[Sedina]

in reply to: slikarstvo #14722

Ovo je priča o Jakobu Esaloviću. Čovjeku sa Šiljinim licem. Još uvijek u sarajevskim arhivama pažljivi istraživač može naći iscrpnu dokumentaciju: zastrašujuće precizno faktografsko svjedočenje o Jakobovu životu. Ponegdje, onima što utonu u razmotavanje niti čije krake kačimo od jednog do drugog podatka, ta će dokumentacija biti zaprepašćujuća – možda to i jeste svojevrsna opomena da se takvo nešto nikada više ne desi. Bar ne u ovom gradu.

Jakob Esalović bijaše čovjek od krvi i mesa, stvorenje što je iz majčine utrobe izašlo da na ovome svijetu spozna samo patnju, surovost i nerazumijevanje. Jakob bijaše obilježen. Obilježen na najstravičniji zamisliv način – Šiljinim licem. Zahvaljujući višemjesečnom istraživanju i uz svesrdnu pomoć upravnika Instituta za historiografsku analizu, dr Jašarija, u stanju smo da vam u ovom broju ponudimo nevjerovatnu slagalicu životnog puta Jakoba Esalovića, čovjeka koji se rodio i umro u ovom gradu. U Sarajevu.

Rođenje i djetinjstvo

Mada spominjemo da je dokumentacija vezana za pokojnog Esalovića vrlo iscrpna, izvori oko tačnog datuma njegovog rođenja ponešto su kontroverzni. Dok izvodi iz Matičnog ureda, pohranjeni u arhivi Gradskog suda, kao datum Esalovićevog rođenja navode 18.3.1893., u spisima Više policijske uprave nailazimo na 23.5.1893. Kako god, i pored ove neodređenosti, oba izvora su bila saglasna u ostalim općim podacima. jakob bijaše rođen kao prvo dijete Egona Esalovića i Akšamice Rizalović.

Već samo jakobovo rođenje bijaše izazvalo pogolemu pozornost sarajevske čaršije, pogotovo rijetkih doktora ili ljudi sklonih nauci. Naime, mali Jakob faktički je bio rođen bez lica – tek sa sićušnim prorezima namjesto usta i nosa. No, i kao takvo, novorođenče je uspješno prebrodilo rođenje i, prema izvještaju Hamdije Sranovića, tada načelnika Pedijatriskog odjela u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu, nije pokazivalo nikakve znake zdravstvenih problema. Njegovi roditelji su prihvatili takvog kakav jeste, odgajajući malog Jakoba uz najveću roditeljsku brigu i pažnju.

Ipak, problemi su počeli u dobi kada je Jakob mogao imati oko pet godina. Postepeno, a zatim sve brže i nepredvidljivije, dječakovo lice počelo se formirati. Ali, kako! Dovoljno je pogledati iz tog perioda sačuvanu jedinu fotografiju malog Jakoba, koja, i pored požutjele emulzije nagrižene vremenom donekle približava njegov lik iz faze kada je formiranje dječakovog zakašnjelo pojavljenog lica bilo već okončano. Kada smo prvi put vidjeli tu fotografiju, bilo nam je teško povjerovati kako u pitanju nije nečija neukusna šala ili fotomontaža. Međutim, analize fotografdkih stručnjaka potvrdile su autentičnost snimka.

Na toj fotografiji vidimo Jakobovo lice strahovito izobličeno, no ipak ne bez nekog skrovenog reda, koji je mogao da izazove samo mučninu u stomaku. Umjesto nosa izašlo mu je jedno dugačko ispupčenje, završavajući se nosnicom veličine kestena, blješteće crne boje. Oči mi bijahu oble, jajasto nasađene iznad nosa što, avaj, bio je tek predvorjem dječakovih čudnovatih usta. Lice mu je već tad bilo izduženo, bez kose, ali sa tamnim prelivima iznad čela i pored ušiju koje predstavljaju možda najbizarniji dio Jakobovog lica. Uši su mu ovdje izdužene, poput nekorištenih rukava padajaći ispod lica, sve do ramena.

Prema iskazima doktora Jovića, koji nam je ostavio prvo potpunije vještačenje novoizraslog Jakobovog lica, to je bio fenomen kojem se nije moglo naći pandana u poznatoj historiji medicine i kojeg on, i pored doktorske disertacije branjene u Beču, nije bio kadar objasniti. U svakom slučaju, formiranje Jakobovog lica bilo je završeno do njegove desete godine. I tada, time kao da počinje njegovo životno prokletstvo. Ubrzo potom, nesretnim slučajem gine njegova majka kada je sa jedne građevinske skele pravo na njenu glavu kliznuo blok maltera. Tada je Jakob po prvi, po njegovu žalost ne i zadnji put, osjetio bol gubitka…

Krstaški rat pred Jakobom

Nakon tog preranog odlaska njegove majke, Jakob se povlači u sebe i biva izbačen iz sarajevske pučke škole, u čemu je, vjerujemo, mnogo više presudilo praznovjerje njegovih učitelja i razrednih drugova, nego što je bilo stvarnih razloga za donošenje tako drastične odluke. U isto vrijeme čaršijom se počinju raznositi ogovaranja i priče. Da li kao posljedica svega toga, Jakobov otac ubrzo gubi namještenje računovođe u trgovačkoj tvrtki „Kohn i sinovi“, a prema svjedočenju njihovih komšija s Alifakovca, gdje se Jakob sa ocem preselio nakon majčine smrti, oko i u njihovoj trošnoj kući se počinju dešavati svakojake neobične stvari.

Noću su se mogli čuti neobični zvukovi, kroz prozore je dopirala neprirodna svjetlost. Tek poslije, saznalo se da je to bila posljedica djelovanja stanovitog Angelica Domianija, čudnovatog došljaka za kojeg se ubrzo saznalo da je bio prijatelj Jakobovog oca iz mladosti. Otac Angelico Domiani – tada na studijskom putovanju kroz Bosnu – bio je u svom vremenu na glasu kao najperspektivniji vatikanski egzorcist. Nažalost, punija dokumentacija o ocu Domianiju, čak i uz naše veze u Vatikanu, ostala nam je nedostupna i neprovjerena, pa tako jedini izvor podataka za ovu epizodu nalazimo u hronikama tadašnjih novina. Čini se da se Jakobov otac pozvao na prijateljstvo s Domianijem, te zamolio oca Angelica da nad malim Jakobom izvrši obred istjerivanja đavola za kojeg je tada već potpuno rastrojeni Esalović stariji vjerovao da drži njegovog sina u vlasti.

Naravno, bile su to besmislice. No, ipak, nešto se tu krilo. U malom Jakobu krila se izvjesna moć koju ne treba pripisivati nečistim silama. Ta moć impresionirala je oca Domianija koji, užasnut, nakon tri dana napušta kuću na Alifakovcu i vraća se u Vatikan gdje se odmah povukao u meditaciju. Nikada otac Angelico nije htio razgovarati o tome šta je vidio i otkrio u ta tri dana. Jedino je, mnogo decenija docnije, u svojim poznatim memoarima „Moj krstaški rat“ o svemu tome napisao samo jednu rečenicu: „Samo jednom u životu osjetio sam pravi strah i užas. Samo jednom!“ Dugo vremena su razni tumači krajnje kontroverznog djela i života oca Domianija pokušavali da objasne ovu rečenicu. Nikad u tome niko nije uspio.

Rani jadi

U daljnjim godinama Jakobovog odrastanja, njegov otac, nakon neuspjeha s egzorcizmom, u potunosti zapušta sina, kao i svoj život. Strastveno se odaje kockanju i pijančenju, i iz tog perioda nemamo pouzdanih dokumenata koji bi posvjedočili o posljedicama koje je na Jakobovu pubertetsku psihu ostavio ovakav slijed događaja. Ali, naišli smo na jedno pismo datirano iz 1903. godine kojeg je Erdal Utrubić, jedan od tadašnjih istaknutih sarajevskih slikara-pejzažista, inače praški student i Vankin dobar kolega, poslao u Pariz Jean Giraffeu Stoulloneu, svome prijatelju i docentu na Sorboni. U pismu je Jakobovo ime pomenuto na krajnje intrigirajući način.

Naime, sudeći po ovom pismu, mladi Jakob, osamljen u svojoj izolaciji i prešutnom izgnanstvu u koje ga baci sarajevska čaršija, odušak je pronašao u slikarstvu. Sasvim slučajno, Utrubić je nabasao na neke Jakobove radove i u njima prepoznao izvorni, ali neukrotivi talent. Međutim, neki pasusi iz Utrubićeva pisma Stoulloneu mjestimično imaju veoma uznemirujući kontekst. Stoga, citirajmo upravo jedan od takvih fragmenata:

„…Talent čudesne imaginacije, ali i zastrašujuće vizije podjednako izbijaju sa slika mladog Jakoba Esalovića. Kao što ti rekoh, Jeane, mladić je najveći talent kojeg sam ikad sreo, takavi toliki da se ja sada pitam jesam li više od neukog djeteta pred onim što donose Jakobove slike. Uz malo kontrole i dodatnog rada, momak bi mogao postati senzacionalan. Ali, krasi ga čudan i nepredvidiv karakter. Motivi i vizije što ih oblikuje su neopisivi, dragi Jeane. Zastrašujući, nagovještavajući, opominjući, čak morbidni, rekao bih, te kao takvi neupotrebljivi za prezentaciju širim krugovima. Mladi Jakob ima vrlo čudne psihičke svjetonazore i uporno tvrdi da na svojim slikama zapravo prikazuje događaje koji će se desiti u budućnosti, da su to njegove vizije iz sna. Ne znam šta da ti kažem o svemu ovome. Ja lično pokušat ću da učinim sve ne bi li se Jakobov talent izbrusio i izveo na pravi put, ali, bojim se, šanse za takvo što, male su.“

Eto, tako je Utrubić komentirao neke rane Jakobove radove. Nažalost, iz ovog pisma ne saznajemo ništa više o samim motivima sa Jakobovih radova. Pa ipak, čudesna igra historije htjede da nam ostavi jednu bizarnu zabilješku bar o jednom radu iz tog perioda. Ezra Siledar, trgovac slikarskim materijalima, kod kojeg se Jakob snabdijevao bojama, kistovima i platnima, toliko je bio impresioniran jednom Jakobovom slikom da je napravio kratku bilješku na unutarnjoj strani korica svoje računovodstvene knjige. Prenosimo je u cjelosti:

„Grandiozna slika… veliki format, dramatična kompozicija. Prikazuje mnoštvo svijeta u panici. Nikada ne vidjeh takvu realnost u prikazivanju emocija U sredini gužve je veliki automobil. Na cesti, pored vozila, opružena su dva tijela: muškarac u uniformi i žena u skupocjenoj, svečanoj haljini. Oboje kao da na tijelu imaju rane od metaka. Dok posmatrah ovu užasnu slikariju, obuze me strahotni užas. Svakog časa sam očekivao da se platno rascijepi te i ja uletim unutra, ili da prizor sa slike jednostavno iscuri- toliko je sve to bilo zastrašujuće, realno, mada ne dokučih šta ova slika zapravo predstavlja.“

Ovako je pisao trgovac Ezra Siledar i pitao se šta slika predstavlja. Nije trebalo čekati mnogo pa da to i spozna. Nekoliko godina kasnije, 1914., na ulicama Sarajeva ubijen je prijestolonasljednik Austro-Ugarske monarhije. Već i površni pregled foto-dokumentacije sa mjesta zločina nepobitno upućuje na srodnost sa opisanom Jakobovom slikom. Slučajnost?

Dani ludila

Pitanje je šta bi dalje bilo s Jakobom i njegovim slikarskim radom da se ne desi nesreća koja će zauvijek i nepovratno izmijeniti njegov život. Na dan šestog maja te 1912., njegov otac se, kao i obično, te večeri kasno vratio kući, totalno pijan. Dok je palio kandilo, ispala mu je šibica i vatra odmah uhvati trošnu i neodržavanu kućicu na Alifakovcu. Kompletna kuća nestla je u vatrenoj havariji, a s njom se okonča i bijedni život Jakobova oca. Ali ono što je Jakoba definitivno ošinulo kao surova igra sudbine bijaše činjenica da je vatra uništila sve njegove slike na kojima je brižljivo radio godinama i koje su predstavljale sve što je imao od svog života. Takav udarac nije mogao prebroditi. Zapao je u neizrecivo stanje šoka i najprije biva priveden u Okuržni zatvor u cilju zaštite građana od iznenađujuće agresivnosti koju je počinjao iskazivati. Potom je prebačen u psihijatrijski sanatorij na Koševu. Iz ovog perioda nalazimo veoma malo podataka o Jakobovoj daljnjoj sudbini, no, znajući kakvi su uslovi vladali u sarajevskom zdravstvu, teško je pretpostaviti kako je ovaj boravak u ludnici Jakobu mogao donijeti ičega dobroga.

Već iz 1918. posjedujemo dokumentaciju koja nam jasno pojašnjava daljnja dešavanja u Jakobovu životu. Nakon kapitulacije austrijskog carstva, u Sarajevu je došlo do kraćeg rasula prije nego što su snage novooformljene Kraljevine Jugoslavije zauzele naš grad. Svi pacijenti Psihijatrijske klinike, iskoristivši opću pometnju u gradu, razbježaše se iz ludnice i razmiliše po Sarajevu.

Jakob, kao jedan od takvih, sa svojim zastrašujućim licem, preko kojega je stalno morao nositi masku, ipak nije mogao proći nazapaženo. Dani anarhije, straha i bezvlašća vladali su gradom i pitanje je šta bi se tada desilo, da li bi Jakob postao žrtvom raspomamljene sarajevske rulje, da ga u zaštitu nije uzeo Douglas Simpkins, dopisnik lista „Paris Sorem“, koji je čitav Prvi svjetski rat proveo izvještavajući s balkanskih ratišta. No, Simpkinsova dobra volja uskoro se pokazala dvoličnom. Uspio je Jakoba prokrijumčariti prvo iz Sarajeva, a potom iz Bosne, i prebacio ga u Sjedinjene Države. Da bi shvatiti Esalovićevu situaciju, dovoljno je spomenuti kako ga je za vrijeme transporta Simpkins držao u kavezu.

Konačno, iz tog perioda ponovo nalazimo konkretniju faktografiju. Kapetan prekookeanskog broda „Abraham“, koji je do obala Nove Engleske prevezao Simpkinsa i Jakoba, Eristis Rostopulović, u svom brodskom dnevniku – što se danas čuva britanskom Kraljevskom pomorskom institutu (zašto baš tu, znaju oni koji se sjećaju priče o samom Rostopuloviću) – dao je detaljan opis svog nesvakidašnjeg putnika zatočenog u kavezu. Kao da je želio tim iskrenim i dirljivim svjedočenjem umiriti vlastitu savjest glede toga što je za dobru novčanu nadoknadu postao suučesnikom u ovom duboko nemoralnom činu. Opis kapetana Rostopulovića ne samo da nam još jednom priziva čudovišni Jakobov izgled, već naširoko pripominje kako je Esalović tada bio jedno neuračunljivo, gotovo divlje stvorenje, čije je sve rjeđe trenutke lucidnosti Simpkins osujećivao drogama i sedativima, ubacujući ih u hranu nesretnog stvorenja.

Pošto su se iskrcali u SAD, Douglasu Simpkinsu nije trebalo mnogo da bi ostvario plan rođen još u Sarajevu, u prvom mahu kad je upoznao Jakoba. Kao čovjek željan brze zarade i slave, koju mu njegovo prilično amatersko pisanje nije nikada moglo pribaviti, Simpkins je ubrzo preduzeo turneju širom Amerike, prikazujući Jakoba u cirkuskoj šatri, držeći ga u lancima i u kavezu. U reklami za ovu bizarnu predstavu bijaše rečeno da je Jakob zvijer izopačene prirode, Božja kazna za udrugu sa Sotonom. Dakako, to jesu bile besmislice, no primitivna publika je hrlila pod šatru i već za koju godinu nalazimo Simpkinsa kao vrlo bogatog i slavnog čovjeka. Treba li posebno naglasiti kako Jakob od svega toga nije imao ni najmanje koristi? Usamljeniji i poniženiji nego ikada ranije, tavorio je u kavezu, nadajući se, sa još možda onim preostalim djelićem zdravog razuma, smrti kao jedinom spasenju.

Godine sreće?

Godine su tako prolazile. Pod imenom Čudesna tačka doktora Simpkinsa sa čudovištem ulovljenim u pustinjama afričkih prostranstava, Simpkins je i dalje naokolo vodao Jakoba, prikazujući ga poput obične životinje. No, tokom jedne od predstava u Los Angelesu, Jakoba je vidio jedan mladi crtač i animator imenom Walt Disney. Poznat kao veliki humanista, a zgađen ovakvim postupanjem s jednim, ipak, ljudskim stvorenjem, podigao je na noge lokalnu javnost sa zahtjevom da se Jakoba oslobodi i Simpkinsu bude onemogućeno daljnje bogaćenje na tuđoj muci.

Na sreću po Jakoba, akcija mladog Diseneya bila je uspješna. Godine 1921. Senatski sud Californije oduzeo je Jakoba Simpkinsu, zaplijenio mu svo bogatstvo i podigao optužnicu protiv ovog opakog manipulatora tuđom mukom. I pored novostečene slobode, zatičemo Esalovića ponovo u neizvjesnoj situaciji, jer mu je prijetio novi odlazak u sanatorij ili ludnicu. Ali Walter, koji u to vrijeme postiže prve veće animatorske uspjehe sa serijom crtanih filmova o zecu Oswaldu, odlučuje da zakonski preuzme Jakoba pod svoju skrb. O toj epizodi, mada šturo, može se pročitati u Disneyevim posthumno objavljenim memoarima.

Ono što Disney tu ne spominje jeste Jakobov brzi duhovni i fizički oporavak, koji je uslijedio u naredne dvije godine, i činjenica da je ponajviše bio uslovljen pažnjom što ju je Esaloviću ukazivala Disneyeva sinovica Emilia. Tu možemo samo nagađati. Da li je Jakob po prvi put osjetio ljubav koja mu je toliko nedostajala čitavog života? Da li je to bila ona sklopka u njegovoj tajanstvenoj psihi koju je trebalo okrenuti da bi Jakob, nakon svega što je prošao, ponovo imao pravo izbora da bude normalan, običan čovjek?

Kako god, već 1923. Jakoba nalazimo kao jednog od animatora u Disneyevim kalifornijskim studijima, gdje posao luđaćki cvjeta nakon što je Disney promovirao svog novog lika Mickey Mousea. Jakob je tokom oporavka pokazao svoje čudesne crtačke sposobnosti i nakon zaposlenja u studiju ubrzo je sa mjesta pomoćnog animatora uznapredovao do jednog od Disneyevih najbližih asistenata. Činilo se da stvari u njegovu životu konačno funkcioniraju kako treba; imao je posao u kojem je našao potpunu zadovoljštinu, zaboravivši na one strašne vizije koje su nekada, u Sarajevu, zaokupljale njegovu imginaciju.

Krio je svoju, kako pretpostavljamo, ljubav prema Disneyevoj sinovici Emiliji, jer takav nakazan kakav već jeste bio, plašio se da bi javno iskazivanje takve naklonosti izazvalo podsmijeh i prezir okoline. No, zaokupljen radom na animaciji, Jakob nije primjećivao zavist koja je bujala među njegovim kolegama koji nisu mogli podnijeti niti njegov pogled, niti fascinantan talenat i sposobnosti.

Ono što se zbilo početkom jeseni 1925. teško je sa sigurnošću razjasniti, čak i sa ovolike vremenske distance, bez obzira na sve izvore i dokumentaciju koju konsultiramo. Ono što jedino znamo jeste da je jadni Jakob opet nastradao. Neko je bio silovao Emiliju, potom je i zadavio. Doduše, neki potencijalni tragovi su vodili do Jakoba, ali je prije za vjerovati da je čitava afera bila plod smišljene urote, nego da je čovjek sa Šiljinim licem bio u stanju da počini jedan ovako opak zločin. U svakom slučaju, za njim je raspisana policijska tjeralica, ali ni nakon što se u potragu uključio FBI, nije mu se uspjelo ući u trag. Skrhani Disney, mučen sumnjom u Jakobovu nevinost, dugo vremena nije mogao preboljeti ovaj događaj. Ipak, mnogo godina kasnije, prema sjećanjima na Jakobov lik, stvara Šilju, crtanog junaka. Time se definira konačna i možda najveća bizarnost: lice jednog sudbinom mučenog čovjkea postalo je prototip za ličnost jednog crtanog, tupavog smotanka. Jakob Disneyu nije ostao dužan za ovo. Mnogo godina nakon filmske premijere Šilje, svom nekadašnjem mentoru poštom je poslao jedan od svojih vizionarskih crteža. Na crtežu, Disney je prikazan u santi leda. Devet godina nakon toga, mučen teškom bolešću, Walter Disney je po vlastitoj želji bio zaleđen nakon smrti.
——————————————————————————–

Tajanstveni gost

Šta je s Jakobom bilo dalje, nakon njegovoh izmicanja policijskim i pravosudnim organima, niko ne zna. O tom dijelu njegova života postoje tek spekulacije. Najvjerovatnija je solucija da se vratio nazad u Evropu, a potpom u rodnu Bosnu. Nakon onog što mu se desilo u Americi, Sarajevo je bilo još jedino mjesto na svijetu koje je poznavao dovoljno dobro da bi se u njemu mogao sakriti. A tada je još samo to preostalo Jakobu Esaloviću, čovjeku sa licem Šilje, bivšem slikaru, nakaznom putujućem cirkusu i uspješnom holivudskom animatoru – da se krije, da razočaran u sve sem u vlastiti odraz u ogledalu, potraži neko mjesto gdje bi mogao biti siguran,

I zbilja, sudeći po novinskim napisima iz poznih dvadesetih godina, primjećujemo izuzetno interesiranje sarajevske čaršije za izvjesnog misterioznog neznanca koji se pojavio u našem gradu. Taj stranac, vrlo bogat i tajnovitog ponašanja, zakupio je cijeli jedan sprat u hotelu Evropa, a da ponekad po čitavih deset dana nije izlazio iz svog apartmana. Po nama, prilično je vjerovatno ustvrditi kako se ovdje radi o Jakobu. Sudeći po zaključcima Jonathanove komisije koja je u Californiji još uvijek istraživala slučaj ubistva Emilije, odbjegli Jakob Uspio je sa sobom odnijeti i svu svoju ušteđevinu koja tada i nije bila baš mala, pogotovu za sarajevske uslove.

Konačnu potvrdu ovakvih pretpostavki, čime se one ponovo pomaljaju kao dovoljno čvrsta istraživačka struktura, dobili smo izvatkom jednog starog hotelskog računa koji se sve do ovog rata mogao pronaći u arhivama hotela Evropa, a kojeg se, uslijed njegove neobičnosti, i danas vrlo dobro sjeća gospodin Marko Akšamija, penzionirani recepcioner, danas pripadnik logistike općinskog CZ-a. Ovaj račun kazuje da se misteriozni posjetitelj upisao pod imenom Jason E. I da je nabavljao velike količine slikarskog materijala, dovlačeći ga u svoj apartman.

Šta je Jakob – jer više nema sunje da je to zaista on – slikao tih dana, to ne znamo. Možda je i bolje što ne znamo. Jer, iz tog vremena se sačuvala, mada neprovjerena, indikativna priča o hotelskom namješteniku Ivanu R. Jednog je jutra Ivan R. slučajno naišao na nezaključana vrata tajanstvenog gosta. Znatiželja je potjerala ovog poznatog palanačkog pjevača starogradskih pjesama da uđe unutra i baci tek jedan pogled. Ali i taj pogled na ono što je Jakob slikao bijaše dovoljan da sirotog pjevača i hotelskog namještenika baci u daljnje doživotno lutanje po psihijatrijskim ustanovama, a da nikad nije uspio suvislo prepričati šta je vidio u sobi.

Za tadašnje liječnike nije mnogo značila nepovezana priča poludjelog hotelijera o stravičnim slikama, koje su, kada je ušao u sobu, sa svih strana „nasrnule“ na njega, obasule ga svojim jezivim predskazanjima. Ako je Ivan R., međutim, doista poludio pod uticajem Jakobovih novih slika, onda one mora da su zaista bile zastrašujuće i neopisive. U tom trenutku svoga života Jakob bijaše čovjek koji nije imao više šta da očekuje. Zdravlje mu se rapidno pogoršavalo i možda su ga u životu održavale još jedino proročanske vizije koje je snagom talenta uobličavao na slikama kojih je tada moralo biti na desetine.

Apokalipsa

Kako bi se na kraju okončala ova povijest Jakoba Esalovića? Šta bi bilo sa njegovim slikama koje su predskazivale buduće prijelomne događaje koje je Jakob, čovjek sa Šiljinim licem, mogao snagom svojih pomenutih čula obuhvatiti i prenijeti na platno takvom snagom da su čovjeka mogle otjerati u bestijalno ludilo? Da su slike bile prezentirane javnosti, da li bi bile shvaćene kao stvarna opomena ili ismijane kao djelo luđaka sa deformiranim licem? Šta bi bilo sa Jakobom Esalovićem, čovjekom po kojem je Disney oblikovao Šilju, lik sve popularniji u Kraljevini Jugoslaviji? Da li bi, dakle, bio slavljen kao mesija ili zatvoren kao luđak?

To ne znamo!

Isti plamen, koji je poput jahača apokalipse prije toliko godina uništio Jakobovu kuću i njegove rane slike, ponovno je ispružio ognjenu ruku sveprožimajućeg uništenja. U kobnoj noći između 25. 26. novembra 1927. veliki požar zahvatio je zdanje hotela Evropa. Izvori iz tog vremena nagovještavaju da se radi o požaru ogromnih razmjera, da se “plavičasti dim dizao desetinama metara visoko u sarajevsko nebo prošarano snijegom i pokojom zvijezdom, a da se iza plamenog zida, iz gorućeg zdanja hotela mogla čuti užasna vika i zapomaganje, kao da su unutra zatočene desetine ljudi dok umiru najgorom i najužasnijom smrću” (Narodna riječ, 28. novembar, 1927.).
Međutim, nakon brze i uspješne intervencije vatrogasne brigade, a kada je osvanulo jutro, pokazalo se da je požar mnogo manje zahvatio hotel nego se to činilo prethodne večeri. Tačnije, stradalo je baš ono krilo u kojem je odsjeo tajanstveni gost, nama poznatiji kao Jakob Esalović. U zgarištu apartmana nije nađeno njegovo tijelo niti bilo šta drugo što bi moglo uputiti na uzroke požara. Vrlo brzo, taj sprat bio je opravljen i rekonstruiran, te ponovno pušten u upotrebu.
Još neko vrijeme sarajevska je mahala prežvakavala taj događaj. U nekoliko navrata javljao bi se poneki smioniji pojedinac, u dugim ljetnim noćima, dok se sjedilo u baštama pod vrbama bendbaških kahvana, i iznosio tezu da je tajanstveni gost hotela Evropa taj koji je, kako se sumnjalo, izazvao požar, bio niko drugi do njihov davno zaboravljeni sugrađanin Jakob Esalović. No, ostali bi se tek nasmijali i prebacivali priču na neke mnogo bitnije događaje koji su tih godina nagovještavali predstojeću kataklizmu rata. Da je Jakobova priča pretočena u neku sevdalinku, da je ostao neki zapis, palanačka legenda. Ne, baš ništa nije ostalo da posvjedoči o njemu, njegovu životu i čudesnom biljegu sudbine.

Epilog

Danas je hotel Evropa ponovno zgarište. Nema više ničega. Zaboravljene su čak i one priče što pripovijedaju o hotelskom duhu, čije se tiho brundanje često čulo, a ponekad i blijeda, tihom, gotovo sjetnom svjetlošću optočena silueta, s vremena na vrijeme – tako kažu neki – mogla vidjeti dok luta hotelskim hodnicima. Navodno, tokom Olimpijade 1984., nakon jednog takvog prikazanja, Juan Antonio Samaranch tražio je smještaj u drugom hotelu. Izgubljena je i većina dokumentacije koja bi bacila više svjetlosti na neke dijelove Jakobovog života, no i ovako ova pripovijest izgleda dovoljno zastrašujuće i opominjuće.
Dopustite, na kraju, da malo odemo u imaginaciju i pokušamo izgraditi vjerovatnu verziju o tome kako je došlo do požara. Možda je Jakob, nošen jednom od svojih vizija, naslikao sebe kako nestaje u vatrenoj stihiji. Možda je to bio finalni udarac njegovoj psihi, trenutak pomućenja u kojem je, recimo, prevrnuo svijeću ili napravio neki kratak spoj sa strujom. Možda…
A možda Jakob i nije stradao u požaru. Možda je ostao živ, nastavio da slika i opominje. Zato, dobro pogledajte na tavanima, prevrnite podrume. Možda, ali samo možda, nađete neko od izgubljenih Jakobovih djela. Za nekog, to bi bila ulaznica za raj, mogućnost spoznavanja budućnosti. Ali, mnogo prije, to može da bude ponor do pakla ludila, istog u kojem se izgubio Sarajlija Jakob Esalović. Čovjek sa Šiljinim licem.

Karim Zaimović (1971.-1995.) – Tajna džema od malina

[Sedina]

in reply to: Arapska i Turska muzika #14721

[Sedina]

in reply to: Aforizmi #14709

-Onima koji vam kroje kape,svejedno je kolike su vam glave.
-Sto vise oci otvaram,sve manje smijem da gledam.

-“Samo ti trci!Allah je svakome propisao broj koraka,pa ti pozuri potrosi svoje”.(Zuko Dzumhur)

[Sedina]

in reply to: Aforizmi #14694

-Kako da ne postanemo obecana zemlja ,kad tako dugo zivimo od obecanja.

-Svaka klasa ima svoju manu,radnicka naprimjer voli da jede.

[Sedina]

in reply to: Rogaticani – KOSARKASI #14650

Profesorica Asima je uvjek bila raja,kod nje sam isla na nastavu onu zadnju godinu pred rat,a cini mi se da je predavala privrednu matematiku (nisam sigurna).Na vece se sretnemo u carsiji i ona nam se nasmije a cesto je znala i zaprijetiti,”eh sutra cu te preispitati sta si naucila”.posto sam tu godinu bila jutarnja smjena pa odmah bilo teze i poraniti i jedan mi dan kaze:Muhicko,izadji malo na polje?Izadjem,sta cu,a ona izadje za mnom pa mi dade pare,kaze idi mi na trafiku kupi cigara i malo se razaberi,ne spavaj na casu :) .Ja se vratim na dvije minute prije nego ce zvoniti i pokucam i pitam mogu li uci.Pusti me opet unutra s osmjehom naravno.Ocekam da izadjem zadnja i ja njoj onu kutiju cigara i ocekujem hvala.:) Kaze;rekla sam ti da odes samo da mi kupis cigara a ne i da kahvu popijes kod Galiba.
Ovom prilikom je zelim pozdraviti i reci joj da je raja volila.

[Sedina]

in reply to: Legende BiH muzike……… #14643

:) Od Plavog orkestra najcesce mi naumpadne refren ove pjesme:

http://www.youtube.com/watch?v=7HiDUGFcrIU

[Sedina]

in reply to: Rodjendanske cestitke #14641

I od mene sve najbolje za rodjendan i da ih jos puno docekas u zdravlju i veselju.:)

[Sedina]

in reply to: Smjesni video #14618

:laugh: :laugh:

[Sedina]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #14608

:huh: Ma nije ovo Mare moja prica…ja sam ti ovo samo prepisala.
:) Hej salim se,fina je prica al i nije za naslovne strane….pa ni autora joj ne znam.Al i nije toliko bitno ko ju je isprico kol’ko je sta nam je njome isprico.
Mahsuz selam tebi i tvojima :)

[Sedina]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #14597

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.

Kada je DOSADA zjevnula treći put, LUDOST je, uvijek tako luda, predložila: “Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima.” INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je, ne mogavši presutjeti, zapitala: “Skrivača? Kakva je to igra?”

“To je jedna igra”, započela je objašnjavati LUDOST, “u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik.”

ENTUZIJAZAM je zaplesao, slijedilo ga je ODUŠEVLJENJE. SREĆA je toliko skakala da je nagovorila SUMNJU i APATIJU koju nikada ništa nije interesovalo. Ali nisu se svi htjeli igrati.

ISTINA je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvjek, na kraju, svi pronađu. PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. OPREZ nije htio reskirati.

“Jedan, dva, tri…” počela je brojati LUDOST.

Prva se sakrila LIJENOST, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. VJERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u sjenu USPJEHA koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.

VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odlučiti gde se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. LJEPOTA je uskočila u kristalno čisto jezero, a SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta. KRASOTA je našla svoje mjesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vjetra. SEBIČNOST je pronašla skrovište, ali samo za sebe!

LAŽ se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a POŽUDA i STRAST u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je LUDOST izbrojala 999.999, LJUBAV još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. “Milion”, zavikala je LUDOST i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla LIJENJOST, iza najbližeg kamena.

Ubrzo je začula VJERU kako raspravlja o teologiji s Bogom, a STRAST i POŽUDA su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i ZAVIST, i naravno USPJEH, a SEBIČNOST se nije trebala ni tražiti. Sama je izletila iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.

Od tolikog traženja LUDOST je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla LJEPOTU . Sa SUMNJOM joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.

Tako je LUDOST, malo po malo, pronašla gotovo sve.

TALENT u zlatnom klasju sita, TJESKOBU u izgorjeloj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopšte ičega igrali.

Samo LJUBAV nije mogla nigde pronaći.

Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bjesna, ugledala je ruzičnjak.

Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bjesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo LJUBAVI oči. LUDOST nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali LJUBAV je postala slijepa.

Plakala je i molila LJUBAV da joj oprosti i na kraju odlučila zauvjek ostati uz LJUBAV i pomagati joj.

Tako je LJUBAV ispala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa, a LUDOST, LUDOST je prati gde god ide.

[Sedina]

in reply to: Vicevi #14535

Mujo i Suljo piloti u Air Bosna..
i tako oni lete jedne prilike na visini od 10000 metara i otkazu im oba motora…
Podje avion padati..sad treba javiti putnicima kakvo je stanje..
pita Suljo Muju: “kakav si ti sa engleskim? valja ljudima reci da padamo, a sve stranci..”
Kaze Mujo: “ma nako…, znam nesta malo”

Uze Mujo mikrofon u ruke i govori putnicima:
Ladies and gentlemen…please repeat after me:

Euzubilah himne sejtan iradzim, bismilahirahman i rahim…

[Sedina]

in reply to: Crni humor #14215

Kakva je slicnost izmedju oblaka i punice?

-Razverdri se dok ih nestane.:ohmy:

:)

[Sedina]

in reply to: Znaš li? #14178

mirsad_d napisao:

Šta su Nostradamusova proročanstva?

Sigurno si mnogo puta čuo za Nostradamusa. On je bio izuzetno religiozan čovjek koji je živio od 1503.-1566. godine. Bilo je to veoma davno, ali mnoge stvari koje je rekao odnose se na našu sadašnjost i budućnost. Dobro pretpostavljaš – on je bio prorok. To znači da je mogao vidjeti što će se dogoditi u budućnosti. Svoje vizije pažljivo je zapisivao, i u toj pisanoj formi one su se zadržale i do danas pod nazivom “Nostradamusova proročanstva”. Međutim, problem je što su njegovi zapisi zapravo bile zagonetke. Mnogi su pokušali odgonetnuti smisao tih zagonetki, ali nitko nije uspio unaprijed. Tek kad se nešto dogodilo, ljudi su mogli reći: “Stvarno, evo to je rješenje ove zagonetke!” Primjerice, bio je sahranjen u jednoj maloj crkvi u Francuskoj, i prije smrti je tražio da mu na kriptu uklešu određeni datum. Nitko nije znao zašto, i već su svi zaboravili na to. Međutim, tokom historijske Francuske revolucije, vojnici su srušili crkvu, otkrili grob i vrišteći pobjegli. Naime, na nadgrobnoj ploči je pisao tačan datum, mjesec i godina rušenja te crkvice.

U pocetku je Nostradamus pisao onako k’osto je vidio u svojim vizijama i tadasnje vlasti se nisu bunile njegovim prorocanstvima dok nije poceo govoriti i ruzne dogadjaje koji ce se desiti u buducnosti.Prepadnuti time prozvali su ga “muskom vjesticom” i zaprijetili mu da ce ga spaliti na stubu ko i sve druge vjestice nastavi li pricati i zapisivati sta on “kao” zna.Zbog toga je Nostradamus poceo svoje vizije da zapisuje u obliku stihova i zagonetki,da niko nista ne skonta odmah a da mu se to vremenom otkrije.

[Sedina]

in reply to: Vicevi #14145

Haso na moru,i otiso da kupi kilu limuna.Pita ga prodavacica:

-Hocete li vrecicu?

Ma jok!….:) eto,sutacu ih do kuce.

[Sedina]

in reply to: Mladi zepljak Nermin Cesko u komi #14105

Da him dragi Allah bude na pomoci,i Nerminu i citavoj njegovoj porodici.
Mi u Strazburgu imamo naseg bosanca,evo vec pet godina u budnoj komi.Bilo mu je 5 godina kad se to desilo.Djete je bilo u odlicnom zdrastvenom stanju i kad su te 2004te godine otisli na odmor za Bosnu.Stigavsi u avliju,u Mostar,odakle je inace oceva mu rodbina,izasli su iz auta da se pozdrave,a mali je samo pao na po avlije,bez ikakva razloga.Poslije svih pokusaja nasih doktora,brzom intervencijom helikopterima su ga vratili u Francusku,da bi nakon 5 mjeseci pitali roditelje da ga iskljuce sa aparata,da je to samo patnja i djetetu i njima.Naravno otac nije dao progovoriti,uzda se u dragog Allaha da ce mu se to djete jednog dana probuditi,kosto kaze da ga je dragi Allah i uspavo taj dan u Mostaru.Evo 5 godina je otkako se to desilo,djete je i dalje u bolnici,roditelji su stalno s njim.Istina da nema nekih dirasticnih promjena,osim sto je porasto,al ipak s vremena na vrijeme roditelji osjete neki mali pokret prstiju svog sina,koji him svaki put ozivi nadu,da ce dragi Allah dati da se ipak probudi i dodje sebi.
Da him dragi Allah svima bude na pomoci.

[Author]

Posts