek je radio u Vojnoj bolnici u Sarajevu prije rata. Ne znam na koji način je dospio u Poromaniju ranjen i molio me da, ako ikad izađem, da bilo kome prijavim njegov boravak tu. Nakon dan – dva, umro je od posljedica ranjavanja. Poslije bolnice, gdje su mi samo formalno ukazali njegu, ipak sam se odmorio od batina i malo sam bio živnuo.
Nakon pet provedenih dana tu u Podromaniji, prebacili su me u podrum milicijske stanice, gdje su me ponovo ispitivali i tukli. Prvo su me pitali gdje mi je puška. Oružje stvarno nikad nisam imao u životu, pa ni tada pred rat. Nisam mogao dokazati, naravno, te sam obasipan batinama na svako sljedeće pitanje. Rekao mi je da poznaje Agu Podžića iz Žepe, te da je s njim išao u srednju školu. Nije se predstavljao, a tada je radio kao inspektor u Sokocu. Za punih sedam dana u podrumu milicije primio sam i previše batina. Uslijedila je moja presuda. Rekli su mi da će me voziti u Han-Pijesak nekom da me ubije.

Naastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #16004

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #16003

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15973

Samo zato što sam se slučajno našao sa Živaljevcima, dan ranije, mislili su da sam došao po zadatku iz Žepe. Tukli su me kolcima da bih priznao nešto što ne postoji i nešto što je neistina. Ubacili su me u neki kombi, malo zatim ubacili su i Ramiza Isakovića, kojeg su negdje i nekad, ne znam kad, bili također uhvatili. Bio je to stariji čovjek, već sav izmrcvaren i iznemogao. Držali su nas u kombiju dugo. Vidjeli smo palikuće sa čarapama na glavama, predvođene Rajkom Kušićem, kako pale kuće u Živaljevićima, gađaju zoljama. Rušili su džamiju, ali je nisu zapalili. Bili su jednolično obučeni u maskirne uniforme, sa oznakama Beli Orlovi. Bilo ih je tridesetak, dok su ostali bili sigurno mještani boričke okoline, jer su bili odjeveni u različite uniforme, pa i civilne, sa čarapama na glavama. Pucalo je i oko sela Stara Gora, istočno od Živaljevića. Dimilo se i iz tog pravca. Bilo mi je jasno šta je u pitanju.
Dovezli su nas tog istog dana 6. maja ’92. godine, u podrum stare škole na Borici i ubacili u jednu prostoriju, gdje nalazimo još trojicu. Od meni poznatih bio je bolničar sa Borika, Ćamil Poljo i dva čovjeka iz Višegrada. Tada nismo mogli ni riječi progovoriti. Već smo, poslije pola noći, tihim šapatom razmijenili informacije. Saznajem da je Ćamil tu već neko vrijeme, prebijene ruke, sav slomljen i ne može ni da hoda. Druga dvojica su iz Višegrada i uhvaćeni su na Lijesci, nedaleko od Borike, u pokušaju da se provuku do Žepe. Imena im se sjećam, Hamid i Osman, i sjećam se da je jedan radio u općini Višegrad pa je već bio u penziji. Prezimena se ne sjećam, kao ni podataka o drugom. Ćamil mi je ispričao da je prije nekoliko dana bio u društvu doktora zubara Zorana Gavrića, da su sjedili u boričkoj kafani i da je trebao ići sa Zoranom u Rogaticu. Ne sjećam se kako su se rastali, ali mi je Ćamil rekao da se vratio u kafanu gdje je bio zaboravio cigare, uzeo ih, pošao kući i na putu prema kući su ga uhvatili i doveli u podrum stare škole. Treći dan po zarobljavanju u podrum dolazi neki četnik. Bio mi je poznat, ali se ne mogu sjetiti. Od Borike je i govori Ćamilu:
-Šta je? Živ si! Trebao si otići sa Zoranom u Rogaticu, ali on je ubijen. Ti si ostao živ. Pogriješio je mnogo Zoran, – tako je rekao Ćamilu.
Ja zaista nisam mogao ukopčati o čemu se radi, jer mi je i Ćamil svoju priču pričao skoro u bunilu. Bio je strašno mučen. Iživljavali su se na njemu na razne načine. Mene su konstantno odvodili, ispitivali jedno te isto, tukli me do besvijesti. Vezali bi me na stolicu i tukli. Tukle su me i dvije sposobnije žene, kolcima, mokrim konopcima, pa kad se onesvijestim, ohlade me vodom, pa ponovo. Ismijavali su se ko bolje tuče, od koga više ječim, kad me biju žene ili kad me biju muškarci. Bio sam u fazi kada nisam mogao hodati, a oni bi me silom nagonili da ustajem samo da me ponovo obore. Većinu njih sam viđao prije rata, u prolazu. Svi su bili sa Borike i okoline, ali ne znam im imena.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15971

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15970

[Dedo]

in reply to: Iz BiH svakodnevnice #15964

Drage Majke sestre i svi vi koji ste nekoga izgubili ili
sami osjetili nepravdu na svojoj kozi.

Zar vam nije jos postalo jasno da je cijeli dunjaluk tako htio, da isto to sto se danas desava tolike godine poslije rata ide sve iz glave tih velikih krojaca “DEMOKRETIJE”.Sve su to oni sjeli i dogovorili unaprijed i odobrili tim gadovima da to izvrse kako nigdje u Evopi nebi postojalo ostrvo sa vecinskim Muslimanskim stanovnistvom.

Pogledajte sada malo ko je sad izvrsioc dokusurivanja Bosnjackog bica.Ti trece razredni politicari koji nejmaju osjecaja i dosluha svoga naroda, prodaju i krcme to malo neociscenog prostora BiH nagadzajuci se ko ce sjesti na koju stolicu. Za svoj sitni sicar popustaju svima samo ne sami sebi i svome. Sa ovim se prizeljkuje da nasem narodu prevri i predze preko glave pa da napravi revoluciju, koja bi samo isla u korist onih koji to prizeljkuju.Da se to sve dobro vidi niko nista ne poduzima jer je lakse prepucavati se sa svijim nego sa onima koji su nas doveli do ovog stanja.

Pogledajmo samo strukture rukovodecih mjesta u federaciji uporedzujuci sa Republikom mrskom pa ce nam sve biti jasno na sta se ide.Zato drage Majke sestre i svi koji mislite protestirati to vam je samo onako da se dusevno zadoviljite vi nejmate podrsku od svojih politicara jer su oni prodate duse.To malo sicara sto oni ubrase na svome narodu neka daju sebi za lijekove insaAllah.Samo da znate da su za nasu propast
Amin kazali Engleska,Francuska,Njemacka,Belgija,Holandija,Spanija,povrh svega Rusija i USA.Poslednju dozvolu je Milosevic potrazio od Izraela,neka nas necudi nista sta se god bude sa nama desavalo.

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15962

Mrak se spuštao u trenutku kad smo u malim grupama ulazili u selo. Noć smo proveli i dočekali zoru uz radioprijemnike, držeći stražu izvan kuća. Samo nekoliko ženskih osoba nije bilo izbjeglo u Žepu, među kojima su bile i moja djevojka, današnja supruga, njene sestre i majka. Bilo je još nekoliko starijih žena i ljudi sa ostalim vojno sposobnim, među kojima se nađoh i ja. Behka, starija žena nam je razgrtala grah u toku noći. Mnogi ne pridavaše značaja njenom gatanju, koje se obistini. Tog jutra, 6. maja 1992. godine, poslije 4:00 sata, u sabah smo izašli iz kuća, dok su svi vojno sposobni znatno ranije napustili selo do uzvišenja prema Žepi. Nisu htjeli rizikovati boravak u kućama prosto iz jednog razumljivog razloga, bilo ih je malo za bilo koji otpor unutar sela. Blizu šume je sve lakše, ako bi došlo do nečega, govorili su. Ja sam ostao sa porodicom moje djevojke i pridružili smo se ostaloj nekolicini žena i staraca. U toj grupi sam bio jedini muškarac. Gubila se vidna noć. Još je mjesečina obasjavala teren iznad sela, koji je bio obrastao rijetkim i velikim smrekama. Izlazili smo iz sela, počeli prolaziti između smreka, kad odjednom:
-Stoj i ne mrdaj!
U tom pravcu, ispred nas, ugledasmo siluete ljudi koji su se približavali sa uperenim puškama, sugerišući nam da se ni slučajno ne pomičemo inače će pucati po nama. Poslije mukotrpnih ispitivanja: kuda se krenulo, zašto, gdje su ostali, počelo je i da sviće. Svanulo je dok smo gledali ljude u maskirnim uniformama. Drugi su opet bili sa navučenim čarapama na glavama. Htjeli su da nas pobiju, raspravljali su se. Jedan od njih je zabranjivao da nas poubijaju na šta su ostali reagovali veoma loše. Pozvali su nekoga da dođe, oslovljavajući ga sa gazda. Prije nego se gazda pojavio, jedna žena je strgnula čarapu sa lica čovjeka koji nas je kao štitio, sputavajući ostale da nas ne poubijaju. Zgrozio sam se kao i ostale žene kad smo prepoznali Dragana Lubardu (iz sela Godimilje), poznatoga svima u Žepi, a i na Borici. Naredio je da nas puste. Pustili su sve osim mene. Mene su odmah zavezali za drvo, dok su se žene udaljavale prema Žepi, nestajući kroz šumarke.
Shvatio sam da se Dragan Lubarda ipak pita za mnoge stvari, ali nije mogao pomoći da mene puste, bar je tako izgledalo. Glumio je sigurno. Tih trenutaka sam jasno gledao u oznake na rukavima vojnika u maskirnim uniformama na kojima je pisalo ”BELI ORLOVI”.
Nije prošlo mnogo vremena kad su dovezli čovjeka od koga su svi vidljivo zazirali, oslovljavajući ga sa nekoliko imena: gazda, Željko i Arkan. Objasnili su mu situaciju i to da je Dragan pustio žene, na što je gazda reagovao ljutito, prijeteći Draganu da će ga ubiti, ali su ipak nakon nekoliko trenutaka pričali odvojivši se od ostalih. Lično me gazda ispitivao, dok su me tukli do besvijesti. Kad su mi rekli, odnosno kad su me pitali, kome sam dan prije, predvečer, nudio cigaru, bilo mi je jasno da su taj teren držali na oku. Rekli su mi da je sve snimljeno, u šta sam mogao povjerovati, jer sve od prvog susreta sa njima bile su dvije djevojke ( u maskirnim uniformama) sa kamerama, koje su snimale svaki detalj. Rekli su mi da sve znaju, da su sve snimali, svaki pokret ljudi dan ranije i proglasili me žepskim špijunom.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15961

[color=#FF0000]Svima koji prete ovaj post jedna obavijest:

Posto cu praviti malu pauzu mislim da je dobro da svaki dan
postavim po jednu stranicu od veceras do petka.

S postovanjem Dedo[/color]

[Author]

Posts