Eto, meni je nekako, kad odem u Bosnu i Hercegovinu, vrijeme najdragocjenije. Toliko toga lijepog u toj nasoj malehnoj al’ ponosnoj i prkosnoj ima, da se covjek rastrgne i opet pola onog planiranog ne obavi. Ja obicno imam priliku da odem “dole” svake dvije godine pa je mozda i to razlog sto se puno toga zeli a moalo odradi. A Teva i njegova Esma stignu cini mi se sve pa i vise, svaka cast. Sinoc sam razgovarao s mamom, pa ha se javi na telefon vidim nekako raspolozena i pricljiva. Pitam se Boze sta li je bilo pa se ona ovako razveselila, kad ono Teva i Esma bili u posjeti. Nista starijem insanu nema draze nego kad ga se neko sjeti i obidje ga, ko da se ponovo rodi, e bas takva je moja mama bila posle njihove posjete, k’o preporodjena tim vise sto ove godine ja necu ici “dole”. A sad sto se hrane tice, postavila je ono sto se naslo, vazda je kod nas tako bilo. Kad vidjeh “Cembilje” ili kako bi ih moj babo a.r. ponekad zvao “Bubnjici” kad bi zaisci tamo iza aksama staged za meze, su mi zamirisali sa slike i voda mi je posla niz usta. Vala je mogla poslati jedan i sinu, isplatilo bi se otici do Holandije s flasom “Kabarne Suvinjon” pa izcejfiti. Zato ovom prilikom zelim javno da se zahvalim Tevi i Esmi sto mi obradovase majku svojom posjetom a pivu cu platiti kad se sretnemo u Parizu za koji dan.B)
