[purak]

in reply to: Vicevi #2134

Podjelio komandir po rucni sat svim policajcima za neku godisnjicu.I da im omili poklon,da to nije sta bilo,kaze im:

-Al pazite,to je pravi,mozete se snjim i kupati!

Prevrcu ga policajci po rukama,zagledaju,…i pita ih komandir:

-Imate li pitanja?

Kaze Haso:Imam ja! Gdje se pusta vruca voda.:lol:

[purak]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #2133

Rekao sam ko sam, i da sam u nevolji, i da tražim pravdu, i da mi je niko neće dati ako mi je on ne da.

Muftija je pogledao u čovjeka pred sobom, ne krijući dosadu, gotovo s očajanjem.

U čemu sam pogriješio?

Ustao je, osvrnuo se desno-lijevo, kao da je tražio kuda bi mogao pobjeći, pa počeo da hoda po sobi, gazeći pažljivo po sunčanim plohama. A onda zastao i zamislio se, gledajući me neveselo:

— Govorio sam o tome sa carigradskim mulom. Volio sam s njim da razgovaram, ponekad, ne zato što je pametan, pametni ljudi mogu da budu vrlo dosadni, već što bi znao da kaže nešto neočekivano, što te iznenadi i probudi — razumiješ li, Maliče, sigurno ne razumiješ! — zbog čega ti se čini da vrijedi slušati i odgovarati. Govorio je: — Znanje ljudsko je neznatno. Zato pametan čovjek ne živi od onoga što zna. Ali, htio sam nešto drugo… O čemu sam govorio?

— O carigradskom muli — rekao je Malik.

— Ne. O pravdi. Pravda — rekao je jednom — mi mislimo da znamo šta je to. A ništa nije neodređenije. Može da bude zakon, osveta, neznanje, nepravda. Sve zavisi od stanovišta. Ja sam odgovorio…

Nastavio je da hoda, ćuteći, odjednom klonuo, učinilo mi se da u njemu postoji neka opruga koja ga pokrene, oživi mu riječ i tijelo, a kad opruga zastane, i on se umrtvi, obuzme ga čama.

Nije mi ponudio da sjednem, nije ga zanimalo šta sam htio da kažem, i ostalo mi je da govorim ili da odem. Ovako sam i ja mogao da postanem Malik, muftijina druga sjenka, nepotrebna koliko i prva. Odlučio sam da govorim.

— Došao sam s molbom.

— Ja sam umoran.

— Možda bi te zanimalo.

— Misliš?

— Pokušaću. Govorio si o pravdi. Pravda je kao zdravlje, misliš o njoj kad je nema, i zaista je neodređena, ali je možda najviše želja da se udavi nepravda, a ona je vrlo određena. Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer se ne može misliti tuđom glavom.

Muftijina opruga se opet zategla. Pogledao me iznenađeno, obješene oči njegove zaustavile su se na meni s priznanjem, ne baš naročitim, ali dovoljnim da me ohrabri. Probudio sam mu pažnju. A to sam i htio: sam me poučio svojom sakatom pričom o carigradskom muli. Ali sam uskoro uvidio da se lakše igrati riječima govoreći o opštim stvarima nego o pojedinačnim, koje su naše a ne svačije.

— Zanimljivo — rekao je muftija, očekujući, a Malik me pogledao s poštovanjem. — Zanimljivo. A da li više ljudi može misliti istu misao? I da li tada misle tuđom glavom?

— Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana.

— Šta je prava ljudska misao?

— Koja se obično nikome ne govori.

— Lijepo rečeno. Možda netačno, ali lijepo rečeno. I dalje?

— Htio bih da govorim o svojoj nesreći. Rekao sam da mi izgleda najveća, jer je moja. A volio bih da je tuđa, i ne bih žurio da je saznam, kao što sad žurim da je kažem.

“Dervis i smrt”

[purak]

in reply to: Ja nikud ne bjezim #2066

Video zapis-Govor Atifa Dudakovica.

http://www.youtube.com/watch?v=EdXDuv7Rhe4&feature=related

[purak]

in reply to: Ja nikud ne bjezim #2065

Atif Dudaković, general Armije BiH:

Ne bježim jer se nemam čega stidjeti!

Zabrinjavajuće je što politika koju su projektirali Slobodan Milošević i SANU i dalje na ovim prostorima ima pristaše. Još postoje ljudi, na žalost, koji ne mogu vidjeti ni spoznati taj mrak i zlo koje je doniela ta politika. Nedavno su u Banjoj Luci ugostili Dobricu Ćosića, a u Sarajevu Novaka Kilibardu koji je 90-ih na ovim prostorima pitao ima li još živih muslimana

Razgovarao: IVICA MARIJAČIĆ

———————————————————
Gospodine Dudakoviću, skrivate li se od policije, kao što se ovih dana moglo pročitati, u strahu da vas ne uhite zbog navodnih ratnih zločina?

Skrivanje ne bi priličilo jednom vojniku, moj mentalni sklop naprosto nije takav. Nikada se nisam skrivao pa to ne činim ni sada. To je još jedna od podvala koja mi se još od početka rata pokušava staviti na teret, a dobiva na intezitetu u mirnodobsko vrieme.

Neki hrvatski listovi pišući o tomu pozivaju se na srbske izvore?

To je slika nekih medija koji, eto, i bez kontakta s drugom stranom prenose srbske izvore kao vjerodostojne izvore informacija. Neki su objavili čak da sam navodno pobjegao u Australiju ili tko zna gdje. Taj pritisak traje, ponavljam, od početka rata, a posebice nakon rata.

Vodi li posebni sud za ratne zločine u Sarajevu iztrage protiv vas?

Da, to je točno. Da se razumiemo, nakon rata razne srbske službe pokrenule su niz kaznenih prijava protiv mnogih Bošnjaka i Hrvata koji su pružali odpor srbskoj agresiji u BiH. Mislim da je broj prijavljenih oko 4.000. Budući da sam prelistavao te popise, znam da su neki na njemu odavno mrtvi. Protiv mene u kampanji za izbore nedavno su nastupali predsjednik Republike Srbske i njihov predsjednik vlade, Dodik i Čavić. Oni su podtaknuli kaznenu prijavu. Državno tužiteljstvo BiH ju je prihvatilo i protiv mene se doista vodi iztraga. Od silnih nadpisa u novinama da sam navodno uhapšen ili ću biti za šest mjeseci, za mjesec dana, a njihovi mediji su i ovih dana prepuni toga, zatim da sam pobjegao kako ne bih bio uhapšen, doista mi nije ugodno. Oni tvrde da izbjegavam uhićenje jer tobože dobivam neke informacije iz Tužiteljstva iz kojega, kako oni navode, cure informacije. Odakle, pak, njima cure informacije; pitam se. Dakle protiv mene se zaista vodi iztraga, to mogu kazati. Točno je da su neki pripadnici 5. korpusa već i uhapšeni. Međutim, još ni jednom pripadniku 5. korpusa nije suđeno niti je osuđen za ratni zločin.

Bili smo s narodom 1201 dan u okruženju

Jesu li ova trojica, Ružnić, Selimović i Mustafić, doista uhićeni?

Jesu. Dogodilo se to 8. travnja u jutarnjim satima. Državna agencija SIPA uhitila ih je po nalogu Tužiteljstva, prevezeni su u Sarajevo, a upravo je donesena odluka o njihovu daljem pritvoru do suđenja.

Držite li da će tiekom njihova suđenja kroz izkaze svjedočenja biti potegnuto i pitanje vaše odgovornosti kao zapovjednika toga korpusa?

To su paradoksi za rubriku pod nazivom Je li to moguće?. Dvojica njih bili su pripadnici Službe sigurnosti 5. korpusa, a jedan je bio pripadnik vojne policije. Oni su navodno, koliko sam informiran iz medija, obtuženi za torturu prema ratnim zarobljenicima. Potenciram u vašem Hrvatskom listu, koji za mene ima posebno značenje i ulogu, činjenicu da 5. korpus Armije BiH nije imao logore, nije privodio srbske civile iz okolnih sela, Bihaća i drugih gradova. Iznenađen sam hapšenjem te trojice. S nekima od uhapšenih ostao sam prijatelj, primjerice sa Selimovićem, s mnogim borcima, a posebno s borcima 5. korpusa. Utoliko sam ostao neugodno iznenađen. Ako mjerimo što se događalo tiekom rata na ovim prostorima, gdje su ciela područja sbrisana sa zemlje, a pola Bosne je bilo uništeno, srušeno je sve, pa sada vidimo da se odjednom fokus državnih organa stavlja na 5. korpus, korpus koji je s narodom ovdje bio okružen 1201 dan, onda je to nevjerojatno.

Bilo je jako mnogo postrojba koje su branile BIH, ali jedino se proziva 5. korpus. Zašto?

To je da čovjek ne povjeruje. Kad kažemo 5. korpus, njega čine ljudi, a ja sam bio zapovjednik. Mi nismo dopustili instalaciju neke nove paradržave koja bi se zvala Republika Zapadna Bosna. Oni su poraženi, tu mislim na snage Fikreta Abdića. To je opet djelovanje tih poraženih snaga, odnosno njihovih protagonista. Sve to ne može se odvojiti ni od Kosova i Srbije. Ne zaboravimo da je protiv mene svu dokumentaciju podnio MUP Srbije, dakle došla je iz Beograda. Mislim da je državni tužitelj Srbije Vladimir Vukičević izjavio da ako BiH protiv Dudakovića ne podigne obtužnicu, da će oni to učiniti.

Kakva je to bila vaša operacija Sana kod Bosanskog Petrovca koju vam sada stavljaju na teret?

Ona nije obuhvaćala samo područje Bosanskog Petrovca, ona je bila operacija, a s hrvatske strane nazvana je Maestral te je imala za cilj oslobađanje Bosne i Herecegovine. Kaznena prijava protiv mene obiluje nizom inkriminacija o nekim navodnim likvidacijama i uništavanju cielih sela. Sana je, dakle, bila planirana akcija 5. korpusa s ciljem oslobađanja naše zemlje. Dok smo mi bili obkoljeni i bombardirani, onda je sve bilo u redu, ali kad smo krenuli u oslobađanje, odmah su se pojavile priče o navodnim zločinima.

Da, pokušali su nas otrovati

Je li vam tko iz Tužiteljstva dao signal da iztraga ide prema vama i da je moguće vaše uhićenje?

Meni osobno ne. Nitko me nije kontaktirao osim, naravno, ljudi iz medija, a sve navodno vezano uz akciju Oluja i navodne zločine Armije BiH kod Dvora na Uni. Tako je fokus pao na mene. Više je puta tužitelj Jurčević u Sarajevu izjavio da se vodi iztraga protiv mene, zatim da je određen tim. Neki mladići koji su pozivani, informirali su me o svemu. Određen je i tužitelj Miodrag Barašanin koji vodi postupak protiv mene, a sada vidimo da se događaju hapšenja oficira sigurnosti. Meni je doista neugodno zato što znam kako sam se ponašao, što sam i komu zapoviedao u tom ratu. Ja koji sam bio u situaciji da je pola moje Bosne okupirano, da je razvaljuju na sve strane, sada se trebam braniti za navodne zločine.

Bilo je nedavno nadpisa da su četnici slali konvoje zatrovane hrane pod izlikom humanitarne pomoći želeći tako nautralizirati pripadnike 5. korpusa. Što znate o tomu?

Mi sada razpolažemo s brojnim dokumentima o njihovu pokušaju uništenja ne samo 5. korpusa, nego i naroda toga kraja. Imamo zapisnike sastanka Karadžić-Martić, zatim Mrkšićeve sastanke i ostalih. Oni su htjeli doista uništiti naš korpus, poduzeli su niz akcija s tim ciljem. Ali 5. korpus ne može se promatrati izolirano od rata u Hrvatskoj ili izvan projekta stvaranja Velike Srbije. Da su uspjeli u svojim zločinačkim nakanama, pitanje je doista što bi bilo od svih nas. U toj operaciji koju spominjete, a koja se dogodila nakon Bljeska, dosta se paradiralo, dolazili su obavještajci, izaslanici iz Jugoslavije. Sada smo pročitali u aneksu operacije Mač 1 njihova kontraobavještajnog djelovanja o pokušaju trovanja kroz ubačeno švercano brašno. Ali poduzimali su i druge operacije obavještajnog karaktera. Neke smo odkrili i spriečili, neke ne. Najveća njihova akcija instaliranje je Fikreta Abdića i tragični međusobni sukob muslimana u kojemu je poginulo oko 3100 ljudi; to je, na žalost, njihova zasluga. Sada objavljamo rekonstrukciju njihove operacije Mač, odnosno ubacivanja zatrovane hrane. Dakle nekoliko je oficira iz Beograda došlo i pokušalo vrlo perfidno otrovati stanovničtvo Cazinske krajine. Operaciju tek sada razodkrivamo, a kakve su posljedice, tek ćemo doznati. Sada nemamo sigurne pokazatelje.

Slobodan ste čovjek, slobodno hodate po svojoj domovini BiH?

Da, ideal svakoga čovjeka je sloboda, ali svakoga dana očekivati da te netko udari, od toga zabole mozak i duša. Nije mi, dakle, svejedno što pišu mediji, nije mi svejedno što mi zatvaraju suborce i prijatelje. Mislim da se time skreće pozornost s pravih zločina i zločinaca na ovom prostoru. Ono što zabrinjava jest da politika koju su projektirali Slobodan Milošević i SANU i dalje na ovim prostorima ima pristaše. Još postoje ljudi, na žalost, koji ne mogu vidjeti ni spoznati taj mrak i zlo što ga je doniela ta politika. Nedavno su u Banjoj Luci ugostili Dobricu Ćosića, navodno samo kao književnika, a ja se pitam je li to moguće budući da je on bio jedan od najglasnijih ideologa velikosrbskoga projekta. Isto tako, nedavno je u Sarajevu gostovao Novak Kilibarda, dakle, čovjek koji se 1991. godine na ovim prostorima pitao ima li još muslimana. I sada takvoga čovjeka ugošćuju. To je strašno.

[purak]

in reply to: KRATKE PORUKE #2064

A dragi Zele,para mi je zivot.Pa kako mi ono poce pisati,..”Slusaj ti Purak”…:woohoo: i bi i prodjoh.:lol:

Puno selama svima.;)

[purak]

in reply to: KRATKE PORUKE #2052

A njihov,jasta je……:dry:
On je meni do sad bio fino celjade,ja nisam dao reci da je iz Gracanice :ohmy: .
:silly: :lol:

[purak]

in reply to: KRATKE PORUKE #2050

Behare,razocarao si me :dry: .
Ne znam vise smijem li ti vjerovati,izgleda da je Teva bio u pravu kad je govorio da si ti njihov….imas simptoma Gracancadi :huh: .Tako i oni samo sliku podvale,da nam se oci najedu,i zubi otrne moj Zambi.Ma ne mozes ti s njima na kraj izaci da si pita.

:cheer: Puno selama svima.

[purak]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #2025

Kupio neki covjek kafanicu i preuredice je i da od tog zivi.Sve zavrsio,sredio ali nema musterija,narod nailazi,vidi da je lijepo,vidi da su cjene povoljne al ne ulazi.I,jednog dana odluci da ode kod nekog mudrog covjeka da ga upita za savjet,jer vise nije znao sta da uradi.Kad mu je objasnio sve kako je i sta je,mudrac ga pita:

-Kako ti se zove ta radnja?

*Srebrna zvijezda!

-Promjeni ime.Nek se zove “Sest zvona”,a na neko vidljivo mjesto objesi pet zvona,pa ces vidjeti.

Izadje covjek zbunjen,cak na momenat i razocaran sto je ikako i dolazio,al sebi kaze,”ma probacu,ne kosta me nista”.

Cim je to uradio,narod je poceo svracati da mu ukaze na gresku da zvono fali,a jednom u kafani,sramota bi ih bilo izaci tek tako,a onda bi se uvjerili da i nije losa usluga,pored toga sto se nesto pojede i popije,fino se i progovori sa narodom.

Pouka:Nekad se isplati i gresku napraviti.:cheer:

[purak]

in reply to: Jovanovic u posjeti Sarajevu #2018

Jovanovic je Srbija koja polaze cvijece srebrenickim zrtvama,Radovana,Ratka i ostale naziva zlocincima i sramotom srpskog naroda a nikako herojima,al na zalost,mnogo je onih,zategnutih opanaka,koji Jovanovicu i ljudima ko on ne mogu ni prismrditi ni kulturom,ni tolerancijom……gumenim opancima ostaje samo eliminisanje takvih ljudi,al njihovim nestankom ubijaju i Srbiju.

[purak]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #2009

Desilo se u podne.

Vracao sam se kuci, na nezaradeni rucak, kao i svakog dana, umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da trazim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i ništa nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mrznjom, a nisam je osjecao. Ni sad je ne osjecam. I hvala bogu.

Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen, poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta.

A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, srecan zbog zene koja mi je olakšavala zivot, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom ce nam, doduše biti teze, ali, opet cemo nekako zivjeti.

To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive teško, ni sam ne znaš kako ni od cega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo što tog malog covjeka docekujem s utjehom što nece umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu, i da uvijek postoji nada u bolje.

Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Rodjen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i vecina ljudi i nije mi zao što je tako.

Pošten sam koliko mogu, nikome ne zelim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih zalim, molim se svojoj sreci da mimo mene prodje ono što me se ne tice.

Nisam se umorio.

Mesa-Tvrdjava

[purak]

in reply to: KRATKE PORUKE #2002

Ma ne morate se vi plaho zahmetiti oko mene,i da sta ostane,poslali bi ste po Tevi a on bi to postavio na po jagodnjaka,a cuko je sigurno negdje oko kapije :dry: ….Ne treba vam ta sikiracija,ni vama a ni meni Bogami.:laugh:

Puno selama svima vama,i da se fino provedete u subotu.;)

[purak]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #2000

Covjek zeli moc (rekao je, gledajuci u Mula Ibrahima, koji je pazljivo slušao). Zato što zivi, što se krece, što se sudara s ljudima. A zeli da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snazan i vazan, da moze mnogo. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi, ne ovim ocima, vec onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, ocajanja? Ne znamo, i ne tice nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veci i od nas, kome su beznacajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u necemu pokaze njegova volja. Ni, mrav ne vidi covjeka cijelog, zbog svoje velicine covjek i ne postoji za mrava, vidjece samo prst, ili grancicu, ako mu preprijecimo put, osjetice potres ako rasturimo mravinjak. A covjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo covjek i njegov nacin mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojace i bez nas. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Nece. Sve ce ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas nece biti. Mnogo je tajni kojima se ne mozemo ni pribliziti, a kamoli ih razjasniti. A mozda je najveca tajna smrt, tajna i uzas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sacekuje nas na nekom cošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt cini besmislenim i zivot i ono što se u zivotu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne mozeš, a ništa ne mozeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, vec po nekoj svemocnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, mozda je neki sveopšti duh, nimalo slican našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne mozemo saznati, ne znaci da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, vec kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne mozemo cak ni naslutiti. Eto, i sam kaze: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne moze dokuciti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguce je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajuci ih da protrce kroz zivot, dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u ništa. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logicnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelic sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rodjenju, koja ce zivjeti svojim nepoznatim zivotom i poslije smrti tijela, ili ce se useliti u novorodjence, da nastavi svoje vjecno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se moze izgubiti sve covjekovo? Mora biti da zivot postoji po nekom višem nacelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

Meša-Tvrđava

[purak]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #1992

U BOSANSKOJ KAFANI

Sjede ljudi.

Preko sasusenih usana, iz dubine sagorjelih pluca, kulja i vuce se dim. Ide tromo, slaze se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrstene, misli dosadno nejasne kao polubijeli dim sto se povlaci okolo. Lica se ne raza- znaju, calme i fesovi nacas se cudno izduze, protegnu, dobiju fantastican izgled u pokojem novom valu dima, neko se iskaslja, za ‘odzakom’ zazveci dzezva.

– Rasime, jednu i dva !

Do Esrefa je Suljaga. Razlise iz jedne dzezve u dva fildzana pa srcu. Cute.Do njih Ahmetaga. Dimi i citi. Pa Maso, Musan, Mesan, Ibro.

Puse i cute.

Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teskog dima, podsjeca na baru. Ponekad tek neko uzdahne val jurne u sredinu, usta- lasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri. Suljaga cuti. U Mesana na lijevom koljenu fildzan sa kafom, a na desnom savija cigaretu ‘tancicu’ . Cute ljudi naslonjeni na zidove.

Cuti i dim.

Cigare i cibuci, lule, ispruzene ruke sto su zaboravljeno stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.

Poslije otegnute, placne skripe, cu se Muhamedbegov selam.

Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.

– E, merhaba ti, beze !

– Merhaba !

– Merhaba !…

Lijeno pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po duznosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno cutanje. Muholovka visi i klati se. Jedna uhvacena muha dugo zuji.

Beskrajna dosada.

– Jah ! – cu se kao slucajno. I odmah bezbroj odjeka:

– Jah !

– Jah ! Jah !…

A onda opet umiranje u cutanju.

– Beze, rekoh li ja tebi merhaba ?

– Rece, jakako, br’te Maso.

Pola sata. Sat. Dva.

Zatim se Ibro prisjeca:

-Ama, vidje li ti, Musane, onog Kuzbasinog ? Kazu da je izbio ?

-Vidjeh, ja.Pa gologlav, ko vlase. A njakav durbil – kako li – objesen o vratu.

-A sto li ce mu ono, jarabi ?

I Maso, kao da uopste ne ocekuje odgovor, sasvim ravnodusno zacuti, posto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori.

Zujanje, dim i sporost.

Minut, dva, pet.

Dzemil-efendija ce:

-Ma, ono se kaze durbin, a nosi se u planine. Kazu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac cak na Scitu.

Govor se valja lijeno, dugo, rijeci padaju tesko kao od usta otkinute, glas je usamljen, ravnodusan svima.

-Pa mi kaziva jednom, bas cini mi se Edhem-efendija – jok, slagacu, nije on … ama opet … cek … jest bas on, jest !… Edhem-efendija mi je kazivao kako je on na jedan – tu Dzemil-efendija potegne duboko iz cibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi – kako je on gledo sa Matorca i vidio tacno skakavca na Scitu.

– Aaaaa! I bas vidio ? Pa bas vidio ?

– Aaaaa!

– Jes’, bas vidio. I to, kaze, mice desnim brkom.

– Ih, pobogu brate, pa sto li to ?

Cutanje.

-Haj’ ti sad znaj zasto on bas desnim brkom mrda ?

-Iiiii!… E, bas mi je cudo !

Cutanje.

-Hikjmet boziji, moj br’te!

Nevjerovatnosti u dimu dobivaju dasadnu boju kao i ono ‘jah’. I najzad – sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima preplicu se i slazu, ljudi se ravnodusno cude, pa onda cute, poneko opet vikne bezrazlozno ‘jah’, kafana se rastace u neshvatljivu miru, a negdje daleko napolju hukti fantastican zivotni tempo.

Suljaga i Esref se iskasljase. Na dnu fildzana ostao je mutljag.

Popili su ‘jednu u dvoje’.

I opet cutanje. Opet mir. Opet dim.

Uvijek tako.

Vrijeme stoji…

Zijo Dizdarevic

[purak]

in reply to: Vicevi #1984

Naljutio se nesto otac na sina pa ronda:

-Eto kakvi ste vi,danasnja omladina!..nemate pojma ni o cemu,nista ne kontate:angry: !!

*Ma dobro babo nije bas sve tako crno?.

-Sta nije?!Da vam nije roditelja hljeba nebi ste znali jesti!

*Ma nije babo,nisu ni roditelji zlatni….eto,ko je izmislio struju?

-Nikola Tesla.

*Pa ja,Nikola Tesla….a nije mu babo.:laugh:

[purak]

in reply to: KRATKE PORUKE #1967

:woohoo: Nije zar!!!

Ja evo godinama,svakog maja smisljam kako da dohakam ovom komsijinom,al sreca majovke brzo prodju,pa ti se tako i ne ogrijesim….izduram :lol: .

[Author]

Posts