-
Post count: 2088Post count: 2088Post count: 2088
Jos jedna povratnicka prica naseg Zambija i Ermina. Ovaj put su bili u Kruscici kod Alije Vrazalice i njegove supruge Ramize.Slijedi njihova prica.
Petak je popodne, kisa hoce i nece, nekakvi se oblaci navukli iznad nase carsije. Gledam to iduci niz Toplik pa do Vatrogasnog, a onda na krivini ozivi u meni slika raje iz Kruscice.Vidim Irmu kako sa malom rajom igra lopte na pijaci. Odozgo ide Fikret-Nalet s cigarom u ustima, umijesa se medju malu raju kao da i on igra lopte. Vidim Hapeta kako ga tjera da pusti malu raju da igraju lopte, a da oni idu u Slatko ćose.
Jedan trenutak i vratih se u stvarnost. Dragi Boze, sto ti je zivot. Protrljah oci i svatih da sam budan sanjao.U tom snu i sjecanju dodjoh u avliju naseg dragog sugradjanina i komsije Alage-Alije Vrazalice. Nadjoh ga na stepenicama nosi naramak drva i sa osmijehom nazva selam govoreci:
“Bujrum Pavice, kojim poslom?”.
U dvije – tri rijeci ja objasnih a stara ljudina s odusevljenjem prihvati nas prijedlog i poce svoju pricu:
„Moj Zambi, nije ovo meni prvi povratak u Rogaticu, rece Alaga, pa podize naocale i duboko udahnu.
„Jah tako je to, i nastavi:
“Poslije onog rata sam bio po domovima, 1950 godine u Bosanskom Šamcu. Dragi Boze, ja sam svaki dan saanjao svoju Rogaticu i zelio kamen i kaldrmu na nasoj carsiji, ali dozivio sam sa svojom Ramizom i sa svojom djecom da ponovo napustim Rogaticu, ne svojom voljom.
Prvi konvoji i autobusi koji su krenuli iz Sarajeva prema Gorazdu, bio sam u njima,samo da prodjem i vidim svoju Rogaticu. Sta ces, to je jace od mene. Vratio sam se na isti dan kao i nas Fadil Talovic, 12.03.2001 godine.
Cak sam i tri noci nocio skupa sa njim u njegovom stanu na Trgu. Gledam i slusam tog covjeka, i sa kojim odusevljenjem govori o tom vremenu, o povratku i zivotu u svojoj avliji.
“Mogu ti reci Zambi, nastavlja Alaga, da sam mogao zivjeti u Brezi gdje imam kucu i imanje. Sve je to lijepo, ali nista bez moje avlije, moje Rakitnice, moje Kruscice, svoj na svome. Avlija puna unucadi, imam ih Bogu hvala petero. Svaki vikend su tu moja djeca, sin Asim i kcer Amela.Unucadi ljetni raspust provode u Rogatici, pa imam osjecaj da me podmladjuju, ipak ja imam i dosta godina. Davno je bila 1937 godina kad sam se rodio, ali sudbina je htjela da dva puta idem iz rodnog grada i da mu se vracam. Tako je valjda sudjeno, ali Bogu hvala, ziva glava i celjad sva na broju.
Jedino mi je problem sto moja Ramiza nije dobrog zdravlja, zastade Alaga, i sa sjetom pogleda svoju Ramizu, koja je svo vrijeme slusala njegovu pricu, pa u tom momentu progovori ta ljudska velicina koju svi dobro znamo, jer nas je mnoge izlijecila i posavjetovala kako koji lijek da trosimo. Sa njenim specificnim osmijehom rece :
“Bogme djeco ovaj rat mi je donio dosta zdrastvenih problema, ne mogu na noge. Dva puta sam operisala kuk, pa me to boli i nervira, jer ja sam osoba koja je cijeli zivot na nogama i u pokretu i ne mogu biti besposlena”, govori majka koja je rodila dvoje izuzetne djece, Amelu i Asima na koje su ponosni ovi casni roditelji.
Upitah moje drage sagovornike kakvi su komsijski odnosi a oni u glas rekose: „Nije to kao nekad, i Alaga dalje nastavlja : „Tacno je da smo jedini povratnici u Kruscici , i svjesni smo da mnoge stvari nece nikad biti kao sto su bile, ali nemamo zbilja nikakvih problema. Ako hoces ocjenu, oni su dobri, po tom pitanju nemamo problema.
A vasa bezbijednost i sigurnost, umijesah se? Alaga se nasmija pa rece: “Oni po Hrasnici i Ilidzi imaju vise problema po tom pitanju nego mi. Nas niko ne napada, niti pljacka. Eto ja zasad toliko, sto se mene tice.
Hvala ti Alaga, tebi i teti Ramizi na iskrenosti, ali ako mozes jos da mi kazes, sta bi ovom prilikom porucio rogatickoj raji :”Pozdravljam ih sve sirom svijeta i zelim im sve najbolje u zivotu. Svuda je lijepo, ali gdje je Ljun tu je naj ljepse“.
U posjeti povratnicima, Regini i Redzi Resulovic
Jos jedna u nizu prica o povratnicima u Rogatici. Zambi i Ermin su ovaj put u posjeti Redzi Resulovicu i njegovoj supruzi Regini. Nasi vrijedni dopisnici su neumorni. Mi u dijaspori a i Rogaticani u BiH smo im zaista zahvalni na njihovom trudu i pricama koje nas vracaju u nasu Rogaticu. Slijedi njihova prica.
Ponedjeljak je popodne, lijep i suncan dan .Krenuh sa Erminom na vrh Holuca ,idemo niz Grudu pa preko mosta ,vidim ima ribara na Rakitnici. Ona onako tece i sa sobom nosi nase uspomene ,nase djetinstvo,nase zivovanje. Okrenuh za trenutak glavu i vidjeh ispred stoji Šige i nesta barka oko Varburga. Kad dodjoh na Mejdan skup. Stoji,Toco, Nane, Pape, Kome, Bunjas, Kere, Duda,Tezga, Pava, i raspravljaju o derbiju Sarajeva i Želje. Malo naprijed vidim mamu kako glanca svog Tristaca i priprema ga za reli. Na jednom cujem zvuk sirene. Okrenem se , auto iza mene a ja na sred ceste, preko puta kuce Rusid-bega Ajanovica. O Boze, pa ja opet budan sanjam . Izvinem se vozacu i skrajcim . Asocijacije ,raja sa kojom sam rastao i stasavao, emocije su jace od mene .
Ermin se smije i kaze :”Ocito babo tebe vile nosaju”.
Nasmijah se, sta cu, to je jace od mene ,to je raja koju sam volio i volim. On je mlad, ima vremena, shvatice. I eto tako dodjoh do kuce nasih sugradjana i povratnika Redze i Regine Resulovica.Radost i odusevljenje nasih domacina. Nadjoh ih ispod kuce, lopatali bastu .
“Dobro dosli, rece Redzaga, ljudina oronulog zdravlja . Šta ce biti pa mi Pavice dodjose.
Objasnim mu razlog naseg dolaska, a u tom momentu se pojavi drago lice, svima nama poznato, teta Regina. Sad cu ja, rece ona. Sjedi teta Regina, hocemo da razgovaramo o vasem zivotu o vasim problemima .Poslusa teta Regina i sjede.
Moj Zambi rece Redzaga i nastavi:
Prosli smo izuzetno tezak period u zivotu. Kad ono zahujalo ja i Regina smo sprovedeni u Srednjoslolski centar ,e tada pocinju nase muke. Zao mi je sto o ovom moram da pricam ali to je dio moga zivota, dio mene. Dobio sam silne batine u Rasadniku ,pa iz rasadnika u logor Batkovice kod Bijeljine. Sedam mjeseci, govori mi to starina, a suze mu same teku. Tesko mi je kao covjeku sto ovo slusam i sto covjek kao Redzaga i svi njemu slicni prodjose kroz ovaj program, samo zbog jedne stvari, samo zbog imena i prezimena. Najednom prekinuh ovu tesku situaciju drugim pitanjem ,a teta Regina poce govor kroz suze.Tada su me razdvojili od mog Redze. Mene su dovukli do Dobrinje. Presla sam na nasu stranu ni dan danas ne znam kako ,i tada sam odsjela u Kiseljaku a poslije toga u Plocama, kroz suze govori ova iskrena 70-godisnja starica.Tada sam moj sine dobila i secer.Ja i moja Elvira odosmo u moje rodne Ploce sedam mjeseci, jako dug period ,nista ne znadoh za Redzu. Dan –godina,ali nakon svega, Bogu hvala, proslo je, ne ponovilo se .
Upitah, kako i od cega zive da bih skrenuo paznju na lakse teme .
Od 146 KM ,moje penzije rece Redzaga, i nastavi. Oboje smo bolesni i veci dio ove penzije ide na lijekove. Ono sto fali nadomjesti moja kcerka Elvira, dragi joj Bog dao sve najbolje u zivotu. Moja Elvira je svaki vikend kod nas,i pomaze nam. Ne zelim da zaboravim moju sestru Timku koja je u Australiji i ona je penzioner ali nas se sjeti pa nam ona posalje od svoje skromne penzije govori Redzaga drhtavim glasom i nastavlja. Boli me to i tesko mi je,ali ovo teska srca moram reci i opet bijica suza :Moj sin Elkaz je takodje u Australiji, ponekad,napise pismo i to je sve. Postavljam mnoga pitanja sebi ,gdje sam pogrijesio,gdje sam se ogrijesio,pa ovo prezivljavam sa dubokim bolom u dusi pa mu porucujem, SINE BAR MI SE JAVI ,OCU NE TREBAJU PARE, NE TREBA NISTA,SAMO DA TE CUJEM I VIDIM.
“Zambi tesko mi je ,boli me to,znam da ovo sto rekoh nije za ovu priliku ali molim te napisi ovako kako sam ti rekao” .Hocu rekoh.
Molim vas hocete li mi reci kakav odnos imate sa komsijama , o vasoj bezbjednosti :
Sto se tice komsija imam mnogo dobre odnose ,postuju moje godine i uvijek su tu,evo vidis ovdje gdje sjedimo to mi je mini frizerski salon,moj hobi- frizer. Dodju, osisaju se samo za jednu KM, bas za marku rekoh ,da da za 1 KM.
Sto se tice bezbjednosti, bezbijedan sam vala,niti me ko dira niti vrijedja,ljudi me postuju i mene i moju Reginu. Po tom pitanju sve je u redu.
Eto toliko zasad od nas zelim ovom prilikom da pozdravim svu nasu raju u cijelom svijetu i da im pozelimo mnogo zdravlja i napretka, pa bujrum svratite .
Sa nasim Redzom u ovom dijelu Rogatice zive povratnici :
1. Hrustembeg Medosevic
2. Ismetaga Pasic sa suprugom
3.Mustafa Pavica
4.Hajrudin Ajanovic sa suprugom
5.Hasib Torlak
6.Mujo Mesic
Na Plandistu zive povratnici:
1.Nezir Dzebo sa suprugom
2.Bekto Hasanovic sa suprugom
3.Fadil Misic sa suprugom
Prvi cvjetovi rogatickog behara
Evo jos jedne price naseg Zambija inspirisane rogatickim beharom i sjecanjem na njegovog najboljeg druga , koga je nakon 16 godina prvi put cuo i vidio putem MSN-a. Prica je dirljiva i pokazuje na specifican nacin koliko je to rogaticko tkivo razoreno i koliko jedni drugima nedostajemo. Zambi vidi jedinu sansu u povratku ostalih u Rogaticu, nada se tome i spreman je uciniti sve da se to i ostvari. Da li i na drugoj strani ima spremnosti za to? Evo Zambi sa odusevljenjem konstatuje da ima i iznosi prvi slucaj spremnosti povratka iz dijaspore, koji uporedjuje sa rogatickim beharom. A sve pocenje sa prvim cjetovima behara a zavrsava sa plodovima sto je i prirodan slijed svih desavanja.Evo Zambijeve price.
ROGATICKI BEHAR
Dragi moji sugradjani ovom prilikom zelim vam pokazati par snimaka naseg behara iz Podhrida,Gracanice,i Toplika. Danas popodne ponedjeljak 07.04.2008 godine ispunjen sam odusevljenjem koje sam dozivio. Danas sam nakon 16 godina preko MSN -a vidio i cuo mog Salan Elvedina-Kevu. Vjerujte mi jos sam pod tim impresijama i jos mi srce treperi od radosti. Vidio sam nakon toliko godina po meni rogatickog heroja ,iskrenog prijatelja,vrhunskog covjeka velikog srca .Moram da napisem ovo sto mislim o mom dragom Kevi ,mom izvidjacu ,mom jaranu,covjeku koji je za mnoge zaboravljen. Tesko je bio ranjen na Ljunu. Prebacivan je u razne zemlje na lijecenje, a da za njega malo ko zna. Danas je trenutno u Finskoj. Ima svoju zlatnu suprugu Dadu i malu jednogodisnju kcerkicu, malu princezu Ajlu. Keva zivi svoj zivot u tudjini i masta o svom povratku u svoj Podljun.
Ja javno obecavam da cu uciniti sve da mu se stvore ti uslovi, ako Bog da, da nikne kuca na njegovoj babovini, pa da nas Keva dodje u Rogaticu i da nas bude vise. Pisem ovo da demantujem mnoge koji kazu: „ Mi koji smo u tudjini nikad se necemo vratiti u svoju Rogaticu“. Ali kako vidite ima zelje i htijenja naseg Keve i njegove Dade. Ovo je za sad prvi konkretan primjer a ja se nadam ubrzo da ce se javiti mnogi sa istom zeljom.Dragi moji Rogaticani, ja sam vam na raspolaganju, bujrum! Zelim mom i vasem Kevi i njegovoj porodici da im ovaj period do povratka prodje sa lakocom i bez problema i da mi sto prije dodje. Mozda se pitate zasto sam ovom tekstu dao naslov ROGATICKI BEHAR . Asocijacija na trenutno vrijeme, ali i Keva je prvi Rogaticki behar.
Post count: 2088U posjeti povratnicima u Brcigovo
Nasa ekipa dopisnika iz Rogatice je bila u posjeti povratnicima u Brcigovo. Svi oni koji su prezivjeli ratne dane na ovim prostorima, znaju sta je znacilo Brcigovo u tim teskim vremenima. Takvo Brcigovo su cinili njegovi stanovnici kojima cemo biti zahvalni za sve sto su ucinili za izbjeglice protjerane u toku rata sa svojih ognjista.
Zambi sa najmladjim sinom Nerminom je napravio jos jednu dirljivu pricu o nasim povratnicima.
Imadoh nijet sa mojim Nerminom otici kod povratnika Osmana Becirovica, starine koji je, u ono vrijeme kad je zaholujalo, sa Hakijom Ferizovicem organizovao prihvat izbjeglica iz nase carsije. Ti ljudi su izvukli nase ranjene kad bijase napadnuta kolona izbjeglica u dolini Prace, na nekadasnjoj uskotracnoj pruzi izmedju tunela.
Rekose nam da je prije sedam dana otisao u Sarajevo na lijecenje. Noge izdaju starinu. Deminirao je sam vecu teritoriju sela Brcigova.Vracajuci se iz sela predjosmo potok,pa naidjosmo ispod velikog oraha. Vidimo u avliji dvoje staraca bore se da prezagaju drvo.
Pridjosmo Nermin i ja, te uradismo to za njih.Dodjosmo u avliju Munibage i tete Mejreme Alic.Obradovali se, pa vele: „Ostavite to hajde da se popije kahva i poprica“ rece teta Mejrema i u par koraka hitra starica se nadje u kuci. Sjedosmo za sto ispred kuce. Starina Munib, oronulog zdravlja, sjeda i odpuhuje. Gledam tog diva, znajuci ga od ranije kao izuzetno fizicki jakog covjeka,koga je bolest shrvala. Dva mozdana udara, pa kad govori tesko i nepovezano izgovara rijeci ali razumijem sta zeli reci.Sali se ova starina na medicinski tretman u Sarajevu pa mi rece: “Ovdje cu ja da umrem. Meni samo treba efendija i nista drugo”izgovori to starina. Isaretom mi pokazuje da pisem kako govori.
U tom momentu dodje teta Mejrema, donese kahvu i sjede za sto da sipa. Upitah je kad su se vratili ,kako zive svoj povratnicki zivot? Koji su problemi sa kojima se susrecu?
Vidis sine sve kako mi je ,imam teskog bolesnika,ali to nije od juce vec evo sest godina od kako smo se vratili. Vratili smo se 2002 godine, tada nam je rekonstruisana kuca. Nismo prozivjeli ono sto su nasi seljani koji su se vratili u Aprilu 2001 godine u satorsko naselje koje je bilo kod skole. Napravi se kuca a nema struje. Zavida sto uradis i uradio si. Nije bio lahak zivot pod svijecama, haman smo bili obnevidjeli ali Bogu hvala struja je dosla u decembru 2006 godine. Mi je dobismo ali nemogu prezaliti sto mi komsije, dva brata, Avdo I Ismet Alic ne dobise za zivota. Eto to su dvojica komsija koja su bila u satoru tri zime ,bili operisani i umrijese ne docekavsi struju. U njihove kuce struja dodje poslije njihove smrti. Eto dva brata pa umrijese u pet mijeseci razlike, Avdo 01.09.2006 a Ismet 08.02.2007 godine.Imamo velikih problema sa putem. Pisali smo,molili ali nista. Mala je briga lokalne zajednice, jos polazemo nade u nase prvake Camdziju Kemu i Kurtica Uzeira. Mislim da je nase selo to zasluzilo i u ratu mislim da smo se casno oduzili nasim Rogaticanima. Dolaze li vam djeca, obilaze li vas, upitah ?
Bogami dolaze, pogotovo moj sin Sadik koji radi u bolnici Kosevo kao vozac. Evo neki dan mi je kupio i kravu da ja i stari imamo taj litar mlijeka. Svakodnevno zove i brine o nama. Imam ja sina Nezira koji je u Australiji, kojeg ovom prilikom selamimo i ja i babo Munib.Ima li komsija, dolaze li ?
Ima sine, dodju i obidju i mene i Muniba. Nekad je ovo selo vrvilo od mladosti i zivota ali kako dolaze nesretna vremena tako i odnose mladost i zivot iz naseg sela. Eto npr. u drugom svijetskom ratu iz Brcigova su poginula 73 momka i pet zena a u ovom ratu 10 mladih i to sehida koji polozise zivote za nasu BiH. Izgidose u gradovima koji su bili u okruzenju u Sarajevu i Gorazdu.
Poginuli:
1.ENES CAUSEVIC
2.SEAD CAUSEVIC
3.JUSO BECIROVIC
4.FAHRO KURTIC
5.AGO ALIC
6.SMAJO ALIC
7.MERSUD ( MUJO) ALIC
8.AVDO ( MUJO) ALIC
9.AVDO (RAMIZ) ALIC
10.VEHID PRUTINA
Pomenuh sinove Muje Alica ali i on je ubijen sa suprugom Dzirkom,14 Marta 1993 godine. Pogide nam od granate i Hasib Causevic, Neka im je vijecni rahmet ,izgovara starica Mejrema sa suzama u ocima.
Kakvi su vam komsijski odnosi sa Srbima ,imate li problema?
Bogme sine sto se tice toga nemamo nikakvih problema. Rijetko koga od njih i vidjamo a rijetko i prolaze kroz selo. Ja ne znam kako je na drugim mjestima ali mi u Brcigovu tih problema nemamo.
Hvala vam na dobrodoslici i na iskrenom razgovoru. Jos da vas upitam sta bi ste porucili nasim rogaticanima sirom svijeta ?
Prvo da poselamimo naseg sina Nezira Alica u Australiji i da nam sto prije dodje a nasim Rogaticanima sve najbolje u zivotu njima i njihovim porodicama. Nadam se da ce se sjetiti i nas iz Brcigova.Posjeta povratnicima u Tusine
Jos jedna posjeta povratnicima. Ovaj put je Zambi bio u Tusinama. Evo ocemu nam ovaj put prica.
Subota je 19 April. Dan je suncan i lijep. Povjetarac nosi behar,i suho lisce. Ja kao i uvjek vikendom na selu.Odmaram dusu, uzivam u proljecu, beharu,cvrkutu ptica. Gledam gore prema Jacenu a na visini kruze jastrebovi i cekaju momenat da u brisucem letu uhvate plijen. Gledam ih i kontam, gore nemaju sta uloviti. Gledajuci ih i slusajuci njihov povremeni pisak, odlucih otici u Tusine. Ali odoh prvo na Jacen pa cu onda odluciti da li cu u Tusine niz Bukovinu ili okolo putem na Vranice pa u Tusine.
Ovoga puta krenuh sam jer moj Nermin ostade kod nane da joj pomogne cuvati ovce i jagnjadi. Krenuh polahko uz brdo i izadjoh na Kosu. Cujem dolazi pucanj odnekle sa Pljeska. Lovci pucaju a cujem i lavez pasa. Idem polahko putem koji je skoro zarasto. Preskacem hrastove koji su od silnog vjetra popadali po putu. Ko ce znati kad su popadali.Iduci, naviru mi sjecanja. Ovaj put nikad nije bio pust. Uvijek si mogao nekog sresti, a sada????
Prodjoh ovih 200 metara do stadiona, mjesta gdje je raja iz Brcigova i sa Jacena igrala lopte. Dragi Boze nema nikog osim breza koje su se poredale pored stadionu kao svjedoci da je ovde bio zivot. Idem dalje kroz sumu i u narednih 50 metara providje se crveni krov od novosagradjene kuce. Kuca je od povratnika Edina -Ede Aganovica, a odmah desno je mezarje. Mezarje Aganovica i Smajlovica. Proucih Fatihu svim rahmetlijama .Stojim pored mezara Sacira ( Ibre) Smajlovica, mladog covjeka koji izgubi zivot nesretnim slucajem medju prvim na samom pocetku rata. Koliko me sjecanje sluzi maj ili juni 1992 godine. Gledam mezar a sjecanja naviru. Samo sto su djematlije pocele da zatrpavaju mejt rafali sa Borca iz okoline ,ljudi polijegase na zemlju ,nastade panika. Ljudi se razbjezase niz bukovinu prema Tusinama. Vratise se u sumrk i obavise ono sto nam je po serijatu obaveza.Ta slika mi ne izlazi iz pamcenja zu razmisljanje iz kojeg se postavlja pitanje, jeli moguce da ima takvih umova ,da li je njima ista sveto, o dragi i samilosni Boze?????U tom razmisljanju, u nekom bunilu ja sam okrenuo niz put na Vranice. Kad dodjoh na raskrsnicu upitam se sto ne sidjoh niz Bukovinu jer tim pravcem sam za pet-sest minuta u Tusinama kod Hadjije Smaila-Smaje Alagica. Dragi Boze, bas svaka stopa ove zemlje te asocira i podsjeca na ljude koji ni krivi ni duzni dozivjese pogrom. Poubijani na zvijerski nacin. Predamnom slika zivog stita. Ne mogu dalje, sjedoh i zapalih cigaru, jednu, drugu. Ko zna kako dugo sam sjedio? Iz tog bunila me prenu sirena iz necijeg Golfa. Ljudi me poznaju a Bog me ubio ako znam ko je. Ja mahinalno digoh ruku, pozdravih i kazem sam sebi,Tobe JARABI-Tobe Stakvrlah. Dodjoh sebi, krenuh uzurbanim korakom izlokvanim putem. Stigoh u Tusine. Silazim pred kucu naseg povratnika kojeg nasa starija generacija sigurno poznaje. Dodjoh pred vrata Hadji Smaila-Smaje Alagica, viseg medicinskog tehnicara. Hajde hajde Zambi, koji vjetar tebe donese. Doceka me Hadjija na ulaznim vratima. Nazvah Sellam pa ukratko objasnih razlog svog dolaska. Bujrum, Bujrum nema problema.
Dragi Hadzija kako zdravlje? Kako prolaze povratnicki dani ?,Kako se zivi?
Bogu sucur, hvala Allahu na njegovom davanju dobro, Zivim normalno u svom rahatluku i u svom dobru.Sto se tice povratnickih dana idu polahko ali sigurno. Vidis i sam, ovde se uvjek ima sta raditi. Babo Nezir, iako ima 80 godina , povazdan je za ovcama. Sucur Bogu zdravlje ga jos dobro sluzi. Eto on svaki dan cuva 53 brava( ovce). Masala rekoh ,jasta nastavlja Hadzija Smajo. Vratili smo se 5 maja 2002 godine ovde na ledinu,ali dragom Allahu hvala, 10 oktobra iste godine uselili smo u novosagradjenu kucu.
Dragi Hadzija reci mi gdje tebe zatece rat i kako prodje kroz tu oluju?????
Pogleda me pa duboko udahnu a onda progovori.
Ovo balkansko ludilo me zateklo prvo u Hrvatskoj. U Sibeniku ,a onda nekako se izvucem i dodjem u Bosnu, u Banja Luku. Ko velim ovo je kratkog daha ,smirice se strasti ,kome je do rata? Ali jes djavola, potrefi me nastavak tog ludila u Banja Luci a kako sam otisao iz Banja Luke i otisao u Travnik to je duga i teska prica. Prikljucih se Armiji BiH u Travaniku odmah s pocetka rata. Bio sam u sanitetskoj sluzbi. U Kruscici kod Viteza sam bio tesko ranjen, govori mi Hadzija i pokazuje desnu ruku sa kojom ne moze nista raditi, ali to je ljudina vedrog duha, pun zivota. Ne dozvoljava on sebi vrijeme za tugu i samosazaljenje .Gledam, u kuci je sve na svom mijestu, cisto ,uredno,pedantno dok nam je pravio kafu. Dragi Hadzija, vidi ove ljepote, mogli bi kahvu piti i na avliji za hastalom. Hocu da vidim tvoje zumbule. Pa kad hoces, hajmo. Sjedosmo za hastal. Gledam u dolini magistralni put kroz Kukavice. Fino se vidi vila 1.0.2 ,plastenici nasih povratnika Caneta Dizdarevica. Polahko se vracam sebi od teskih trenutaka koje dozivljeh prije 40 minuta.
Sipa Hadzija lijevom rukom kahvu a osmijeh mu na licu. Vidis progovara ova ljudina :”Odem ti cesto u carsiju pa onda prohodam do bolnice i nazad. Zna se desiti da nevidim nikog poznatog pa mi i tesko padne, pogotovo na vas Rogaticane sta uradiste od svojih babovina i djedovina .Ma nismo svi, prekidoh tu temu ali hadzija se neda pa nastavlja. Zao mi je sto stare rogaticke familije odose. Odose ljudi maltene glavom bez obzira .
Hadzija molim te hoces li mi reci kad si obavio Hadz, prekidoh ga .
Dragom Allahu hvala 1994 godine. Bas one godine kad sam bio ranjen .Vidim hadzija da si rekao svoje misljene o Rogaticanima sto su otisli ali bih te zamolio da porucis nesto nasim Rogaticanima koji su rasuti po cijelom svijetu ?Eto kazes po cjelom svijetu ,jasta, da nevaljaju kao ljudi nebi ni bili . Neka im dragi Allah prosvijetli ,dadne Beriket i napredak. Nek su mi zivi i zdravi a ono sto nisu uradili kao ovi prvi neka dodzu i obnove svoje domove. Amin.
Kao sto ste vec mogli procitati iz teksta sa naslovne strane, Maida Lihic je predala zahtjev za ciscenje posjeda gdje stoji jos uvijek rusevina rahmetli Lambe i Djule.
U podljunskoj 33 bi uskoro moglo doci i do obnove porodicne kuce Lihica.
Evo kako to sada izgleda.
Majda redovno posjecuje nasu stranicu i informise se o zbivanjima u Rogatici.
Jucer 03.05.2008. godine je nas clan iz Cacka, Milisav Grubesevic – mikaele bio u posjeti Rogatici. Vijest se ne bi razlikovala ni po cemu od ostalih, svakodnevnih, da nije imala za cilj jedan zaista neuobicajen i lijep gest.
Mikaele je posjetio nasu povratnicku porodicu Pavica u Podhridu i tom prilikom im poklonio digitalni aparat sa pratecom opremom, kako bi mogli na nasim stranicama slati sto vise vijesti i prica iz Rogatice ali i u slici. Inace Mikaele je vec dugo clan „rogatica.com“ i redovno prati desavanja na nasoj stranici.
Za one koji ga ne poznaju cu napisati ukratko da se radi o covjeku i humanisti koji vec duzi perod pomaze Maidi Lihic da preboli porodicnu tragediju, ako je to uopste moguce. Preko nase stranice, u augustu 2006. godine je uspio prvi put nakon rata da uspostavi kontakt izmedju Maide i njene brace koji zive u Americi i sestre u Njemackoj.
Putem pisama je stupio u kontakt i sa Amorom Masovicem, kako bi se izvrsila exhumacija tijela Lihica Avde- Lambe, njegove supruge Djule i brata Lile. Exhumacija nije jos izvrsena jer se jos uvijek pouzdano ne zna gdje su tijela pokopana. Pretpostavlja se da su ukopani u Podljunu, negdje oko kuce ali nisu jos pronadjeni. Zato, ukoliko neko od nasih sugradjana nesto zna o ovome , trebalo bi da nam jave putem e-mail ili direktnim javljanjem u forumu.
Lijepo je kada mozemo da se otrgnemo od politike i politiziranja i pisemo o ljudskosti koja nema nacionalnosti, a Mikaele je svoju ljudskost pokazao u vise navrata. Zato pozelimo da nam se ovako lijepe stvari ponavljaju a ponavljace se samo onda kada “dobro” stavimo ipred “zla”. Ponavljace se kada sa istom revnoscu budemo pisali o lijepim gestovima i humanim ljudima koji nam bude nadu da moze biti i drugacije nego sto nam surova stvarnost pokazuje.Mikaele sa suprugom i Maidom prilikom prve posjete Rogatici.
- You must be logged in to reply to this topic.