Forum Replies Created
-
AuthorPosts
-
in reply to: Odgovor:Sevdalinke #37589in reply to: Odgovor:Sevdalinke #37600
2012 | Autor Senad |
Američki kongresmen Ron Paul: Šta ako se američki narod probudiU svom nadahnutom govoru, na koji svijet nije navikao da dolazi od jednog američkog političara, kongresmen Ron Paul se nemilosrdno obrušio na američku hegemoniju i spoljnu politiku Vlade, te postavio nekoliko retoričkih pitanja američkom Kongresu. Slijedi prijevod njegovog govora, kao i priloženi video snimak istog.Šta ako je naša spoljna politika prošlog stoljeća duboko pogrešna i nije služila interesima naše državne bezbjednosti? Šta ako se probudimo jedan dan i shvatimo da je teroristička prijetnja predvidiva posljedica našeg miješanja u poslove drugih zemalja i da nema nikakve veze sa našom slobodom i prosperitetom?
Šta ako podupiranje opresivnih režima na Bliskom istoku ugrožava i Sjedinjene Američke Države i Izrael? Šta ako su okupacija zemalja kao što su Irak i Afganistan i bombardovanje Pakistana u direktnoj vezi sa mržnjom koja je usmjerena prema nama? Šta ako jedan dan osvanemo i shvatimo da gubitak više od 5.000 američkih vojnika na Bliskom istoku od 9/11 nije fer kompromis za gubitak skoro 3.000 američkih građana, bez obzira na to koliko Iračana, Pakistanaca ili Afganistanaca bude ubijeno ili raseljeno? Šta ako konačno odlučimo da je tortura, “poboljšana tehnika ispitivanja”, samodestruktivna i zla i da ne proizvodi korisne informacije, neovisno od toga da li se vršila u nekoj zemlji trećeg svijeta?
Šta ako se konačno shvati da su rat i vojna potrošnja uvijek destruktivni za ekonomiju? Šta ako su svi ratni troškovi plaćeni kroz prevarantski i zlokobni proces inflacije i zaduživanja?
Šta ako konačno spoznamo da ratni uslovi uvijek podrivaju ličnu slobodu? Šta ako se konzervativci, koji se zalažu za manju vladu, probude i shvate da naše intervencije na spoljnom planu pružaju veliki podsticaj proširenju vlade?
Šta ako konzervativci ponovo shvate da je vojna intervencija jedini logičan način jačanja i širenja američke imperije širom svijeta?
Šta ako se američki narod probudi i shvati da su zvanični razlozi započinjanja rata skoro uvijek zasnovani na lažima i da su promovisani ratnom propagandom kako bi služili nekom specijalnom interesu?
Šta ako mi kao narod shvatimo da svaka imperija ima početak i kraj? Šta ako Obama nema namjeru da napusti Irak?
Šta ako je u planu obavezna mobilizacija Amerikanaca za nove ratove ako se ne promijeni naša spoljna politika? Šta ako američki narod sazna istinu da naša spoljna politika nema nikakve veze sa našom državnom bezbjednošću i da je ona uvijek ista od administracije do administracije?
Šta ako su rat i priprema za rat jedna velika prevara koja služi nekom specijalnom interesu? Šta ako predsjednik Obama nije nimalo u pravu u vezi Afganistana, pa prođemo gore nego li u Iraku i u Vijetnamu?
Šta ako kršćanstvo u stvari propovijeda mir, a ne preventivne agresivne ratove? Šta ako se utvrdi da je diplomatija u zaštiti Amerike superiornija u odnosu na bombe i kojekakva mita?Šta će se dogoditi ako su moje brige potpuno neosnovane? Ništa!
Ali, šta će se dogoditi ako su moje brige opravdane i ignorisane? Ništa dobro!!!
2012 | Autor Senad |
Američki kongresmen Ron Paul: Šta ako se američki narod probudiU svom nadahnutom govoru, na koji svijet nije navikao da dolazi od jednog američkog političara, kongresmen Ron Paul se nemilosrdno obrušio na američku hegemoniju i spoljnu politiku Vlade, te postavio nekoliko retoričkih pitanja američkom Kongresu. Slijedi prijevod njegovog govora, kao i priloženi video snimak istog.Šta ako je naša spoljna politika prošlog stoljeća duboko pogrešna i nije služila interesima naše državne bezbjednosti? Šta ako se probudimo jedan dan i shvatimo da je teroristička prijetnja predvidiva posljedica našeg miješanja u poslove drugih zemalja i da nema nikakve veze sa našom slobodom i prosperitetom?
Šta ako podupiranje opresivnih režima na Bliskom istoku ugrožava i Sjedinjene Američke Države i Izrael? Šta ako su okupacija zemalja kao što su Irak i Afganistan i bombardovanje Pakistana u direktnoj vezi sa mržnjom koja je usmjerena prema nama? Šta ako jedan dan osvanemo i shvatimo da gubitak više od 5.000 američkih vojnika na Bliskom istoku od 9/11 nije fer kompromis za gubitak skoro 3.000 američkih građana, bez obzira na to koliko Iračana, Pakistanaca ili Afganistanaca bude ubijeno ili raseljeno? Šta ako konačno odlučimo da je tortura, “poboljšana tehnika ispitivanja”, samodestruktivna i zla i da ne proizvodi korisne informacije, neovisno od toga da li se vršila u nekoj zemlji trećeg svijeta?
Šta ako se konačno shvati da su rat i vojna potrošnja uvijek destruktivni za ekonomiju? Šta ako su svi ratni troškovi plaćeni kroz prevarantski i zlokobni proces inflacije i zaduživanja?
Šta ako konačno spoznamo da ratni uslovi uvijek podrivaju ličnu slobodu? Šta ako se konzervativci, koji se zalažu za manju vladu, probude i shvate da naše intervencije na spoljnom planu pružaju veliki podsticaj proširenju vlade?
Šta ako konzervativci ponovo shvate da je vojna intervencija jedini logičan način jačanja i širenja američke imperije širom svijeta?
Šta ako se američki narod probudi i shvati da su zvanični razlozi započinjanja rata skoro uvijek zasnovani na lažima i da su promovisani ratnom propagandom kako bi služili nekom specijalnom interesu?
Šta ako mi kao narod shvatimo da svaka imperija ima početak i kraj? Šta ako Obama nema namjeru da napusti Irak?
Šta ako je u planu obavezna mobilizacija Amerikanaca za nove ratove ako se ne promijeni naša spoljna politika? Šta ako američki narod sazna istinu da naša spoljna politika nema nikakve veze sa našom državnom bezbjednošću i da je ona uvijek ista od administracije do administracije?
Šta ako su rat i priprema za rat jedna velika prevara koja služi nekom specijalnom interesu? Šta ako predsjednik Obama nije nimalo u pravu u vezi Afganistana, pa prođemo gore nego li u Iraku i u Vijetnamu?
Šta ako kršćanstvo u stvari propovijeda mir, a ne preventivne agresivne ratove? Šta ako se utvrdi da je diplomatija u zaštiti Amerike superiornija u odnosu na bombe i kojekakva mita?Šta će se dogoditi ako su moje brige potpuno neosnovane? Ništa!
Ali, šta će se dogoditi ako su moje brige opravdane i ignorisane? Ništa dobro!!!
in reply to: Al i ovo treba da se zna #37245Subota, 25. februar 2012 Najmonstruozniji ratni zločini: S bismillom ulazite u Drinu, to je, djeco, najveći mezar na svijetu
Jasmina Ahmetspahić između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala je – smrtAutor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 24.02.2012. u 11:58
Još u godinama Titove Jugoslavije stare nane u Podrinju su govorile unucima: “Kad hoćete da se kupate, s bismillom ulazite u Drinu, to vam je, djeco, najveći mezar na svijetu”.Poslije mnogobrojnih zločina počinjenih nad Bošnjacima kroz historiju srpski zločinci su prakticirali prikrivati tragove na taj način što su tijela žrtava bacali u Drinu. Neki od tih zločina, među kojima posebno oni počinjeni u Podrinju od 1992. do 1995. godine, spadaju u najmonstruoznije u historiji čovječanstva.
Mučeni i ubijani
Prilikom remonta hidroelektrane Bajina Bašta u ljeto 2010. otkriven je mali dio masovnog groblja u umjetnom jezeru Perućac, a do sada je utvrđen preliminarni identitet 162 osobe. Na lokalitetu Slap kod Žepe pronađeni su posmrtni ostaci Medredina Hodžića, rođenog 1962., prve identificirane žrtve od 16 otetih Bošnjaka iz Sjeverina, koje je iz autobusa Rudo – Priboj 22. oktobra 1992. u mjestu Mioče oteo Milan Lukić sa svojim monstrumima.
Tog kobnog oktobarskog dana Medredin je krenuo na posao u “Poliester” u Priboju. Ovaj momak, upamćen po tome što nikada nikome ni ružnu riječ nije rekao, odveden je s ostalim otetim Bošnjacima u hotel “Vilina vlas” u Višegradu, gdje su mučeni, a kasnije i ubijeni.
Tokom suđenja 2005. godine zločincima u Beogradu za otmicu u Sjeverinu članovi porodica otetih, kada su vidjeli slike mučenja svojih najbližih koje je monstrum Lukić fotografirao u “Vilinoj vlasi”, sjećaju se samo da su se budili u beogradskom Kliničkom centru.
Drina je od 1992. bila mezar i višegradskoj ljepotici Jasmini Ahmetspahić. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Donje Štitarevo. Monstrum Milan Lukić je 24-godišnju Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u zloglasnu “Vilinu vlas”. Otac Hamed nije znao kako da pomogne svom djetetu, cijeli dan je trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mjezimicu. Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata “Viline vlasi” i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta.
Višegrađani planiraju u budućnosti sagraditi spomenik ovoj bošnjačkoj heroini.
Dva regruta
U jezeru Perućac pronađena su i dvojica regruta JNA koja su 1991. upućena na služenje vojnog roka. Almas Ahmetspahić, rođen 1972. godine u Višegradu, i Ermin Meštrovac, rođen 1973. u Lendićima kod Jajca. Almas se posljednji put javio iz Prištine, a pronađen je na lokalitetu Paočići.
Kako je Nihadu Halilbegoviću, autoru knjige “Mama, moram im glavu dati”, posvjedočio Erminov otac Smajo, sin mu se posljednji put javio iz Trstenika 10. juna 1992. i otad se za njega ništa nije čulo. Erminove kosti pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo. Pretpostavlja se da su obojica ubijena u aprilu 1992., u vrijeme dok je Užički korpus JNA boravio u Višegradu.
Fahra Sejdić zarobljena je 2. avgusta 1992. između višegradskih sela Donja Lijeska i Drokan. Komšije Srbi su je dobro poznavali. Iako je bila gluhonijema, znali su je razumjeti. Preživjeli logoraši iz Višegrada Fahrinom bratu Ahmedu Sejdiću, višegradskom komandantu, kazali su da su je vidjeli u logoru Uzamnica u septembru 1992. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Stari Brod.
Izet Husović iz Kosovog Polja kod Višegrada zarobljen je 1993., kada je iz Goražda krenuo prema prijevoju spasa Grepku kako bi porodici donio hrane i spasio je od goraždanske ratne gladi, koja je prijetila smrću koliko i četnička artiljerija. Izet je odveden u KPD Foča, da bi nakon toga bio prebačen u Višegrad, gdje mu je u Stanici policije, pod prisilom, uzeta izjava o navodnom napadu pripadnika Armije RBiH na srpsko selo Jelašci, koju je u svom haškom procesu koristio Slobodan Milošević. Izet je nekoliko dana nakon što je pod prisilom dao izjavu ubijen i bačen u Drinu. Pronađen je u Donjem Štitarevu.
Na lokalitetu Nikolići pronađena je Aiša Imamagić, a u Hrtar gradu, zajedno jedan do drugog, dvojica njenih sinova, Muharem i Ahmed Imamagić. Padom Žepe krajem jula 1995., Ramiz Ridžal je iz sela Gođenje krenuo prema slobodnom teritoriju Kladnja. Zarobljen je prilikom prelaska putne komunikacije Sokolac – Han-Pijesak i odveden u logor Sušica u Vlasenici. Iz Vlasenice je prebačen u Višegrad, gdje ga je iz grupe zarobljenika izdvojio monstrum Milan Lukić. Ramizove kosti su prve pronađene prilikom pretraživanja Perućca 2010. godine.
Policija Srbije
Poslije pada Žepe Ramiza Cocalića je s grupom Bošnjaka 5. avgusta 1995. srbijanska policija zarobila u selu Jagoštica, nakon čega su predati u ruke pripadnicima Vojske RS u okolici Višegrada. Ramiza je, prema svjedočenju jednog od preživjelih zarobljenika, odvojio školski drug, izvjesni Ristić zvani Kinez iz Đurevića. Postoje indicije da je mučenjem unakaženi Ramiz vodan po srpskim kućama i da je ubijen na čamcu na Drini. Kosti Cocalića pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo.
Krajem jula 1995., nakon pada Žepe, Ramiz Selimović poveo je svoje prijatelje Salema Tabakovića, Avdiju i Semira Cocalića u Užice. Prije agresije radio je u Užicu i bio prijatelj s direktorom jedne užičke firme, kojem je poklonio komad zemlje da sagradi vikendicu u selu Skela.
Direktor iz Užica primio je Ramiza i njegove umorne i izgladnjele saputnike iz Žepe u svom stanu, obećao ih spasiti, a onda otišao do samoposluge “da im kupi hrane”. Nakon 20 minuta pojavio se sa srbijanskom policijom, koja je nesretne ljude iz Užica dovezla u Višegrad, gdje su pobijeni.
Tijelo Ramiza Selimovića pronađeno je u Donjem Štitarevu, gdje je pronađen i Sead Pjevo, koji je ubijen zajedno s ocem Nezirom. I danas se često na BHT 1 reprizira dokumentarac s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji govori o Neziru Pjevi Ogarici, čovjeku koji vješto bere šišarike s vrha Pančićeve omorike u Kamenici kod Višegrada. Nezirovo tijelo još nije pronađeno.
Bacani s višegradske ćuprije
Interesantno je da je nekoliko identificiranih žrtava u Perućcu pronađeno umotano u deke firmr “Rotex” iz Rogatice, što navodi na sumnju da su zločinci ljudima vezali ruke, umotavali u deke i žive ih bacali u Drinu s ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.
Naredba glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”
Srbi danas šapatom pričaju o tome da je tokom agresije u Višegradu postojala usmena naredba da se odmah ubije onaj ko pokuša muslimansko tijelo iz Drine izvaditi. Naredba je glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”.
Tadašnji direktor hidroelektrane Bajina Bašta Miloš Mandić često je i javno tražio da se “tijela ubijenih muslimana ne bacaju u Drinu, jer mu blokiraju rad turbina”.
in reply to: Al i ovo treba da se zna #37261Subota, 25. februar 2012 Najmonstruozniji ratni zločini: S bismillom ulazite u Drinu, to je, djeco, najveći mezar na svijetu
Jasmina Ahmetspahić između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala je – smrtAutor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 24.02.2012. u 11:58
Još u godinama Titove Jugoslavije stare nane u Podrinju su govorile unucima: “Kad hoćete da se kupate, s bismillom ulazite u Drinu, to vam je, djeco, najveći mezar na svijetu”.Poslije mnogobrojnih zločina počinjenih nad Bošnjacima kroz historiju srpski zločinci su prakticirali prikrivati tragove na taj način što su tijela žrtava bacali u Drinu. Neki od tih zločina, među kojima posebno oni počinjeni u Podrinju od 1992. do 1995. godine, spadaju u najmonstruoznije u historiji čovječanstva.
Mučeni i ubijani
Prilikom remonta hidroelektrane Bajina Bašta u ljeto 2010. otkriven je mali dio masovnog groblja u umjetnom jezeru Perućac, a do sada je utvrđen preliminarni identitet 162 osobe. Na lokalitetu Slap kod Žepe pronađeni su posmrtni ostaci Medredina Hodžića, rođenog 1962., prve identificirane žrtve od 16 otetih Bošnjaka iz Sjeverina, koje je iz autobusa Rudo – Priboj 22. oktobra 1992. u mjestu Mioče oteo Milan Lukić sa svojim monstrumima.
Tog kobnog oktobarskog dana Medredin je krenuo na posao u “Poliester” u Priboju. Ovaj momak, upamćen po tome što nikada nikome ni ružnu riječ nije rekao, odveden je s ostalim otetim Bošnjacima u hotel “Vilina vlas” u Višegradu, gdje su mučeni, a kasnije i ubijeni.
Tokom suđenja 2005. godine zločincima u Beogradu za otmicu u Sjeverinu članovi porodica otetih, kada su vidjeli slike mučenja svojih najbližih koje je monstrum Lukić fotografirao u “Vilinoj vlasi”, sjećaju se samo da su se budili u beogradskom Kliničkom centru.
Drina je od 1992. bila mezar i višegradskoj ljepotici Jasmini Ahmetspahić. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Donje Štitarevo. Monstrum Milan Lukić je 24-godišnju Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u zloglasnu “Vilinu vlas”. Otac Hamed nije znao kako da pomogne svom djetetu, cijeli dan je trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mjezimicu. Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata “Viline vlasi” i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta.
Višegrađani planiraju u budućnosti sagraditi spomenik ovoj bošnjačkoj heroini.
Dva regruta
U jezeru Perućac pronađena su i dvojica regruta JNA koja su 1991. upućena na služenje vojnog roka. Almas Ahmetspahić, rođen 1972. godine u Višegradu, i Ermin Meštrovac, rođen 1973. u Lendićima kod Jajca. Almas se posljednji put javio iz Prištine, a pronađen je na lokalitetu Paočići.
Kako je Nihadu Halilbegoviću, autoru knjige “Mama, moram im glavu dati”, posvjedočio Erminov otac Smajo, sin mu se posljednji put javio iz Trstenika 10. juna 1992. i otad se za njega ništa nije čulo. Erminove kosti pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo. Pretpostavlja se da su obojica ubijena u aprilu 1992., u vrijeme dok je Užički korpus JNA boravio u Višegradu.
Fahra Sejdić zarobljena je 2. avgusta 1992. između višegradskih sela Donja Lijeska i Drokan. Komšije Srbi su je dobro poznavali. Iako je bila gluhonijema, znali su je razumjeti. Preživjeli logoraši iz Višegrada Fahrinom bratu Ahmedu Sejdiću, višegradskom komandantu, kazali su da su je vidjeli u logoru Uzamnica u septembru 1992. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Stari Brod.
Izet Husović iz Kosovog Polja kod Višegrada zarobljen je 1993., kada je iz Goražda krenuo prema prijevoju spasa Grepku kako bi porodici donio hrane i spasio je od goraždanske ratne gladi, koja je prijetila smrću koliko i četnička artiljerija. Izet je odveden u KPD Foča, da bi nakon toga bio prebačen u Višegrad, gdje mu je u Stanici policije, pod prisilom, uzeta izjava o navodnom napadu pripadnika Armije RBiH na srpsko selo Jelašci, koju je u svom haškom procesu koristio Slobodan Milošević. Izet je nekoliko dana nakon što je pod prisilom dao izjavu ubijen i bačen u Drinu. Pronađen je u Donjem Štitarevu.
Na lokalitetu Nikolići pronađena je Aiša Imamagić, a u Hrtar gradu, zajedno jedan do drugog, dvojica njenih sinova, Muharem i Ahmed Imamagić. Padom Žepe krajem jula 1995., Ramiz Ridžal je iz sela Gođenje krenuo prema slobodnom teritoriju Kladnja. Zarobljen je prilikom prelaska putne komunikacije Sokolac – Han-Pijesak i odveden u logor Sušica u Vlasenici. Iz Vlasenice je prebačen u Višegrad, gdje ga je iz grupe zarobljenika izdvojio monstrum Milan Lukić. Ramizove kosti su prve pronađene prilikom pretraživanja Perućca 2010. godine.
Policija Srbije
Poslije pada Žepe Ramiza Cocalića je s grupom Bošnjaka 5. avgusta 1995. srbijanska policija zarobila u selu Jagoštica, nakon čega su predati u ruke pripadnicima Vojske RS u okolici Višegrada. Ramiza je, prema svjedočenju jednog od preživjelih zarobljenika, odvojio školski drug, izvjesni Ristić zvani Kinez iz Đurevića. Postoje indicije da je mučenjem unakaženi Ramiz vodan po srpskim kućama i da je ubijen na čamcu na Drini. Kosti Cocalića pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo.
Krajem jula 1995., nakon pada Žepe, Ramiz Selimović poveo je svoje prijatelje Salema Tabakovića, Avdiju i Semira Cocalića u Užice. Prije agresije radio je u Užicu i bio prijatelj s direktorom jedne užičke firme, kojem je poklonio komad zemlje da sagradi vikendicu u selu Skela.
Direktor iz Užica primio je Ramiza i njegove umorne i izgladnjele saputnike iz Žepe u svom stanu, obećao ih spasiti, a onda otišao do samoposluge “da im kupi hrane”. Nakon 20 minuta pojavio se sa srbijanskom policijom, koja je nesretne ljude iz Užica dovezla u Višegrad, gdje su pobijeni.
Tijelo Ramiza Selimovića pronađeno je u Donjem Štitarevu, gdje je pronađen i Sead Pjevo, koji je ubijen zajedno s ocem Nezirom. I danas se često na BHT 1 reprizira dokumentarac s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji govori o Neziru Pjevi Ogarici, čovjeku koji vješto bere šišarike s vrha Pančićeve omorike u Kamenici kod Višegrada. Nezirovo tijelo još nije pronađeno.
Bacani s višegradske ćuprije
Interesantno je da je nekoliko identificiranih žrtava u Perućcu pronađeno umotano u deke firmr “Rotex” iz Rogatice, što navodi na sumnju da su zločinci ljudima vezali ruke, umotavali u deke i žive ih bacali u Drinu s ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.
Naredba glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”
Srbi danas šapatom pričaju o tome da je tokom agresije u Višegradu postojala usmena naredba da se odmah ubije onaj ko pokuša muslimansko tijelo iz Drine izvaditi. Naredba je glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”.
Tadašnji direktor hidroelektrane Bajina Bašta Miloš Mandić često je i javno tražio da se “tijela ubijenih muslimana ne bacaju u Drinu, jer mu blokiraju rad turbina”.
in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #37239F. S. iz sela Hrncici (opstina Bratunac). Majka troje djece.
Devet dana poslije porodjaja, kada je dobila kcerku izbjegla je
sa porodicom u Srebrenicu. U potrazi za hranom cetiri puta je
pjesice isla u zepu, mjesto udaljeno pedesetak kilometara od
Srebrenice. Sa troje djece, svekrvom i nepokretnim rodjakom dana
11. jula 1995. godine uputila se prema kampu UN-a u Potocarima.
Sa mzem sam se rastala u blizini fabrike Vezionica u
Srebrenici. Preskocio je preko rijeke i krenuo put sume. Stao je u
jednom momentu i kaze mi:
Hajde, sretno!
Odmahnula sam rukom, ali sam mislila da se vise nikada necemo
vidjeti.
Na sve strane su padale granate. Kod baze UN-a pala je granata.
zene i djeca su bili ranjeni. Vriska i plac se cula na sve strane. Torbe sa
krvavim brasnom i hljebom bile su razbacane po putu. Krvi svuda
oko nas. Ranjenim zenama niko nije htio pomoci. Vojnici UN-a su se
smijali nasoj muci.
Povela sam troje djece, svekrvu i muzevog amiddzu, koji je bio
nepokretan pa sam ga popela na konja. Putem do Potocara iznad nas
su kruzili avioni. Granatiranje je u medzuvremenu prestalo. Po dolasku
u Potocare pokusala sam nepokretnog amiddzu uvesti u kamp UN-a,
objasnjavajuci vojnicima da on ne moze da hoda. Njega su primili, a ja
22
sam dobila odgovor: NO, ti!. Zatim sam se sa svekrvom i djecom
uputila do plave fabrike gdje smo pronasli nesto sijena, prostrli ga i tu
smo docekali noc. Te nas noci niko nije dirao. culo se granatiranje
okolnih muslimanskih sela.
U srijedu ujutro, 12. jula, bila sam u velikoj grupi naroda kada je
medju nas usao jedan sa crnom maramom na glavi i drugi koji je u ruci
nosio megafon. Sklanjali su nas u stranu, jer su iz pravca Srebrenice
trebali da prodju tenkovi. Narod je bio uplasen. Mnoge zene i cure su
vristale. Zatim se pojavio Ratko Mladic okruzen vojnicima koji su bili
naoruzani do zuba. Neki su vodili i pse. Dovezli su dva kamiona sa
hljebom i poceli ga dijeliti narodu. Svi smo bili gladni i pocelo je
otimanje za hljebom. Ratko Mladic je stalno ponavljao – Nece vam
niko nista!?
Iz velike grupe ljudi, zena i djece koja se sakupila u Potocarima
cetnici su poceli izvoditi muskarce. Tjerali su ih prema sumi. Jednog
sam poznala. Zvali su ga Crni, bio je iz Skelana, a stanovao je blizu
mene u Srebrenici u naselju Kiselica. Sve do mraka, toga dana, nasi
muskarci su u grupama od 10-12 kroz kukuruz odvodjeni u sumu. Te
noci su se culi krici i dozivanje. Neko je iz sume dozivao: Hedibe ili
Nedime!Ó Jedna zena je prepoznala glas sto doziva govoreci da je to
njen brat. Trazila je nekoga ko zna strani jezik da razgovara sa vojnicima
UN-a kako bi joj pomogli da spasi brata.
Ujutru sljedeceg dana posla sam po vodu. Izmedju izgorjelih
kamiona i autobusa vidjela sam ubijenog covjeka. Ruke su mu vezane
zicom. Bio je sav isjecen nozem preko stomaka, kao kad iskrizas
lubenicu. Iznad kuce sa pumpom, zajedno sa komsinicom Zilhom,
vidjele smo sestoricu ubijenih ljudi okrenutih nizbrdo. Onda je iz kuce
izasao cetnik i uz psovke nas otjerao. cetnici su razoruzali vojnike
UN-a, i oni su ostali samo u donjem vesu, dok su cetnici obukli njihova
odijela, uzeli puske i stavili sljemove na glavu.
Kad sam se vracala vidim svoje dijete, stoji iza ograde, a neka se
djeca popela na ogradu i drvo. cetnik im govori:
– Silazite odozgo! – i drzi nesto sjajno u ruci, kao zica. Nije to bio
noz. Djeca su poskakala sa ograde, a prvo dijete koje je skocilo, cetnik
je onom Ôicom dohvatio u skoku i glavu mu odrubio. Skocio je i drugi
djeckic i njemu isto odsijece glavu koja se odvoji od trupa. Odsijece
im glave, a djeca nisu imala vise od dvanaest godina. Pravila sam se
23
da nista to ne vidim, pokupila sam svoga sina i pobjegla odatle. Usla
sam u autobus. Na ulazu u Bratunac, odmah iza zutog mosta, vidjela
sam dva kamiona sa prikolicama pune leseva prekrivenih }ebadima.
U Kajicima kod Kravice vidjela sam cetvero-petero djece sa ruksacima
na ledjima koji su bili izbaceni iz autobusa i mucki ubijeni. Dok smo
stajali u Kravici u autobus su utrcali djecak i djevojcica, crveni u licu
od samaranja. Sve su se prsti na obrazima poznavali. Oko Nove Kasabe
bilo je najmanje 500 nasih ljudi postrojeno u koloni sa rukama iza
vrata. Vidjela sam Ramiza iz Kamenice, ranjenog u glavu, i dok je
gledao u mene onesvijestio se. Kod kafane dzugum bilo je oko 150
muskaraca, skinutih do pojasa a oko njih je bilo mnostvo cetnika.
U Tisci je dosta ljudi lezalo po asvaltu bez prstiju na rukama.
cetnici su nam govorili da ih nosimo, ali i to, da ce nas pronaci u Tuzli
i opet protjerati. Djecaka kojeg su uhvatili u Kravici i njegovog oca su tukli.in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #37252F. S. iz sela Hrncici (opstina Bratunac). Majka troje djece.
Devet dana poslije porodjaja, kada je dobila kcerku izbjegla je
sa porodicom u Srebrenicu. U potrazi za hranom cetiri puta je
pjesice isla u zepu, mjesto udaljeno pedesetak kilometara od
Srebrenice. Sa troje djece, svekrvom i nepokretnim rodjakom dana
11. jula 1995. godine uputila se prema kampu UN-a u Potocarima.
Sa mzem sam se rastala u blizini fabrike Vezionica u
Srebrenici. Preskocio je preko rijeke i krenuo put sume. Stao je u
jednom momentu i kaze mi:
Hajde, sretno!
Odmahnula sam rukom, ali sam mislila da se vise nikada necemo
vidjeti.
Na sve strane su padale granate. Kod baze UN-a pala je granata.
zene i djeca su bili ranjeni. Vriska i plac se cula na sve strane. Torbe sa
krvavim brasnom i hljebom bile su razbacane po putu. Krvi svuda
oko nas. Ranjenim zenama niko nije htio pomoci. Vojnici UN-a su se
smijali nasoj muci.
Povela sam troje djece, svekrvu i muzevog amiddzu, koji je bio
nepokretan pa sam ga popela na konja. Putem do Potocara iznad nas
su kruzili avioni. Granatiranje je u medzuvremenu prestalo. Po dolasku
u Potocare pokusala sam nepokretnog amiddzu uvesti u kamp UN-a,
objasnjavajuci vojnicima da on ne moze da hoda. Njega su primili, a ja
22
sam dobila odgovor: NO, ti!. Zatim sam se sa svekrvom i djecom
uputila do plave fabrike gdje smo pronasli nesto sijena, prostrli ga i tu
smo docekali noc. Te nas noci niko nije dirao. culo se granatiranje
okolnih muslimanskih sela.
U srijedu ujutro, 12. jula, bila sam u velikoj grupi naroda kada je
medju nas usao jedan sa crnom maramom na glavi i drugi koji je u ruci
nosio megafon. Sklanjali su nas u stranu, jer su iz pravca Srebrenice
trebali da prodju tenkovi. Narod je bio uplasen. Mnoge zene i cure su
vristale. Zatim se pojavio Ratko Mladic okruzen vojnicima koji su bili
naoruzani do zuba. Neki su vodili i pse. Dovezli su dva kamiona sa
hljebom i poceli ga dijeliti narodu. Svi smo bili gladni i pocelo je
otimanje za hljebom. Ratko Mladic je stalno ponavljao – Nece vam
niko nista!?
Iz velike grupe ljudi, zena i djece koja se sakupila u Potocarima
cetnici su poceli izvoditi muskarce. Tjerali su ih prema sumi. Jednog
sam poznala. Zvali su ga Crni, bio je iz Skelana, a stanovao je blizu
mene u Srebrenici u naselju Kiselica. Sve do mraka, toga dana, nasi
muskarci su u grupama od 10-12 kroz kukuruz odvodjeni u sumu. Te
noci su se culi krici i dozivanje. Neko je iz sume dozivao: Hedibe ili
Nedime!Ó Jedna zena je prepoznala glas sto doziva govoreci da je to
njen brat. Trazila je nekoga ko zna strani jezik da razgovara sa vojnicima
UN-a kako bi joj pomogli da spasi brata.
Ujutru sljedeceg dana posla sam po vodu. Izmedju izgorjelih
kamiona i autobusa vidjela sam ubijenog covjeka. Ruke su mu vezane
zicom. Bio je sav isjecen nozem preko stomaka, kao kad iskrizas
lubenicu. Iznad kuce sa pumpom, zajedno sa komsinicom Zilhom,
vidjele smo sestoricu ubijenih ljudi okrenutih nizbrdo. Onda je iz kuce
izasao cetnik i uz psovke nas otjerao. cetnici su razoruzali vojnike
UN-a, i oni su ostali samo u donjem vesu, dok su cetnici obukli njihova
odijela, uzeli puske i stavili sljemove na glavu.
Kad sam se vracala vidim svoje dijete, stoji iza ograde, a neka se
djeca popela na ogradu i drvo. cetnik im govori:
– Silazite odozgo! – i drzi nesto sjajno u ruci, kao zica. Nije to bio
noz. Djeca su poskakala sa ograde, a prvo dijete koje je skocilo, cetnik
je onom Ôicom dohvatio u skoku i glavu mu odrubio. Skocio je i drugi
djeckic i njemu isto odsijece glavu koja se odvoji od trupa. Odsijece
im glave, a djeca nisu imala vise od dvanaest godina. Pravila sam se
23
da nista to ne vidim, pokupila sam svoga sina i pobjegla odatle. Usla
sam u autobus. Na ulazu u Bratunac, odmah iza zutog mosta, vidjela
sam dva kamiona sa prikolicama pune leseva prekrivenih }ebadima.
U Kajicima kod Kravice vidjela sam cetvero-petero djece sa ruksacima
na ledjima koji su bili izbaceni iz autobusa i mucki ubijeni. Dok smo
stajali u Kravici u autobus su utrcali djecak i djevojcica, crveni u licu
od samaranja. Sve su se prsti na obrazima poznavali. Oko Nove Kasabe
bilo je najmanje 500 nasih ljudi postrojeno u koloni sa rukama iza
vrata. Vidjela sam Ramiza iz Kamenice, ranjenog u glavu, i dok je
gledao u mene onesvijestio se. Kod kafane dzugum bilo je oko 150
muskaraca, skinutih do pojasa a oko njih je bilo mnostvo cetnika.
U Tisci je dosta ljudi lezalo po asvaltu bez prstiju na rukama.
cetnici su nam govorili da ih nosimo, ali i to, da ce nas pronaci u Tuzli
i opet protjerati. Djecaka kojeg su uhvatili u Kravici i njegovog oca su tukli.in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #37234Izjava 54
C. C. rodjen 1969. godine u Brezovoj Njivi, opcina Srebrenica.
zivio u selu Zaluzje opcine Bratunac.
Studirao sam masinstvo u Sarajevu i te 1992. godine bio sam
student trece godine. 3. aprila 1992. godine odlazim na Bajram
roditeljima u Zaluzje. Vec 5. aprila 1992. godine u Sarajevu pocinje
rat, tako da ja ostajem u svom zavicaju. Nisam ni slutio da cu pet
godina morati cekati da ponovo dodjem na fakultet u Sarajevu. U maju
1992. godine ukljucio sam se u odbranu zemlje.
2. jula 1992. godine bivam ranjen u predjelu glave i ruke od
posljedica granatiranja nasih linija odbrane. Tada je poginuo moj dobar
prijatelj Smajo Mehmedovic iz Voljavice i jos trojica saboraca.
zivot u Srebrenici je bio tezak, glad i neimastina su harali. Isao
sam po hranu na udaljenost 50 km od grada da bih donio 10 kg
kukuruza. Nikada nisam bio siguran da li cu se ziv vratiti iz tih avantura.
Najtezi trenutak u ratu, u Srebrenici, bio je oprostaj od roditelja
poslije pada Srebrenice. Oni su krenuli u Potocare, a ja preko sume u
neizvjesnost. Na pravoj zasjedi u rejonu Buljima bivam tesko ranjen u
predjelu grudi i u lijevu nogu. Mislio sam da mi je dosao kraj. Oko
mene je bilo desetak mrtvih i isto toliko ranjenih. Prepoznao sam Edu,
sina Keme Hajdarevica. Bio je mrtav. Uz pomoc prijatelja i rodjaka
skupio sam posljednje atome snage i krenuo dalje. Bol u grudima je
bivao sve jaci, iskasljavao sam krv. Desetak sati sam u takvom stanju
200
pjesacio do iznad sela Kamenice u okolini Pobuda. Tu je bio odmor,
poslije kojeg se nisam mogao pomaknuti od bolova. Moji prijatelji su
napravili nosila od cebadi i ponijeli me prema celu kolone gdje su bili
ljekari. Napokon mi je ukazana prva pomoc.
Uslijedio je najtezi napad cetnika, pracen vatrom iz tenkova, VBRova,
minobacaca, praga itd. Stotine ljudi je poginulo ili je ranjeno. Moji
prijatelji me i dalje nose, a ja dobijam groznicu i gubim svijest od bolova.
Dosao sam svijesti pred zoru 13. jula kada su me prenijeli preko Jadra
izmedu Konjevi}-Polja i Nove Kasabe. Kad sam vidio napacene i iscrpljene
moje prijatelje rekao sam im da me ostave i da spasavaju svoje zivote.
Mislio sam da je najgore proslo, ali oni nisu ni pomisljali da me ostave.
Ponijeli su me dalje, a ja sam se sav tresao od groznice. Sreli smo jednog
covjeka s konjem, pa su me popeli na konja i tako smo nastavili put do
planine Udrc. Covjek s konjem je otisao. Ja nisam smio leci, jer sam se
bojao da necu moci ustati i krenuti dalje. Jedan momak, kojem ne znam
imena, otisao je i donio mi vode da se osvjezim. Mojih drugova, koji su
me nosili, nisam vise vidio. Oko 17 sati, poslije 5 do 6 sati odmora krecemo
dalje. Ne znam ni sam kako sam hodao. Povremeno su me nosili ili sam
se oslanjao na stap. Negdje oko Snagova bila je nova zasjeda, ali su nasi
ljudi nekako uspjeli rastjerati cetnike. Pocinje granatiranje. Granate su
bile napunjene bojnim otrovima i ljudi oko mene su se poceli cudno
ponasati. Vristali su, plakali, pjevali, pjenili na usta.
Sutradan u rejonu oko Kricevackih njiva bila je velika oluja
pracena gradom. Stariji ljudi su govorili da ovakvo nesto nikad nisu
dozivjeli. U noci izmedju 15. i 16. jula nestao je moj rodjak Mujo, koji
me nosio veci dio puta. I on se cudno ponasao od dejstva otrova,
pricao je nerazumljivo i poslije toga ga nisam vise nikako vidio.
Ujutro 16. jula ponovo smo udarili na cetnicku zasjedu i to je
trajalo do 14 sati. Takvu zasjedu i pucnjavu nisam nikada do tada
vidio. Kasnije sam cuo da su na toj zasjedi poginuli Juso Cvrk i Ejub
Golic. Nekako smo se uspjeli probiti i preci u rejon sela Nezuk.
U Tuzli sam se sreo sa bratom i drugim prijateljima. Bio je to za
mene trenutak srece i tuge. Sreca sto sam prezivio, a tuge sto su mnogi
rodjaci i prijatelji ostali na putu do Tuzle. Rastanak sa mojim ocem 11.
jula 1995. godine bio je i posljednji. Danas zivim u Vogosci i zavrsavam
studije masinstva, ali cesto razmisljam o svojim rodjacima i prijateljima
koje mozda necu nikada vise vidjeti.in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #37249Izjava 54
C. C. rodjen 1969. godine u Brezovoj Njivi, opcina Srebrenica.
zivio u selu Zaluzje opcine Bratunac.
Studirao sam masinstvo u Sarajevu i te 1992. godine bio sam
student trece godine. 3. aprila 1992. godine odlazim na Bajram
roditeljima u Zaluzje. Vec 5. aprila 1992. godine u Sarajevu pocinje
rat, tako da ja ostajem u svom zavicaju. Nisam ni slutio da cu pet
godina morati cekati da ponovo dodjem na fakultet u Sarajevu. U maju
1992. godine ukljucio sam se u odbranu zemlje.
2. jula 1992. godine bivam ranjen u predjelu glave i ruke od
posljedica granatiranja nasih linija odbrane. Tada je poginuo moj dobar
prijatelj Smajo Mehmedovic iz Voljavice i jos trojica saboraca.
zivot u Srebrenici je bio tezak, glad i neimastina su harali. Isao
sam po hranu na udaljenost 50 km od grada da bih donio 10 kg
kukuruza. Nikada nisam bio siguran da li cu se ziv vratiti iz tih avantura.
Najtezi trenutak u ratu, u Srebrenici, bio je oprostaj od roditelja
poslije pada Srebrenice. Oni su krenuli u Potocare, a ja preko sume u
neizvjesnost. Na pravoj zasjedi u rejonu Buljima bivam tesko ranjen u
predjelu grudi i u lijevu nogu. Mislio sam da mi je dosao kraj. Oko
mene je bilo desetak mrtvih i isto toliko ranjenih. Prepoznao sam Edu,
sina Keme Hajdarevica. Bio je mrtav. Uz pomoc prijatelja i rodjaka
skupio sam posljednje atome snage i krenuo dalje. Bol u grudima je
bivao sve jaci, iskasljavao sam krv. Desetak sati sam u takvom stanju
200
pjesacio do iznad sela Kamenice u okolini Pobuda. Tu je bio odmor,
poslije kojeg se nisam mogao pomaknuti od bolova. Moji prijatelji su
napravili nosila od cebadi i ponijeli me prema celu kolone gdje su bili
ljekari. Napokon mi je ukazana prva pomoc.
Uslijedio je najtezi napad cetnika, pracen vatrom iz tenkova, VBRova,
minobacaca, praga itd. Stotine ljudi je poginulo ili je ranjeno. Moji
prijatelji me i dalje nose, a ja dobijam groznicu i gubim svijest od bolova.
Dosao sam svijesti pred zoru 13. jula kada su me prenijeli preko Jadra
izmedu Konjevi}-Polja i Nove Kasabe. Kad sam vidio napacene i iscrpljene
moje prijatelje rekao sam im da me ostave i da spasavaju svoje zivote.
Mislio sam da je najgore proslo, ali oni nisu ni pomisljali da me ostave.
Ponijeli su me dalje, a ja sam se sav tresao od groznice. Sreli smo jednog
covjeka s konjem, pa su me popeli na konja i tako smo nastavili put do
planine Udrc. Covjek s konjem je otisao. Ja nisam smio leci, jer sam se
bojao da necu moci ustati i krenuti dalje. Jedan momak, kojem ne znam
imena, otisao je i donio mi vode da se osvjezim. Mojih drugova, koji su
me nosili, nisam vise vidio. Oko 17 sati, poslije 5 do 6 sati odmora krecemo
dalje. Ne znam ni sam kako sam hodao. Povremeno su me nosili ili sam
se oslanjao na stap. Negdje oko Snagova bila je nova zasjeda, ali su nasi
ljudi nekako uspjeli rastjerati cetnike. Pocinje granatiranje. Granate su
bile napunjene bojnim otrovima i ljudi oko mene su se poceli cudno
ponasati. Vristali su, plakali, pjevali, pjenili na usta.
Sutradan u rejonu oko Kricevackih njiva bila je velika oluja
pracena gradom. Stariji ljudi su govorili da ovakvo nesto nikad nisu
dozivjeli. U noci izmedju 15. i 16. jula nestao je moj rodjak Mujo, koji
me nosio veci dio puta. I on se cudno ponasao od dejstva otrova,
pricao je nerazumljivo i poslije toga ga nisam vise nikako vidio.
Ujutro 16. jula ponovo smo udarili na cetnicku zasjedu i to je
trajalo do 14 sati. Takvu zasjedu i pucnjavu nisam nikada do tada
vidio. Kasnije sam cuo da su na toj zasjedi poginuli Juso Cvrk i Ejub
Golic. Nekako smo se uspjeli probiti i preci u rejon sela Nezuk.
U Tuzli sam se sreo sa bratom i drugim prijateljima. Bio je to za
mene trenutak srece i tuge. Sreca sto sam prezivio, a tuge sto su mnogi
rodjaci i prijatelji ostali na putu do Tuzle. Rastanak sa mojim ocem 11.
jula 1995. godine bio je i posljednji. Danas zivim u Vogosci i zavrsavam
studije masinstva, ali cesto razmisljam o svojim rodjacima i prijateljima
koje mozda necu nikada vise vidjeti.in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #37111Izjava 3A. S. rodjena 1938. godine u selu Zaluzje (Opstina Bratunac).
Kada su cetnici napali na Zaluzje mjestani ovog sela
pobjegli su prema Potocarima i Srebrenici.
Oko godinu dana smo proveli u zemunicama iskopanim u
zemlji. Selo je bilo popaljeno, ali su se nasi ljudi spustali do sela u
potrazi za hranom. To je trajalo sve dok nas cetnici nisu istjerali iz
zemunica u sumi tako da smo morali poci prema Srebrenici.
Hiljade cetnickih granata su nas istjerale iz Srebrenice prema
bazi UN-a u Potocarima i Fabrici akumulatora gdje je bila glavna baza.
Tu sam bila utorak, srijedu i cetvrtak. Vidjela sam sve i svasta ali mi je
u najdubljem sjecanju ostao ovaj stravican dogadjaj.
Jedna zena je sjedila pored puta ispred zicane ograde fabrike
gdje smo bili smjesteni i drzala je dijete na krilu. Ljuljuskala je dijete
koje nije imalo ni godinu dana. Nije jos ni progovorilo. Dijete je plakalo.
Prisao je jedan cetnik i pitao je, zasto dijete place? Rekla je da je
gladno.
– Daj ga ovamo da ga mi nahranimo, zapovjedio je smijuci se.
zena je samo nijemo pogledala u njega.
Lijevom je rukom pomakao cebe s glave djeteta, a desnom je
isukao veliki noz i presjekao djetetu vrat. zena je vrisnula oblivena
krvlju. Zgrozila sam se od uzasa. Gledam tog koljaca koji se opet
obratio toj jadnoj zeni:– Vidis kako ga mi mozemo usutkati da ne place! Vidis kako sam
ga ja nahranio, pa sad ne place! Cinicki se nasmijao i poceo se
udaljavati. zena je gotovo skamenjena, cvrsto privila dijete uz sebe,
pustajuci poneki bolni krik.
– Dragi Boze, ako te ima, zasto ne ucinis da se ovaj koljac paralise
i ukoci! sta mucini jedna ptica Bozija, rekla sam. cetnik je to cuo i
vratio se. Pitao je ko je to rekao. Ja sam povila i sagnula glavu. Pomislila
sam i mene ce zaklati. Pridruzio mu se zatim jos jedan cetnik. Stajali
su tu desetak minuta i onda se okrenuse i odose prema rijeci, nedaleko
od kampa. Tamo su vec ranije odvodili nase muskarce.
Isto vece cestom su prolazili kamioni prema Srebrenici. cuo se
sapat medu narodom, – Voze nase sto su zaklani?!
Sutradan sam se ukrcala u autobus iz kojeg sam povremeno
podizala glavu gledajuci kuda idemo. Pored puta, meni nepoznatom
mjestu, vidjela sam trojicu zaklanih. Rojevi muha su napadali na leseve.
Kad smo stigli u Tiscu, tu je bilo dosta nasih zarobljenika. Jedan je
covjek bio paralizovan, ali ni njemu cetnici nisu dali da krene sa nama.
Pomogli bi smo mu, ali nam nisu dozvolili. Ostao je iza nas.in reply to: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. #37120Izjava 3A. S. rodjena 1938. godine u selu Zaluzje (Opstina Bratunac).
Kada su cetnici napali na Zaluzje mjestani ovog sela
pobjegli su prema Potocarima i Srebrenici.
Oko godinu dana smo proveli u zemunicama iskopanim u
zemlji. Selo je bilo popaljeno, ali su se nasi ljudi spustali do sela u
potrazi za hranom. To je trajalo sve dok nas cetnici nisu istjerali iz
zemunica u sumi tako da smo morali poci prema Srebrenici.
Hiljade cetnickih granata su nas istjerale iz Srebrenice prema
bazi UN-a u Potocarima i Fabrici akumulatora gdje je bila glavna baza.
Tu sam bila utorak, srijedu i cetvrtak. Vidjela sam sve i svasta ali mi je
u najdubljem sjecanju ostao ovaj stravican dogadjaj.
Jedna zena je sjedila pored puta ispred zicane ograde fabrike
gdje smo bili smjesteni i drzala je dijete na krilu. Ljuljuskala je dijete
koje nije imalo ni godinu dana. Nije jos ni progovorilo. Dijete je plakalo.
Prisao je jedan cetnik i pitao je, zasto dijete place? Rekla je da je
gladno.
– Daj ga ovamo da ga mi nahranimo, zapovjedio je smijuci se.
zena je samo nijemo pogledala u njega.
Lijevom je rukom pomakao cebe s glave djeteta, a desnom je
isukao veliki noz i presjekao djetetu vrat. zena je vrisnula oblivena
krvlju. Zgrozila sam se od uzasa. Gledam tog koljaca koji se opet
obratio toj jadnoj zeni:– Vidis kako ga mi mozemo usutkati da ne place! Vidis kako sam
ga ja nahranio, pa sad ne place! Cinicki se nasmijao i poceo se
udaljavati. zena je gotovo skamenjena, cvrsto privila dijete uz sebe,
pustajuci poneki bolni krik.
– Dragi Boze, ako te ima, zasto ne ucinis da se ovaj koljac paralise
i ukoci! sta mucini jedna ptica Bozija, rekla sam. cetnik je to cuo i
vratio se. Pitao je ko je to rekao. Ja sam povila i sagnula glavu. Pomislila
sam i mene ce zaklati. Pridruzio mu se zatim jos jedan cetnik. Stajali
su tu desetak minuta i onda se okrenuse i odose prema rijeci, nedaleko
od kampa. Tamo su vec ranije odvodili nase muskarce.
Isto vece cestom su prolazili kamioni prema Srebrenici. cuo se
sapat medu narodom, – Voze nase sto su zaklani?!
Sutradan sam se ukrcala u autobus iz kojeg sam povremeno
podizala glavu gledajuci kuda idemo. Pored puta, meni nepoznatom
mjestu, vidjela sam trojicu zaklanih. Rojevi muha su napadali na leseve.
Kad smo stigli u Tiscu, tu je bilo dosta nasih zarobljenika. Jedan je
covjek bio paralizovan, ali ni njemu cetnici nisu dali da krene sa nama.
Pomogli bi smo mu, ali nam nisu dozvolili. Ostao je iza nas.in reply to: Srebrenica #37063Zahvalnost neka je Allahu stvoritelju svjetova. Molim Svevisnjeg da svojom kaznom i svojom moci kazni sve one koji se u ovom filmu pominju kako egzekutori i ucesnici (junaci) nad svezanim i zarobljenim Muslimanima.
Posebnu dovu upucujem Milosniku da ponizi sve koji mislise i koji i danas misle da se je trebalo nesto ovako desiti.
Molim te Svevisnji Boze omoguci da se niti jedan od dzellata ne ostane izvan dometa pravde.Ponizi ih kao i njihove potomke da se u buducim pokoljenjima od njihovih potomaka nebi desavale slicne stvari AMIN.A oni koji se i danas srbaju i misle da su nebeski narod
pozivam neka nadju bar malo savjesti i neka do kraja pogledaju ovaj snimak,pa neka odluce jeli to bilo junastvo ili grijeh i kukavicluk od njihovih vozdova.Kome je ovo junastvo i pravda garantujem mu da nije normalana osoba, i mislim da im ni ljekari nemogu pomoci.
in reply to: Srebrenica #37075Zahvalnost neka je Allahu stvoritelju svjetova. Molim Svevisnjeg da svojom kaznom i svojom moci kazni sve one koji se u ovom filmu pominju kako egzekutori i ucesnici (junaci) nad svezanim i zarobljenim Muslimanima.
Posebnu dovu upucujem Milosniku da ponizi sve koji mislise i koji i danas misle da se je trebalo nesto ovako desiti.
Molim te Svevisnji Boze omoguci da se niti jedan od dzellata ne ostane izvan dometa pravde.Ponizi ih kao i njihove potomke da se u buducim pokoljenjima od njihovih potomaka nebi desavale slicne stvari AMIN.A oni koji se i danas srbaju i misle da su nebeski narod
pozivam neka nadju bar malo savjesti i neka do kraja pogledaju ovaj snimak,pa neka odluce jeli to bilo junastvo ili grijeh i kukavicluk od njihovih vozdova.Kome je ovo junastvo i pravda garantujem mu da nije normalana osoba, i mislim da im ni ljekari nemogu pomoci.
in reply to: Al i ovo treba da se zna #36990 -
AuthorPosts
